- 1 -              Rev 829/2022-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 829/2022-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. R. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik I. L., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Z., Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1147/2019-3 od 16. srpnja 2020. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2967/2017-18 od 19. prosinca 2018., u sjednici održanoj 17. listopada 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1.              Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 124.267,80 kuna te naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 21.750,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 19. prosinca 2018. do isplate, a pod točkom II. izreke je odbijen zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška.

 

2.              Drugostupanjskom presudom pod točkom I. izreke preinačena je prvostupanjska presuda u stavku I. izreke i u dijelu stavka II. izreke kojim je odbijen zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška u iznosu od 13.000,00 kuna te je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 124.267,80 kuna i za naknadu parničnog troška, sa zatraženom zateznom kamatom, naloženo je tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 13.000,00 kuna, u roku od 15 dana, a pod točkom II. izreke odbijena je kao djelomično neosnovana žalba tuženice i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu stavka II. izreke kojim je odbijen zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška preko iznosa od 13.000,00 kuna do iznosa od 16.250,00 kuna (za iznos od 3.250,00 kuna), dok je pod točkom III. izreke naloženo tužitelju naknaditi tuženici trošak sastava žalbe u iznosu od 3.125,00 kuna u roku od 15 dana.

 

3.              Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-907/2021-2 od 30. studenog 2021., tužitelju je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1147/2019-3 od 16. srpnja 2020. zbog sljedećeg pravnog pitanja:

 

              "Imaju li vlasnici stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci pravo na naknadu štete od Republike Hrvatske u vidu razlike između zaštićene najamnine koju primaju sukladno odredbama Zakona o najmu stanova ("Narodne novine" broj 91/96 i 48/98, dalje: ZNS) i ekonomske najamnine koje bi primali da je stan iznajmljen na slobodnom tržištu ukoliko su vlasništvo navedenih stanova stekli nakon stupanja na snagu ZNS?"

 

4.              Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude tužitelj je podnio reviziju zbog pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena. Predlaže da ovaj sud preinači drugostupanjsku presudu tako da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

5.              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

6.              Revizija nije osnovana.

 

7.              U skladu s odredbom čl. 391. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

 

8.              Predmet spora je zahtjev tužitelja kao vlasnika stana u kojem živi zaštićeni najmoprimac za isplatu razlike između zaštićene najamnine i tržišne najamnine.

 

9.              U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je tužitelj vlasnik stana u kojem stanuje zaštićeni najmoprimac,

 

- da je tužitelj 9. rujna 2008. kupio stan od ranijeg vlasnika S. H. i da je u trenutku kada je kupio stan od S. H. znao za zaštićenog najmoprimca,

 

- da je tužitelj primao zaštićenu najamninu koja je niža od tržišne najamnine.

 

10.              Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev primjenom čl. 1111. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO) i čl. 1120. ZOO smatrajući da tužbeni zahtjev treba prosuđivati kroz odredbe Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda, a koja je potvrđena Zakonom o njezinom potvrđivanju ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst: 8/99- ispr.) i Protokola br. 1. uz tu Konvenciju. Pri tome je izrazio pravno shvaćanje da interes tuženice da stambeno zbrine zaštićenu najmoprimku ne može imati značenje javnog interesa zbog kojeg bi u skladu s načelima međunarodnog prava bilo opravdano na neograničeno vremensko razdoblje potpuno ili djelomično onemogućiti tužitelju uživanje svog vlasništva, imajući u vidu sve druge mehanizme i imovinu kojom tuženica raspolaže pomoću kojih tuženica može ostvariti isti cilj tj. da stambeno zbrine zaštićenu najmoprimku. Stoga budući da je tuženica upotrebljavala nekretninu tužitelja u svoju korist (da stambeno zbrine zaštićenu najmoprimku), došlo je do stjecanja bez osnova na strani tuženika, na teret tužitelja u vidu izmakle koristi koja se očituje u razlici između zaštićene najamnine i tržišne najamnine.

 

11.              Drugostupanjski sud je odlučujući o žalbi tuženice preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev navodeći da sustav zaštićenog najma prema Zakonu o najmu stanova ("Narodne novine", broj: 91/96, 48/98 i 66/98 dalje: ZNS) predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva i da isto vlasnicima nameće nerazmjeran i pretjeran teret, ali to samo u slučaju da je tužitelj, trenutkom stupanja na snagu ZNS, već bio vlasnik stana, u odnosu na koji mu je država nametnula prekomjerni teret i samom tom činjenicom nije imao mogućnost izbora. U slučaju kada je tužitelj, 12 godina nakon stupanja na snagu ZNS-a, znajući da u stanu živi zaštićena najmoprimka, istoga odlučio kupiti i na taj način pristao na primanje iznosa zaštićene najamnine, a ne tržišne najamnine, pri čemu isti niti tvrdi, niti dokazuje da je mogao razumno očekivati (javno dostupni planovi i izjave Vlade Republike Hrvatske u tom pravcu) da će se sustav zaštićenog najma ukinuti u razumnom vremenu nakon kupnje, tada nedostaje uzročno posljedična veza između postupanja tuženice i eventualne štete.

 

12.              Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem (čl. 1089. st. 3. ZOO-a).

 

13.1.              Po ocjeni ovog suda tužitelj kao kupac koji je 2008., u vrijeme primjene ZNS-a kupio stan u kojem stanuje najmoprimac koji ima pravo na zaštićenu najamninu, nije mogao osnovano po redovnom tijeku stvari očekivati da će ostvarivati tržišnu najamninu iznajmljivanjem kupljenog stana, odnosno da će od najmoprimca ostvariti pravo na plaćanje slobodno ugovorene najamnine.

 

13.2. Naime, Vlada Republike Hrvatske, svjesna prekomjernog tereta koji trpe vlasnici stanova opterećenih pravom najma uz zaštićenu najamninu izradila je nacrt Zakona o najmu stanova (prosinac 2002.) kojim nacrtom nije radikalno izmijenjen odnos između zaštićene i tržišne najamnine te je izradila i prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o najmu stanova (studeni 2013.) prema kojem bi postepeno, kroz vrijeme od deset godina od stupanja na snagu zakona (2023.) zaštićena najamnina trebala biti izjednačena s tržišnom (slobodno ugovorenom). Ni jedan od ovih dokumenata nije saživio. Tek Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o najmu stanova („Narodne novine“, broj 68/18 - dalje: ZIDZNS) u čl. 28.c propisano je da 1. rujna 2023. prestaje pravo zaštićenog najmoprimaca i zaštićenih podstanara na zaštićenu najamninu i druga prava zaštićenih najmoprimaca i zaštićenih podstanara, ako tim Zakonom nije propisano drukčije, osim prava na zaštićenu najamninu i drugih prava najmoprimaca i zaštićenih podstanara stanova koji su u vlasništvu jedinica lokalne samouprave, jedinica područne (regionalne) samouprave ili Republike Hrvatske.

 

13.3.              Međutim i navedena odredba ukinuta je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3242/2018 i dr. od 14. rujna 2020.

 

14.              Tužitelj, koji je 2008. kupio neuseljiv stan, cijena kojeg bi, što je notorna činjenica, trebala biti niža od one za stan bez tereta, uz postojeću zakonsku regulativu te pokušaje Vlade Republike Hrvatske u složenom postupku transformacije stanarskog prava u institut zaštićenog najma da osigura relativno osjetljivu ravnotežu između interesa najmodavaca, uključujući njihovo pravo na ostvarivanje dobiti od svoje imovine te općeg interesa zajednice - uključujući dostupnost zadovoljavajućeg smještaja za one u lošijem položaju, nije mogao očekivati da će po redovnom tijeku stvari, iznajmljivanjem stana koji je nečiji dom, ostvariti korist u razlici između zaštićene i slobodno ugovorene zakupnine. Jednako je odlučeno i u presudi ovog suda broj: Rev271/2023-2 od 18. travnja 2023.

 

15.              Dakle, odgovor na pitanje u odnosu na koje je dopuštena revizija glasi:

 

              Vlasnik stana u kojem se nalazi zaštićeni najmoprimac, koji je vlasništvo stana stekao na temelju pravnog posla 2008., znajući da se u istom nalazi zaštićeni najmoprimac, nema pravo na naknadu štete u visini razlike između zaštićene i tržišne najamnine, tj. pravo na primjerenu naknadu zbog ograničenja njegova prava vlasništva na stanu zbog činjenice da u predmetnom stanu živi zaštićeni najmoprimac.

 

16.              Kako je slijedom iznesenog drugostupanjski sud odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenio odredbu čl. 1089. st. 3. ZOO-a nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

17.              Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe članka 393. st. 1. ZPP-a reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu te odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 17. listopada 2023.