- 1 -              Rev 178/2023-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 178/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Šarića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. M. iz S. B., OIB:..., koju zastupa punomoćnik K. B., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M. B. i K. B. u S. B., protiv tuženice H. - O. d. s. d.o.o. Z., za obveze E. S. B., OIB:..., koju zastupa punomoćnica M. K., odvjetnica u Odvjetničkom društvu R. i k. u Z., Pisarnica S. B., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, broj Gž-1050/2021-3 od 14. listopada 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, broj P-1336/2019-33 od 21. srpnja 2021., u sjednici održanoj 17. listopada 2023.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja, kojom je suđeno:

 

"I. Utvrđuje se da je tužiteljica A. M. vlasnica nekretnina upisanih u zk.ul br. 4115 k.o. S. B. i to kč.br 3554/3, dvorište u ulici ..., površine 15m2 i 3554/4 dvorište u ulici ... površine 33 m2.

 

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 11.884,37 kn, u roku od 15 dana.".

 

2. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revd 363/2022-2 od 27. rujna 2022. tuženici je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, broj Gž-1050/2021-3 od 14. listopada 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, broj P-1336/2019-33 od 21. srpnja 2021., zbog pravnog pitanja:

 

"Moraju li pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću biti ispunjene u vrijeme podnošenja tužbe?".

 

3. Tuženica je protiv drugostupanjske presude podnijela reviziju na temelju odredbe čl. 382. Zakona o parničnom postupku, zbog pravnog pitanja zbog kojeg je rješenjem ovog suda dopušteno podnošenje revizije, temeljeći reviziju na tvrdnji da su odluke nižestupanjskih sudova utemeljene na pravnom shvaćanju koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Predložila je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti, preinačiti odluku drugostupanjskog suda ili ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija je neosnovana.

 

6. Prema odredbi članka 391. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

 

7. Sud prvog stupnja prihvatio je tužbeni zahtjev, ocijenivši da je tužiteljica preko 20 godina, u razdoblju od 1975. do 2008., bila savjesna posjednica predmetnih čestica, pa je pravo vlasništva stekla dosjelošću, na temelju čl. 28. st. 4. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91 – dalje: ZOVO), koji se primjenjuje na temelju čl. 388 st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10 – dalje: ZVDSP) odnosno na temelju čl. 157. st. 3. ZVDSP. Prema ocjeni suda prvog stupnja, tužiteljica je bila zakonita, savjesna i poštena posjednica predmetnih nekretnina više od 20 godina, računajući od 1975. kad su joj na temelju sudske nagodbe s „E.“, na predmetnim česticama izgrađene i predane u posjed šupe kao naknada za njezino nacionalizirano neizgrađeno građevinsko zemljište, te do 2008. nije imala nikakvih saznanja da je rješenjem Komisije za davanje i oduzimanje građevinskog zemljišta od 3. lipnja 1996., brisana kao korisnica predmetnih nekretnina i da su iste date u vlasništvo tuženici.

 

7.1. Sud drugog stupnja je žalbu tuženice odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu, na temelju čl. 368. st. 2. ZPP, ocijenivši da je primjenom odredbe čl. 154. st. 4. ZVDSP trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu. Pritom je cijenio činjenicu da su predmetne nekretnine do 8. listopada 1991. bile društveno vlasništvo i tek odlukom od 3. lipnja 1996. su dane u vlasništvo tuženici, koja je 2000. svoje pravo vlasništva upisala u zemljišne knjige. Drugostupanjski sud je zaključio da je tužiteljica bila poštena posjednica sve do primitka tužbe radi predaje u posjed predmetnih nekretnina 2004., u postupku prvostupanjskog suda broj P-1431/04, kada su pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na strani tužiteljice već bile ispunjene. Sud se pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, zauzeto u odluci broj Rev 291/2014-2 od 17. travnja 2018., prema kojem kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991. ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekle na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP nego na temelju drugih odredaba tog Zakona i prema kojem rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud Republike Hrvatske naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.

 

8. Prema odredbi čl. 154. st. 2. ZVDSP samostalni posjednik, čiji je posjed nekretnine zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina neprekidnog samostalnog posjedovanja. Prema stavku 3. istog članka, samostalni posjednik nekretnine kojemu je posjed barem pošten, stječe je dosjelošću protekom dvadeset godina neprekidnog samostalnog posjedovanja.

 

8.1. Odredbom čl. 154. st. 4. ZVDSP propisano je da samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica područne (regionalne) samouprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe, steći će dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavaka 2. i 3. ovoga članka.

 

8.2. Prema odredbi čl. 129. st. 1. ZVDSP kad je zakon odredio da će se vlasništvo steći ispunjenjem određenih pretpostavki koje nisu pravni posao, ni odluka suda ili drugog tijela na temelju kojeg se stječe vlasništvo, niti su nasljeđivanje, onaj kome se glede neke stvari ispune te pretpostavke, stječe samim tim pravo vlasništva na njoj u trenutku ispunjenja tih pretpostavki.

 

9. U postupku je utvrđeno da je tužiteljica 12. veljače 1975. s prednikom tuženice sklopila nagodbu, po kojoj je prednik tuženice postupio i izgradio tužiteljici građevinski objekt na predmetnim česticama, koji je ona koristila sve do pokretanja ovršnog postupka 2008. u kojem su joj iste oduzete i predane u posjed tuženici. Utvrđeno je i da je na temelju rješenja Komisije za davanje i oduzimanje građevinskog zemljišta od 3. lipnja 1996., tužiteljica brisana kao korisnica predmetnih nekretnina jer je Komisija, točkom 2. navedenog rješenja, nekretnine na kojima su sukladno nagodbi sagrađeni objekti i predani u posjed tužiteljici, dala u vlasništvo tuženici u svrhu legalizacije postojeće poslovne zgrade, time što su sporne čestice i nadalje ostale u savjesnom posjedu tužiteljice, neovisno o donesenom rješenju i taj posjed je bio savjestan sve do 2004. Naime, navedeno rješenje Komisije, tužiteljici nije dostavljeno, niti je ona sudjelovala u postupku koji je prethodio donošenju tog rješenja, pa je nepošten posjednik postala tek kad je njen privremeni zastupnik primio tužbu u postupku koji je vođen pred prvostupanjskim sudom, pod brojem P-1431/2004, radi predaje predmetnih nekretnina u posjed.

 

10. Slijedom navedenog, drugostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 154. st. 4. ZVDSP kad je odbio žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu. Pritom je potrebno posebno navesti, da se u skladu sa odredbom čl. 18. st. 5. ZVDSP, poštenje posjeda predmnijeva. Dakle, onaj tko tvrdi da je nečiji posjed nepošten mora to i dokazati. Pozivanje tuženice na utvrđenje sudova u ovom postupku, da je tužiteljica postala nepoštena prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari, nije relevantno za odluku u ovom sporu. Naime, vlasništvo nekretnine dosjelošću stječe se ispunjenjem pretpostavki koje su propisane ZVDSP, a u konkretnom slučaju, tužiteljica je 1975. stupila u posjed predmetnih nekretnina, taj posjed je bio zakonit, savjestan i pošten sve do 2004., dakle pretpostavke za stjecanje prava vlasništva iz čl. 159. st. 4. ZVDSP na strani tužiteljice, bile su ispunjene i prije podnošenja tužbe u ovom postupku, pa je u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu već bila vlasnica istih.

 

11. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev 2430/2019-2 od 9. srpnja 2019. i broj Rev 458/2014-2 od 7. veljače 2018. koje revident navodi kao razloge važnosti, nisu donesene u istim činjeničnim i pravnim okolnostima kakve su u konkretnom predmetu. Protivno revizijskim navodima, pobijana drugostupanjska odluka nije utemeljena na pravnom shvaćanju koje je nepodudarno s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetim na sjednici Građanskog odjela 14. veljače 2019.

 

12. Slijedom iznesenog, budući da ne postoji razlog zbog kojeg je revizija podnesena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP, reviziju odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 17. listopada 2023.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Željko Šarić, v.r.