Republika Hrvatska

Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški

Nova Gradiška

Poslovni broj: P-394/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški u ime Republike Hrvatske po sucu Željki Paunović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja JK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Sandri Đurin odvjetnici iz Nove Gradiške, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana J. Jelačića br. 10, OIB 92963223473, zastupanog po OD Porobija & Porobija iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne javne rasprave dana 13. studenog 2025.., održane u nazočnosti tužitelja osobno sa punomoćnicom a u nenazočnosti uredno pozvane punomoćnice tuženika, te nakon objave presude dana 5. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana J. Jelačića br. 10, OIB 92963223473 da tužitelju ĐK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati novčani iznos od 829,42 €/ 6.249,26kn[1] zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja po stopi od 15% godišnje teče od 01.11.2007. do 31.12.2007., po stopi od 14% godišnje teče od 01.01.2008. do 30.06.2011., po stopi od 12% godišnje teče od 01.07.2011. do 31.07.2015., od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, te od 1.1.2023. do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i to kako slijedi:

- za listopad 2007.g. iznos od 1,16 € / 8,73 kn od 01.11.2007.g. do isplate,

- za studeni 2007. g. iznos od 1,16 € / 8,76 kn od 01.12.2007.g. do isplate,

- za prosinac 2007. g. iznos od 1,17 € / 8,79 kn od 01.01.2008.g. do isplate,

- za siječanj 2008. g. iznos od 1,17 € / 8,84 kn od 01.02.2008.g. do isplate,

- za veljaču 2008. g. iznos od 2,20 € /46,56 kn od 01.03.2008.g. do isplate,

- za ožujak 2008. g. iznos od 2,20 € / 16,56 kn od 01.04.2008.g. do isplate,

- za travanj 2008. g. iznos od 2,12 € / 15,99 kn od 01.05.2008.g. do isplate,

- za svibanj 2008. g. iznos od 2,15 € / 16,20 kn od 01.06.2008.g. do isplate,

- za lipanj 2008. g. iznos od 2,14 € / 16,11 kn od 01.07.2008.g. do isplate,

- za srpanj 2008. g. iznos od 2,11 € /15,89 kn od 01.08.2008.g. do isplate,

- za kolovoz 2008. g. iznos od 2,11 € / 15,93 kn od 01.09.2008.g. do isplate,

- za rujan 2008. g. iznos od 2,19 € /16,49 kn od 01.10.2008.g. do isplate,

- za listopad 2008. g. iznos od 6,99 € /52,67 kn od 01.11.2008.g. do isplate,

- za studeni 2008. g. iznos od 2,31 € /17,39 kn od 01.12.2008.g. do isplate,

- za prosinac 2008. g. iznos od 8,49 € /63,69 kn od 01.01.2009.g. do isplate,

- za siječanj 2009. g. iznos od 9,09 € /68,50 kn od 01.02.2009.g. do isplate,

- za veljaču 2009. g. iznos od 9,71 € /73,16 kn od 01.03.2009.g. do isplate,

- za ožujak 2009. g. iznos od 7,09 € /53,46 kn od 01.04.2009.g. do isplate,

- za travanj 2009. g. iznos od 7,15 € /53,88 kn od 01.05.2009.g. do isplate,

- za svibanj 2009. g. iznos od 6,07 € /45,74 kn od 01.06.2009.g. do isplate,

- za lipanj 2009. g. iznos od 4,88 € /36,77 kn od 01.07.2009.g. do isplate,

- za srpanj 2009. g. iznos od 6,03 € /45,45 kn od 01.08.2009.g. do isplate,

- za kolovoz 2009. g. iznos od 7,71 € /58,08 kn od 01.09.2009.g. do isplate,

- za rujan 2009. g. iznos od 6,77 € /51,08 kn od 01.10.2009.g. do isplate

- za listopad 2009. g. iznos od 6,74 € /50,79 kn od 01.11.2009.g. do isplate,

- za studeni 2009. g. iznos od 7,75 € /58,36 kn od 01.12.2009.g. do isplate,

- za prosinac 2009. g. iznos od 9,18 € /69,19 kn od 01.01.2010.g. do isplate,

- za siječanj 2010. g. iznos od 10,51 € /79,16 kn od 01.02.2010.g. do isplate,

- za veljaču 2010. g. iznos od 10,38 € /78,24 kn od 01.03.2010.g. do isplate,

- za ožujak 2010. g. iznos od 12,86 € /96,93 kn od 01.04.2010.g. do isplate,

- za travanj 2010. g. iznos od 12,75 € /96,06 kn od 01.05.2010.g. do isplate,

- za svibanj 2010. g. iznos od 17,09 € /128,77 kn od 01.06.2010.g. do isplate,

- za lipanj 2010. g. iznos od 20,40 € /153,67 kn od 01.07.2010.g. do isplate

- za srpanj 2010. g. iznos od 16,77 € /126,33 kn od 01.08.2010.g. do isplate,

- za kolovoz 2010. g. iznos od 24,74 € /186,44 kn od 01.09.2010.g. do isplate,

- za rujan 2010. g. iznos od 22,12 € /166,63 kn od 01.10.2010. g. do isplate,

- za listopad 2010. g. iznos od 18,79 € /141,54 kn od 01.11.2010.g. do isplate,

- za studeni 2010. g. iznos od 26,08 € /196,49 kn od 01.12.2010.g. do isplate,

- za prosinac 2010. g. iznos od 32,15 € /242,25 kn od 01.01.2011.g. do isplate,

-za mjesec siječanj 2011. g. iznos od 476,93 € /3.593,43 kn od 01.02.2011.g do isplate sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana J. Jelačića br. 10, OIB 92963223473 da tužitelju JK iz [adresa], J [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak u iznosu od 1.301,45€ zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje teku od presuđenja 5. prosinca 2025. do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III Sa preostalim zatraženim parničnim troškom preko dosuđenog iznosa tužitelj se odbija.

IV Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova u cijelosti u iznosu od 1.421,88€ sa uključenim PDV-om, u kojem trošku je sadržan i trošak sastava žalbe od 29.3.2023. u iznosu od 187,50€.

Obrazloženje

1. Tužitelj je tužbom od 4.6.2019. utužio tuženu radi plaćanja iznosa od 11.000,00kn koliko je naznačen privremeni v.p.s. uz naznaku da će se konačni naznačiti sukladno čl. 186 B ZPP-a nakon provedenog vještačenja.

U tužbi navodi da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, broj 3206667800/06 od dana 12. svibnja 2006. godine, a temeljem kojega je tužitelj koristio kredit u visini od 10.784,24 CHF, u protuvrijednosti u kunama uz valutnu klauzulu vezanu za navedenu stranu valutu. U dijelu Ugovora o kreditu tuženik je kao bankar ugradio u odredbe ugovora odredbu kojima je ugovorio redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva i to na temelju jednostrane odluke tužene, a koju je tuženik donosio u skladu s promjenama tržišnih uvjeta. O navedenoj odredbi nije se posebno pregovaralo niti je za tužitelja postojala takva mogućnost te se nisu utvrdili egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji bi utjecali na odluku tuženika o promjeni ugovorene kamatne stope niti njihove uzročno-posljedične veze. Tužitelj nije niti mogao imati utjecaj na ugovorne odredbe obzirom da je tuženik koristio svoje unaprijed formulirane obrasce odnosno ugovorne odredbe te ih je tužitelj kao takve morao prihvatiti. Iz Ugovora o kreditu proizlazi i da je na dan sklapanja ugovora početna kamatna stopa ugovorena u visini od 3,99% godišnje.

Tuženik je nakon sklapanja Ugovora, svojim jednostranim odlukama povećavao visinu kamatne stope tako da je ista tijekom vremena trajanja ugovora iznosila od 1.1.2007. godine 4,44%, od 01.02.2008. godine 4,89 %, a od 01.07. 2009. godine pa do otplate 5,89% godišnje te je po ovim stopama i otplaćivan kredit.

Tužitelj ne posjeduje svu potrebnu dokumentaciju za predmetni ugovor o kreditu sklopljen između stranaka te nije mogao naći financijskog vještaka koji bi izradio nalaz i mišljenje pravodobno obzirom na rok zastare određenih tražbina a upitno je da li bi ikoji vještak mogao sačiniti pravilan i potpun nalaz i mišljenje koji bi bio osnova tužbe obzirom na dokumentaciju u ovom spisu, pa je pozivanje tužitelja na čl. 186. ZPP-a u cijelosti osnovano. Tijekom siječnja 2011. godine tužitelj je otplatio kredit u cijelosti iako mu je obveza otplate bila do svibnja 2012.

Tužitelj navodi da je Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine, a u kojem je parničnom postupku tuženik Zagrebačka banka d.d. bio jedan od tuženika (prvotuženik), utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametri metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju i Zakona o obveznim odnosima. Navedena prvostupanjska presuda je u navedenom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH, poslovni broj Revt-249/15-2 od 14. svibnja 2015. godine.

Istom presudom je utvrđeno i da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita na način da su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile kao nepoštenu i ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica (CHF), a da prije zaključenja i u vrijeme trajanja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Navedeno je također utjecalo na povredu propisa, a koja povreda je utvrđena i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine.

Tužitelj je tijekom trajanja ugovora, zbog ponašanja tuženika svoju ugovornu obvezu ispunjavao u većem iznosu od stvarnog odnosno plaćao je i razliku između ugovorene rate u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i povećavane, kao što je plaćao i povećani obrok otplate zbog povećanja tečaja švicarskog franka temeljem valutne klauzule, a koje sve odredbe su pravomoćno utvrđene nepoštenima i ništetnima gore navedenim presudama kako sudova Republike Hrvatske tako i odlukama Europskog suda za ljudska prava.

Tužitelj je u posjedu dijela dokumentacije o sklopljenom ugovoru o kreditu a tuženik kao pravna osoba ima zakonsku obvezu pohranjivanja i dostave dokumentacije na zahtjev osobe koja za to ima pravni interes. Tužitelj nema zakonsku obvezu čuvanja dokumentacije, no ima zakonsko pravo postavljanja tužbenog zahtjeva sukladno odredbi čl. 186 ZPP-a).

Tužitelj je oštećen za razliku između ugovorene rate (u kojoj je sadržana i kamata i valuta) i plaćenih iznosa u kunskoj protuvrijednosti CHF prema danu plaćanja a prema važećem tečaju te stoga potražuje iznos preplaćenih anuiteta zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedinačni iznos tekućom od dana plaćanja svakog pojedinačnog obroka.

Tužitelj ne raspolaže svom odgovarajućom dokumentacijom bez koje nije moguće utvrditi visinu iznosa koji joj tuženik mora vratiti. Tuženik nije dostavio cjelokupnu dokumentaciju prema zahtjevu tužitelja pa će isti nakon pribave sve potrebne financijske dokumentacije i nakon provedenog vještačenja odrediti visinu novčane tražbine čiju isplatu traži ovom tužbom. Tužitelju uz glavnicu pripadaju i zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose.

Tužitelj pretpostavlja da se radi o tražbini u iznosu od ne manjem od 11.000,00 kuna pa u tom smislu označava vrijednost predmeta spora, a što sve će tužitelj urediti sukladno odredbi članka 186.b. Zakona o parničnom postupku.

Članak 502c. Zakona o parničnom postupku navodi da je sud vezan uz utvrđenja koja su u pogledu kolektivne tužbe utvrdili sudovi koji su o istoj odlučivali pa je slijedom navedenoga za ista vezan i ovaj sud.

Nadležnost suda je određena osim Zakonom o parničnom postupku i presudom Europskog suda za ljudska prava u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 (Oceano Grupo Editorial SA v. Rocio Murciano Quintero i dr.) od 27.06.2000. godine, bez obzira na prorogaciju nadležnosti u pojedinim ugovorima o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka.

Tužitelj predlaže naslovnom sudu da nakon provedenog dokaznog postupka i sukladno odredbama članka 186.b. Zakona o parničnom postupku, donese odluku prema naprijed navedenom sadržaju.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava u cijelosti tužbeni zahtjev kao neosnovan u pogledu pravne osnove i visine kao i iz razloga kojim tužitelj obrazlaže tužbeni zahtjev. Ističe se prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su predmetom tužbenog zahtjeva.

U pogledu valutne klauzule smatra da je tužitelj bio upoznat s valutnim rizikom jer da je kredit sklopljen u CHF što je navedeno u čl. 1 ugovora a što je korisnik kredita potvrdio potpisom ugovora. Tuženik smatra da je valutna klauzula zakonom dopuštena i legitimna ugovorna odredbe te da ne može postati ništetna zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa jer kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti nije protivno Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva te se tako ugovorena valutna klauzula ne može naknadno učiniti ništetnim. Banka nije znala niti je mogla ili morala znati za rast tečaja CHF u budućnosti u ugovorenom razdoblju trajanja sklopljenih kredita a što je prema tuženiku i stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje VSRH) iz rješenja Revt 575/16. Presuda Visokog trgovačkog suda (dalje VTS) je u suprotnosti sa uputom iz navedene revizijske odluke. Tužena nije znala niti imala razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute a obzirom na dugotrajnu stabilnost tečaja CHF prema Euru niti da će doći do svjetske financijske krize i pritiska na CHF valutu u kojoj Švicarska narodna banka neće uspjeti obraniti tečaj CHF prema Euru. Tužena tvrdi da je banka prilikom sklapanja ugovora o kreditu pružila sve potrebne informacije jer da Hrvatska narodna banka (daje HNB) ne utječe na tečaj franka a cilj i uloga HNB je da održi stabilnost tečaja kune prema Euru a HNB ne štiti tečaj kune prema CHF već se isti posredno formira preko Eura. Tužena je u svoju ponudu uvela kredite u CHF a koje nije ništa više nudila nego kredite u Eurima i kunama te su u istim kreditima kamatne stope bile i više u odnosu na takve kredite kod konkurencije. Tužena da nije mogla informirati tužitelja kao klijenta o nečemu o čemu ni sama nema saznanja pa tako nije mogla predvidjeti budući smjer kretanja tečaja CHF. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja navodeći da tužitelj nije pružio niti jedan dokaz o tome da je ispunjavao svoje obveze pri otplati kredita. Iz prometa po kreditima da nije vidljivo za pojedine anuitete tko ih je platio. Tuženik je predložio da se tužba odbaci ili odbije uz obvezu tužitelja da mu naknadi trošak ovog postupka.

U podnesku tuženika od 10.11.2020. tuženik i nadalje ostaje kod prigovora zastare za utužena potraživanja tvrdeći da tužbe u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača nisu prekinule tijek zastarnog roka za navodnu tražbinu tužitelja jer da tužitelj nije sudjelovao u tim postupcima niti kao umješač a sve prema odredbi čl. 502 d ZPP-a. U ugovoru o kreditu da je ugovorena redovna kamata koja je iznosila 3,99% godišnje a osnovna obveza korisnika kredita sukladno čl. 1021 ZOO-a je platiti redovnu kamatu. Kamata određena ugovorom o kreditu je zakonita i ne premašuje zakonom određene maksimalne iznose.

Tuženik navodi da se kamata sastoji od fiksnog dijela i objektivnog parametra, a u odnosu na način promjene ističe se kako se kamata počev od 1. siječnja 2013. mijenjala ovisno o izmjeni varijabilnog parametra, a sve s obzirom na zakonom predviđene zahtjeve. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 127/12 dalje ZID ZPK /12) da je dodana odredba čl.11.a., a koja je u stavku 1.i.2. između ostalog propisala da ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, da je vjerovnik dužan definirati parametre …koji su jasni i poznati potrošačima, kvantitativno i kvalitativno razraditi uzročno –posljedične veze kretanja parametara i njihova utjecaja na visinu promjenjive kamatne stope i odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope. Uprava tuženika da je 11. prosinca 2012. donijela Opće uvjete promjena kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim osobama koji su u primjeni od 1. siječnja 2013., a kojim da je implementirana naprijed navedena zakonska obveza.

Tuženik navodi da se prije 1. siječnja 2013. kamatna stopa se mijenja u skladu sa promjenama javno dostupnog ugovorenog parametra, a čija promjena da je neovisna o volji ugovornih strana te da je mijenjana u skladu s promjenama tržišnih uvjeta. U vrijeme sklapanja ugovora na snazi su bili Opći uvjeti poslovanja tužene od 6. srpnja 1999. koji su se primjenjivali od 1.10.1999.

3. Sud je sa 22.3.2023. u predmetu donio presudu pod oznakom P-461/2019-26 kojom je prihvatio tužbeni zahtjev kako je isti preciziran od strane punomoćnika tužitelja podneskom od 11.1.2023. (str. 163 – 165 spisa) a gdje je v.p.s. naznačena sa 829,41€ te je tužitelju dosuđen trošak u iznosu od 1.371,20€ dok je sa preostalim zatraženim troškom tužitelj odbijen.

Tuženik se žalio na prvostupanjsku presudu te je rješenjem Županijskog suda u Zagrebu Gž-2260/2023-5 od 4. lipnja 2025. ukinuta prvostupanjska presuda i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz napomenu da će se o zahtjevu tužene za naknadu troška žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci. Drugostupanjski sud je prihvatio navode iz žalbe tuženika gdje isti ističe da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijanih dijelova presude počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 točka 1. ZPP-a, odnosno da postoji proturječnost u izreci presude jer je prvostupanjski sud tuženiku naložio isplatiti tužitelju iznos od 829,41 EUR/6.249,27 kuna, a svi pojedinačno navedeni novčani iznosi pod stavkom I. izreke ispravno daju drugačiji zbroj (829,44 EUR), slijedom čega je izreka presude u tom dijelu nerazumljiva.

Iz nalaza i mišljenja vještaka Borisa Belunjaka od 3. siječnja 2023. (str. 138-156 spisa) proizlazi da preplata zbog ništetne valutne klauzule i ništetne odredbe o promjeni kamatne stope zbrojeno iznosi 6.249,27 kuna, što ne predstavlja iznos od 829,41 EUR, nego iznos od 829,42 EUR, pa nije jasno na temelju čega je tužitelju dosuđen iznos naveden pod stavkom I. izreke pobijane presude.

Izreka prvostupanjske presude u stavku II kojom je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.371,20 EUR/10.331,25 kuna da je proturječna obrazloženju presude u dijelu u kojem je navedeno da je tuženik dužan tužitelju naknaditi trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.344,66 EUR/10.131,25 kuna, te da iznos od 10.331,25 kuna ne predstavlja iznos od 1.371,20 EUR, već iznos od 1.371,19 EUR, dok iznos od 10.131,25 kuna ne predstavlja iznos od 1.344,66 EUR, već iznos od 1.344,65 EUR. Prilikom donošenja odluke o trošku parničnog postupka da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda i u tom dijelu sadrži nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, odnosno da postoji proturječnost između stavka II. izreke i obrazloženja prvostupanjske presude.

Prvostupanjskom sudu je naloženo da u ponovljenom postupku ispravi nedostatke na koje mu je ukazano rješenjem drugostupanjskog suda vodeći pri tome računa da zbroj pojedinačnih mjesečnih iznosa mora odgovarati ukupnom iznosu utvrđene preplate, kako bi mogao donijeti pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.

4. Nakon odluke II stupanjskog suda punomoćnik tužitelja je precizirao tužbeni zahtjev na način da je naznačio v.p.s. iznosom od 829,42€ a koji iznos je izvještačen u pismenom nalazu i mišljenju vještaka Borisa Belunjaka od 3. siječnja 2023. (str. 138- 156 spisa) kao preplata zbog ništetne valutne klauzule i ništetne odredbe o promjeni kamatne stope što zbrojeno iznosi 6.249,27 kuna odnosno 829,42€ a na što je i ukazao drugostupanjski sud u donesenom rješenju.

Tužitelj je ispravio i grešku u iznosu nastalu prilikom preciziranja tužbenog zahtjeva na temelju nalaza i mišljenja vještaka od 3. siječnja 2023. gdje je tražbina za mjesec siječanj 2011. godine zatražena je u iznos od 476,96 € – 3.593,44 kn, iako iz nalaza i mišljenja proizlazi da je tražbina u visini od 476,93€ pa je tužitelj ispravio svoj tužbeni zahtjev u odnosu na mjesec siječanj 2011. godine te potražuje ispravan iznos od 476,93€. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev je ostao neizmjenjen kao u podnesku od 11. siječnja 2023. godine.

5. U daljem postupku provedeni su dokazi uvidom u ugovor o kreditu od 12.5.2006. za kupnju motornog vozila, dopis pun. tužitelja tuženiku za dostavu dokumentacije od 13.5.2019. sa preslikom povratnice, u pregled promjena kamatnih stopa, u otplatni plan, u promete po kreditu – specifikaciju uplata, u odgovor na tužbu, u podneske stranaka, u opće uvjete poslovanja tuženika i opće uvjete promjene kamatnih stopa tuženika, u pismeni nalaz financijskog vještaka Borisa Belunjak od 3.1.2023., u iskaz saslušanog tužitelja JK, u usmeno očitovanje financijskog vještaka na ročištu od 21.2.2023., u iskaz dodatno saslušanog tužitelja na ročištu od 13.11.2025.

6. Pri saslušanju tužitelj ĐK iskazao je da je kredit podigao kod Zagrebačke banke 2006. radi kupovine osobnog automobila. Kredit je otplaćivao na način da je sam uplaćivao rate u banci. Kredit je otplaćen u cijelosti i prijevremeno je otplaćen jer su se rate kredita počele svaki mjesec povećavati. Kada je kupovao automobil djelatnik auto salona u Novoj Gradišci mu je sredio sve papire oko podizanja kredita tako da je on samo potpisao ugovor o kreditu i sve je bilo jednostavno. U to je vrijeme je to bio najpovoljniji kredit a tužitelj je bio klijent Zagrebačke banke i prije podizanja kredita. Pri podizanju kredita on je samo rekao koliku ratu mjesečno može odvajati za otplatu kredita i prema njegovoj financijskoj mogućnosti je podigao kredit koji je mogao otplaćivati. Nije znao ništa o kamatnim stopama, ugovor o kreditu je pročitao no pola toga nije razumio a nije mu niti bilo bitno. Zbog rasta tečaja CHF došlo je i do porasta rata kredita, zato je posudio novce i otplatio kredit prije vremena da ga se što prije riješi. Kredit je otplato 2011. Po zanimanju je stolar i nema nikakvih knjigovodstvenih znanja. Osobni automobil je kupio za svoje privatne potrebe. Kod javnog bilježnika javni bilježnik nije niti čitao niti pojašnjavao ugovor a nije bilo niti potrebe. Tužitelj nije išao prigovarati u banku kada je došlo do promjene visine anuiteta koji je morao otplaćivati. Kredit je otplaćivao on osobno na način da je sam uplaćivao rate kredita u poslovnici banke. Nikada nije imao u vlasništvu ni obrt ni OPG i bio je zaposlen kao stolar u Sekuliću.

Dodatno saslušan na ročištu od 13.11.2025. tužitelj ĐK iskazao je da u cijelosti ostaje kod svog iskaza koji je dao na ročištu od 21.2.2023. Dodaje da mu je kupljeni automobil služio za odlazak na posao i druge osobne svrhe. Kredit je u cijelosti prijevremeno otplatio i za isti nije provedena nikakva konverzija, nije pretvaran u eure već je otplaćivan prema tečaju CHF.

7. Tužitelj je podneskom od 11.1.2023., a prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka precizirao tužbeni zahtjev, na način da umjesto privremeno naznačenog v.p.s. u tužbi od 11.000,00kn i naknadno naznačenog novčanog iznosa od po 275,00kn mjesečno a kako je to navedeno u podnesku od 7.4.2022. (str. 124 spisa) za razdoblje od mjeseca listopada 2007. do zaključno mjeseca siječnja 2011. potraživao iznos od ukupno 829,41€ / 6.249,27kn[2] (str. 160 do 162 spisa) zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama, dok je novim podneskom od 1.8.2025. ponovo precizirao tužbeni zahtjev sa ispravkom utuženog iznosa prema pismenom nalazu financijskog vještaka od 3.1.2023. gdje je v.p.s. sada ispravno naznačena sa 829,42€ i izvršen je ispravak utužene mjesečne preplate koja dospijeva u mjesecu siječnju 2011. na ispravan iznos od 476,93€ (str. 194 i 262 spisa).

8. Tužena strana se nakon prvog preciziranja od 11.1.2023. i sniženja tužbenog zahtjeva sa v.p.s. iz tužbe od 11.000,00kn na iznos od 6.249,27kn protivila preinaci tužbenog zahtjeva te je i nadalje ostala kod prigovora tvrdeći da tužitelj nije dokazao da je potrošač.

9. Odredbom čl.190.st.1.ZPP-a propisano da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju se nameće ograničenje prava na pristup sudu, koje pravo je jedan vid „prava na sud“ sadržanog u pravu na pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj: 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99-isp., 14/02 i 1/06: dalje Konvencija) te je stoga u svakom pojedinom slučaju primjenom testa razmjernosti potrebno ispitati je li takvim ograničenjem narušena sama bit toga prava, dakle da li dolazi do povrede prava na pristup sudu.

Ne postoji preinaka tužbenog zahtjeva podneskom tužitelja od 11.1.2023. jer nije došlo do povećanja istoga niti promjene činjeničnog ili pravnog osnova tužbe. Tužitelj je samo prema provedenom financijskom vještačenju precizirao i snizio tužbeni zahtjev. Tuženik se protivio preinačenju tužbenog zahtjeva no nije potraživao naknadu parničnog troška za iznos sniženog tužbenog zahtjeva a obzirom da sniženje istoga predstavlja u biti povlačenje dijela tužbenog zahtjeva a ne preinaku.

Tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe nije raspolagao svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva s obzirom da je objektivno postavljanje tužbenog zahtjeva radi plaćanja - naknade štete odnosno povrata stečenog bez osnove bez prethodnog vještačenja realno nemoguće. Tužitelj ne može procijeniti i odrediti iznos preplate na koji ima pravo pa je nužno provesti financijsko vještačenje nakon kojega su poznate sve odlučne činjenice vezane uz visinu tužbenog zahtjeva. Preciziranje tužbenog zahtjeva podneskom tužitelja od 11.1.2023. nije preinaka istog zbog sniženja tužbenog zahtjeva.

Uređenje tužbenog zahtjeva u pogledu ispravno naznačenog izvještačenog iznosa preplate gdje je razlika utuženog iznosa za mjesec siječanj 2011. napravljena nakon ukidanja prvostupanjske odluke i naznake da je došlo do pogrešno utuženog iznosa prilikom preciziranja tužbenog zahtjeva a gdje je omaškom zatraženo 3,00€ više od iznosa koji je izvještačen u nalazu vještaka je ispravak pogrešno naznačenog utuženog iznosa ispravnim iznosom.

10. Analizom provedenih dokaza svakog zasebno te svih zajedno u uzajamnoj i logičnoj vezi u smislu odredbe čl.8.ZPP-a ovaj sud je našao za utvrđenim da je tužbeni zahtjev tužitelja uređen kao u podnesku od 11.1.2023.. i ispravljen podneskom od 1.8.2025. u cijelosti osnovan.

Iz provedenih dokaza tijekom ovoga postupka je utvrđeno, a što je i među strankama nesporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili su dana 12.5.2006. ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj ugovora 3206667800/06, šifra namjene K56, broj partije 7103138120, u iznosu od 10.784,24 CHF, na rok otplate od šest godina uz mjesečnu otplatu na 72 anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 168,32 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan plaćanja,

- da je i iz Ugovora o kreditu utvrđeno da je početno ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 3,99% godišnje, uz ugovoreni početni mjesečni anuitet od 168,32 CHF, a prema početnom planu otplate,

- da su nakon zaključenja ugovora o kreditu kamatne stope i anuiteti mijenjali od strane tuženika te se tijekom ugovornog razdoblja kamatna stopa mijenjala

- da je kredit otplaćen u cijelosti u siječnju 2011. godine.

11. Nije osnovan prigovor tuženika da tužitelj nije dokazao status potrošača a obzirom da je već prilikom dogovaranja ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila vidljivo da je isti ugovor sklopio tužitelj kao fizička osoba te da mu je kupljeni automobil služio za odlazak na posao i druge osobne svrhe. U svom iskazu tužitelj je potvrdio namjenu podizanja kredita te da je osobno plaćao mjesečne obroke za otplatu kredita. Iz dostavljene dokumentacije tuženika nije vidljivo da tuženik ne bi priznao koju uplaćenu ratu na ime otplate kredita izvršenu od strane korisnika kredita pa je ovako stavljen prigovor tuženika paušalan i ničim dokazan ili obrazložen. Neosnovani su i prigovori o nedostatku aktivne ili pasivne legitimacije u ovom postupku jer su upravo tužitelj i tuženik ugovorne strane sklopljenog ugovora o kreditu a slijedom istoga i jedine stranke u ovakvom sporu u kojem je podnesena tužba.

12. Radi zaštite kolektivnih prava kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 vođen je postupak po tužbi Potrošač-Hrvatski savez udruge potrošač protiv banaka te je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. utvrđeno kako su tuženici u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo, i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

Spomenuta presuda je u navedenom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Gore navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni postupak, a sukladno odredbi čl. 502.c. ZPP-a pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

U smislu odredbe čl.502. a.st.1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

13. U smislu odredbe čl. 502.c.ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1.toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 133/09, 78/12 i 56/13 –dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.131. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. Nesporno je među strankama da se o odredbi čl. 2. Ugovora, prema kojoj je redovna kamata stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s Odlukom banke, nije pojedinačno pregovaralo. U prilog navedenom govori i činjenica da su u ugovore inkorporirani opći uvjeti poslovanja tuženika o kojima tužitelj po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati. Iako tužena banka tvrdi da je ova odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno da se odluke banke o promjeni kamatne stope donose na temelju općih uvjeta poslovanja koji su sastavni dio ugovora (a koji su se tijekom trajanja ugovornog odnosa također mijenjali), tužena ne spori da niti ugovor niti opći uvjeti ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope jer donošenje odluke banke o eventualnoj promijeni kamate u skladu s tržišnim uvjetima, protivno tvrdnji tuženika, ne može se smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.

16. U smislu odredbe čl. 295.st.1.Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 35/05, 41/08, 125/11, 78/15- dalje ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formuliranom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dok je stavkom 3. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje.

17. Nesporno je da Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (osnovnu kamatnu stopu za zakašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Stoga je tuženik, koristeći takvu ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti savjesno ili nesavjesno.

18. Po ocjeni ovoga suda, ugovorna odredba kojom se promjena ugovorene kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nije ni jasna ni razumljiva i jedino je sigurno, da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope uslijed čega bi tužitelju mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostataka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope, koji bi pri tome bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, niti odrediva.

19. Ugovorna odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ista ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja – tuženika, a sve to bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena pa ista odredba na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. U konkretnom slučaju je na štetu tužitelja, jer se kod takvog ugovaranja radi o situaciji da tuženik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a niti može konačno provjeriti pravilnost promjene jer za to nema nikakvih pouzdanih kriterija.

20. Radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između ugovornih stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora. Ovakvom ugovornom odredbom tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, u konkretnom slučaju kamate, a što je u suprotnosti sa odredbom čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

21. Sukladno odredbi čl. 269.st.2.ZOO-a činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, pri čemu je u smislu odredbe čl.272. istoga zakona činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti …, dok je odredbom čl.270.st.1.ZOO-a propisano da kada je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništav.

Ni Zakon o zaštiti potrošača, ni Zakon o obveznim odnosima ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje načelo je sadržano u odredbi čl. 4 .ZOO –a, kojim je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se izvješćivati o stanju pravnoga posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obvezno pravnog odnosa te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarivanje i ispunjenje ugovorom preuzetih obveza. Riječ je o otvorenoj pravnoj normi, koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obvezno pravnoga odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena upravo vjera, odnosno povjerenje između ugovornih strana pa bi povjerenje trebalo biti ključni element i načela savjesnosti i poštenja.

22. Odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. ističe se da „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika.“

23. Tuženik nije dokazao da je u predugovornoj fazi /oglašavanje, prvi kontakti i pružanje informacija putem osobnih bankara/ te u samim ugovorima, ugovaranjem valutne klauzule vezanu uz CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu, /osim izričitim porukama, da je kredit povoljan zbog niže kamatne stope, zbog toga što se ne traže jamci, zbog toga što je CHF stabilna valuta itd.,/ dakle nije dokazao da se u stvarnosti radilo o klauzulama koje su izrazito nepovoljne te je to i takvo upozorenje trebalo naći mjesta u ugovoru.

Citiranje stručnjaka iz područja financija ne mogu biti temelj za zaključak kako je tuženik dao potrebne informacije i podatke tužitelju, jer je izvjesno da se radi o publikacijama koje koriste bankari i financijski stručnjaci, a ne prosječni potrošač, a jednako tako je nerealno očekivati da prosječni potrošač posjećuje Internet stranicu Švicarske narodne banke kako bi se eventualno upoznao sa stručnim stavovima švicarskog guvernera.

24. Tuženik je predložio saslušanje tužitelja obzirom na ulogu tuženika u procesu ugovaranja poričući da tužitelj nije bio upozoren na valutnu klauzulu i njezinu rizičnost. Navode tuženika tužitelj ne potvrđuje u svom iskazu prilikom saslušanja jer je tužitelj iskazao da je sve papire za podizanje kredita za tužitelja sredio djelatnik Auto salona u Novoj Gradišci a on da je potpisao dobiveni ugovor o kreditu i da u to vrijeme nije znao ništa o kamatnim stopama ili valutnoj klauzuli te da je ugovor pročitao no da pola toga nije razumio jer je po zanimanju stolar i nema nikakvih knjigovodstvenih znanja. U vrijeme podizanja kredita je bio zaposlen u Sekuliću u Novoj Gradiški kao stolar. Javni bilježnik mu nije ugovor pojašnjavao a nakon što je rata kredita počela rasti posudio je novac i otplatio kredit prije vremena i za kredit nije pravljena konverzija.

25. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjena činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Ista osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, sve kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa - načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koji je banka isplatila potrošaču, ali kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnog anuiteta u kojima se kredit vraća. Kao takva, sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovorenog tečaja CHF nasuprot kune na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta.

26. Visina novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja. Obveza tuženika kao profesionalca je bila da prilikom pregovaranja upozori tužitelja na posljedice i rizike vezanja kredita uz tečaj CHF, objasniti mu sve parametre o kojima ovisi njegova odluka - stabilnost valute, razlika između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF, o tome kakva je tečajna monetarna politika Republike Hrvatske u odnosu na CHF naspram drugih valuta, ulogu valutne klauzule u inflatornim okolnostima domaće valute…

Dužnost tuženika prilikom pregovaranja je pružiti potrebne informacije potrošaču, a ne prepustiti tužitelju da se sam informira, pogotovo ako se ima u vidu činjenica da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojim ipak ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak je ozbiljan uzrok značaja neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika kao i iskustva u poslovanju, zna za taj rizik ali ga prešućuje.

27. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Pitanje obaviještenosti klijenata o uvjetima ugovaranja kredita u valuti CHF razjašnjeno je u kolektivnom sporu, pa saslušanje osobnog bankara, ne može biti relevantno u ovom slučaju.

28. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž- 6632/2017-10 između ostalog navodi da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, kao stručne osobe, to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao, i prosječnom potrošaču odredbe ugovora kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive. Banke su a u konkretnom slučaju tuženik je bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, tako i tužitelju, i pomoći mu da u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama tuženika, ali ne na štetu tužitelja.

29. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima.

30. Već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne odredbe, a o kojima se izvjesno nije pojedinačno pregovaralo, niti tuženik tvrdi drugačije, neravnoteža u pravima i obvezama je znatna i postoji jer se radi o odredbama u tipskim formuliranim ugovorima sastavljenim od strane tuženika, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik i ne znajući za njega jer o tome nije informiran. Neravnotežu nisu prouzrokovale promjena tečaja valute ni kamatne stope nego ugovorne odredbe koje zbog formulacije istih tužitelja dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužitelj znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu dok se nije mogao ocijeniti kako, zašto te kojim smjerom će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati visina glavnice kao konačno i kamatna stopa.

31. Temeljem prednje navedenog izvjesno je utvrđeno i da su odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 12.5.2006., a kojom se ugovara valutna klauzula obveze i to na način da se ista veže za valutu švicarski franak, nepoštene, a posljedica čega je ništetnost istih. U rješenju poslovni broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.g. Vrhovni sud Republike Hrvatske u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu jasno govori kako nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnosti ništetnosti odredbi ugovora obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 - dalje ZZP ) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor, a isti stav zauzeo je i Ustavni sud u odluci poslovni broj U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020.

32. Odredbom čl.5.st.1.toč.15. Zakona o zaštiti potrošača, potrošač je definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Iz sadržaja ugovora o kreditu vidljivo je da ga je tužitelj zaključio kao fizička osoba u svojstvu korisnika kredita a radi kupnje motornog vozila te je dokazano je svojstvo tužitelja kao potrošača.

33. Sukladno odredbi čl. 323.st.1.ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Sukladno odredbi st.2.istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

34. U smislu odredbe čl. 1111.ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

35. U smislu odredbe čl. 1115.ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Ovaj sud je našao da su odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka o promjenjivoj kamatnoj stopi sa ugovorenom valutnom klauzulom kojom se glavnica kredita i visina anuiteta veže za valutu švicarski franak ništetne. Tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvih ništetnih odredbi naplatio i primio od tužitelja, te je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu odredbe čl.1111.ZOO-a.

36. Tužitelj potražuje razliku više plaćenog po kreditu uslijed valutne klauzule odnosno razliku više plaćenog po kreditu zbog primjene tečaja CHF na dan otplate kredita u odnosu na tečaj koji je bio na dan isplate kredita te u tom smislu preplata kamate i glavnice za utuženi period od listopada 2007. do zaključno mjeseca siječnja 2011., u iznosu od ukupno 829,42€.

37. U smislu odredbe čl. 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. U odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare to se u ovome slučaju ima primijeniti opći zastarni rok.

38. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05 – u nastavku: ZOO/05) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

39. Točni su navodi tužitelja da je podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P- 1401/12 prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, odnosno donošenja presude tog suda 13. lipnja 2014. pod poslovnim brojem Pž-7129/13. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredba temeljem promjenjive kamatne stope), odnosno Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule) kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak''. Od toga dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2014. (kamatne stope) odnosno od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula), s obzirom na to da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO/05), to je izvjesno da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja, budući je tužba podnijeta 4.6.2019. pa je neosnovan prigovor tuženika o zastari utuženih iznosa.

39.1. Ističe se da je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020 izrazio stav i pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl.323.st.1. (ZOO/05) čl.104.st.1. (ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

39.2. Slijedom gornjeg a protivno tvrdnjama tuženika, nije nastupila zastara potraživanja tužitelja jer je tužba podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina.

40. Kako bi se na objektivan način utvrdilo je li uslijed promjene kamatne stope i primjene tečaja CHF na dan otplate kredita u odnosu na tečaj CHF koji je bio na dan isplate kredita došlo do razlike u mjesečnim anuitetima tijekom otplatnog razdoblja proveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Borisu Belunjak, stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije iz Požege.

41. U svom pisanom nalazu i mišljenju od 3.1.2023., a koji nalaz je dan stručno i objektivno, i kojeg sud u cijelosti prihvaća, vještak, navodi da razlika više plaćenih anuiteta koju čini razlika između stvarno plaćenih anuiteta u CHF preračunate u kune po srednjem tečaju HNB za CHF na dan plaćanja po stvarno primijenjenim kamatnim stopama s jedne strane i početnom anuitetu prema početnom planu otplate kredita uz početno ugovorenu kamatnu stopu od 3,99% godišnje i srednjem tečaju HNB za CHF od 4,6758330 kuna na dan isplate kredita ukupno iznosi 50.376,60 kuna, a kako je to naznačeno u tablici 4 skupnog pregleda razlika tijekom otplate kredita. Iz navedene tablice je vidljivo da je preplata iznosila ukupno 6.249,27kn (str. 145 spisa) te da istu čine tijekom otplatnog razdoblja kredita više plaćeni iznos zbog utjecaja primjene tečaja CHF za kune u otplati kredita te povećanja tečaja CHF u otplati kredita u iznosu od 5.004,09kn, te više otplaćenog anuiteta u CHF preračunato u kune na dan plaćanja zbog povećanja redovne kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu u iznosu preplate od 1.245,18kn a što zbrojeno daje izračun ukupne preplate od 6.249,27kn za cijelo razdoblje otplate kredita. U pismenom nalazu vještak je u tablici II. 4. u rezimeu izračuna razlika tijekom otplate kredita naznačio da je potplata u iznosu od 758,17kn zbog utjecaja primjene tečaja CHF za kune u otplati kredita te da se odbijanjem s tog osnova od iznosa 5.004,09kn preplate dobiva razlika od 4.245,92kn zbog primjene valutne klauzule u otplati kredita. U pogledu otplate anuiteta uslijed primjene promjenjive kamatne stope nije bilo potplate jer kamatna stopa nije bila manja u tijeku otplate kredita od početno ugovorene pri realizaciji kredita pa se zbrajanjem iznosa od 4.245,92kn i iznosa od 1.245,18kn dobije iznos od 5.491,10kn ukupne razlike preplate i potplate zbog primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope tijekom otplate kredita.

Na ročištu od 21.2.2023. financijski vještak je ostao u cijelosti kod svog pismenog nalaza te u kojem je izvještačio iznos razlike preplate i potplate u ukupnom iznosu od 5.491,10kn te manje plaćene iznose - potplatu od 758,17kn a više plaćene iznose - preplatu od 6.249,27kn a za cjelokupno razdoblje otplate kredita od prvog anuiteta svibnja 2006.g. do konačne prijevremene otplate kredita 8.1.2011. a sve na bazi dokumentacije tuženika prometi po kreditu / specifikacija uplata, početnog plana otplate i ugovora o kreditu te ostale dokumentacije u sudskom spisu.

42. Tužitelj je podneskom od 11.1.2023. precizirao tužbeni zahtjev na način da je prema izračunu više plaćenih obroka otplate kredita po osnovi uvećane redovne kamate i to iznosa od 1.245,18kn te preplate zbog primjene tečaja CHF u iznosu od 5.004,09kn sada potraživao iznos od 6.249,27kn a podneskom od 1.8.2025. potražuje iznos od 829,42€.

Tužitelj pri preciziranju tužbenog zahtjeva nije umanjio utuženi iznos za iznos potplate od 758,17kn koji je nastao zbog utjecaja primjene tečaja CHF za kune u otplati kredita a koji iznos potplate je tužitelj manje platio u razdoblju kada je tečaj CHF u vrijeme plaćanja mjesečne rate bio niži od tečaja u vrijeme realizacije kredita.

Zbog navedenog tako izvještačena negativna razlika kada je tužitelj plaćao manji iznos od onog tečaja koji je ugovoren prilikom sklapanja ugovora nije uzeta u obzir jer za taj dio nije stavljen prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev a tužbenim zahtjevom je utuženo za povrat isplatom temeljem stečenog bez osnova samo za mjesece u kojima je došlo do preplate a ne i za razdoblje u kojem je došlo do potplate u tako navedenoj negativnoj razlici.

Preciziranim tužbenim zahtjevom od 1.8.2025. utuženo je razdoblje u otplati kredita u kojem je došlo do preplate u utuženom iznosu od 829,42€.

43. Slijedom gornjeg utvrđeno da je tuženik bez valjane pravne osnove naplatio od tužitelja iznos od 829,42€ te je u smislu odredbe čl.1111 i čl.1115 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.) precizirani i sniženi tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti usvojen.

44. O troškovima postupka odlučeno je u smislu odredbe čl.154.st.1. u vezi s odredbom čl.155. ZPP-a.

S obzirom na visinu vrijednosti spora 829,42€, priloženi troškovnik (str. 192 i 271 spisa), te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 - dalje: OT) tužitelju su obzirom na u cijelosti dosuđeni utuženi iznos kao potrebni priznati trošak sastava tužbe u iznosu od 75 bodova gdje je vrijednost boda 2,00€ puta 75 bodova daje iznos nagrade od 150,00€ (Tbr.7/1 OT), trošak zastupanja na ročištu od 20.4.2021. u iznosu od 37,50 bodova (Tbr.9/2 OT), trošak zastupanja na ročištu od 21.2.2023. u iznosu od 75 bodova (tbr. 9/1 OT), trošak sastava podneska od 30.12.2019. i 11.1.2023. (tbr. 8/1 OT) u iznosu od 75 bodova za svaki podnesak (tbr 8/1 OT), trošak pristupa na ročište za objavu presude 37,50 bodova (tbr. 9/3 OT) što ukupno daje 375 bodova koji pomnoženi sa 2,00€ za vrijednost boda daju iznos od ukupno 750,00€ na koji iznos tužitelju pripada PDV no isti se ne dosuđuje jer punomoćnik tužitelja sukladno čl. 90 st. 1 ZPDV nije u sustavu PDV-a kako je to naznačeno u dopuni troškovnika (str. 271 spisa) kojim se potražuje dalji trošak nakon dostave drugostupanjske presude u daljem iznosu od 260,00€.

Prema zatraženom trošku tužitelja u dopuni troškovnika prema v.p.s. od 829,42€ sa kojim utuženim iznosom je tužitelj nakon preciziranja uspio u cijelosti, tužitelju je dosuđen trošak sastava podneska od 1.8.2025. u iznosu od 10 bodova odnosno 20,00€, trošak pristupa na ročište od 13.11.2025. u iznosu od 75 bodova ili 150,00€ što je ukupno dosuđenih 170,00€ a ne zatraženih 260,00€ prema dopuni troškovnika. Tužitelju pripada trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 39,82€ / 300,00kn kao i trošak pristojbe na presudu u istom iznosu od 39,82€ / 300,00kn. Pripada mu i trošak plaćenog financijskog vještačenja od 331,8€ ili 2.500,00kn.

Zbrojeno to daje iznos od ukupno 1.301,45€ koji trošak je tužena dužna naknaditi tužitelju kao osnovano zatraženi troškovi prema prvom troškovniku te dopuni troškovnika (str. 192 i 271 spisa).

Tužitelju nije priznat zatraženi trošak u vrijednosti od 100 bodova za sastav tužbe te podnesaka od 30.12.2019. i 7.4.2022. kao i za pristup na ročište od 20.4.2021. već trošak prema bodovima od po 75 bodova za svaku radnju a prema v.p.s. konačno preciziranog i sniženog tužbenog zahtjeva na iznos od 829,41€ koje sniženje je izvršeno podneskom od 11.1.2023. i preciziranim tužbenim zahtjevom od 1.8.2025. na iznos od 829,42€.

Tužitelju je priznat trošak po tako obračunatim bodovima za vrijednost predmeta spora od 829,42€ sa kojim iznosom je tužitelj uspio u sporu a ne po v.p.s. iz tužbe koja je privremeno naznačena u iznosu od 11.000,00kn.

Nije priznat trošak sastava podneska od 7.4.2022. u ukupnom iznosu (str. 124 spisa) jer je u tom podnesku nepotrebno ponovo preciziran tužbeni zahtjev iz tužbe na način da je osim privremeno naznačenog v.p.s. od 11.000,00kn preciziran mjesečni iznos koji tužitelj potražuje za pojedine mjesečne anuitete odnosno utuženu preplatu u iznosima od po 275,00kn a koji mjesečni iznos nije bio naznačen u tužbi od 4.6.2019. Nije priznat zatražen trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 500,00kn koliko je tužitelj platio već iznos od 300,00kn koliko je tuženik platio pristojbe i na presudu odnosno 39,82€ ili 300,00kn a sa kojim sniženim tužbenim zahtjevom je tužitelj uspio u cijelosti. U ovom predmetu prvostupanjska presuda nije donesena do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku pa se troškovi ovog postupka određuju na temelju čl. 154 st. 1, 2 i 3 novog ZPP-a (čl. 117 st. 3 ZIP ZPP Narodne novine 70/19 i čl. 155 ZPP-a) Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 35/91., 53/91., 91/92., 53/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 43/13., 89/14.,70/19).

Sud može odlučiti da jedna strana nadoknadi sve troškove koje je protivna stranka imala ako protivna stranka nije uspjela samo u neznatnom dijelu svog zahtjeva a zbog toga nisu nastali posebni troškovi. Prilikom odlučivanja o troškovima iste treba ocjenjivati ne samo kvantitativno nego i kvalitativno te imati u vidu u koju svrhu su bili nužni troškovi postupka i što je u postupku bilo sporno. Ako je najveći dio ili veći dio istih troškova nastao radi protivljenja osnovi tužbe onda visina tih troškova nije u svezi sa uspjehom jer bi oni morali biti ostvareni bez obzira na visinu tužbenog zahtjeva s kojim je tužitelj uspio.

Tužitelj nije u tužbi mogao prije provedenog financijskog vještačenja naznačiti točan iznos koji potražuje od tuženika no nakon provedenog vještačenja tužbeni zahtjev je preciziran i snižen sa 1.459,96€ / 11.000,00kn koji v.p.s. je u tužbi na iznos od 829,42€ sa kojim iznosom je tužitelj uspio u cijelosti a tuženik se protivio tužbenom zahtjevu u pogledu osnova i visine.

Sa preostalim zatraženim troškom preko dosuđenog iznosa tužitelj je odbijen kao neosnovanim i previsoko zatraženim iz razloga jer je sud tužitelju priznao 75 bodova za pojedine radnje po punomoćniku po sniženom tužbenom zahtjevu a ne zatraženih 100 bodova po pojedinim radnjama.

Nije priznat zatražen trošak za pristup na ročište za objavu presude 5.12.2025. priznat u zatraženom iznosu od 50 bodova ili 100,00€ jer punomoćnica tužitelja nije pristupila na ročište za objavu presude a da je pristupila pripadao bi joj trošak od 37,50 bodova ili 75,00€ a ne zatraženo.

45. Sud je odbio tuženika u cijelosti sa zatraženim troškovima sastava žalbe od 29.8.2023. u zatraženom iznosu od 93,75 bodova ili 187,50€ iz razloga jer je i nakon ukidanja prvostupanjske presude te donošenja nove prvostupanjske presude tužitelj uspio u cijelosti sa preciziranim tužbenim zahtjevom te je razlog ulaganja žalbe bio proturječnost kondemnatornog dijela izreke presude i obrazloženja iste presude a obzirom na naznačenu v.p.s. od 829,41€ a do kojeg pogrešnog utuženog iznosa je došlo zbog greške pri zbrajanju utuženih iznosa a gdje je nakon ispravka utuženog mjesečnog iznosa preplate za siječanj 2011. tužitelj ispravno utužio izvještačeni iznos preplate od 829,42€. Ulaganje žalbe zbog očite greške pri utuženju u tako malom iznosu ukazane razlike ne bi smio biti razlog za stvaranje daljih troškova za stranke a koji troškovi su nastali upravo podnošenjem žalbe i ponavljanjem prvostupanjskog postupka.

Sud je odbio tuženika sa ostalim zatraženim troškovima prema troškovniku tuženika iz podneska od 30.10.2025. (str. 267) a gdje su isti zatraženi u ukupnom iznosu od 1.421,88€ a u kojim troškovima je sadržan i trošak sastava žalbe od 29.3.2023. od 187,50€ + pripadajući PDV a obzirom na uspjeh tužitelja u cijelosti sa preciziranim tužbenim zahtjevom.

46. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Novoj Gradiški 5. prosinca 2025.

S u d a c :

Željka Paunović

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 8 dana od dana objave iste na E oglasnoj ploči. Žalba se podnosi pisano ovom sudu u 3 istovjetna primjerka. Rok za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude računa se od dana primitka pisanog otpravka presude.

Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1.,2.,4.,5.,6.,8.,9.,10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U postupku povodom žalbe u sporovima male vrijednosti ne primjenjuju se odredbe čl. 370 ZPP-a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DN-a:

1. Odvj. Sandra Đurin

2. Odvj. Sanja Porobija