Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž-1912/2025-2

51000 Rijeka

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci po sutkinji Heleni Vlahov Kozomara, u pravnoj stvari tužitelja MI, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Silviji Kirin Palčić, odvjetnici iz Jastrebarskog, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Rijeka, Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320, zastupani po punomoćniku Ivanu Dilberu, odvjetniku iz OD Metelko, Knežević i partneri, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv rješenja Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Jastrebarskom, poslovni broj P-344/2024-3 od 3. listopada 2025., 8. prosinca 2025.

r i j e š i o  j e

Uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se rješenje Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Jastrebarskom poslovni broj P-344/2024-3 od 3. listopada 2025. i rješava na način da se prihvaća tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Jastrebarskom i premet ustupa mjesno nadležnom Općinskom sudu u Rijeci.

Obrazloženje

1. Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti toga suda.

2. Protiv tog rješenja žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući pobijano rješenje ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovan postupak, podredno preinačiti sukladno žalbenim navodima. Traži trošak sastava žalbe prema troškovniku specificiranom u žalbi.

3. Žalba je osnovana.

4. Donošenjem pobijanog rješenja nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. u vezi s čl. 381. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP) jer rješenje sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni iz stanja u spisu tako da je rješenje moguće ispitati.

5. Nije počinjena ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. u vezi s čl. 381. ZPP-a jer tuženiku nije onemogućeno raspravljanje pred sudom.

6. Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8.i 9. u vezi s čl. 381. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijanog rješenja nije počinjena ni jedna od tih povreda.

7. Sud prvog stupnja pobijanim rješenjem je odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti za odlučivanje o zahtjevu tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu po gledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

8. Naime, utvrđuje da je tužitelj s tuženikom 14. veljače 2008. sklopio Ugovor [broj kredita] te da su stranke u čl. 15. tog Ugovora u slučaju spora ugovorile mjesnu nadležnost prema sjedištu kreditora- banke ovdje tuženika, čime su prolongirale mjesnu nadležnost. Međutim, utvrđuje da prigovor mjesne nenadležnosti kojeg je tuženik istakao u odgovoru na tužbu pozivajući se na sporazum stranaka nije osnovan, uz obrazloženje da odredba Ugovora o kreditu o mjesnoj nadležnosti za slučaju spora unaprijed je formulirana od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pa nalazi da je ovakva odredba nepoštena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja i da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita i da je u potpunosti suprotna čl. 80. i čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 93/03 i 46/07 dalje ZZP/03) kao i Direktivi vijeća 19/13 EEZ od 5. travnja 1993., jer se radi o ugovornoj odredbi koja stavlja u neravnopravan položaj tužitelja kao fizičku osobu u odnosu na tuženika kao pravnu osobu, poglavito s obzirom na ekonomičnost i mogućnost pristupa sudu s obzirom na mjesto prebivališta tužitelja.

9. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je utvrdio da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. i 4. ZPP-a na koju se tuženik mogao pozivati.

10. Naime, odredbom čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 i 56/13 dalje ZZP/07), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu koji sadrži prorogacijsku klauzulu, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (st. 1.) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.).

11. Odredbom čl. 98. ZZP/07 bilo je propisano da prilikom ocijene je li određena ugovorna odredba poštena uzimati će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora , ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredbom čl. 102. st. 1. ZZP/07 propisivala je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

12. U konkretnom slučaju Ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom obrascu pa se na temelju zakonske presumcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale te tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Osim toga, sud u Rijeci čija je mjesna nadležnost određena Ugovorom jer je prebivalište tužitelja udaljeno oko 130 km.

13. Prema stajalištu ovog suda, uzimajući u obzir sve okolnosti prilikom sklapanja Ugovora o kreditu u konkretnoj situaciji odredba ugovorene mjesne nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu s obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od stranke tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjere sudu svog sjedišta te time ostvari pogodnosti i bitno manje troškove. Uzimajući u obzir udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena takva bi ugovorna odredba za tužitelja izazvala visoke troškove dolaska na sud a time i znatnu neravnotežu o procesno pravnom položaju ugovornih stranaka.

14. Međutim, u postupku je utvrđeno je kako su stranke ugovor i dodatak ugovoru zaključile u [adresa], pa spor ne proizlazi iz rada poslovne jedinicu u sjedištu prvostupanjskog suda, već poslovne jedinice u [adresa].

15. Prema odredbi čl. 59. ZPP-a za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

16. Prema odredbi čl. 46. ZPP-a ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojeg drugog suda za suđenje je nadležan sud koji je opće i mjesno nadležan za tuženika (st. 1.). U slučajevima predviđenim u ovom zakonu za suđenje osim suda opće mjesne nadležnosti nadležan je i drugi određeni sud (st. 2.).

17. U konkretnom slučaju ugovor o kreditu i dodatak ugovoru o kreditu između tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopljen je u [adresa], u Podružnici [adresa], pa i prema izberivom principu nije mjesno nadležan prvostupanjski sud. U sporovima u kojima postoji takva izberiva mjesna nadležnost, kao što je to u konkretnom slučaju, tužitelj određuje pred kojim će se od nadležnih sudova provoditi postupak. Tužitelj je zbog toga bio ovlašten kao mjesno nadležan sud označiti Općinski sud u Karlovcu, a ne prvostupanjski sud.

18. Prema stajalištu ovog suda uzimajući u obzir da ugovor potječe iz rada Podružnice u [adresa], a isto tako da je sjedište tuženika u Rijeci, proizlazi da je za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci, dakle da je osnovan prigovor mjesne nenadležnosti suda prvog stupnja.

19. Pritom treba reći da se odredba čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16) kojim je propisano da sporove koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudom države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno od sjedišta druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. odnosi na pitanje međunarodne nadležnosti za sporove iz potrošačkih ugovor. Pored toga, odredbom čl. 29. ZPK-a propisano je da se taj Zakon ne primjenjuje na ugovore o kreditu sklopljene do dana stupanja na snagu tog Zakona, osim u slučajevima iz stavka 2. tog članka, dok je daljnjom odredbom čl. 30. istog Zakona određeno da ZPK stupa na snagu 1. siječnja 2010., osim odredba čl. 9. koje stupaju na snagu danom pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji.

20. Stoga, ZID ZPK ne sadrži odredbu koja bi određivala da se istaknute odredbe o nadležnosti primjenjuju i na ugovore o kreditu sklopljene do 1. siječnja 2010.g., odnosno kojom bi bila propisana iznimka od neprimjene cijelog ZPK na ugovore o kreditu sklopljene u tom razdoblju, a budući da nije sporno da je ugovor o kreditu između stranka ovog postupka sklopljen 2007. u konkretnom slučaju ne primjenjuje odredba čl.19.l ZIDZPK/15.

21. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i rješenje suda prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u izreci ovog rješenja pozivom na odredbu iz čl. 380. toč. 3. ZPP-a.

U Rijeci 8. prosinca 2025.

Sutkinja

Helena Vlahov-Kozomara