Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Stalna služba u Županji

32270 Županja

Veliki kraj 48

Poslovni broj: P-338/2023-53

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, Stalna služba u Županji, po sucu Heleni Zetić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivani Jurčević, odvjetniku u Vinkovcima, protiv tuženika Privredna banka d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćniku Maji Čuljak, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane 23. listopada 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja Ivane Jurčević, odvjetnika u Vinkovcima, te u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika Maje Čuljak, odvjetnika u Zagrebu, a koja presuda je donesena i objavljena 5. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena odredba 4.1. Ugovora o kreditu broj 9010812726 sklopljenog 4. studenog 2005. između tužitelja i tuženika, potvrđenog po javnom bilježniku Mladenu Kaluđer, Županja, 8. studenog 2005. pod brojem: OU-206/2005, u dijelu gdje je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno Odluci tuženika o kreditiranju građana.

II. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena odredba 7.2. Ugovora o kreditu broj 9010812726 sklopljenog 4. studenog 2005. između tužitelja i tuženika, potvrđenog po javnom bilježniku Mladenu Kaluđer, Županja, 8. studenog 2005. pod brojem: OU-206/2005, u dijelu gdje je ugovoreno da se kredit otplaćuje jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, isplatiti tužitelju HČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], H, [adresa], na ime više plaćenih iznosa anuiteta nastalih zbog povećanja tečaja CHF tijekom trajanja otplate po predmetnom kreditu iznos od 3.007,24 eura (slovima: tri tisuće sedam eura i dvadeset četiri centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom kako slijedi:

-na iznos od 5,76 eura od 31. listopada 2008. do isplate,

-na iznos od 6,54 eura od 31. prosinca 2008. do isplate,

-na iznos od 8,53 eura od 31. siječnja 2009. do isplate,

-na iznos od 9,11 eura od 28. veljače 2009. do isplate,

-na iznos od 6,61 eura od 31. ožujka 2009. do isplate,

-na iznos od 6,95 eura od 30. travnja 2009. do isplate,

-na iznos od 3,46 eura od 31. svibnja 2009. do isplate,

-na iznos od 0,44 eura od 30. lipnja 2009. do isplate,

-na iznos od 1,11 eura od 31. srpnja 2009. do isplate,

-na iznos od 2,82 eura od 31. kolovoza 2009. do isplate,

-na iznos od 2,60 eura od 30. rujna 2009. do isplate,

-na iznos od 0,99 eura od 31. listopada 2009. do isplate,

-na iznos od 3,98 eura od 30. studenog 2009. do isplate,

-na iznos od 6,19 eura od 31. prosinca 2009. do isplate,

-na iznos od 9,70 eura od 31. siječnja 2010. do isplate,

-na iznos od 8,52 eura od 28. veljače 2010. do isplate,

-na iznos od 13,23 eura od 31. ožujka 2010. do isplate,

-na iznos od 12,09 eura od 30. travnja 2010. do isplate,

-na iznos od 14,19 eura od 31. svibnja 2010. do isplate,

-na iznos od 27,44 eura od 30. lipnja 2010. do isplate,

-na iznos od 24,68 eura od 31. srpnja 2010. do isplate,

-na iznos od 32,31 eura od 31. kolovoza 2010. do isplate,

-na iznos od 29,48 eura od 30. rujna 2010. do isplate,

-na iznos od 24,37 eura od 31. listopada 2010. do isplate,

-na iznos od 33,62 eura od 30. studenog 2010. do isplate,

-na iznos od 46,06 eura od 31. prosinca 2010. do isplate,

-na iznos od 37,50 eura od 31. siječnja 2011. do isplate,

-na iznos od 39,56 eura od 28. veljače 2011. do isplate,

-na iznos od 36,17 eura od 31. ožujka 2011. do isplate,

-na iznos od 36,40 eura od 30. travnja 2011. do isplate,

-na iznos od 52,20 eura od 31. svibnja 2011. do isplate,

-na iznos od 52,74 eura od 30. lipnja 2011. do isplate,

-na iznos od 66,61 eura od 31. srpnja 2011. do isplate,

-na iznos od 59,20 eura od 31. kolovoza 2011. do isplate,

-na iznos od 51,46 eura od 30. rujna 2011. do isplate,

-na iznos od 50,69 eura od 31. listopada 2011. do isplate,

-na iznos od 49,58 eura od 30. studenog 2011. do isplate,

-na iznos od 52,83 eura od 31. prosinca 2011. do isplate,

-na iznos od 55,89 eura od 31. siječnja 2012. do isplate,

-na iznos od 55,33 eura od 29. veljače 2012. do isplate,

-na iznos od 53,54 eura od 31. ožujka 2012. do isplate,

-na iznos od 54,14 eura od 30. travnja 2012. do isplate,

-na iznos od 55,24 eura od 31. svibnja 2012. do isplate,

-na iznos od 53,16 eura od 30. lipnja 2012. do isplate,

-na iznos od 53,77 eura od 31. srpnja 2012. do isplate,

-na iznos od 52,67 eura od 31. kolovoza 2012. do isplate,

-na iznos od 49,96 eura od 30. rujna 2012. do isplate,

-na iznos od 52,40 eura od 31. listopada 2012. do isplate,

-na iznos od 53,28 eura od 30. studenog 2012. do isplate,

-na iznos od 52,86 eura od 31. listopada 2012. do isplate,

-na iznos od 47,55 eura od 31. siječnja 2013. do isplate,

-na iznos od 51,02 eura od 28. veljače 2013. do isplate,

-na iznos od 51,68 eura od 30. ožujka 2013. do isplate,

-na iznos od 49,49 eura od 30. travnja 2013. do isplate,

-na iznos od 1.239,54 eura od 28. svibnja 2013. do isplate,

i to do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate propisane člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima u visini eskontne stopa HNB-a uvećana za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi od 1. srpnja 2024., a po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2025., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi od 1. srpnja 2025., u roku 15 dana.

IV. Odbija se tuženikov prigovor radi prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja za iznos od 338,58 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 1. prosinca 2008., sve zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi zakonske zatezne kamate koja je do 31. prosinca 2007. bila uređena čl.1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. siječnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (u ostalim odnosima) tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate odnosno namirenja , a koja tražbina se stavlja u procesno pravnu kompenzaciju s tražbinom tužitelja prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu.

V. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, da tužitelju HČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknaditi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.315,45 EUR (slovima: dvijetistućetristotinepetnaesteuraičetrdesetpetcenti), zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 5. prosinca 2025. kao dana presuđenja do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2025., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi od 1. srpnja 2025., u roku od 15 dana, dok se tužitelj odbija s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, a do ukupno zatraženog iznosa od 2.615,45 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom 4. studenog 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj: 9010812726, potvrđen po javnom bilježniku Mladenu Kaluđer, Županja, pod brojem: OU-206/2005 od 8. studenog 2005., kojim mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 27.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Da je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed formuliran i standardiziran i sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno Odluci tuženika o kreditiranju građana, a koja kamata je na dan sklapanja predmetnog Ugovora iznosila 3,85 %, a što je regulirano točkom 4.1., kao i odredbu kojom se otplata kredita veže uz valutu u CHF, a što je regulirano točkom 7.2. na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja. Da je tijekom trajanja ugovorne obveze tužena banka u više navrata jednostrano mijenjala ugovorenu kamatnu stopu odnosno značajno je povećavala bez da je omogućila tužitelju da pregovara o visini iste. Nakon sklopljenog Ugovora o kreditu tečaj švicarskog franka je u odnosu na hrvatsku kunu vrlo brzo porastao, te je konstantno povećavan što je tužitelju uzrokovalo znatno povećanje mjesečnih anuiteta kredita i u velikoj mjeri otežalo plaćanje kredita. Da su predmetni Ugovor o kreditu parnične stranke sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu, te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te jednostranoj promjeni kamatne stope, na koji način je doveo tužitelja kao financijskom poslovanju neuku i nestručnu osobu u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Pri tome je za istaknuti kako je u vrijeme realiziranja spornog kredita tuženik agresivno reklamirao kredite u CHF kao sigurne i povoljnije od onih vezanih za valutu EUR, te je uz zavaravajuće reklame i isticanje da se radi o povoljnoj ponudi koja se nudi na akciji, sa nižim kamatnim stopama u odnosu na kredite u EUR, bez naknade za obradu kredita i samo do određenog roka, kod tužitelja stvorio uvjerenje da se radi o dobroj prilici koju se ne smije propustiti. Također, tuženik je tužitelja držao u uvjerenju kako je valuta CHF sigurna valuta, nije ga upozorio na moguću učestalost promjene tečaja niti na faktore koje utječu na kretanje tečaja. Tuženik je prije i u vrijeme zaključenja ugovora namjerno propustio obavijestiti tužitelja o općem riziku koji ugovor o kreditu nosi za svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak bio neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Tuženik tužitelju nije objasnio niti koja je tečajna politika HNB tj. da središnja banka provodi politiku stabilnog tečaja kune prema euru, ali ne i prema drugim valutama. U odnosu na ovakvo ponašanje tuženika (i ostalih banaka) opisano u točki 3. ove tužbe udruga Potrošač je podnijela tužbu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača što je rezultiralo donošenjem presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., kojom je između ostalog utvrđeno i: a) da je 8 banaka među kojima i ovdje tuženik (tamo 2. tuženik Privredna banka Zagreb d.d.) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedilo kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) i to ovdje tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09 ), i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te b) da su u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu sa jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa su time tuženici u razdoblju od 10. rujna 2003. postupili suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03, i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno tada važećeg ZZP/07, i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedena presuda je nakon dugotrajne pravne borbe potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni brojPž-7129/13 od 13. lipnja 2014. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1404/12 od 4. srpnja 2013. u pogledu promjenjive kamatne stope), a koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015., kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1404/12 od 4. srpnja 2013. u pogledu ugovorene valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak), a koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/18, tako da je sada pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako što je, na način suprotan zakonu, ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te redovnu kamatnu stopu koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika. Tužitelj se u ovoj tužbi poziva na pravna utvrđenja iz gore navedenih presuda, temeljem mogućnosti koju pružaju odredba čl. 502.c ZPP-a u pogledu proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti presude, te relevantne odredbe Zakona o zaštiti potrošača o tom pitanju. Tužitelj zaključno ukazuje kako on nesporno ima pravni interes da sud utvrdi ništetnost ugovornih odredbi predmetnog kredita koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF i jednostranu promjenu kamatne stope, te su ispunjeni uvjeti iz čl. 187. ZPP-a za tužbu za utvrđenje (točke I. i II. tužbenog zahtjeva), posebno imajući u vidu da je pravo tužitelja da ističe ništetnost neograničeno (čl. 328. ZOO-a). Dalje, tužitelj ističe da je odredbom članka 81. st. 1. ZZP/03 i članka 96. st. 1. ZZP/07 propisano kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. I u odnosu na valutnu klauzulu u CHF i u odnosu na jednostranu promjenu kamatne stope sudovi su u postupku povodom kolektivne tužbe zauzeli stav da je riječ o nepoštenim ugovornim odredbama koje su potrošačima nametnute jednostranim odlukama banaka o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Pri tome, sudovi su rješavali pitanje jesu li sporne ugovorne odredbe bile jasne, lako razumljive i uočljive. Utvrđeno je da su odredbe o valutnoj klauzuli bile jasne, međutim iste prosječnom potrošaču nisu bile razumljive, te je na te odredbe primijenjen test nepoštenosti koji je pokazao da svaki pojedini tuženik prije sklapanja, u vrijeme sklapanja i u vezi sklapanja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik je tužitelja tijekom pregovaranja o sklapanju ugovora o kreditu uvjeravao da je za njega povoljno sklopiti ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, te da je švicarski franak sigurna valuta. Pri tome je tuženik tužitelja propustio informirati da je švicarski franak bila sigurna valuta samo i isključivo za tuženika kao davatelja kredita, a nikako ne za tužitelja kao korisnika kredita. Stoga tužitelj kao prosječni potrošač nikako nije mogao razumjeti pravo značenje riječi da je švicarski franak sigurna valuta, a tuženik je kao stručna osoba to znao odnosno morao znati. Budući da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri obaviješten, on niti uz povećanu pažnju i oprez nije mogao razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili neće. Tuženik je sukladno načelu savjesnosti i poštenja trebao tužitelja informirati o svim rizicima koje on kao potrošač sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora, što je sve propustio učiniti. Na taj način tuženik je tužitelja izravno naveo na sklapanje ugovora o kreditu sa tom za tužitelja posebno rizičnom valutnom klauzulom. U odnosu na razumljivost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđeno je da prilikom pregovaranja odnosno sklapanja ugovora o kreditu službenici banaka nisu potrošačima (korisnicima kredita) objasnili sve čimbenike koji utječu na formiranje kamatne stope, jer su jedino tako potrošači mogli razumjeti i spoznati ekonomske učinke ugovaranja takve kamatne stope. Stoga je potrošačima i odredba o kamatnoj stopi bila nerazumljiva, dakle nepoštena, stoga i ništetna. Tužitelj i tuženik prije sklapanja spornog Ugovora nisu pojedinačno pregovarali o odredbi ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, a niti predmetni Ugovor niti Opći uvjeti poslovanja tuženika nisu sadržavali precizne odredbe o referentnoj početnoj kamatnoj stopi niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Stoga je ta ugovorna odredba nedvojbeno tužitelju bila nerazumljiva odnosno nepoštena. Dakle, tuženik nije postupao obzirno, savjesno, moralno, niti pošteno, te je neravnoteža u pravima i obvezama koja je nastala ugovaranjem tih spornih odredbi nedvojbeno bila na štetu tužitelja i bila je značajna. Iz svega gore navedenog jasno je da su i ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF i one koje se odnose na mogućnost da tuženik jednostrano promjeni kamatne stope ništetne, jer su protivne prisilnim propisima, konkretno relevantnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Time su ispunjeni uvjeti ništetnosti tih odredbi ugovora propisani čl. 322. ZOO-a. Posljedica tako utvrđene ništetnosti je dužnost tuženika da vrati tužitelju sve što je primio temeljem ništetnih odredbi ugovora (čl. 323. ZOO-a), slijedom čega je tužitelj ovlašten postaviti i kondemnatorni zahtjev za isplatu (točka III. tužbenog zahtjeva). Tužitelj ne raspolaže odgovarajućom dokumentacijom (početni otplatni plan, svi naknadni otplatni planovi, knjigovodstvena kartica, specifikacija uplata) i podacima bez kojih nije moguće utvrditi visinu iznosa koji mu tuženik mora vratiti, ali tu dokumentaciju ima tuženik. Radi se o podacima koje je tuženik, prema sadržaju građanskopravnog odnosa i prema Općoj uredbi o zaštiti podataka EU 2016/679, dužan dati tužitelju i to bez naknade. Stoga tužitelj ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego što dođe do potrebnih podataka i prije nego što se provede odgovarajuće vještačenje, nakon čega će tužitelj odrediti visinu novčane tražbine čiju isplatu zahtijeva ovom tužbom. Prije podnošenja tužbe tužitelj se po punomoćniku obratio tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora i dostavu dokumentacije vezano za predmetni ugovor o kreditu (13. ožujka 2023.), ali tuženik nije postupio po zahtjevu tužitelja. Tužitelj stoga predlaže da sud sukladno odredbi čl. 186. b ZPP-a naloži tuženiku da dostavi dokumentaciju navedenu u točki 6. tužbe, te da se tijekom postupka provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje kako bi se utvrdila visina stvarno plaćenih anuiteta u odnosu na početno ugovorene, zadržavajući si pravo da nakon provođenja vještačenja konačno postavi i specificira tužbeni zahtjev po visini sukladno odredbama čl. 186.b st. 4. i 5. ZPP-a. Slijedom svega navedenog tužitelj predlaže Naslovnom sudu, kao stvarno i mjesno nadležnom sudu, nakon provedenog postupka donijeti presudu kojom će se utvrditi ništetnom odredba 4.1. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa kao promjenjiva sukladno odredbi tuženika o kreditiranju građana, kojom će se utvrditi ništetnom odredba članka 7.2. Ugovora o kreditu u dijelu gdje je ugovoreno da se kredit otplaćuje jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti za srednji tečaj CHF tečajne liste tuženike važećim na dan plaćanja te kojom će naložiti tuženiku da tužitelju po dostavi dokumentacije od strane tuženika i po provedenom financijsko-knjigovodstvenom vještačenju po osnovi povrata preplaćenih anuiteta vezanih za ništetne ugovorne odredbe zbog porasta tečaja CHF, u iznosu koje će tužitelj naknadno specificirati, kao i da sud obveže tuženika da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti kako u osnovi tako i u visini. Tuženik smatra da tužitelju nisu Ugovorom o kreditu broj 9010812726 (dalje u tekstu Ugovor), povrijeđena njegova prava kao potrošača, a sve jer tuženi nije koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak (dalje u tekstu: CHF) te na navodno jednostrano mijenjanje kamatne stope, a prilikom potpisivanja ugovora i trajanja ugovornog odnosa nije postojala zavaravajuća poslovna praksa od strane tuženika. Da netočno tužitelj navodi da bi u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. bile utvrđene naprijed navedene povrede iz Ugovora o kreditu broj 9012296829, solemniziranim 22. veljače 2007. pod brojem Ov-3335/2007 kod javnog bilježnika Zorke Čavajda iz Zagreba. Zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora. Naime, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenog među strankama (predmetnog Ugovora o kreditu), to se ovdje tužitelj ne može na tu presudu pozivati niti bi to imalo smisla, slijedom čega je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 irelevantna kako u pravnom tako i u činjeničnom pogledu. Obzirom da se u konkretnom slučaju tužitelj poziva na utvrđenja iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, a podnosi tužbu radi utvrđenja ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu te radi isplate , to ne postoji pravni osnov za povezivanje utvrđenja iz navedenih odluka po kolektivnoj tužbi u predmetu poslovni broj P-1401/2012 Trgovačkog suda u Zagrebu i ove tužbe, jer je kogentnom zakonskom odredbom to pozivanje striktno određeno za slučajeve posebnih parnica za naknade štete. Slijedom navedenog, a kako se ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i radi isplate, ova su pozivanja tužitelja u potpunosti pravno irelevantna čime je tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan i neuredan. Važno je naglasiti da je Ugovor o kreditu sklopljen 4. studenog 2005., te da je u potpunosti konzumiran i isplaćen čime je Ugovor o kreditu prestao otplatom kredita. Istodobno je bitno naglasiti da iz čl. 131. ZZP-a iz 2009. jasno proizlazi da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa (što je u ovom slučaju tužba tužitelja Potrošač) podnosi samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno specificiranim odredbama ZZP. U skladu s navedenim, odluke sudova donesene povodom kolektivne tužbe tužitelja Potrošač odnose se na ugovorne odnose koji su na snazi s obzirom da Trgovački sud u Zagrebu u točki 9. izreke presude poslovni broj P-1401/2012 nalaže bankama "da prekinu s gore opisanim postupanjem...". Kako je ugovorni odnos utužen u ovom predmetu okončan i ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti, a presuđenja iz predmeta Potrošač odnose se na ugovorne odnose u kojima još postoji ugovorni odnos i povreda istoga, očito je da se u ovom konkretnom slučaju predmetna tužba i pozivanje na utvrđenja iz predmeta Potrošač ukazuju u cijelosti neosnovanima. Iz navoda tužbe proizlazi zaključak da bi sporni Ugovor o kreditu bio i dalje na snazi, iako tome nije tako, jer je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Slijedom navedenog smatra da je tužba je u cijelosti neutemeljena i činjenični navodi tužbe i tužbenog zahtjeva temelje se na pogrešnim i nepostojećim navodima. Teza tužitelja je da bi bila nedopuštena i nepoštena primjena valutne klauzule izražena u CHF je u potpunosti neutemeljena, suprotna zakonima Republike Hrvatske, pravnoj tečevini na kojoj se temelji zakonska i podzakonska regulativa, životnoj i realnoj situaciji u Republici Hrvatskoj, kao i svoj postojećoj sudskoj praksi. Valutna je klauzula u konkretnom Ugovoru o kreditu u skladu sa važećom zakonskom regulativom i drugim propisima kako u trenutku sklapanja Ugovora tako i s njihovim izmjenama i dopunama tijekom trajanja ugovornog odnosa, a što dovodi do zaključka da Ugovor o kreditu zaključen između stranaka nije ništetan pravni posao samo zbog toga što je ugovorena valutna kaluzula u CHF niti je ta odredba ništetna. Osim toga ugovaranje valutne klauzule dopušteno je odredbama Zakona o obveznim odnosima, dok je člankom 21. ZOO-a propisano načelo monetarnog nominalizma u kojem kada obveza ima za činidbu iznos novca dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koju obveza glasi, osim kada zakon obvezuje nešto drugo. Ovo načelo monetarnog nominalizma bilo je propisano i ranije važećim Zakonom o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01) koji se primjenjivao od 1. siječnja 1980. do 31. prosinca 2005. i to baš u odredbi članka 394. kojom je bilo propisano da kada obveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi izuzev kada zakon naređuje nešto drugo, pa s obzirom na samo isključivo terminološku razliku u odredbi članka 394. ranije važećeg Zakona o obveznim odnosima i odredbu članka 21. sada važećeg Zakona o obveznim odnosima jasno je da načelo monetarnog nominalizma ima dugu tradiciju u hrvatskom pravnom sustavu. Navedeno načelo isključuje odgovornost dužnika za gubitak vrijednosti, pa stoga kada obveza glasi na određenu svotu novca vjerovniku pripada pravo na dobitak isplate nominalne svote novca, odnosno onaj broj novačnih jedinica na koji obveza glasi, a ne i na naknadu štete zbog pada vrijednosti novca (tako i Vrhovni sud RH u odluci poslovni broj Rev-42/96 od 22. travnja 1999.). Stoga je potpuno jasno da su vjerovnici osiguravali svoje tražbine valutnom klauzulom, a sve kako zbog načela monetarnog nominalizma ne bi trpjeli zbog pada vrijednosti novca, a osobito kada se radilo o dugoročnim kreditima. Valutna klauzula je u bankarstvu na ovim prostorima prisutna radi očuvanja vrijednosti novca i dopuštena još od 80-tih godina prošlog stoljeća, naime ranije je odredbom članka 40. Zakona o narodnoj banci Jugoslavije ("Narodne novine" broj 93/91) ispuštena odredba ranije važećeg Zakona o novčanom sistemu koja je propisivala ništavim ugovorne odredbe što sadržavaju valutnu klauzulu, a ujedno je i zakonom o privremenim mjerama o Izmjenama i dopunama zakona o devizom poslovanju (službeni list SFRJ 85/89) a koji se primjenjivao od 1. siječbha 1990. izostavljeni dio koji je zabranjivao ugovaranje valutnih klauzula, odnosno valutna je klauzula bila dopuštena. Ovaj postojeći pravni okvir kao i životna realnost dovela je do toga da je zakonodavac Zakonom o Izmjenama i dopunama zakona o obveznim odnosima iz 1994. ("Narodne novine" broj 3/94) izrijekom propisao mogućnost ugovaranja valutne klauzule. U konkretnom slučaju tužitelj je prilikom sklapanja spornog Ugovora o kreditu mogao birati u koji će ugovorni odnos ući, koji će kredit i koje vrste odabrati za financiranje svojih potreba sukladno vlastitim mogućnostima i potrebama, nakon čega samostalno i slobodno bira i donosi odluku o stupanju u ugovorni odnos kojom prilikom mu je u potpunosti poznato kakvu vrstu kreditnog odnosa ugovora, koja je valuta, koje je vrijeme isplate i otplate, čime je evidentno tužitelju bilo u cijelosti jasno što znači ugovaranje valutne klauzule kao jednog od osnovnih dijelova i sastojaka ugovora o kreditu. Međutim, ne samo da je valutna klauzula izrijekom dopuštena odredbama Zakona o obveznim odnosima i drugih mjerodavnih propisa, već je nuđenje kredita uz valutnu klauzulu banci bio dodatno nametnuto politikom monetarne vlasti koja je valutnu strukturu kredita dovela u vezu s valutnom strukturom depozita koje je banka istodobno primala na štednju. Naime, banka je za svaki kredit koji je odobravala, morala osigurati pokriće u valuti, kroz svo vrijeme otplate kredita. I upravo je radi toga iznimno važan podatak HNB-a da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu više od 80% štednje građana bilo u stranoj valuti dok je udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka iznosio 71%. A sve dok je udio štednje u valutu bio toliko visok, laički rečeno, nije bilo moguće da dominiraju krediti u domaćoj valuti. Prema tome, ne samo da je valutna klauzula dopuštena i određena zakonom, ista je i životna i realna u gospodarstvu i štednji građana i potrošača, njezino ugovaranje bilo je poticano i od strane monetarne vlasti. S obzirom da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli zakonom dopuštena, a bila je i u vrijeme sklapanja Ugovora zakonom dopuštena, te s obzirom na opisane stvarne okolnosti koje su nametale njezinu primjenu u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i s obzirom na dugu tradiciju primjene valutne klauzule na ovim prostorima, ona je i danas općepoznata i jasna te se nitko ne može pozivati na to da bi se radilo o nejasnoj, nepoštenoj ili općenito neuobičajenoj ili nemoralnoj odredbi, a sve suprotne tvrdnje su u potpunosti neosnovane. Dapače radi se o čestoj i uobičajenoj odredbi. Kako je ugovorom jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana onda ne postoji potreba za njegovim tumačenjem. Ne može se dokazivati da je volja ugovornih strana bila različita od onoga što je u pisanoj ispravi jasno napisano. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, kao i u konkretnom slučaju temeljem članka 2. ZOO-a, pa sud nije ovlašten tumačenjem "pronalaziti" neku drugu različitu volju ugovornih strana od one koja je jasno navedena u Ugovoru. Kako je ugovorna odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u kunama izračunava na temelju tečaja te valute u odnosu na CHF jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, onda ona ne podliježe tumačenju već se primjenjuje onako kako glasi. (tako i Presuda Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-89/09 od 10. listopada2013, Presuda i rješenje Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-x 179/09 od 24. listopada 2012., Presuda Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2695/11). Odredbom članka 84. ZZP-a iz 2003. i člankom 99. ZZP- a iz 2007. određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Konkretno primjenom ove zakonske odredbe nedopušteno je ocjenjivati nepoštenost ugovornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu, a što tužitelj neosnovano i nedopušteno čini. Da je za naglasiti da su stranke u Ugovoru o kreditu jasno i nesumnjivo izrazile svoju volju, te su to jasno i potvrdile u tekstu samog Ugovora o kreditu gdje je jasno navedeno da su ugovorne strane upoznate sa Općim uvjetima poslovanja tuženika i da pristaju na njihovu primjenu, te su suglasne da su na sve što nije regulirano Ugovorom o kreditu primjenjuju Opći uvjeti poslovanja tuženika, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune. Također stranke potpisom potvrđuju i izjavljuju da su upoznate sa mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF (članak 11.9. Ugovora o kreditu). Korisnik kredita je također izjavio da je upoznat sukladno važećim propisima sa uvjetima kredita i kamatnom stopom te da mu je Banka uručila otplatnu tablicu. Sve navedeno stranke su potvrdile vlastoručnim potpisom, ali je dodatno osnaženje i objašnjenje svih odredbi Ugovora o kreditu potrošač dobio i na način da je Ugovor o kreditu solemniziran odnosno sklopljen u obliku javnobilježničkog akta kojom prilikom je dodatno i javni bilježnik objasnio sudionicima u kreditu smisao navedenog ugovora i tog pravnog posla, zatim sadržaj ugovora i posljedice istog, te je takva isprava istinita i sadrži presumciju istinitosti. Javnobilježnički akt svojom snagom obvezuje strane kao i presuda i predstavlja istinu i nesporno među strankama. Slijedom navedenog potpuno je netočan, neživotan i neutemeljen navod tužitelja da bi Ugovor o kreditu bio nepošten ili da bi bilo koja klauzula bila nevaljana ili ništetna. Tužitelj u tužbi navodi kako je odredba članka 1. Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba budući je tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovor o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njezinoj zakonom određenoj svrsi. Navodi tužitelja su u cijelosti proizvoljni i kontradiktorni jasnim odredbama Ugovora o kreditu kojim odredbama je tužitelj, upravo suprotno sadašnjim navodima iz tužbe, izjavio i to potpisao da je bio informiran o svim parametrima za donošenje odluke pa tako pa tako i onim koji bi ukazivali na eventualni rizik od rasta tečaja CHF u odnosu na kunu. Nastavno na izjave i potpis tužitelja, prilikom sklapanja konkretnog ugovora javni je bilježnik strankama dodatno objasnio sadržaj ugovora i posjedice istog, a sve obzirom da se radi o solemniziranoj ispravi u kojoj je navedeno da su stranke o ovom ugovornom odnosu u detalje obaviještene i da im je isti rastumačen , da ga razumiju i da prihvaćaju pravne posljedice pravnog posla i sve što iz njega proizlazi i da upravo to odgovara njihovoj pravnoj volji. Obzirom da je sam tužitelj sklopio ugovor o kreditu i potvrdio njegovu istinitost pred javnim bilježnikom, to su navodi iz tužbe koji su u suprotnosti sa činjenicama koje proizlaze iz sklopljenog ugovornog odnosa u najmanju ruku netočni. Slijedom gore iznesenog navodi tužbe koji govore suprotno od ugovornih utvrđenja su u cijelosti netočni i suprotni dostavljenim dokazima i to materijalnim dokazima. Iz dokaza dostavljenih uz tužbu proizlazi da je tužitelj u cijelosti prihvatio sve rizike koji mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita. No ne samo da je tužitelj prije zaključenja Ugovora o kreditu od strane tuženika bio informiran u potpunosti o mogućim promjenama tečaja CHF kroz razdoblje korištenja kredita, nego je istovrsne informacije javnosti upućivala i Hrvatska Narodna Banka. Tako je opće poznato da je HNB štitila tečaj domaće valute kune u odnosu na valutu euro kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali ista na taj način nije štitila i tečaj kune u odnosu na valutu CHF. Osim navedene opće- poznate činjenice Hrvatska Narodna Banka je upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju kune prema tečaju CHF, a što potvrđuje i priopćenje HNB-a od 25. kolovoza 2006. pod naslovom "Pojašnjenje - analize rizika koji nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatom stopom - primjer kredita vezanog uz švicarski franak" objavljeno u Biltenu o bankama br.12. I guverner HNB-a je više puta u javnim istupima upozorio na postojanje rizika kod valutne klauzule u valuti CHF kao valuti utočišta. Prema tome i prije no što je sklopljen predmetni Ugovor, HNB je upoznala javnost na moguće rizike tako što je napravila i objavila analizu hipotetske naravi na primjeru kredita vezanog uz švicarski franak u kojoj analizi je ukazano i na brojčane pokazatelje visine anuiteta praćenjem povijesnog kretanja tečaja i utvrđene su mogućnosti povećanja rata kredita, tako je i iz toga vidljivo da je tužitelj imao saznanja o postojanju eventualne mogućnosti jačanja tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu. Slijedom navedenog neosnovana je tvrdnja tužitelja da nije znao i nije bio informiran o mogućnosti promjene tečaja valute CHF u odnosu na kunu, jer je isti bio informiran kako u javnim glasilima, od strane HNB, te od strane zaposlenika tuženika, no donio je odluku unatoč navedenim objavama i drugim ponuđenim opcijama, da sklopi upravo konkretni Ugovora o kreditu. Tužitelj osim toga potpuno pogrešno tumači odredbe članka 4. stavka 2 Direktive Vijeća 93/13/EZZ od 5. travnja 1993. koja glasi:

Procjena o tome jesu li neke odredbe nedopuštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Valja imati na umu da su ugovori o kreditima i konkretni ugovor sklopljen kada Republika Hrvatska nije bila članica EU pa se ta Direktiva ne može neposredno primjenjivati. Na temelju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju RH je preuzela obvezu da će (kada postane članicom EU) nacionalno pravo u primjeni tumačiti u mjeri koliko je moguće u duhu prava Europske unije. U odluci Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj: C-26/13 navedeno je da članak 4. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EZZ treba tumačiti da kada je riječ o ugovornoj odredbi kao što je ona u glavnom postupku, zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva obvezu ne samo da konkretna odredba potrošača bude gramatički točna i razumljiva nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu, na koji se poziva dotična odredba, kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze. Međutim, ova odluka suda nije u neskladu sa općim pravilima obveznog prava o tumačenju ugovora, a kako smo već ranije i naveli, kojima je određeno i to prema odredbi članka 319. ZOO-a da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase. Ne može se dokazivati da je volja ugovornih strana različita od onoga što je u pisanoj ispravi jasno napisano. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose - članak 2. ZOO-a. U odnosu na gore navedenu odluku Suda EU C-26/13 važno je istaći da je navedena odluka donesena u povodu zahtjeva mađarskog suda za prethodnu odluku o tumačenju članka 4. st. 2. Direktive Vijeća 6 93/13/EZZ i da je u odgovoru na drugo pitanje iz zahtjeva mađarskog suda jasno odgovoreno da se traži da "ugovor jasno izloži" uvjete, a ne da se to izloži od strane banke prije sklapanja ugovora. Osim toga odluka suda EU C-26/13 nije primjenjiva u konkretnom slučaju, jer se ona odnosi na situaciju u kojoj se kod odobravanja isplate kredita prema ugovoru primjenjivao kupovni tečaj samog kreditora (mađarskih banaka), a kod otplate njihov prodajni tečaj pa je stoga bilo potrebno - "izložiti funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim ugovornim odredbama koje se tiču isplate kredita" - tamo se naime radilo o različitim tečajevima prilikom isplate i prilikom povrata kredita, dok u konkretnom slučaju ne postoji takova razlika između tečaja koji se primjenjuje kod korištenja i tečaja primjenjivog kod otplate kredita. Konkretno kako u Ugovoru o kreditu nisu bila ugovorena dva različita tečaja i dva različita mehanizma nije moguće niti sada niti ranije tumačiti nepostojeći odnos "između mehanizama". Imajući u vidu gore navedeno, konkretno je u odnosu na odredbe Direktive i sudske prakse na koju se tužitelj poziva relevantno to da nema potrebe za dodatnom procjenom dopuštenosti ugovorni odredbi jer su odredbe Ugovora jasno i razumljivo sastavljene. Također se tužitelj u tužbi poziva kao na dokaz na uvid u presudu Suda Europske unije br. C-118/17 od 14. ožujka 2019. i u Direktivu 93/13/EZ za koje je važno navesti da su se bavile pitanjima koje nisu predmetom ovog postupka, jer je u Mađarskoj situacija bila potpuno drugačija i odluke koje navodi tužitelj nisu primjenjive u ovom konkretnom slučaju, jer se te odluke odnose na situacije u kojima se kod odobravanja kredita prema ugovoru primjenjivao kupovni tečaj samog kreditora (mađarskih banaka), a kod otplate njihov prodajni tečaj. U slučaju hrvatskih banaka nisu se ugovarala dva različita tečaja, jedan u korištenju, a drugi (u pravilu viši ) u otplati, nego se ugovarao samo jedan te isti tečaj i kod korištenja i kod otplate. Slijedom navedenog ova je praksa u potpunosti irelevantna, a Sud Europske unije nije doveo u pitanje valjanost ugovora kojim se vrijednost obveze u domaćoj valuti veže uz tečaj te valute prema određenoj stranoj valuti (valutna klauzula). Slijedom svega navedenog i konkretne situacije prilikom sklapanja Ugovora jasno je da je tužitelj bio više no informiran o svim elementima Ugovora o kreditu, njegovim posljedicama i svim značajkama istog. Tako su navodi tužitelja u cijelosti neutemeljeni, netočni i proizvoljni. Tužitelj je poslovno sposobna osoba kojoj su prije i u vrijeme sklapanja ugovora bile dostupne sve informacije o značenju valutne klauzule, a sam tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije zatražio nikakva razjašnjenja u vidu bilo koje ugovorne obveze ili odredbe, ništa mu nije bilo sporno i nije tražio dodatna razjašnjenja. Iz navedenog ponašanja i nespornih činjenica jedino se može zaključiti kako se tužitelj svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama, ocijenivši da mu isti sukladno njegovim potrebama i mogućnostima najviše odgovara. Navedeno ukazuje na činjenicu da su tužitelju bile jasne ugovorne odredbe i prava i obveze iz istog i to solemniziranog ugovora. Pored navedenog, kao sudionik obveznog odnosa tužitelj je trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog domaćina za donošenje svoje odluke i brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali. Kada bi se tumačilo da tužitelj usprkos navedenom nije imao saznanja o uvjetima Ugovora o kreditu došli bi u situaciju da samo tuženik i to Banka preuzima cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje, a tako i za postupanje potpuno poslovno sposobnog sukontrahenta. U tom slučaju uistinu bi mogli govoriti da je nastala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka i to kako tijekom pregovora, a tako i u vezi sa zaključivanjem ugovora, te također sa snošenjem pravnih posljedica za obje ugovorne strane. Time dvostrano obvezne ugovore " agresivno" pretvaramo u jednostrane odnose za koje odgovara samo jedna ugovorna strana. Banka ne može preuzeti odgovornost za potrošača, već mu može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti odgovara li njegovim potrebama i mogućnostima, a što je tužitelj u konkretnom slučaju nesporno i učinio. Banka je u ovakvim odnosima pružatelj usluga kao uostalom i drugi pružatelji usluga na 7 slobodnom tržištu, a za istaći je da je tržište u ovim tipovima usluga slobodno i postoji niz pružatelja usluga i raznih "proizvoda" na tržištu za odabir potrošaču. Realno je i tržišno, te životno jedino moguće da postoje različite vrste usluga i proizvoda koje se nude prema različitim uvjetima na tržištu, a sve kako bi potrošač mogao odabrati onaj proizvod koji mu najviše odgovara, njegovim potrebama i realnim mogućnostima. Netočno i proizvoljno navodi tužitelj da bi banka sporni kreditni proizvod sa valutnom klauzulom prikazala kao povoljniji. To ne proizlazi niti iz jednog dokaza, te se radi o netočnoj te neistinitoj tvrdnji tužitelja. Tužitelj je sam ocijenio da bi to u trenutku sklapanja ugovora to bio za njega povoljniji proizvod te ga je stoga i zatražio i sklopio ovdje predmetni Ugovor o kreditu, ali tuženi to svakako na taj način nije nudio, jer je nudio više različitih vrsta proizvoda odnosno ugovora i kreditiranja, a tužitelj kao potrošač je izabrao i sam procijenio koji je za njega najpovoljniji. Pregovori se vode za svaki pojedinačni ugovor na način da se utvrđuje kako mogućnost dobivanja kredita, a tako i opseg i obim usluge koja se ugovara. Tako se prije zaključenja ugovora daju sva potrebna pojašnjenja i informacije, a što je i konkretno bilo učinjeno prilikom sklapanja ovog Ugovora o kreditu. Za istaći je da sami pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju. Prema sudskoj praksi Vrhovnog suda RH poslovni broj Pž-1881/00 od 14. studenog 2000. pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju i svaka ih strana može prekinuti kada hoće. Na temelju vođenih pregovora ne može se osnovano zahtijevati obvezivanje druge ugovorne strane na sklapanje ugovora. Samim time što postoje pojedine vrste kredita ili proizvoda ne znači da potrošači o njima ne mogu ili ne pregovaraju - jer upravo oni pregovaraju o duljini i načinu otplate, o visini kredita, o osiguranjima, o valuti i trajanju ugovornog odnosa, a što se pojašnjava i detaljno prolazi prilikom sklapanja ugovora pred javnim bilježnikom koji kao ovlaštena osoba razjašnjava ugovorne odredbe kako bi ih strane razumjele, a koji akt ima snagu javne isprave (kao i presuda među strankama). Tako i Presuda Županijskog suda u Puli poslovni broj Gž-2658/12 jasno ističe kako niti valutna klauzula niti promjenjiva kamatna stopa ugovoru o kreditu nisu ništetni, neodređeni niti neodredivi, te da nisu narušena načela obveznih odnosa, odnosno da je solemnizacijom Ugovora o kreditu stvorena neoboriva pretpostavka da je tužitelj kao korisnik kredita upoznat sa svim ugovornim klauzulama te jasno navodi: "Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom. Ugovor o kreditu je solemniziran pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka ugovora. " Javnobilježnički akti su sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu javne isprave. Javna isprava je isprava koju je izdao nadležni sud ili javnopravno tijelo u granicama svoje nadležnosti i u propisanom obliku. Javne isprave dokazuju što se njima utvrđuje ili potvrđuje. Radi se o neoborivoj pretpostavci. Samim time postoji presumpcija istinitosti u odnosu na javne isprave, a tako i konkretno ovaj Ugovor o kreditu čiji sadržaj se smatra istinitim i nema potrebe niti osnove da se isti dokazuje, dapače o ovom se postupku ne može utvrđivati drugačije no što je javnom ispravom određeno. U postupku solemnizacije privatne isprave javni bilježnik provjerava je li pravni posao koji ta isprava sadržava sklopljen u propisanoj formi te objašnjava sudionicima smisao, posljedice i sve pravne učinke te isprave, odnosno pravnog posla sadržanog u toj ispravi. Nakon što javni bilježnik potvrdi (solemnizira) privatnu ispravu ta isprava proizvodi sve učinke koje proizvodi javnobilježnički akt. Solemnizirana privatna isprava, jednako kao i javnobilježnički akt, izjednačena je s presudama i drugim odlukama sudova i drugih tijela u Republici Hrvatskoj. 8 Prema tome kao i drugu izreku presude ne može se utvrđivati u parničnom postupku da je ta izreka presude ništetna, već to može biti predmetom nekog drugog izvanrednog pravnog lijeka ili drugog postupka, ali izreka presude je zakon među strankama i nije predmetom utvrđivanja drugog parničnog postupka, a javna je isprava izjednačena u svojoj snazi upravo sa izrekom presude. Obzirom da je Ugovor o kreditu pisani pravni posao to za njega vrijedi i presumpcija o potpunosti isprave, jer se smatra da su sve klauzule koje su stranke željele u njega i unijele. Navodi tužitelja da bi tuženik stjecao neki ekstra profit su potpuno proizvoljni i populistički navodi, koji ne proizlaze niti iz ugovora, niti iz zakona niti iz jednog dokaza koji je tužitelj dostavio. Tako tužitelj pogrešno tumači smisao odredbe članka 22. ZOO-a navodeći da je tuženi ugovaranjem valutne klauzule u CHF došao do nekog extra profita, odnosno stekao nezakonitu korist u vidu extra profita, jer je pravi smisao navedene odredbe da kroz cijelo vrijeme svog postojanja (dok je postojao, jer sada više nema ugovora) novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, a što je u konkretnom slučaju tužitelj i učinio. Netočno tužitelj navodi da su ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane bile u nejednakom položaju, a sve budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima, štiteći ih od promijene vrijednost domicilne valute. Jedini je mogući i ispravni zaključak da valutna klauzula uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe članka 22. ZOO-a i te neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Za naglasiti je također da je u Ugovoru o kreditu i to u članku 7. otplata kredita ugovorena na način da se isti otplaćuje u 120 jednaka anuiteta plativa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio navedenog Ugovora o kreditu. Anuiteti su u otplatnoj tablici, kao i iznos kredita koji se isplaćuje izraženi u kunskoj protuvrijednosti za CHF, a nema iznosa anuiteta izraženih u kunama kao obveza tužitelja, te nema niti izražen iznos kredita u kunama. Slijedom navedenog iznosi koji su navedeni u petitu tužbenog zahtjeva, a koji su izraženi u kunama, ne proizlaze iz Ugovora o kreditu niti iz konkretnog ugovornog odnosa. Navedeni iznosi u kunama su u potpunosti proizvoljni i sporni kako u osnovi tako i u visini, a takova je tužba u cijelosti nepodobna za odlučivanje, jer ne korespondira sa Ugovorom o kreditu. U pogledu gore navedenog govori i pravno stajalište Vrhovnog suda RH koje je izraženo u presudi poslovni broj VS-Rev1990/91, koja utvrđuje : " kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu, tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute." Također i odluka Ustavnog suda RH i to poslovni broj U-I-1746/2006 od 17. lipnja 2009. navodi: "Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju članka 2. stavka 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praksi prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima iz 1978. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanaka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu čl. 22. st. 1. ZOO-a, indeksnu klauzulu čl. 23. ZOO-a ili kliznu skalu čl. 24. ZOO-a." U konačnici održavanjem valutne klauzule kroz zakonsku osnovu i ranije spomenutim odlukama potrošača o štednji i kreditiranju u stranoj valuti, održavaju se devizne rezerve banaka, a koje devizne 9 rezerve su propisani obavezni načini zaštite od rizika (sukladno regulativi propisanoj od strane HNB-a kao regulatornog tijela monetarne vlasti). Zaključno je za istači da obzirom da je temeljem članka 22. ZOO-a valutna klauzula dopuštena, to Ugovor o kreditu i odredbe istog o valutnoj klauzuli između stranaka su u potpunosti zakonite i poštene, dakle nisu kako to pogrešno tužitelj tvrdi ništetne i ne radi se o ništetnom pravnom poslu niti o ništetnoj odredbi Ugovora o kreditu, zbog toga što je bila ugovorena valutna klauzula i to u CHF. U odnosu na navode tužitelja da je Ugovor o kreditu sklopio na način da o istom nije pregovarao i da nije mogao utjecati na njegov sadržaj odnosno ugovoriti bilo što drugo osim gotovog bankarskog proizvoda te zbog toga, prema pogrešnim i netočnim tvrdnjama tužitelja, ugovorena nepoštena ugovorna odredba u odnosu na kamate, ističe se kako treba imati na umu pravilo da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase, neovisno o tome što ga je sastavila jedna ugovorna strana i ponudila na potpis onoj drugoj. Samo se "nejasne" odredbe ugovora tumače u korist druge strane. Ako nema nejasne odredbe ugovora nema niti tumačenja. Odredba ugovora o kreditu o kamatnoj stopi je jasna i razumljiva za korisnike kredita. Ponavlja se da je sudska praksa i tada važeća zakonska regulativa, poglavito Zakon o zaštiti potrošača u članku 99. jasno odredio da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i o cijeni poštene, ako su te odredbe ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga navod tužitelja da to što je ugovorena promjenjiva kamatna stopa samo po sebi predstavlja razlog ništetnosti nema nikakvog osnova, a sve navedeno cijeneći odredbu članka 296. Zakona o obveznim odnosima, slijedom čega nema govora o ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Tužitelj potpuno pogrešno i ničim utemeljeno navodi da bi došlo do očigledne neravnopravnosti u pravima i obvezama strana na štetu tužitelja i da je došlo do neravnoteže u odnosima među strankama, što nije točno, niti bilo čime dokazano, upravo suprotno člankom 4. Ugovora o kreditu jasno i razumljivo, uočljivo i precizno ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje platiti Banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornog vozila i koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 3,85% godišnje. Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom), sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno sa njima. Korisnik je nadalje u Ugovoru o kreditu jasno izjavio da je upoznat sa uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom te potvrđuje da je zaprimio otplatnu tablicu , i izjavljuje da je upoznat sa promjenama iznosa anuiteta, izjavljuje da je upoznat sa Općim uvjetima poslovanja tuženika i daje suglasnost da se na sve što nije regulirano ugovorom primjenjuju opći uvjeti poslovanja PBZ d.d. s građanima te ostali akti banke kojima je regulirano kreditiranje građana i prihvaća sve izmjene i dopune tih akata i odluka o čemu će ih Banka obavijestiti putem distribucijskih kanala. Navedene izjave kao i uostalom cijeli ugovor javni je bilježnik i dodatno objasnio, jer je isprava solemnizirana odnosno radi se o javnoj ispravi koja je istinita u odnosu na sve navode iz Ugovora o kreditu. Ponavlja se da se radi o presumpciji istinitosti koja se ne može pobijati u parničnom postupku. Volja ugovornih strana da se kamatna stopa tijekom ugovora mijenja pravno je valjana i zakonita, te je stoga dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi valjan. Varijabilna kamatna stopa nije ništavna niti prema odredbama mjerodavnih propisa niti prema stavu sudske prakse, a niti prema stavu HNB-a kao regulatornog tijela. Činjenica da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu i da su ugovorile način na koji se ta stopa mijenja čini tu odredbu jasnom i odredivom, a kakva činidba mora biti. Pogrešno se tumači da je ta kamatna stopa neodrediva, jer je samim ugovorom u vezi sa Općim uvjetima poslovanja, jasno određeno temeljem kojih se kriterija ta kamatna stopa mijenja i obračunava i da je sadržana u anuitetima. Nema govora o neodredivoj kamatnoj stopi, a samim time niti o ništetnosti te odredbe. 10 Ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i utvrđivanje ništetnosti iste treba i nužno je sagledavati u trenutku sklapanja samog Ugovora o kreditu. U tom trenutku na snazi je bio zakon koji je dopuštao, a kao što i sada dopušta, ugovaranje promjenjive kamatne stope. Tako je i sudska praksa u predmetu Vrhovni sud RH poslovni broj Revt-249/14 utvrđuje "polazeći od naravi banaka kao novčarskih institucija čiji krajnji cilj je ostvarivanje zarade, ovaj sud ne dovodi u pitanje njihovo legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu, koja je sa aspekta isplativosti njihovog poslovanja nužnost (posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje, a sve s obvzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine." U pogledu promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu koji su bili predmetom konkretnog sudskog postupka i sami su sudovi utvrdili da je riječ o zakonom dopuštenom načinu ugovaranja visine kamate, koji je uobičajen i prihvaćen od strane potrošača. Hrvatska Narodna Banka kao regulatorno tijelo poslovanja kreditnih institucija u Republici Hrvatskoj u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima navodi kako banke koje posluju u RH u svojim ponudama potrošačima "uobičajeno svoje kredite i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu

- kamatnu stopu čija se visina mijenja prema odluci uprave banke." Prema tome svaka osoba i svaki potrošač koji se odlučio na kreditno zaduživanje kod jedne od poslovnih banaka i pri tome ugovorio promjenjivu kamatnu stopu (jer je bila niža od fiksne, kao što je to i uobičajeno, a o čemu je prije sklapanja ugovora bio informiran) svjesno i svojevoljno je ušao u rizik promjene kamatne stope. No, kako ne bi bilo zabune o tome koliki je taj rizik u trenutku sklapanja ugovora bio, važno je znati da se radi o reguliranim proizvodima i taj rizik je samim zakonima i regulativama (pod nadzorom HNB-a) u biti ograničen te su potrošači toga bili i jesu svjesni. U konkretnom slučaju volja ugovornih strana bila je ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu i nije ostavljen prostor za primjenu drugačije-fiksne kamatne stope. Samim time potpuno je suprotno volji ugovornih stranaka i jasnim odredbama ugovora o kreditu da se potražuje fiksna ugovorna kamata - dapače to bi dovelo do potpune neravnoteže u odnosu stranaka. Sama kamatna stopa (različita za fiksne i promjenjive ugovorne kamate ) odraz je poslovne politike banke i tržišnih uvjeta, a banka uobičajeno usklađuje svoje kamatne stope u skladu sa promjenjivim prilikama i s tržištem kapitala i to kako u pogledu postojećih ugovora, a tako i u pogledu novih. Stranke su jasno ugovorile te je tužitelj bio svjestan da je ugovorio vraćanje kredita uz promjenjivu kamatnu stopu i iz samog Ugovora o kreditu, a kriteriji za promjene sadržani su u Općim uvjetima s kojima je klijent prethodno upoznat što proizlazi iz samog Ugovora o kreditu. Dakle jasno je ugovorena odrediva kamatna stopa i kriteriji te odredivosti. Sama činjenica da ugovor sadrži odredbu kojim je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu te da je ugovorena ovlast Banke da prati kriterije odredivosti i po potrebi korigira kamatnu stopu čini činidbu određenom odnosno odredivom (tako i Vrhovni sud RH u svojoj odluci poslovni broj Gzz-2/02-2, utvrđuje da "pod uvjetom da tako određena kamata nije zelenaška....stopa ugovorene kamate ne mora biti stalna. Kad se, naime, zajam vraća kroz razdoblje od više od godinu dana, a u tom se razdoblju mijenja stopa ugovorne kamate koje banke ugovaraju za takovu vrstu posla, onda ugovornu kamatu treba obračunavati po stopi važećoj za odnosno razdoblje.") Konkretno se može zaključiti da su stranke ugovorile da banka može i mijenjala je kamatnu stopu, jer je ugovoreno vraćanje kredita uz promjenjivu kamatnu stopu, pri čemu je banka postupala sukladno odredbama svih relevantnih propisa, te je izvršavala i obveze o obavještavanju klijenta o svim promjenama. Ponovno se naglašava da je tužitelj izričito i svojevoljno, te bez prisile, pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope koje promjene su se događale uz točno određene kriterije i predviđene metodologije tuženika, o kojoj promjeni je tuženik uredno tužitelju slao obavijesti i pripadajući otplatni plan. 11 Tužitelj tužbu temelji na tvrdnjama da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se određuje temeljem Općih uvjeta i sukladno odlukama banke ništetna jer predstavlja neodredivu činidbu koja je nepoštena, ističemo da se konkretno u ovom slučaju ne radi o nepoštenoj odredbi jer u tom smislu Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima navodi da ugovorna odredba se neće smatrati nepoštenom ukoliko se radi o "... proizvodima ili uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluge nema pod nadzorom." (2./točka c. prilog direktive 93/13) Obzirom da se u konkretnom slučaju, kao i u ostalim slučajevima koji se odnose na ugovore o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom , radi upravo o situaciji opisanoj u Direktivi, jer se kamatna stopa mijenjala i bila je povezana s oscilacijama na tržištu i mijenjala se sukladno tržišnim kriterijima i elementima koji su bili izvan nadzora tuženika, tako je ugovorna odredba o načinu određivanja promjenjive kamatne stope poštena sukladno gore citiranoj Direktivi. Prema tome, a i sukladno tada u konkretnom razdoblju važećoj zakonskoj regulativi, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Naime, kogentna odredba Zakona o obveznim odnosima regulira stope ugovorenih kamata te određuje da ukoliko bi bila ugovorena stopa koja je viša od zakonskih zateznih kamata, automatski vrijedi zakonska. Odredbom članka 26. st. 3. ZOO-a predviđena je mogućnost da stopa ugovorene kamate ne bude određena u kojem se slučaju primjenjuje zakonsko, a ne ugovorno rješenje, a prema kojoj odredbi za valjanost ugovora stopa kamate uopće ne mora biti ugovorena, jer sam zakon sadrži rješenje za takav slučaj. (Zakon o obveznim odnosima - članak 26. st. 3 " Ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata....") Za zaključiti je da u sustavu kakav predviđa Zakon o obveznim odnosima, kao osnovni zakon koji regulira obvezne odnose među građanima i pravnim osobama u Republici Hrvatskoj, ima zakonsko rješenje i time nema pravne nesigurnosti ili proizvoljnosti u odredbama ugovora vezano uz visine ugovornih kamatnih stopa. Ne samo da su kriteriji bili određeni i odredivi, već je postojao (kao što i danas postoji) zakonski okvir odnosno limit postavljen jasnim i kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima, tako da se nikako ne može govoriti o jednostranim i nepoštenim te proizvoljnim odlukama tuženika, a kako to tužitelj pokušava u svojoj tužbi pogrešno izvesti i zaključiti, te navesti sud da to tako, van smisla realne situacije u trenutku sklapanja ugovora, van smisla važeće zakonske regulative u trenutku sklapanja ugovora, pogrešno zaključi. Kamatna stopa se mijenja i mijenjala se isključivo u zakonskim okvirima i sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, jer je ugovoreno da se promjenjiva kamatna stopa mijenja sukladno Općim uvjetima poslovanja, te se samim time u obzir moraju uzeti svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promijene kamatne stope, a koji su javno dostupni i nisu proizvoljni kriteriji i elementi bilo koje od banaka, već ovise o uvjetima tržišta, troškovima izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, ovise o regulatornim troškovima HNB-a, ovise o kreditnom riziku zemlje (CDS) te marži koja uključuje operativne troškove banke i kreditni rizik klijenta. Dakle radi se o cijeni kredita koja samim time određuje i visinu kamatne stope. Za istači je da je u vrijeme trajanja ovog konkretnog kreditnog odnosa, a kako bi zaustavila zaduživanje domaćih banaka u inozemstvu HNB-a tijekom 2006. pokušala zaustaviti kreditiranje s regulatornom mjerom obveznog upisa blagajničkih zapisa u HNB po 0% te održavanje minimalnih 17% kratkoročnih deviznih potraživanja u odnosu na devizne obveze banke uslijed čega je došlo do porasta cijene kredita. Iako je krajem 2008. HNB ukinuo regulatornu mjeru granične obvezne pričuve i krajem 2009. mjeru obveznog upisa blagajničkih zapisa i time stvorio uvjete da kamate počnu padati, do toga nije došlo jer je 2008. započela velika kriza na međubankarskom 12 tržištu koja je za sobom povukla visoke premije rizika zemalja CDS pa su kamate počele padati znatno kasnije, tek kad se spomenuta kriza smirila. Dakle, na visinu kamate utjecali su realni parametri poput CDS-a, LIBOR-a i regulatorni trošak. Za sva financiranja banke su morale plaćati visoke premije CDS-a koji je izvore financiranja na 5-godišnjoj razini podigao između 3%-5% ne uzimajući u obzir dodatne regulatorne mjere HNB-a. Primjerice u posljednjem kvartalu 2008. CDS za Hrvatsku povećao se sa 1,00% na 4,5%, dok je npr. u 2004. navedeni parametar za Hrvatsku bio zanemariv. U slučaju LIBORA, tuženik ističe kako je LIBOR na CHF kao referentna kamatna stopa na inozemnim tržištima, tijekom 2004. iznosio 0,3% dok je u studenom 2008. iznosio 3,3%. Osim toga realno bankarsko tržište je pratilo i rast troškova financiranja odnosno rast cijene izvora sredstava , s time da je važno reći da je i trošak izazvan regulativom bio 31. srpnja 2006. 1,69% dok je u 2007. i 2008. u isto vrijeme bio 2,53% čime je uz rast troškova izvora sredstava došlo do realnog povećanja troškova kreditiranja. U prikazu je vidljiv rast indeksa regulacijskog opterećenja IRO i njegov učinak na ukupni granični trošak pribave izvora sredstava banaka (TOS2). Ukupni granični trošak sredstava (TOS2) povećan je sa 6,64% u kolovozu na 7,25% u rujnu 2008. ili za 61 bazni bod. Od toga povećanja, 37 baznih bodova treba pripisati rastu ulaznih troškova (TOS1). 20 baznih bodova povećanja nastalo je djelovanjem regulacije. Svi ovi realni činjenični događaji i elementi utječu na određivanje cijene kredita kroz promjenu kamatne stope, svi su ovi događaji bili opće poznati, javno dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o stanju tržišta i naprijed navedenim kriterijima i regulatornim mjerama na koje ne utječe tuženik, a kako to pogrešno tužitelj u tužbi predstavlja. 13 Nastavno na gore navedeno, nije za zanemariti i činjenicu da je tuženik pod stalnim nadzorom i redovitim provjerama poslovanja od strane HNB-a koji tijekom predmetnog razdoblja nije kod tuženika utvrdila bilo kakove nepravilnosti niti neusklađenosti sa pozitivnim propisima, već je naprotiv isti u svom očitovanju na upit potrošača istakao kako su poslovne banke izradile dokumente kojima se objašnjava potrošačima promjenjivost kamatne stope, te da su potrošači svjesno i svojevoljno ušli u poslovni odnos s bankom te se u slučaju primjene promjenjiva kamatne stope radi o uobičajenom i zakonitom poslovanju banaka koje je u potpunosti usklađeno sa regulativom HNB-a. Ističe se također da sam smisao ugovaranja promjenjive kamatne stope je prilagođavanje iste uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati za razdoblje za koje je ugovor zaključen. Tuženiku nije u interesu, kao pravno osobi na tržištu, proizvoljno i nerazmjerno stanju na tržištu, mijenjati kamatnu stopu, kako zbog reputacijskog rizika, a tako i zbog drugih razloga poput sprječavanja odljeva klijenata te osiguravanja preduvjeta potrebnih za uredno vraćanje kredita od strane svojih klijenata i korisnika. U konkretnom je slučaju tuženik svoje ugovorno i zakonsko pravo na promjenu visine kamatne stope ostvario u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja kao i sukladno tržišnim okolnostima i u skladu sa zakonskim okvirima i sukladno regulatornim propisima, što ukazuje na zaključak da nema niti jedne protupravnosti u odnosu na postupanje tuženika niti osnove za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu i u konačnici osnova za traženje bilo kakove isplate. Polazeći od svega rečenog kao i od činjenice da je djelatnost kreditnih institucija dodatno regulirana Zakonom o kreditnim institucijama, ranije je to bio Zakon o bankama, te drugim regulatornim propisima HNB- a, nikako se ne može govoriti o tome da bi odredba o ugovornoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno jasno određenim kriterijima na koje pristaje tužitelj, bila neka ništetna odredba. A osobito se ne može ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem odluke Banke, uslijed navodne ništetnosti dijela koji se odnosi na "jednostranu odluku Banke", svesti na fiksnu kamatnu stopu koja odgovara inicijalno ugovorenoj stopi. Stranke su odabrale Ugovor o kreditu baš takovog sadržaja koji predviđa promjenjivu kamatnu stopu, te bi se nalog kakav tužitelj u tužbi predlaže za isplatu imao smatrati predlaganjem promjene ugovornog odnosa na način kao da se radi o ugovoru o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i za vrijeme njegova važenja na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. te je nužno u ocjenjivanju ovog Ugovora o kreditu i konkretne pravne stvari poštovati tada važeću zakonsku regulativu koja je određivala da je obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, između ostalog i odredba o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može primijeniti. Navedene su pretpostavke i obvezni sadržaj bili sastavni dio konkretnog Ugovora o kreditu iz čega proizlazi da je Ugovor o kreditu u vrijeme sklapanja bio potpuno u skladu s mjerodavnim odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Od 1. siječnja 2014. na snagu stupaju odredbe o novim kriterijima promjene kamatne stope koje su detaljno zakonom određene i kojih se u tom razdoblju tuženik i pridržavao. Iz navedenih propisa koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazila je obveza tuženika, a koju je isti u cijelosti ispunio, da objavi kriterije promjenjivosti kamatne stope i to je učinjeno kroz opće uvjete poslovanja koji su bili dostupni tužitelju (u ugovoru sam to priznaje) te su i inače bili dostupni u poslovnicama Banke, bili su dostupni putem internetskih stranica Banke i pristupačni potrošačima općenito. Tuženik je nakon što je to Zakon o kreditnim institucijama odredio, tužitelja informirao o promjenama kamatne stope i to sukladno odredbama zakona 15 dana prije primjene izmijenjene kamatne stope, te je uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan sukladno čl. 308. st. 1. ZOKI-a. Prije stupanja na snagu ZOKI-a nije bila obveza dostave osobnih obavijesti i Zakon o bankama, ZZP i HNB u svojoj regulativi i stajalištima smatrao je da se obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja ima smatrati urednim. Tuženi je povrh toga dostavljao potrošačima personalizirane obavijesti o promjeni kamatnih stopa i novoj visini anuiteta čime je tužitelj bio upoznat i nije mu moglo ostati nepoznato koja je visina ugovorene kamate, te je u svakom trenutku u tijeku ugovornog odnosa mogao reagirati što nije učinio već je ugovor u cijelosti ispunio. Tužitelj u tužbi pogrešno navodi i obrazlaže da bi prava volja ugovornih strana bila ugovaranje fiksne kamatne stope, a što je u potpunosti suprotno jasnim i određenim ugovornim odredbama koje kao javna isprava obvezuju stranke. Međutim, kad bi sud eventualno i zaključio, rukovodeći se utvrđenjima iz odluka donesenih u predmetu Potrošač, da je ugovorna odredba o mijenjanje kamatne stope temeljem jednostrane odluke Banke ništetna ali samo u dijelu koji se odnosi na jednostranu odluku Banke, dio odredbe koji ne bi bio oglašen ništetnim je da je ugovorna kamata promjenjiva. A ako je valjana odredba da je kamata promjenjiva, tada je na tužitelju teret dokaza koji je iznos (stopa) promjenjive kamate koja je tijekom otplate kredita trebala biti naplaćivana, ukoliko to nije onaj iznos (stopa) koji se navodi u jednostranim odlukama Banke. Međutim, tužitelj uopće ne pokušava ići tim putem da dokaže koja bi stopa promjenjive kamate kao dopuštena trebala biti primijenjena tijekom otplate kredita, već potpuno neosnovano promjenjivu kamatnu stopu pokušava svesti na fiksnu. U ugovorima o kreditu obveza plaćanja ugovorene kamate jest bitan sastojak ugovora jer je to naknada (cijena) koju korisnik plaća za to što mu je banka stavila na raspolaganje određenu svotu novčanih sredstava. Slijedom navedenog korisnik kredita dužan je vratiti banci iskorištenu svotu novca " u vrijeme i na način kako je ugovoreno", a što je bitan sastojak ugovora o kreditu. Prema tome, nije moguće, suprotno volji ugovornih strana kreirati novi ugovor pozivajući se na zakonske odredbe o djelomičnoj ništetnosti, jer bi postupanje kako je predloženo od strane tužitelja u ovom tužbenom zahtjevu (zamjena promjenjive kamatne stope fiksnom) bilo kreiranje odnosa koji ne postoji, nije nikada niti postojao i nije dogovor niti volja ugovornih strana. Slijedom navedenog radi se o nedopuštenim traženjima tužitelja te povrede načela jednake vrijednosti činidaba. Naime, ne može se negirati činjenica da su stranke sklopile ugovor onakvog sadržaja kako on glasi, te bi usvajanjem postavljenog tužbenog zahtjeva došlo do situacije da se nameće da su stranke sklopile (a što nisu) ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što se nije dogodilo, niti je bila njihova volja, čime se izaziva povreda jednake vrijednosti činidaba i osujećuje se odredba o ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu (čl.3. ZOO-a) i slobodi uređivanja obveznih i ugovornih odredaba što su osnovna načela i postupati obvezno pravnih odnosa. Postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj neosnovano traži da se utvrdi i naloži postupanje kao da je kamata ugovorena kao fiksna kroz cijelo ugovorno razdoblje, što nema uporište niti u ugovoru, niti u zakonu i predstavlja ostvarivanje prava iz obveznog odnosa potpuno suprotno svrsi zbog kojega je ono propisom ustanovljeno i priznato te dovodi do očitog prouzročenja štete vezane uz ugovorni odnos stranaka. Osim toga sam tužitelj se u tužbi poziva na odluku Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu poslovni P-1401/2012 (uz popratne odluke viših sudova i Ustavnog suda RH) i Direktivu 93/13 koje potpuno pogrešno tumači i u potpunosti zanemaruje činjenicu da je upravo u predmetu poslovni broj P-1401/2012 kada je o istome odlučivao Visoki trgovački sud RH ukinut dio odluke u kojem se nalaže tuženicima da ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način da kamatna stopa bude fiksna i to u postotku koji je bio u ugovoru kao važeća stopa na dan sklapanja ugovora. Slijedom navedenog jasno proizlazi da tuženi nema niti jedan osnov, te ne postoji osnovano pravo zahtijevati da sud naloži tuženiku da tužitelju isplati novčani iznos i to u kunama koji predstavlja razliku između ugovorene kamate i proizvoljno određene fiksne kamatne stope koju je tužitelj sam jednostrano naznačio kao fiksnu, odnosno potvrdio je zakonitost promjenjive kamate stope. Na tužitelju je teret dokaza, te ukoliko tvrdi da je ugovorena kamatna stopa koja je kao promjenjiva ugovorena, na neki način nepoštena, na istome je da dokaže koja je to promjenjiva stopa koja bi bila poštena kroz razdoblje otplate i trajanja Ugovora o kreditu i na čemu se ista temelji, a sve kako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli dopuštena i u skladu sa zakonom. Dakle, nikako se ne može potraživati isplata prema fiksiranoj stopi iz gore jasno navedenih razloga, a ako tužitelj tvrdi da stopa nije bila poštena i pravična isti je dužan dokazati i zatražiti onu promjenjivu stopu koja bi bila, prema njegovim tvrdnjama, poštena i pravična, a ne tražiti fiksnu kamatnu stopu koja bi značila promjenu cjelokupnog ugovornog odnosa i promjenu njegova identiteta bez volje i dogovora stranaka. Iz niti jednog dokaza i navoda tužbe ne proizlazi točno na koji je način tuženik nepošteno odredio kamatnu stopu i za koji bi to bilo iznos. Niti iz jedno dokaza koji je dostavljen uz tužbu ne proizlazi koja je to kamata koja bi bilo navodno nepošteno i protuzakonito naplaćena odnosno osnovanost tužbenog zahtjeva, a svakako se osnovanost tužbenog zahtjeva ne može dokazivati financijskim vještačenjem koje je predloženo, te se stoga istom dokazu tuženi protivi u cijelosti. Opreza radi prigovara se da bi tužitelj bio potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13), sukladno Uredbi broj 1215/2012 i preostaloj pravnoj stečevini Europske unije, jer se u svakom konkretnom slučaju treba uzeti u obzir ne samo sadržaj ugovora, već i prirodu i svrhu istog, ali i objektivne okolnosti koje su pratile njegovo sklapanje (presuda od **.**.2005., V, C-464/01, EU:C:2005:32, t.47). Tuženi ističe prigovor radi prebijanja i to za iznose koji su eventualno manje plaćeni od onoga kako to tužitelj potražuje i to zato jer je tečaj bio niži od onoga koji tužitelj postavlja kao relevantan u ovoj pravnoj stvari, a napominje se da osnova za isplatu nema. Tuženik također uz sve gore navedene prigovore ističe i prigovor zastare u cijelosti u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, a sve kako se radi o zahtjevima za isplatu povremenih mjesečnih iznosa od čijeg je dospijeća do utuženja protekao dulji vremenski period no zakonom određen za pravo na ostvarivanje isplate tih vrsta potraživanja, a tijekom dosadašnjeg razdoblja sukladno čl. 241. Zakona o obveznim odnosima zastara nije prekinuta podnošenjem tužbe ili drugom vjerovnikovom odnosno tužiteljevom radnjom protiv tuženika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja ove konkretne tražbine tuženika. Prigovara se izvođenju predloženog dokaza financijskim vještačenjem kako je to predložio tužitelj, te se uz već istaknuti prigovor zastare, ističe prigovor promašene aktivne legitimacije u vidu činjenice je li tužitelj potrošač. Tuženi kao jedini ispravan zadatak navodi da je potrebno napraviti usporedbu sa kreditom u euru odnosno usporedbu sa drugim kreditom s valutnom klauzulom obzirom da nije ugovoren kredit u kunama. Za navedeni izračun vještak treba koristiti povijesne tržišne kamatne stope za Euro u predmetnom razdoblju (HNB BILTEN 200 i 215). Posebno se ističe da je u konkretnom slučaju došlo do zatvaranja obveze odnosno ispunjenja ugovora u cijelosti te je u primjeni članak 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i ništetnost se više ne može isticati. Tuženi se, a kako je gore detaljno obrazložio protivi tužbi i tužbenom zahtjevu i predlaže isti u cijelosti odbiti i to kako je tužba i tužbeni zahtjev neosnovan. Neosnovanost proizlazi iz naprijed navedenih obrazloženja te se još jednom zaključno ističe da je tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan jer: - je valutna klauzula zakonom dopuštena i jasno određena pravna kategorija koja je utemeljena na kogentnoj normi te nikako ne može biti proglašena ništetnom kako to tužitelj pogrešno zaključuje, niti konkretni pravni posao može biti ništetan samo zbog toga što je ugovorena valutna klauzula, a niti može biti proglašena ništetnom neka od odredbi konkretnog ugovora zbog ugovaranja valutne klauzule; je volja ugovornih strana jasno i nesumnjivo određena Ugovorom o kreditu te nema zakonske osnove da se ista tumači, a kako je ista jasno i nedvojbeno iskazana ugovorom; je Ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika te isti predstavlja javnu ispravu čiju istinitost nije dopušteno parničnim postupkom utvrđivati drugačije no kako glasi i kako u ispravi jasno i istinito stoji, jer je ista kao i presuda zakon među strankama; tužbeni zahtjev koji je postavljen, se odnosi na Ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF, a iznosi koji su navedeni u petitu tužbenog zahtjeva su postavljeni u kunama, čime isti ne proizlaze iz navedenog Ugovora o kreditu i ovako postavljena tužba i tužbeni zahtjev je u cijelosti nepodoban za odlučivanje; je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno, pa je očito kako odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije niti ne može biti ništetna, a posebno ne može biti ništetan cijeli ugovor o kreditu; u konkretnom slučaju, volja ugovornih strana je bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu i nije ostavljen prostor za primjenu drugačije kamatne stope, a kamatna stopa se mijenjala sukladno ugovorenim kriterijima koji su odredivi te su u skladu sa zakonskim odredbama o najvišoj zakonom dopuštenoj stopi ugovorene kamate; je jasno ugovorena odredba kojom se banka, ovdje tuženik ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu, a koja odredba nije sama po sebi nepoštena niti je kao takova valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva predmetnog sadržaja, već se radi o valjanoj, zakonom dopuštenoj i odredivoj činidbi koja predstavlja pravu volju ugovornih stranaka. Slijedom svega iznesenog predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja, uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene parnične troškove sukladno odluci suda, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u: Ugovor o kreditu broj 9010812726 od 4. studenog 2005. s lista 8 do 13 spisa te s lista 130 do 136, pročitan je dopis od 13. ožujka 2023. s preslikom potvrde o primitku s lista 14 i 15, izvršen je uvid u pregled uplata po kreditu s lista 113 do 115, plan otplate s lista 116 do 118, knjigovodstvenu karticu s lista 119 do 129, te u isplatnu tablicu s lista 137 do 139, dok drugih dokaza nije bilo.

4. Cijeneći navode parničnih stranaka, ovako proveden dokazni postupak, te na temelju ovako provedenih dokaza i utvrđeno činjenično stanje, sud tužbu smatra osnovanom, stoga je konačno postavljeni i specificirani tužbeni zahtjev prihvaćen u cijelosti.

5. Temeljem provedenih dokaza i to prije svega uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu broj: 9010812726 od 4. studenog 2005., nesporno je utvrđeno da su tužitelj i tuženik zaključili ugovor o kreditu, temeljem kojeg ugovora o kreditu je tuženik kao kreditor stavio tužitelju kao korisniku kredita na raspolaganje novčani iznos od 27.700,00 CHF, s tim da se isti kredit isplaćivao u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja, da je kredit zaključen na rok otplate od 120 mjeseci, da je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, a da je ona na dan zaključenja ugovora o kreditu iznosila 3,85%, s tim da je člankom 4.1. istog ugovora o kreditu ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva i to sukladno Odluci banke o kreditiranju građana, a da je člankom 7.2. istog ugovora o kreditu određeno da se kredit otplaćuje u 120 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja, a da je isti kredit odobren u svrhu adaptacije stambenog objekta.

6. Uvidom u plan otplate po kreditu (list 116 do 118 spisa) kao i iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka (list 244 do 253 spisa) proizlazi da se u nekoliko navrata mijenjala početno ugovorena kamatna stopa sa 3,85% godišnje i to na više, te da je u jednom razdoblju ista kamatna stopa iznosila 6,05% godišnje, zbog čega se mijenjala i visina anuiteta na više, a da je istovremeno tijekom tog razdoblja dolazilo i do kontinuiranog porasta tečaja CHF u odnosu na kunu, zbog čega je rastao i mjesečni iznos anuiteta koji je tužitelj morao otplaćivati, tako da je isti sa početnih 321,41 CHF u jednom razdoblju narastao i do 339,89 CHF.

7. Nesporno je među parničnim strankama da je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12, od 4. srpnja 2013., donesena pravomoćna presuda, a kojom presudom je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, te da je ista presuda u tom dijelu potvrđena i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014.

8. Također je nesporno da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013., i to točkom 1., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

9. Nesporno je da je u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018., a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetnu poslovni broj Rev- 2221/18, od 3. rujna 2019., te da je u ovom postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača ocjenjivano da li su tužene banke, pa tako i ovdje konkretni tuženik, potrošačima objasnili razloge i iznijeli točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredaba, odnosno u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe nije utvrđivano da li je pojedini potrošač dobio sve relevantne informacije za donošenje informirane odluke hoće li ugovor s takvim odredbama sklopiti ili ne.

10. Sporno je među parničnim strankama da li je ništetan dio zaključenog ugovora o kreditu, i to konkretno dio članka 4.1. i 7.2., a kojima je ugovoren način promjene kamatne stope i primjena valutne klauzule.

11. Sporno je nadalje da li tužitelj uopće ima svojstvo potrošača, te je sporna i visina odnosno način na koji tužitelj predlaže da se utvrdi eventualna preplata temeljem odredbi ugovora o kreditu za koje on tvrdi da su ništetne.

12. Sporno je nadalje da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, te da li je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika, kao što je sporno da li je u ovom postupku nužno provoditi "test poštenja" odnosno utvrđivati da li je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope bila tužitelju jasna, uočljiva i razumljiva.

13. Sporno je također da li je tuženik u ovom postupku ovlašten dokazivati, a s obzirom na postojanje pravomoćne presude u kolektivnom sporu, da je tužitelj prilikom pregovaranja o sklapanju konkretnog ugovora o kreditu predočio sve relevantne informacije i dao joj odgovarajuća upozorenja vezana uz valutnu klauzulu i način promjene kamatne stope.

14. Sporan je i tijek zakonskih zateznih kamata na eventualno preplaćene iznose, te da li je prilikom utvrđivanja preplate potrebno uzeti u obzir i tzv. "negativne iznose", odnosno iznose koje je tužitelj tijekom razdoblja otplate kredita platio manje u odnosu na početni anuitet, a s obzirom da promjene tečaja tijekom razdoblja otplate kredita.

15. Uzimajući u obzir zauzeto shvaćanje Ustavnoga suda Republike Hrvatske u njegovoj odluci poslovni broj U-III/3581/2021, od 30. lipnja 2022., o dosegu pravomoćnosti presude koja je donesena u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača, odnosno da su u tom sporu pravomoćno utvrđene okolnosti o nerazumljivosti ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima o općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne informacije davale banke; o nemogućnosti pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju, te je posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama, odnosno da predmet dokazivanja u tom postupku nije bilo utvrđivanje da li su točno određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora o kreditu davane odgovarajuće obavijesti o odredbama toga ugovora, to je iz tog razloga a s obzirom da je tuženik u odgovoru na tužbu navodio da je tužitelj prilikom ugovaranja kredita upozoravan na valutni rizik i na mogućnost promjene kamatne stope, ali da je unatoč tome pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu, na iste okolnosti saslušan tužitelj kao parnična stranka.

16. Tužitelj HČ saslušan kao stranka naveo je da je u vrijeme sklapanja spornog Ugovora o kreditu kod tuženika bilo u ponudi i kredita vezanih za drugu valutu, misli da se radilo o eurima i kunama, a on se na sklapanje kredita u CHF odlučio upravo iz razloga što mu je bankarica koja je tada radila kod tuženika govorila da su to najpovoljniji krediti, da je CHF stabilna valuta, a tada je i kamata bila povoljnija u kreditima u CHF, a što je njemu ta bankarica naglašavala prilikom cijele faze sklapanja spornog ugovora o kreditu. Da je sporni ugovor o kreditu sklopio sa tuženikom u njegovoj poslovnici u Vinkovcima. Da su u predugovornoj i ugovornoj fazi upute koje je eventualno i dobio od tuženika vezano za davanje kredita bile usmene prirode, smatra da mu nitko od tuženika nije dao detaljnu uputu što znači sklapanje kredita sa valutnom klauzulom i koje su posljedice sklapanja takvog kredita tako da nije detaljno istraživao ništa vezano za kredit, bitno mu je bilo da kredit bude zakonit i da dobije financijska sredstva koja su mu tada trebala za adaptaciju postojeće kuće budući je otac četiri muška djeteta. Da on kao policijski službenik nije imao nekakva vlastita poimanja i saznanja što znači sklapanje valutne klauzule. Posebno je naglasio da mu je kredit u CHF ponuđen od strane službenika banke, te je naglašavano da je CHF čvrsta valuta i da su minimalne odnosno gotovo nikakve šanse da isti naraste. Da u vrijeme sklapanja spornog kredita nije bio vlasnik nekog obrta ili trgovačkog društva, te se nije bavio bilo kakvim slobodnim ili samostalnim zanimanjem iz razloga što to njegov poslodavac (MUP) ne dopušta. Misli da mu je prva rata iznosila negdje između 800,00 kn ili 1.000,00 kn, a maksimalno povećana rata narasla je gotovo dvostruko, misli da se radilo o 2.000,00 kn, no točnih iznosa se ne sjeća zbog proteka vremena. Navodi da je i zahtjev za odobrenje kredita i sam ugovor o kreditu bio je unaprijed pripremljen na obrascu koji je dobio od tuženika, te on niti na koji način nije mogao utjecati na sadržaj istog u smislu da bi mijenjao ugovorne odredbe ili istima prigovarao. Da je njemu prezentirano da je rizik sklapanja ugovora o kreditu u CHF nikakav odnosno da ne postoji. Da je predmetna nekretnina za koju je podigao kredit služila za stanovanje tužitelja i članova njegove obitelji, da istu nije davao u najam ili zakup. Da je kredit otplaćivao sam od svojih primanja i sve u rokovima dospijeća. Da je prije potpisivanja pročitao ugovor o kreditu, ali samo letimično, a smatrao je da je tuženik bio u dobroj vjeri, te da nije postojala bilo kakva mogućnost prijevarne namjere.

17. Iskaz saslušanog tužitelja u pogledu radnji i informacija koje je tužitelj dobio prije zaključenja ugovora o kreditu sud je cijenio kao istinit i uvjerljiv, odnosno utvrđeno je da tuženik putem svojih djelatnika niti na koji način nije upozoravao tužitelja na eventualnu rizičnost podizanja kredita vezanog uz valutu CHF, niti ga je na bilo koji način upoznavao sa parametrima koji eventualno mogu utjecati na visinu kamatne stope, odnosno na to da ona tijekom razdoblja otplate kredita bude više ili niža, već je tužitelj kao korisnik kredita bio upoznat samo sa općim uvjetima koje mora ispuniti da bi mu se odobrio ugovor o kreditu, a nakon toga je dobivo na potpis već unaprijed pripremljen ugovor sa svim odredbama na čiji sadržaj ni na koji način nije mogao utjecati.

18. U odnosu na sporne činjenice tj. pitanje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula i način promjene kamatne stope, sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03; dalje u tekstu ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tj. na dan 25. svibnja 2006.

19. Prema odredbi čanka 81. stavak 1. ZZP/03, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

20. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

21. Nadalje, prema stavku 4. istoga članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

22. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 83. ZZP/03.

23. Uzimajući u obzir sve provedene dokaze u ovom postupku, a posebno cijeneći činjenicu da tuženik niti na koji način, nije dokazao da je tužitelju kao potrošaču prilikom sklapanja ugovora ponudio sve potrebne informacije kako bi mogao donijeti informiranu odluku u pogled zaključenja konkretnog ugovora, ocjena je suda da u ovom postupku tuženik nije dokazao da je u konkretnom slučaju tužitelja kao potrošača obavijestio o rizicima fluktuacije tečaja CHF koji su mogli utjecati na donošenje njegove odluke, odnosno da je potrošač u potpunosti obaviješten o svim rizicima zaključivanja istog ugovora vezanog uz valutu CHF, kao i da ga je upoznao o svim parametrima o kojima može ovisiti promjena kamatnih stopa, ali da je unatoč tome svejedno pristao na zaključenje takvog ugovora, niti je tužena banka predočila bilo kakva druga dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja bi potvrđivala da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti.

24. Kako je tužbeni zahtjev upravljen na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu, a pravo na isticanje (utvrđenje) ništetnim i ostala prava koja proizlaze iz ništetnosti, sukladno čl. 328. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 63/08, 134/08, 78/15, 114/22, 156/22 - nastavno ZOO/05) se ne gase stoga nije od utjecaja činjenica što je Ugovor o kreditu zatvoren odnosno nije više na snazi.

25. Analizirajući spornu odredbu članka 4.1. ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu sa Odlukom banke o kreditiranju građana, proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača. Ovo stoga jer je odredba o promjeni kamatne stope kao cijene kredita jedna od ključnih odredbi ugovora o kreditu, koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istog, pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu kamatne stope jednostranoj odluci banke, dakle samo jednoj ugovornoj strani, dok s druge stranke klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredit. U takvoj situaciji korisniku kredita potrebno je pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i promjenu kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti da li ista odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima. U postupku kolektivne zaštite potrošača nesporno je utvrđeno da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Ovakvo formuliranom odredbom o promjeni kamatne stope tuženik je mogao u svakom trenutku skladno svojim internim aktima mijenjati kamatnu stopu, a što je isti učinio bez mogućnosti utjecaja korisnika kredita na navedeno, zbog čega je tužitelj kao korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku.

26. Upravo iz tog razloga stav je suda da je ista odredba članka 4.1. ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, slijedom čega je ista i ništetna sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03.

27. Identično materijalno pravo potrebno je primijeniti i u pogledu utvrđenja ništetnim ugovornih odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu.

28. Prilikom zaključenja ugovora o kreditu tužitelju je bilo poznato što znači ugovaranje kredita uz valutnu klauzulu, ali samo to nije dovoljno da bi se ista ugovorna odredba mogla tretirati kao poštena ugovorna odredba, te je i u postupku koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a u kojem je i donesena presuda poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da odredbe ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu prošle "test poštenja", odnosno da isti test poštenja u konkretnom slučaju nije prošao niti tuženik, odnosno da je i tuženik kao i sve druge banke u tom promatranom razdoblju isti kredit prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno u svakom slučaju da taj rizik tečajnih razloga korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija.

29. S obzirom na navedeno utvrđeno je da su ništetne odredbe i to u dijelu čl. 7.2. gdje se tužitelj obvezuje vraćati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja.

30. U pogledu prigovora tuženika da je u ovom postupku nužno provoditi "test poštenja" i utvrđivati da li je odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, potrebno je navesti da je u postupku koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a u kojem je i donesena presuda poslovni broj P- 1401/12, od 4. srpnja 2013., nesporno utvrđeno da odredbe ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu prošle "test poštenja", odnosno da isti test poštenja u konkretnom slučaju nije prošao niti tuženik, odnosno da je i tuženik kao i sve druge banke u tom promatranom razdoblju isti kredit prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno u svakom slučaju da taj rizik tečajnih razloga korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija, te stoga na ove okolnosti u ovom postupku nije potrebno provoditi nikakve dokaze budući je isto bilo predmet utvrđivanja u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe.

31. Kod utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i način promjene kamatne stope, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14 i 110/15; dalje u tekstu ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku, kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni tužbeni zahtjevi iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te da je u tom slučaju sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja.

32. Ovakav direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i presude koja bude donesena u tom postupku i koja kao takva obvezuje sudove u pojedinačnim postupcima zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske, u svojoj presudi poslovni broj Rev-3142/18, od 19. ožujka 2019. Iz iste revizijske odluke nedvojbeno proizlazi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači uopće nije nužno provoditi poseban dokazni postupak, jer bi isto bilo, a s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, potpuno neekonomično i previše tegobno za potrošača, a isto tako i suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača.

33. Ova presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ispitivanja i pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske i to upravo povodom podnese ustavne tužbe ovdje tuženika protiv presude poslovni broj Rev-3142/18, od 19. ožujka 2019., te je u ustavnosudskom postupku utvrđeno da je Vrhovni sud u osporavanoj presudi iznio detaljne razloge o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa pri tome dovodeći u vezu odredbu čl. 502. c Zakona o parničnom postupku o okolnostima konkretnog slučaja i općom svrhom, te odredbe za pravni sustav zaštite potrošača zbog čega Ustavni sud u svojoj odluci poslovni broj U- III-2233/19 od 10. lipnja 2020. utvrđuje da takvo stajalište Vrhovnog suda nije neobrazloženo niti je proizvoljno.

34. S obzirom da su utvrđene ništetnim odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule i načinu promjene kamatne stope, to temeljem odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, a u svezi s čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/1, 29/18 i 126/21; dalje u tekstu: Zakona o obveznim odnosima), tužitelju pripada pravo da mu tuženik naknadi sve ono što je stekao temeljem tako ništetnih odredbi ugovora.

35. Radi utvrđivanja visine onoga što je tuženik dužan vratiti tužitelju provedeno je odgovarajuće financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Mati Ivanoviću, dipl. oec. iz Županje.

36. Iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka Mate Ivanovića, od 30. travnja 2025. utvrđeno je da je vještak sukladno nalogu za vještačenje utvrđivao razlike u uplatama vršenim od strane tužitelja u odnosu na prvotno ugovorenu kamatnu stopu i sve naknadne promjene kamatnih stopa i to za cijelo razdoblje od odobrenja kredita pa do konačne otplate, te da je utvrđivao razliku u uplatama vršenim od strane tužitelja u odnosu na kretanje tečaja CHF i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF u vrijeme isplate kredita i sve naknade izmjene tečaja, te je pri tome iskazivao i iznose koje je tužitelj manje platio u odnosu na početni anuitet.

37. Temeljem takvog naloga vještak je utvrdio da je ugovorom o kreditu ugovoren iznos kredita od 27.700,00 CHF u protuvrijednosti kuna, na rok otplate od 120 mjeseci, te sa početnom kamatnom stopom od 3,85% godišnje, da je primjenom iste kamatne stope i tečaja koji je vrijedio na dan korištenja kredita odnosno na dan 10. studeni 2005. mjesečni anuitet iznosio 321,41 CHF, što je uz primjenu tečaja 4,769764 kn za 1,00 CHF iznosilo 1.533,03 kn mjesečno. Vještak je također utvrdio da se tijekom razdoblja otplate kredita u nekoliko navrata mijenjala visina kamatne stope i to sa početno ugovorenih 3,85% na čak 6,05% godišnje u jednom razdoblju, te da se zbog toga mijenjala i visina anuiteta.

38. Uzimajući u obzir sve naprijed gore navedeno vještak je u razdoblju od prosinca 2005. pa do svibnja 2013. utvrdio ukupnu razliku u uplatama vršenim od strane tužitelja u odnosu na povećanje tečaja i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF u vrijeme korištenja kredita i naknadne promjene tečaja na više u iznosu od 3.007,24 EUR, s tim što je u istom razdoblju utvrdio da je tužitelj uplatio i iznos od 338,58 EUR manje u odnosu na početni anuitet, a sve to iz razloga jer je u jednom razdoblju otplate kredita došlo do smanjenja tečaja CHF u odnosu na kunu, tako da po vještaku ukupna razlika u uplatama tužitelja u odnosu na promjenu tečaja CHF i to uzimajući u obzir kako promjene na više tako i na niže iznosi 2.668,66 EUR.

39. Na nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka tužitelj nije imao primjedbi, te je sukladno tom nalazu i mišljenju i postavio točno određeni tužbeni zahtjev i to podneskom od 5. lipnja 2025.(list 284 do 287 spisa), i to na način da je kondemnatornim dijelom tužbenog zahtjeva s naslova povrata preplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zahtijevao isplatu iznosa od 3.007,24 EUR, odnosno zahtijevao je isplatu samo više plaćenih iznosa tijekom razdoblja otplate kredita, smatrajući da nema osnove za tzv. utvrđenu negativnu razliku u iznosu od minus 338,58 EUR koju je vještak izvještačio smanjivati isti dio tužbenoga zahtjeva.

40. Tuženik je imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka.

41. Radi otklanjanja primjedbi tuženika na nalaz i mišljenje vještaka isti vještak je i usmeno saslušan, te je tom prilikom isti u cijelosti ostao kod svog nalaza i mišljenja. Vezano za primjedbu tuženika da smatra da vještački nalaz i mišljenje ne počiva i ne temelji se na dokumentaciji koja prileži u spisu, te je tako isti kontradiktoran s materijalnim dokazima u spisu i sačinjen protivno pravilima struke, vještak je naveo da je nalaz i mišljenje, odnosno izračune iz istog izradio sukladno nalogu suda, te stoga može reći da su navedeni prigovor isključivo pravne prirode na koje se ne može očitovati. Također je naveo da je vršio uvid u dokumentaciju koja prileži u spisu, što je i naveo u svom nalazu, te kako nije bilo potrebe za pribavljanjem eventualno nekakve dodatne dokumentacije istu nije niti pribavljao, nego je nalaz i mišljenje sačinio na temelju postojeće dokumentacije u spisu, pa time smatram da njegovo vještačenje nije temeljeno na stvaranju kreiranog, a ne ugovorenog kreditnog odnosa i da proizlazi iz materijalnih dokaza. Smatra da se ne može očitovati na poziv tuženika da vještak navede primjer kreditnog odnosa "koji je kreirao i koji proizlazi iz njegovog vještačenja" u praksi i njegovu dostupnost u banci, ovo stoga što je nalaz i mišljenje sačinio sukladno nalogu i uputi suda danoj u pisanom rješenju o vještačenju. Vezano za primjedbu tuženika da se nalaz i mišljenje ne izvodi na temelju materijalnih dokaza u spisu i dogovora stranaka, već se navode nove i neugovorene varijable i uvjeti koji nisu među strankama nikada bili dogovoreni, a što je suprotno slobodnom disponiranju i ugovaranju stranaka u okviru zakonom dopuštenih granica, vještak je odgovorio da je svoje vještačenje sačinio upravo na temelju dokumentacije raspoložive u spisu, te sukladno nalogu suda. Vezano za primjedbu da bi vještačenje bilo stručno i objektivno ukoliko se vještak očituje, a poštujući parametre iz ugovora, na okolnost svih uvjeta koji su važili za kunske kredite u vrijeme sklapanja spornog ugovora, te primijeni te objektivne kriterije na konkretni kredit, odnosno da vještak napravi usporedbu s kunskim kreditom, vještak je odgovario da ni ovo nije bilo naloženo nalogom o vještačenju, niti je to predmet vještačenja, a da tuženik nije u poziciji da daje nalog vještaku kako će i što vještačiti. Smatra da je u prethodnom odgovoru dao također i odgovor na primjedbu tuženika da vještak nije načinio usporedbu, niti obrazloženje je li u trenutku sklapanja spornog ugovora o kreditu postojao takav ili slični proizvod na tržištu, odnosno kakvi su ako su postojali, na tržištu bili krediti u kunama i pod kojim uvjetima su se dobivali, i nije li to kredit koji postaje kunski, te koji su uvjeti kunskog kreditiranja u konkretnom razdoblju, te je li ovaj kredit neka nova vrsta koja pogoduje uvjetima korisnika, a što nije bilo ugovoreno. Smatra primjedbom pravne prirode da li dolazi do nejednakosti vezanih uz poštivanje načela vrijednosti činidbe, da li se ovakvim vještačenjem krši sloboda ugovaranja, poduzetnička i tržišna sloboda i dr., te da na ovo pitanje odgovor može dati jedino sud. Također smatra nepotrebnim analizirati opasku/primjedbu tuženika da je bilo potrebno usporediti konkretni kredit samo sa kreditom u eurima i na način kao da je tužitelj konkretni kredit uzeo sa valutnom klauzulom u eurima. Na primjedbu/pitane tuženika je li vještak prilikom izračuna visine sa osnova promjene valute isključio utjecaj promjene kamatne stope, vještak je odgovorio da je učinio, a što je navedeno na str. 4. i 5. mišljenja u ukupnom iznosu od 8.549,21 kn odnosno 1.134,69 eura. Radi svega naprijed navedenog ostajem u cijelosti kod svog pisanog nalaza i mišljenja od 30. travnja 2025., te primjećuje da bez obzira što tuženik u cijelosti osporava vještački način izračuna razlika, ipak unatoč tome ističe prigovor radi prebijanja, što znači da tuženik njegov nalaz i mišljenje koristi proizvoljno i onako kako mu odgovara. Iskazao je i da je tužbeni zahtjev tužitelja specificiran i postavljen po podnesku od 5. lipnja 2025. u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, te da isti sadrži samo pozitivne razlike, dok je vještak utvrdio i negativne razlike.

42. Nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka sud je prihvatio kao stručan i objektivan i sačinjen prema pravilima struke, posebno uzimajući u obzir da su i prigovori tuženika na isti nalaz prije svega bili pravne prirode i da su se odnosili u većoj mjeri na sam nalog za određivanje vještačenja, a ne na matematički izračun vještaka i da su većinom bili pravne prirode, a da je vještak usmenim saslušanjem otkloni sve primjedbe i iscrpno i detaljno odgovorio na sve pitanja tuženika, te ga pitanja i primjedbe tuženika ničim nisu dovele u sumnju ili dvojbu.

43. Kako je u ovom postupku nesporno da je utvrđena ništetnom odredba o valutnoj klauzuli, te da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je zbog takvog načina promjene kamatne stope tužitelj izvršio preplatu iznosa od 3.007,24 EUR, to je stoga tuženik u obvezi temeljem pravila o stjecanju bez osnove da tužitelju vrati određeni novčani iznos temeljem tako ništetne odredbe.

44. S obzirom na to da je odredba ugovora o kreditu koja se odnosi na ugovaranja valutne klauzule odredba o bitnom sastavnom dijelu ugovora, a koji je nesporno utvrđen ništetnim, potrebno je utvrditi može li se ugovor o kreditu održati na snazi bez djelomično ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

45. Pri tome su mjerodavne odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., a prema kojoj odredbi je ništava nepoštena ugovorna odredba, dok prema st. 2. istog članka ništavost pojedine odredbe ne povlači i ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, a podredno i opća odredba iz čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, a prema kojoj ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

46. Iste odredbe potrebno je tumačiti na način da predmetni ugovor o kreditu može opstati i bez ništetne odredbe prema kojom je ugovorena valutna klauzula, te se taj dio odredbe ugovora o kreditu ima smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.

47. S obzirom na to da su stranke ugovora o kreditu iskazale volju da se na isti ugovorni odnos primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, a koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 3,85%, na ugovorni odnos se primjenjuje odredba o kamati po stopi u visini od 3,85% sve dok se na zakonom pripisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakoniti mehanizam promjene kamatnih stopa. Način na koji bi se mogle nadomjestiti odredbe ugovora o kreditu koja je utvrđena ništetnom je volja stranaka, zakon i odluka suda ili neke druge vlasti.

48. Stav je suda da u odnosu na predmetni ugovor o kreditu do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 112/12), a koji se primjenjuje od 1. siječnja 2013., nije došlo do nikakvoga mehanizma promjene kamatne stope po nekoj od naprijed navedenih osnova kojom bi se dopunom ugovora nadomjestila ništetna odredba i na temelju kojeg bi tužena bila ovlaštena u razdoblju nakon sklapanja ugovora pa do 1. siječnja 2013. obračunati i naplatiti redovnu kamatu po stopi višoj od 3,85%. Naime, nesporno je da odlukom suda nije došlo do intervencije u predmetni ugovorni odnos na način da se presudom dopunjava ugovor o kreditu tako što bi sud odredio parametre za izračun promjenjive kamatne stope, a takva mogućnost intervencije suda nije ni bila predviđena odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji se primjenjuje na predmetni ugovor.

49. Nadalje, niti zakoni koji su uređivali ovu materiju od dana sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i to počevši od Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03), te Zakona o potrošačkom kreditiranju, proizlazi da nije bilo nikakve zakonske intervencije u ugovorne odnose iz ugovora o potrošačkom kreditiranju bilo propisivanjem visine kamatne stope za određena razdoblja, propisivanjem najviše stope redovne kamate za određena razdoblja ili nekom drugom normom.

50. Zbog svega naprijed navedenog, a uzimajući u obzir pravne posljedice ništetnosti dijela odredbe o načinu promjene kamatnih stopa, smatra se da je nužno primijeniti jedino poznatu i ugovorenu kamatnu stopu od 3,85% (tako u svojoj odluci i Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1172/18, od 19. ožujka 2019.).

51. Nesporno je da je 1. siječnja 2013. stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojim Zakonom je zakonodavac intervenirao u obvezne odnose zasnovane na već postojećim ugovorima o potrošačkim kreditiranjima, pa je tako čl. 5. istog Zakona dodan čl. 11. a, koji glasi: "1. Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan definirati parametre koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji su jasni i poznati potrošačima i kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanje istih parametara i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i odrediti u kojem se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope." Po istoj zakonskoj odredbi parametri koji utječu na korekciju promjenjive kamatne stope mogu biti referentna kamatna stopa (npr. EURIBOR, LIBOR), indeks potrošačkih cijena, premija na kreditni rizik RH i slični parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane. Dakle, zakonom je naloženo banci da kod sklapanja ugovora definira parametre koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope tako što će izabrati jedan od ponuđenih parametara promjenjivosti. Radi se o prisilnom propisu, pa su tuženik kao banka i tužitelj kao korisnik kredita nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2012. mogli u konkretnom slučaju nadomjestiti ništetnu odredbu o načinu promjene kamatne stope i to samo u skladu sa naprijed citiranim čl. 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2012., kojim se nadomješta ništetna odredba, i koji se primjenjuje na već postojeći ugovorni odnos samo za ubuduće dok traje isti ugovorni odnos.

52. Tijekom ovoga postupka tuženik uopće nije dostavio nikakve akte iz kojih bi bio vidljiv način formiranja kamatnih stopa sukladno čl. 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a pogotovo niti na koji način nije dokazao kako je nakon 1. siječnja 2013. obavještavao tužitelja o načinu formiranja kamatnih stopa, osim što je slao jednostrane obavijesti o novoj visini kamatne stope.

53. Ovakav stav u pogledu načina utvrđivanja preplate temeljem ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope utvrđen je i u nizu revizijskih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pa tako između ostaloga i u odluci poslovni broj Rev-708/22 od 29. lipnja 2022., no, kako je tužitelj postavio samo tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kredit koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, bez postavljanja kondemnatornog tužbenog zahtjeva, stoga o utvrđivanja preplate temeljem ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope nije potrebno detaljnije ništa obrazlagati.

54. Tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu iznosa od 3.007,24 EUR na ime preplate temeljem ništetne odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama je u cijelosti usvojen, budući je neosnovanim ocijenjen prigovor tuženika da se ovakvim načinom utvrđivanja preplate temeljem ništetne odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule predmetni ugovor o kreditu zapravo pretvara u kunski kredit, iako to nije bila volja ugovornih strana, a sve to iz razloga jer je kako u postupku koji je vođen radi kolektivne zaštite interesa potrošača, pa tako i u ovom postupku, utvrđeno da je odredba o načinu ugovaranja valutne klauzule ništetna i upravo iz tog razloga istu odredbu je nužno izuzeti iz primjene bez ikakve izmjene njenog sadržaja, osim one koja proizlazi iz ništetnosti takve odredbe, a što znači da sud nema mogućnosti na drugačiji način kreirati sadržaj odredbe smanjenjem na neku prihvatljivu razinu iznosa, već ju je nužno u potpunosti izuzeti iz primjene, a što je moguće jedino na način da se preplata utvrđuje uzimajući u obzir tečaj kakav je bio na dan korištenja kredita a kako je to i utvrđeno u ovom postupku.

55. Upravo iz naprijed navedenih razloga tuženik je obvezan vratiti tužitelju s osnova preplate zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 3.007,24 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačno mjesečno više plaćeni iznos i to od dana izvršenog plaćanja, s tim što je stopa zatezne kamate određena prema čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22).

56. Tijek zakonskih zateznih kamata određen je sukladno odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima i to iz razloga jer se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem koji je kao takav obvezan platiti tužitelju zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno odredbi čl. 1086. Zakona o obveznim odnosima, a takav stav u pogledu tijeka zakonskih zateznih kamata zauzet je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-1294/21, od 12. listopada 2021.

57. Iskazivanje dosuđenoga iznosa tužitelju u eurima izvršeno je uz primjenu fiksnog tečaja konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje koja su utvrđena Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22).

58. Podnesak kojim tužitelj postavlja točno određeni tužbeni zahtjev nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja i to svojim podneskom od 5. lipnja 2025. ne predstavlja preinaku tužbe, a sve to iz razloga jer je tužba kojom je pokrenut postupak postavljena temeljem odredbe čl. 186. b st. 3. Zakona o parničnom postupku tj. kao "stupnjevita tužba" kod koje uopće nije bio određen kondemnatorni zahtjev, već je isti dio tužbenog zahtjeva postavljen sukladno zahtjevu suda temeljem odredbe čl. 186. b st. 4. Zakona o parničnom postupku.

59. Odbijen je istaknuti prigovor zastare, i to upravo uzimajući u obzir pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2245/17, od 20. ožujka 2018., odnosno kako je nesporno da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, a kojom je utvrđena ništetnost u pogledu načina ugovaranja valutne klauzule, postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a tužba u ovom predmetu je podnesena 6. lipnja 2023., to proizlazi da nije protekao petogodišnji zastarni rok za isticanjem restitucijskih zahtjeva temeljem tako utvrđenih ništetnih odredbi, a takav stav u pogledu početka računanja roka zastare kod ovakve vrste restitucijskih zahtjeva zauzet je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-33/22, od 31. siječnja 2022.

60. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor radi prebijanja tuženika a koji se odnosi na tzv. "negativne iznose" tj. iznose koje je tijekom razdoblja otplate kredita tužitelj platio manje u odnosu na početni anuitet i to iz razloga jer plaćanjem tih anuiteta tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa stoga niti ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio (tako u svojim odlukama i Županijski sud u Splitu poslovni broj Gž-755/21 od 13. listopada 2021., poslovni broj Gž-200/22 od 2. ožujka 2022.), te je iz tog razloga odbijen kao neosnovan isti prigovor tuženika i odlučeno kao u točki IV. izreke ove presude.

61. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tuženik je specificirao prigovor radi prijeboja te je potraživao iznos od 338,58 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 1. prosinca 2008. do isplate, a odnosi se na izračunate razlike u plaćanju anuiteta kada je tečaj CHF bio niži od ugovorenog, sve sukladno nalazu i mišljenju financijsko-knjigovodstvenog vještaka, a kako je to pobliže navedeno pod toč.IV. izreke ove presude.

62.Tijekom postupka tužitelj se protivio prigovoru radi prijeboja kao neosnovanom, ističući i prigovor zastare potraživanja tuženika iz prigovora radi prijeboja.

63. Prigovor prijeboja tuženika potrebno je obiti kao neosnovan pozivom na odredbu članka 323. stavak 2. ZOO, jer tužitelj kao stranka ugovora nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi već je upravo suprotno tužena kao kreditor povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Pri tome iz odredbe članka 81. stavak 1. ZZP ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ostvarivao pravo na povrat u smislu članka 323. st. 1. ZOO, jer se odredba članka 81. stavak 1.

ZZP odnosi samo na potrošače.

64. Vezano za tužbeni zahtjev za isplatu preplate po osnovi promjene tečaja CHF kojim je tužitelj potraživao samo pozitivne razlike bez umanjivanja za tzv. negativne razlike, prigovor radi prijeboja i ovdje nije osnovan iz više razloga. Ovo stoga što plaćanjem tih anuiteta tužitelj nije primio, niti stekao bez osnove ništa, jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa stoga, niti ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio (tako u svojim odlukama i Županijski sud u Splitu poslovni broj Gž- 755/21 od 13. listopada 2021., poslovni broj Gž-200/22 od 2. ožujka 2022.), pa je odlučeno kao pod toč.VI. i VII.

65. Tako je stajalište Općinskog suda Rijeka u presudi posl. br. P-412/2019 od 27. prosinca 2021., da u odnosu na eventualno potraživanja tuženika spram tužitelja istaknutog u prigovoru radi prijeboja, a radi plaćanja anuiteta po nižem tečaju od početno ugovorenog valja navesti da plaćanjem tih anuiteta po tečaju nižem od početnog tužitelj nije primio, niti stekao bez osnove ništa, jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa ni ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Zato ne postoji, niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Tuženik je svjesno prešutio i zatajio tužitelju okolnosti vezane uz rizičnost valutne klauzule pa je krivnja za ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli na tuženiku.

66. Bez obzira što je sud odbio prigovor prijeboja kao neosnovan, potrebno je napomenuti da je prigovor radi prijeboja tuženik istaknuo u podnesku sudu 20. listopada 2023. što uz opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima znači da su u zastari sva potraživanja dospjela prije 20. ožujka 2018. što su sva potraživanja navedena u prigovoru prijeboja vezanom za tečaj CHF. Podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ima učinka na prekid zastare samo za potraživanja potrošača prema bankama čija su prava i interesi povrijeđeni sklapanjem kredita s nepoštenim ugovornim. (Presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-412/2019 od 27. prosinca 2021.), stoga je valjalo odbiti istaknuti prigovor radi prebijanaj i odlučiti kao pod toč kom IV. Izreke ove presude.

67. Odbijen je prigovor tuženika da tužitelj nema svojstvo potrošača. Naime, prema odredbi čl. 5. st. 1. toč. 15. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 97/03; dalje u tekstu: ZZP/03), i prema svim kasnijim izmjenama istoga zakona, određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

68. Uvidom u zaključeni ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba i da mu je isti kredit određen kao namjenski kredit i to na način da je u čl. 2. istog ugovora o kreditu određeno da se on odobrava za adaptaciju stambenog objekta, a i saslušanjem samog tužitelja kao stranke utvrđeno je da je istim kreditnim sredstvima on adaptirao obiteljsku kuću u kojoj živi.

69. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene, a tuženik tijekom postupka nije niti pokušavao dokazivati drugačije.

70. O troškovima postupka odlučeno je temeljem čl. 154. st. 1. uz primjenu čl. 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje u tekstu: Zakona o parničnom postupku), imajući u vidu vrijednost predmeta spora i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103,14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22; dalje u tekstu: OT), te su tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku priznati kao potrebni i nužni i to trošak sastava tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. OT sa 100 bodova, trošak sastava 4 obrazložena podneska prema Tbr. 8. toč. 1. OT i to za svaki podnesak po 100 bodova (podnesci 15. studeni 2023., 20. studenog 2023., 6. lipnja 2024, i 3. travnja 2025.), trošak sastava 1 neobrazloženog podneska (od 18. rujna 2023., prema Tbr. 8. toč. 3. OT) od 25 bodova, trošak zastupanja na sveukupno 5 ročišta prema Tbr. 9. toč. 1. OT (ročišta od 16. siječnja 2024., 2. listopada 2024., 11. ožujka 2025., 17. rujna 2025., i 23. listopada 2025) i to za svako ročište po 100 bodova, odnosno za sve poduzete radnje 1025 bodova, to je tužitelju za ovako priznate radnje, a imajući u vidu vrijednost odvjetničkog boda od 2,00 EUR utvrđen trošak u ukupnom iznosu 2.050,00 EUR.

71. Pored ovog iznosa tužitelju je još priznat trošak predujmljenoga financijsko- knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 265,45 EUR, tako da ukupno priznati troškovi tužitelja iznose 2.315,45 EUR.

72. Iskazivanje dosuđenoga iznosa tužitelju u eurima izvršeno je uz primjenu fiksnog tečaja konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje koja su utvrđena Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22).

73. Temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a na dosuđeni parnični trošak priznato je pravo i na zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja odluke, s obzirom da je takav zahtjev za naknadu ove kamate postavljen.

74. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak na ime sastava podnesaka od 5. lipnja 2025. od 200,00 EUR, stoga što je Tbr.8.1.OT propisano da odvjetniku u prvostupanjskom postupku pripada pravo naknade samo za sastav 4 obrazložena podneska, a koja su mu 4 podneska prethodno priznata, pa je tužitelj odbijen sa ovim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška. Tužitelju također nije priznat trošak sastava podneska od 18. travnja 2025. u iznosu od 50 EUR, ovo stoga što tim podneskom on predlaže da se djelomično uskladi rješenje o vještačenju, a što je sud bio dužan učiniti i bez da ga na to upozorava tužitelj, pa se ovaj podnesak ukazao kao nepotreban.

75. Tužitelju nije priznat zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 100,00 EUR na ime zastupanja tužitelja na ročištu za objavu i uručenje presude ovo stoga što on nužno ne mora pristupiti na ovo ročište da bi saznao o sadržaju presude, a bez obzira da li na isto pristupi o sadržaju presude može saznati na e-oglasnoj ploči suda, pa se ovaj trošak ukazao kao trošak koji nije nužan i potreban za vođenje parnice. Trošak nagrade za pristup punomoćnika odvjetnika na ročište za objavu presude nije trošak koji je potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, u parničnim postupcima u kojima je presuda objavljenja na ročištu za objavu presude i na e-oglasnoj ploči suda, te je stoga isključena primjena odredaba čl. 154. st. 1. i st. 2. ZPP-a, a u vezi sa čl. 155. st. 2. ZPP-a i odredbom Tbr. 9. toč. 3. OT na obvezu protivne strane da taj trošak nadoknadi. Obaveza je suda zakazati i održati ročište za objavu presude, međutim, ne postoji obveza stranaka da na to ročište pristupe. Navedeno ročište može se održati čak i ako dostava poziva strankama nije uredna, te će se stranci koja nije uredno pozvana presuda u tom slučaju dostaviti prema pravilima o dostavi pismena u parničnom postupku. Uredno pozvanim strankama koje ročištu nisu pristupile presuda se ne dostavlja, međutim, one se mogu upoznati sa sadržajem objavljene presude putem e-oglasne ploče suda na kojoj se presuda u tom slučaju objavljuje. Budući da ne postoji procesno pravilo koje obvezuje stranke da ročištu za objavu presude pristupe, pa čak, ni procesna dužnost suda da obavi urednu dostavu poziva za to ročište prije dana održavanja ročišta za objavu presude, a propust uredno pozvane stranke da pristupi tom ročištu ne škodi stranci budući da se sa sadržajem presude može upoznati putem e-oglasne ploče suda, to trošak za objavu presude nije potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Odvjetnik koji ne pristupi na ročište za objavu presude, iako je uredno pozvan, ne trpi zbog toga nikakve procesno pravne posljedice, odnosno sankcije. Izostanak s tog ročišta ne utječe, ni na pravilnost dostave, jer se danom dostave presude smatra dan održavanja ročišta za objavu presude. Dakle, pravo na djelotvoran pravni lijek time nije narušeno, čak ni stoga što žalbeni rok teče od dana održavanja ročišta za objavu presude, zato što se sa sadržajem presude i razlozima zbog kojih je donesena može upoznati putem e- oglasne ploče, na koju se objavljuje cjelovit tekst presude. U ovom kontekstu potrebno je razlikovati troškove nagrade odvjetnika koja se može priznati na teret protivne strane, te koji su bili potrebni za vođenje parnice sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP- a, od onih koji nisu bili potrebni za vođenje parnice, te ih stoga odvjetnik može na temelju Odvjetničke tarife naplatiti samo od stranke koja mu je izdala punomoć.

U Županji 5. prosinca 2025.

Sudac

Helena Zetić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Rok za žalbu za stranku koja je uredno pozvana na ročište za objavu presude teče od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP-a).

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojoj se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ovog zakona o dostavi pismena, te tada rok za žalbu počinje teći od dana primitka ovjerenog prijepisa presude. Žalba se podnosi ovome sudu pismeno, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

O tom obavijest:

1. Tužitelj po punomoćniku Ivani Jurčević, odvjetniku u Vinkovcima,

2. Tuženik po punomoćniku Maji Čuljak, odvjetniku u Zagrebu.