Poslovni broj 77 Gž-1337/2023-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 77 Gž-1337/2023-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, predsjednika vijeća Slavice Garac, suca izvjestitelja i člana vijeće Diane Preglej te člana vijeća Nike Grospić Ivasović, u pravnoj stvari tužitelja D. D. iz N. V., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica I. D. G., odvjetnica u R., protiv tuženika R. A. d.d., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik S. P., odvjetnik iz Zajedničkog odvjetničkog ureda P.-G.-V.-K.-P. u R., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8660/2019-25 od 30. studenoga 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 17. listopada 2023.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

I   Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8660/2019-25 od 30. studenoga 2022. u pobijanom dijelu pod točkama I., II., III. i IV. izreke, pod točkom V. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 10.764,50 kuna / 1.428,69 eura[1] zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30. studenoga 2022. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te pod točkom VII. izreke.

 

II              Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8660/2019-25 od 30. studenoga 2022. u pobijanom dijelu pod točkom V. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju zakonsku zateznu kamatu na trošak parničnog postupka u iznosu od 10.764,50 kuna / 1.428,69 eura, po stopi koja je određena za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu preko tri postotna poena do pet postotnih poena (za dva postotna poena), i sudi:

 

Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate na trošak parničnog postupka u iznosu od 10.764,50 kuna/ 1.428,69 eura, po stopi koja je određena za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu preko tri postotna poena do pet postotnih poena (za dva postotna poena).

 

III              Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

 

 

r i j e š i o   j e

 

              Odbacuje se žalba tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8660/2019-25 od 30. studenoga 2022. u dijelu protiv točke VI. izreke, kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja je pod točkom I izreke utvrđeno da je ništetna odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj … od 20. veljače 2006., potvrđenog (solemniziranog) po javnom bilježniku J. B. – O. S. O. iz R., pod brojem OU-159/06 dana 07. ožujka 2006. između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

U točki II. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju s osnove ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci tuženika preplaćeni iznos od 5.318,03 kuna/ 705,82 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinačno navedenog iznosa pa do isplate.

Pod točkom III. izreke presude je utvrđeno da su ništetne odredbe članaka 1. i 7. Ugovora o kreditu broj … od 20. veljače 2006., potvrđenog (solemniziranog) po javnom bilježniku J. B. – O. S. O. iz R., pod brojem OU-159/06 dana 07. ožujka 2006. između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak kao i u dijelu u kojem je ugovoreno da je plaćanje mjesečnih anuiteta vezano u valutu švicarski franak po srednjem tečaju na dan plaćanja.

Pod točkom IV. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju osnove ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima preplaćeni iznos od 14.904,04 kuna / 1.978,11 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinačno navedenog iznosa pa do isplate.

U točki V. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 10.764,50 kuna / 1.428,69 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30. studenoga 2022. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a sve u roku od 15 dana.

Pod točkom VI. izreke je odbijen zahtjev tužitelja D. D. iz N. V., OIB: …, za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

U točki VII. izreke je odbijen zahtjev tuženika R. A. d.d. Z., OIB:…, za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

 

2. Protiv navedene presude u cijelosti žali se tuženik zbog svih zakonskih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) te predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu troška parničnog postupka tuženiku kao i troška sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

 

3. S obzirom da je pod točkom VI. izreke odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška, u tom dijelu je u sporu uspio tuženik pa u skladu s odredbom čl. 358. st. 3. ZPP-a nema pravni interes podnositi žalbu protiv točke VI. izreke, slijedom čega je na temelju odredbe čl. 367. st. 1. ZPP-a valjalo riješiti kao u izreci rješenja.

 

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

5. Žalba tuženika je neosnovana u odnosu na odluku o glavnoj stvari, a djelomično osnovana u pogledu zateznih kamata kao sporednog potraživanja.

 

6. Predmet spora je tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu, u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i tečajnoj razlici, te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa.

 

7. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati, izreka presude je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se poziva žalitelj. Također nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2, 4, 8, 9, 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

8. U tijeku prvostupanjskog postupka je utvrđeno da je dana 20. veljače 2006. godine tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj: …, kojim mu je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.360,41 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, a koji se obvezao vratiti tuženiku u roku od 84 mjeseca u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 226,77 CHF po srednjem tečaju za CHF tuženika važećeg na dan dospijeća, odnosno zadnji dan u mjesecu, zajedno sa kamatom po godišnjoj kamatnoj stopi koja je ugovorena kao promjenjiva sukladno odluci tuženika kredita duguje temeljem ovog ugovora, osim u slučajevima kada je to zabranjeno prinudnim zakonskim propisima.

 

9. U obrazloženju pobijane presude je navedeno:

- da je presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništava,

- da iz navedenih odluka proizlazi da je tuženik kamatne stope mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, na način da se o promjenama nije pojedinačno pregovaralo, pa je time došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, odnosno korisnika kredita, zbog čega su navedene odredbe nepoštene, odnosno ništetne,

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., utvrđeno je da je tuženik od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključivanja i u vrijeme zaključivanja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključivanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP i odredbama Zakona o obveznim odnosima. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenim presudama, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena. Iz izreke navedenih presuda, razvidno je da se odnose na ugovore o potrošačkom kreditiranju, dakle i na predmetni Ugovor o kreditu.

 

10. Ovdje valja dodati da u skladu s odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2014. („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna – odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.106. st. 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

 

11. Stoga, imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

 

12. Iz naprijed navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude pravilno primijenio odredbe čl. 502.c ZPP-a.

 

13. U odnosu na žalbene navode tuženika kako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi svakako bila poštene i zakonita u dijelu u kojem je navedeno „godišnja, promjenjiva“, a sporan je samo dio gdje se navodi „u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora“, valja reći sljedeće.

 

13.1. Pod točkom I. izreke prvostupanjske presude utvrđeno da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu od 20. veljače 2006. „u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke“. Dakle, nije utvrđena ništetnom odredba u dijelu u kojem je ugovorena godišnja kamatna stopa, već samo u dijelu u kojem je ugovorena promjenjivost kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke, zbog čega je opisani žalbeni navod neosnovan.

 

14. Imajući na umu da je ništetnost nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF utvrđena na temelju članka 87. stavka 1. ZZP/2003, što se ne može smatrati zabranom manjeg značaja u smislu članka 326. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje: ZOO/05), neosnovani su žalbeni navodi tuženika u dijelu u kojem ističe da se radi o zabrani manjeg značaja.

 

15. U odnosu na žalbene navode tuženika kako se usvajanjem tužbenog zahtjeva implicira primjena fiksne kamatne stope, treba reći sljedeće.

 

15.1. Predmetni ugovor o kreditu može opstati i bez ništetnih odredaba prema kojima se redovne kamatne stope mijenjanju sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora pa se ništetni dio ugovorne odredbe ima načelno smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. S obzirom na to da su stranke predmetnog ugovora načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, a u trenutku sklapanja ugovora je iznosila 5,50%, na ugovorni odnos se primjenjuje odredba o kamati po stopi u visini od 5,50%, i to do trenutka dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je ništetan i uspostavi zakonit mehanizam promjene kamatne stope (takav stav zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019.).

 

15.2. Kako tuženik nije dokazao da bi u utuženom razdoblju ništetnu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi nadomjestio na propisani način valjanom odredbom, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da tužitelju pripada pravo na isplatu razlike između ugovorene kamatne stope od 5,50% i stope koju je tuženik obračunavao u spornom razdoblju pa su i u tom dijelu žalbeni navodi neosnovani. Drugim riječima, kako se u odnosu na ništetni dio odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi postupa kao da ta odredba nije ni postojala, primjenjuje se ona kamatna stopa koja je bila ugovorena u trenutku sklapanja ugovora, a to je 5,50%.

 

16. Nadalje, pravomoćnom presudom donesenom u kolektivnom sporu je odlučeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora banka kao trgovac, nije u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, kao i neizvjesnost iznosa glavnice kredita kojeg je potrošač kao dužnik imao obvezu vratiti banci.

 

17. U pogledu valutne klauzule žalitelj ističe da je vještak u svojem nalazu prikazao pozitivne i negativne razlike, a tužitelj je uredio tužbeni zahtjev uzimajući samo pozitivne razlike, koji žalbeni navod je netočan i neosnovan iz slijedećih razloga.

 

17.1. Iz sadržaja spisa je vidljivo da je sudski vještak P. B. u svojem nalazu i mišljenju od 31. svibnja 2021. (list 510-518 spisa) navela da ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznose 21.997,29 kn, od kojeg iznosa je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 5.318,03 kn te je preplatio zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 16.679,26 kn, dok ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita je 1.775,22 kn. Slijedom navedenoga, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita, zbog promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na početni tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznosi 20.222,07 kn, i to: ukupno više plaćenog zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do dana otplate kredita iznosi 5.318,03 kn, a ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća anuiteta) i početnog tečaja za CHF, uzevši u obzir i rast i pad tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do konačne otplate kredita iznosi ukupno 14.904,04 kn.

 

17.2. Budući da je tužitelj u podnesku od 31. prosinca 2021. (534-538 spisa) precizirao tužbeni zahtjev na način da potražuje isplatu ukupnog iznosa od 5.318,03 kn (sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinačno navedenog iznosa) na ime preplaćenih iznosa zbog promjene kamatne stope te iznosa od 14.904,04 kn (sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinačno navedenog iznosa) na ime preplaćenih iznosa zbog promjene tečaja za CHF, u kojem iznosu je uračunat i rast i pad tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do konačne otplate (16.679,26 kn - 1.775,22 kn = 14.904,04 kn), očito je da je tužitelj kod postavljanja konačnog tuženog zahtjeva uvažio i uračunao negativnu razliku na koju se poziva tuženik. Stoga je neosnovan žalbeni navod tuženika da je tužitelj uzeo u obzir samo pozitivne razlike.

 

18. Neosnovani su i žalbeni navodi da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio da bi tuženik bio nesavjestan stjecatelj pa da bi se imala primijeniti odredba čl. 1115. ZOO/05.

 

18.1. Kako je u ovom slučaju utvrđeno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (bez jasnih parametara) nepoštene, što podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije, to zatezna kamata teče od dana stjecanja od strane tuženika.

 

18.2. Pored toga, treba istaknuti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske uspostavio ujednačenu praksu glede posljedica utvrđenja ništetnim odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, prema kojoj su banke dužne vratiti stečeno zajedno s kamatama od dana stjecanja, što je jasno izraženo u odlukama Revd-286/2021-2 od 19. listopada 2021. (točka 10.1. obrazloženja) i Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021. (točka 8.1. obrazloženja).

 

19. Također je sud prvog stupnja pravilno ocijenio tuženikov prigovor zastare neosnovanim, navodeći da je tužba podnesena 11. lipnja 2019., a zastara potraživanja prema tuženiku je s osnove ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi počela teći 13. lipnja 2014. (kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj promjenjivoj kamati postala pravomoćna), dok je s osnova valutne klauzule počela teći 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. zbog čega nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove, u skladu s odredbom čl. 225. ZOO/05.

 

20. U odnosu na odluku o troškovima postupka, u dijelu koji se odnosi na pojedine radnje u postupku za koje je tužitelju priznato pravo na naknadu, tuženik nije iznio niti jedan konkretan žalbeni navod, a kako je postupak u ovoj pravnoj stvari pokrenut nakon 1. rujna 2019., primjenjuje se novelirana odredba čl. 365. st. 2. ZPP-a prema kojoj drugostupanjski sud po službenoj dužnosti ne ispituje pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na odluku o troškovima postupka.

 

20.1. No, ispitujući pravilnost primjene materijalnog prava po službenoj dužnosti, u skladu s ovlaštenjem iz odredbe čl. 365.st. 2 ZPP-a, u pogledu stope zakonske zatezne kamate dosuđene na parnični trošak, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da je sud prvog stupnja pogrešno dosudio tužitelju zakonsku zateznu kamatu s uvećanjem od pet postotnih poena, dok u skladu s odredbom čl. 29. st. 1. ZOO-a to uvećanje iznosi tri postotna poena je se u konkretnom slučaju ne radi o odnosima iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava, već o ostalim odnosima. 

 

21. Slijedom navedenoga i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a je odlučeno kao u točki I izreke, a na osnovi odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a kao u točki II izreke ove presude.

 

22. S obzirom da je tuženik u žalbenom postupku uspio samo u pogledu stope zakonske zatezne kamate, i to djelomično, ali ne i u pogledu glavnog zahtjeva, temeljem odredaba čl. 35. st. 2., čl. 154. st. 5. i čl. 166. st. 2. ZPP-a nema pravo na naknadu troškova nagrade punomoćniku za sastav žalbe i sudske pristojbe na žalbu (točka III. izreke).

 

U Zagrebu 17. listopada 2023.

 

 

 

Predsjednika vijeća:

  Slavica Garac, v.r.