Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Trg dr. Franje Tuđmana 2

31400 Đakovo

Poslovni broj: P-525/2023-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, po sutkinji toga suda Ivanki Banović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice JC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Sanji Hajnal, odvjetnici u Osijeku, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, zastupan po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku u Osijeku, radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 30. listopada 2025. godine u prisutnosti zamjeničkog punomoćnika tužiteljice Anke Jakovljević Grizelj, odvjetnice u Đakovu i zamjeničkog punomoćnika tuženika EC, odvjetničkog vježbenika kod odvjetnika Belizara Tomaića, dana 5. prosinca 2025. godine objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 1. točka 1. 4. Ugovora o kreditu sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva na motornom vozilu radi osiguranja potraživanja, broj 060830444525AE, od dana 30. kolovoza 2006. godine, ovjeren kod javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka, pod brojem OU-1867/06, dana 30. kolovoza 2006. godine, koji glasi: ”obračunavati u CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan uplate anuiteta.”

II. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d. d., Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, tužiteljici JC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zbog ništetnih ugovornih odredbi kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF, isplatiti iznos od 2.491,00 eura, s pripadajućom zateznom kamatom, koja teče od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa sve do isplate, i to od 15. studenog 2007. do 1. siječnja 2008. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to:

na iznos od 0,39 € od 20.10.2006. do isplate

na iznos od 4,36 € od 20.01.2009. do isplate

na iznos od 6,03 € od 20.02.2009. do isplate

na iznos od 0,23 € od 20.03.2009. do isplate

na iznos od 0,85 € od 20.04.2009. do isplate

na iznos od 2,03 € od 20.05.2009. do isplate

na iznos od 0,47 € od 20.12.2009. do isplate

na iznos od 4,04 € od 20.01.2010. do isplate

na iznos od 6,03 € od 20.02.2010. do isplate

na iznos od 10,11 € od 20.03.2010. do isplate

na iznos od 10,38 € od 20.04.2010. do isplate

na iznos od 15,80 € od 20.05.2010. do isplate

na iznos od 19,05 € od 20.06.2010. do isplate

na iznos od 21,59 € od 20.07.2010. do isplate

na iznos od 28,08 € od 20.08.2010. do isplate

na iznos od 29,21 € od 20.09.2010. do isplate

na iznos od 31,09 € od 20.10.2010. do isplate

na iznos od 43,91 € od 20.12.2010. do isplate

na iznos od 41,89 € od 20.01.2011. do isplate

na iznos od 43,19 € od 20.02.2011. do isplate

na iznos od 46,07 € od 20.03.2011. do isplate

na iznos od 43,75 € od 20.04.2011. do isplate

na iznos od 51,21 € od 20.05.2011. do isplate

na iznos od 62,02 € od 20.06.2011. do isplate

na iznos od 72,69 € od 20.07.2011. do isplate

na iznos od 81,57 € od 20.08.2011. do isplate

na iznos od 66,82 € od 20.09.2011. do isplate

na iznos od 58,58 € od 20.10.2011. do isplate

na iznos od 61,24 € od 20.11.2011. do isplate

na iznos od 66,04 € od 20.12.2011. do isplate

na iznos od 70,63 € od 20.01.2012 do isplate

na iznos od 71,96 € od 20.02.2012. do isplate

na iznos od 71,05 € od 20.03.2012. do isplate

na iznos od 71,38 € od 20.04.2012. do isplate

na iznos od 74,17 € od 20.05.2012. do isplate

na iznos od 74,59 € od 20.06.2012. do isplate

na iznos od 73,07 € od 20.07.2012. do isplate

na iznos od 72,72 € od 20.08.2012. do isplate

na iznos od 69,96 € od 20.09.2012. do isplate

na iznos od 75,42 € od 20.10.2012. do isplate

na iznos od 76,80 € od 20.11.2012. do isplate

na iznos od 76,79 € od 20.12.2012. do isplate

na iznos od 70,36 € od 20.01.2013. do isplate

na iznos od 74,63 € od 20.02.2013. do isplate

na iznos od 77,47 € od 20.03.2013. do isplate

na iznos od 80,29 € od 20.04.2013. do isplate

na iznos od 74,37 € od 20.05.2013. do isplate

na iznos od 74,15 € od 20.06.2013. do isplate

na iznos od 75,06 € od 20.07.2013. do isplate

na iznos od 76,81 € od 20.08.2013. do isplate

na iznos od 80,58 € od 20.09.2013. do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. U preostalom dijelu odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužiteljice, a koji glasi:

"Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 1. točke 1. Ugovora o kreditu sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva na motornom vozilu radi osiguranja potraživanja, broj 060830444525AE, od dana 30. kolovoza 2006. godine, ovjeren kod javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka, pod brojem OU-1867/06, dana 30. kolovoza 2006. godine, koji glasi: "od 19.336,00 CHF (slovima: devetnaesttisućatristotridesetšest CHF) u protuvrijednosti kuna, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate".

Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 8. točka 8. 9., i 8. točka 8.17. Ugovora o kreditu sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva na motornom vozilu radi osiguranja potraživanja, broj 060830444525AE, od dana 30. kolovoza 2006. godine, ovjeren kod javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka, pod brojem OU-1867/06, dana 30. kolovoza 2006. godine, koji glasi:“ "od 19.130,00 CHF (slovima: devetnaesttisućastotinutrideset CHF)”."

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 929,96 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 5. prosinca 2025. godine pa nadalje do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

V. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška u preostalom dijelu.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je dana 28. travnja 2023. godine podnijela Općinskom sudu u Osijeku tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi je navela da je u svojstvu korisnika kredita s tuženikom dana 30. kolovoza 2006. godine sklopila Ugovor o kreditu sa Sporazumom o prijenosu prava vlasništva na motornom vozilu radi osiguranja potraživanja, broj 060830444525AE, ovjeren kod javnog bilježnika pod brojem OU-1867/06 dana 30. kolovoza 2006. godine, a kojim tuženik kao kreditor obvezao staviti tužiteljici na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 19.336,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan isplate kredita, dok se tužiteljica navedeni iznos obvezala vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom. Dalje, navodi kako se navedenim Ugovorom obvezala tuženiku iznos kredita platiti u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF, kako je to definirano Ugovorom, te iako je glavnica kredita vezana uz valutu CHF, da joj prilikom sklapanja ugovora nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Navodi kako kao prosječni potrošač nije mogla znati za rizik ugovaranja tečaja švicarskog franka, već je pretpostavila da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je u ovom slučaju veći zbog toga što se i ugovorena kamata naplaćivala u kunama prema tečaju CHF, a pri tome je ugovorena kao promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Smatra da u Ugovoru postoji promjenjivi element, valutna klauzula vezana za švicarski franak, koja sama po sebi ukazuje da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih tužiteljica u trenutku sklapanja Ugovora, pa tako ni danas, nije znala, niti je mogla znati koliko će uopće iznositi njena kreditna obveza. Navodi da je imala saznanja da će mjesečna rata zbog ugovorene CHF valute porasti u tolikoj mjeri, nikada ne bi preuzela takvu obvezu.

Tužiteljica se dalje poziva na presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, kojom je u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, ističući kako odluka suda donesena u tom postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite prema odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača, pa se navedene presude u ovom slučaju odnose i na ugovorni odnos između tužiteljice i tuženika. Uzimanjem u obzir pravna utvrđenja iz spomenutih presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, a koje predstavljaju temelj za ništetnost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, tužiteljica navodi kako tužbom potražuje utvrđenje ništetnosti istovjetnih odredbi, kao i razliku u onim anuitetima koje je zbog povećanja tečaja platila više u odnosu na tečaj koji je važio na dan puštanja kredita, a to je iznos od 2.335,92 eura, koliko je tijekom otplate kredita tuženik neosnovano stekao.

Zaključno, tužiteljica navodi da je obzirom na navedeni iznos očigledno da su predmetne odredbe Ugovora prouzročile značajnu neravnotežu između ugovornih strana, u ovom slučaju na njenu štetu, to slijedom svega navedenog postavlja tužbeni zahtjev kojim traži da se pod točkom I. utvrdi ništetnim dio odredbe u članku 1. točke 1. Ugovora o kreditu, pod točkom II. utvrdi ništetnim dio odredbe sadržan u članku 1. točka 1.4. Ugovora o kreditu, pod točkom III. utvrdi ništetnim dio odredbe sadržan u članku 8. točka 8.9. i članku 8. točka 8.17. Ugovora o kreditu, te pod točkom IV. da se tuženiku naloži isplatiti zbog tih ništetnih odredbi kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF, iznos od 2.335,92 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne svakomjesečne iznose.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, navodeći kako nije sporno da je tužiteljica s tuženikom sklopila predmetni Ugovor o kreditu, međutim, da je sporno jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Navodi da se protivi tvrdnjama tužiteljice da je predmetni Ugovor navodno u suprotnosti s određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kao i Zakonu o obveznim odnosima. Dalje, tuženik smatra da se u ovom predmetu ne primjenjuju direktno utvrđenja iz spomenute kolektivne parnice vođene pred Trgovačkim sudom u Zagrebu broj P-1401/12, te ističe prigovor zastare, držeći da se u predmetnoj stvari radi o naknadi štete pa da se primjenjuje zastarni rok od 3 godine iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima. I u slučaju da bi se utvrdilo kako se u predmetnoj stvari radi o stjecanju bez osnove te u tom slučaju primjenom općeg zastarnog roka od pet godina, tuženik drži da je opet osnovan prigovor zastare jer je od dana sklapanja ništavog pravnog posla protekao navedeni zastarni rok. Budući da smatra da presuda donesena u spomenutom kolektivnom sporu nema direktan pravni učinak, tuženik smatra kako tužiteljica mora u ovom postupku pružiti dokaze o eventualnoj ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, a ne se samo pozivati na presude iz kolektivnog spora. Dalje, tuženik ističe kako je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega da ne može biti predmetom ocjene poštenosti, a tužiteljica se prije sklapanja ugovora bila dužna informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati, odnosno tužiteljica je od strane službenika tuženika u svakom trenutku mogla zatražiti sve potrebne informacije i pojašnjenja. I pod pretpostavkom da sud utvrdi da je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti, tuženik ističe kako tužiteljica nije dokazala da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja te da je nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužiteljice. Navodi kako tuženik unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja CHF, a u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojao niti jedan propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora, odnosno pravni okvir u kojem bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora. Zaključno, tuženik navodi da je shvaćanja kako pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana u ovom slučaju nije ispunjena, slijedom čega predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti i obvezati tužiteljicu na naknadu parničnog troška.

3. Rješenjem Županijskog suda u Osijeku broj 31-Su-223/2023-5 od 14. lipnja 2023. godine, ovaj sud je određen kao stvarno nadležan sud te je spis predmeta dostavljen ovome sudu na daljnje postupanje.

4. Tijekom postupka stranke su ostale kod svojih navoda, s time da je tužiteljica nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja podneskom od 4. rujna 2024. uskladila kondemnatorni dio svog tužbenog zahtjeva sa nalazom i mišljenjem vještaka, te isti postavila u iznosu od 2.491,00 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, a kako je to sve pobliže navedeno u izreci ove presude pod točkom II.

5. Budući je tužiteljica prvotno tužbom zahtijevala isplatu 2.335,92 eura, a zatim 2.491,00 eura, proizlazi da je povisila kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva, a što se ima cijeniti preinakom. Tuženik se protivio preinaci, no ista je u smislu čl. 190. st. 4. i čl. 191. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje ZPP) dopuštena, jer je učinjena nakon vještačenja koje je provedeno nakon zaključenja prethodnog postupka, a tužiteljica pri tome iz iste činjenične osnove zahtijeva samo drugu novčanu svotu, pa se takvoj preinaci tuženik ni ne može protiviti.

6. Da bi utvrdio odlučne činjenice, sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u svu priloženu materijalnu dokumentaciju u spisu i to prvenstveno onu koja se odnosi na kreditnu dokumentaciju, a koja među strankama nije bila sporna, zatim, saslušao tužiteljicu i proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Bernardi Hunjadi iz Osijeka. Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

7. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe, kao i u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

8. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu broj 060830444525AE sa Sporazumom o prijenosu prava vlasništva na motornom vozilu radi osiguranja potraživanja, i to konkretno odredbi članka 1. točka 1.1., članak 1. točka 1.4., članak 8. točka 8.9. i članak 8. točka 8.17. Ugovora, za koje tužiteljica drži da se odnose na valutnu klauzulu, te zahtjev za isplatom iznosa koje je tužiteljica preplatila temeljem ugovorene valutne klauzule u CHF, odnosno više plaćenih iznosa osnovom tečajnih razlika tijekom otplate kredita.

9. Među strankama je nesporno da su dana 30. kolovoza 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu sa Sporazumom o prijenosu prava vlasništva na motornom vozilu broj: 060830444525AE, kojim je tužiteljici odobren kredit kunske protuvrijednosti 19.336,00 CHF, po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate (članak 1. točka 1.1.), da je kredit odobren za kupnju motornog vozila, da je ugovoren rok otplate kredita od sedam godina, odnosno u 84 jednaka mjesečna anuiteta (članak 2.), čiju visinu utvrđuje banka planom otplate (članak 2. točka 2.3.), s početno ugovorenom kamatnom stopom u visini od 5,60%, koja je promjenjiva Izmjenama i dopunama Odluke o kamatama banke (članak 3.), da su stranke Ugovorom odredile i sredstva osiguranja te su utvrdile vrijednost vozila u iznosu od 19.130,00 CHF (članak 8. točka 8.9.) te da su za slučaj prisilne ovrhe suglasno utvrdile da je okvirni iznos ukupne tražbine banke koja se Ugovorom osigurava u visini od 19.130,00 CHF (članak 8. točka 8.17.).

10. Tuženik nije sporio tužiteljici status potrošača u ugovornom odnosu, te činjenicu da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti.

11. Naprotiv, sporno je pitanje je li odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF nepoštena i ništetna, visina tužbenog zahtjeva, imaju li se u konkretnoj stvari primijeniti utvrđenja iz pravomoćne presude po kolektivnoj tužbi Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine te je li osnovan prigovor zastare potraživanja.

12. Prije svega, valja navesti kako se tužiteljica pravilno pozvala na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. godine. Naime, navedenim presudama utvrđeno je kako je tuženik u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese potrošača tako što je u Ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. Pravna utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koja je tužitelj ovlašten štititi su ona kojima je sud vezan u parnici u kojoj se osoba na njih poziva (čl. 502.c ZPP-a), a što je ovdje slučaj, stoga sud nije smatrao osnovanim prigovor tuženika kako se utvrđenja iz spomenute parnice po kolektivnoj tužbi ne mogu direktno primijeniti na konkretan predmet, jer je upravo banka tuženika bila stranka u spomenutom sporu.

14. Također je i odredbom čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine” broj 19/22.), koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, propisano kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz čl. 114. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 114. st. 1. istoga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač ili osoba koja ima pravni interes pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika ili radi isplate. Povezujući navedene zakonske odredbe s odredbom čl. 502.c ZPP-a, valja zaključiti da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

15. Nadalje, uvjeti nepoštenja ugovornih odredbi su regulirani čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (koji Zakon je važio u trenutku zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, „Narodne novine” broj 96/03., dalje ZZP), kojim je propisano kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je čl. 87. st. 1. ZZP-a propisano kako je nepoštena ugovorna odredba ništava.

16. Također su odredbom čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine (u daljnjem tekstu Direktiva), a koja Direktiva je implementirana u zakonodavstvo Republike Hrvatske, regulirani nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema tome, opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

17. U konkretnom slučaju, nije sporno da je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane banke kao trgovca, zbog čega vrijedi zakonska presumpcija da se o pojedinačnoj odredbi nije pregovaralo te je na tuženiku da obori navedenu zakonsku presumpciju i da dokaže kako se o spornim odredbama pregovaralo, a što tuženik tijekom ovog postupka nije učinio jer nije niti predložio dokaze na te okolnosti, niti je to isticao.

18. Iz iskaza tužiteljice, a na koji nije bilo primjedbi, te koji je dan životno i uvjerljivo, u skladu s priloženom materijalnom dokumentacijom u spisu, pa ga sud prihvaća u cijelosti kao istinit, proizlazi da je tužiteljica u autokući gdje se odlučila za kupovinu osobnog automobila upućena da ode u banku tuženika kako bi realizirala kredit. Inače nije bila klijent banke tuženika, a tamo je razgovarala s djelatnikom te je morala donijeti obračunske liste plaće za posljednja tri mjeseca. Na njen upit u kojoj još valuti osim u CHF može realizirati Ugovor, rečeno joj je da ugovor ne može biti u nekoj drugoj valuti osim u CHF, kao i da rok otplate mora biti u trajanju od sedam godina. Nije mogla mijenjati rok otplate na način da bi isti eventualno produljila, niti je mogla na bilo što utjecati jer se radilo o tzv. ugovoru "uzmi ili ostavi". Djelatnik banke joj je rekao da će Ugovor biti poslan u autokuću, što se i dogodilo te ga je iz autokuće nosila kod javnog bilježnika radi solemnizacije. Potvrdila je da je prije potpisivanja Ugovor pročitala te uočila valutnu klauzulu, a prije samog potpisivanja, u autokući joj je tek rečeno da će možda doći do manjeg porasta tečaja CHF, no nitko ju nije upozorio da se radi o povećanom riziku sklapanja takvog ugovora. Navela je i da je osobno plaćala sve anuitete na način da su joj se skidali s plaće, a vozilo koje je kupila kreditom je koristila isključivo za osobne svrhe, jer nije imala obrt niti ikakvu firmu. Na upite punomoćnika tuženika je odgovarala da nije dugo razmatrala realizaciju ugovora, da se prije njegova potpisivanja nije savjetovala s nekim tko je ekonomski stručnjak, da se nije informirala za kredite u drugim bankama, a iz razloga što ju je autokuća uputila isključivo na banku tuženika. Nije bila svjesna rizika sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom te nije primala obavijesti banke kada se povećavao anuitet zbog valute, već samo kada je došlo do porasta zbog promjene kamatne stope.

19. Sud zaključuje kako tužiteljica, kao potrošač, prilikom sklapanja Ugovora nije bila informirana na jasan i transparentan način o valutnoj klauzuli, već je omogućeno tuženiku kao drugoj, jačoj ugovornoj strani da ugovori valutnu klauzulu, tako što ju je uglavio u tipski obrazac ugovora, bez mogućnosti tužiteljici kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, da utječe na nju te da u sporazumu s tužiteljicom kao potrošačem, utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene tečaja za vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

20. Takvo postupanje tuženika uzrokovalo je neravnotežu u pravima i obvezama stranaka i to na štetu tužiteljice, što je u konačnici dokazano i provedenim vještačenjem. Također, tuženik nije dokazao kako je tužiteljicu upoznao s povećanim rizikom koji donosi istovremeno ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule jer su postojala dva rizična elementa i to promjenjiva glavnica i promjenjiva kamatna stopa pa je iz svih navedenih razloga jasno da je postupanje tuženika protivno načelu savjesnosti i poštenja, a koje je jedno od temeljnih načela obveznih prava.

21. Pri tome je sud uzeo u obzir da je potrošač, odnosno tužiteljica, bila u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njegove pregovaračke moći, razine znanja te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe.

22. Sud je stava kako je osporena ugovorna odredba koja se odnosi na valutnu klauzulu, a koja je sadržana u odredbi članka 1. točka 1.4. Ugovora, ona čiji je sadržaj lako uočljiv, ali ne i jasan te lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP/03 pa se na takve odredbe ne mogu primijeniti odredbe koje propisuju nedopuštenost ocjene njezine poštenosti, pa sud ne prihvaća navode tuženika da ne bi bilo dopušteno provoditi test poštenja sporne ugovorne odredbe.

23. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu da je valuta predmet ugovora, te je to bitan element Ugovora o kreditu, sadržaj odredbi članka 1. točka 1.4. Ugovora o kreditu predstavlja ugovornu odredbu koja je u suprotnosti načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužiteljice kao potrošača, a što je u konačnici potvrđeno provedenim vještačenjem, a kojim je utvrđena značajna preplata kredita u odnosu na početno ugovorene i poznate uvjete, što će u nastavku presude biti obrazloženo.

24. Sve navedeno sud je utvrdio priklanjajući vjeru iskazu tužiteljice, iz kojeg je, prije svega, utvrđeno kako joj je predmetni kredit jedini ponuđen, da joj od strane djelatnika banke tuženika, pa ni od strane djelatnika autokuće nisu objašnjavani mogući rizici ugovaranja valutne klauzule te o kojim sve parametrima ovisi promjena tečaja ugovorene valute, da se, dakle, radi o Ugovoru, koji je u cijelosti bio unaprijed pripremljen, odnosno sastavljen od strane tuženika, na čiji sadržaj i uglavljene uvjete tužiteljica nije mogla utjecati, te je jasno da je u takvim okolnostima pregovaranje pri njegovu zaključenju u cijelosti izostalo.

25. Tuženik nije dokazao da je tužiteljicu, kao potrošača informirao i upoznao s ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule, već upravo suprotno, kredit uz valutnu klauzulu CHF joj je jedini ponuđen. Dakle, stranke nisu posebno pregovarale o odredbi Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, a kako ista uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice i u konačnici kako je takva odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika kao trgovca, na koju tužiteljica nije imala utjecaja, sud je stava da je takva odredba nepoštena, a time i ništetna (ništava) po čl. 87. ZZP/03.

26. Slijedom navedenog, sud je odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u članku 1. točka. 1.4. Ugovora utvrdio nepoštenom, a slijedom čega i ništetnom, temeljem čl. 87. st. 1., a u svezi s čl. 81. i 82. ZZP/03, i odlučio kao pod točkom I. izreke ove presude.

27. Međutim, nije bilo razloga da sud utvrđuje ništetnim i dio odredbe članka 1. točka 1. Ugovora, a koja regulira iznos kredita koji se tužiteljici odobravao, kao ni dio odredbi sadržanih u članku 8. točka 8.9. i članku 8. točka 8.17., kojima se utvrđivala vrijednost vozila te okvirni iznos ukupne tražbine banke koji se osigurava za slučaj prisilne ovrhe. Naime, obzirom je prema odredbi članka 22. ZOO-a dopuštena ugovorna odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja prema stranoj valuti, pa tako i iznos isplaćenog kredita prema tečaju valute CHF na dan isplate, a tužiteljica nije iznijela konkretne razloge zašto bi ta odredba članka 1. točka 1. Ugovora bila ništetna, to je u tome dijelu tužbeni zahtjev valjalo odbiti, kao i zahtjev za utvrđenje ništetnim dijela odredbi u članku 8. točka 8.9. i članka 8. točka 8.17., za koje tužiteljica također nije iznijela razloge niti predložila dokaze temeljem čega bi se ove odredbe utvrdile ništetnim. Stoga je odlučeno kao u izreci pod točkom III.

28. Glede visine tužbenog zahtjeva, provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Bernardi Hunjadi. Vještačenjem je trebalo izračunati svakomjesečnu razliku plaćenih anuiteta po predmetnom ugovoru o kreditu, a koje razlike su rezultat porasta i smanjenja tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF na dan isplate kredita i to za čitavo vrijeme trajanja otplate kredita. Vještak je tako izračunao da je pozitivna razlika tj. preplata u iznosu od 2.491,00 eura, a uzimanjem u obzir i tzv. negativnih razlika, tj. kada je plaćan manji anuitet zbog nižeg tečaja od početnog, da je razlika u iznosu od 2.315,98 eura.

29. Stranke nisu imale primjedbi na izračun vještaka te su izrijekom navele kako vještaka nema potrebe pozivati na ročište radi usmenog saslušanja.

30. Nakon vještačenja, tužiteljica je postavila tužbeni zahtjev za isplatu 2.491,00 eura, što predstavlja, dakle, pozitivnu tečajnu razliku nastalu tijekom otplate kredita, dok je tuženik navodio kako je sukladno načelu savjesnosti poštenja potrebno uzeti u obzir i negativne anuitete kada je tužiteljica plaćala manje iznose u odnosu na početno ugovorene, pa da prema nalazu i mišljenju vještaka treba eventualno prihvatiti utvrđenu razliku u iznosu od 2.315,98 eura. Tuženik je, naime, navodio kako se posljedice ništetnih odredbi ugovora jednako odražavaju na obje ugovorne stranke sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, pa da u tom smislu tuženik ne mora postavljati protutužbeni zahtjev u formalnom smislu, već je dovoljno što je naveo to da traži da sud prilikom presuđenja prizna i manje plaćene iznose zbog pada tečaja CHF.

31. Odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje ZOO) propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 2. iste odredbe, određeno da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a prema stavku 3. obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

32. Osnovna posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a, je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. I zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO).

33. Kako je tužiteljica postavila zahtjev za isplatu na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 2.491,00 eura, što čini zbroj više plaćenih iznosa tijekom cijelog razdoblja otplate, a u cijelosti sukladno nalazu i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka, to je sud primjenom čl. 1111. u vezi s čl. 323. ZOO-a prihvatio takav tužbeni zahtjev, radi čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke presude. Ovo i iz razloga jer tuženik za tzv. negativne razlike nije postavio protutužbeni zahtjev niti istaknuo prigovor radi prebijanja sukladno članku 288.a st. 6. ZPP-a i čl. 189. st. 1. ZPP-a. Naime, u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalno-pravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti je dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. negativnim, odnosno manje plaćenim iznosima, tj. negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kada je tečaj bio manji od tečaja na dan isplate kredita (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-946/2023 od 14. veljače 2024., Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. itd.).

34. Sud je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu i iz razloga jer je prigovor zastare neosnovan. Naime, sud je stava da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu (P-1401/12) dana 4. travnja 2012. godine, u kojem je postupku dana 14. lipnja 2018. godine donesena pravomoćna presuda (Pž-6632/17-10) za valutnu klauzulu, a od koje pravomoćnosti zastara počinje ponovno teći. Navedeno je pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2245/17-2 od 20. veljače 2018. godine, te je suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020- 2 od 30. siječnja 2020. a koji glasi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u ovom predmetu tužba podnesena 28. travnja 2023. godine, proizlazi da od prethodno navedene pravomoćnosti 14. lipnja 2018., pa do podnošenja predmetne tužbe, nije protekao opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a koji se u ovoj pravnoj stvari ima primijeniti, stoga je prigovor zastare neosnovan.

35. Tužiteljici su priznate i zatezne kamate u skladu sa zatraženim, na svaki pojedini iznos od dana stjecanja temeljem čl. 1115. ZOO-a, koji glasi da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako su pojedine odredbe Ugovora nepoštene, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja. Slijedom navedenog, tužiteljici pripadaju kamate upravo kako je i postavljeno konačnim tužbenim zahtjevom te kako stoji u izreci ove presude pod točkom II.

36. Odluka o parničnom trošku pod točkom IV. i V. izreke temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. u vezi čl. 155. ZPP-a, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine”, broj 138/23., dalje Tarifa). Naime, u postupku je bila sporna i osnova i visina tužbenog zahtjeva, a kako je tužiteljica djelomično odbijena za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi pod točkom III. izreke, sud ocjenjuje da je u osnovi uspjela s 50%, dok je glede visine uspjela u cijelosti, odnosno 100%. Tužiteljica je, dakle, ukupno prosječno uspjela sa 75%, a tuženik stoga nasuprot nje sa 25%. Prebijanjem ovih postotaka, proizlazi da je tužiteljici potrebno priznati 50% troškova koji su joj opravdano nastali vođenjem ove parnice.

37. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7.1. Tarife), sastava obrazloženog podneska od 9. studenoga 2023. kojim se očitovala na odgovor na tužbu u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8.1. Tarife), zastupanja na ročištima 21. studenoga 2023. i 20. veljače 2024. u iznosu od 200,00 eura svako (Tbr. 9.1. Tarife), zatim, sastava podneska od 4. rujna 2024. kojim je specificirala tužbeni zahtjev nakon vještačenja u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8.1. Tarife), zastupanja na ročištu 30. listopada 2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9.1. Tarife) te pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9.3. Tarife), što sve ukupno iznosi 1.300,00 eura, a uvećano za 25% PDV-a je 1.625,00 eura. Uz navedeno, tužiteljici je priznat trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 34,91 eura te trošak vještačenja u iznosu od 200,00 eura. Sve navedeno ukupno iznosi 1.859,91 eura, a 50% od navedenog je 929,96 eura, stoga je odlučeno kao u izreci pod točkom IV. U skladu s čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. ZOO-a, na odmjereni trošak priznate su i zahtijevane zatezne kamate tekuće od dana donošenja ove presude.

38. Tužiteljici nije priznat trošak zastupanja na ročištu 5. rujna 2024. u zahtijevanom iznosu od 200,00 eura jer je isto odgođeno njenom krivnjom, te nije priznat trošak sastava podneska od 30. listopada 2024. u zahtijevanom iznosu od 200,00 eura, jer je isti ocijenjen nepotrebnim. Stoga je za navedeno, te za iznos preko razmjerno priznatog troška, tužiteljičin zahtjev za naknadu troška valjalo odbiti kao neosnovan, pod točkom V. izreke ove presude.

U Đakovu 5. prosinca 2025.

Sutkinja

Ivanka Banović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku