Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-536/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužitelja ĐI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženice ADDIKO BANKE d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 29. listopada 2025., u nazočnosti tužitelja i zamjenika punomoćnika tužitelja, te uz javnu objavu presude, 5. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu br. 5140030250-60010471225/2007. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog dana 06. lipnja 2007. g. između tužitelja i prednika tužeika, potvrđenog dana 15.06.2007. g. po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod br. OV-19775/07, u dijelu odredbe koji glasi:

“…prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed.“.

II. Nalaže se tuženici ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju ĐI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 966,68 EUR-a (devestošezdesetšesteura-šezdesetosamcenti) zajedno sa zateznom kamatom koja kamata teče od dana 22. lipnja 2007. pa do isplate po stopi do 31. srpnja 2008. od 15%, od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženici ADDIKO BANK d.d. Zagreb, OIB: 14036333877 da tužitelju ĐI, OIB: [osobni identifikacijski broj] plati trošak postupka u iznosu od 656,25 EUR-a (šestopedesetšesteura-dvadesetpetcenti) sa zateznim kamatama koje teku od 5. prosinca 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

IV. Odbijen je kao neosnovan tuženicin zahtjev za naknadu troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi je tuženica pravni slijednik, Slavonske banke d.d Osijek/ Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. Nadalje, navodi da je dana 6. lipnja 2007. s prednikom tuženice sklopilo Ugovor o kreditu br. 5140030250-60010471225/2007. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, potvrđenog dana 15. lipnja 2007. po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem: OV-19775/07, prema kojem mu je tuženica, kao kreditor, odobrila i stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 110.000,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 25 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 7. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu 1,50% jednokratno, unaprijed od ukupnog iznosa kredita. Prednica tuženice je prilikom isplate kredita dana 21. lipnja 2007. naplatila tužitelju naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 7.283,43 kn1, a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 966,68 EUR-a. O ugovornoj odredbi za tzv. „ulaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženice implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Naime, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je prednica tuženice temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatila i time stekla nepripadajuću imovinsku korist, navedena je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takvu dužna vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Sukladno svemu gore navedenome tužitelj je predložio sudu da donese presudu kojom će usvojiti tužbeni zahtjev, a potražuje i naknadu troškova parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

1.1. Tijekom postupka, podneskom od 26. svibnja 2025. tužitelj je naveo da s obzirom da se sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga (osobito u vidu razine obaviještenosti), po stavu Suda EU zahtjev jasnog i razumljivog teksta iz čl. 5 Direktive ne pretpostavlja samo gramatičku razumljivost ugovorne odredbe o naplati naknade za odobrenje kredita za potrošača, već i da potrošač na temelju preciznih i razumljivih kriterija može procijeniti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze, pa stoga sud mora ispitati jasnoću i razumljivost odredbe s obzirom na sve činjenične elemente i informacije koje je tuženica, kao davatelj kredita, pružila tužitelju, kao korisniku kredita. Nadalje, navodi da tužitelj prije sklapanja ugovora nije imao pristup ni hipotetskim razlozima koji bi eventualno opravdavali tako naplaćene naknade, niti je imao saznanja o tome na što se konkretno odnose ti troškovi, pa je stoga, takva ugovorna odredba o kojoj ujedno nije mogao niti pregovarati sa tuženicom i koja je proizvela znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana, a na njegovu štetu, kao potrošača, nepoštena i posljedično ništetna. Nadalje, isticao je da u konkretnom slučaju, osim o odredbi ugovora koja regulira način promjene kamatne stope i vezivanje glavnice kredita uz valutu CHF, također se nije pojedinačno pregovaralo niti o odredbi o troškovima tzv. ulazne naknade, niti je on na bilo koji način mogao individualno pregovarati o takovoj odredbi, s obzirom da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženice, pa nije imao niti mogućnost utjecaja na njezin sadržaj. Budući da mu je, kao korisniku predmetnog kredita, ostalo nepoznato koji su troškovi obuhvaćeni naplatom tzv. ulazne naknade za odobravanje kredita zajedno sa činjenicom nemogućnosti pregovaranja o navedenoj odredbi, naveo je, rezultiralo je dovođenjem njega u neravnopravan položaj, koji je za posljedicu imao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između strana zaključenog ugovora, a na njegovu štetu. Isto tako, naveo je da protivno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta obveza koju nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora, a koja je obveza uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama istoga kao jedne od ugovornih strana, a u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženicu). U odnosu na prigovor zastare, naveo je da se zastara restitucijskog zahtjeva kod potrošačkih ugovora u slučaju ništetnosti računa od takovog utvrđenja, a ne od izvršnog plaćanja. Slijedom svega navedenoga, tužitelj je naveo da ostaje kod tužbe i tužbenoga zahtjeva i predložio sudu da ga usvoji u cijelosti.

2. U odgovoru na tužbu tuženica je navela da osporava osnovu tužbenog zahtjeva, dok je u pogledu visine istaknula da je naknada za obradu kredita naplaćena 21. lipnja 2007. u iznosu od 7.283,43 HRK, odnosno 966,68 EUR. Istaknula je i prigovor zastare. U članku 7. Ugovora, navela je, jasno je navedeno kako se prije isplate kredita korisniku kreda jednokratno odbijaju troškovi u iznosu od 1,50 % odobrene glavnice, stoga je činidba na koju se tužitelj obvezao u potpunosti određena. Nadalje, tuženica je navela da je čl. 1022. st. 2. ZOO-a/05 propisano je da se Ugovorom o kreditu utvrđuje iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita, te je istaknula da su troškovi obrade kredita uvjeti davanja kredita, što je naknadno potvrdio i zakonodavac. . Isto tako, tuženica je navela da je na temelju čl. 1022. st. 2. ZOO-a imala pravo naplatiti tužitelju i druge naknade, što uključuje i troškove obrade kredita. Tuženica je navela daje čl. 173. Zakona o bankama propisano da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita, te je istaknula da je navedenu obvezu ispunila, te je dodala da je čl. 7. Ugovora o kreditu ugovorna odredba koja je uvjet davanja kredita i koja se iskazuje kroz efektivnu kamatnu stopu, pa za njezino ugovaranje postoji valjani pravni temelj. Tuženica je posebno istaknula da se predmetna naknada izrijekom navodi u članku 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/2014). Isto tako, isticala je da je odredba čl. 7. Ugovora o kreditu jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba, navodeći kako je navedena odredba jasna jer je navedeno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade i lako uočljiva jer je navedena u članku 7. istim fontom i veličinom slova, kao što su ispisane ostale odredbe Ugovora o kreditu, te je dodala da bi naposljetku graničilo s vrijeđanjem kazati da tako sročena odredba nije razumljiva. Time je, istaknula je, ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača/03. Isto tako, istaknula je da je pitanje pregovaranja činjenično pitanje u svrhu čega je predložila saslušanje tužitelja, s naznakom kako opreza radi osporava status potrošača istom. Istaknula je i da tuženik nije iznio nijednu tvrdnju u prilog tome da je sporna ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja na njegovu štetu. Tuženica je istaknula i prigovor zastare.

2.1. U podnesku od 14. listopada 2025. tuženica je navela da u cijelosti ostaje kod odgovora na tužbu i svih navoda iznesenih u dosadašnjem tijeku postupka, kao i kod istaknutih dokaznih prijedloga. Nadalje, navela je kako tužitelj samo paušalno navodi kako je ugovorna odredba o obradi kredita protivna načelu savjesnosti i poštenja te kako je tuženica nepošteno iskoristila situaciju na strani potrošača, a pritom tužitelj ne navodi nikakve dokaze kojima bi argumentirao svoje navode. U pogledu osnovanosti i visine naplate naknade za obradu kredita tuženica je dostavila i odluku banke koja je vrijedila na dan naplate sporne naknade, a koja se odnosi na visinu iste. Tuženica je navela da je naknada za obradu kredita naplaćena 21. lipnja 2007. u iznosu od 7.283,43 HRK. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao Ugovor o kreditu broj: 5140030250-6001071225/2007 od 6. lipnja 2007. sklopljen između tužitelja i tuženika (list spisa 5-13), potvrdu (solemnizaciju) posl. Broj OV-19775/07 od 15. lipnja 2007. (list spisa 14), zk. Uložak broj [broj ZK uloška] (list spisa 15-16), odgovor na zahtjev Addiko Bank d.d. (list spisa17), rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt-09/1533-3 od 27. veljače 2009. i broj Tt-16/22619-2 od 11. srpnja 2016. (list spisa 18-19), odluku o naknadama za usluge Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. (list spisa 30-57),Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite (list spisa 58), Odluku o naknadama u poslovanju sa stanovništvom (list spisa 68), te je saslušao tužitelja.

3.1. Sud nije proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje jer je na pripremnom ročištu održanom 29. listopada 2025. tužitelj naveo da je tuženik u podnesku od 14. listopada 2025. naveo da je naknada za obradu kredita naplaćena 21. lipnja 2007. u iznosu od 7.283,43 kn te da smatra da je tuženik priznao visinu tužbenog zahtjeva, te stoga povlači dokazni prijedlog za financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem.

4. Na ročištu koje je održano dana 29. listopada 2025. sud je sukladno čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., u nastavku: ZPP) odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 966,68 EUR-a, odnosno u visini kondemnatornog zahtjeva. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 774/05-2 od 13. prosinca 2005., odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008.). Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I/ tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut je samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, pa se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari u visini zahtjeva za isplatu.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice protiv tuženice radi isplate iznosa od 966,68 EUR-a, a koji iznos je tužitelj isplatio tuženici po osnovi ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita.

7. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva, sporno je ima li tužitelj status potrošača, te je li nastupila zastara utuženog iznosa.

8. Među strankama nije sporno da je tužitelj s da je dana 6. lipnja 2007. s prednikom tuženice sklopilo Ugovor o kreditu br. 5140030250-60010471225/2007. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, a nije sporno niti da je tužitelj 21. lipnja 2007. platio predniku tuženice naknadu u iznosu od 7.283,43 kn.

9. Iz Ugovora o kreditu broj: 5140030250-6001071225/2007 od 6. lipnja 2007. koji je sklopljen između tužitelja i tuženika (list spisa 5-13), proizlazi da su čl. 7. Ugovora o kreditu tužitelj i prednik tuženice, između ostalog, ugovorili da se tužitelj obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50%, jednokratno, unaprijed.

10. Iz potvrde (solemnizacije) posl. Broj OV-19775/07 od 15. lipnja 2007. (list spisa 14), proizlazi da javni bilježnik Mirjana Borić potvrđuje da su NI, ŽI, ĆI i KI podnijeli Ugovor o kreditu br. 5140030250- 60010471225/2007. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 6. lipnja 2007. na potvrdu te da potvrđuje da je navedeni Ugovor ispitala i utvrdila da po svom obliku odgovara propisima o javnobilježničkim ispravama, a po svom sadržaju propisima o sadržaju javnobilježničkog akta.

11. Iz Odgovora na zahtjev Addiko Bank d.d. od 7. kolovoza 2024. (list spisa17), proizlazi da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva (ulazna naknada) za predmetni Ugovor o kreditu naplaćena dana 21. lipnja 2007. prilikom korištenja kredita u iznosu od 7.283,43 kn, dok naknada za prijevremenu otplatu kredita (izlazna naknada) nije naplaćena, kao i naknada za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita.

12. Iz rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt-09/1533-3 od 27. veljače 2009. i broj Tt-16/22619-2 od 11. srpnja 2016. (list spisa 18-19), proizlazi da se Slavonska banka d.d. Osijek pripojila Hypo Alpe Adria Bank d.d., a iz rješenja posl.br. Tt- 16/22619-2 od 11. srpnja 2016. proizlazi da Hypo Alpe Adria bank d.d. upisuje promjenu tvrtke pod nazivom Addiko bank d.d.

13. Iz iskaza tužitelja proizlazi da se sjeća da je ugovor o kreditu sastavila banka, a kredit mu je bio potreban za kupnju kuće za stanovanje. Ugovor o kreditu je pročitao, vidio je odredbu o naknadi za obradu kredita. Tu odredbu je sam vidio, a djelatnik banke mu na nju nije ukazao. Djelatnik banke mu nije objasnio koje troškove plaća plaćanjem navedene naknade niti koja je svrha plaćanja navedene naknade za obradu kredita. Nije pregovarao o navedenoj naknadi jer mu takvu mogućnost nisu niti ponudili djelatnici banke. Javni bilježnik mu nije objašnjavao odredbu o naknadi za obradu kredita nego je samo ovjerio ugovor. Misli da je znao koliki je iznos naknade, ali nije siguran. Nije imao u svom vlasništvu OPG, obrt niti pravnu osobu.

13.1. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim jer je jasan, detaljan, bez proturječnosti i nejasnoća.

14. Prije svega, potrebno je reći da iako je tužitelj Ugovor o kreditu sklopio sa Slavonskom bankom d.d., a ne tuženicom, iz Sudskog registra proizlazi da je Slavonska banka d.d. [adresa], sa sjedištem u [adresa], upisana u sudskom registru s matičnim brojem subjekta upisa (MBS) 030002102, Trgovačkog suda u Osijeku, pripojena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba, na Izvanrednim skupštinama obiju banaka u lipnju 2008., odnosno na temelju Odluke glavne skupštine društva Slavonska banka d.d. Osijek, od 19. lipnja 2008., te Glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba, od 19. lipnja 2008., kojim se daje odobrenje na Ugovor o pripajanju od 18. lipnja 2008., a nakon upisa povećanja temeljenog kapitala radi provedbe pripajanja na temelju Odluke Izvanredne glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., od 29. siječnja 2009. Slijedom navedenog, Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. postala je pravni slijednik pripojene banke, a sukladno članku 522. stavak 3. Zakona o trgovačkim društvima, kojim je, između ostalog, propisano da upisom pripajanja u Sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja. Društvo preuzimatelj sveopći je pravni slijednik pripojenog društva te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva. Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., od 11. srpnja 2016., mijenja ime u Addiko banka d.d..

14.1. Slijedom navedenoga, budući da Slavonska banka d.d. ne postoji jer je pripojena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., koja je promijenila ime u Addiko banka d.d., Addiko banka d.d. – tuženica je pravni slijednik Slavonske banke d.d. i pasivno legitimirna u ovoj pravnoj stvari.

15. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da je tužitelj nije bio informiran na što se konkretno ta naknada odnosi, isti o naknadi nije mogao pregovarati, a osim toga nije bio niti informiran o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, niti je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja navedene naknade. Navedena odredba o naknadi za obradu kredita nije bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, jer nije sadržavala parametre za određivanje njezine visine. U vezi s navedenim potrebno je reći da je ovaj sud prihvatio iskaz tužitelja da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj se nije moglo pregovarati, odnosno da mu nije ponuđeno da pregovara. Prednik tuženice je trebao tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini naknada, te mu dati parametre za izračun, te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristalo na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora.

16. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., 46/07. i 79/07., u nastavku: ZPP) propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti.

17. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

18. Prema odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Ovaj sud je utvrdio da, tužitelju nije obrazloženo da je dužan platiti naknadu za obradu kredita, pa samim time tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade. Nadalje, ovaj sud je utvrdio da tužitelj nije obaviješten o plaćanju navedene naknade, kao niti što čini istu, pa tužitelj nije mogao shvatiti posljedice navedene ugovorne odredbe. Isto tako, tužitelj nije mogao shvatiti svrhu plaćanja navedene odredbe, pa stoga navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer o istoj nije bio obavješten pa nije mogao znati koja bi posljedica bila njegovo prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, odnosno kako bi isto utjecalo na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

19. Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi da je ima status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba, a radi kupnje kuće za stanovanje. Slijedom navedenog, a budući da tuženica, na kojojo je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača, nije niti dokazala, a niti je učinila vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, koji je sklopio kao fizička osoba bila potrošač.

20. Isto tako, na tuženici je teret dokaza da je se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovoga postupka tuženica to nije dokazala. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da nije progovarao o navedenoj odredbi o naknadi za obradu kredita, a nije mu niti ponuđena mogućnost da pregovara.

21. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo može se zaključiti da prednik tuženice nije vodila računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno prednik tuženice nije pregovarao s tužiteljicem o spornoj odredbi kako bi se uvjerip da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je (predniik) tuženica prilikom ugovaranja sporne odredbe postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

22. Isto tako, budući da iz iskaza tužitelja proizlazi da tužitelj nije mogao niti pregovarati o istoj (jer mu nije niti rečeno da može pregovarati), ovaj sud zaključuje da bi tužitelj neprihvaćanjem navedene odredbe, bio ograničen u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno tužitelj nije obaviješten da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

23. Nadalje, sukladno odredbi čl. 83. ZZP-a ovaj sud je uzeo u obzir i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu. Okolnosti nastale nakon sklapanja Ugovora, koje su opće poznate upućuju na propust prednika tuženice u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13 lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da je, između ostalog, i prednik tuženice povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo a koja je ništetna.

24. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija tuženika (a tuženica je tamo bila tuženica pod brojem 3.) protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi čl. 81., 82 i 90. ZZP-a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita i zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošača informirati o tome.

25. Dakle, s obzirom na to da je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, utvrđene su nepoštenima i time ništetnima), može se zaključiti da prednica tuženice nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, budući da tužitelja djelatnik banke nije informirao da je dužan platiti navedenu naknadu, tužitelj nije mogao znati koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade. Nadalje, ovaj sud je utvrdio da tužitelj nije obaviješten što čini naknadu za obradu kredita, pa tužitelj nije mogao shvatiti posljedice navedene ugovorne odredbe. Isto tako, tužitelj nije mogao shvatiti svrhu plaćanja navedene odredbe niti ekonomske posljedice za sebe, pa stoga je navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer o istoj nije bio obavješten pa nije mogao znati koja bi posljedica bila njegovo prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, odnosno kako bi isto utjecalo na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

25.1. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud je utvrdio da je navedena odredba nepoštena, odnosno da je nepoštena odredba čl. 7.st.1. Ugovora o kreditu a kojom odredbom je ugovoreno da je tužitelj dužan platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed, primjenom čl. 81. st. 1. ZZP-a, te ništetna u smislu čl. 87. st. 1. ZZP-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. I/ izreke.

26. Budući da je navedena odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem u je ugovorena naknada za obradu zahtjeva za odobravanje kredita to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženica nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovoren odredbe. Odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za obradu kredita naplaćena 21. lipnja 2007. u iznosu od 7.283,43 kn/ 966,68 EUR-a.

27. Na iznos od 966,68 EUR-a tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je prednik tuženice bio nepošten pa je obvezna platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženica je nepoštena jer je povrijedila interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je nepoštena i time ništetna. Naknada je naplaćena 21. lipnja 2007. u iznosu od 966,68 EUR-a, a što je nesporno među strankama, pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. II/ izreke.

28. Nije osnovan tuženicin prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela čl. 6. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka

1 0

323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

29. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu pa mu pripada naknada troška postupka sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 150,00 EUR-a sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., u nastavku: Tarifa), trošak zastupanja na ročištu 29. listopada 2025. u iznosu od 150,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska od26. svibnja 2025. u iznosu od 150,00 EUR- a, što ukupno iznosi 450,00 EUR-a. Navedenom trošku pridodan je trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 75,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife, što sveukupno iznosi 525,00 EUR-a uvećano za 25% PDV-a, iznosi 656,25 EUR-a, sa zateznim kamatama koje teku od 5. prosinca 2025. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. 2. ZOO-a u vezi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („ Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20. i 114/22., u nastavku: OZ). Stoga je odlučeno kao pod toč. III/ izreke.

29.1. Tužitelju sud nije priznao naknadu troška za sudsku pristojbu na tužbu jer istu nije platio, a nije mu niti priznat trošak sudske pristojbe na presudu jer ista u vrijeme odlučivanja nije dospjela.

30. Budući da je tuženica u cijelosti izgubila u sporu, odbijen je kao neosnovan tuženicin zahtjev za naknadom troška, pa je stoga odlučeno kao pod toč. IV/ izreke.

Osijek, 5. prosinca 2025.

Sutkinja

Helena Topić Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženice