P-2528/2021-31

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Splitu, po sucu toga suda Anti Božinoviću, u pravnoj stvari tužitelja pod 1 RP, OIB: [osobni identifikacijski broj], pod 2 JP, OIB: [osobni identifikacijski broj] i pod 3 DP, OIB: [osobni identifikacijski broj], svi iz [adresa], svi zastupani po punomoćniku Alenu Đapiću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 8, OIB: 14036333877, zastupana po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane usmene i javne glavne rasprave, zaključene dne 22. listopada 2025. god. u nazočnosti pun. tužitelja i zam. pun. tuženika, dne 05. prosinca 2025. god.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu br. 216-113/2005 od 31. ožujka 2005.g., zaključenog između prednika tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 125.350,00 CFH prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, članak 3., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja i u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 1.328,92 CHF, obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 6. Ugovora o kreditu br. 216-113/2005 od 31. ožujka 2005.g., zaključenog između prednika tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva na način da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. i da korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune.

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos 13.361,81 eura sa zateznom kamatom koja teče:

1.59 eura od 02.12.2005.

14.33 eura od 04.11.2008.

26.78 eura od 02.01.2009.

35.62 eura od 12.02.2009.

39.61 eura od 04.03.2009.

38.60 eura od 02.04.2009.

30.71 eura od 05.05.2009.

13.88 eura od 10.06.2009.

1.49 eura od 04.07.2009.

4.78 eura od 11.08.2009.

11.31 eura od 14.09.2009.

10.75 eura od 05.10.2009.

4.14 eura od 12.11.2009.

16.53 eura od 12.12.2009.

26.47 eura od 04.01.2010.

40.60 eura od 01.02.2010.

37.36 eura od 03.03.2010.

56.54 eura od 03.04.2010.

52.90 eura od 03.05.2010.

59.98 eura od 04.06.2010.

121.36 eura o d 05.07.2010.

108.72 eura o d 03.08.2010.

147.32 eura o d 02.09.2010.

133.98 eura o d 11.10.2010.

112.53 eura o d 08.11.2010.

157.79 eura o d 02.12.2010.

214.22 eura o d 07.01.2011.

173.67 eura o d 11.02.2011.

189.27 eura o d 11.03.2011.

171.16 eura o d 12.04.2011.

174.46 eura o d 11.05.2011.

251.10 eura o d 11.06.2011.

258.56 eura o d 11.07.2011.

322.59 eura o d 11.08.2011.

289.70 eura o d 13.09.2011.

253.70 eura o d 12.10.2011.

547.65 eura o d 14.11.2011.

9,210.06 eura o d 29.11.2011.

po stopi od 15% do 31.12.2007.g., a od 01.01.2008.g. do 31.07.2015.g. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, te od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, te od 01.01.2023.g. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju po osnovi potplaćenih anuiteta (tzv. negativnih razlika) za razdoblje kad je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od onoga na dan isplate (plasiranja) kredita, u iznosu od 1.444,93 Eur.

II. Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, nadoknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 3.805,57 Eur sa zateznom kamatom koja teče od 05. prosinca 2025. god., a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su 31. ožujka 2005.g. prednik tužitelja i tuženik, tada kao Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. sklopili Ugovor o kreditu broj: 216113/2005 (dalje: Ugovor) a temeljem kojeg Ugovora je tuženik predniku tužitelja na raspolaganje stavio kredit iskazan kao 125.350,00 CFH, a koji je iznos isplaćen u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Tuženik je u navedenom, unaprijed formuliranom, standardiziranom Ugovoru, i to u članku 2. ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, u članku 3. je otplatu kredita vezao uz ovu valutu, te je u istom članku naveo visinu kamatne stope u iznosu od 4,99 % godišnje, ugovorivši u članku 6. predmetnog Ugovora, kako je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke („...Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d....“), a sve bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara o načinu promjene kamatne stope, čime de facto proističe da promjena kamatne stope ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci samog tuženika. Postupajući na ovakav način, tj. na način da je ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu tako što je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s prednikom tužitelja pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik je postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), kao i načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, čime je prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu prednika tužitelja.

1.1. U tužbi se nadalje navodi da zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv njega je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. U navedenom postupku Visoki trgovački sud RH je dana 13. 06. 2014. g., odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4, u točki II, potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Addiko Bank d.d. (u tom postupku kao petotuženik) u razdoblju od 10. 09. 2003. g. do 31. 12. 2008. g., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14. 06. 2018. g. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Addiko Bank d.d. (u tom postupku kao petotuženik) u razdoblju od 01. 06. 2004. g. do 31. 12. 2008. g., povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time i interese i prava tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP (NN 96/13), a od 07. kolovoza 2007. g. do 31. prosinca 2008. g. protivno odredbama čl. 96. i čl. 97. tada važećeg ZZP (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), te suprotno odredbama ZOO.

1.2. Tužitelji predlažu utvrditi ništetnim ugovornu odredbu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika, te dijelove ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta (dakle, i otplata redovne kamate) veže uz valutu CHF, pa od tuženika potražuje novčani iznos koji je po tim osnovama preplatio, uvećan za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu. Prema mišljenju tužitelja, radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu – 4,99 %, te srednji tečaj za CHF tečajne liste tuženika koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kredita.

1.3. Na temelju dokumentacije po ovom kreditu sudski vještak za financije i računovodstvo Jurica Dobrinić izradio je nalaz i mišljenje u smislu utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak i s osnova ništetne odredbe o jednostrano promjenjivim kamatnim stopama. Iz navedenog vještva proizlazi da je tuženik neosnovano stekao na ovaj način iznos od 124.093,51 kn.

1.4. Polazeći od nesporne činjenice utvrđenja da su nepoštene odredbe o valuti švicarski franak i o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene, tužitelji smatraju da imaju zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak radi povrata sredstava što ih je tuženik neosnovano stekao temeljem ništetnih odredbi Ugovora sukladno odredbi čl. 1111. ZOO. Predlažu donijeti presudu kojom bi se navedene odredbe Ugovora utvrdile ništetnima i bez pravnog učinka, te naložilo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 124.093,51 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. Tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu predloživši da se zahtjev tužitelja odbije kao neosnovan.

2.1. Tuženik ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužiteljima, ističe kako se u cijelosti protivi izračunu vrijednosti predmeta spora od strane tužitelja obzirom da smatra kako se isto treba odrediti na temelju nalaza i mišljenja nepristranog vještaka kojeg odredi sud te stoga osporava osnovanost i visinu tužbu i tužbenog zahtjeva.

2.2. Prvenstveno tuženik osporava aktivnu legitimaciju tužitelja s obzirom da uz tužbu nije dostavljen dokaz da bi tužitelji temeljem rješenja o nasljeđivanju imali pravo na potraživanje s osnove predmetnog Ugovora o kreditu.

2.3. U tužbi se navodi da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu broj 216-113/2005 dana 31.05.2005. za iznos od 125.350,00 CHF po srednjem tečaju CHF važećeg na dan korištenja kredita, na razdoblje od 10 godine.

2.4. Kako je tužba podnesena dana 24.06.2021. godine, tuženik ističe materijalnopravni prigovor zastare. Naime, na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godine, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 24.06.2016. godine nastupila je zastara potraživanja.Tuženik se protivi tumačenju kako bi pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u predmetu Rev2245/17-02 od 20.ožujka 2018. godine imalo značaj materijalnopravne norme ili predstavljalo drugi oblik izvor materijalnog prava temeljem kojeg bi sud trebao odlučivati o materijalnopravnom prigovoru zastare. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Tužba radi zaštite kolektivnih interesa nije tužba vjerovnika prema dužniku, već traženje deklarativne odluke o tome da li je došlo do povrede prava potrošača ili ne. Niti je udruga potrošača vjerovnik, niti su tužene banke dužnik, niti se uopće u takvom postupku stranke imaju smatrati vjerovnikom odnosno dužnikom. Dakle, ova tužba ujedno je prva i jedina tužba tužitelja prema tuženiku po ovom pitanju, slijedom čega nema govora da bi došlo do prekida zastare prije podnošenja ove tužbe. Jedino se ova tužba može promatrati u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, te tuženik ističe materijalno pravni prigovor zastare.

2.5. Neprihvatljiva su tumačenja Vrhovnog suda RH kako sud može sam odrediti kada nastupa zastara, s obrazloženjem da postoji nedostatak pravne norme koja bi upućivala da zastaru prekida donošenje pravomoćne odluke suda u postupku po kolektivnoj tužbi, i to na način da sud stavlja van snage zakonski rok zastare od 5 godina koji se odnosi na stjecanje bez osnove, smatrajući da se taj rok ne može primijeniti jer je relativno kratak. Tuženik smatra da takvo mišljenje sudaca Vrhovnog suda RH predstavlja težu povredu načela vladavine prava i zakonitosti, te svaki sudac koji bi slijedio takvo tumačenje počinio bi identičnu težu povredu prava tuženika na pravično i pošteno suđenje.

2.6. Tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka. Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Osim toga, na pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove, stoga ne postoji pravni osnov te pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe. Sudovi su u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, potrebno je sagledati sve okolnosti svakog konkretnog, pojedinačnog slučaja, da bi se mogla donijeti obrazložena odluka da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne). Naime, u skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. U skladu s člankom 81. stavkom 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik je dužan (a time i ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo (a o čemu tuženik predlaže dokaze u konkretnom postupku), zbog čega takve odredbe u skladu s člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne. Podredno, tuženik ukazuje i predlaže dokaze da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Dodatno, citirane zakonske odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj traži isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete. Slijedom navedenog, pozivanje na obvezatnost navedene presude u ovom slučaju potpuno je bespredmetno. Tužitelj pritom ne navodi niti dokazuje da je prije podnošenja tužbe tužitelj pozvao Banku, odnosno tuženika na plaćanje preplate, odnosno, utvrđenje da je banka nepoštena od samog početka, stoga tuženik smatra kako tužitelju ne pripada pravo potraživati zakonske zatezne kamate.

2.7. U odgovoru na tužbu se nadalje navodi da tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Imajući u vidu navedeno, ako tužitelj ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada je tuženik mišljenja da su o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti. Apstraktno pozivanje na presude VTS RH o povredi kolektivnih prava potrošača ne može nadomijestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava. Tuženik pri tome osporava da bi naslovni sud bio vezan za utvrđenja iz Presude VTS RH u predmetu potrošač, budući da nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, „ZZP/07") i članka 502.c ZPP-a. Samim time, propust tužitelja u iznošenju činjeničnih navoda dobiva još više na značaju. Nadalje, članak 502.c ZPP-a izričito navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete, o čemu govori i pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove. Dakle, prema odredbi čl. 502.c ZPP-a tužitelj se može pozivati na presude iz kolektivnih tužbi samo u postupku naknade štete u kojem mora dokazati štetu, štetnu radnju, uzročnu vezu te protupravnost. Kako tužba o ovim pretpostavkama nema nikakvih navoda, tuženik smatra da sud nema izbora nego odbiti tužbu i tužbeni zahtjev po pravilima o teretu dokazivanja. Tuženik smatra da su i dokazni prijedlozi predloženi paušalno, bez navođenja na koje okolnosti i koje činjenične navode, a niti je tužitelj predložio zadatak za provođenje financijskog vještačenja.

2.8. Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj je donio odluku da je za njega prihvatljivija valutna klauzula CHF. Odredbe o valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Imajući u vidu navedeno: 1. tužitelj se prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF; 2. tuženik je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF Pri tome je tuženik, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti; 3. Ugovor o kreditu imao je vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli CHF, što je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio, iako je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom. Tuženik posebice napominje kako je u potpunosti postupao u skladu s člankom 3011. stavkom 3. Zakona o kreditnim institucijama. Tužitelju je kao potrošaču predočio i učinio dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljive prava i obveze ugovornih strana.

2.9. Tuženik ukazuje na Rješenje Županijskog suda u Zagrebu, posl.br: Gž- 4736/2019 u kojem nije dopušteno pozivati se na pravna utvrđenja iz sudskih odluka TS u Zagrebu, P-1401/2012, presuda VTS, broj: Pž-7129/2013 te presudu VSRH broj:

Revt-249/2019 u slučaju kad tuženik dokazuje da se ugovor o kreditu koji je predmet spora ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se ta utvrđenja temelje, ili ako se o spornoj odredbi ugovora pregovaralo, o kojim se činjenicama može saznati preko djelatnika tuženika koji je u predmetnom sklapanju ugovora o kreditu sudjelovao

2.10. Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, te je svakom potrošaču opće poznata činjenica da ugovori o kreditu mogu imati promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, članak 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. Zakona o parničnom postupku navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona. Jasno je kako je tužitelj potpisivanjem predmetnog Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju, te podnošenjem tužbe dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji se solemniziraju, obzirom da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta.

2.11. Tuženik ukazuje kako je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu javni bilježnik kao osoba koja uživa javno povjerenje sukladno članku 33. Zakona o javnom bilježništvu dužan uskratiti službenu radnju ako je ona nespojiva s njegovom službenom dužnošću, osobito ako se njegovo sudjelovanje zahtijeva radi postizavanja očigledno nedopuštenog ili nepoštenog cilja, a sukladno članku 57. istog Zakona javni bilježnik mora prilikom sastavljanja javnobilježničkog akta ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, a izjave potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Navedeno upravo potvrđuje opasnost za pravnu sigurnost u pravnom prometu sklapanja, odnosno solemnizacije javnobilježničkih akata, obzirom da utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je tužitelju objasnio smisao sklapanja samog ugovora, uvjerio se u sposobnost tužitelja za sklapanjem ugovora i o tome da se radi o pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem ugovora. Također, tuženik posebno ističe da tužitelj nijednom za vrijeme trajanja ugovornog odnosa nije doveo u pitanje valjanost ugovora, niti pokrenuo postupak utvrđenja ništetnosti samog ugovora koja bi ništetnost bila preduvjet utvrđivanja ništetnosti i pojedine odredbe ugovora. Očigledno je da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve izmjene kamatnih stopa i otplatnih planova, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita, raskid ugovora, niti je prigovorio obavijestima o promjeni kamatne stope koje mu je dostavljao tuženik.

2.12. Ugovorena mogućnost promjene kamatne stope sukladno je pravnim standardima i pravnom uređenju do donošenja izmjene Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine, a koje su izmjene stupile na snagu 1. siječnja 2014. godine, kada je uvedena obveza glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da se uvode egzaktni parametri za promjenu kamatne stope.

2.13. Da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, potrebno je utvrditi dvije stvari; 1. procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; 2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere. Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena je, i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF-a mogla je biti i niža za tužitelja, tj. podjednake su mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste, stoga je obveza mogla biti i manja i veća od one ugovorene u Ugovoru o kreditu. Također, do 2009. godine nije bilo značajnih promjena tečaja CHF, stoga nije bilo razumno za očekivati da će isti značajno porasti, iz čega proizlazi da tuženik nije postupao nepošteno i nesavjesno. Dakle, valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila je dopuštena, kao što je i danas. Konkretna ugovorna odredba je u skladu s prisilnom propisom, Zakonom o obveznim odnosima. Navedeni stav je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi posl br. Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. godine. Također je sud Europske unije u presudi C-186/16 od 20.9.2017. god., točka 41. zauzeo stav da čl.4. st.2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da pojam "glavni predmet ugovora" u smislu te odredbe obuhvaća ugovornu odredbu, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, sadržanu u ugovoru o zajmu u stranoj valuti, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i u skladu s kojom se zajam mora vratiti u istoj stranoj valuti kao i onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen s obzirom na to da se tom odredbom utvrđuje bitna obveza koja određuje taj ugovor. Slijedom toga, ta se odredba ne može smatrati nepoštenom ako je jasno i razumljivo sastavljena.

2.14. Tuženik tvrdi da Predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja. Ovakvo je ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju, a osim toga tuženik kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja. Pri tome je sam tuženik kao banka najprikladniji za procjenu ovakvih faktora, pa je stoga i logično da odluka o promjeni kamatne stope bude u njegovoj diskreciji. Štoviše, djelatnost tuženika pod kontrolom je regulatora te, sukladno tome, ni nema mjesta arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača (tužitelja). Tuženik je i općenito aktivno radio na edukaciji i upozoravanju potrošača na rizike vezane uz rast tečaja švicarskog franka. Tuženik je oglasima upućenim svim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Između ostalih, tuženik je u svom glasilu pod nazivom „HYPO Times" iz 2005. upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja, a koje glasilo je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tuženika i putem interneta, a bilo je i slano klijentima banke na njihove adrese. Iz toga jasno proizlazi da je tuženik aktivno radio na edukaciji potrošača još u 2005., dakle prije nastupanja krize i prije rasta tečaja CHF upozoravajući potrošače javnim objavama o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama, a osobito u CHF- u. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu.

2.15. U trenutku sklapanja tuženik nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja Ugovora o kreditu. Prema analizi stručnjaka čije mišljenje Trgovački sud u Zagrebu u presudi P-1401/12 citira u obrazloženju presude vidljivo je da je u razdoblju od 50 godina, od 1918. do 1968. švicarski franak jednom promijenio vrijednost, iz čega se može samo zaključiti da je CHF stabilna valuta za koju se ne očekuju veće oscilacije. Konačno, od povišenja tečaja CHF pa do danas ta valuta ima gotovo istu konstantnu vrijednost. Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Ovo shvaćanje je potvrdio i nezavisni odvjetnik Wahl u točki 69. svog mišljenja od 27.4.2017. u predmetu Ruxandra GP i dr. protiv Banca Romaneasca SA, C-186/16.

2.16. Tuženik osporava i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se tijeku zateznih kamata, te predloženom provođenju financijskog vještačenja, a posebice se protivi korištenju privatnog vještačenja koje je proveo tužitelj u ovom postupku.

2.17. Tuženik se a priori protivi da se financijskom vještaku daje zadatak da računa razlike temeljem fiksne kamatne stope i temeljem fiksnog tečaja na dan sklapanja ugovora.

2.18. Stranke su se definitivno dogovorile o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli pa nema nikakvih okolnosti iz kojih proizlazi da bi se za slučaj da su znale da odredba o promjenjivosti nije valjana odlučile za fiksnu kamatu.

2.19. Također i u svezi valutne klauzule. Posve je neprihvatljivo tumačenje da su stranke ugovorile valutnu klauzulu s fiksnim tečajem valute. Pa takvo zaključivanje zapravo nema ni logike, jer bi prihvaćanjem takvog shvaćanja zapravo trebali zaključiti da stranke nisu ugovorile valutnu klauzulu. Upravo je zaštitna snaga valutne klauzule u primjeni realnog tečaja te valute za vrijeme trajanja ugovora. Suprotno tome, tada nema zapravo valutne klauzule, a što nikako ne može biti stajalište suda, a sve iz razloga što je dopušteno ugovaranje zaštite prava vjerovnika uporabom valutne klauzule.

2.20. Slijedom navedenog, valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope dopušteni su instrumenti u ugovorima o kreditu u RH, te se tuženik stoga protivi da bi se kao parametri za bilo kakav izračun uzimali fiksna kamatna stopa i fiksni valutni tečaj. Pravna praznina se nikako ne može popunjavati na takav način.

2.21. Pored svega dosad iznesenog, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF te promjenjive kamatne stope, a što tuženik osporava u cijelosti, tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta, tzv. negativnih razlika (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja) u iznosu od 1.183,37 eura. Tuženik ističe da se prilikom izračuna navodne preplate tužitelja u svakom slučaju moraju uračunati i iznosi koji su manje plaćeni, tzv. negativne razlike i to neovisno o tome je li tuženik u postupku istaknuo bilo prigovor radi prijeboja ili protutužbu za navedene negativne razlike. Sve kada bi tužbeni zahtjev tužitelja bio osnovan, a što tuženik osporava u cijelosti, tada bi tužitelj eventualno imao pravo samo na onaj iznos navodne preplate koji je umanjen za tzv. negativne razlike.

2.22. Tuženik osporava i zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtjevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženika. Nadalje, kada se uzme u obzir da je tuženik cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada tuženik ističe da nema govora da bi morao snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku, tada je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude, kada će mu sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude.

3. U podnesku od 07. siječnja 2025. god., a nakon provedenoga financijskog vještačenja, tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev. Sada s osnove razlike između protuvrijednosti CHF u kunama na dan zaključenja ugovora te obračunate i naplaćene tečajne razlike primjenom valutne klauzule u CHF po predmetnom ugovoru i s osnove razlike između ugovorene kamatne stope te obračunate i naplaćene kamatne stope po predmetnom ugovoru, potražuje iznos od 13.361,81 Eur, sve sa zakonskim zateznim kamatama, na mjesečne iznose pretplate, a kako je navedeno u točki III presude.

4. Tuženik se protivio i preciziranom tužbenom zahtjevu. Tvrdio je da je tuženik dijelom povukao tužbu nakon provedenog vještačenja, čemu se usprotivio.

5. U podnesku od 31. ožujka 2025. god., a nakon provedenog vještva, tuženik je specificirao istaknuti prigovor radi prebijanja i na ime prebijanja potražuje iznos od 1.444,93 Eur.

6. U postupku su izvedeni dokazi pregledom rješenja o nasljeđivanju koje je donio javni bilježnik Ante Zlokić iz Splita pod br. O-22/13 od 15. svibnja 2013. god., Ugovora o kreditu broj 216-113/2005 od 31. ožujka 2005. god., obavijesti o promjenama kamatnih stopa po kreditu, Otplatnoga plana, pregleda prometa za klijenta, specifikacije uplata, vještva sudskog vještaka za financije i računovodstvo Jurice Dobronića, metodologije promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., izjave svjedoka RPN od 24. kolovoza 2020. god., ovjerene u potpisu od javnoga bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba, nalaza i mišljenja stalnoga sudskog vještaka za financije Marijan Jovića od 27. prosinca 2024. god., očitovanja vještaka Marijana Jovića od 24. travnja 2025. god., preslušanjem tužiteljice pod 1.

7. Prijeporna je osnova i visina tužbenoga zahtjeva.

8. Stranke su zatražile trošak postupka.

9. Tužbeni zahtjev je osnovan.

10. Tuženikov prigovor prebijanja nije osnovan.

11. U postupku je neprijeporno da je između prednika tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika (njegova prednika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb), kao kreditora 31. ožujka 2005. god., zaključen Ugovor o kreditu broj 216-113/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, a temeljem kojega je ugovora tuženik odobrio i plasirao predniku tužitelja kredit u iznosu od 125.350,00 CHF (švicarski franak), s kamatnom stopom u visini od 4,99 % godišnje, promjenjivom i s rokom vraćanja kredita od 10 godina. Prednik tužitelja se iznos kredita obvezao vratiti s pripadajućom kamatom u vrijeme i na način utvrđen sklopljenim ugovorom.

12. Tuženik je osporio aktivnu legitimaciju tužitelja. Taj je prigovor neosnovan. Iz rješenja o nasljeđivanju br. O-22/13 od 15. svibnja 2013. god. razvidno je da su nasljednici pok. FP, koji je sklopio predmetni ugovor o kreditu s prednikom tuženika, upravo tužitelji RP, njegova supruga te JP i DP, njegova djeca. Dakle, tužitelji su pravni slijednici ugovaratelja, korisnika kredita te su ovlašteni pobijati ugovor koji je njihov prednik sklopio s tuženikom i tražiti isplatu sredstava koje bi tuženik imao obvezu isplatiti predniku.

13. Tuženik je prigovorio zastari potraživanja tužitelja u odnosu na povrat mjesečnih anuiteta na ime ništetne valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

14. Prigovor tuženika nije osnovan.

15. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj je odluci posl. br. rev-2245/17-2 od 20.03.2018. god., vezano za problematiku zastare u parnicama o tzv. "švicarcima", zauzeo stav da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje u tekstu: ZOO) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe.

16. U konkretnom slučaju, u odnosu na valutnu klauzulu, presuda Trgovačkoga suda u Zagrebu posl. br. P-1402/12 od 04.07.2013. god. postala je pravomoćna 14. 06. 2018. god te je danom pravomoćnosti te presude zastarni rok od 5 godina počeo teći ispočetka i završava 14.06.2023. god. Budući da su tužitelji podnijeli tužbu 29. lipnja 2021. god. razvidno je kako zastara za povrat stečenoga bez osnove još nije nastupila, a u zastari nije ni potraživanje dijela mjesečnih anuiteta.

17. Tuženik je nadalje prigovarao da prijeporne odredbe predmetnoga ugovora o kreditu nisu nepoštene, odnosno ništetne.

18. Tužiteljica pod 1 je u iskazu danom sudu navela da su s tuženikom njezin pokojni suprug FP i ona sklopili ugovor o namjenskom kreditu za kupnju stana. Suprug je preminuo, a njegovi nasljednici su ona i njihova djeca JP i DP. Kredit je sklopljen u protuvrijednosti u CHF i s promjenjivom kamatnom stopom. Upravo su im u banci tuženika, kada su se došli interesirati o uvjetima za dizanje kredita, preporučili kreditu u CHF, tvrdeći da su to najpovoljniji krediti, te su ona i suprug prihvatili takav prijedlog i sklopili predmetni ugovor. U banci ih nisu upozoravali na bilo kakve rizike vezano za valutu u kojoj su sklopili kredit ili u smislu nekog višeg povećavanja kamatne stope. Ni javni bilježnik, prilikom solemnizacije ugovora, nije im davao nikakva objašnjenja ni upozorenja. Sadržaj ugovora su ona i suprug razumjeli i potpisali ga, ali nisu mogli očekivati da će se promjenjiva kamata toliko visoko promijeniti i da će vrijednost švicarskog franka biti toliko povećana. U banci im nisu objasnili na koji način će se mijenjati kamatna stopa. Ona i suprug nisu mogli utjecati na sadržaj ugovora već su samo mogli prihvatiti ugovor kakav im je ponuđen.

19. Prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Iz citirane odredbe proizlazi da značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana mora biti na štetu potrošača.

20. Navedene odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga primijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određena. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

21. Nadalje, čl. 4. ZOO-a propisano je da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač, s jedne strane, odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

22. Prema odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a, Ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

23. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

24. Prema odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ujedno i ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

25. Prema odredbi čl. 295. st. 2. ZOO-a, opći uvjeti Ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove.

26. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO-a, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi, dok iz stavka 2. te odredbe proizlazi da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti predmet obveze, ugovor je ništetan.

27. Prema odredbi članka 295. ZOO opći uvjeti su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formuliranom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva; opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove i da opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora.

28. Vezano za ugovaranje valute u švicarskim francima, nije prijeporno da su stranke ugovorile valutu uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, te da je tužitelj dragovoljno pristao na ugovaranje valutne klauzule, međutim tuženik ga prije i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime je postupio suprotno odredbama čl. 5. u vezi sa čl.62.st.1. ZZP-a.

29. O valutnoj klauzuli tužitelj, kao obični građanin ne može znati puno, u odnosu na tuženika koji je banka i gospodarstvenik-trgovac. Banke su po definiciji trgovačka društva koja se bave kreditiranjem, pa sve što se tiče valutne klauzule, tečajeva valuta, a u konkretnom slučaju kamatnih stopa banci je poznato u najvišem stupnju, pa stoga nije moguće njeno neznanje o kretanjima tečajeva i kamatnih stopa, kao što je to slučaj kod tužitelja koji je obični građanin-potrošač.

30. Dakle, tuženik je znao, odnosno mogao je predvidjeti kretanje tečaja švicarskih franaka, ali i kretanje kamatnih stopa na svjetskim tržištima za tečaj švicarskog franka, pa je za njega kretanje tečajeva valuta i referentnih kamata predvidivo, u odnosu na tužitelja koji je neuk po tom pitanju. Banka je kao profesionalac u ovom području dužna postupati uz povećanu pozornost prema pravilima struke i običajima, a što je nepošteno i u suprotnosti načelu savjesnosti i poštenja propisano je čl.4. ZOO-a.

31. Navedeno isto tako prouzrokuje i značajnu neravnotežu, odnosno neravnopravnost u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu tužitelja kao potrošača, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima propisanom čl.3. ZOO.

32. Dakle, tužitelj prilikom zaključenja ugovora kao neuka strana nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, a što je tuženik kao bankarska organizacija svakako mogao predvidjeti, budući da je znao da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF, onako kako to čini u odnosu prema EUR, čime je rizik uzimanja kredita u CHF veći, pa je sklapanjem citiranog ugovora tužitelj doveden u izrazito nepovoljan položaj.

33. Razvidno je iz navedenoga kako je odredba o valutnoj klauzuli ništetna i primijenjena protivno članku 3. ZOO-a, načelu savjesnosti i poštenja iz čl.4. ZOO-a, suprotno načelu zabrane zlouporabe prava iz čl.6. ZOO-a i suprotno načelu jednake vrijednosti činidba iz čl.7. ZOO-a, suprotno načelu uzdržavanja od postupka kojim se može drugome prouzročiti šteta iz čl. 8. ZOO-a, suprotno načelima ponašanja pažnjom dobrog gospodarstvenika u ispunjavanju obveza i ostvarivanja prava iz čl. 10. ZOO, čl. 27. ZOO-a vezano za ništetnost odredbi ugovora kojom se predviđa da će na kamate kada dospiju za isplatu, početi teći kamate ako ne budu isplaćene.

34. Navedena pravna stajališta, potvrđena su presudom Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013. Trgovačkog suda u Zagrebu koji je utvrdio da je tuženik u razdoblju od 1.4.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

35. O ništetnosti valutne klauzule govori i odluka VSRH br. Rev-2221/2018-11 od 03.09.2019. kojom je odbijena revizija tuženika i utvrđeno je da su sve banke, uključujući i tuženika, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu na način da su koristile u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

36. Također, u istoj odluci je izneseno i stajalište kako odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača (ZZP) propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude.

37. Kako je spomenutim pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu to je takvim postupanjem tužitelju nastala šteta u vidu umanjenja njegove imovine, stoga je tuženik sukladno odredbama čl.1111. i čl. 1115. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio bez osnove odnosno na temelju ništetnih odredbi Ugovora.

38. S obzirom na neprijepornu činjenicu da u ugovorima u kojima koriste predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženici nisu odredili referentnu stopu za koju se veže promjena početne kamatne stope, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja ugovora koji sadrže tu odredbu nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banke su kao savjesni gospodarstvenici, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, u interesu obje ugovorne strane, trebali odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.

39. Umjesto toga, vodeći računa samo o svom interesu, ne uvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa koji im to nalaže, banke su potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

40. Na temelju tako utvrđenih činjenica ovaj sud smatra da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome ništetne.

41. Nisu osnovani prigovori tuženika da tužitelji nemaju pravni interes ni valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi predmetnoga ugovora te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove.

42. Tužitelji, sukladno pravu Unije i sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH u odluci Rev-18/2018-2 od 26.5.2020. Rev-809/2021 imaju pravni

interes za utvrđenjem nepoštenosti i ništetnosti kao i za ostvarenjem prava temeljem toga, odnosno isplatu povratom koristi koju je tuženik neosnovano stekao, a o tome je koliku je korist tuženik stekao u konačnici se očitovao i sudski vještak u svom nalazu i mišljenju iz kojeg jasno proizlazi kako su tužitelji oštećeni zbog čega tuženik nikako ne može dokazati da pravni interes tužitelja ne postoji.

43. S obzirom na sve navedeno odlučeno je kao u točkama I i II izreke presude te su utvrđene ništetnima i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe čl.2. predmetnoga ugovora, u dijelu u kojemu je ugovoreno kako se odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 125.350,00 CHF prema srednjem tečaju sa devize tuženika važećem na dan korištenja kredita, čl. 3., u dijelu u kojemu je ugovoreno kako se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize tuženika na dan plaćanja i u dijelu u kojemu je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 1.328,92 CHF, obračunatim po srednjem tečaju tuženika za devize za dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, te čl. 6. predmetnog ugovora, u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva na način da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika i da korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune.

44. Na okolnost visine tužbenoga zahtjeva, sud je proveo dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije Marijanu Joviću. Taj vještak je u svome nalazu i mišljenju od 27.12.2024. god. naveo da je izvršio uvid u dokumentaciju priloženu spisu te je na osnovi podataka izvršio obračun i izradio nalaz. Naveo je da su prednik tužitelja, kao korisnik i tuženik, kao kreditor sklopili ugovor o kreditu broj 216-113/2005, a za plaćanje anuiteta korišten je srednji tečaj kreditora važeći na dan dospijeća. Prednik tužitelja je kao korisnik kredita zbog promjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu, u razdoblju cjelokupne otplate platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijeloga razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen, u ukupnom iznosu 13.061,81 Eur primjenom fiksnog tečaja konverzije. Taj je iznos kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Prikaz pojedinačnih mjesečnih iznosa predočen je tablično na stranicama 3 i 4 nalaza i mišljenja vještaka Jovića.

45. Vještak je izračunao i tzv. negativne razlike. Tužitelj je kao korisnik kredita zbog promjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu, za vrijeme nižega tečaja od tečaja po kojem je isplaćen kredit, platio pojedinačne manje iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijeloga razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen, u ukupnom iznosu od 1.444,93 Eur. Navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Prikaz pojedinačnih mjesečnih iznosa predočen je tablično na stranicama 4 i 5 nalaza i mišljenja vještaka Jovića.

46. Nalazu i mišljenju vještaka Marijana Jovića prigovorio je tuženik smatrajući da su nejasni i neodređeni s obzirom da vještak ne obrazlaže način izračuna.

47. Vještak Jović je u svome očitovanju na prigovor tuženika naveo da je prigovor pravne prirode i nije na vještaku da primjenjuje "pravedne" kamatne stope. Izračun kakav je primijenio u svome nalazu i mišljenju sukladan je tužbenom zahtjevu i ustaljenoj sudskoj praksi, te dodatno napominje kako preplata anuiteta s osnove kamatne stope u ovom predmetnu nije utužena niti izračunata. U potpunosti ostaje pri svom nalazu i mišljenju.

48. Sud je nalaz i mišljenje vještaka Jovića u cijelosti prihvatio kao logično, objektivno i dano u skladu s pravilima struke i znanosti. Tužitelj je prema nalazu i mišljenju precizirao tužbeni zahtjev, vještačenjem je sa sigurnošću utvrđen iznos pozitivne preplaćene razlike kao i negativne razlike, a osnovanost tužiteljeve tražbine utvrđena je kako je to navedeno naprijed u obrazloženju presude.

49. Sukladno izračunu vještaka, pozitivne tečajne razlike odnosno preplate anuiteta iznose s osnove primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu u razdoblju cjelokupne otplate iznose 13.061,81 Eura. Tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev prema izračunu iz nalaza vještaka.

50. S obzirom na sve navedeno tužbeni zahtjev je prihvaćen te je suđeno kao u točki III izreke presude.

51. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st.2. ZOO-a.

52. Negativne razlike, po izračunu vještaka iznose 1.444,93 Eur.

53. Između parničnih stanaka nije prijeporno da se potraživanje tuženika istaknuto prigovorom radi prebijanja odnosi na razdoblje od 31.05.2005. god. do 02.12.2008. god. (to proizlazi i iz nalaza vještaka Jovića), dok je tuženik prigovor radi prebijanja istaknuo u odgovoru na tužbu od 05.04.2024. god., odnosno po proteku općega zastarnog roka od pet godina od dospijeća, pa je očito da je potraživanje koje tuženik ističe prigovorom radi prebijanja u zastari.

54. Ovaj sud isto tako prihvaća i pravna stajališta sadržana u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-580/07 od 29. kolovoza 2007. god. i posl. br. Rev-2624/15 od 23. siječnja 2019. god., da je onaj tko je znao ili morao znati da drugome nešto daje bez osnove, nesavjestan, zbog čega nema pravo na povrat danoga.

55. Osim toga, ovaj sud cijeni da novčani iznosi tzv. negativne razlike u tečaju CHF svakako nisu, niti mogu biti predmet tužbenog zahtjeva tužitelja u okviru kojega ovaj sud donosi svoju odluku.

56. Slijedom navedenoga, prigovor tuženika radi prebijanja je odbijen kao neosnovan te je donijeta odluka o nepostojanju potraživanja tuženika spram tužitelja po osnovi potplaćenih anuiteta(tzv. negativnih razlika) za razdoblje kad je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od onoga na dan isplate (plasiranja) kredita.

57. Odluka o parbenom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

58. Tužiteljima je priznat trošak za sastav tužbe, pristup na pet ročišta (09.05.2024., 17.07.2024., 15.10.2024., 09.04.2025., 22.10.2025.) i sastav pet podnesaka (18.04.2024., 10.05.2024., 17.10.2024., 07.01.2025., 17.01.2025.) po 100 bodova, ukupno 1100 bodova. Broj priznatih bodova uvećan je, sukladno Tbr. 40 toč. 1 OT za 20% pa je tužiteljima konačno priznato 1320 bodova. Pomnoženo s vrijednošću boda, prema važećoj OT, uvećano za PDV, 400,00 Eur troškova vještačenja i 105,57 Eura pristojbe tužbe, dobiven je iznos od 3.805,57 Eur koji je tužiteljima dosuđen na ime troška postupka.

U Splitu, dne 05. prosinca 2025. god.

S U D A C

ANTO BOŽINOVIĆ

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu, u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

- u spis