Poslovni broj: P-979/2023-42
REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Zlataru
Stalna služba u Zaboku
Zabok, Matije Gupca 22
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku , po sucu Branku Hercegu u pravnoj stvari tužitelja ŠĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , kojeg zastupa punomoćnica Zrinka Prlić , odvjetnica iz Zagreba, Kaptol 21 protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 , kojeg zastupaju punomoćnici Kruno Knežević i Petar Kovačević , odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6 radi isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 20. listopada 2025. u nazočnosti zamjenice punomoćnice tužitelja ZĆ, odvjetničke vježbenice iz Zagreba, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika , dana 5. prosinca 2025.
p r e s u d i o j e
I.T uženiku: Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 se nalaže da tužitelju: ŠĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 10.751,34 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima tekućom od 1. listopada 2015. do 31.prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
II. T uženiku: Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 se nalaže da tužitelju: ŠĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 7.150,23 EUR na ime razlike u glavnici na dan provođenja konverzije primjenom stvarnog otplatnog plana i tečaja na dan isplate kredita u odnosu na glavnicu iskazanu provedenom konverzijom zajedno sa zakonskom zateznom kamatom prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima tekućom od 1. listopada 2015. do 31.prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
III. T uženiku: Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 se nalaže da tužitelju: ŠĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 124,17 EUR na ime zakonske zatezne kamate od stjecanja pojedinog iznosa preplate po osnovi ništetnih ugovornih odredaba do dana provođenja konverzije zajedno s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 3. listopada 2025. do 31.prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
IV. T uženiku: Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 se nalaže da tužitelju: ŠĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.450,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 5.prosinca 2025. pa do isplate prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja: ŠĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 150,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom.
VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika : Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.950,00 EUR.
Obrazloženje
1.Tužitelj ŠĆ u tužbi tvrdi da je , kao korisnik kredita s tuženikom Zagrebačkom bankom d.d. Zagreb , kao kreditorom dana 14. travnja 2008. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3213003972/08, kreditna partija: 7104141998, solemniziran kod Javnog bilježnika u Krku Maje Muhvić pod poslovnim brojem :OV- 2636/08 dana 16. travnja 2008. te je tim Ugovorom o kreditu tuženik tužitelju stavio na raspolaganje iznos od 154.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita s rokom otplate kredita od 30 godina i to na način da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, uz promjenjivu kamatnu stopu u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika te tužitelj navodi da je tuženik u čl. 2. Ugovora o kreditu ugradio odredbu, kojom se povrat obveza po Ugovoru o kreditu obračunava po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, a vavedena odredba čl. 2. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena tzv. valutna klauzula glasi: „Korisnik kredita dužan je Kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od CHF 154.000,00 (slovima: stopedesetčetiritisuće i 00/100 CHF) i redovnu kamatu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora…“ te tužitelj tvrdi da odredba Ugovora o kreditu , kojom je ugovorena valutna klauzula protivna je prisilnim odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 79/07 i dr., dalje: ZZP/07), koji je bio na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu i u vrijeme izvršavanja dijela obveza tužitelja po Ugovoru o kreditu, a tužitelj od strane tuženika suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije bio obaviješten o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je rezultiralo znatnom neravnotežom u pravima i obvezama parničnih stranaka i o navedenoj odredbi nije se pojedinačno pregovaralo već je ista predstavljala sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika te tužitelj nije imao nikakav utjecaj na sadržaj te odredbe i posljedica nepoštenosti odredbe je njezina ništetnost (čl. 102. st. 1. ZZP/07), a osim što je protivna odredbama ZZP/07 kao lex specialis, odredba je protivna osnovnim načelima obveznog prava (ravnopravnosti sudionika, dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava) te nadalje tužitelj navodi da je dana 30. rujna 2015. stupio na snagu Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine'' br. 102/15) temeljem kojeg su parnične stranke dana 18. siječnja 2016. godine sklopile Dodatak ugovoru o kreditu te su Dodatkom odredbe iz tzv. „osnovnog“ Ugovora o kreditu izmijenjene: u pogledu valute obveze tužitelja (umjesto uz valutnu klauzulu u CHF obveza je vezana uz valutnu klauzulu u EUR) , u pogledu kamatne stope i u pogledu iznosa preostale neotplaćene glavnice . a čl. 4. Dodatka utvrđeno je da neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu sa izračunom konverzije iz čl. 2. Dodatka iznosi 141.433,16 CHF, a što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 30. rujna 2015. iznosi 987.312,64 HRK, međutim predmetnim Dodatkom parnične stranke nisu razriješile pitanje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu te tuženik nije vratio tužitelju sve iznose koje je stekao bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi, s time da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla, a ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima iz čl. 326. st. 2. ZOO i nadalje tužitelj navodi da u razdoblju otplate kredita do provođenja konverzije tužitelj je zbog promjene tečaja CHF na više u odnosu na tečaj CHF koji je vrijedio prilikom isplate kredita preplatio iznos od 10.751,29 EUR / 81.005,82 HRK i tužitelj napominje da su se o ništetnosti navedene ugovorne odredbe već pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača o čemu govori pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u dijelu koji se odnosi na tzv. valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. te je tako navedenim sudskim presudama utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003.do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, jer je zaključivao ugovore o kreditima u kojima je koristio nepoštene ugovorne odredbe, i to na dva načina: na način da je ugovarao redovne kamatne stope koje su tijekom postojanja obveze bile promjenjive u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorima utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koju utječu na odluke tuženika o izmjeni kamatne stope ugovorne kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača i na način da je u ugovore o kreditu unosio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe i to tako što je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14 i dr., dalje: ZZP/14) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika i istu odredbu sadržavala je i odredba čl. 138.a ZZP/07, a rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2868/2018 potvrđeno je da se konverzijom, kao niti Zakonom o potrošačkom kreditiranju, ne propisuje uklanjanje ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora i tužitelj pritom ukazuje da je postupanje tuženika bilo nepošteno i u trenutku sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu i nadalje iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj :Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. proizlazi da je i u slučaju izvršene zakonske konverzije potrebno utvrditi postoji li preplata po pojedinom ugovoru o kreditu, te ukoliko postoji, utvrditi visinu iste, kao i je li sklopljenim Dodatkom ugovora izvršena potpuna restitucija, a što je moguće utvrditi isključivo provođenjem financijskog vještačenja, a i odlukom Suda Europske unije poslovni broj : C-260/2018 određeno je da potrošač ima pravo na punu restituciju, ako ista nije postignuta konverzijom i navedeno je potvrđeno i odlukom Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. donesena u predmetu poslovni broj: C-452/18 u kojoj se navodi: „(...) potrošačevo odustajanje od isticanja ništetnosti nepoštene odredbe može se uzeti u obzir samo ako je on tom prilikom bio svjestan da su ta odredba i njezini učinci obvezujući. Samo se u tom slučaju može smatrati da je njegovo prihvaćanje izmjene te odredbe rezultat slobodnog i informiranog pristanka, uz poštovanje zahtjeva predviđenih u čl. 3. Direktive 93/13...“ (koji zahtjeva mogućnost pregovora o pojedinim ugovornim odredbama te potpunu informiranost o svim bitnim dijelovima pojedine odredbe), a isti stav Sud Europske unije zauzeo je u presudi poslovni broj: C-19/20 od dana 29. travnja 2021. u kojoj navodi: „(...) Iz prethodno navedenog proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri... obveza nacionalnog suda da izuzme iz primjene nepoštenu ugovornu odredbu kojom se nalaže plaćanje iznosa za koje se ispostavilo da je neosnovano u načelu ima odgovarajući restitucijski učinak u odnosu na te iznose.“ dok je presudom Suda Europske unije u predmetu poslovni broj C-118/17 CĆ protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. utvrđeno da je okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, dakle, nedvojbeno je utvrđeno da nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restitucija, a rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a u konkretnom slučaju, tužitelj se sklapanjem Dodatka o konverziji nije odrekao tih prava niti je dao niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak na to te se Dodatkom o konverziji nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano niti je pristao na isto, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja Dodatka o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom, s time da tužitelj navodi da prema preliminarnom izračunu, ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast tečaja u odnosu tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana provođenja konverzije iznose 10.751,29 EUR / 81.005,82 HRK dok je tim izračunom utvrđeno da razlika u glavnici na dan provođenja konverzije 21. siječnja 2016. primjenom stvarnog otplatnog plana i tečaja na dan isplate kredita u odnosu na glavnicu iskazanu provedenom konverzijom iznosi 7.150,23 EUR / 53.873,43 HRK te tužitelj slijedom svega navedenog, polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv trgovca traži od tuženika za vraćanje onog što je primio na osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i razliku u glavnici na dan provođenja konverzije i to temeljem čl. 323. i 1111 st. 1. i stoga tužitelj temeljem odredbe čl. 323. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima na ime ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF traži od tuženika iznos od 10.751,29 EUR / 81.005,82 HRK zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa , zatim od tuženika traži isplatu iznosa od 7.150,23 EUR / 53.873,43 HRK na ime razlike u glavnici na dan provođenja konverzije primjenom stvarnog otplatnog plana i tečaja na dan isplate kredita u odnosu na glavnicu iskazanu provedenom konverzijom, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. siječnja 2016. i tužitelj također traži i naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.
2. Tužitelj je nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od dana 16. listopada 2024. precizirao tužbene zahtjeve tako da traži od tuženika isplatu iznosa od 10.751,34 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa te od tuženika traži isplatu iznosa od 7.150,23 EUR / 53.873,43 HRK na ime razlike u glavnici na dan provođenja konverzije primjenom stvarnog otplatnog plana i tečaja na dan isplate kredita u odnosu na glavnicu iskazanu provedenom konverzijom, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. i tužitelj također traži i naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.
3. Tužitelj je nakon dopune nalaza i mišljenja financijskog vještaka podneskom od 2. listopada 2025. ostao kod osnovnih tužbenih zahtjeva preciziranih kao u podnesku od 16. listopada 2024. s time da je tužitelj postojećim tužbenim zahtjevima dodao i tzv eventualno kumulirane tužbene zahtjeve obrazlažući to time da ako sud smatra da osnovni tužbeni zahtjevi tužitelja nisu osnovani te da je potrebno izvršiti uračunavanje preplate priznate konverzijom sukladno članku 172. Zakona o obveznim odnosima, tužitelj vrši uračunavanje na način da za iznos preplate priznate konverzijom umanjuje izračunate zakonske zatezne kamate na pojedine iznose preplate po osnovi ništetnih ugovornih odredaba ( 3.169,83 – 3.045,66 = 124,17 ) tako da i u tzv . eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevima traži isplatu iznosa od 10.751,34 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 1. listopada 2015. , zatim 7.150,23 EUR na ime razlike u glavnici na dan provođenja konverzije primjenom stvarnog otplatnog plana i tečaja na dan isplate kredita u odnosu na glavnicu iskazanu provedenom konverzijom, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. te tužitelj dodaje tužbeni zahtjev , kojim traži isplatu iznosa od 124,17 EUR na ime zakonske zatezne kamate od stjecanja pojedinog iznosa preplate po osnovi ništetnih ugovornih odredaba do dana provođenja konverzije zajedno s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 3. listopada 2025. i tužitelj također traži i naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.
4. Tuženik Zagrebačka banka d.d. Zagreb u odgovoru na tužbu tvrdi da je točno da su tuženik i tužitelj sklopili Ugovor o namjenskom kreditu 3213003972/08 od 14. travnja 2008., kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 154.000,00 CHF i tužitelj u tužbi postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 10.751,29 EUR /81.005,82 HRK zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, te kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 7.150,23 EUR / 53.873,43 HRK na ime navodne razlike u glavnici, ali tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja, jer tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe, s time da zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, međutim tužitelj činjenice i dokaze, koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka, jer svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice , a ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njoj teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na nju doista mogu i trebaju primijeniti i uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava i nadalje tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari, jer se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja ,koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a budući da je odredbom čl. 126. ZZP-a propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 114. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 114. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ,koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a i slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 12. lipnja 2023., to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja , koja je tužitelj vršio pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari i ujedno se ističe da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 12. lipnja 2018. nastupila zastara , a što se tiče učinaka konverzije, tuženik tvrdi da odlučna činjenica, koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 8. siječnja 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( ,,Narodne novine '' br. 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) i tim Dodatkom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit, koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR , odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, dakle, Dodatkom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora, čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora i cilj te osnovno načelo ZIDZPK/15 propisano je odredbom čl. 19.b koja navodi da konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR , a odredbom čl. 19.c određen je način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste ,koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) , koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu dok je u toč. 3. cit. odredbe propisano da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci ,odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta, a odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK/15 propisano je da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, dakle, zakonom je bilo točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR i osim toga, odredbama ZIDZPK/15 nije samo bilo propisano na koji način se ima provesti konverzija kredita iz CHF u EUR, nego i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome, dakle na koji način i u kojoj mjeri informirati potrošača o samoj konverziji pa je tako odredbom čl. 19. d propisano da je Banka za potrebe provjere izračuna konverzije bila dužna izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije utvrđene u čl. 19.c ZIDZPK/15, te ga učiniti dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, kao i da je dužna prije objave kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim čl. 19.c ovoga Zakona te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZIDZPK/15, s time da tuženik tvrdi da je u cijelosti postupio sukladno gore navedenim odredbama te je pribavio mišljenje ovlaštenog revizora i to mišljenje objavio na mrežnim stranicama tuženika te je također tuženik tužitelja pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu, koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF,a potpisivanju Dodatka je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora pa je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom , odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima i upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka, slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu, a što uostalom proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Gos 1/2019, donesene u oglednom postupku , a također tuženik ukazuje na Odluka Suda Europske Unije u predmetu poslovni broj: C-567/20 od dana 5. svibnja 2022., kojom odlukom je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo :imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi , koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi pa je Sud Europske unije utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi pa tako niti pravo povrata koristi i to iz razloga: što su odredbe Glave IV. a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55., 59. i 64. Odluke), što je cilj zakonodavca kod donošenja tih odredaba (odredaba o konverziji) bio uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te da je taj cilj tom zakonodavnom intervencijom postignut – toč. 57. i 62. Odluke), što su ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova, dakle, Sud Europske Unije je u ovoj pravnoj stvari meritorno odlučio te iznio stav da je Dodatak ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti uzimajući u obzir čl. 1. st. 2. Direktive 93/13. , a navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica , kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge, a radi se o pravnom stavu, koji nije nepoznat u praksi Suda Europske unije i koji je sud već iznio u drugim odlukama, koje su posljedica zahtjeva za prethodnu odluku drugih država članica, kao što su primjerice odluke poslovni broj: C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. i poslovni broj: C- 243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. tako da je Sud Europske unije u prethodnim odlukama iznio pravni stav iz kojeg se može zaključiti i ono što je sud zaključio u odluci poslovni broj: C-567/20, a to je da konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 i njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti i tuženik ukazuje na pravno shvaćanje zauzeto na sedmoj sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske , a iz kojeg pravnog shvaćanja proizlazi: ,,Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. toč. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 – dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose , koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s čl. 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“ te tuženik tvrdi da takvo pravno shvaćanje potrošačima daje isključivo pravo na zatezne kamate na takozvanu preplatu iz konverzije, odnosno na preplatu koja je nastala kada se radio izračun konverzije sukladno kalkulatoru te kada se sukladno čl. 19.c. ZID ZPK simulirala otplata CHF kredita u EUR-ski kredit, drugim riječima, tužitelj kao potrošač niti po ovom pravnom shvaćanju nema pravo na preplaćene iznose s osnove možebitne ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF-u već isključivo na zatezne kamate na preplatu iz konverzije, a kojem tužbenom zahtjevu, da je uopće postavljen u ovom postupku, osnova ne bi bila ništetnost već stjecanje bez osnove sukladno čl. 1111. i 1115. ZOO-a, a budući da tužitelji u ovom postupku ne potražuje zatezne kamate na preplatu iz konverzije, a niti je tijekom postupka na bilo koji način osporavao provedenu konverziju, to je ovako postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan,a tuženik posebno ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda Europske unije , u predmetu poslovni broj: C-567/20 i rješenje poslovni broj: Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije Ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15, tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata,a tuženik ukazuje i na ogledni postupak , koji se vodio kod Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem : Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava te je dana 4. ožujka 2020. doneseno rješenje, kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: ,,Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?” odgovorio: ,,Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” ,a također tuženik navodi da Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita, koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti ,koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15., dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita , koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve, koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja, koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama te tuženik ističe da iz zakonskog okvira određenog ZIDZPK/15, pravnih stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženih u odlukama poslovni brojevi : Gos 1/2019, Rev 1014/18, Revd 2021/2020 te iz odluke Suda Europske Unije poslovni broj: C-567/20, proizlazi slijedeće : Dodatak ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao, koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je,Dodatkom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca, tužitelj ,kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove , tužitelj je prihvatom konverzije ,odnosno sklapanjem Dodatka pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnikom kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita i zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge pa stoga uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Suda Europske unije, tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama dok u odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana dospijeća istih , tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan, jer odredbom čl. 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05. –dalje ZOO ), a koja odredba je istovjetna odredbi čl. 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva te sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 5. ožujka 2004., ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva tako da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga, jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u smislu odredbe čl. 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, a tuženik nadalje tvrdi da tužitelj u tužbi traži isplatu iznosa od 7.150,23 EUR zajedno s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. siječnja 2016. , s osnove navodne razlike nedospjelog iznosa glavnice na dan 30. rujna 2015., ali tuženik ističe da iznos od 7.150,23 EUR, koji tužitelj zahtijeva ne predstavlja iznos , koji je tužitelj tijekom otplate kredita po CHF partiji kredita više platio s osnove povećanja tečaja po predmetnom Ugovoru o kreditu već je predmetni iznos posljedica sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija, a sklapanjem Dodatka, valjanost kojih odredbi Dodatka Ugovora o kreditu tužitelj u ovom postupku ne osporava niti dovodi u pitanje u okviru činjenica iznijetih u tužbi, promijenjeni su iznos i valuta kredita te je tako utvrđen i iznos kredita u valuti EUR. , dakle tužitelj je pristao na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu koji je sastavljen sukladno obveznim zakonskim odredbama od strane tuženika te su tako sporazumno određeni uvjeti kredita za razdoblje od 30. rujna 2015. pa nadalje i radi navedenog tužiteljica nema pravo od tuženika zahtijevati isplatu iznosa od 7.150,23 EUR te tuženik predlaže takav zahtjev odbiti kao neosnovan i tuženik opreza radi ističe prigovor zastare i za ovo potraživanje pa zaključno, tuženik predlaže da se tužbeni zahtjevi tužitelja odbiju i traži od tužitelja naknadu troškova parničnog postupka.
5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Dodatak ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/2015 ) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR od 18. siječnja 2016., uvid u Izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. ( list 20 do 23 spisa ), uvid u Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3213003972/08, kreditna partija: 7104141998 od 14. travnja 2008., uvid u Solemnizacija-potvrda privatne isprave Javnog bilježnika u Krku Maje Muhvić pod poslovnim brojem :OV-2636/08 dana 16. travnja 2008., uvid u Izvadak iz zemljišne knjige ( list v 31 i 32 spisa ), uvid u potvrdu Javnog bilježnika u Zaprešiću Estere Poljak poslovni broj: OV-488/16 od 21. siječnja 2016., uvid u Otplatni plan ( list 35 do 46 spisa ), uvid u Pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj: 7104141998 ( list 47 spisa ) , uvid u Promet po kreditu/Specifikacija uplata ( list 49 do 64 spisa i list 188 do 204 spisa ), uvid u Obavijest o izračunu efekata konverzije ( list 65 spisa ), uvid u Preliminarni izračun ( list 96 do 99 spisa ), uvid u Izvještaj o kalkulatoru za provedbu konverzije kredita denominiranih u valuti švicarski franak ( CHF ) , odnosno kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF , sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o kreditnim institucijama ( list 162 i 163 spisa ), uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Petre Blašković i Centra za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba , uvid u Dopunu nalaza i mišljenja financijskog vještaka od 9. listopada 2024., uvid u Dopunu nalaza i mišljenja navedenog vještaka od 9. srpnja 2025. i saslušan je tužitelj ŠĆ u svrhu dokazivanja.
6.
Nesporno je da su tužitelj ŠĆ i tuženik Zagrebačka banka d.d.,dana 14. travnja 2008. zaključili Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3213003972/08, kreditna partija: 7104141998 kojim se Ugovorom tuženik u čl. 1. Ugovora , kao kreditor obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 154.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate i da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom dok se tužitelj obvezao navedeni iznos vratiti u roku od 30 godina te da je namjena kredita kupnja apartmana , što je navedeno u čl. 6. Ugovora , a u čl. 7.Ugovora ugovoreno je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima od 930,61 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važeće za CHF na dan plaćanja te je u čl. 2. ugovorena i redovna kamata od 5,80 % godišnje , koja je promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta , a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika.
7. Nesporno je da je navedeni Ugovor solemniziran kod Javnog bilježnika u Krku Maje Muhvić pod poslovnim brojem :OV-2636/08 dana 16. travnja 2008.
8. Nesporno je da su tužitelj i tuženik dana 18. siječnja 2016. zaključili Dodatak Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/2015 ) Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR , kojim je tužiteljica , kao korisnik kredita prihvatila konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR te da neotplaćena glavnica s izračunom konverzije iznosi 141,433,16 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 30. rujna 2015. 987.312,64 kn , a da je na taj dan preostala otplata kredita 284 rata i da postoji preplata po kreditu u iznosu od 22.925,39 kn, s time da je u čl. 8. Dodatka ugovora o kreditu ugovoreno da na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica kredita u EUR utvrđena prinudnim umanjenjem stanja neotplaćene glavnice kredita iz čl. 4. ovog Dodatka Ugovora , koja je zakonski učinak konverzije , kojeg na temelju Zakona prinudno snosi vjerovnik, iznosi 90.167,39 EUR , koju je korisnik kredita dužan kreditoru platiti zajedno s redovnom kamatom u skladu s odredbama ovog članka Dodatka ugovora , sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.
9. Nesporno je da je gore navedeni Dodatak Ugovoru o kreditu solemnizirani kod Javnog bilježnika u Zaprešiću Estere Poljak pod poslovnim brojem : OV-488/16 od 21. siječnja 2016.
10. Sporno je u ovom predmetu da li su ništetne odredbe čl.1.,2. i 7. predmetnog Ugovora o kreditu , koji se odnose na valutnu klauzulu , da li je nastupila zastara tražbina tužitelja, da li je tužitelj potrošač i da li se radi o potrošačkom Ugovoru , sporna je pravna osnova i visina tužbenih zahtjeva te da li je tužitelj konverzijom kredita u cijelosti obeštećen.
11. Tužitelj ŠĆ saslušan u svrhu dokazivanja je izjavio da je uzeo kredit 2008. u iznosu od 80.000,00 CHF, a namjena tog kredita je bila kupnja apartmana te je rok otplate bio 30 godina i da još uvijek otplaćuje taj kredit. Tužitelj navodi da mu je u banci rečeno da je uzimanje kredita u CHF najpovoljnija opcija i da uzme kredit u toj valuti , s time da je u banci pitao za uzimanje kredita u valuti EUR ili kune, ali su mu uvijek ponudili kredit u valuti CHF i govorili mu da je najbolje da uzme kredit u CHF i da će ,,tu najbolje proći '' , a u banci su mu rekli i da je predmetna valuta stabilna , da su moguće neke sitne oscilacije i to minimalno, ali tvrdi da mu nisu ništa ,,previše" objašnjavali o tom kreditu.Tužitelj tvrdi da je bio i kod Javnog bilježnika radi solemnizacije predmetnog ugovora, međutim Javni bilježnik mu nije ništa objašnjavao o tom kreditu, a to je sve bilo davno pa se više toga niti ne sjeća.Također tužitelj navodi da u banci, a niti kod Javnog bilježnika mu nije ništa rečeno o tome da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF, kao što to čini prema EUR.Tužitelj tvrdi da je predmetni ugovor sastavila banka , a da je on pročitao taj ugovor i uglavnom je razumio odredbe ugovora, međutim me sjeća se dali mu je što objašnjeno u vezi odredbe o valutnoj klauzuli te da bi valutna klauzula inače značila da bi se radilo o valuti CHF i da se ne može ,, puno mijenjati".Tužitelj navodi da nije ništa puno mogao pregovarati o odredbama ugovora već je pristao na to kako mi je ugovorom bilo ponuđeno.Što se tiče kretanja iznosa mjesečne rate, tužitelj navodi da se ona tijekom otplate kredita povećavala i to se povećala za više od ,,pola".Tužitelj navodi da u banci nije ništa ispitivao o tome zbog čega je došlo do takvog povećanja mjesečne rate kredita. Tužitelj nadalje tvrdi da je zaključio Dodatak , odnosno aneks ugovora o kreditu, ali ne sjeća se da li je taj dodatak ugovora zaključen na njegovu inicijativu ili je pozvan od strane banke. Tužitelj pojašnjava da je konverzija kredita bila iz valute CHF u EUR i ne sjeća se da li je prilikom konverzije uzeta u obzir kakva preplata po tom kreditu.Tužitelj navodi da je nakon konverzije kredita došlo do toga da je mjesečna rata bila manja , a sada je ta mjesečna rata stabilna. Tužitelj tvrdi da je on otplaćivao i otplaćuje predmetni kredit. Nadalje tužitelj tvrdi da u vrijeme sklapanja ugovora i tijekom otplate kredita nije imao u vlasništvu obrt niti tvrtku. Što se tiče apartmana kojeg je kupio tim kreditom,tužitelj navodi da je taj apartman kupio u privatne svrhe i ne služi za iznajmljivanje,a nalazi se u Baškoj i suvlasnici tog apartmana su on i njegov otac, svaki u ½ dijela.Tužitelj navodi da banka nije nikada od njega tražila suglasnost za povećanje rate kredita.Također tužitelj tvrdi da je znao da će toliko porasti mjesečna rata kredita, ne bi uzeo taj kredit.
12. Nesporno je da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. . izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,, Narodne novine '' br. 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 1. 82 i 90. a od 7. kolovoza 2007. pa do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07, 133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima", a zbog takve promjene tečaja švicarskog franka , tužitelj je tuženiku platio znatno veći iznos.
13. U konkretnom slučaju tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka ,kao i uvečanje mjesečnog , anuiteta uslijed rasta tečaja već je , pače, tužitelju ponuđen kredit vezan
uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom, a kao što to proizlazi iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužitelja , njemu je ponuđen kredit u CHF , kao najpovoljnija, najsigurnija i najstabilnija valuta tako da značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima bio je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugo vorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaja švicarskog franka tako da u Ugovoru postoji promjenjivi element valutna klauzula vezana za švicarski franak , koji sam po sebi ukazuju da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije znao niti je mogao znati koliko će tijekom otplate kredita iznositi glavnica, a koliko kamata , odnosno nije znao koliko će iznositi njegova kreditna obveza.
14. Naime, kako je to gore navedeno tužitelju je, prije uzimanja kredita rečeno da je za njega najbolje da uzme kredit u švicarskim francima te su u početku rate , odnosno mjesečni anuiteti bili isti, a tijekom otplate kredita došlo je radi povećanja tečaja švicarskog franka do porasta mjesečnih rata kredita, s time da tuženik nije ništa govorio tužitelju o tome da može doći do povišenja tečaja švicarskog franka u odnosu na domaću valutu kunu.
15. Dakle, tužitelju od strane tuženika nije bila objašnjena valutna klauzula niti rizik , koji za sobom nosi ugovaranje kredita u švicarskim francima zbog mogućnosti rasta tečaja niti mu je objašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku , kao prema EUR-u već je naprotiv od strane tuženika takvo objašnjenje izostalo , a tuženik kao bankovna institucija , koja se bavi prodajom proizvoda ( kredita ) bila je dužna o tome izvijestiti tužitelja , jer takve okolnosti su banci bile poznate , odnosno nisu mogle ostati nepoznate, što bi utjecalo na to da li bi tužitelj, kao što i sam tvrdi uopće uzeo kredit u švicarskim francima tako da tuženik nije postupio u dobroj vjeri.
16. Pri tome valja reći da je tužitelj prosječan potrošač te je za njega sklapanje predmetnog Ugovora samo značilo isti mjesečni anuiteti, koji se neće mijenjati tijekom cijelog vremena otplate kredita.
17. Osim toga , radi se o unaprijed formuliranom , o tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika , kao jače ugovorne strane u smislu načela ,,uzmi ili ostavi'' , a u kojem položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo.
18. Prema tome uzimajući u obzir sve naprijed navedeno , a posebno utvrđenja Visokog trgovačkog suda u presudi poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. ništetne su odredbe predmetnog Ugovora koji se zapravo odnose na valutnu klauzulu i to odredbe čl.1.,2. i 7. i to – u čl.1. "...uz valutnu klauzulu" – u čl.2. "....CHF" – u čl.7. "...u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja."
19. Osim gore navedenog valja reći da sud Europske unije u presudi poslovni broj: C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet CĆ protiv Erste bank Hungary Zrt), a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji.
20. Što se tiče konverzije kredita , odnosno nesporno između stranaka sklopljenog dana 18. siječnja 2016., Dodatka Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/2015 ), kojim je tužitelj , kao korisnik kredita prihvatio konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. valja reći da sklapanje tog Dodatka nije od utjecaja na rješavanje ovog spora, jer tim Dodatkom parnične stranke nisu sporazumno dogovorile način rješavanja ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, jer tuženik nije priznao niti je pregovarao o ništetnosti ugovornih odredbi te povratu svega što je stečeno bez osnove pa se ne može govoriti da bi Dodatak Ugovora o kreditu imao značenja za ovaj postupak, s time da Dodatak Ugovoru o kreditu uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja Dodatka, odnosno time se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i valute u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja tuženika kakvo postupanje je utvrđeno ništetnim u ranije spomenutim pravomoćnim odlukama donesenim od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske te dodatno potvrđeno od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
21. Također razlog zbog kojeg spomenuti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Dodatak koji su parnične stranke sklopile nije u vezi sa predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelja , je u tome da se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, odnosno da niti jedna odredba toga zakona ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose medu strankama , dakle nije prestala izvanugovorna obveza tuženika na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno da sklapanje Dodatka ne znači da je korisnik kredita u potpunosti obeštećen pa da posljedično tome ne bi imao pravni interes za vođenje parnice.
22. Nadalje , u odnosu na konverziju presudom Suda Europske unije u predmetu poslovni broj: C-186/16 iz koje proizlazi da je sud Europske unije dao smjernice nacionalnim sudovima i to : nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restituicija, je li ugovor s ništetnom valutnom klauzulom apsolutno ništetan i da potrošač ima pravo birati ostanak u ugovoru bez ništetnih ugovornih odredaba ili utvrditi ništetnost ugovora , a prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. sama činjenica da su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ne znači da je time korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđivanje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.
23. Sud Europske unije u presudi poslovni broj: C-118/17 od 14. ožujka 2019., a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima je utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno kao da ,
nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.
24. Prema tome, u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača,jer Dodatkom Ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana te ništetnim odredbama o promjenjivim ugovornim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli tužitelja, a što nije otklonjeno predmetnim Dodatkom već je za ubuduće definiran ugovorni odnos , a temeljem tog Dodatka Ugovora tužitelju nije vraćeno,sve ono što je preplatio.
25. U ovoj pravnoj stvari primjenjuje se institut stjecanja bez osnove reguliran odredbom iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga pa u konkretnom slučaju kada je tuženik za sebe nepošteno ugovorio valutnu klauzulu i time tužitelju obračunao viši anuitet od onoga ,koji je trebao platiti, uplatom takvih anuiteta, tuženik je stekao bez osnove utuženi novčani iznos.
26. Također , i prema čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.
27. S obzirom da je tuženik osporio i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba na okolnosti: izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita, da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Dodatka predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF- EUR) i koliki je prilikom izračuna konverzije iznos preplate, odnosno kolika je razlika između zbroja uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB-a na dan uplate i zbroja rata/anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR.
28. Prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana provođenja konverzije nije mogao mijenjati tečaj ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana provođenja konverzije iznose 10.751,34 EUR,zatim ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 24,13 EUR pa slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana provođenja konverzije slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 10.727,21 EUR. te na dan provođenja konverzije, odnosno na dan 21.siječnja 2016. je utvrđena glavnica u iznosu 89.572,04 EUR što primjenjivim tečajem na dan 21. siječnja 2016. iznosi 686.129,98 kn (tečaj 7,660091 kn za 1 EUR) i pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mijenjao tečaj korišten prilikom isplate kredita, preostala nedospjela glavnica tužitelja na dan 21. siječnja 2016. bi prema stvarnom otplatnom planu bila manja za 7.150,23 EUR te vještak tvrdi da je prilikom obračuna konverzije tuženik uzeo u obzir sve uplate tužitelja te je postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19. c. , a sukladno Dodatku Ugovoru o kreditu,a čl. 5 utvrđeno je da prema izračunu konverzije, zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate, veći je od zbroja anuiteta po kreditu u EUR, a njihova razlika predstavlja preplatu tužitelja koja na dan provođenja konverzije 21. siječnja 2016. iznosi 3.045,66 EUR.
29. Tuženik je stavio primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka navodeći da osporava nalaz i mišljenje vještaka zbog pogrešne metode izračuna i drugih omaški u dijelu izračuna iznosa navodne razlike glavnice , jer na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica prema izračunu konverzije iznosila je 688.164,55 HRK, a nedospjela glavnica prema inicijalnom otplatnom planu iznosila je 150.648,95 CHF što množeno tečajem na datum isplate kredita daje iznos od 679.870,22 HRK, a što daje razliku od 8.294,33 HRK i tuženik prigovara da vještak u svom izračunu uzima iznose iz stvarnog otplatnog plana dok bi pravilnom metodom izračuna bilo potrebno uzimati iznose prema inicijalnom otplatnom planu te osim toga tuženik tvrdi da bi sud trebao uzeti u obzir iznose , odnosno razdoblja kada je tužitelj plaćao manje anuitete kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit, što je razvidno iz nalaza i mišljenja vještaka u utvrđenom iznosu od -24,13 EUR.
30.
Financijski vještak se na primjedbe tuženika očitovala u podnesku od 9. listopada 2024. navodeći da je vještak izvršio izračun prema nalogu suda i to razlike nastale zbog valutne klauzule, a koju je vještak utvrdio primjenom stvarno primijenjenog otplatnog plana i vještak je utvrdio stanje glavnice na dan konverzije kredita pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mogao mijenjati tečaj u odnosu na početni tečaj te utvrdio razliku u priznatoj glavnici po konverziji i glavnici po stvarnom otplatnom planu, međutim vještak opreza radi, pod pretpostavkom da sud zauzme stav da bi razliku u glavnici trebalo računati na način kako je to tuženik naveo u svom podnesku od 23. rujna 2024. pa vještak daje izračun, usporedbu, iznosa glavnice po početnom otplatnom planu i tečaju koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa glavnice utvrđene provedbom konverzije te razlika iznosa i to: iznos glavnice po početnom otplatnom planu na dan konverzije CHF iznosi 138.489,75, tečaj CHF na dan isplate kredita 4,51294 tako da iznos glavnice po početnom otplatnom planu na dan konverzije u HRK iznosi 624.996,49 , zatim obračunati iznos nedospjele glavnice na dan konverzije u EUR iznosi 89.572,04 , a tečaj na dan konverzije je 7,66009 i obračunati iznos nedospjele glavnice EUR na dan konverzije u HRK iznosi 686.129,88 te razlika glavnice na dan konverzije preračunata po fiksnom tečaju konverzije kune u euro iznosi 8.113,81 , što je sveukupno 61.133,49 pa pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita vezano uz valutu CHF nisu mogli mijenjati kamatna stopa i tečaj , razlika u glavnici na dan 21. siječnja 2016. primjenom inicijalnog otplatnog plana i tečaja na dan isplate kredita u odnosu na glavnicu iskazanom provedenom konverzijom iznosi 8.113,81 EUR.
31. Tuženik je i nakon gore navedenog izračuna financijskog vještaka ostao kod tvrdnji da osporava nalaz i mišljenje vještaka zbog pogrešne metode izračuna i drugih omaški u dijelu izračuna navodne razlike glavnice, jer da taj izračun iznosi 1.100,85 EUR , a ne kao što je vještak izračunao 7.150,23 EUR.
32. Tužitelj je zatražio podneskom od 3. lipnja 2025. da vještak izračuna zakonske zatezne kamate na svaki utvrđeni preplaćeni iznos od dana preplate pa do 30. rujna 2015. te izvrši uračunavanje priznate preplate u konverziji temeljem odredbi čl. 172. Zakona o obveznim odnosima.
33.
Financijski vještak se podneskom od 9. srpnja 2025. očitovao na navode stranaka te što se tiče primjedbi tuženika, vještak se pozvao na svoje navode iz očitovanja od 9. listopada 2024. , a prema prijedlogu tužitelja izračunao je zatezne kamate pa tako vještak u dopuni nalaza i mišljenja navodi da zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu rasta tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana izračuna konverzije kredita, odnosno do dana 30. rujna 2015. ukupno iznose 3.169,83 EUR, a pod pretpostavkom da se primjenjuje čl. 172 ZOO-a (uračunavanje kamata i troškova) tada bi preostali iznos zateznih kamata na preplaćene mjesečne iznose obračunate do dana izračuna konverzije kredita, odnosno do dana 30. rujna 2015. iznosio 124,17 EUR.
34. Tužitelj i tuženik na očitovanje financijskog vještaka nisu imali primjedbi.
35. Sud ocjenjuje stručnim i nepristranim nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Petre Blašković , koja je nalaz i mišljenje dala na temelju priložene dokumentacije te je nalaz i mišljenje jasan i određen bez kontradiktornosti pri čemu je vještak dao više varijanti izračuna te je sve to prikazala u tablicama ,a i dopunski se u dva navrata očitovala na primjedbe stranaka pa sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka.
36. Uzimajući u obzir nalaz i mišljenje financijskog vještaka , kao i dopune istog utvrđeno je da razlika u iznosu anuiteta po tečaju na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana provođenja konverzije iznosi 10.751,34 EUR u kojem iznosu je sud prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i odlučio kao u toč. I izreke presude
37. Osim navedenog iznosa tuženik je kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a dužan platiti tužitelju i zakonske zatezne kamate, koje teku od dana konverzije kredita 1. listopada 2015.
38. Također uzimajući u obzir nalaz i mišljenje financijskog vještaka , kao i dopune istog sud je utvrdio da je ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije i iznosi 7.150,23 EUR u kojem iznosu je sud prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i odlučio kao u toč. II izreke presude.
39. Osim navedenog iznosa tuženik je kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a dužan platiti tužitelju i zakonske zatezne kamate, koje teku od dana konverzije kredita 1. listopada 2015.
40. U konkretnom slučaju nije sporno da je tužitelj tijekom otplate kredita prije konverzije preplatio svaki pojedini anuitet , koji je podmiren po povećanom tečaju u odnosu na početni tečaj pa takva preplata čini glavnicu njegovog potraživanja , a nije sporno da na svaku pojedinu preplatu po anuitetima teku zakonske zatezne kamate od dana plaćanja anuiteta do isplate tako da tužitelj na dan konverzije, pored glavnice preplate, ima prema tuženiku potraživanje i zakonskih zateznih kamata koje su tekle od plaćanja pojedinog anuiteta do konverzije.
41. Dakle, banka je provedbom konverzije djelomično obeštetila tužitelja tako da mu je priznala preplatu od 3.045,66 EUR, ali treba uzeti u obzir da je taj iznos tužitelju priznat, odnosno stavljen na raspolaganje tek provedbom konverzije, a da tužitelj u trenutku konverzije već ima dospjelo potraživanje prema banci koje se sastoji od glavnice i zakonskih zateznih kamata tako da na dan konverzije egzistira potraživanje tužitelja prema banci,a preplata koju je banka priznala u konverziji predstavlja djelomično obeštećenje kojim treba (do visine priznate preplate) zatvoriti potraživanje tužiteljice i to na način da se najprije zatvaraju zakonske zatezne kamate obračunate do dana konverzije (počevši od najranije dospjelih iznosa), a potom eventualno i dio glavnice potraživanja u slučaju da je preplata veća od zakonskih zateznih kamata.
42.
Prema tome sud smatra da se preplata iz konverzije treba uzeti u obzir prilikom rješavanja ovog spora pa treba tretirati predmetnu nespornu preplatu od 3.045,66 EUR u smislu čl. 172. ZOO glede uračunavanja tražbine prema kojem: „Ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica“tako da se iznos zakonskih zateznih kamata na svaki preplaćeni anuitet do dana izračuna konverzije kredita 30. rujna 2025. od 3.169,83 EUR umanjuje za nespornu preplatu tako da preostali iznos zateznih kamata na preplaćene mjesečne iznose obračunate do dana izračuna konverzije kredita iznosi 124,17 EUR na ime zakonske zatezne kamate, koje teku od stjecanja pojedinih iznosa preplate po osnovi ništetnih ugovornih odredbi do dana provođenja konverzije pa je valjalo odlučiti kao u toč. III. izreke presude.
43. Osim navedenog iznosa tuženik je kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a dužan platiti tužitelju i zakonske zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva 3. listopada 2025.
44. Što se tiče uračunavanja negativnih tečajnih razlika, valja reći da tužitelj nije nepošten stjecatelj te s obzirom na iskaz tužitelja tijekom postupka i postupanje tuženika kod odobravanja kredita kako je gore navedeno , dakle bez uračanavanja negativnih iznosa, jer je za stjecanje bez osnove bitno uzeti u obzir iznose kada je tečaj švicarskog franka u odnosu na kune bio veči te je tada došlo do preplate kredita, a niti tuženik nije stavio prigovor radi prijeboja s tražbinom tužitelja.
45.
Pritom valja reći da niže zaračunate negativne tečajne razlike nastale su slobodnom dispozicijom tuženika pa stoga za anuitete obračunate po nižem tečaju u odnosu na tečaj po kojem je isplaćen kredit , tužitelj ne preuzima nikakvu obvezno- pravnu odgovornost.
46. Tužitelj nakon provedbe financijskog vještačenja , iz iste činjenične i pravne osnove zahtijeva drugu novčanu svotu, s time da se zapravo ne radi o eventualno komuliranom tužbenom zahtjevu , jer i jedan ( osnovni ) i drugi zahtjev ( tzv eventualno kumulirani ) se odnose na ništetnost predmetnog Ugovora i s tim u vezi isplatu određenih novčanih iznosa od strane banke tužiteljici uzimajući u obzir glavnicu, zakonske zatezne kamate i uračunavanje ili neuračunavanje preplate tako da se zapravo radi o istom tužbenom zahtjevu .
47. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da tužitelj nije dokazao da je potrošač , ali takav prigovor tuženika nije osnovan , jer tužitelj nije sklopio predmetni Ugovor o kreditu radi obavljanja djelatnosti već je kredit bio namjenski za kupnju apartmana , za osobne potrebe, kako proizlazi iz uvjerljivog iskaza tužitelja pa iz toga proizlazi da je korisnik kredita potrošač , a osim toga u poslovnim knjigama tuženika kredit se vodi kao potrošački kredit , a ne kao poslovni i kao takav je ishođen i odobren od tuženika, dakle u samom Ugovoru o kreditu navedena je namjena kredita, čime je tužitelj dokazao da je potrošač i da je aktivno legitimiran u ovom predmetu.
48. Osim toga , poslovni krediti se odobravaju po sasvim različitim kriterijima i kao takvi se vode u banci i za njih je potrebno dokazivati bonitet poslovnog subjekta te je potrebna i izrada poslovnog plana te isplativost poslovnog poduhvata , a ako se radi o projektnom kreditiranju , potrebno je odobrenje nadzornog odbora banke.
49. Dakle, tužitelj je dokazao da je potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača , jer je potrošač fizička osoba , koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne , obrtničke ili profesionalne djelatnosti., a tužitelj je apartman kupio za svoje osobne potrebe i potrebe svoje obitelji , nije ga iznajmljivao niti je tužitelj bio vlasnik obrta ili tvrtke u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i otplate kredita .
50. Prigovor tuženika o zastari tražbina tužitelja nije osnovan .
51. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ovaj sud u skladu s čl. 138.a tog Zakona u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika pa se tužitelj osnovano poziva na presudu u kolektivnom sporu, kao i u skladu s čl. 502.c ZPP-a tako da tužitelj ima pravni interes u ovom predmetu tražiti ništetnost pojedinih odredbi Ugovora ( valutna klauzula ) i isplatu s te osnove .
52. Glede preplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja –valutna klauzula valja reći da presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6.. izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je ta presuda postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. a tužitelj je u ovom individualnom sporu podnio tužbu u roku kraćem od pet godina od dana pravomoćnosti presude , odnosno dana 12 lipnja 2023. tako da nije proteklo 5 godina i nije nastupila zastara takve tražbina tužiteljice.
53. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st.1. Zakona o parničnom postupku (,,Narodne novine ''br. 53/91, 91/92,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 -pročišćeni tekst , 25/13, 89/14 , 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 –dalje ZPP ), a troškovi parničnog postupka odnose se na zastupanje tužitelja po punomoćnici , koja je odvjetnica u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to: za sastav tužbe po tbr 7/1 250 bodova , za sastav podneska od dana 13. 2. 2024. po tbr 8/1 250 bodova , za sastav podneska od dana 2. 4. 2024. po tbr 8/1 250 bodova, za zastupanje na raspravi dana 15. 5. 2024. po tbr 9/1 250 bodova, za sastav podneska od dana 16. 10. 2024. po tbr 8/1 250 bodova, za sastav podneska od dana 4. 11. 2024. po tbr 8/1 250 bodova, za sastav podneska od dana 3. 6. 2025. po tbr 8/1 250 bodova,za zastupanje na raspravi dana 11. 6. 2025. po tbr 9/1 250 bodova , za sastav podneska od dana 2. 10. 2024. po tbr 8/1 250 bodova,za zastupanje na raspravi dana 20. 10. 2025. po tbr 9/1 250 bodova , a kako je 1 bod 2,00 EUR , to iznosi 5.000,00 EUR te PDV od 25% u iznosu od 1.250,00 EUR čemu valja pribrojiti troškove financijskog vještačenja u iznosu od 200,00 EUR tako da su tužitelju dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 6.450,00 EUR na koji iznos sukladno čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a teku zakonske zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude 5. prosinca 2025.
54. Tužitelj traži naknadu troškova parničnog postupka za tzv Preliminarni izračun, međutim taj izračun nije određen od strane suda , a s tim izračunom se nije suglasio tuženik tako da tužitelju ne pripadaju ti troškovi parničnog postupka pa je u iznosu od 150,00 EUR valjalo odbiti takav zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka.
55. Budući da tuženik nije uspio u parnici , to je odbijen kao neosnovan njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.950,00 EUR .
56. S obzirom da je tužitelj potrošač i da se radi o potrošačkom ugovoru , to nije dužan platiti troškove sudske pristojbe.
U Zaboku 5. prosinca 2025.
S u d a c
Branko Herceg
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste, pisano u tri primjerka , putem ovog suda , nadležnom Županijskom sudu
Dostaviti:
1. Zrinka Prlić , odvjetnica iz Zagreba, Kaptol 21
2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba,
Lopašićeva 6
