Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Bujama-Buie

Buje-Buie, Istarska 1- Via dell’ Istria 1

Poslovni broj: P-1897/2019-65

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, po sucu pojedincu Svenu Babiću, u pravnoj stvari tužiteljice: ĐC, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] kojeg zastupaju punomoćnice Olga Perović i Ines Ferlin, odvjetnice iz Umaga, protiv tuženika: Erste & Steiermärkische banka d.d., OIB 23057039320, Jadranski Trg 3/a, 51000 Rijeka, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 14. listopada 2025., u prisutnosti punomoćnice tužiteljice Ines Ferlin, temeljem čl.335. i čl.338. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014 – dalje: ZPP), dana 05. prosinca 2025., objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische banka d.d., OIB 23057039320, Jadranski Trg 3/a, 51000 Rijeka, da tužiteljici UC OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati na ime više obračunate kamate u odnosu na osnovnu ugovorenu kamatu u visini od 4,50 % godišnje, za cijeli period od početka otplate kredita pa do zatvaranja kredita 14.02.2012. godine, iznos od 827,44 (slovima: osamstodvadesetsedam eura četrdesetčetiri centa) eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od dana dospijeća, po stopi od 15% godišnje do 30.12.2007, od 01.01.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.1.2023., pa do isplate, obračunate za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i to na iznose kako slijedi:

- na iznos od 15,82 EUR od dospijeća dana 01.02.2008., pa do isplate;

- na iznos od 15,92 EUR od dospijeća dana 01.03.2008 ., pa do isplate;

- na iznos od 16,00 EUR od dospijeća dana 01.04.2008 ., pa do isplate;

- na iznos od 15,43 EUR od dospijeća dana 01.05.2008., pa do isplate;

- na iznos od 15,19 EUR od dospijeća dana 01.06.2008 ., pa do isplate;

- na iznos od 15,22 EUR od dospijeća dana 01.07.2008 ., pa do isplate;

- na iznos od 14,84 EUR od dospijeća dana 01.08.2008., pa do isplate;

- na iznos od 14,79 EUR od dospijeća dana 01.09.2008., pa do isplate;

- na iznos od 15,06 EUR od dospijeća dana 04.10.2008., pa do isplate;

- na iznos od 16,05 EUR od dospijeća dana 03.11.2008., pa do isplate;

- na iznos od 15,00 EUR od dospijeća dana 01.12.2008., pa do isplate;

- na iznos od 15,96 EUR od dospijeća dana 01.01.2009., pa do isplate;

- na iznos od 15,90 EUR od dospijeća dana 01.02.2009., pa do isplate;

- na iznos od 15,83 EUR od dospijeća dana 01.03.2009., pa do isplate;

- na iznos od 15,50 EUR od dospijeća dana 01.04.2009., pa do isplate;

- na iznos od 24,88 EUR od dospijeća dana 01.05.2009., pa do isplate;

- na iznos od 24,31 EUR od dospijeća dana 01.06.2009., pa do isplate;

- na iznos od 23,69 EUR od dospijeća dana 01.07.2009., pa do isplate;

- na iznos od 23,64 EUR od dospijeća dana 01.08.2009 ., pa do isplate;

- na iznos od 23,72 EUR od dospijeća dana 01.09.2009 ., pa do isplate;

- na iznos od 23,15 EUR od dospijeća dana 02.10.2009., pa do isplate;

- na iznos od 8,38 EUR od dospijeća dana 01.11.2009., pa do isplate;

- na iznos od 14,65 EUR od dospijeća dana 05.11.2009., pa do isplate;

- na iznos od 23,01 EUR od dospijeća dana 03.12.2009., pa do isplate;

- na iznos od 23,06 EUR od dospijeća dana 05.01.2010., pa do isplate;

- na iznos od 23,14 EUR od dospijeća dana 26.02.2010., pa do isplate;

- na iznos od 22,87 EUR od dospijeća dana 09.03.2010., pa do isplate;

- na iznos od 23,23 EUR od dospijeća dana 01.04.2010., pa do isplate;

- na iznos od 22,86 EUR od dospijeća dana 01.05.2010., pa do isplate;

- na iznos od 22,75 EUR od dospijeća dana 01.06.2010., pa do isplate;

- na iznos od 23,96 EUR od dospijeća dana 01.07.2010., pa do isplate;

- na iznos od 23,37 EUR od dospijeća dana 01.08.2010., pa do isplate;

- na iznos od 24,27 EUR od dospijeća dana 01.09.2010., pa do isplate;

- na iznos od 23,41 EUR od dospijeća dana 01.10.2010., pa do isplate;

- na iznos od 16,63 EUR od dospijeća dana 01.11.2010., pa do isplate;

- na iznos od 17,48 EUR od dospijeća dana 01.12.2010 ., pa do isplate;

- na iznos od 17,80 EUR od dospijeća dana 10.01.2011., pa do isplate;

- na iznos od 17,17 EUR od dospijeća dana 01.02.2011., pa do isplate;

- na iznos od 16,80 EUR od dospijeća dana 09.03.2011., pa do isplate;

- na iznos od 16,27 EUR od dospijeća dana 11.04.2011., pa do isplate;

- na iznos od 16,33 EUR od dospijeća dana 01.05.2011., pa do isplate;

- na iznos od 9,87 EUR od dospijeća dana 03.06.2011., pa do isplate;

- na iznos od 9,70 EUR od dospijeća dana 01.07.2011., pa do isplate;

- na iznos od 10,18 EUR od dospijeća dana 01.08.2011., pa do isplate;

- na iznos od 9,94 EUR od dospijeća dana 01.09.2011., pa do isplate;

- na iznos od 9,32 EUR od dospijeća dana 01.10.2011., pa do isplate;

- na iznos od 1,18 EUR od dospijeća dana 02.11.2011., pa do isplate;

- na iznos od 1,14 EUR od dospijeća dana 08.12.2011., pa do isplate;

- na iznos od 1,15 EUR od dospijeća dana 01.01.2012., pa do isplate;

- na iznos od 1,14 EUR od dospijeća dana 01.02.2012., pa do isplate;

- na iznos od 0,48 EUR od dospijeća dana 14.02.2012., pa do isplate; sve u roku od 15 (petnaest) dana od donošenja presude pod prijetnjom ovrhe.

II Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische banka d.d., OIB 23057039320, Jadranski Trg 3/a, 51000 Rijeka, da tužiteljici UC OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati na ime više obračunatih kunskih mjesečnih anuiteta, uz primjenu valutne klauzule u CHF, za cijeli period od početka otplate kredita pa do zatvaranja kredita 14.02.2012. godine, iznos od 8.990,83 (slovima: osamtisućadevetstodevedeset eura i osamdesettri centa) eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od dana dospijeća, po stopi od 15% godišnje do 30.12.2007, od 01.01.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena i od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.1.2023., pa do isplate, obračunate za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i to na iznose kako slijedi:

- na iznos od 0,09 EUR od dospijeća dana 05.01.2006., pa do isplate;

- na iznos od 0,32 EUR od dospijeća dana 01.11.2008 ., pa do isplate;

- na iznos od 14,42 EUR od dospijeća dana 03.11.2008 ., pa do isplate;

- na iznos od 20,08 EUR od dospijeća dana 01.01.2009 ., pa do isplate;

- na iznos od 22,09 EUR od dospijeća dana 01.02.2009., pa do isplate;

- na iznos od 24,13 EUR od dospijeća dana 01.03.2009 ., pa do isplate;

- na iznos od 18,09 EUR od dospijeća dana 01.04.2009 ., pa do isplate;

- na iznos od 17,52 EUR od dospijeća dana 01.05.2009., pa do isplate;

- na iznos od 10,98 EUR od dospijeća dana 01.06.2009., pa do isplate;

- na iznos od 2,22 EUR od dospijeća dana 01.07.2009., pa do isplate;

- na iznos od 1,91 EUR od dospijeća dana 03.07.2009., pa do isplate;

- na iznos od 6,47 EUR od dospijeća dana 01.08.2009., pa do isplate;

- na iznos od 12,04 EUR od dospijeća dana 01.09.2009., pa do isplate;

- na iznos od 0,80 EUR od dospijeća dana 01.10.2009 ., pa do isplate;

- na iznos od 4,69 EUR od dospijeća dana 02.10.2009 ., pa do isplate;

- na iznos od 1,52 EUR od dospijeća dana 01.11.2009., pa do isplate;

- na iznos od 6,02 EUR od dospijeća dana 05.11.2009., pa do isplate;

- na iznos od 11,20 EUR od dospijeća dana 03.12.2009., pa do isplate;

- na iznos od 1,10 EUR od dospijeća dana 01.01.2010., pa do isplate;

- na iznos od 15,77 EUR od dospijeća dana 05.01.2010., pa do isplate;

- na iznos od 23,01 EUR od dospijeća dana 26.02.2010., pa do isplate;

- na iznos od 3,66 EUR od dospijeća dana 01.03.2010., pa do isplate;

- na iznos od 18,85 EUR od dospijeća dana 09.03.2010., pa do isplate;

- na iznos od 34,03 EUR od dospijeća dana 01.04.2010., pa do isplate;

- na iznos od 0,51 EUR od dospijeća dana 19.04.2010., pa do isplate;

- na iznos od 32,07 EUR od dospijeća dana 01.05.2010., pa do isplate;

- na iznos od 33,47 EUR od dospijeća dana 01.06.2010., pa do isplate;

- na iznos od 1,82 EUR od dospijeća dana 14.06.2010., pa do isplate;

- na iznos od 62,87 EUR od dospijeća dana 01.07.2010., pa do isplate;

- na iznos od 2,70 EUR od dospijeća dana 19.07.2010., pa do isplate;

- na iznos od 59,13 EUR od dospijeća dana 01.08.2010 ., pa do isplate;

- na iznos od 78,08 EUR od dospijeća dana 01.09.2010., pa do isplate;

- na iznos od 6,36 EUR od dospijeća dana 03.09.2010., pa do isplate;

- na iznos od 64,59 EUR od dospijeća dana 01.10.2010., pa do isplate;

- na iznos od 7,00 EUR od dospijeća dana 18.10.2010., pa do isplate;

- na iznos od 56,33 EUR od dospijeća dana 01.11.2010., pa do isplate;

- na iznos od 6,16 EUR od dospijeća dana 11.11.2010., pa do isplate;

- na iznos od 86,63 EUR od dospijeća dana 01.12.2010., pa do isplate;

- na iznos od 6,91 EUR od dospijeća dana 07.12.2010., pa do isplate;

- na iznos od 17,94 EUR od dospijeća dana 03.01.2011., pa do isplate;

- na iznos od 76,80 EUR od dospijeća dana 10.01.2011., pa do isplate;

- na iznos od 14,25 EUR od dospijeća dana 17.01.2011., pa do isplate;

- na iznos od 69,66 EUR od dospijeća dana 01.02.2011., pa do isplate;

- na iznos od 39,40 EUR od dospijeća dana 09.03.2011., pa do isplate;

- na iznos od 30,06 EUR od dospijeća dana 10.03.2011., pa do isplate;

- na iznos od 38,29 EUR od dospijeća dana 23.03.2011., pa do isplate;

- na iznos od 72,52 EUR od dospijeća dana 11.04.2011., pa do isplate;

- na iznos od 0,67 EUR od dospijeća dana 26.04.2011., pa do isplate;

- na iznos od 26,93 EUR od dospijeća dana 28.04.2011., pa do isplate;

- na iznos od 77,75 EUR od dospijeća dana 01.05.2011., pa do isplate;

- na iznos od 102,34 EUR od dospijeća dana 03.06.2011., pa do isplate;

- na iznos od 25,33 EUR od dospijeća dana 06.06.2011., pa do isplate;

- na iznos od 29,46 EUR od dospijeća dana 27.06.2011., pa do isplate;

- na iznos od 76,23 EUR od dospijeća dana 01.07.2011., pa do isplate;

- na iznos od 45,91 EUR od dospijeća dana 07.07.2011., pa do isplate;

- na iznos od 13,53 EUR od dospijeća dana 21.07.2011., pa do isplate;

- na iznos od 129,59 EUR od dospijeća dana 01.08.2011., pa do isplate;

- na iznos od 41,13 EUR od dospijeća dana 11.08.2011., pa do isplate;

- na iznos od 11,95 EUR od dospijeća dana 17.08.2011., pa do isplate;

- na iznos od 125,59 EUR od dospijeća dana 01.09.2011., pa do isplate;

- na iznos od 21,03 EUR od dospijeća dana 20.09.2011., pa do isplate;

- na iznos od 12,38 EUR od dospijeća dana 26.09.2011., pa do isplate;

- na iznos od 89,96 EUR od dospijeća dana 01.10.2011., pa do isplate;

- na iznos od 42,48 EUR od dospijeća dana 12.10.2011., pa do isplate;

- na iznos od 20,96 EUR od dospijeća dana 01.11.2011., pa do isplate;

- na iznos od 92,05 EUR od dospijeća dana 02.11.2011., pa do isplate;

- na iznos od 21,24 EUR od dospijeća dana 15.11.2011., pa do isplate;

- na iznos od 20,06 EUR od dospijeća dana 01.12.2011., pa do isplate;

- na iznos od 87,74 EUR od dospijeća dana 08.12.2011., pa do isplate;

- na iznos od 20,83 EUR od dospijeća dana 09.12.2011., pa do isplate;

- na iznos od 52,73 EUR od dospijeća dana 01.01.2012., pa do isplate;

- na iznos od 24,56 EUR od dospijeća dana 04.01.2012., pa do isplate;

- na iznos od 63,36 EUR od dospijeća dana 09.01.2012., pa do isplate;

- na iznos od 29,86 EUR od dospijeća dana 01.02.2012., pa do isplate;

- na iznos od 6.550,62 EUR od dospijeća dana 14.02.2012., pa do isplate; sve u roku od 15 (petnaest) dana od donošenja presude pod prijetnjom ovrhe.

III Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 10 st. 2 Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5102773665 od 20. prosinca 2005. godine, kojom je utvrđeno pravo tužene da jednostranom odlukom obračuna i naplati naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita, slijedom čega se nalaže tuženiku Erste & Steiermärkische banka d.d., OIB 23057039320, Jadranski Trg 3/a, 51000 Rijeka, da tužiteljici UC OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati na ime plaćene naknade u iznosu od 519,32 (slovima: petstodevetnaest eura i tridesetdva centa) eura, uvećane za zakonske zatezne kamate koje teku od 14. veljače 2012. godine, pa do 31.07.2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.1.2023., pa do isplate, obračunate za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena , sve u roku od 15 (petnaest) dana nakon pravomoćnosti pod prijetnjom ovrhe.

IV Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor radi prebijanja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 619,20 (šestodevetnaest eura i dvadeset centi) eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 1,43 eura od 02.02.2006. pa do isplate,

- 7,14 eura od 02.03.2006. pa do isplate,

- 10,01 eura od 02.04.2006. pa do isplate,

- 8,93 eura od 02.05.2006. pa do isplate,

- 7,87 eura od 02.06.2006 pa do isplate,

- 9,96 eura od 02.07.2006. pa do isplate,

- 10,61 eura od 02.08.2006. pa do isplate,

- 6,94 eura od 02.09.2006. pa do isplate,

- 5,10 eura od 02.10.2006. pa do isplate,

- 3,04 eura od 03.10.2006. pa do isplate,

- 8,75 eura od 04.11.2006. pa do isplate,

- 9,63 eura od 02.12.2006. pa do isplate,

- 14,48 eura od 02.01.2007. pa do isplate,

- 17,73 eura od 02.02.2007. pa do isplate,

- 16,22 eura od 02.03.2007. pa do isplate,

- 17,10 eura od 02.04.2007. pa do isplate,

- 25,35 eura od 02.05.2007. pa do isplate,

- 27,38 eura od 02.06.2007. pa do isplate,

- 30,05 eura od 02.07.2007. pa do isplate,

- 30,03 eura od 02.08.2007. pa do isplate,

- 26,37 eura od 02.09.2007. pa do isplate,

- 31,81 eura od 02.10.2007. pa do isplate,

- 31,95 eura od 02.11.2007. pa do isplate,

- 10,80 eura od 02.12.2007. pa do isplate,

- 17,33 eura od 04.12.2007. pa do isplate,

- 28,54 eura od 02.01.2008. pa do isplate,

- 20,79 eura od 02.02.2008. pa do isplate,

- 15,24 eura od 02.03.2008. pa do isplate,

- 9,77 eura od 02.04.2008. pa do isplate,

- 22,61 eura od 02.05.2008. pa do isplate,

- 26,18 eura od 02.06.2008. pa do isplate,

- 22,28 eura od 02.07.2008. pa do isplate,

- 30,05 eura od 02.08.2008. pa do isplate,

- 28,30 eura od 02.09.2008. pa do isplate,

- 3,20 eura od 02.10.2008. pa do isplate,

- 14,20 eura od 05.10.2008. pa do isplate,

- 0,09 eura od 20.11.2008. pa do isplate,

- 11,94 eura od 02.12.2008. pa do isplate,

i s osnove razlike u depozitu u iznosu od 1.423,77 (tisućučetristodvadesettri eura i sedamdesetsedam centi) eura,

zajedno sa zateznim kamatama tekućim na navedene iznose od 15.02.2012. godine i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

V Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische banka d.d., OIB 23057039320, Jadranski Trg 3/a, 51000 Rijeka, da tužiteljici UC OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], naknadi parnični trošak, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude 05. prosinca 2025. godine do isplate, obračunate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari podnijela stupnjevitu tužbu kojom traži isplatu novčanih iznosa po osnovi više obračunate kamate u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, po osnovi više obračunatih kunskih mjesečnih anuiteta uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima (CHF), taži da se utvrdi ništetnom odredba čl.10.st.2. Ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5102773665, od 20.12.2005. godine kojom je utvrđeno pravo tuženika da jednostranom odlukom obračuna i naplati naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita, te i po osnovi tako plaćene naknade potražuje novčani iznos, a koje iznose će sve određeno postaviti nakon dobivanja podataka od tuženika o isplatama i naplatama, te je istaknula i manifestacijski zahtjev radi dobivanja podataka od tuženika.

Tužiteljica od bitnoga navodi da je dana 20.12.2005. godine sklopila s tuženikom, kao kreditorom, Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607- 5102773665, kojim ugovorom joj je tuženik odobrio potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 69.128,91 švicarskih franaka (CHF), i promjenjivom kamatnom stopom od 4,50% godišnje koja je promjenjiva sukladno važećim odlukama banke.

Tužiteljica se u tužbi poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04.07.2013., koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, koja je potvrđena presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4, od 13.06.2014. godine, kojom je odlučeno u dijelu ništetnosti odredbi o promjenjivim kamatnim stopama jednostranom odlukom banke, te je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti valutne klauzule u švicarskim francima.

Tužiteljica dalje od bitnoga navodi da je odredbom čl.10 Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102773665, od 20.12.2005. godine, ugovoreno da je u slučaju prijevremene otplate kredita banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno važećim odlukama banke.

Tužiteljica navodi kako je kredit otplatila dana 23.02.2021. godine iz vlastitih sredstava, pri čemu joj je tuženik zaračunao izlaznu naknadu, te da je odredba čl.10. predmetnog ugovora o kreditu protivna čl.1024. Zakona o obveznim odnosima, a kako se radi o kogentnoj zakonskoj odredbi svaka se suprotna ugovorna odredba ima smatrati ništetnom.

Tužiteljica navodi kako je sukladno članku 502.c ZPP-a sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli, te kako sukladno čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve je je na temelju takvih ništetnih odredbi primila, sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

Tužiteljica stoga predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva.

2. Tuženik je prije upuštanja u raspravljanje prvenstveno istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti koji je odbijen kao neosnovan rješenjem naslovnog suda od 10.03.2021. godine (stranica 243-247), a koje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-2567/2021-2, od 31.08.2021. godine (stranica 389-393).

3. Sud je o istaknutom manifestacijskom zahtjevu tužiteljice odlučio rješenjem od 30. rujna 2022. godine (stranica 413-417), te naložio tuženiku da dostavi tužiteljici zatraženu dokumentaciju radi postavljanja zahtjeva za isplatom, te je nakon dostavljanja tražene dokumentacije od strane tuženika, sud po prijedlogu tužiteljice, a sukladno čl.325.a st.3. ZPP-a, posebnim rješenjem od 11. svibnja 2023. godine (stranica 534-536) odredio provođenje financijskog vještačenja, a nakon provedenog financijskog vještačenja sud je, temeljem čl.186.b st.4. ZPP-a posebnim rješenjem od 03. siječnja 2024. (stranica 576-578), naložio tužiteljici da postavi određeni tužbeni zahtjev i iznova naznači vrijednost predmeta spora.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu, kojeg je pravovremeno podnio, osporava tužbu i postavljene tužbene zahtjeve u cijelosti.

Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je potraživanje tužiteljice po ugovoru o kreditu u zastari jer se na zahtjev tužiteljice za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok u smislu odredbe čl.118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi odredbe čl.230. Zakona o obveznim odnosima, jer se radio o postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi naknade štete, te kako je predmetna tužba podnesena dana 11. lipnja 2019. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužiteljica vršila, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužiteljice u zastari.

Tuženik dalje ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice iz razloga jer je iz pregleda prometa po partiji kredita vidljivo kako pojedine uplate nisu izvršene od strane tužiteljice već su uplate izvršene od strane sudužnice OC (uplate poslodavaca sudužnice Dea Fortuna d.o.o. i Soba d.o.o.), a isto tako na pregledu prometa po partiji kredita vidljiva je i uplata obrta “ [obrt]” u iznosu od 159.590,04 kune, a tužiteljica bi mogla eventualno potraživati samo navodno preplaćene iznose koje je sama vršila.

Tuženik dalje ističe kako smatra da je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018, kojom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017, od 14. lipnja 2018. godine, u dijelu kojim se utvrđuje da su banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, nepravilne i nezakonite, te je i Visoki trgovački sud istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke, budući da je on samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se, stoga, u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, pa tuženik smatra da je stoga u ovom postupku potrebno utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samog sklapanja ugovora tužiteljica bila odgovarajuće informirana glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužiteljicu kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njene kreditne obveze.

Tuženik dalje ističe kako su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, jer su joj prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci i brošure u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula, te mu je i u razgovoru sa službenicima banke u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa tuženik ističe da se ne može smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužiteljici kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

Tuženik dalje navodi kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima i to čl.175. Zakona o bankama (NN 84/02, 141/06), te čl.308. Zakona o kreditnim institucijama (NN 117/08) prema kojim odredbama je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan.

Točno je da odredba čl.8.st.1. ugovora sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 4,50% godišnje, međutim tuženik smatra kako nije moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa, a parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa. Tuženik nadalje osporava da bi tužiteljici nastupila šteta koju bi tuženik prouzročio svojim postupanjem, a Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom čl. 118., odnosno 138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete, a koja pravna osnova jest jasna budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu, nije otpala, već i dalje egzistira, te se ne radi o neodređenoj odnosno neodredivoj obvezi budući da predmetni ugovor o kreditu sadrži jasne podatke pomoću kojih je činidba bila odrediva, odnosno, odredivost činidbe sadržana je u činjenici da je voljom ugovornih strana bila prepuštena mogućnost promjene ugovorene kamatne stope u skladu s važećim odlukama Banke, ni u kojem slučaju se ne može govoriti o neodredivosti činidbe.

Vezano uz utvrđenje ništetnim odredbe čl.10.st.2. predmetnog ugovora o kreditu, a kojom odredbom je ugovoreno pravo banke naplatiti jednokratnu naknadu za slučaj prijevremenog povrata cjelokupnog iznosa kredita, tuženik ističe kako je ista odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva.

Tuženik navodi kako plaćanje izlazne naknade ne predstavlja uračunavanje kamata za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je tužiteljica po ugovoru trebala vratiti, sukladno čl.1024.st.4. Zakona o obveznim odnosima, te je tužiteljica podnošenjem zahtjeva za prijevremenu otplatu kredita, istim zahtjevom pristala platiti naknadu na prijevremeno vraćeni iznos, a koji postotak vraćanja je jasno određen Izvatkom iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe odnosno ugovorne strane su naknadnim izjavama volje izmijenile odredbu o naknadi za prijevremenim povratom predmetnog kredita.

U slučaju da sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli tuženik ističe prigovor radi prijeboja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta kao i razlike u depozitu i to u iznosu od 15.410,31 kuna zajedno sa zateznim kamatama.

Tuženik predlaže sudu da odbaci tužbu odnosno podredno da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove postupka.

5. Tuženik je odgovor na tužbu nadopunio u podnesku od 07. listopada 2020. godine (stanica 176-183) pa vezano uz tijek zateznih kamata navodi ako pod uvjetom da naslovni sud smatra iz bilo kojeg razloga kako je došlo do prekida zastare navodnog potraživanja tužiteljice uslijed podnošenja tužbe po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač protiv osam banaka (kolektivni spor P-1401/12 pred Trgovačkim sudom u Zagrebu), što tuženik smatra neosnovanim, tuženik ističe kako u tom slučaju tužiteljica nije ovlaštena potraživati zakonske zatezne kamate od plaćanja svakog anuiteta, nego sljedeći dan od pravomoćnosti presuda kojom je pružena kolektivna zaštita (dakle, od 14.06.2014. godine, odnosno od 15.06.2018. godine). Nadalje, tuženik smatra kako je odredba o valutnoj klauzuli, koja je sadržana u predmetnom ugovoru o kreditu, odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, pa stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU u odluci br. C-81/19 ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti.

6. Tuženik je sudu podnio i prijedlog od 31.03.2021. (stranica 304315) za podnošenje zahtjeva za prethodnu odluku Sudu Europske Unije o tumačenju prava Europske Unije vezano za primjenu relevantnih odredbi Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i tumačenje istih u odnosu na odredbu o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika, koji je odbijen kao neosnovan rješenjem naslovnog suda od 13. siječnja 2023. godine (stranica 462-468), a koje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, broj: Gž- 2567/2021-2, od 24. travnja 2024. godine (stranica 746-749).

7. Tužiteljica je u svojem podnesku od 23.02.2024. godine (stranica 579-583) postavila određeni tužbeni zahtjev i naznačila vrijednost predmeta spora, na način da po osnovi više obračunate kamate u odnosu na osnovnu ugovorenu kamatu u visini od 4,50% godišnje potražuje novčani iznos od 827,44 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, po osnovi više obračunatih kunskih mjesečnih anuiteta, uz primjenu valutne klauzule u CHF, potražuje novčani iznos od 8.990,83 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, te po osnovi plaćane naknade u slučaju prijevremene otplate kredita potražuje novčani iznos od 519,32 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

8. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid i odluke koje su donesene u sporu koji se vodio po kolektivnoj tužbi udruge "Potrošač" protiv 8 banaka, između ostalih i tuženika, a radi zaštite kolektivnim interesa potrošača i to u Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, Presudu i Rješenje Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014., Presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., a koje su sve javno objavljene, te iste zbog obimnosti i dostupnosti nije potrebno dostavljati u spis.

9. U postupku su izvedeni dokazi uvidom i čitanjem isprava: Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102773665, od 20.12.2005. (stranica 13-20), brošure tuženika (stranica 56-70 i 89-96), pregled prometa po partiji kredita (stranica 71-83), Ugovor o oročenom kunskom depozitu s valutnom klauzulom broj 8301010563 od 27.12.2005. (stranica 98), Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe od 1. prosinca 2005. (stranica 115-120), Zahtjev za prijevremenu otplatu kredita (stranica 121), Ugovor o ustupanju potraživanja (stranica 152-153), Izvadak iz obrtnog registra (stranica 154), Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Goranke Šmer Maraš od 06.12.2023. (stranica 336-367), Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Goranke Šmer Maraš od 17.12.2023. (stranica 539-570), odluka VSRH broj: 2781/2011, od 16.03.2015. (stranica 606-608) i Zapisnik sa sjednice Građanskog odjela VSRH od 05.03.2004. (stranica 641), Dopuna nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Goranke Šmer Maraš od 26.03.2025. (stranica 765-777).

10. U dokaznom postupku saslušana je tužiteljica kao parnična stranka, dok je tuženik podneskom od 19.09.2025. godine (stranica 823) odustao od saslušanje svjedokinje službenice banke IC tako da taj dokaz nije izveden.

11. Provedeni dokazi ocijenjeni su u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, te je sud temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno utvrdio da je postavljeni tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

12. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je kondemnatorni zahtjev tužiteljice kojim traži isplatu novčanog iznosa s osnove preplaćene kamate u visini od 827,44 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, po osnovi više obračunatih kunskih mjesečnih anuiteta, uz primjenu valutne klauzule u CHF, potražuje novčani iznos od 8.990,83 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, te po osnovi plaćane naknade u slučaju prijevremene otplate kredita potražuje novčani iznos od 519,32 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, te deklaratorni tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl.10.st.2. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102773665, od 20.12.2005. godine kojom je utvrđeno pravo tuženika da jednostranom odlukom obračuna i naplati naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita.

13. Među parničnim strankama nije sporno:

- da su zaključile Ugovoru o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5102773665, od 20.12.2005., na iznos od 69.128,91 CHF i s promjenjivom kamatnom stopom koja u trenutku ugovaranja iznosi 4,50% godišnje,

- da je tužiteljica predmetni u cijelosti isplatila.

14. Između parničnih stranaka sud nalazi spornima sljedeće okolnosti:

- osnovanost prigovora nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice;

- pravna i činjenična osnova tužbenog zahtjeva odnosno prethodno pitanje da li su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5102773665, od 20.12.2005., o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika i valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF);

- da li se tužiteljica može pozvati na pravomoćna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014.,

- da li se u pojedinačnim sporovima, koje potrošač pokrene protiv trgovca, mora dokazivati ništetnost spornih ugovornih odredbi za koje je već utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača;

- da li se presude donesene u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., te Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13.06.2013. i broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., mogu primijeniti na predmet ovog spora u smislu čl.118. Zakona o zaštiti potrošača i čl.502.c ZPP-a, obzirom da je u ovoj pravnoj stvari kao pravna osnova istaknuto stjecanje bez osnove, dok tuženik tvrdi kako presude iz kolektivnog spora obvezuju samo one prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača za naknadu štete;

- da li je tužiteljica pri sklapanju ugovora bila informirana i da li se o predmetnom ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo;

- da li je ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita ništetno, te s time u vezi da li je tužiteljica izvršila prijevremenu otplatu kredita, da li joj je od strane tuženika naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita i u kojem iznosu;

- tuženik je istaknuo kao sporno i visinu i izračun tužbenog zahtjeva,

- sporno je da li se tuženik ima smatrati savjesnim stjecateljem i s time u vezi sporno je od kada počinje tijek zakonskih kamata,

- da li je za potraživanje tužiteljice nastupila zastara potraživanja.

- da li postoji i u kojoj visini tuženikovo potraživanje po osnovi prigovora radi prijeboja, te da li je isto osnovano.

15. Vezano spornu aktivnu legitimaciju tužiteljice sud isti prigovor ocjenjuje neosnovanim.

Točno je da iz iskaza tužiteljica proizlazi kako joj je u otplati predmetnog kredita pomagala i OC, koja je kći od tužiteljica i koja zajedno s tužiteljicom živi u predmetnoj kući, dok iz pregleda prometa po partiji kredita (stranica 71-83) proizlazi kako su pojedine uplate mjesečnih anuiteta izvršene od strane sudužnice OC (uplate poslodavaca sudužnice Dea Fortuna d.o.o. i Soba d.o.o.). Međutim uvidom i čitanjem Ugovora o ustupanju potraživanja (stranica 152-153) utvrđeno je da je u čl.2.st.2. ugovora da su ugovorne strane stekle pravo na restituciju iznosa isplaćenih na ime više obračunate kamate u odnosu na osnovno ugovorenu kamatu od 4,50% godišnje, te na ime više obračunatih kunskih mjesečnih anuiteta uz primjenu valutne klauzule u CHF, od tuženika odnosno cesusa, te u čl.3. da cedent tj. imenovana OC ustupa svoje potraživanje iz čl.2.st.2. cesionaru odnosno tužiteljici.

Po ocjeni ovog suda tražbina po osnovi isplate preplate na ime više obračunate kamate u odnosu na osnovno ugovorenu kamatu od 4,50% godišnje, te na ime više obračunatih kunskih mjesečnih anuiteta uz primjenu valutne klauzule u CHF, ne predstavlja tražbinu strogo osobne naravi, niti se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog, a niti je njen prijenos zakonom zabranjen, slijedom čega sud smatra da je OC, kao cedent mogla predmetnu tražbinu ustupiti tužiteljici. Premda iz isprava u spisu ne proizlazi zaključak da bi tuženik, kao cesus bio obaviješten o ustupanju tražbine novom vjerovniku, ista okolnost ne utječe na valjanost ustupanja jer se u konkretnom slučaju vođenje parnice pred ovim prvostupanjskim sudom smatra obavještavanjem tuženika o ustupu tražbine, što znači da je tuženik o ustupu potraživanja tužitelju obaviješten u ovom postupku, pa sud stoga smatra kako je tužiteljica aktivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari. Nadalje, okolnost što iz pregleda prometa po partiji kredita (stranica 71-83) proizlazi da je uplatu po predmetnom kreditu u iznosu od 159.590,04 tadašnjih kuna izvršio obrt “Spektar” knjigovodstvene i računovodstvene usluge ne utječe na nedostatak aktivne legitimacije tužiteljice budući da je iz Izvatka iz obrtnog registra (stranica 154) utvrđeno da se radi o obrtu čija je vlasnica bila upravo tužiteljica, a budući da sukladno članku 36. Zakona o obrtu („Narodne novine“ broj: 143/13, 127/19 i 41/20) za obveze obrta odgovara vlasnik obrta svojom cjelokupnom imovinom, što znači da obrt nije i ne može biti sudionik obveznog odnosa ni stranka u postupku, već je to fizička osoba, slijedom čega se uplata koja je proknjižena na obrt “ [obrt]” knjigovodstvene i računovodstvene usluge ima smatrati uplatom od strane tužiteljice, tako da niti u tom dijelu sud ne prihvaća kao osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice.

16. Vezano uz činjeničnu i pravnu osnovu tužbenog zahtjeva obzirom na zakonsku dopuštenost ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, sud je o ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102773665, od 20.12.2005. (stranica 13-20), a koje se odnose na švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, te koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, odlučivao kao o prethodnom pitanju sukladno čl.12.st.1. ZPP-a obzirom da eventualno pravo tužiteljice na isplatu po navedenim osnovama može slijediti tek nakon prethodnog utvrđenja ništetnosti.

17. Sud utvrđuje kako je u Republici Hrvatskoj u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl.br.: P-1401/2012, pravomoćno utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te ništetnost ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, gdje su nacionalni sudovi navedene odredbe ocijenili nepoštenima i ništetnima.

18. Čitanjem Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102773665, od 20.12.2005. (stranica 13-20), sud utvrđuje kako je u članku 2. ugovora ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 69.128,91 švicarskih franaka (CHF) prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, u članku 3. ugovora ugovorena je namjena kredita odnosno da se radi o stambenom kreditu za kupovinu nekretnine, u članku 7. ugovora ugovoren je način vraćanja kredita odnosno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima od 716,44 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća, te da je dospijeće svakog prvog dana u mjesecu, u članku 3. ugovora ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja u trenutku ugovaranja iznosi 4,50% te da se ugovorena kamatna stopa tijekom trajanja kredita može mijenjati u skladu s važećim odlukama banke.

19. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je kako je predmetni iskorišten za kupnju građevinskog zemljišta na kojemu je zajedno s familijom izgradila kuću koja služi za stanovanje tužiteljice i njene obitelji, te da se u istoj kući ne obavlja nikakva gospodarska aktivnost, te da je tužiteljičin obrt za računovodstvene usluge imao svoje sjedište i ured na potpuno drugoj adresi u [adresa].

20. Uvidom i .čitanjem izvatka iz obrtnog registra (stranica 154) utvrđeno je da je tužiteljica bila vlasnica obrta „ [obrt]“ za knjigovodstveno računovodstvene usluge, te da je sjedište obrta uistinu bilo na adresi u [adresa], a ne na adresi na kojoj tužiteljica ima prijavljeno prebivalište odnosno stanovanje u [adresa].

21. Tuženik je, s druge strane, samo paušalno osporavao tužiteljici status potrošača u svojem podnesku od 05. travnja 2024. godine (stranica 584-596) u kojem ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača.

22. Suprotno navodima tuženika sukladno članku 219. stavku 1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, pa je tako i tuženik dužan dokazivati svoju tvrdnu da tužiteljica nije potrošač.

23. Nadalje, sukladno članku 221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

To konkretno znači da pravila o teretu dokazivanja obvezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava, a u konkretnom slučaju to je tuženik koji tijekom postupka nije dokazao da tužiteljica nema status potrošača, niti predlagao ikakve dokaze koji bi upućivali na suprotno.

24. S druge strane, iz pročitanog ugovora o kreditu, iz izvatka iz obrtnog registra (stranica 154), kao i iz iskaza saslušane tužiteljice proizlazi nedvojbeni zaključak da je namjena kredita bila stambeni kredit kojim je građevinskog zemljišta na kojemu je zajedno s familijom izgradila kuću koja služi za stanovanje tužiteljice i njene obitelji, te da se u istoj kući ne obavlja nikakva gospodarska aktivnost u smislu članka 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora (Narodne novine 96/2003 i 46/2007 – dalje: ZZP/03) kojim je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

25. Stoga sud smatra kako je tužiteljica u postupku dokazala da je s tuženikom zaključila predmetni ugovor o kreditu kao potrošač, a kredit koji joj je odobren ima se smatrati potrošačkim kreditom, dok tuženik nije uspio osporiti tužiteljici status potrošača.

26. Nadalje, čitanjem Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5102773665, od 20.12.2005. (stranica 13-20), utvrđeno je da je vjerovnik bila Erste & Steiermärkische banka d.d. odnosno da se radi o banci koja je u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pri Trgovačkom sudu u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 bila trećetuženik, i za kojeg je pravomoćno utvrđeno da je u razdoblju od 01.04.2004. do 31.12.2008. u ugovorima o potrošačkom kreditiranju/ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, a u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. i nadalje u ugovorima o potrošačkom kreditiranju/ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika tj. banke.

27. Iz Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102773665 (stranica 13-20) utvrđeno je da je isti ugovor zaključen upravo unutar razdoblja koje je obuhvaćeno kolektivnim sporom u odnosu na ovdje tuženika, koji je u kolektivnom sporu bio trećetuženik odnosno dana 20.12.2005. godine.

28. Podvodeći Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102773665, od 20.12.2005. (stranica 13-20), pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, od 04. srpnja 2013., sud utvrđuje kako se u ovoj pravnoj stvari radi o situaciji koja je obuhvaćena navedenom pravomoćnom presudom.

29. Vezano uz spornu okolnost tj. tuženikovu tvrdnju da Zakon o zaštiti potrošača u čl.138.a i ZPP u čl.502.c definiraju pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora pokreću pojedinačne postupke, a to je naknada štete, te da tužitelju postupanjem tuženika nije prouzročena šteta, tako da se presude donesene u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne mogu primijeniti na predmet ovog spora u smislu čl.118. Zakona o zaštiti potrošača, sud istu tvrdnju ocjenjuje neosnovanom.

30. Tuženik se poziva na Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) koji u čl. 118., odnosno u čl.138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete.

31. Međutim, prvostupanjski sud se u cijelosti priklanja izraženom pravnom stajalištu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz navedene odluke broj Pž-7129/13- 4 od 13.06.2013. godine koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete.

Tako Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u presudi broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2013. izražava stajalište da se u slučaju kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, pojedini potrošači mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava u postupku individualne pravne zaštite kojeg vode radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, čime su proširene subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koje pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove, slijedom čega odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interese potrošača ne obvezuje ostale sudove samo u parnicama za naknadu štete, već i u parnicama u kojima je istaknut zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove.

32. Sud stoga smatra kako se tužiteljica u tužbi može osnovano pozvati na presude donesene u kolektivnom sporu koji se vodio po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kod Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., a koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke i valutne klauzule u švicarskim francima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2013. i broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018.

33. Te su presude donesene na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl.138.a istog zakona propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

34. I po čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/2014., 110/2015.), koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

35. Isto tako i po važećem Zakonu o predstavničkim tužbama za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (Narodne novine 59/2023) u čl.27.st.1. je propisano da stranke u postupku u kojem je donesena pravomoćna presuda povodom predstavničke tužbe, u smislu postojanja povrede propisa iz Priloga I. ovoga Zakona, tu presudu mogu upotrijebiti kao dokaz u svim drugim tužbama za naknadu štete protiv istog trgovca za istu praksu.

36. I po čl.502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknade štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl.502.a st.1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, pri čemu će u takvom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

37. Obzirom da odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te obzirom kako je sud utvrdio da je u ovoj pravnoj stvari sadržaj odredbi ugovora o kreditu, a koje se odnose na švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, te koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom, sud na tu okolnost nije bio dužan provoditi nikakve dokaze.

38. U prilog takvog zaključak naslovni sud prihvaća i poziva se na pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude broj Rev 3142/2018-2, od 19. ožujka 2019., prema kojemu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (čl.502.a st.1., čl.502.b i čl.502.c ZPP-a), te da nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa odredbama ZPP-a i ZZP-a.

39. Navedenom zaključku prvostupanjskog suda u prilog ide i odluka Ustavnog suda broj U-III-2233/19 , od 10. lipnja 2020., kojom se dodatno potvrdio stav Vrhovnoga suda RH iz presude broj Rev 3142/2018-2, od 19. ožujka 2019. da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.

40. Stoga ovaj prvostupanjski sud nije provodio dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na kamatnu stopu koja je promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kao i u odnosu na ugovornu odredbu kojom je glavnica kredita vezana uz valutu švicarskog franka, slijedom čega sud smatra da je tužiteljica dokazala činjeničnu i pravnu osnovu svojeg potraživanja prema tuženiku u odnosu na ništetnost odredbi predmetnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika i valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF).

41. Vezano uz okolnost da li je tužiteljica pri sklapanju ugovora bila informirana i da li se o predmetnom ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo, tužiteljica u svojem iskazu od bitnoga navodi da je tražila kredit u visini od 40000 eura, međutim da je d službenice banke dobila informaciju da takav kredit neće moći dobiti, ali da bi mogla dobiti kredit po istim uvjetima ali s valutnom klauzulom CHF-a, te da banka raspolaže s puno tih sredstava švicarskih franaka i da je sada počela nuditi takve kredite, te da joj od strane bankovne službenice nije bilo ništa rečeno o tome pod kojim uvjetima se kamatna stopa može mijenjati niti tko o tome odlučuje, a niti o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu CHF-a, dok vezano uz naknadu za prijevremenu otplatu kredita nije niti razgovarano u pregovorima, već joj je bankovna službenica rekla da uz dugovnu glavnicu još mora platiti i naknadu za prijevremenu otplatu tek kada je tužiteljica došla u banku sa zahtjevom za prijevremenu otplatu, međutim da joj tom prilikom nije objašnjeno što ta naknada uključuje i koje troškove pokriva, te da tužiteljica nije sudjelovala u sastavljanju ugovora o kreditu, isti je već bio napisan kada joj je uručen.

42. Iskaz tužiteljice sud prihvaća i isti ocjenjuje vjerodostojnima budući da je tužiteljica na uvjerljiv, jasan i suvisao način iskazivala o okolnostima koje su joj neposredno poznate i kojih se mogla prisjetiti, te u njezinom iskazu nije bilo proturječnosti, niti nelogičnosti, te je njezin iskaz u bitnome potvrđen i drugim izvedenim dokazima.

43. Tako je nadalje sud vizualnim pregledom Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102773665, od 20.12.2005. (stranica 13-20), utvrdio da se doista radi o tipu standardnog unaprijed sastavljenog ugovora od strane tuženika, kao kreditora, na što upućuje da je u nazivu naveden broj predmetnog ugovora, te zatim se broj ugovora nalazi i na svakoj idućoj stranici u gornjem desnom uglu ugovora, što upućuje na zaključak da tuženik takve ugovore sastavlja kao tipske i iste vodi u svojoj evidenciji, između ostalog, i po brojevima.

44. Uvidom i čitanjem Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe od 1. prosinca 2005. (stranica 115-120) utvrđeno je kako je pod točkom 2. „Stambeni i adaptacijski krediti“ na stranici 2/6 iste odluke u rubrici „Kamatna stopa“ samo naveden iznos visine kamatne stope za kredite uz valutnu klauzulu EUR ili CHF po svakom modelu posebno, bez navođenja nikakvih parametara o kojima je potrebno voditi računa prilikom donošenja odluke o kreditiranju s valutnom klauzulom, nadalje nije naveden nikakav specifičan rizik vezan uz valutu švicarski franak, niti informacija da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro obzirom da je po stajalištu ovog suda tuženiku, kao stručnoj osobi moralo biti poznato da se radi o tzv. „valuti utočišta“.

45. Prema stajalištu ovog suda tuženikova ponuda više opcija u odnosu na valutne klauzule, ne predstavlja pojedinačno pregovaranje, već se radi o izboru između ponuda koje je također unaprijed sastavio tuženik, a na koje ponude je tužitelj mogao samo pristati li ne, bez pregovaranja, po načelu "uzmi ili ostavi".

46. Potpuno je irelevantna za ovu pravnu stvar tuženikova tvrdnja kako je promjenu visine kamatne stope vršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima, a to iz razloga jer je predmet ove pravne stvari, između ostalog i ugovaranje promjenjive kamatne stope isključivo temeljem odluka tuženika bez unaprijed, za obje stranke, jasno ugovorenih parametara koji će se primjenjivati kod izmjene kamatnih stopa, a što je bio i predmet u kolektivnom sporu, a nije predmet da li je promjena kamatne stope vršena sukladno pozitivnim zakonskim propisima.

47. Stoga sud temeljem pravila o teretu dokazivanja iz čl.219.st.1. i čl.221.a ZPP-a zaključuje kako tuženik nije dokazao da se o predmetnom ugovoru odnosno o pojedinim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, uključivo i o odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, kao i o odredbi o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita, a radi se o tipu standardnog unaprijed sastavljenog ugovora od strane tuženika tj. trgovaca, te je teret dokaza na njemu, te kako je tuženik, kao kreditor, samostalno sastavio ugovor, te da tužiteljica nije sudjelovala u sastavljanju istog ugovora, pa se u odnosu na isti ugovor primjenjuje čl.81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007 – dalje: ZZP/03), kolji je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora bio na snazi, a kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.), a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st.4.), a u konkretnom slučaju tuženik to nije dokazao.

48. Vezano uz spornu okolnost da li je ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita ništetno, te s time u vezi da li je tužiteljica izvršila prijevremenu otplatu kredita, te da li joj je od strane tuženika naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita i u kojem iznosu, iz pročitanog ugovora o kreditu u čl.10.st.2. regulirano je pravo tužiteljice, kao korisnika kredita, na prijevremeni povrat kredita.

49. Sporna odredba čl.10.st.2. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102773665, od 20.12.2005. (stranica 13-20), čije se utvrđenje ništetnost taži, glasi: «Za slučaj prijevremenog povrata kredita, Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama Banke.».

50. U vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003 – dalje: ZZP/03), koji je u svojoj glavi 8. regulirao "Potrošački zajam", te je istim zakonom u čl.64.st.1. propisano da potrošač može vratiti zajam i prije roka određenog za vraćanje.

51. I Zakonom o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018 – dalje: ZOO/05), na koji se poziva tužiteljica, u čl.1024.st.2. propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku.

52. Međutim, prema stajalištu ovog prvostupanjskog suda obzirom na vrijeme nastanka obveznog odnosa, dana 20.12.2005. godine, između parničnih stranaka se primjenjuje Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91), temeljem članka 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO/05), koji je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu bio na snazi i koji je u odredbi članka 1068. stavku 2. regulirao pravo korisnika kredita da može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku.

53. Sud napominje kako ZOO/91 sadrži i opću odredbu o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza iz članka 398., a prema toj odredbi, dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a pravo da od iznosa duga odbije iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze ima samo ako je na to ovlašten ugorom ili to proizlazi iz običaja.

54. Sud stoga utvrđuje kako je tužiteljica, kao korisnik kredita, imala pravo iskoristiti svoje ovlaštenje koje joj je dano zakonom, te izvršiti prijevremenu otplatu kredita.

55. Čitanjem Nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Goranke Šmer Maraš od 17.12.2023. (stranica 539-570), sud utvrđuje kako je tužiteljica temeljem čl.10.ugovora o kreditu podmirila tuženiku naknadu za prijevremenu otplatu kredita dana 14.02.2012. godine u iznosu od 519,32 eura.

56. Tuženik u odgovoru na tužbu pod točkom VIII. navodi kako plaćanje izlazne naknade ne predstavlja uračunavanje kamata za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je tužitelj po ugovoru trebao vratiti, pri čemu se poziva na načelo dispozitivnosti odnosno da je takva naknada slobodno ugovorena izraženom voljom među strankama.

57. Međutim, ovaj prvostupanjski sud ocjenjuje kako je potpuno neosnovano pozivanje tuženika na načelo dispozitivnosti, budući da se takva ugovorna odredba, ako je ništava, ne može ugovarati.

58. Takva obveza korisnicima kredita nije bila previđena niti tada važećim Zakonom o bankama (Narodne novine 84/2002 i 141/2006).

59. Nadalje, budući da tuženik ne tvrdi da je istu naknadu zaračunao iz razloga jer da bi prijevremenom otplatom kredita pretrpio štetu, odnosno da naplaćeni iznos naknade predstavlja unaprijed ugovoreni iznos naknade štete, sud nije izvodio dokaze u tom smislu sukladno čl.219.st.1. ZPP-a.

60. Nadalje, točno je da je tužiteljica podnijela Zahtjev za prijevremenu otplatu kredita (stranica 121), međutim neosnovano tuženik tvrdi kako je istim zahtjevom tužiteljica pristala platiti naknadu na prijevremeno vraćeni iznos, a koji postotak vraćanja je jasno određen Izvatkom iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe odnosno da su time stranke sklopile sporazum kojim su izmijenile odredbu o naknadi za prijevremeni povrat predmetnog kredita.

61. To iz razloga koji je već prethodno naveden da ugovorne strane ne mogu slobodnom voljom izmijeniti sadržaj kogentne zakonske odredbe iz čl.1068.st.2. ZOO/91 o pravu na vraćanje kredita i prije roka određenog za vraćanje uz dužnost da o tome unaprijed obavijestiti banku.

62. Prema stajalištu ovog suda Zahtjev za prijevremenu otplatu kredita (stranica 121) ne bi predstavljao sporazum kojim su ugovorne strane izmijenile odredbu o naknadi za prijevremeni povrat predmetnog kredita, već bi predstavljao obavijest banci u smislu čl.1068.st.2. ZOO/91 o prijevremenoj otplati kredita.

63. Tuženik tvrdi da je odredba kojom se ugovara naknada prijevremenu otplatu kredita jasna, lako uočljiva i razumljiva.

64. U smislu čl.84. ZZP/03 propisano je kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

65. Vezano uz okolnost da li zaračunavanje naknade za prijevremenu otplatu kredita potpada pod odredbe o predmetu ugovora i cijeni, sud navodi kako je pojam ugovora o kreditu sadržan u ZOO/91 u čl.1065. koji propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz tako zakonski utvrđenog pojma ugovora o kreditu, sud utvrđuje kako je predmet ugovora o kreditu iznos novčanih sredstava, dok je cijena iznos ugovorene kamate odnosno to dvoje predstavlja bit ugovora o kreditu.

Takav zaključak sud temelji i na utvrđenjima Suda Europske unije izraženog u presudama donesenim u predmetu C-26/13, te u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 prema kojima se izraz „glavni predmet ugovora” odnosi na odredbu ugovora o kreditu koja predstavlja bitnu činidbu tog ugovora koja ga kao takva bitno određuje, a što je dužnost suda koji vodi postupak da provjeri, dok odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

Obzirom da iz zakonski utvrđenog pojma ugovora o kreditu proizlazi zaključak kako zaračunavanje naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno ne predstavlja "glavni predmet ugovora" kod ugovora o kreditu, sud smatra da je posljedično tome dopušteno ocjenjivati poštenost takve ugovorne odredbe.

66. ZZP/03 u čl.83. propisuje da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

67. Čitanjem predmetnog ugovora o kreditu sud utvrđuje kako je sporna odredba kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita sadržana u čl.10.st.2., te je ista lako uočljiva jer je pisana istom veličinom slova kao i ostale ugovorne odredbe, te odvojena razmakom od ostalih ugovornih odredbi koje joj prethode odnosno slijede.

68. Nadalje, sud smatra kako je odredba sadržana u čl.10 st.2. ugovora o kreditu jasna, jer čitanjem teksta iste odredbe nedvojbeno proizlazi zaključak kako korisnik može izvršiti prijevremenu otplatu uz plaćanje naknade sukladno važećim odlukama banke.

69. Međutim, sud nalazi kako sporna odredba iz čl.10.st.2. ugovora o kreditu nije lako razumljiva potrošaču, a to iz razloga jer iznos visine naknade nije naznačen u samom ugovoru odnosno u odredbi čl.10.st.2. ugovora, budući da je za izračun naknade ugovoreno da će se isti izvršiti prema odlukama banke, pa posljedično tome sud zaključuje kako visina iste naknade nije bila, niti je mogla biti poznata potrošaču tj. tužiteljici u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, jer u ugovoru nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji izračuna naknade za prijevremenu otplatu, tako da tužiteljica ne zna što mora platiti u slučaju prijevremene otplate i na koji način se izračun vrši.

Iznesenu ocjenu sud temelji na presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 prema kojoj se čl.4.st.2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču treba biti ne samo gramatički razumljiva, već i funkcionalno, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može procijeniti ekonomske posljedice svoje odluke, kao i na presudama Suda Europske unije u predmetima C-186/16 i C-125/18 u kojima je izražen stav da odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da pojedinu ugovornu odredbu prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također i u pogledu njezina konkretnog dosega i ekonomskih posljedica njezine primjene.

70. Iz pročitanog ugovora o kreditu sud utvrđuje kako se u slučaju prijevremene otplate kredita visina naknade zaračunava sukladno odlukama banke iz čega sud zaključuje kako je određivanje visine naknade prepušteno jednog ugovornoj strani tj. tuženiku, čime je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača budući da potrošač nema nikakvog utjecaja na određivanje visine naknade.

71. Čitanjem Izvatka iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe od 1. prosinca 2005. (stranica 115-120) u Općim odredbama na str. 6/6 propisano je da se u slučaju djelomičnog povrata ili povrata kredita plaća naknada na prijevremeno vraćeni iznos kredita prema uvjetima važećim u trenutku prijevremenog povrata kredita definirana uz pojedinu vrstu kredita, međutim nije navedeno koji su to uvjeti, niti je navedeno išta što bi detaljnije specificiralo iznos naknade, niti metoda izračuna navedene naknade kako bi istu mogao primijeniti i potrošač, pa stoga sud ocjenjuje kako se radi o paušalno određenoj naknadi budući da izračun naknade za prijevremenu otplatu kredita koja pripada banci nije transparentan tužitelju, kao potrošaču, niti prije sklapanja ugovora o kreditu, niti tijekom trajanja kreditnog odnosa.

72. Tuženik je, kao savjesni gospodarstvenik, a rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, trebao odrediti jasne i precizne kriterije temeljem kojih se vrši izračun naknade u slučaju prijevremene otplate kredita, te sud ocjenjuje kako se tuženik pri sastavljanju odredbe o prijevremenoj otplati kredita rukovodio samo svojim interesima i nametnuo tužiteljici, kao potrošaču, ugovornu odredbu, čija joj ekonomska posljedica nije bila razumljiva niti poznata.

73. Time što je izračun naknade za prijevremeno zatvaranje kredita prepušten odluci banke, tj. tuženiku, dovodi se tužiteljica, kao potrošač, u neravnopravnu poziciju u obvezno odnosu jer ista ne zna što ugovorena naknada konkretno obuhvaća i na koji način se formira, koji troškovi se uzimaju u obzir pri izračunu naknade, odnosno da li se primjenjuju i neki drugi parametri, tako da korisnik kredita zapravo ne zna na koji način se određuje visina njegove obveze u slučaju da kredit želi vratiti prije vremena, čime odredba čl.10.st.2. predmetnog ugovora o kreditu očito prouzročuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

74. Premda ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita nije u suprotnosti niti s hrvatskim pravom, a nit s pravom Europske unije, tako da ugovorna odredba kojom je takva naknada ugovorena nije sama po sebi ništava, međutim nakon provedenog testa poštenosti sud zaključuje kako se ugovorna odredba iz čl.10.st.2. predmetnog ugovora o kreditu treba podvesti po pojam nepoštene ugovorne odredbe iz ZZP/03 koji u čl.81. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.), a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st.4.).

75. Kako je nakon provedenog dokaznog postupka utvrđeno da tuženik nije dokazao da bi se o ugovornoj odredbi iz čl.10.st.2. predmetnog ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, te je ista odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika i tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj, te ista odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te kako tuženik nije tvrdio, niti dokazivao da bi mu nastala šteta ili troškovi zbog prijevremene otplate kredita, to znači da je navedena odredba ugovora o kreditu, nepoštena u smislu odredbe čl.81.ZZP/03-a.

76. Nadalje, člankom 87. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava (st.1.), te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st.2.), a sukladno čl.109.st.1. ZOO/91 na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti, slijedom čega nepoštenost predmetne odredbe u smislu čl.87. ZZP/03-a, posljedično povlači za sobom ništetnost onog dijela odredbe članka 10. stavka 2. predmetnog ugovora koji se odnosi na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita.

77. Stoga je prvostupanjski sud utvrdio ništetnom ugovornu odredbu iz članka 10. stavka 2. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102773665, od 20.12.2005. (stranica 13-20) o naknadi za prijevremenu otplatu kredita koja glasi: «Za slučaj prijevremenog povrata kredita, Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama Banke.».

78. Obzirom da je tuženik istaknuo kao sporno i visinu i izračun tužbenog zahtjeva, u postupku je provedeno financijsko vještačenje, te je uvidom i čitanjem Nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Goranke Šmer Maraš od 17.12.2023. (stranica 539-570) utvrđeno da preplata s osnove promjene kamatne stope iznosi 827,44 eura, dok osnova promjene tečaja CHF/HRK iznosi 8.990,83 eura odnosno da preplata u anuitetima s osnova promjene kamatne stope i promjene tečaja ukupno iznosi 9.818,27 eura.

Vještačenjem je dodatno utvrđeno i da je tužiteljica tuženiku temeljem čl.10 Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102773665 od 20.12.2005. godine podmirila naknadu za prijevremenu otplatu kredita dana 14.02.2012. godine u iznosu od 519,32 eura.

79. Tužiteljica nije istaknula nikakve primjedbe na vještački nalaz i mišljenje koje je vještak proveo po njezinom prijedlogu, te je u podnesku od 23.02.2024. (stranica 579-583) postavila određeni tužbeni zahtjev u skladu s provedenim financijskim vještačenjem.

80. Tuženik se na nalaz i mišljenje vještaka očitovao u svojem podnesku od 05.04.2024. godine na način da ne prigovara samom matematičkom izračun vještaka, međutim i dalje osporava osnovu potraživanja tužiteljice, te u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora znači da bi i tuženik imao potraživanje prema tužiteljici iz razloga što je tijekom otplate kredita tužiteljica plaćala i anuitet po nižem tečaju od onoga po kojem je kredit bio isplaćen, kao i zbog toga što je po isplatama dospjelih neplaćenih anuiteta s računa oročenog depozita tužiteljica profitirala na povećanju tečaja CHF/HRK, radi čega je u ovoj pranoj stvari i istaknuo prigovor radi prijeboja.

81. Sud ocjenjuje da je vještak u okviru zadanog zadatka svoj nalaz i mišljenje obrazložio na jasan i detaljan način, te je na jasan i pregledan način prikazao obračun za cijelo razdoblje otplate kredita po ništetnim ugovornim odredbama koje se odnose na valutnu klauzulu, te odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, te sud nije pronašao nikakve nelogičnosti, proturječnosti, niti pristranosti u izrađenom nalazu i mišljenju, pa sud isti nalaz i mišljenje u cijelosti ocjenjuje kao vjerodostojno dokazno sredstvo, te temeljem nalaza i mišljenja vještaka financijske struke sud utvrđuje visinu potraživanja tužiteljice prema tuženiku po osnovi promjene kamatne stope u iznosu od 827,44 eura, po osnovi promjene tečaja švicarskog franka prema kuni u iznosu od 8.990,83 eura, te po osnovi naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 519,32 eura.

82. Nadalje, odlučujući o tuženikovom prigovoru zastare sud nalazi kako isti prigovor nije osnovan.

Kao što je već navedeno u toč.55. ovog obrazloženja obzirom na datum sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, dana 26.04.2005. godine, na obvezni odnos između parničnih stranaka primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91), temeljem čl.1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO/05).

Kod ništetnih pravnih poslova pravo potraživanja danog temeljem takvog ugovora vrši se po pravilima za stjecanje bez osnove, a rok zastare u tom slučaju se primjenjuje prema čl.371. ZOO/91, odnosno primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina.

83. U pogledu računanja zastarnog roka naslovni sud se poziva na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.".

Sud se u cijelosti priklanja pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev 2245/17-2., od 20. ožujka 2018. godine da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

Sud se u cijelosti priklanja i objedinjenome pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF broj: Su-IV- 33/2022-2, od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“.

Stoga ovaj sud utvrđuje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj pravnoj stvari došlo do prekida zastare u smislu čl.241. ZOO/05, te da je zastara po ovom individualnom restitucijskom zahtjevu tužitelja počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu posl.broj: P-1401/2012., zastara za svaki individualni restitucijski zahtjev počinje teći ispočetka, a vrijeme prije prekida ne uračunava se u tijek zastare. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P-1401/2012 podnesena je 04.04.2012., a drugostupanjska presuda kojom je odlučeno u dijelu ništetnosti odredbi o promjenjivim kamatnim stopama jednostranom odlukom banke donesena je dana 13. lipnja 2014. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni br.: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., pravomoćna 13.06.2014.), dok je drugostupanjska presuda u dijelu kojom je odlučeno o ništetnosti valutne klauzule u švicarskim francima donesena dana 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pravomoćna 14.06.2018.).

Budući da je tužiteljica tužbu podnijela dana 11.06.2019. godine, neposrednom predajom, što je unutar roka od 5 godina od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te budući da početak tijeka zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetnosti ugovora nije vezan uz trenutak podnošenje tužbe sudu za utvrđenje ništetnim ugovora, već uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, sud utvrđuje da zastara potraživanja tužiteljice nije nastupila u odnosu na preplatu po ništetnim ugovornim odredbama koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, te po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, slijedom čega sud tuženikov prigovor zastare ocjenjuje neosnovanim.

84. Vezano uz spornu okolnost da li tužiteljici pripadaju zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog pojedinog iznosa sud ne prihvaća kao osnovan tuženikov prigovor da se isti ima smatrati savjesnim stjecateljem, pri čemu se tuženik poziva na mišljenje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, prema kojemu ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Pravno shvaćanje s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/04) održane 5. ožujka 2004., broj: Su-IV-222/04 glasi: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.".

Prema stajalištu ovog suda iz formulacije " treba smatrati savjesnim" proizlazi da se radi o oborivoj presumpciji protiv koje je dopušteno dokazivati suprotno odnosno nesavjesnost tuženika.

Budući da se tijekom ovog postupka tužiteljica pozvala na presudu donesenu u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 kojom je pravomoćno utvrđeno da je ovdje tuženik, a tamo trećetuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i što je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na punoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa slijedom takvih pravomoćnih utvrđenja sud zaključuje kako se tuženik u ovom postupku ne može smatrati poštenim stjecateljem glede promjene kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka prema kuni, pa stoga isti temeljem čl.214. ZOO/91 duguje tužiteljici i zakonske zatezne kamate tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

85. Prema ocjeni ovog prvostupanjskog suda tuženik je bio nesavjestan i prilikom naplate naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 519,32 eura iz razloga koji su navedeni pod točkama 70. - 73. obrazloženja ove presude, a kako je ista naknada slijedom utvrđenja vještaka naplaćena dana 14.02.2012. godine, tužiteljici pripada pravo na zakonske zatezne kamate na iznos naplaćena naknade koje teku od dana plaćanja pa do isplate.

86. Nakon provedenog dokaznog postupka sud smatra nedvojbeno utvrđenim:

- da je dana 20.12.2005. godine zaključen Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102773665, kojim je tužiteljici, kao korisniku kredita, odobren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 69.128,91 švicarskih franaka (CHF), te ugovorena redovna kamatna stopa od 4,50% godišnje, koja je promjenjiva u skladu s važećim odlukama banke;

- da nije osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice;

- da se radi o potrošačkom kreditu čija je namjena stambeni kredit, uslijed čega se tužiteljica ima smatrati potrošačem, a odobreni kredit potrošačkim kreditom;

- da se tužiteljica radi dokazivanja ništetnosti ugovornih odredbi kojima je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, pozvala na sadržaj odluka Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. i posl. br.: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s čl.502.c ZPP-a i čl.138.a ZZP/07;

- da navedene odluke suda, koje su donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, obvezuju ostale sudove u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, te se stoga nije provodio dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika;

- da je predmetni Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5102773665, od 20.12.2005. godine, unaprijed sastavljen od strane tuženika, kao tipski, standardiziran obrazac;

- da tuženik nije dokazao da bi se o ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo;

- da je predmetni Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5102773665, od 20.12.2005. godine, djelomično ništetan tj. u dijelu ugovornih odredbi kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, i kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak;

- da je dopušteno ocjenjivati poštenost odredbe iz čl.10.st.2. predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita uz plaćanje naknade sukladno važećim odlukama banke, jer ista ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni;

- da je odredba iz čl.10.st.2. predmetnog ugovora o kreditu lako uočljiva i jasna, ali da nije lako razumljiva, ali ne na gramatičkoj razini, već u pogledu ekonomskih posljedica njezine primjene za potrošača tj. tužiteljicu,

- da je određivanje visine naknade za prijevremenu otplatu kredita prepušteno jednoj ugovornoj strani tj. tuženiku, protivno načelu savjesnosti i poštenja,

- da primjenom odredbe iz čl.10.st.2. predmetnog ugovora o kreditu dolazi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača,

- da je odredba predmetnog ugovora iz čl.10.st.2. kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita nepoštena i posljedično tome ništava;

- da je financijskim vještačenjem izračunato da visina tužbenog zahtjeva tužiteljice prema tuženiku iznosi 827,44 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, 8.990,83 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli u švicarskim francima;

- da je tuženik od tužitelja stekao bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe čl.10.st.2. predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita iznos od 519,32 eura;

- da se tuženik u ovom postupku ne može smatrati poštenim stjecateljem, te da duguje zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa;

- da za novčana potraživanja tužitelja nije nastupila zastara.

87. Radi donošenja odluke o tužbenom zahtjevu sud je primijenio sljedeće odredbe:

- članak 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora (na snazi do 06.08.2007.) koji propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.);

- članak 87. ZZP/03 koji propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava (st.1.), te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st.2.);

- članak 105. stavkom 1. ZOO/91 koji propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen,

- članak 210.st.1. i st.3. ZOO/91 koji propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (st.1.), te da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (članka 3.).

- članak 214. ZOO/91 koji propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

88. Tužiteljica je, s jedne strane, uspjela dokazati, kao prethodno pitanje, činjeničnu i pravnu osnovanost svoje tražbine pozivom na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. i broj: Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018., donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s članka 502.c ZPP-a i članka 138.a ZZP/07, dok tuženik, s druge strane, nije dokazao da je prilikom sklapanja ugovora pregovarao s tužiteljicom o ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivost kamatne stope sukladno odluci tuženika, kao i o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, niti da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod pravna i činjenična utvrđenja iz pravomoćnih sudskih odluka donesenih u postupku koji se vodio povodom povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, a na koje presude se tužiteljica u ovoj pravnoj stvari poziva u svrhu dokaza svojih tvrdnji.

89. Nadalje, provedenim financijskim vještačenjem izračunato je da visina potraživanja tužiteljice po osnovi ništetnih ugovornih odredbi koje se odnose na ugovaranje kamatne stope koja je promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika iznosi 827,44 eura, te koje se odnose na ugovaranje švicarskog franka kao valute uz koju je vezana glavnica iznosi 8.990,83 eura, sud je temeljem 210.st.1. i st.3. ZOO/91 prihvatio kao osnovan tuženi zahtjev iz točke I i točke II tužbe, te naložio tuženiku da tužiteljici isplati novčani iznos od 827,44 eura po osnovi preplaćene kamate, te po osnovi promjene tečaja iznos od 8.990,83 eura, a koje iznose je tuženik je naplatio bez valjane osnove, odnosno po osnovi koja je kasnije otpala, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom I i točkom II izreke ove presude.

90. Nadalje, budući da su tužiteljica dokazala da je ugovorna odredba čl.10.st.2.

Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102773665, od 20.12.2005. godine kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita uz plaćanje naknade sukladno važećim odlukama banke nepoštena i posljedično tome ništetna, te da je temeljem takve ništetne ugovorne odredbe tuženik od tužiteljice naplatio iznos od 519,32 eura, dok tuženik, s druge strane, nije dokazao da je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pregovarao s tužiteljicom o odredbi kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, sud je stoga temeljem čl.81. i čl.87. ZZP/03 utvrdio da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi, te je temeljem čl.210.st.1. i st.3. ZOO/91 prihvatio kao osnovan dio tuženog zahtjeva iz točke III tužbe, te naložio tuženiku da tužiteljici vrati novčani iznos od 519,32 eura kojeg je naplatio bez valjane osnove, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom III izreke ove presude.

91. Budući da je u postupku utvrđeno kako je tuženik prilikom stjecanja novčanih iznosa od 827,44 eura po osnovi preplaćene kamate, te od 8.990,83 eura po osnovi promjene tečaja, te kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita od 519,32 eura, bio nesavjestan, sud je temeljem članka 214. ZOO/91 prihvatio kao osnovan i dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži da joj se plati i zatezna kamata koja teče od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom I, točkom II i pod točkom III izreke ove presude.

92. Tuženik je u odgovoru na tužbu od dana 27.07.2020. godine istaknuo prigovor radi prijeboja s osnove razlike u tečaju kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja u iznosu od 4.682,89 kuna zajedno sa zateznim kamatama, kao i osnove razlike u depozitu u iznosu od 10.727,42 kuna zajedno sa zateznim kamatama, ukoliko sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli.

93. Vezano uz tuženikov prigovor radi prijeboja uvidom i čitanjem Dopune nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Goranke Šmer Maraš od 26.03.2025. (stranica 765-777) vještak je utvrdio:

- da razlika između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK za razdoblje od 2. veljače 2006. godine pa do 2. prosinca 2008. godine iznosi 619,20 eura;

- da novčani iznos, po isplatama s računa oročenog depozita, kao razlika između iznosa koji bi se isplatio s računa depozita da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa koji je zaista isplaćen po tečaju CHF spram HRK na dan isplate kada je korišten na ime podmirenja kredita dana 14.02.2012. godine iznosi 1.423,77 eura.

94. Tuženik je u svojem podnesku od 30.07.2025. godine (stranica 788-791) nakon vještačenja prigovor radi prijeboja specificirao na način da po osnovi razlika koje su nastale u razdoblju kada se tužitelju primjenjivao tečaj koji je bio niži od tečaja na dan isplate kredita (negativne tečajne razlike) potražuje iznos od 619,20 eura, sa zakonskim zateznim kamatama, te po osnovi razlike u depozitu potražuje iznos od 1.423,77, sa zakonskim zateznim kamatama, te je zatražio da se izvrši prijeboj navedenih tražbina tuženika s tražbinom tužiteljice.

95. Tuženik prigovorom radi prijeboja obuhvaća iznose kada je tužiteljica ispunjavala svoje obveze po predmetnom kreditu plaćajući anuitete po sniženim kamatnim stopama, i po nižem tečaju CHF prema tadašnjoj kuni, međutim sud smatra kako za to potraživanje tuženik nema pravnu osnovu.

To iz razloga jer ZOO/91 u čl.108. propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpio zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, slijedom čega tuženik, na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora, ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja, niti u tom smjeru isticati prigovor radi prijeboja.

Isto tako, plaćanjem anuiteta po nižem tečaju od ugovorenog ili po kamati nižom od početno ugovorene, tužiteljica nije ništa primila niti stekla bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik, radi čega ne postoji obveza za vraćanjem nečega što tužiteljica nije primila, dok iz provedenog vještačenja ne proizlazi zaključak da bi tuženik imao prema tužiteljici neko drugo nepodmireno potraživanje, slijedom čega je temeljem čl.338.st.3. ZPP-a u svezi s čl.108. ZOO/91 odlučeno kao pod točkom IV izreke ove presude.

96. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl.154 st.1. ZPP-a kojom je propisano da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka, te na čl.155.st.1. ZPP-a kojim je propisano da će sud odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.

97. Sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 37/2023 - dalje: Tarifa) Tbr.52.st.3. propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, dok je u Tbr.54. propisano da vrijednost boda iznosi 2,00 eura, u Tbr.7.st.1. propisano je da za naznačenu vrijednost predmeta spora od 10.337,59 eura odvjetniku pripada nagrada u visini od 100 bodova, te da po Tbr.46 Tarife na sve obavljene radnje odvjetnik ima pravo obračunati pripadajući porez na dodanu vrijednost prema važećim poreznim propisima od 25%.

98. Imajući u vidu navedene odredbe, kao i vrijednost predmeta spora, a obzirom da je tuženik izgubio parnicu, dužan je tužiteljici nadoknaditi troškove izazvane vođenjem postupka kako slijedi:

- za sastav tužbe u visini od 200,00 eura po Tbr.7.toč.1. Tarife;

- za sastav najviše 4 obrazložena podneska od 14.09.2020., 27.08.2021., 27.02.2023. i 23.02.2024. u ukupnom iznosu od 800,00 eura po Tbr.8.toč.1. Tarife;

- za sastav 1 obrazloženog podneska izvan Tbr. 8.toč.1. od 23.09.2024. u iznosu od 100,00 eura po Tbr.8.toč.1. Tarife (50 % nagrade iz Tbr.7.toč.1.);

- za zastupanje na 6 ročišta dana 15.04.2022, 30.09.2022., 04.10.2024., 05.12.2024., 17.09.2025., i 14.10.2025. u ukupnom iznosu od 1.200,00 eura po Tbr.9. toč.1. Tarife;

- PDV na obavljene radnje od 25% u ukupnom iznosu od 575,00 eura po Tbr.46. Tarife;

- troškove provedenog financijskog vještačenja u stvarno utrošenom iznosu od 500,00 eura jer sud ocjenjuje da je taj trošak bio potreban za vođenje postupka s obzirom da su navedenim dokaznim sredstvom tužiteljica uspjela dokazati visinu tužbenog zahtjeva, a koja je osporavana od strane tuženika;

- za sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 192,45 eura po Tar.br.1.st.1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine 53/2019 i 92/2021).

99. Sukladno čl.11.st.1.toč.20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/2018 i 51/2023) propisano je da su od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, slijedom čega tužiteljica u ovoj pravnoj stvari ne plaća sudsku pristojbu na prvostupanjsku presudu, a koje oslobođenje vrijedi od 20.05.2023. godine kada je na snagu stupio Zakon o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/2023).

100. Ukupno priznata visina troškova parničnog postupka tužiteljici iznosi 3.567,45 eura, slijedom čega je temeljem čl.154 st.1. i čl.155.st.1. ZPP-a odlučeno kao pod točkom V izreke ove presude.

101. Zakonska zatezna kamata na trošak parničnog postupka teče od dana donošenja prvostupanjske presude kojom je naloženo plaćanje troškova postupka sukladno čl.151.st.3. ZPP-a.

102. Visina stope zatezne kamate na trošak parničnog postupka određena je po čl.29.st.2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023).

103. Sud je temeljem čl.328.st.1. ZPP-a odredio rok u trajanju od 15 dana u kojem je tuženik dužan dobrovoljno izvršiti činidbu.

U Bujama – Buie 05. prosinca 2025.

Sudac:

Sven Babić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužiteljici, putem punomoćnica,

2. Tuženiku, putem punomoćnika.