- 1 -              Rev 1297/2022-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1297/2022-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr.sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja I. V. iz O., OIB …, i II-tužitelja M. V. iz U., OIB …, obojica zastupana po punomoćniku J. J., odvjetniku u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova, OIB …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Gospiću, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude i rješenja Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-1247/2020-7 od 10. veljače 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Gospiću poslovni broj Pr-30/2019-18 od 13. studenoga 2020., u sjednici održanoj 17. listopada 2023.,

 

 

p r e s u d i o j e:

 

I. Preinačuje se presuda Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-1247/2020-7 od 10. veljače 2022., u pobijanom dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Gospiću poslovni broj Pr-30/2019-18 od 13. studenoga 2020. u dijelu st. 1. izreke, kojim je naloženo tuženici isplatiti I-tužitelju I. V. iznos od 6.680,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose i po stopi, sve preciznije navedeno u toj presudi, te u st. 2. izreke, u kojem je naloženo tuženici isplatiti II-tužitelju M. V. iznos od 110.780,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama kako je to pobliže navedeno u izreci presude, kao i presuda Općinskog suda u Gospiću poslovni broj Pr-30/2019-18 od 13. studenoga 2020, u citiranom dijelu, na način da se u tom dijelu tužbeni zahtjevi tužitelja I. V. i M. V. odbijaju kao neosnovani.

 

II. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova sastava odgovora na reviziju, kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1.1. Presudom suda prvog stupnja u st. 1. izreke I. V. iznos od 6.680,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose i po stopi sve preciznije navedeno u toj presudi, do isplate, te je u st. 2. izreke pobijane presude tuženica obvezana II-tužitelju M. V. isplatiti iznos od 110.780,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose i po stopi sve preciznije navedeno u toj presudi, također do isplate.

 

1.2. Odlukom o parničnom trošku sadržanom u točki 3. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljima troškove postupka u iznosu od ukupno 17.187,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama.

 

2.1. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

3. Ovaj je sud rješenjem poslovni broj Revd-2646/2022-2 od 12. srpnja 2022. dopustio tuženici reviziju protiv drugostupanjske presude zbog pitanja:

 

"Može li se Tumačenje Zajedničke komisije broj 7/55 od 22. svibnja 2014., i to članci 55. i 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne Novine" 104/2013), koje je vezano za rad službenika na graničnom prijelazu D. proširivati i na drugi krug osoba i druge činjenične situacije za vrijeme važenja navedenog KU kao i nakon 9. studenoga 2017., od kada se primjenjuje novi Kolektivni ugovor?"

 

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tuženica je podnijela reviziju protiv drugostupanjske presude pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) pobijajući je zbog pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen, s prijedlogom da se preinakom odbije tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška, podredno da se prvostupanjska i drugostupanjska presuda ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

5. Tužitelji su odgovorili na reviziju tuženice i predložili istu odbiti kao neosnovanu, te im dosuditi trošak sastava odgovora na reviziju.

 

6. Revizija je osnovana.

 

7. Pobijana je presuda, sukladno odredbi čl. 391. st. 1. ZPP, ispitana samo u dijelu u kojem je dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojih je dopuštena.

 

8. Predmet je postupka zahtjev tužitelja kao policijskih službenika za zaštitu granice L. P. S.-I., za isplatu utuženih iznosa s pripadajućom kamatom po osnovi terenskog dodatka.

 

9. U postupku provedenom pred nižestupanjskim sudovima bile su nesporne ili su utvrđene slijedeće pravno odlučne činjenice:

 

- da su tužitelji državni službenici zaposleni kod tuženice u Policijskoj postaji K.;

 

- da je rješenjem od dana 1. kolovoza 2018. Policijska postaja K. promijenila naziv u Postaju granične policije K. sa sjedištem u K., …;

 

- da su I. i II. tužitelji u utuženom razdoblju dnevnim i mjesečnim rasporedima upućeni na rad na Međunarodni cestovni granični prijelaz L. P. S. – I., na području državnog teritorija Republike Bosne i Hercegovine, udaljenom od sjedišta Policijske postaje K. oko 24 km;

 

- da je visina tužbenog zahtjeva određena prema dopisu MUP-a RH od 11. veljače 2019., koju tuženik nije osporio, uz priloženu vjerodostojnu evidenciju poslodavca – javnu ispravu, a ujedno dokaz u vidu tabelarnog prikaza o radnom vremenu tužitelja gdje je evidentirana svaka smjena u trajanju od najmanje 8 sati, a pretežit broj smjena je u trajanju od 12 sati;

 

- da je Zajednička komisija za tumačenje odredbi i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike u vezi primjene odredbe čl. 56. KU/13, dana 20. svibnja 2014. dala tumačenje broj 7/55, i dana 11. studenoga 2016. tumačenje broj 22/56, prema kojemu službenik koji je temeljem posebnog rasporeda upućen obavljati poslove radnog mjesta na području graničnog prijelaza, u konkretnom slučaju D. u Republici Sloveniji, ima pravo na terenski dodatak u visini od 150,00 kn ako je na terenu proveo najmanje osam sati, u koje vrijeme se ubraja i vrijeme putovanja, pri čemu se terenski dodatak i dnevnica isključuju, - da tužiteljima nije od strane poslodavca (tuženice) isplaćena dnevnica u utuženom razdoblju u kojemu su obavljali poslove granične kontrole na Međunarodnom cestovnom graničnom prijelazu L. P. S. – I., - da se za vrijeme obavljanja poslova granične kontrole u utuženom razdoblju tužitelji nisu mogli samostalno kretati na području druge države gdje su bili upućeni na rad, da za vrijeme pauze nisu mogli prelaziti na teritorij Republike Hrvatske jer im nije bio organiziran ili dostupan prijevoz na teritorij Republike Hrvatske, da zbog nedovoljnog broja policijskih službenika na graničnom prijelazu te značajnog protoka vozila i osoba na istome, tužitelji nisu koristili dnevni odmor – pauzu u trajanju od jednog sata kada su na to imali pravo (ako su radili u smjeni od 12 sati), već su na svom radnom mjestu konzumirali dnevni obrok u trajanju od 10 do 15 minuta i odmah nastavljali s radom.

 

10.1. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su, polazeći od sadržaja odredbe čl. 50. KU/13 odnosno čl. 56. KU/17, te pozivom na tumačenja Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene kolektivnih ugovora broj 7/55 od 20. svibnja 2014. i broj 22/56 od 11. studenoga 2016. prihvatili tužbeni zahtjev I. i II. tužitelja jer su utvrdili da su tužitelji obavljali poslove izvan mjesta svog stalnog boravka i izvan stalnog mjesta rada u kojem su zaposleni, odnosno izvan sjedišta Policijske uprave Ličko-senjske, Policijske postaje granične policije K., sa sjedištem u K. jer ne samo da su svoj dnevni rad obavljali dulje od 8 sati već su i rad obavljali na području druge države, konkretno na području državnog teritorija Republike Bosne i Hercegovine.

 

10.2. Uz navedeno smatraju da je u konkretnom predmetu za utuženo razdoblje mjerodavno Tumačenje Zajedničke komisije broj 7/55 od 20. svibnja 2014. i Tumačenje broj 22/56 od 11. studenoga 2016., iz kojih proizlazi da pravo na terenski dodatak nije uvjetovano udaljenošću mjesta u koje se službenik upućuje od stalnog mjesta rada, a s obzirom na utvrđene okolnosti rada tužitelja na području druge države, odnosno na državnom teritoriju Republike Bosne i Hercegovine, koje zahtijevaju čitav niz priprema prije početka službe, radi utvrđenih ograničenja i s obzirom da granični prijelaz lociran na teritoriju Republike Bosne i Hercegovine nije u funkcionalnom smislu dio hrvatske policijske postaje i prema kojemu službenik koji je temeljem posebnog rasporeda upućen obavljati poslove radnog mjesta na području graničnog prijelaza, ima pravo prema ranijem Kolektivnom ugovoru ("Narodne novine" broj 104/13) na terenski dodatak u visini od 150,00 kuna koji je vrijedio do 31. listopada 2017., a od 1. studenoga 2017. po Kolektivnom ugovoru ("Narodne novine" broj 112/17 i 12/18), u visini od 170,00 kuna ako je na terenu proveo najmanje osam sati, u koje vrijeme se ubraja i vrijeme putovanja, pri čemu se terenski dodatak i dnevnica isključuju.

 

11. Prema pravnom shvaćanju nižestupanjskih sudova, pod pojmom stalnog mjesta rada podrazumijeva se mjesto, odnosno područje u kojem službenik obavlja poslove radnog mjesta na koje je raspoređen, s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz Pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen, utvrđen u aktu o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela (čl. 56. st. 2. ranijeg KU). Stoga su sudovi ocijenili da se rad tužitelja na području druge države, odnosno na državnom teritoriju Republike Bosne i Hercegovine smatra radom na terenu (terenskim radom) zato što lokacija mjesta rada u Republici Bosni i Hercegovini ne može predstavljati radno mjesto ni područje rada tužiteljice prema međudržavnom sporazumu budući da pravo na terenski dodatak policijskih službenika MUP RH nije predmet međudržavnog ugovora zaključenog između Vlade RH i Vlade Republike Slovenije, već se u konkretnom slučaju radi o pravima koja su regulirana pozitivnim pravnim propisima RH, odnosno KU.

 

12. Nižestupanjski sudovi nadalje smatraju da se neosnovano tuženica poziva na odredbu čl. 37. st. 1. Zakona o nadzoru državne granice ("Narodne novine" broj 83/13 i 27/16. – dalje: ZNDG), na Ugovor o zajedničkim lokacijama na graničnim prijelazima od 17. lipnja 2002., zaključen između Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine te na Aneks VI Ugovora o zoni zajedničke lokacije na graničnom prijelazu L. P. S. – I. od 5. ožujka 2003., obzirom da je tijekom ovog postupka nedvojbenim utvrđeno da su I. i II-tužitelji kao policijski službenici upućeni na rad na teritorij druge države izvan stalnog mjesta rada u kojem su zaposleni i izvan mjesta njihovog stalnog boravka, slijedom čega za vrijeme boravka na terenu imaju pravo na terenski dodatak, u smislu odredaba čl. 50. KU/13 odnosno čl. 56. KU/17.

 

13. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sudovi su pošli od pojma stalnog mjesta rada, što jest pravilno jer se terenski dodatak i priznaje u ovisnosti o tome je li konkretni rad službenika izvršen u stalnom mjestu rada ili izvan tog mjesta. Međutim, sudovi su pogriješili u primjeni materijalnog prava kod tumačenja pojma stalnog mjesta rada tužitelja zato što su taj pojam u slučaju tužitelja tumačili proizvoljno, bez obzira na propise kojima je uređeno mjesto rada tužitelja kao policijskih službenika za zaštitu granice konkretne policijske postaje (K.).

 

14. Pri tumačenju pojma mjesta rada policijskih službenika za zaštitu granice valja najprije imati na umu da je odredbom čl. 25. st. 3. ZNDG propisano da se granična kontrola ili dio granične kontrole može, sukladno međunarodnim instrumentima, obavljati i na području druge države, dok u skladu s odredbom čl. 37. st. 2. istog Zakona, policijski službenici Republike Hrvatske smiju, sukladno međunarodnom ugovoru ili odredbama važećih propisa, u drugim državama obavljati određene radnje i poslove iz područja nadzora državne granice i druge poslove međunarodne suradnje, pod uvjetima određenim međunarodnim ugovorom.

 

15. Kada je riječ o međunarodnoj suradnji između Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine u vezi s obavljanjem granične kontrole, taj međunarodni ugovor predstavlja Ugovor između Republike Hrvatske i republike Bosne i Hercegovine o zajedničkim lokacijama na graničnim prijelazima, koji je potvrđen Zakonom o potvrđivanju Ugovora između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o zajedničkim lokacijama na graničnim prijelazima, potpisan u Sarajevu 17. lipnja 2002., (objavljen u "Narodnim novinama – Međunarodni ugovori" br. 7/2004 - dalje: Sporazum).

 

16. Tim je Ugovorom u čl. 2. st. 1. ugovoreno da će ugovorne stranke unutar njegova okvira pojednostavniti i ubrzati obavljanje granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, dok je u st. 2. istog članka propisano da će u tu svrhu u domaćoj državi biti određena službena mjesta na kojima se unutar zone obavlja granična kontrola susjedne države. U st. 3. čl. 2. Sporazuma određeno je da službene osobe susjedne države imaju pravo u skladu s ovim Sporazumom obavljati graničnu kontrolu u domaćoj državi u zoni, koja se određuje sukladno ovom Sporazumu.

 

Zagreb, 17. listopada 2023.

 

                            Predsjednik vijeća:

              Renata Šantek, v.r.