Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-89/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Karmen Ošpuh, u pravnoj stvari tužitelja JO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima ZOU Franjo Šebijan i Mihaela Carović Rukavina, odvjetnicima u Varaždinu, Pavlinska 5, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička 50, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 274, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon 3. prosinca 2025., održane glavne i javne rasprave u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnicu te z. punomoćnika Frana Ježić, odvjetnika u Varaždinu, 5. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu br. 9011474989, ovjerenog po Javnom bilježniku Zvjezdani Rauš-Klier iz Varaždina, Anina 2, br. OU- 493/06-2 od 02.06.2006. god., sklopljenog između tužitelja MO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička 50, OIB: 02535697732, a koja:

- u čl. 4. Kamatna na kredit glasi: „...promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana“

- u čl. 6. Otplata kredita glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja...“

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička 50, OIB: 02535697732, isplati tužitelju MO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 2.239,44 EUR (slovima: dvijetisućedvjestotridesetdeveteura i četrdesetčetiricenta) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, tekućom na svaki pojedinačan iznos pretplate i to: na iznos od 12,47 EUR od 30. studeni 2010.

na iznos od 33,25 EUR od 31. prosinac 2010.

na iznos od 33,25 EUR od 31. siječanj 2011.

na iznos od 79,97 EUR od 28. veljača 2011.

na iznos od 33,25 EUR od 31. ožujak 2011.

na iznos od 62,45 EUR od 30. travanj 2011.

na iznos od 33,25 EUR od 31. svibanj 2011.

na iznos od 73,07 EUR od 30. lipanj 2011.

na iznos od 59,79 EUR od 31. srpanj 2011.

na iznos od 70,41 EUR od 31. kolovoz 2011.

na iznos od 106,24 EUR od 30. rujan 2011.

na iznos od 70,41 EUR od 31. listopad 2011.

na iznos od 70,41 EUR od 30. studeni 2011.

na iznos od 70,41 EUR od 31. prosinac 2011.

na iznos od 70,41 EUR od 31. siječanj 2012.

na iznos od 70,41 EUR od 29. veljača 2012.

na iznos od 70,41 EUR od 31. ožujak 2012.

na iznos od 70,41 EUR od 30. travanj 2012.

na iznos od 70,41 EUR od 31. svibanj 2012.

na iznos od 70,41 EUR od 30. lipanj 2012.

na iznos od 70,41 EUR od 31. srpanj 2012.

na iznos od 70,41 EUR od 31. kolovoz 2012.

na iznos od 70,41 EUR od 30. rujan 2012.

na iznos od 18,65 EUR od 31. listopad 2012.

na iznos od 70,41 EUR od 30. studeni 2012.

na iznos od 70,41 EUR od 31. prosinac 2012.

na iznos od 70,41 EUR od 31. siječanj 2013.

na iznos od 70,41 EUR od 28. veljača 2013.

na iznos od 70,41 EUR od 31. ožujak 2013.

na iznos od 70,41 EUR od 30. travanj 2013.

na iznos od 70,41 EUR od 31. svibanj 2013.

na iznos od 285,60 EUR od 30. lipanj 2013.

i to za razdoblje od 01.01.2008.god. do 30.06.2011. god. po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. god. pa do 31.07.2015.god. po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. god. pa do 31.12.2015. god. po stopi od 8,14%, od 01.01.2016. god. pa do 30.06.2016. god. po stopi od 8,05%, od dne. 01.07.2016.god. pa do 31.12.2016.god po stopi od 7,88%, od 01.01.2017. god. do 30.06.2017. god. po stopi od 7,68% godišnje, od 01.07.2017.god. do 31.12.2017. god. po stopi od 7,41% godišnje, od 01.01.2018. god. pa do 30.06.2018. god. po stopi 7,09%, od 01.07.2018. god. pa do 31.12.2018. god. po stopi od 6,82%, za razdoblje od 01.01.2019. god. pa do 30.06.2019. god. po stopi od 6,54%, za razdoblje od 01.07.2019.g., do 31.12.2019.g., po stopi od 8,30%, za razdoblje od 01.01.2020.g., do 30.06.2020.g., po stopi od 8,11%, za razdoblje od 01.07.2020.g., do 31.12.2020.g., po stopi od 7,89%, za razdoblje od 01.01.2021.g., do 30.06.2021.g., po stopi od 7,75%, za razdoblje od 01.07.2021.g., pa do 31.12.2021. god. po stopi od 7,61%, od 01.01.2022. god. pa do 30.06.2022. god. po stopi od 5,49%, za razdoblje od 01.07.2022. god. pa do 31.12.2022. god. po stopi od 5,31%, a u slučaju promjene prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotna poena, a za razdoblje od 01.01.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.650,65 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 5. prosinca 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

IV. Konstatira se da je povučena tužba preko iznosa od 2.239,44 EUR do iznosa od 2.240,00 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj navodi u tužbi da je s tuženikom 2.6.2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 9011474989, prema kojem je tuženik odobrio kredit od 20.982,45 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je ugovoren rok otplate kredita od 84 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima od po 296,47 CHF, da je ugovoreno da će plaćati redovnu kamatu koja je promjenjiva i utvrđuje se Odlukom tuženika o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, a koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 4,99% godišnje. Tužitelj tvrdi da je ta ugovorna odredba ništetna kao i ugovorna odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, pozivajući se na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13.6.2014., Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.7.2013., Vrhovnog suda RH Revt-249/14-2 od 9.4.2015. i Rev-2245/17-2, Rev- 2221/18-11 od 3.9.2019. i Revt-575/16. Zbog promjene tečaja CHF da je preplatio tuženiku iznos od 2.240,00 EUR.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u bitnome ističe prigovor zastare tražbine, ne osporava činjenicu sklapanja Ugovora o kreditu. Ističe da presuda u kolektivnom sporu na koji se tužitelj poziva nema pravni učinak erga omnes da bi se moglo primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja jer se u kolektivnom sporu utvrđuje apstraktna pravna zaštita čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos. Smatra da tužitelj nema pravnog interesa tražiti da se odredba čl. 4. Ugovora o kreditu utvrdi ništetnom, smatrajući da bi takav interes postojao, ako bi imao pravo na isplatu. Vezano uz navode o promjeni kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, ističe da su elementi koji su utjecali na cijenu kredita i način promjene kamatne stope javno dostupni i nisu proizvoljni kriteriji bilo koje od banaka pa tako niti tuženika. Također da je tužitelja obavijestio o svim parametrima koji utječu na promjenu kamatne stope. U odnosu na valutnu klauzulu, ističe da je ta odredba unesena u Ugovor temeljem odredbe čl. 22. ZOO-a. Nadalje, da su odluke Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/18 i presuda Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 nekonzistentne u skladu s pravom Europske unije. U odnosu na tužbeni zahtjev, da u Ugovoru o kreditu nije određeno da je anuitet izražen u kunama niti se otplaćuje u kunama. Ističe da je tužitelj poslovno sposobna osoba koja je upoznata s time da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak pa je neživotno da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga da je Ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika pa da je tužitelju trebalo biti jasno i da je mogao shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlazi, odnosno da će mu visina anuiteta ovisi o kretanju tog tečaja. Konačno, da ni tuženik ni ostale banke nisu mogli predvidjeti iznimno nagli rast vrijednosti valute CHF.

3. Sud je u dokaznom postupku pročitao Ugovor o kreditu od 2.6.2006., plan otplate, pregled uplata po kreditu na dan 1.2.2023., knjigovodstvenu karticu tuženika, saslušan je tužitelj te je provedeno financijsko vještačenje i pročitan nalaz vještaka Centar poslovnih analiza d.o.o.

4. Temeljem navoda tužbe i odgovora na tužbu te izjašnjenja stranaka tijekom postupka, proizlazi činjenično nespornim da su stranke 2.6.2006. sklopile Ugovor o kreditu broj 9011474989 koji je ovjeren i solemniziran po javnom bilježniku Zvjezdani Rauš-Klier iz Varaždina istog dana, a prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita odobrio i isplatio iznos od 20.982,45 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je ugovoren rok otplate od 84 jednaka mjesečna anuiteta od po 296,47 CHF u kunskoj protuvrijednosti važećoj na dan dospijeća po srednjem tečaju tuženika, da je ugovorena redovna kamata kao promjenjiva i to prema odluci tuženika o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 4,99% godišnje, da su se tužitelju vremenom zbog promjene kamatne stope i zbog promjene tečaja CHF, rate kredita uvelike povećale.

5. Sporno je između stranaka da li se o spornim ugovornim odredbama (ili o bilo kojoj drugoj ugovornoj odredbi) između stranaka pregovaralo, te je sporno da li je nastupila zastara tražbine, a sporna je i visina tražbine, te da li tužitelj ima pravnog interesa tražiti utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, kraj činjenice da s tog osnova ne traži isplatu preplaćenog iznosa.

6. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženik i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007., i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

7. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8. Sukladno čl. 502.a ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

9. Sukladno čl. 502.c ZPP fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10. Polazeći od čl. 502.c ZPP sud je prvenstveno uvidom u predmetni Ugovor o kreditu utvrdio da je tužitelj isti sklopio u svojstvu potrošača u smislu čl. 3. st. 1. ZZP, a koje svojstvo tuženik tijekom postupka nije ničime osporio, niti iz dostavljene dokumentacije proizlazi da bi tužitelj Ugovor o kreditu sklopio u svrhe koje su namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja (sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanog u rješenju broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. teret dokaza tvrdnje da tužitelj u parnici u kojoj se poziva na utvrđenja iz pravomoćnih odluka u kolektivnom sporu nema svojstvo potrošača jest na tuženiku koji takav prigovor ističe), a da je tuženik predmetni Ugovor sklopio u svojstvu trgovca u smislu čl. 3. st. 1. ZZP sklapajući predmetni Ugovor u okviru svoje poslovne djelatnosti, da je predmetni Ugovor sklopljen 2. lipnja 2006., dakle unutar razdoblja obuhvaćenog presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. Imajući u vidu navedena utvrđenja sud je temeljem čl. 502.c ZPP vezan za pravna utvrđenja presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. o nepoštenosti i ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se odnose na kamatnu stopu promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, te na otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan plaćanja. Valja napomenuti da u ovome postupku tužitelj ne potražuje naknadu štete, već zahtijeva povrat stečenog bez osnove zbog utvrđene ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, no da je odredbu čl. 502.c ZPP potrebno tumačiti teleološki, a s obzirom da se zaštita kolektivnih interesa ne može učinkovito ostvariti isključivo gramatičkim tumačenjem čl. 502.c ZPP i njegovom primjenom isključivo u parnicama za naknadu štete (sudska praksa - rješenje Županijskog suda u Varaždinu broj Gž- 63/18 od 27. kolovoza 2018.). Slijedom navedenog, sud nalazi neosnovanim tuženikovo osporavanje učinaka presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. te Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u ovome sporu, pri čemu je i irelevantno što se u konkretnom slučaju radi o kreditu za kupnju vozila, a s obzirom da učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. nije ničime ograničen na stambene ili neke druge kredite.

11. Uvidom u priloženi Ugovor o kreditu vidljivo je da se radi o tzv. tipskom ugovoru, odnosno unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika, zbog čega tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj pa se stoga nije posebno pregovaralo s tužiteljem, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Tužitelj u stranačkom iskazu navodi da sa djelatnikom banke uopće nije razgovarao o pojedinim ugovornim odredbama nego mu je Ugovor bio unaprijed pripremljen. Također navodi da mu je odobren isključivo predmetni kredit.

12. Što se tiče merituma spora, spornim se pokazala osnova i visina tužbenog zahtjeva. Prema čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 47/14, 110/15 i 114/19), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13. Odredbe osporenih članaka Ugovora o kreditu (čl. 4. i 6.) su nepoštene ugovorne odredbe budući je prilikom ugovaranja istih tuženik propustio tužitelja informirati o svim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Prije svega, tuženik kao bankarska ustanova nije upozorila tužitelja na ekonomske posljedice i rizike koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule CHF, a također se smatra da je odredba o valutnoj klauzuli CHF podložna testu nepoštenosti u skladu s čl. 84. ZZP-a, jer nije bila razumljiva, tužitelj nije bio upozoren na posljedice ugovaranja valutne klauzule CHF, obzirom da cijeli teret ovakvih ugovornih odredaba snosi isključivo tužitelj kao potrošač. Iako tuženik tvrdi da je tužitelj dobio sve potrebne informacije o svim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, takvu tvrdnju ničime nije dokazao niti je uopšte predložio personalne dokaze na tu okolnost. Isto se odnosi i na ugovorenu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi. Kada se, kao u ovom predmetu, zaključak o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, što tuženik pravilno ističe u odgovoru na tužbu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope te o zadovoljenju zahtjeva transparentnosti tih odredbi je, kao što je rečeno, na tuženiku (čl. 96. st. 2. i čl. 100. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, NN 79/2007 i 125/2007), a iz isprave koju je u svrhu dokazivanja dostavio tuženik uz odgovor na tužbu (pojašnjenje "analize rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom, primjer kredita vezanog uz švicarski franak", objavljeni u Biltenu o bankama broj 12, ne proizlazi osnovanost njegovih prigovora da uvjeti za primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora, nisu ispunjeni. Naime, radi se o pojašnjenju uredništva spomenute publikacije Hrvatske narodne banke, a za koje pojašnjenje tuženik i ne navodi da je predočio tužitelju, a obzirom na dan sklapanja Ugovora o kreditu (2.6.2006.), nije niti mogao.

14. Odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO), propisano je kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili Zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a čl. 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

15. U odnosu na prigovor zastare valja uputiti na odredbu čl. 225. ZOO-a sukladno kojoj tražbine zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare te na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u presudi broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. sukladno kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare temeljem čl. 241. ZOO-a, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a isto tako pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020.

16. Zastara za potraživanje s osnova povrata preplaćenog temeljem ništetne odredbe o otplati kredita primjenom valutne klauzule u CHF počela je teći 15. lipnja 2018., dok je predmetna tužba podnijeta prije isteka općeg zastarnog roka i to 16. veljače 2023.

17. Odredbom čl. 187. ZPP-a propisano je da tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave (st. 2.), a takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, da tužitelj ima pravni interes da se utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog donosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz tog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe (st. 2.). Pravni interes za deklaratorni zahtjev ne isključuje sama činjenica što nije postavljen i kondemnatorni zahtjev, tim više jer ništetnost nastupa po samom Zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane prema odredbi čl. 326. st. 1. ZOO-a. Nemogućnost konvalidacije ništetnih ugovornih odredaba svoj ratio ima u činjenici da isti predstavlja najtežu povredu javnih interesa, a razina zaštite javnih interesa izražena je kroz odredbu čl. 328. ZOO-a koja propisuje kako utvrđenje ništetnosti ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima.

18. Iz nalaza vještaka Centar poslovnih analiza d.o.o. proizlazi da je došlo do razlike kod isplate plaćenih rata kredita osnovnom predmetnog Ugovora, obzirom na to da je došlo do razlike između utvrđenog tečaja na dan isplate kredita i tečaja u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu. Na temelju anuiteta koje je tužitelj isplatio tuženiku, utvrđuje razliku od više plaćenih 2.239,44 EUR i taj iznos prikazuje tabelarno po mjesecima u kojima je tužitelj zbog promjene tečaja CHF u odnosu na HRK platio veće iznose od onih koji su bili utvrđeni otplatnim planom odnosno na dan sklapanja Ugovora o kreditu.

19. Tuženik nije prigovorio nalazu vještaka ni u jednom dijelu, kao niti tužitelj, a kako je tužitelj postavio tužbeni zahtjev u skladu sa nalazom to je takav tužbeni zahtjev u cijelosti i prihvaćen. Kako proizlazi da je tužbeni zahtjev djelomično povučen to je primjenom odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a, donijeto rješenje kao u izreci.

20. Sukladno čl. 29. st. 1. ZOO-a dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate, dok visina zateznih kamata proizlazi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a. Sukladno čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako se tuženik kao sastavljač ništetnih odredbi smatra nepoštenim stjecateljem, to mu je naloženo isplatiti zakonske zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose od datuma njihove uplate, a kako su isti utvrđeni nalazom vještaka Centar poslovnih analiza d.o.o.

21. Odluka o parničnom trošku u skladu je s odredbom čl. 154. st. 1. u svezi sa čl. 155. ZPP-a, stanjem spisa i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe, sastava podnesaka od 30.10.2023. i 4.6.2024., zastupanja na ročištima 7.11.2023. i 3.12.2025. u iznosima od po 250,00 EUR (računajući i PDV), trošak vještačenja 331,80 EUR i trošak sudske pristojbe na tužbu 68,85 EUR ili ukupno 1.650,65 EUR. Naprotiv tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 19.11.2025. u kojem i sam navodi da se "već u odgovoru na tužbu" iscrpno očitovao na prigovore tuženika (vjerojatno misleći na podnesak nakon odgovora na tužbu) te se dalje očituje o posljedicama prihvaćanja konverzije, a u ovome sporu nije došlo do sklapanja Aneksa ili Dodatka Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju, što je i sam tužitelj izjavio na pripremnom ročištu 7. studenog 2023.

Varaždin, 5. prosinca 2025.

Sutkinja

Karmen Ošpuh

Uputa u pravnom lijeku:

Protiv presude stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi ovome sudu u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1) Punomoćnici tužitelja – ZOU Franjo Šebijan i Mihaela Carović Rukavina, odvjetnicima u Varaždinu, Pavlinska 5

2) Punomoćnica tuženika – Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 274