REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-2617/2023-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda dr. sc. Dijani Vragović, u pravnoj stvari prvo tužitelja FĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], i drugo tužitelja TĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koje zastupa punomoćnik Igor Metelko, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 17. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 5. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Ovrha određena rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br.

Ovr-3365/22 od 16.3.2023. proglašava se nedopuštenom.

II. Tuženi je dužan tužiteljima solidarno naknaditi trošak postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, počev od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana.“

II. Nalaže se tužiteljima naknaditi tuženiku trošak ovog postupka u iznosu od 1.000,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 5. prosinca 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelji u tužbi navode da su ovosudnim zaključkom posl.broj Ovr-3365/22 od 16.3.2023. upućeni pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Predmetna ovrha pokrenuta je temeljem ovršne isprave- Ugovora o kreditu br. 176- 53272353 od 30.10.2019. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenog između kreditora Addiko bank d.d. i ovdje ovršenika kao korisnika kredita i sudužnika. Predmetni kredit namijenjen je refinanciranju kredita 016-1619/2006, gdje je također kreditor ovdje ovršenik, te se radi o kreditu koji je obuhvaćen kolektivnom presudom u slučaju Franak, odnosno koji u sebi sadrži ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Upravo u odnosu na taj kredit, ovdje ovršenici na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu podnijeli su tužbu radi isplate po osnovi promjenjive kamatne stope, a podnijet će i tužbu po osnovi valutne klauzule, gdje će potraživati preplaćene tečajne razlike, kao i razliku između konvertirane glavnice, i one po početnim uvjetima. Radi se o refinanciranju kredita koji u sebi sadrži ništetne odredbe o predmetu i cijeni, uslijed čega niti njegova daljnja opstojnost više nije moguća. Tužitelji upiru na činjenicu je predmetna nekretnina njihovo jedino vlasništvo, te da im služi za zadovoljenje osnovnih životnih potreba, slijedom čega ista ima biti izuzeta iz ovrhe. Naime, pravo na dom regulirano je čl.8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava, kao što je i ustavna kategorija prema čl.34. Ustava RH. Tuženi nije dokazao da je ispunio pretpostavke iz čl.80.b. Ovršnog zakona, odnosno nije učinio vjerojatnim da je ovrha na drugim predmetima ovrhe bila bezuspješna, odnosno da nema drugih prikladnih mogućnosti da se tražbina u cijelosti ili u pretežnom dijelu namiri. Ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kao predmetu i cijeni, odnosno bitnim sastojcima ugovora o kreditu, nužno uzrokuje njegovu ništetnost u cjelini. Iz navedenih razloga tužitelji predlažu prihvatiti tužbeni zahtjev kao osnovan.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu tuženik ističe da tužbeni navodi ne predstavljaju žalbene razloge iz čl. 50. st. 1. toč. 7., 9. i 10. Ovršnog zakona zbog kojih su ovršenici upućeni u parnicu. Ovršni postupak posl. br. Ovr-3365/2022 pokrenut je temeljem ovršne isprave i to Ugovora o kreditu broj 176-53272353, koji je sklopljen između tuženika i 1.-tužitelja kao korisnika kredita i založnog dužnika te 2. -tužiteljice kao sudužnika i založnog dužnika. Sklapanjem ovog Ugovora o kreditu tužitelji su se suglasili sa stanjem dospjelog duga, konverzijom, otplatom, promjenjivosti kamatne stope, zasnivanjem založnog prava kao i svim ostalim bitnim odredbama ugovora. Tuženik stoga ističe kako je ovršna isprava - Ugovor o kreditu broj 176-53272353 novi pravni temelj, samostalan pravni posao koji ne prati sudbinu Ugovora o kreditu broj 016-1619/2006 na koji se tužitelji u tužbi pozivaju i protiv kojeg je pokrenut parnični postupak posl. br. P-9536/19 u kojem se tužbom traži isplata po osnovi promjenjive kamatne stope. U odnosu na visinu tražbine tuženika ističe kako su ugovorne strane u čl. 18. Ugovora o kreditu sporazumno i izrijekom odredile da Banka visinu i dospjelost tražbine iz Ugovora o kreditu dokazuje izvodom iz svojih poslovnih knjiga, s pečatom i potpisom ovlaštene osobe. U skladu s navedenim, tuženik je kao ovrhovoditelj u prijedlogu za ovrhu priložio izvornik urednog izvoda iz svojih poslovnih knjiga sa stanjem duga na dan 11. svibnja 2022. kojim je dokazao postojanje i visinu tražbine. Tužitelji se u tužbi neosnovano pozivaju na čl. 80.b OZ-a koji govori o narušenoj pravičnoj ravnoteži između interesa ovršenika i interesa ovrhovoditelja jer tuženik na nekretnini na kojoj je pokrenut ovršni postupak posl. br. Ovr-3365/2022 ima upisano založno pravo i to na temelju ovršne isprave - Ugovora o kreditu broj 176-53272353 od 30. listopada 2019. Zbog predmetne suglasnosti, tužitelji se ne mogu s uspjehom pozivati na odredbe čl. 75. OZ-a, odnosno na navode da je nekretnina na kojoj se vodi ovrha njihova jedina nekretnina. Budući da se radi o dobrovoljnom zasnivanju založnog prava na navedenoj nekretnini, nije ostvarena povreda prava na dom, stoga predlaže da se tužba odbije kao neosnovana, te naloži tužiteljima da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak.

3. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u spis ovog suda broj Ovr- 3365/22 (u priklopu), spis ovog suda broj P-2728/24 (ranije P-9536/19) (preslike na listovima 61-103), Ugovor o kreditu broj 176-53272353 od 30. listopada 2019. (listovi 31-48), zk izvadak (listovi 49-50), izvadak iz poslovnih knjiga (list 51), te je izveden dokaz saslušanjem prvo i drugo tužitelja (listovi 104-105). Sud nije izveo dokaz financijskim vještačenjem s obzirom da isto nije usmjereno na utvrđenje relevantnih činjenica u ovom postupku te se odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva može donijeti na temelju provedenih dokaza.

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

5. Predmet spora u ovom predmetu jest zahtjev tužitelja radi proglašenja nedopuštenom ovrhe koja se vodi kod ovog suda pod brojem Ovr-3365/22 temeljem ovršne isprave - Ugovora o kreditu broj 176-53272353 od 30. listopada 2019.

6. Među strankama nije sporno:

- da je tuženik 30. studenog 2022. podnio prijedlog za ovrhu na temelju ovršne isprave Ugovora o kreditu broj 176-53272353 od 30. listopada 2019. ovom sudu radi naplate potraživanja,

- da je sud u postupku koji se vodi pod brojem Ovrv-3365/22 donio rješenje o ovrsi nekretnini ovršenika, ovdje tužitelja,

- da su tužitelji zaključkom ovog suda upućeni pokrenuti parnicu iz razloga propisanih odredbom čl. 50. st. 1. toč. 7., 9. i 10. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 i 114/22, dalje OZ) u roku 15 dana od dostave zaključka,

- da su tužitelji unutar navedenog roka pokrenuli ovaj postupak,

- da je ovršna isprava na temelju koje se provodi ovrha Ugovor o kreditu broj 176- 53272353 od 30. listopada 2019., kojim je zasnovano založno pravo na nekretnini ovršenika – hipoteka radi osiguranja tražbine,

- da je predmetnim kreditom refinanciran raniji kredit kod tuženika broj 016-1619/2006, kojim ugovorom je bila ugovorena valutna klauzula u CFH i promjenjiva kamatna stopa,

- da su tužitelji pokrenuli postupke pred ovim sudom radi isplate po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj 016-1619/2006 u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu.

7. U konkretnom je predmetu sporno je li ništetna ovršna isprava - Ugovor o kreditu broj 176-53272353 od 30. listopada 2019. Pored navedenog sporno je jesu li ostvareni žalbeni razlozi iz čl. 50. st. 1. toč. 7., 9. i 10. OZ-a.

8. Prvenstveno valja reći da je ovaj sud ispitivao samo tužbene navode zbog kojih su tužitelji kao ovršenici upućeni u parnicu s obzirom da prema čl. 55. st. 3. OZ-a tužbu kojom pokreće parnicu na koju je upućen ovršenik može utemeljiti samo na razlozima koje je istaknuo u žalbi u povodu koje je upućen na parnicu. Pored navedenog sud je ispitivao i navode kojima se ističe ništetnost ovršne isprave s obzirom da se na ništetnost pazi po službenoj dužnosti (čl. 327. st. 1. Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, dalje ZOO).

9. Prema tome, sud nije posebno ispitivao navode tužitelja da tuženik nije dokazao da je ispunio pretpostavke iz čl.80.b. Ovršnog zakona, odnosno nije učinio vjerojatnim da je ovrha na drugim predmetima ovrhe bila bezuspješna, odnosno da nema drugih prikladnih mogućnosti da se tražbina u cijelosti ili u pretežnom dijelu namiri. Naime, ispitivanje pretpostavki primjene čl. 80.b OZ-a je u nadležnosti prvostupanjskog ovršnog suda te u povodu žalbe drugostupanjskog suda u okviru ovršnog postupka. Pritom valja napomenuti da se žalbene navode ovršenika o narušenoj pravičnoj ravnoteži pozivom na odredbu čl. 80. b Ovršnog zakona ne treba ocjenjivati primjenom čl. 80. b st. 3. Ovršnog zakona u slučaju kada je na nekretnini upisano založno pravo. Pred navedenog, prema odredbi čl. 77. st. 1. OZ-a ako je ovrhovoditelj na temelju pravnoga posla s ovršenikom stekao na nekoj stvari ili pravu založno ili slično pravo radi osiguranja tražbine čije prisilno ostvarenje na tom predmetu traži, ovršenik se ne može protiviti takvoj ovrsi pozivajući se na razloge iz članka 75. stavka 1. i članka 76. stavka 1. ovoga Zakona te na druge odredbe ovoga Zakona o izuzimanju od ovrhe ili o ograničenju ovrhe, osim na odredbe članka 4. stavaka 4., 5. i 6. ovoga Zakona.

10. U odnosu na navode tužitelja da je ovršna isprava ništetna jer je riječ o ugovoru o kreditu kojim je refinanciran ništetan ugovor o kreditu, sud je saslušao tužitelje koji su u bitnome suglasno naveli da je Ugovor o kreditu iz 2019. temeljem kojeg se provodi ovrha sklopljen radi reprograma ranijeg kredita iz 2006., a ujedno je njime izvršena i konverzija s obzirom da je raniji ugovor bio u CHF. Bili su u financijskim problemima pa im je banka taj raniji kredit stopirala te je uz reprogram kredita nametnula i konverziju. Rekli su im da će tada biti manja rata i bolja kamata, dakle morali su uzeti oboje reprogram i konverziju a željeli su samo reprogram zbog financijskih problema. Oni su tu konverziju isforsirali pa je taj ugovor iz 2019. ništetan s obzirom da je vezan uz prvi ugovor o kreditu u CHF a koji predstavlja legalno kamatarenje. Taj ugovor iz 2006. su uzeli radi kupnje stana za život. U banci su im rekli da im je ugovor u CHF jedina opcija jer nemaju financijskih mogućnosti otplaćivati kredit u eurima. Nisu im ništa rekli o rizicima porasta tečaja CHF. Tada nisu znali što znači promjenjiva kamatna stopa odnosno da banka može raditi što hoće. Nisu im objašnjavali tu odredbu već su nam samo poslali papire na potpis. Nisu o njima pokušali posebno pregovarati jer je to bila situacija "uzmi ili ostavi". Navodi da je razlog ništetnosti ugovora iz 2019. upravo činjenica da je unatoč tome što im se skida novac s računa nikako ne uspijevaju platiti niti godišnju kamatu što predstavlja legalno kamatarenje. Nakon 15 godina otplaćivanja još uvijek imaju 98% glavnice. Ugovor iz 2019. je ništetan jer zapravo proizlazi iz prvog ugovora o kreditu gdje su ih nasamarili. Iznos kredita iz 2019. nisu primili na ruke, već je valjda prebačen odmah banci.

10.1. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje VSRH) poslovni broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015. te presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje VTS) poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10.2. Presudom VSRH poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. te presudom VTS poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime je tuženik. postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10.3. Imajući na umu da je Ugovor o kreditu 016-1619/2006, između tužitelja i tuženika sklopljen 2006., odnosno upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda.

10.4. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelj kao uvjerljiv i logičan, posebno u dijelu u kojem navode da su prihvatili sklapanje navedenog ugovora jer je riječ o najpovoljnijoj ponudi kredita, a bez posebnog upozorenja vezano uz porast tečaja valute CHF. Iz iskaza također slijedi da se nije posebno pregovaralo u pogledu odredaba koje se odnose na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu. Na temelju navedenog ovaj sud zaključuje da ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ugovora iz 2006. godine, tužiteljima nisu bile jasne, razumljive i lako uočljive, te da se o istima nije pojedinačno pregovaralo zbog čega uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti poštenja (tako i VSRH u Rev 3142/18 od 19. ožujka 2019. i dr.).

10.5. U odnosu na svojstvo potrošača, valja reći da iz iskaza stranaka i dokumentacije u spisu proizlazi da je je Ugovor o kreditu 016-1619/2006 odobren i stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti CHF radi kupovine stana za život tužiteljima kao fizičkim osobama, zbog čega ovaj sud zaključuje da su tužitelji sklopili predmetni ugovor o kreditu kao potrošači, stoga je vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

10.6. Prema tome, a prihvaćajući utvrđenja iz pravomoćnih presuda u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, sud je kao prethodno pitanje utvrdio ništetnim dio odredaba spornog Ugovora o kreditu iz 2006. godine, kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa.

10.7. Međutim, ništetnost navedenih ugovornih odredbi ipak za sobom ne povlači ništetnost čitavog Ugovora koji je sklopljen između stranaka, jer isti može opstati i bez navedenih odredbi u smislu odredbe čl. 324. st. 1. ZOO-a. Naime, kako su prema odredbi čl. 1021. ZOO-a bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora.

11. Konačno valja reći od kakvog je utjecaja utvrđenje suda da su ništetne pojedine odredbe Ugovora o kreditu 016-1619/2006 iz 2006. godine na valjanost Ugovor o kreditu broj 176-53272353 od 30. listopada 2019., kojim je raniji kredit reprogramiran. S obzirom na navode tužitelja da je kasniji ugovor o kreditu ništetan isključivo iz razloga što je ništetan raniji ugovor, kojim su tuženici nasamareni, sud ne nalazi razloge zbog kojih bi bio ništetan kasniji ugovor temeljem kojeg je određena ovrha. Pobuda za sklapanje ugovora je načelno irelevantna za njegovu valjanost (st. 1. čl. 273. ZOO/05). Ipak, prema st. 2. čl. 273. ZOO/05 ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je drugi ugovaratelj znao ili morao znati ugovor će biti bez učinka. Pobuda kao subjektivni, unutarnji čimbenik volje, da bi bila nedopuštena kod naplatnih ugovora bi morala biti ne samo nedopuštena jer je npr. zabranjena ili nemoralna jednoj ugovornoj strani, već se traži da je drugi ugovaratelj to znao ili morao znati. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji odnosno refinanciranju kredita na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule odnosno promjenjive kamatne stope u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu. U konkretnom slučaju ne može se govoriti ni o postojanju zablude, odnosno zablude s obilježjem prijevare na strani kreditnih institucija u odnosu na potrošače, pri čemu valja dodati da pravna posljedica bitne zablude i prijevare nije ništetnost već pobojnost ugovora (tako i VSRH u osluci Gos-1/2019-36 4. ožujka 2020.).

11.1. Prema tome, sud nije našao da bi zbog razloga na koje se pozivaju tužitelji bio ništetan Ugovor o kreditu broj 176-53272353 od 30. listopada 2019.

12. U odnosu na navode tužitelja da im je pobijanom odlukom povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na dom zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda za ukazati je da se o pravu na naplatu tražbine u slučaju dobrovoljnog zasnivanja založnog prava radi osiguranja tražbine izjasnio Europski sud za ljudska prava u Odluci Nikola Frlan protiv Republike Hrvatske od 20. rujna 2016. (zahtjev broj 2545/14) u kojoj je uz ostalo navedeno da se založni dužnik ne može pozivati na ograničenja ovrhe (u tom slučaju radi zaštite prava na dom), u slučaju dobrovoljnog zasnivanja založnog prava na nekretnini radi osiguranja novčane tražbine, a to shvaćanje glasi:

„32. Podnositelj je u ovom predmetu prigovarao da je isplata njegovog duga bila izvršena prodajom njegovog doma. Sud napominje da je podnositelj dobrovoljno koristio svoj dom kao instrument osiguranja kredita. Na taj način, podnositelj je pristao da, u slučaju neisplate, vjerovnik može naplatiti dug prodajom njegove kuće.

33. (…) Podnositelj je stoga morao biti svjestan da će kuća biti prodana radi isplate nepodmirenih dugovanja, ukoliko ih ne otplati.

34. Prodaja podnositeljeve kuće u ovršnom postupku bila je posljedica neispunjavanja njegovih ugovornih obveza. Štoviše, to je bila posljedica na koju je izričito pristao.

35. Stoga se može zaključiti da je podnositelj pristao i prihvatio da će se isplata njegovog nepodmirenog duga izvršiti prodajom njegove kuće.“.

13. U odnosu na navode tužitelja kojima osporavaju cjelokupni iznos potraživanja jer su uslijed ništetnih odredbi ranijeg ugovora višestruko rasli mjesečni anuiteti, valja reći sljedeće. S obzirom na zaključak suda da su ništetne odredbe Ugovora iz 2006. o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na koje su tužitelji pokrenuli parnične postupke radi povrata preplaćenih iznosa, osporavanje iznosa potraživanja tužitelja u ovršnom postupku koji se vodi na temelju kasnijeg Ugovora o kreditu čija valjanost nije uspješno osporena, to predmetni navodi nisu o odlučnog utjecaja na dopuštenost ovrhe u ovom postupku. Osobito što je tuženik kao vjerovnik sukladno odredbi čl. 29. st. 5. OZ-a ovlašten prema ovršnoj ispravi (čl.18. Ugovora o kreditu broj 176-53272353 od 30. listopada 2019.) kao vjerovnik odrediti opseg i vrijeme ispunjenja tražbine, izvodom iz svojih poslovnih knjiga, slijedom čega je tuženik odredio opseg i vrijeme ispunjenja tražbine u prijedlogu za ovrhu.

14. Slijedom navedenog, kako nisu ostvareni razlozi iz čl. 50. st. 1. toč. 7., 9. i 10. OZ-a niti prigovor ništetnosti ovršne isprave, to je valjalo odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

15. S obzirom da su tužitelji u cijelosti izgubili u sporu, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i 151. st. 1. ZPP-a tuženik ima pravo na naknadu troškova postupka, i to za zastupanje po punomoćniku odvjetniku prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23.) i vrijednosti predmeta spora kako je utvrđena rješenjem suda na ročištu 7. svibnja 2024., i to za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8.1. Tarife), za zastupanje po punomoćniku na ročištima 7. svibnja 2024., 6. studenog 2024. i 17. listopada 2025., svaki u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9.1. Tarife), ukupno 800,00 eura, što uvećano za PDV (25%) iznosi 1.000,00 eura.

16. Slijedom navedenog, naloženo je tužiteljima naknaditi tuženiku trošak postupka u iznosu od 1.000,00 eura, zajedno sa zateznim kamatama na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, a po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO, kako je to odlučeno u točki II. izreke.

U Zagrebu, 5. prosinca 2025.

Sutkinja:

dr. sc. Dijana Vragović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu pisanim putem, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

- tužitelji po pun.

- tuženik