REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U VELIKOJ GORICI
Stalna služba u Ivanić-Gradu
Ivanić Grad, Športska 2
Poslovni broj: P-428/2024-17
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sudu Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu, po sucu tog suda Nenadu Tudoru kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Denisu Pediću, odvjetniku u Popovači, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupane po punomoćniku Maji Čuljak, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, nakon provedene javne glavne rasprave zaključene 11. studenoga 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženice, temeljem čl. 335. Zakona o parničnom postupku 5. prosinca 2025.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 10 ugovora o kreditu broj 9011056554 koji su 2. ožujka 2006. sklopili tužitelj OZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženica Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB 02535697732 kao kreditor, u dijelu u kojem je tužitelj dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate.
II Nalaže se tuženici Privrednoj banci Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, da u roku od 15 dana tužitelju HZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 172,86 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom počev od 22. veljače 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
III Nalaže se tuženici Privrednoj banci Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, da u roku od 15 dana tužitelju HZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak postupka u iznosu od 1.356,18 EUR sa
zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude 5. prosinca 2025. pa do isplate, u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
Obrazloženje
1.1 Tužitelj OZ podnio je u ovoj parnici tužbu protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d. radi isplate, te u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sa tuženicom kao kreditorom u [adresa] zaključio 2. ožujka 2006. ugovor o kreditu broj 9011056554, kojeg je 4. ožujka 2006. pod poslovnim brojem OU-118/2006 ovjerio javni bilježnik Krešimir Copić. Ugovorom je tuženica stavila na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu 37.768,06 CHF u protuvrijednosti u domaćoj valuti prema tečaju tuženice važećem na dan korištenja kredita, i ugovoren je rok otplate 156 mjeseci. Tužitelj je 21. veljače 2013. u cijelosti podmirio svoje dugovanje po osnovi tog kredita, koji je time i zatvoren.
1.2 Među ostalim, u čl. 10 ugovora stranke su ugovorile mogućnost vraćanja kredita i prije roka propisanog odredbama čl. 7 ugovora, u cijelosti ili djelomice, najmanje u iznosu utvrđenom aktima tuženice. Tužitelj je kao korisnik kredita u tom slučaju dužan o tome unaprijed obavjestiti tuženicu, i pri tome platiti naknadu za prijevremenu otplatu u visini utvrđenoj aktima tuženice važećim na dan prijevremene otplate. Upravo temeljem ove ugovorne odredbe tuženica je zbog prijevremene otplate kredita tužitelju obračunala i naplatila naknadu u iznosu od 211,88 CHF, odnosno u iznosu protuvrijednosti od 1.302,39 kn.
1.3 Pozivom na odredba čl. 81 st. 1 tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), tužitelj smatra da je spomenuta odredba čl. 10 ugovora o kreditu od 2. ožujka 2006. ništetna. Ovo stoga jer se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se u pregovorima prije zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo, pa se takva odredba smatra nepoštenom ukoliko je, protivno načelu savjesnosti i poštenja, dovela do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača. Prema odredbama čl. 10 st. 2 Zakona o zaštiti potrošača, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca (ovdje tuženice) te zbog toga potrošač (ovdje tužitelj) nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
1.4 Osim toga, tužitelj smatra da su odredbe čl. 10 ugovora o kreditu od 2. ožujka 2006. ništetne još i stoga što su suprotne kogentnim odredbama čl. 1024 st. 4 i čl. 6 Zakona o obveznim odnosima. Naime, prema odredbama čl. 1024 st. 4 Zakona o obveznim odnosima u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je prema ugovoru trebalo vratiti.
1.5 Budući su prema izloženom spomenute odredbe čl. 10 ugovora o kreditu od 2. ožujka 2006. ništetne, tužitelj smatra da mu je tuženica dužna vratiti ono što je primjenom tih odredaba primila. Zbog toga tužbenim zahtjevom potražuje od tuženice isplatu iznosa od 172,86 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos tekućim od slijedećeg dana nakon dana plaćanja tog iznosa tuženici 22. veljače 2013. kao i troškove postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja ove presude do isplate.
1.6 Uz tužbu je tužitelj dostavio ugovor o kreditu od 2. ožujka 2006. sa ovjerom javnog bilježnika (list 4-9), otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope (list 10-13), pregled uplata po kreditu (list 14-16), plan otplate (list 17-18), knjigovodstvenu karticu (list 19-30), zk-izvadak (list 31), potvrdu o otplati kredita (list 33), potvrdu o plaćenoj jednokratnoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita (list 34), i presliku osobne iskaznice (list 35).
2 U opširnom odgovoru na tužbu (list 40-53) s dopunom (list 62-69) tuženica ne poriče činjenične navode tužbe u pogledu zaključenja ugovora o kreditu i plaćanja naknade kod prijevremene otplate kredita, međutim osporava da bi tužitelj tu naknadu platio po osnovi ništetnih odredaba ugovora o kreditu od 2. ožujka 2006. Tuženica osporava da bi te odredbe ugovora bile ništetne, odnosno da bi tim odredbama bila povrijeđena prava tužitelja kao potrošača, i predlaže tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan. Tuženica prije svega ističe prigovor zastare, jer je sporna naknada plaćena 2006. godine, pa je do pokretanja ove parnice proteklo više od petogodišnjeg općeg zastarnog roka. Dalje tuženica osobito ističe:
da se ne radi o nejasnoj ili nerazumljivoj ugovornoj odredbi,
da zbog zastare tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti, da nije bilo prekida zastare kao u slučaju kolektivne presude u predmetu „potrošač“ jer se ta kolektivna presuda ne odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, da je naknada plaćena u iznosu od 172,86 EUR neznatna u odnosu na iznos kredita od 37.768,06 CHF kojeg je primio tužitelj, pa zato ne može predstavljati nikakvu neravnotežu između prava ugovornih stranaka, plaćena naknada nije prekomjerna, niti je plaćanjem naknade za tužitelja nastala znatna šteta,
da propisi i danas propisuju plaćanje naknada za pojedine usluge, pri čemu tuženica primjerice upućuje na naknade za usluge FINA-e u postupku ovrhe u visini i do 25% tražbine koja se naplaćuje, a koje se ne shvaćaju kao neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, ili primjer sudskih pristojbi,
da je tužitelj spornu naknadu platio primjenom jasnih, nedvosmislenih i transparentnih odredaba ugovora o kreditu, regulirana je zakonom, te postoji niz drugih naknada propisanih zakonima i drugom regulativom,
da su naknade regulirane Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (NN 15/2014) koji u čl. 2 propisuje da vjerovnik u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje (među ostalim) naknadu za prijevremenu otplatu kredita sukladno tarifi odnosno svojem aktu kojim su određene naknade, ovisno o vrsti kredita, pa odredbe ovog Pravilnika nisu protivne ustavu, prisilnim propisima niti moralu društva, da prema presudi suda Europske unije C-621/17 od 3. listopada 2019. tuženica uostalom nije niti dužna klijentu prikazati niti strukturu troškova niti ekonomsku opravdanost pri ugovaranju naknade,
da se u konkretnom slučaju radi o slobodno uređenom ugovornom odnosu iz čl. 2 Zakona o obveznim odnosima, pri čemu je tužitelj bio upoznat s uvjetima i posljedicama ugovora, dok u tužbi ne navodi koje su konkretne negativne posljedice nastupile, a koje nije mogao predvidjeti ili s kojima nije bio upoznat pri potpisivanju ugovora,
da ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ne može biti ništetna samo zbog toga što se o njoj nije posebno pojedinačno pregovaralo, da je Zakon o bankama (NN 84/02, 12/06) važeći u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu predviđao ugovaranje naknada za obavljanje bankarskih poslova, kao primjerice naknade za obradu kreditnog zahtjeva, pa se time sve takve naknade temelje na valjanoj zakonom reguliranoj pravnoj osnovi, dok je Zakon o potrošačkom kreditiranju donesen tek 2009. godine i primjenjuje se od 1. siječnja 2010. godine, da uostalom i čl. 2 st. 1 toč. 7 Zakona o potrošačkom kreditiranju propisuje kako ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju i naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu i koji su poznati vjerovniku,
da je tužitelj izjavio i potpisao da je informiran o svim parametrima za donošenje odluke, a nakon čega mu je i javni bilježnik dodatno pri solemnizaciji objasnio sadržaj i posljedice ugovora, pri čemu je i sam tužitelj trebao postupati s dužnom pažnjom vodeći računa o svojim interesima,
da je tuženica kao banka tužitelju bila dužna ponuditi uslugu kao jednu od usluga na slobodnom tržištu, a tužiteljeva obveza je bila da procjeni odgovara li ta usluga njegovim potrebama, i sami pregovori ne obvezuju stranke koje pregovaraju, da je u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine koji je propisivao obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, među ostalim i odredbe o godišnjoj kamatnoj stopi, efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se one mogu mijenjati, što je sadržavao predmetni ugovor o kreditu,
da tužitelj niti nije potrošač u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) prema Uredbi br. 1215/2012 i pravnoj stečevini Europske unije,
da je u konkretnom slučaju ugovor u cijelosti izvršen, pa se primjenom čl. 326 st. 2 Zakona o obveznim odnosima ništetnost više ne može isticati,
da sporna naknada nije protivna odredbama čl. 1024 Zakona o obveznim odnosima, ne predstavlja ugovornu kaznu, niti se radi o kamatama,
da sporna naknada predstavlja protučinidbu za usluge tuženice prilikom prijevremene otplate kredit za troškove koji su joj nastali,
da sporne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita predstavljaju nuzgredne sastojke ugovora bez kojih ugovor može opstati i o kojima se nije moralo pregovarati, jer je ta jasna i razumljiva odredba tužitelju bila poznata nakon što je ugovor pročitao, i potpisom to potvrdio.
3 Saslušan kao stranka, tužitelj OZ navodi (list 130-131) da je po osnovi ugovora o kreditu od 4. ožujka 2006. kod tuženice koristio kredit u iznosu od 37.768,06 CHF. Prije zaključenja ugovora u banci se zanimao za uvjete kredita i općenito način kreditiranja, pa mu je ponuđeno zaključenje odnosno potpisivanje ugovora koji je prethodno sastavljen u banci, sa tekstom kao ugovor koji prileži spisu predmeta. Nitko mu nije ponudio mogućnost da se o pojedinim odredbama ugovora može pregovarati, odnosno da bi se u ugovoru dogovorom nešto moglo mijenjati. Nitko mu nije niti dao na uvid neku odluku sa cjenikom pojedinih usluga, niti je o tome bilo razgovora. Ugovor je pročitao, prihvatio njegove odredbe i potpisao. Novcem iz ovog kredita kupio je kuću s dvorištem u kojoj sa svojom obitelji živi i sada. U vrijeme zaključenja ugovora bio je obrtnik građevinar i bavio se poslovima u građevinarstvu, a od 2013. godine vlasnik je trgovačkog društva koje se bavi građevinarstvom. Tijekom otplate kredita tečaj CHF je naglo rastao, pa su i mjesečni obroci otplate rasli. Da bi izbjegao daljnji takav slijed do kraja otplate, odlučio je kredit vratiti prije vremenskog dospijeća. Došao se zbog toga informirati u banku, dobio je općenite upute, i za nekoliko dana pozvan je u banku izvršiti uplatu. Pri uplati objašnjeno mu je da osim vraćanja čistog kredita mora platiti još nešto, ali ne pamti što, i da bez plaćanja tog (njemu nejasnog) iznosa ne može izvršiti prijevremenu otplatu kredita. Nitko mu nije predočio nikakvu odluku ili pravilnik u kojem piše da to mora platiti ali mu je rečeno da to mora platiti, pa je to shvatio kao neku vrstu kazne. Nakon uplate nije dobio nikakvu specifikaciju u kojoj bi ta uplata bila razlučno pisano prikazana. To mu je bilo financijski teret, ali svakako se htio osloboditi daljnjeg vraćanja kredita kroz mjesečne obroke koji su nekontrolirano rasli.
4 Iskaz tužitelja sud prihvaća kao istinit, jer je taj iskaz logičan i uvjerljiv, a osim toga u suglasju je sa samim ugovorom o kreditu od 2. ožujka 2006.
5.1 Ugovor o kreditu od 2. ožujka 2006. je ugovor o namjenskom kreditu jer se u čl. 2.1 izričito regulira njegova namjena: kupnja stambenog objekta. Tužitelj je fizička osoba a u svojem iskazu navodi da je novcem od ovog kredita kupio kuću za osobne potrebe, jer u toj kući i danas živi sa svojom obitelji, dok tuženica suprotno ničim nije dokazala. I sama tuženica u potvrdi od 16. veljače 2024. (list 33) potvrđuje da se radi o stambenom kreditu. Stoga je tužitelj potrošač u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača. Tužitelj uopće nije bio u prilici pregovarati o bilo kojoj ugovornih odredaba, jer je iskazao da ga je u poslovnici tuženika dočekao gotov sastavljen ugovor kojeg je samo još trebalo potpisati, što je tužitelj i učinio. Prigovor zastare nije osnovan jer pravo na isticanje ništetnosti nema roka odnosno ne zastarjeva.
5.2 Među strankama nije bilo sporno da je tužitelj kredit vratio prije roka ugovorenog za vraćanje, te da je upravo zbog vraćanja kredita prije roka tuženici platio naknadu u iznosu od 1.302,39 kn, što odgovara protuvrijednosti od 211,88 CHF (list 34).
Prema odredbama čl. 1024 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) korisnik kredita može vratiti kredit prije roka određenog (ugovorenog) za vraćanje, ali je o tome dužan banku obavjestiti unaprijed, i banci naknaditi eventualnu štetu. U slučaju vraćanja kredita prije roka banci nije dopušteno uračunati odnosno naplatiti kamate za vrijeme od dana prijevremenog vraćanja kredita do dana kad ga je prema ugovoru trebalo vratiti. To je kogentna zakonska odredba, pa je ništava svaka ugovorna odredba koja je suprotna toj kogentnoj odredbi. Tuženica u konkretnom slučaju niti ne tvrdi da je tužitelju naplatila bilo kakve kamate, već samo tvrdi da se radi o naknadi koja joj pripada temeljem čl. 10 ugovora o kreditu od 2. ožujka 2006. u visini prema aktima same tuženice važećim na dan prijevremene otplate. U čl. 10 ugovora o kreditu doista je predviđeno plaćanje „naknade“ u slučaju prijevremenog vraćanja kredita, ali to je ugovorna odredba o kojoj stranke nisu pregovarale, već je kod prijevremene otplate kredita tužitelju jednostavno rečeno da bez plaćanja te naknade kredit nije moguće vratiti prije ugovorenog roka vraćanja.
5.3 Tuženica tijekom postupka također nije tvrdila da bi prijevremenom otplatom kredita pretrpjela bilo kakvu štetu, pa zato naknada plaćena kod prijevremene otplate kredita ne predstavlja naknadu štete. Međutim tuženica nije niti objasnila na što se zapravo ta naknada odnosi. Tako nije jasno da li se radi o troškovima, jer nije poznato koji bi to bili troškovi. Ako se radi o usluzi, tuženica nije objasnila u čemu se ta usluga sastoji, pogotovo u konkretnom slučaju kada je prijevremenom otplatom tuženica zapravo oslobođena daljnje obrade mjesečnih uplata tužitelja (do kraja otplate), koje su izostale upravo zbog prijevremene otplate. Zato kao jedini logični zaključak preostaje zaključak da naknada koju je tužitelj morao platiti kod prijevremene otplate kredita zapravo predstavlja naplatu dijela kamata, koje bi prema redovnom tijeku događaja tuženica naplatila tužitelju u mjesečnim obrocima otplate kredita, kad ne bi bilo prijevremene otplate. To ujedno dovodi do zaključka da je naplatom ove „naknade“ tuženica postupila protivno već citiranim odredbama čl. 1024 Zakona o obveznim odnosima, pa su odredbe čl. 10 ugovora o kreditu od 2. ožujka 2026. ništetne u dijelu kada predviđaju plaćanje „naknade“ za prijevremenu otplatu kredita. Prema pravnom shvaćanju ovoga suda, to je ništetna ugovorna odredba u svjetlu odredaba čl. 322 st. 1 Zakona o obveznim odnosima. Takva ugovorna odredba stoga povlači posljedice iz čl. 323 st. 1 istog Zakona, odnosno tuženica je dužna tužitelju vratiti iznos naknade kojeg je tužitelj platio prigodom prijevremene otplate kredita. Naplatom ove naknade tuženica je po viđenju ovoga suda naplatila iznos koji joj ne pripada.
5.4 Tuženica je u odgovoru na tužbu uputila na propise koji općenito reguliraju naknade za bankarske usluge, što međutim ne otklanja ništetnost u konkretnom slučaju. Upućivanje na propise o naknadama za usluge drugih financijskih institucija (kao što je primjerice FINA) u konkretnom slučaju je bespredmetno. S druge strane, pozivanje na Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (NN 15/2014) nije relevantno stoga što se radi o propisu donesenom nakon zaključenja ugovora o kreditu. Pozivanje na solemnizaciju ugovora odnosno pravnu pouku javnog bilježnika u postupku solemnizacije također je bespredmetno, jer ne može reparirati izostanak pregovaranja između ugovornih (i ovdje parničnih) stranaka prije zaključenja ugovora o kreditu. Isto tako nije pravno odlučno da li ugovor može opstati bez ništetnih odredaba, nego je odlučno da tužitelj ima pravo na povrat onoga što je platio izvršavajući svoju obvezu predviđenu ništetnom ugovornom odredbom.
6.1 Tužitelj je u sporu uspio u cijelosti, pa je o troškovima postupka sud odlučio primjenom čl. 154 st. 1 Zakona o parničnom postupku. Tužitelj je troškovnikom (list 142) potraživao trošak postupka u ukupnom iznosu od 1.481,18 EUR, od čega po osnovi pristojbe na tužbu 53,09 EUR, pristojbe na presudu 53,09 EUR, i po osnovi zastupanja prema odredbama odvjetničke Tarife 1.375,00 EUR (sa porezom).
6.2 O trošku zastupanja na ročištu za objavu i uručenje presude u iznosu od 125,00 EUR (sa porezom) sud će odlučiti naknadno, ovisno o tome da li će na to ročište pristupiti punomoćnik tužitelja.
6.3 Sve ostale zatražene troškove sud je tužitelju priznao kao potrebne i pod točkom III izreke tužitelju dosudio u ukupnom iznosu od 1.356,18 EUR. Dosuđeni troškovi sastoje se od troškova sudske pristojbe na tužbu 53,09 EUR, pristojbe na presudu 53,09 EUR (uz vrijednost predmeta spora 1.500,22 EUR – list 118), i troškova zastupanja 1.250,00 EUR (s porezom). Ovi troškovi zastupanja obuhvaćaju sastavljanje tužbe po Tbr. 7.1 odvjetničke Tarife 250,00 EUR, sastavljanje jednog obrazloženog podneska po Tbr. 8.1 odvjetničke Tarife 250,00 EUR, i zastupanje na tri ročišta za glavnu raspravu na kojima se raspravljalo o meritumu ili su se izvodili dokazi po Tbr. 9.1 odvjetničke Tarife 250,00 EUR (za svako ročište). Svi navedeni iznosi sadrže porez po Tbr. 42 odvjetničke Tarife. Na dosuđeni iznos troška postupka tužiteljici su primjenom čl. 151 st. 3 Zakona o parničnom postupku dosudio zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja do isplate.
U Ivanić-Gradu, 5. prosinca 2025.
Sudac:
Nenad Tudor
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu žalbenom sudu u roku od 15 dana, računajući od dana dostave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda.
