REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6991/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Brankici Bobšić, u pravnoj stvari tužitelja ŽK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Bruni Petrovčiću, odvjetniku iz Koprivnice, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, na temelju generalne punomoći broj Ž 1400/2019, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 20. listopada 2025. u prisutnosti tužitelja i njegovog punomoćnika odvjetnika Brune Petrovčića, te zamjenice punomoćnika tuženika odvjetničke vježbenice ŠK, dana 5. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 218-50-3287844 sklopljenog 24. veljače 2006. godine između tužitelja ŽK i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. koja glasi: "3. / treće / NAKNADA 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita."

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 343,86 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. ožujka 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj u odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 432,79 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 5. prosinca 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.‬‬‬‬‬‬‬‬‬

Obrazloženje

1. Tužitelj je 27. studenoga 2024. ovom sudu podnio tužbu protiv tuženika u kojoj je naveo da je kao korisnik kredita s tuženikom 24. veljače 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 218-50-3287844, koji je javnobilježnički solemniziran od strane javne bilježnice Jasenke Crnčec iz Čakovca, pod brojem OU-313/06-1 dana 25. veljače 2006. Nadalje je naveo da mu je predmetnim Ugovorom odobren i isplaćen kredit u iznosu od 16.800,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, obračunato po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, te da je ugovorena obročna otplata kroz 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima, a koji kredit je vraćen u cijelosti. Isto tako je naveo da mu je tuženik 1. ožujka 2006. naplatio jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 554,40 CHF, a što je obračunato po srednjem tečaju za CHF kreditora na dan isplate iznosilo 2.590,81 tadašnjih kuna, odnosno, prema fiksnom tečaju konverzije 343,86 EUR, sve u skladu s čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu u kojem stoji da tuženik takvu jednokratnu naknadu naplaćuje u visini od 3,30% od iznosa kredita. Tužitelj je, također, naveo da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu, te je kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazio zbog nesporne činjenice da je financijska institucija i profesionalno trgovačko, dioničko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je tužitelj doveden u neravnopravan položaj u kojem nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog tipskog ugovora. Stoga tužitelj smatra da je tuženik na taj način postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj je još naveo da tuženik s njim nije pojedinačno pregovarao o odredbi iz čl. 3. Ugovora, već da je tužitelj bio stavljen u poziciju „uzmi ili ostavi“. Također je naveo da mu tuženik nije prezentirao koje on to točno troškove ima u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi tužitelj iste morao nadoknaditi, niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto bi iznos te naknade bio u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se odobrava. Još je naveo da u Ugovoru nije navedeno po kojem će se tečaju obračunati sporna naknada, a nije precizirano ni hoće li biti relevantan tečaj na dan sklapanja Ugovora, na dan isplate kredita ili u neki treći dan. Prema tome, tužitelj je istaknuo da je odredba koja se odnosila na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva bila sastavni dio standardiziranog Ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o kojoj se odredbi s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao bilo kakav utjecaj na njezin sadržaj, a kojom odredbom je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza. Stoga tužitelj smatra da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne, slabije ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca, kao druge, jače ugovorne strane, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava i to između ostalog, načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu zabrane zloupotrebe prava. Tužitelj je nastavno naveo i da tzv. naknada za obradu kredita ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima i da je to čini nepoštenom. Dodao je i da nema opravdanih razloga za naplatom ovakve naknade jer je tuženik financijska institucija i odobravanje kredita je jedna od usluga koju ona pruža u okviru svog temeljnog poslovanja, te se ista naplaćuje upravo kroz cijenu kredita, odnosno kamatu, pa se po mišljenju tužitelja ovakva odredba ukazuje samo kao alat za ostvarenje nepripadnog ekstraprofita.

2. Slijedom navedenoga, tužitelj tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 218-50-3287844 sklopljenog 24. veljače 2006. između tužitelja i tuženika koja glasi: "3. / treće / NAKNADA 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.". Tužitelj, nadalje, istim tužbenim zahtjevom od tuženika potražuje i isplatu iznosa od 343,86 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. ožujka 2006. pa do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio tužbu i tužbeni zahtjev. Tuženik je, nadalje, naveo da je iznos sporne naknade točno i jasno određen u odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu koja ugovorna odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, a osim toga, tuženik smatra i da je obveza tužitelja koja iz iste odredbe proizlazi određena. Tuženik je isto tako naveo da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze, te da je i tužitelj iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade, koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita, mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije. Tuženik je još naveo da je plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. Ugovora o kreditu, te da je tužitelj potpisom Ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. Međutim, sve i da je dopušteno provođenja testa poštenosti, tuženik smatra da tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Tuženik je, također, naveo da su neosnovani navodi tužitelja da bi tuženik morao u samom Ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva. Ovo stoga što je sukladno zahtjevima zaštite potrošača za valjanost iste odredbe potrebno da potrošač mora shvatiti (financijsku) obvezu koja za njega iz te odredbe proizlazi, što je tužitelj svakako mogao utvrditi iz sadržaja Ugovora o kreditu. Tuženik je još ukazao na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a Ugovor je u cijelosti ispunjen. Pritom je tuženik naveo da je tužitelj naknadu platio i da na istu nije imao prigovora, a Ugovor je u cijelosti ispunjen. Tuženik je, nadalje, istaknuo i prigovor zastare. Također je naveo da ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali prigovara osnovanosti tužbenog zahtjeva u cijelosti, kao i da bi tuženik bio nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona obveznim odnosima, te je u smislu navedenoga ukazao na činjenicu da je tužba podnesena 17 godina nakon naplate sporne naknade i da se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem za cjelokupno razdoblje neovisno o tome kada je tužitelj podnio tužbu. Slijedom svega navedenoga, tuženik je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku sa zakonskim zateznim kamata tekućim od presuđenja do isplate.

4. Na ročištu održanom 20. listopada 2025. tuženik je učinio nespornim da je tužitelj tuženiku s osnove tzv. ulazne naknade platio iznos od 343,86 EUR dana 1. ožujka 2006. Na istom ročištu tuženik je, također, učinio nespornim da je tužitelj prilikom zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu i otplate kredita imao status potrošača.

5. Tijekom postupka je izvršen uvid u presliku Ugovora o kreditu broj 218-50-3287844 od 24. veljače 2006. (str. 7-11 spisa), presliku otplatnog plana (str. 13-24 spisa), presliku prijepisa knjigovodstvene kartice (str. 25-32 spisa), saslušan je tužitelj (str. 99 spisa), te je izvršen uvid i ostalu dokumentaciju koja se nalazi u spisu.

6. Ovdje valja reći da je sud proveo sve dokaze predložene od parničnih stranaka jer su iste na ročištu održanom 20. listopada 2025. navele da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, te su odustale od svih predloženih, a neprovedenih dokaza i predložile su zaključenje glavne rasprave temeljem stanja spisa.

7. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP), ovaj sud tužbeni zahtjev tužitelja nalazi osnovanim.

8. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnom odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu broj 218-50-3287844 sklopljenog 24. veljače 2006. između tužitelja i tuženika, koja glasi: "3. / treće / NAKNADA 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.", te zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 343,86 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. ožujka 2006. pa do isplate. Naime, tužitelj tijekom postupka tvrdi da je navedena odredba nepoštena, te da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo zbog čega mu je tuženik neosnovano naplatio navedeni iznos od 343,86 EUR.

9. Dakle, među strankama nije sporno, a proizlazi i iz Ugovora o kreditu broj 218-50- 3287844 sklopljenog 24. veljače 2006. (str. 7-11 spisa; dalje: Ugovor o kreditu), da je tužitelj, kao korisnik kredita, isti sklopio s tuženikom, kao kreditorom, te da je istim tužitelju odobren kredit za kupnju novog vozila Opel (GMAC) u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 16.800,00 CHF po srednjem tečaju za CHF kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1. i 6. Ugovora o kreditu). Nadalje je utvrđeno da je ugovorena redovna kamata po stopi od 5,50%, godišnja, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (čl. 2. Ugovora o kreditu). Također je utvrđeno da je ugovoren rok otplate kredita od 84 mjeseca, kao i otplata mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem, na dan dospijeća (čl. 4. i 7. Ugovora o kreditu). Uvidom u Ugovor o kreditu isto tako je utvrđeno da je u odredbi čl. 3. / treće / NAKNADA ugovorena jednokratna naknada od 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Uvidom u Ugovor o kreditu još je utvrđeno da je isti potvrđen kao javnobilježnička isprava od strane javne bilježnice Jasenke Crnčec iz Čakovca pod brojem OU-313/06- 1 dana 25. veljače 2006. U potvrdi je navedeno da su Ugovor o kreditu podnijeli na potvrdu tužitelj i punomoćnica tuženika, te da je istima Ugovor pročitan i da su izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koje iz istoga za njih proizlaze, te da to odgovora njihovoj volji.

10. Saslušan u svrhu dokazivanja tužitelj je u bitnom iskazao da je s tuženikom predmetni Ugovor o kreditu zaključio 2006. u poslovnici tuženika u Čakovcu. Predmetni kredit je podigao za kupnju automobila Opel Astra, a koji automobil je koristio za privatne svrhe te s njim nije nikada obavljao nikakvu poslovnu djelatnost. Predmetni ugovor je zaključio uz valutnu klauzulu u CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu te je zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli vodio postupak pred ovim sudom i u tom postupku je pravomoćno presuđeno u njegovu korist. Kada je zaključivao Ugovor o kreditu prvo je razgovarao u autokući i oni su ga uputili kod tuženika jer su naveli da s njima surađuju. Zaposlenik tuženika mu prilikom zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu nije posebno objašnjavao ništa vezano o valutnoj klauzuli u CHF, niti o promjeni kamatne stope, a nije mu posebno ništa govorio niti o naknadi koju je trebao platiti prilikom obrade kredita, već je Ugovor bio pripremljen kada je on došao i samo ga je mogao prihvatiti ili ne prihvatiti. Zaposlenik tuženika mu nije objašnjavao ništa o naknadi te mu nije rekao koliko naknada iznosi, niti na što se odnosi, a on je djelomično pročitao Ugovor, odnosno odredbe o visini rate, datumu dospijeća i roku otplate. Ne sjeća je li platio naknadu, ali je platio sve što je bilo potrebno da ishodi kredit. Također je naveo da se ne sjeća je li Ugovor nosio kod javnog bilježnika na ovjeru te se ne sjeća niti da bi mu javni bilježnik pojašnjavao bilo koju odredbu Ugovora. Iskazao je i da nije mogao utjecati na pojedine odredbe Ugovora jer je morao prihvatiti uvjete tuženika ili ne bi dobio kredit. Konačno je naveo da se radilo o akciji Opela za prodaju automobila, te da se sve radilo automatizmom.

11. Sud je u bitnom, kao životan, logičan i uvjerljiv, prihvatio iskaz tužitelja, a uzimajući u obzir da je isti sukladan s ostalim provedenim dokazima i to prije svega s Ugovorom o kreditu.

12. Slijedom navedenoga, valja reći da je među strankama nesporno, a i proizlazi iz iskaza tužitelja, da je tužitelj prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i otplate istog kredita imao svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.; dalje: ZZP).

13. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredba uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Nadalje, u odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005.; dalje: ZOO) propisano je da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Isto tako u odredbi čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno, u odredbi čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano je da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). Konačno, u odredbi čl. 322. ZOO-a propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

14. Iz provedenih dokaza, a imajući u vidu navedene zakonske odredbe, proizlazi da je ništetna odredba čl. 3. / treće / NAKNADA, kojom je ugovorena jednokratna naknada od 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, te ista predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredaba čl. 81. st. 1. ZZP-a i čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. Ovo stoga što je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvoj ugovornoj odredbi, pa je na taj način tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca. Naime, odredba čl. 3. / treće / NAKNADA, Ugovora o kreditu, koja visinu naknade za obradu kredita čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez istovremeno preciznog označavanja na što se ista naknada odnosi, odnosno bez informacija o načinu određivanja te naknade, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika. Tužitelju je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge ugovaranja naknade i objasniti mu na što se ista točno odnosi, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu kao potrošaču omogućiti da pristane na takvu odredbu (koja jasno definira uvjete i razloge naplaćivanja naknade). Naime, po ocjeni ovog suda tužitelj je u okviru njegovih sposobnosti i potreba, primijenio svu dužnu pažnju koja se od njega i mogla očekivati i neovisno o tome što nije u cijelosti pročitao Ugovor, a s obzirom da je pažnju obratio na ono što je razumio i smatrao bitnim, dok tuženik nije dokazao da bi o spornoj odredbi pojedinačno pregovarao, niti da je eventualno tužitelju ostavio drugu opciju, osim predmetne u kojoj je tužitelju, uz obvezu otplata mjesečnih anuiteta, nametnuta još jedna materijalna obveza, a da za to isti nije bio informiran na transparentan i potpuni način te bez koje mu kredit ne bi bio odobren. Isto tako valja reći da, predmetna odredba Ugovora o kreditu, suprotno tvrdnji tuženika, nije jasna i lako razumljiva, jer osim same visine takve naknade (3,30% od iznosa kredita) u navedenoj odredbi nije pojašnjeno od čega se točno sastoje troškovi zaključenja Ugovora o kreditu koji se naplaćuju i jesu li takvi troškovi realni. Također valja istaknuti da tuženik nije dokazao opravdanost naplaćene naknade, odnosno nije dokazao odgovara li iznos naplaćene naknade stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Slijedom iznesenog, ovaj sud ocjenjuje da je uslijed navedenog postupanja tuženika došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stanaka jer je s jedne strane naplaćena naknada bez točnog pojašnjenja na što se ista konkretno odnosi, a s druge strane je zbog istog tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uvećana financijska obveza po kreditu, a koja povreda se ne može smatrati povredom manjeg značaja.

15. Slijedom svega navedenoga, utvrđeno je da je ništetna predmetna ugovorna odredba čl. 3. / treće / NAKNADA, Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, tzv. ulazna naknada, te je stoga odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.

16. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

17. Tuženik je u konkretnom slučaju na temelju predmetne ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja jednokratne naknade za obradu kredita (tzv. ulazne naknade) ugovorene predmetnim Ugovorom o kreditu, te je stoga tuženik u obvezi platiti tužitelju iznos naknade koju je naplatio uslijed primjene ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

18. Kako je tuženik učinio nespornim, da je tužitelj s osnove naknade za obradu kredita (tzv. ulazne naknade) tuženiku 1. ožujka 2006. platio iznos od 343,86 EUR tako je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju navedeni iznos. Na tako dosuđeni iznos tužitelju su na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od dana plaćanja, dakle, od 1. ožujka 2006. do isplate, a imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan jer proizlazi da je isključivo on sastavio predmetni Ugovor o kreditu, te da ga je tužitelju predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. je određena sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 153/2004.), a nakon toga sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u t. II. izreke ove presude.

19. Konačno, valja reći da prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga, kako u konkretnom slučaju t. I. ove presude još nije pravomoćna, tako za potraživanje tužitelja nije niti počeo teći petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove, sukladno odredbi čl. 225. ZOO- a. Stoga je neosnovan prigovor zastare istaknut od strane tuženika.

20. Odluka o troškovima parničnog postupka je donesena na temelju odredaba čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 343,86 EUR. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu, odnosno isplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Revr-774/2005- 2 od 13. prosinca 2005. i rješenju poslovni broj Revr-475/2008-2 od 27. listopada 2008.). Stoga, kako je u konkretnom slučaju deklaratorni zahtjev iz t I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe čl. 3. / treće / NAKNADA, Ugovora o kreditu, istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita tako se dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na deklaratorni zahtjev ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, te je mjerodavna vrijednost predmeta spora u visini zahtjeva za isplatu (343,86 EUR) (tako i Županijski sud u Puli-Pola u presudi poslovni broj Gž-1313/2023-2 od 27. studenoga 2023.).

21. Troškovi su, nadalje, odmjereni sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.; dalje: Tarifa) po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR, te odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018. i 51/2023.; dalje: ZSP).

22. Tako je tužitelju dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 406,25 EUR, a isti se odnosi na trošak sastavljanja tužbe od 27. studenoga 2024. u iznosu od 100,00 EUR (50 bodova-Tbr. 7/1 Tarife), sastavljanja podneska od 20. siječnja 2025. u iznosu od 100,00 EUR (50 bodova-Tbr. 8/1 Tarife), sastavljanja podneska od 19. rujna 2025. u iznosu od 25,00 EUR (12,5 bodova-Tbr. 8/4 Tarife), zastupanja na ročištu 20. listopada 2025. u iznosu od 100,00 EUR (50 bodova-Tbr. 9/1 Tarife), te trošak PDV-a (25%) na navedene radnje u ukupnom iznosu od 81,25 EUR. Tužitelju je, nadalje, priznat i trošak sudske pristojbe za tužbu u plaćenom iznosu od 13,27 EUR i za presudu u iznosu od 13,27 EUR. Stoga su tužitelju dosuđeni troškovi parničnog postupka u ukupnom iznosu od 432,79 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, od presuđenja, dakle od 5. prosinca 2025. do isplate, po stopi određenoj u odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬

23. Međutim, tužitelju nije priznat trošak pristupa punomoćnika na ročište za objavu i uručenje presude s obzirom na to da isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka jer tužitelj presudu može preuzeti neposredno u sudu sukladno odredbi čl. 335. st. 9. ZPP-a. Osim toga činjenica da je nagrada za pristup na ročište na kojem se objavljuje presuda propisana u Tbr. 9/3 Tarife ne isključuje primjenu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP- a.

24. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. III. izreke.

Zagreb, 5. prosinca 2025.

Sutkinja

Brankica Bobšić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pismeno u 3 primjeraka, putem ovoga suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA

1. Tužitelju po odvj. uz rješenje za plaćanje pristojbe za presudu u iznosu od 13,27 EUR

2. Tuženiku po odvj.