REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5785/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Nataliji Horvatić, u parničnom predmetu tužiteljice ŽJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku Biljani Barilar Buraz odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Ulica Domovinskog rata 61, zastupano po punomoćniku Sanji Vukina odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukina & partneri iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 14. studenog 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, a po objavi presude dana 5. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj 051220386185 zaključen između tužitelja i tuženika 16. prosinca 2005. godine, ovjeren kod javnog bilježnika Branka Jakića, Zagreb, Zelinska 3, dana 22. prosinca 2005. pod brojem OV-20758/2005, a koja odredba glasi: "Korisnik kredita se obvezuje platiti troškove odobravanja kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava kao i administrativnih i drugih radnji), jednokratno 2,45% od iznosa odobrenog kredita unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita."

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833, da tužiteljici ŽJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 (petnaest) dana isplati iznos od 333,24 eura (tristotridesettri eura i dvadesetčetiri centa) sa zateznim kamatama tekućim od 24. prosinca 2005. pa do isplate, po stopi do 31. prosinca 2007. propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833, da tužiteljici ŽJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 (petnaest) dana naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 388,28 eura (tristoosamdesetosam eura i dvadesetosam centi) sa zateznim kamatama tekućim od 5. prosinca 2025. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine .

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka u preostalom iznosu, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 16. prosinca 2005. Ugovor o kreditu broj 051220386185, temeljem kojeg je tužiteljici odobren i isplaćen kredit u iznosu od 21.500,00 CHF odnosno u kunskoj protuvrijednosti navedenog iznosa.

Člankom 5. Ugovora o kreditu, pod nazivom troškovi kredita, propisano je da se korisnik kredita obvezuje platiti troškove odobravanja kredita jednokratno 2,45% od iznosa odobrenog kredita, unaprijed prije korištenja odobrenog kredita. Takva nepoštena ugovorna odredba je definirana čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Opisana odredba je bila formulirana na tipskom, standardiziranom obrascu ugovora koji je bio unaprijed pripremljen od strane tuženika te se o navedenoj odredbi nije pregovaralo. Suprotno načelu savjesnosti i poštenja te protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu tužiteljici je nametnuta i naplaćena neopravdana obveza koja je izazvala neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice kao potrošača u odnosu tuženika kao trgovca. Tuženik je temeljem gore navedene nepoštene odredbe kao i pismena banke od dana 23. prosinca 2005. zahtijevao od tužiteljice podmirenje tzv. kreditne usluge u iznosu od 2.510,84 HRK (333,24 EUR-a), a pozivom na ugovor kao i Odluku o tarifi naknada Banke, koju nije pokazao tužiteljici niti išta objasnio. Tužiteljica je po nalogu banke izvršila podmirenje navedenog iznosa na dan 23. prosinca 2005.

Tuženik nije tužiteljici jasno i nedvosmisleno objasnio predmetne troškove, iste nije ni na koji način prikazao niti naveo od čega se, što navedenu obvezu čini neodređenom, neodredivom i nepoštenom te posljedično i ništetnom, sukladno čl. 270. Zakona o obveznim odnosima.

Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca kao što to i jest slučaj sa Ugovorom o kreditu sklopljenim između tužitelja i tuženika.

Slijedom navedenog, ugovorna odredba o troškovima odobravanja kredita iz čl. 5. Ugovora je nepoštena ugovorna odredba te je ista sukladno čl. 87 st. 1 ZZP/03 ništetna. Odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. također je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravim i obvezama stranaka. Tužiteljica smatra kako je Ugovor o kreditu zaključen na način da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao financijska institucija i jača ugovorna stranka doveo tužitelja u neravnopravni položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed tipiziranog ugovora niti je mogla pregovarati o spornoj odredbi.

Nastavno, prema odredbi Direktive čl. 5 u slučaju ugovora u kojem se potrošaču nude sve ili određene odredbe u pisanom obliku iste moraju biti sročene jasno, razumljivo, dok iz predmetnog Ugovora je nejasno koji su parametri korišteni prilikom izračuna naknade za obradu kredita te na osnovu kakvih i kako nastalih troškova se došlo upravo do postotka koji banka traži i koji je naplatila. Zahtjev transparentnosti je sadržan i u odredbi čl. 85. ZZP-a.

Stoga tužiteljica predlaže da sud donese presudu kojom će se utvrditi ništetnost sporne odredbe i naložiti tuženiku da isplati zatraženi iznos.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako ne osporava osnovu tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem tužitelj tvrdi da je sporna ugovorna odredba ništetna, niti osporava visinu tužbenog zahtjeva, te ne osporava izneseno činjenično stanje po tužiteljici, kao niti status potrošača tužiteljice, ali ne priznaje osnovanost tužbenih zahtjeva.

Stoga predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

3. Tijekom provedbe dokaza sud je izvršio uvid u priležeću dokumentaciju i to u preslik Ugovora o kreditu (l. 4.-8. i l. 23.-27. spisa), obračun troškova kreditne usluge (l. 9.-10. spisa) i obavijesti o otplati cjelokupnog kredita (l. 28. spisa).

4. Među strankama nije sporno da su stranke sklopile 16. prosinca 2005. Ugovor o kreditu broj 051220386185, temeljem kojeg je tužiteljici odobren i isplaćen kredit u iznosu od 21.500,00 CHF odnosno kunskoj protuvrijednosti navedenog iznosa. Nije sporno da je naplaćena naknada za obradu kredita, kao niti visina tužbenog zahtjeva, status potrošača tužiteljice te činjenično stanje u predmetu.

5. Sporna je u ovom predmetu osnovanost tužbenih zahtjeva.

6. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP-a), sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Uvidom u priležeći Ugovor o kreditu vidljivo je da je odredbom čl. 5. Ugovora o kreditu, pod nazivom troškovi kredita, propisano da se korisnik kredita obvezuje platiti troškove odobravanja kredita jednokratno 2,45% od iznosa odobrenog kredita, unaprijed prije korištenja odobrenog kredita.

8. Obzirom u ovom predmetu tuženik nije osporio tužiteljici status potrošača, kao niti činjenice da tuženik o spornoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovarao s tužiteljicom, da tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj sporne ugovorne odredbe i da tuženik nije tužiteljici prezentirao na što se odnose troškovi naknade za obradu kredita, sud nije izveo dokaz saslušanjem tužiteljice ocijenivši da navedeni dokaz nije potreban za donošenje odluke u ovom predmetu, u skladu s odredbom čl. 221. st. 1. ZPP-a.

9. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, sud također nije provodio financijsko vještačenje obzirom ista nije sporna.

10. U konkretnom slučaju primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; dalje: ZOO-a) jer je predmetni Ugovor o kreditu zaključen dana 16. prosinca 2005. Odredbom čl. 46. st. 2. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 50. st. 1. ZOO-a činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Stavkom 2. iste odredbe propisano je da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Prema odredbi čl. 47. st. 1. ZOO-a kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

11. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03; dalje: ZZP-a), koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, st. 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. iste odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 59. al. 3. ZZP propisano je kako Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Člankom 87. st. 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

12. Također, čl. 84. ZZP-a propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Sud je analizirajući odredbu članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu utvrdio da navedena ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, pa se stoga na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora. Sud EU je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“ pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Dakle, bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez kojih to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa stoga podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, jer ta odredba ne definira bit ugovora o kreditu, iako ulazi u „ukupne troškove kredita za potrošače“. Nadalje, u predmetu C-224/19 Sud EU tumači čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Iako je prethodni postupak vezan uz određeni predmet koji se vodi pred nacionalnim sudom, jednom kad Sud EU protumači odredbu europskog prava, takva odluka postaje mjerodavna i obvezna i za ostale nacionalne sudove koji razmatraju jednak problem, odnosno tumačenja su retroaktivna jer objašnjavaju značenje norme od trenutka kad je ona nastala. U pogledu pravnih odnosa i sporova koji su proizašli iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, postoji obveza hrvatskih sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava EU i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu Suda EU), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005. godine.

13. Ocjenom provedenih dokaza sud je utvrdio da je odredba članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu, kojim je ugovorna naknada za obradu kredita, a koja naknada je u konkretnom slučaju iznosila 333,24 eura te je i naplaćena u istom iznosu na način da je ustegnuta od ukupnog iznosa odobrenog kredita, nepoštena ugovorna odredba, a sve temeljem odredbe članka 87. stavka 1. ZZP-a, a time i ništetna.

Naime, prema mišljenju suda predmetna odredba nije jasno napisana u smislu članka 85. ZZP-a, jer nije omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade.

14. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, a tuženik navedenu činjenicu u ovom predmetu nije niti osporavao. Osim toga, iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi ugovora, sastavljenoj od strane tuženika kao banke, a koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Isto je dovelo do toga da je tužiteljica pristala na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika, bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih odredaba. Tuženik je, dakle, iskoristio svoj položaj ''jače'' ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita u postotku od ukupnog iznosa kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Osim toga, tuženik u sadržaj Ugovora nije unio, a niti je objasnio tužiteljici koji je to opravdani razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje iste naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Stoga tužiteljica kao potrošač nedvojbeno nije imala utjecaja na sadržaj predmetne odredbe. Predmetni Ugovor je potrebama tužiteljice prilagođen samo u dijelovima koji se tiču iznosa kredita, roka otplate, namjene kredita, no navedeno ne otklanja činjenicu da je i dalje riječ o standardiziranom obliku ugovora o kreditu kojem se mijenjaju samo navedeni elementi ovisno o slučaju, ali glavni oblik je i dalje isti, a naravno i oni bitni elementi na kojima tuženik kao kreditor ustraje i bez kojih isti niti ne bi bio sklopljen, a kakve ugovore tuženik sklapa u velikom broju slučajeva. Spornom ugovornom odredbom u biti je tuženik sam odredio visinu naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru, u smislu odredbi ZZP. Tuženik je kao trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove, koji troškovi se „pokrivaju“ tom naknadom, a u pitanju su razni operativni troškovi i materijalni troškovi. Sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Tuženik dakle nije tužiteljici razjasnio razloge zbog kojih mu je naplatio naknadu za obradu kredita, odnosno nije dokazao opravdanost naplate naknade. Tuženik je morao određeno popisati što čini troškove obrade kredita, a ne samo isto naplatiti sukladno svojoj jednostranoj odluci, čime su zapravo korisnici kredita dovedeni u neravnopravan položaj, budući da su veći troškovi za obradu kredita naplaćivani od korisnika koji podigne veći iznos kredita.

15. Prema članku čl. 142. i 143. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. Tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost visine iznosa, niti jasnoću odnosno određenost niti odredivost, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača. Imajući izneseno na umu sud je zaključka da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a bez propisanih parametara izračuna i o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna. Navedeno rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj. Stoga je primjenom čl. 81. st. 1. ZZP- a te čl. 87. st. 1. ZZP-a sud odlučio kao u točki I. izreke presude.

16. Temeljem članka 104. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom pa je temeljem iste odredbe valjalo prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenog iznosa, kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 214. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama, s obzirom da je nakon sklapanja Ugovora o kreditu tužiteljici uistinu i naplaćen navedeni iznos naknade, a tužitelj potražuje kamate počev od 24. prosinca 2005. pa do isplate.

17. Nadalje, prema odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, odredbom čl. 108. st. 2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu plaćanja većeg novčanog iznosa na temelju unaprijed neodređene i neodredive odredbe o naknadi za obradu kredita. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužiteljici razliku u vidu više plaćenog iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 210. st. 1. ZOO-a.

18. Dakle, nesporno je u ovom slučaju da je tužiteljica na ime naknade odnosno troškova obrade po predmetnom Ugovoru o kreditu platila iznos od ukupno 333,24 eura, pa su na taj iznos dosuđene zatezne kamate, tekuće od dana plaćanja tuženiku, a na temelju odredbe čl. 210. i čl. 214. ZOO-a, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan.

19. Visina stope zatezne kamate određena je na temelju Uredbe o visini stope zatezne kamate, kao i na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a te Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 156/22).

20. Nadalje, neosnovano tuženik ističe prigovor zastare. Naime, budući da je člankom 110. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi pa ne može zastarjeti zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnosti čl. 5. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 glede zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 104. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, a isti počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, imajući u vidu navedeni pravni stav Vrhovnog suda RH, proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

21. Imajući u vidu da je tuženik prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora po tužiteljici, potrebno je istaknuti da je tužba u ovom predmetu podnesena radi utvrđenja ništetnosti odredbe ugovora o kreditu te isplatu iznosa od 333,24 eura. Prema shvaćanju ovoga suda, zahtjev za utvrđenje treba promatrati kao deklaratorni preambul zahtjevu za isplatu te se taj nenovčani zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu, koji u konkretnom slučaju iznosi 333,24 eura (tako i VSRH u odlukama Rev-349/20 od 7. prosinca 2021., Rev 374/13 od 6. prosinca 2017., Županijski sud u Zagrebu u odluci Gž 4623/23 i dr.). Slijedom toga, doneseno je rješenje na pripremnom ročištu dana 14. studenog 2025., u skladu s čl. 40. st. 3. ZPP-a.

22. Nadalje, odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. st. 1. i 2. ZPP-a, u vezi utvrđene vrijednosti predmeta spora.

Tužiteljici je stoga uz primjenu odredbi čl. 151. i 155. ZPP-a dosuđena naknada za sastav tužbe (temeljem Tbr. 7. toč. 1. Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Narodne novine broj 138/23, dalje: Tarifa), trošak sastava podneska od 13. studenog 2025. (Tbr. 8. toč. 1. Tarife) te trošak zastupanja na ročištu dana 14. studenog 2025. (sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), svaka radnja u iznosu od 100,00 eura, uz pripadajući pdv od 25%, što iznosi 375,00 eura. Tome treba pribrojiti troškove sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 6,64 eura i sudske pristojbe za presudu u iznosu od 6,64 eura, pa je ukupno dosuđena naknada troškova parničnog postupka u iznosu od 388,28 eura.

Ostale radnje nisu priznate jer su ocjenjene da nisu bile potrebne u smislu čl. 155. ZPP-a (podnesak od 12. studenog. 2025.).

23. Na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a dosudio i zatražene zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate.

U Zagrebu, 5. prosinca 2025.

Sutkinja

Natalija Horvatić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku