1

Poslovni broj: Gž-315/2023-4

 

 

Poslovni broj: Gž-315/2023-4

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

PRESUDA

I

RJEŠENJE

 

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Miloša Lojena kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Veljka Kučekovića kao člana vijeća, u parničnom predmetu tužitelja J. J., OIB: …, iz M., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva G. i Š. j.t.d. iz Č., protiv tuženika E. & S. b. d.d., OIB: …, iz R., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva H. i p. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2148/2021-23 od 27. prosinca 2022., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 17. listopada 2023.,

 

presudio je i riješio je

 

I. Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana, dok se žalba tuženika djelomično odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava kao osnovana te se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2148/2021-23 od 27. prosinca 2022.:

- potvrđuje u točki I., II., III., IV. i V. izreke za iznos od 1.405,87 EUR/10.592,50 kn (slovima: tisuću četiristo pet eura i osamdeset sedam centi/deset tisuća petsto devedeset dvije kune i pedeset lipa)[1],

- preinačuje u točki V. izreke za iznos od 165,90 EUR/1.250,00 kn (slovima: sto šezdeset pet eura i devedeset centi/tisuću dvjesto pedeset kuna)1, tako da se rješava:

 

Odbija se zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi parnični trošak u iznosu od 165,90 EUR/1.250,00 kn (slovima: sto šezdeset pet eura i devedeset centi/tisuću dvjesto pedeset kuna)1, u roku 15 dana.

 

II. Tuženiku se ne dosuđuje trošak žalbe.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjski sud je donio presudu kojom je u točki I. izreke naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.608,18 kn/213,47 EUR sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose od dospijeća do isplate, kako je to specificirano. U točki II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 17.646,68 kn/2.342,10 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, kako je specificirano. U točki III. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 204,17 kn/27,11 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, kako je specificirano. U točki IV. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 10.502,37 kn/1.393,93 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, kako je specificirano, dok je u točki V. izreke naloženo tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznos od 11.842,50 kn/1.571,77 EUR, dok je odbijen s iznosom iznad dosuđenog do zatraženog parničnog troška.

 

2. Protiv točke V. izreke navedene presude u odbijajućem dijelu pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tužitelj 11. siječnja 2023. ne navodeći izričito zakonske razloge, a predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku te naloži tuženiku da tužitelju nadoknadi cjelokupni prouzročeni trošak prema troškovniku.

 

2.1. Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik 30. prosinca 2022. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku na način da odbaci, odnosno odbije tužbeni zahtjev ili da istu ukine i predmet vrati na ponovni postupak prvostupanjskom sudu.

 

3. Odgovori na žalbe nisu dani.

 

4. Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženika djelomično osnovana.

 

5. Predmet tužbe je zahtjev tužitelja za isplatu više plaćenog tuženiku na temelju ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 3. travnja 2006. i 27. ožujka 2007., a kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema odluci banke i u kojima je glavnica vezana uz valutu CHF.

 

5.1. Tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, kako po osnovu, tako i po visini, te je istaknuo prigovor zastare, kao i prigovor radi prijeboja od kojeg je odustao do zaključenja glavne rasprave.

 

5.2. Na temelju provedenih dokaza prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao bankom sklopio Ugovor o kreditu broj … dana 3. travnja 2006. kojim mu je stavljen na raspolaganje iznos od 23.800,00 CHF protuvrijednost u kunama, uz obvezu vraćanja kroz 84 mjeseca u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 341,89 CHF, obračunatih po srednjem tečaju banke na dan odobrenja žiro-računa banke te je određena kamatna stopa u trenutku ugovaranja od 5,49% godišnje, a banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope i način obračuna i naplate sukladno važećim odlukama banke,

- da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao bankom sklopio 27. ožujka 2007. Ugovor o kreditu broj … kojim mu je tuženik stavio na raspolaganje novčani iznos od 11.160,00 CHF protuvrijednost u kunama, uz obvezu vraćanja kroz 72 mjeseca u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 184,90 CHF, obračunatih po srednjem tečaju banke tuženika na dan odobrenja žiro-računa uz kamatnu stopu u trenutku ugovaranja od 5,90% godišnje i uz ovlaštenje banke da izvrši promjenu kamatne stope, kao i način obračuna i naplate sukladno važećim odlukama banke,

- da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio spor pod brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, a predmet kojeg je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a u ugovorima o kreditima koje su zaključivale banke (tužene u tom postupku, među kojima je i ovdje tuženik) s potrošačima,

- da je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. (revizija odbijena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-249/14 od 9. travnja 2015.), potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je, između ostalih, i tuženik kao jedan od tuženika u kolektivnom sporu, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača,  korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to članak 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07. i dr.) i to članak 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- da je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime su banke postupile suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07. i dr.),

- da iz iskaza tužitelja proizlazi kako mu u razgovoru s djelatnikom banke nije pojašnjen pojam valute utočišta, niti su mu detaljnije protumačene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, kako nije upozoren da je rizičnije sklopiti kredit u francima nego u eurima, da bi rata mogla porasti za 50% zbog čega nije bio svjestan ekonomskih posljedica koje mogu proizići zbog valutne klauzule, dok mu je u odnosu na kamatnu stopu rečeno da može porasti za 0,5% godišnje,

- da iz iskaza R. K., zaposlenika tuženika koji je neposredno pregovarao s tužiteljem, proizlazi da tužitelju nije posebno objašnjavana valutna klauzula, ali su potrošačima bili dostupni letci za sklapanje ugovora o kreditu u CHF i graf s prikazanim kretanjem tečaja CHF unutar 5 godina te da je tužitelju naglašeno da se kamatna stopa tijekom otplate kredita može mijenjati,

- da iz nalaza vještaka financijske struke D. T.-B. proizlazi da je tužitelj po ugovoru o kreditu od 3. travnja 2006. zbog promijenjene kamatne stope uplatio više u odnosu na početnu kamatnu stopu iznos od 1.608,18 kn/213,47 EUR, a po osnovu tečajne razlike iznos od 17.646,68 kn/2.341,10 EUR,

- da je po drugom kreditu od 27. ožujka 2007. tužitelj po osnovu promijenjene kamatne stope platio više u odnosu na početnu kamatnu stopu iznos od 204,17 kn/27,11 EUR, a po osnovu tečajne razlike iznos od 10.502,37 kn/1.393,93 EUR.

 

5.3. Na temelju tako provedenih dokaza prvostupanjski sud zaključuje da tuženik s tužiteljem prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovarao, niti ga ozbiljno informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o parametrima o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a niti ga je informirao o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF. Tuženik da je kredite u kojima je glavnica vezana uz CHF kao kreditni proizvod reklamirao kao najpovoljniji za klijente, pri čemu nije dao pravilnu i potpunu informaciju o mogućim rizicima promjene tečaja CHF. Letak koji je bio dostupan klijentima da nije pružao dovoljno informacija o mogućim rizicima glede promjene tečaja CHF za vrijeme trajanja otplate kredita. Zbog toga da su odredbe članka 8. navedenih ugovora o kreditu i odredbe u kojima je glavnica vezana uz valutu CHF ništetne, pa je tuženik u obvezi vratiti ono što je stekao bez osnove na temelju članka 1111. u vezi s člankom 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22.; dalje: ZOO). Kako na nalaz i mišljenje vještaka nije bilo primjedbi niti od strane tužitelja, a niti od strane tuženika, te kako je tužitelj tužbeni zahtjev sastavio u skladu s nalazom vještaka, to je prvostupanjski sud usvojio tužbeni zahtjev tužitelja kao u točkama I., II., III. i IV. izreke te je na mjesečne iznose više plaćenog dosudio zakonsku zateznu kamatu od dana stjecanja na temelju članka 1115. ZOO-a smatrajući tuženika nepoštenim stjecateljem.

 

5.4. Odbijen je prigovor zastare s pozivom na članak 225. ZOO-a. Naime, tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina, a zastara počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništetnog ugovora. Prema pravnom shvaćanju izloženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe. U odnosu na više plaćeno po osnovu promijenjene kamatne stope da je zastarni rok počeo teći s pravomoćnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., tj. od 13. lipnja 2014., a u odnosu na odredbe o valutnoj klauzuli od 14. lipnja 2018., pa u odnosu na potraživanje zbog promjene tečaja tužba nije u zastari, ali nije u zastari niti u odnosu na potraživanje zbog promjene kamatne stope jer je podnesena 11. lipnja 2019., dakle unutar zastarnog roka.

 

5.5. Prvostupanjski sud je odbio saslušanje svjedokinje D. K. jer ista nije pregovarala s tužiteljem, pa prvostupanjski sud navedeni dokaz smatra suvišnim.

 

5.6. Odluka o parničnom trošku temelji se na članku 154. stavak 1. i članku 155. ZPP-a, a visina je utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22.; dalje: Tarifa) i Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18.), sve uvećano za trošak vještačenja.

 

6. Tuženik podnosi žalbu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer prvostupanjski sud nije dao razloge za odbijanje saslušanja svjedokinje D. K. i jer nije prihvatio iskaz svjedoka R. K., odnosno isti obrazlaže vrlo paušalno. Također da nije pravilno ocijenjena dokumentacija i predloženi dokazi tuženika vezano uz informiranost tužitelja: reklamni materijal, brošure, dokumenti za informacije o valutnoj klauzuli te e-mail korespondencija D. K.. Isto tako, da nije dano valjano obrazloženje niti za stav prvostupanjskog suda da je odredba o kamatnoj stopi uzrokovala znatnu neravnotežu između stranaka, pri čemu tuženik ponovo ističe da je odredba o promjenjivosti kamatne stope bila jasna, lako razumljiva i uočljiva pa ju stoga nije dopušteno ocjenjivati u smislu odredbe članka 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. Isto tako, prije donošenja Zakona o potrošačkom kreditiranju da je tuženik bio u obvezi potrošača izvijestiti o promjene kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način, što je tuženik i učinio.

 

6.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu jer je za svoju odluku dao jasne i neproturječne razloge.

 

6.2. Pravilno prvostupanjski sud nije saslušavao svjedokinju D. K. jer je ista bila voditeljica Službe upravljanja s ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji te je u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste, te ista nije mogla dati relevantne podatke o tome je li zastupnik tuženika s kojim je tužitelj neposredno pregovarao prije zaključenja ugovora objasnio sve parametre bitne za promjenu kamatne stope, odnosno upoznao ga s povećanim rizikom zaključenja ugovora u kojima je glavnica vezana za CHF, a u odnosu na kredite u kojima je glavnica bila vezana uz drugu valutu. Ona je mogla iskazivati o načinu na koji su zaposlenici koji su zaključivali ugovore trebali postupati prema potrošačima, ali ne i o pregovaranju u odnosu na konkretne ugovore jer ona osobno nije bila u kontaktu s tužiteljem, već je to bio zaposlenik tuženika R. K..

 

6.3. Što se tiče ocjene dokumentacije i priloženih dokaza tuženika, a koji su vezani uz informiranost tužitelja, kao što su reklamni materijali, brošure i drugo, treba reći da se također radi o općenitim informacijama koje su davane potrošačima i iz kojih su potrošači mogli vidjeti eventualno kretanje tečaja određene valute, pa tako zaposlenik tuženika R. K. naglašava da su potrošačima bili na raspolaganju letci za sklapanje ugovora o kreditu u CHF i graf s prikazanim kretanjem tečaja CHF unatrag 5 godina. Ovaj svjedok izričito navodi da se tužitelju nije posebno objašnjavala valutna klauzula, a što se tiče promjenjivosti kamatne stope tužitelju je, što i nije sporno, bilo poznato da se tijekom otplate kredita kamatna stopa može mijenjati, ali ne i pretpostavke odnosno promjene na tržištu koje su od utjecaja na promjenu kamatne stope.

 

6.4. Sve to ne ukazuje na činjenicu da se s tužiteljem prilikom zaključenja spornih ugovora pojedinačno pregovaralo, da je bio upoznat sa svim parametrima koji mogu dovesti do promjene kamatne stope te na koji način će se ta kamatna stopa mijenjati, a time i utjecati na visinu otplatnog anuiteta, te da je tužitelj bio upoznat s povećanim rizikom sklapanja ugovora o kreditu u kojima je glavnica vezana uz CHF, a što je banci bilo poznato.

 

6.5. Što se tiče tvrdnje da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila jasna, lako razumljiva i uočljiva pa da zbog toga i ne može biti predmet ispitivanja u sudskom postupku jer je ista poštena, treba reći da je prvostupanjski sud naveo kako formulacija da će se ugovorna kamata mijenjati sukladno odluci banke ukazuje da je način i obračun kamata vezan za akte tuženika s kojima tužitelj u trenutku zaključenja ugovora nije bio upoznat, s tim da se radi o dokumentima koji su stručni i kao takvi razumljivi isključivo osobama koje imaju ekonomsko obrazovanje i koja se bave bankarskim poslovima, pa zaključuje da navedene odredbe o razlozima promjene kamatne stope koje ovise o odluci tuženika, tužitelju kao potrošaču nisu mogle biti razumljive. U obavijestima o promjeni kamatne stope tuženik da nije naveo objektivne kriterije pomoću kojih bi tužitelj kao prosječni potrošač mogao provjeriti opravdanost razloga za promjenu kamatne stope, odnosno tuženik je to učinio na nerazumljiv način. Tuženik da je unošenjem u ugovore o kreditu neodređene formulacije u pogledu promjenjivosti kamatne stope postupao suprotno načelima obveznog prava jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao korisnik kredita i potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca. Ovakav stav prihvaća i ovaj sud.

 

6.6. Nadalje, tuženik osporava odluku prvostupanjskog suda u odnosu na zastaru te se poziva na članke 241. ZOO-a, te iznosi stav da je potraživanje tužitelja zastarjelo jer je isti mogao odnosno bio dužan, ako je smatrao da postoji pravo na naknadu štete koju potražuje u ovom postupku neovisno od kolektivnog spora u zastarnim rokovima, pokrenuti postupak za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora te ostvariti zahtjev za naknadu štete u tom postupku. Pogrešno da je stajalište prvostupanjskog suda da se radi o općem zastarnom roku od 5 godina, već da se radi o zastarnom roku od 3 godine s obzirom da se radi o naknadi štete. U tom pravcu da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

6.7. U odnosu na navedeni žalbeni razlog treba reći da je sudska praksa, a polazeći od pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzela stav kako zastara restitucijskih zahtjeva koji se temelje na utvrđenjima iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača teku od pravomoćnosti odluka kojima je utvrđena ništetnost odredbi ugovora o kreditu u kolektivnom sporu, pa je stoga stav prvostupanjskog suda o zastari u konkretnom slučaju pravilan. Zbog toga se ovaj sud neće detaljnije osvrtati na stavove tuženika i na primjenu zakonskih odredbi ZOO-a na koje se tuženik poziva, s obzirom da je to pitanje riješeno kroz sudsku praksu.

 

6.8. Nadalje tuženik smatra da nije bio nepošten stjecatelj pa da se stoga zakonska zatezna kamata na pojedine mjesečne iznose više plaćenog zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije mogla dosuđivati od svakog pojedinog novčanog iznosa, već od dana podnošenja zahtjeva, dakle od dana podnošenja tužbe. Po ocjeni ovog suda, tuženik je bio nepošten stjecatelj, jer je upravo zbog propusta tuženika da pruži punu informiranost tužitelju kao potrošaču utvrđena ništetnost odredbi Ugovora koji su predmet ovog postupka, u dijelu u kojem je ugovoreno da će se kamatna stopa mijenjati prema odluci banke, odnosno u kojem je valuta glavnice vezana uz CHF, pa je prvostupanjski sud pravilno dosudio zakonsku zateznu kamatu.

 

7. Protiv odluke o naknadi parničnog troška koja je sadržana u točki V. izreke žalbu je podnio tužitelj i to u odbijajućem dijelu, a koji se odnosi na to da prvostupanjski sud tužitelju nije priznao trošak sastava odgovora na žalbu od 27. srpnja 2020., za sastav žalbe od 2. studenog 2021. i podneska od 19. ožujka 2021. jer se ti troškovi odnose na odluku suda o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Čakovcu kod kojeg je tužba zaprimljena, a po rješenju Općinskog suda u Čakovcu od 14. listopada 2021., koje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici od 9. prosinca 2021. broj Gž-1199/2021, predmet je ustupljen Općinskom sudu u Rijeci kao mjesno nadležnom. Kako u tom dijelu postupka tužitelj nije uspio, to mu nisu priznati troškovi vezani uz pitanje mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Čakovcu.

 

7.1. Tuženik u svojoj žalbi osporava odluku o naknadi parničnog troška u okviru osporavanja odluka o glavnoj stvari, s tim što apostrofira trošak za sastav podneska od 1. ožujka 2022., a za koji je tužitelju priznat iznos od 1.000,00 kn uvećan za PDV jer se radi o podnesku kojim je dostavljena punomoć u spis.

 

7.2. Po ocjeni ovog suda, pravilno je prvostupanjski sud prilikom donošenja odluke o naknadi parničnog troška odbio tužitelja za naknadu parničnog troška koji se odnosi na sastav odgovora na žalbu od 20. srpnja 2020. (pogrešno navedeno 27. srpnja) kojim je tužitelj dao odgovor na žalbu tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Čakovcu broj P-372/2019 od 8. svibnja 2020. kojim je odbijen tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Čakovcu, jer taj podnesak nije bio nužan u smislu članka 155. stavak 1. ZPP-a. Kako je povodom žalbe tuženika ukinuto rješenje Općinskog suda u Čakovcu kojim je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti, to je Općinski sud u Čakovcu ponovno odlučujući o tom prigovoru donio rješenje broj P-327/19-18 od 14. listopada 2021. prema kojem se predmet ustupa Općinskom sudu u Rijeci kao mjesno nadležnom. Protiv tog rješenja tužitelj je podnio žalbu 2. studenog 2021., o kojoj je odlučivao Županijski sud u Velikoj Gorici i koji je svojim rješenjem broj Gž-1199/2021-2 od 9. prosinca 2021. odbio žalbu tužitelja. Dakle, kako tužitelj sa žalbom nije uspio, to mu ne pripada niti pravo potraživati trošak te žalbe od tuženika. Podneskom od 19. ožujka 2021. tuženik se očitovao na odluku Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž-957/2020-2 od 18. siječnja 2021. kojim je ukinuto rješenje Općinskog suda u Čakovcu broj P-372/2019 od 8. svibnja 2020. kojim je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti, te je iznio svoj stav o primjeni članka 59. ZPP-a. Taj podnesak također nije bio potreban u smislu članka 155. stavak 1. ZPP-a. Zbog toga je žalba tužitelja u odnosu na odluku o parničnom trošku neosnovana.

 

7.3. Što se tiče žalbe tuženika, a koja se odnosi na konkretan trošak koji je tužitelju priznat u iznosu od 1.000,00 kn uz uvećanje za PDV, a odnosi se na sastav podneska od 1. ožujka 2022., treba reći da je u tom dijelu žalba tuženika osnovana. Radi se o podnesku kojim je dostavljena punomoć pa se ne radi o podnesku iz Tbr. 8.1. Tarife, a niti o podnesku za koji bi se tužitelju trebao priznati trošak prema Tbr. 8.3. Tarife.

 

7.4. Zbog toga je ovaj sud povodom žalbe tuženika djelomično preinačio točku V. izreke presude na način da je odbio zahtjev tužitelja za isplatu troška za navedeni podnesak u iznosu od 1.250,00 kn/165,90 EUR, a koji iznos se sastoji od nagrade za sastav podneska po Tbr. 8.1. Tarife u iznosu od 1.000,00 kn i PDV-a od 25% ili 250,00 kn, dok je u preostalom dijelu točka V. izreke pobijane odluke potvrđena jer je trošak u iznosu od 10.592,50 kn/1.405,87 EUR pravilno izračunat i dosuđen tužitelju kao trošak koji je bio potreban za vođenje postupka.

 

8. U dijelu u kojem je pobijana odluka potvrđena odlučeno je primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a i članka 380. točka 2. ZPP-a, a u dijelu u kojem je pobijana odluka preinačena primjenom članka 380. točka 3. ZPP-a.

 

9. Tuženiku se ne dosuđuje trošak žalbenog postupka jer je uspio s neznatnim dijelom zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi.

 

Koprivnica, 17. listopada 2023.