REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj P-55/2025-38

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Nadi Mohač, u pravnoj stvari tužitelja UE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Aleksandar Joksović, odvjetnik u Zagrebu, Domobranska ulica 27, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija j.t.d. iz Zagreba, Trg Drage Iblera 10/VII, radi isplate, nakon 14. studenoga 2025. održane i zaključene javne glavne rasprave, u nazočnosti tužitelja osobno te punomoćnika stranaka, dana 5. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb isplatiti tužitelju UE iznos od 7.020,59 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2015. do isplate po stopi koja se od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb naknaditi tužitelju UE troškove parničnog postupka u iznosu od 2.798,50 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 5. prosinca 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. 1. Tužitelj je u tužbi naveo da je 22. ožujka 2007. kao korisnik kredita s tuženikom sklopio ugovor o namjenskom kreditu broj 3208646525, broj računa: 7103558058 od 22. ožujka 2007., kojim ugovorom se tuženik obvezao staviti mu na raspolaganje iznos od 55.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, u svrhu dovršenja kuće, dok se tužitelj obvezao kredit vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Naveo je da je odredbama čl. 3. i 7. ugovora o kreditu ugovoreno da je tužitelj dužan tuženiku kredit otplatiti u roku od 13 godina u mjesečnim anuitetima od po 463,86 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, dok je odredbom čl. 2. ugovora ugovorena kamata po kamatnoj stopi od 4,50% godišnje, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.

1. 2. Tužitelj je naveo da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s promjenama tržišnih uvjeta i temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika ništetna zbog nekoliko razloga. Naime, činidba u pogledu kamatne stope nije bila određena, niti odrediva te se mijenjala na više jednostranom odlukom tuženika u više navrata, a o takvoj se promjeni nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik za takvu promjenu tražio tužiteljevu suglasnost. Nadalje, zbog promjene kamatne stope došlo je do promjene u visini mjesečnih anuiteta i do promjene prvotno ugovorenog otplatnog plana, a navedena ugovorna odredba omogućila je tuženiku da promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o njegovoj odluci, a da pri tome nisu precizno određeni uvjeti promjenjivosti, čime je tužitelj doveden u nepovoljni položaj te je uzrokovana neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na tužiteljevu štetu. Tužitelj se pozvao na odredbu čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05 – u daljnjem tekstu: ZOO), kojom je propisano da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, a u protivnom je u smislu odredbe čl. 270. toga zakona ugovor ništetan, s time da se ništetnost može odnositi i na pojedine ugovorne odredbe ili na dijelove istih, ako ugovor može opstati bez njih. Tužitelj je naveo da je odredba čl. 2. ugovora o kreditu u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja jer je prema istoj tužiteljev dug postao promjenjiv element ugovora na koji on nije mogao utjecati jer je tuženik kamatnu stopu određivao jednostrano i samovoljno. Također smatra da je ista protivna odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

1. 3. Tužitelj također smatra da su nepoštene, a time i ništetne ugovorne odredbe iz čl. 1. i 7. ugovora o kreditu, kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak jer ga prije i tijekom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik nije obavijestio o važnim činjenicama vezanima uz povećan rizik takve valutne klauzule, uz istodobno ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu. Naveo je da je svrha valutne klauzule zaštita vjerovnika u slučaju gubitka vrijednosti novca, a ne stjecanje ekstra profita te da je tuženik bio dužan pružiti mu odgovarajuće objašnjenje koje bi mu omogućilo da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i financijskoj situaciji, a što je u konkretnom slučaju izostalo.

1. 4. Tužitelj se također pozvao na pravna utvrđenja iz pravomoćnih odluka donesenih u kolektivnom sporu za zaštitu interesa i prava potrošača, sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku.

1. 5. Nadalje, tužitelj je naveo da je s tuženikom sklopio dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/2015 – u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15), kojim je provedena konverzija predmetnog kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Naveo je da je dodatak ugovoru sklopio na gotovom obrascu tuženika te da istim nije obeštećen u visini preplaćenih iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi, a kako dodatak ugovoru nije samostalan ugovor, tužitelj smatra da isti ne može sanirati pravne posljedice predmetnih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

1. 6. Tužitelj na naveo da je zbog ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjeni stope redovne kamate i o valutnoj klauzuli u CHF-u preplatio mjesečne anuitete te smatra da se prilikom izračuna njegove tražbine treba primijeniti početno ugovorena kamatna stopa i početni tečaj CHF-a te da je tuženik bez osnove stekao preplaćene iznose mjesečnih anuiteta, zbog čega mu je iste dužan vratiti sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana uplate svakog preplaćenog iznosa mjesečnog anuiteta do isplate.

1. 7. Tužitelj je tužbenim zahtjevom zatražio da se tuženiku naloži isplata iznosa od 29.753,25 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 30. rujna 2015. do isplate te da mu se naloži isplata zakonskih zateznih kamata na pojedine mjesečne preplaćene iznose anuiteta po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i na pojedine mjesečne preplaćene iznose anuiteta po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i to od dana plaćanja tih preplaćenih iznosa, pa do 30. rujna 2015.

2. 1. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnov i visinu tužbenih zahtjeva te je istaknuo prigovor zastare tužiteljeve tražbine. Naveo je da su kondemnatorni zahtjevi nerazumljivi jer se iz istih ne može razabrati koji se iznosi odnose na navodnu preplaćenu kamatu, a koji na preplaćeni tečaj te smatra da tužba nije podobna za raspravljanje.

2. 2. Nadalje, tuženik je istaknuo činjenicu da su stranke 15. siječnja 2016. sklopile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu su uzeti u obzir i iskorištene sve tužiteljeve uplate na način da su iste uračunate za otplatu EUR kredita u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Konverzija kredita nastupila je temeljem očitovanja volje tužitelja da se njegov kredit konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednosti eura i to nakon što je od tuženika sukladno zakonu dobio iscrpne podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li ili ne prihvatiti konverziju. Naveo je da je dodatak ugovoru o kreditu sklopljen u skladu s odredbama ZID ZPK/15, koji je zakon donesen radi trajnog eliminiranja neravnopravnog položaja dužnika u CHF sa ciljem otklanjanja posljedica velikih tečajnih neravnoteža u odnosu nacionalne valute i CHF-a. Istaknuo je da su banke imale zakonsku obvezu ponuditi potrošačima konverziju kredita, a nakon provedene konverzije tužitelj je stavljen u položaj kao da je cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u EUR, čime je izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u eurima. Tuženik je napomenuo da je tužitelj, ako je zbog bilo kojeg razloga smatrao da mu propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, nije trebao prihvatiti konverziju jer je imao mogućnost izbora za razliku od tuženika. Tuženik zaključno smatra da nakon prihvata konverzije kredita tužitelj od njega više ništa ne može osnovano potraživa ti.

2. 3. Tuženik je također napomenuo da se između stranaka vodila parnica u predmetu ovog suda, poslovni broj P-747/2015, koja je okončana povlačenjem tužbe, a da je u podnesku kojim je tužitelj povukao tužbu, navedeno da su sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu parnične stranke ujedno riješile taj spor mirnim putem jer je sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu tuženik udovoljio tužbi i tužbenom zahtjevu jer je tuženik prilikom izračuna konverzije u dodatak ugovoru ukalkulirao sve što je tužitelj po ugovoru o kreditu platio, pa tako i utuženu razliku kamate.

2. 4. Tuženik je stoga predložio da sud odbije tužbene zahtjeve kao neosnovane.

2. 5. Tuženik je stoga predložio da sud u cijelosti odbije sve tužbene zahtjeve , kako glavne, tako i eventualne zahtjeve.

3. U nastavku postupka tuženik se pozvao na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, doneseno u oglednom sporu pod brojem Gos-1/2019 te na pravno shvaćanje prema kojem sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Također je tužitelju osporio svojstvo potrošača i potrošačku svrhu ugovora. Tužitelj je osporio i osnovanost zahtjeva za isplatu zakonskih zateznih kamata, smatrajući da bi tužitelj, u slučaju osnovanosti njegove tražbine (što je tuženik i dalje osporavao), mogao eventualno imati pravo na zakonske zatezne kamate od podnošenja tužbe, a ne i od ranije.

4. Rješenjem od 12. listopada 2020. određen je prekid postupka do završetka postupka kod Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu pod poslovnim brojem Rev-1042/2017, a postupak je nastavljen rješenjem od 12. veljače 2025.

5. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 18. rujna 2025. postavio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 7.020,59 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2015. do isplate.

6. Tuženik se protivio preinaci tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva te je istaknuo prigovor zastare na sve preinačene iznose.

7. Sud je dopustio preinaku tužbe izvršenu podneskom tužitelja od 18. rujna 2025. jer prije provođenja financijskog vještačenja tužitelj nije mogao znati za točan opseg i visinu svoje tražbine, da bi je bez svoje krivnje mogao istaknuti prije zaključenja prethodnog postupka, a povećanje tužbenog zahtjeva tužitelj temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, kao i prvotni postavljen tužbeni zahtjev u tužbi. Sud je, pored toga, dopustio preinaku tužbe smatrajući da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa između stranaka u pogledu predmetnih pravnih poslova.

8. U dokaznom postupku sud je saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja, izvršio je uvid u dokumentaciju na stranicama 12-53 i 71-86 spisa i u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije – društva Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb na stranicama br. 279-292 spisa.

9. Tužbeni zahtjev je osnovan.

10. 1. Među strankama su bile nesporne činjenice da su sklopile predmetni ugovor o kreditu te dodatak ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita u CHF-u u kredit s valutnom klauzulom u EUR-u.

10. 2. Sporno je bilo tužiteljevo svojstvo potrošača i potrošačka svrha ugovora, pravna valjanost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine, može li tužitelj osnovano bilo što potraživati od tuženika nakon prihvaćene konverzije kredita, odnosno nakon sklapanja dodatka ugovoru o kreditu temeljem odredbi ZID ZPK/15, sporan je bio zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata te općenito osnov i visina tužbenog zahtjeva.

11. Uvidom u ugovor o namjenskom kreditu (str. 12-18 spisa) utvrđeno je da je isti sklopljen 22. ožujka 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, a ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika Vlaste Podgajskog iz Zaboka 26. ožujka 2007. pod brojem Ou-6036/07. Navedenim ugovorom tuženik je odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 55.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, a tužitelj se obvezao kredit vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Redovna kamata je ugovorena kao promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50% godišnje. Otplata kredita ugovorena je na razdoblje od 13 godina u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF. Namjena kredita ugovorena je za dovršenje kuće.

12. Uvidom u dodatak ugovoru o kreditu (19-27 spisa) utvrđeno je da je isti sklopljen 15. siječnja 2016., a solemniziran kod javnog bilježnika Vlaste Podgajskog iz Zaboka 15. siječnja 2016. pod brojem OV-559/16. Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen je temeljem ZID ZPK/15 te je istim provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Dodatkom ugovoru o kreditu utvrđeno je da neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu s izračunom konverzije iznosi 23.570,37 CHF, što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 30. rujna 2015. iznosi 164.539,38 kn. Također je utvrđeno da zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate je veći od zbroja anuiteta po kreditu u EUR, što predstavlja preplatu, koja na dan 30. rujna 2015. iznosi 34.352,21 kn računajući do 30. rujna 2015., Također je ugovoreno da će kreditor uzeti u obzir sve uplate izvršene od 1. listopada 2015. do dana sklapanja javnobilježnički potvrđenog dodatka ugovoru te će za njihov učinak povećati ili smanjiti iznos utvrđene razlike (u ovom slučaju preplate).

13. 1. Tužitelj je iskazao da je cijelog života bio klijent Zagrebačke banke d.d. i da je sve kredite koje je trebao uzimao kod te banke, pa je tako od tuženika tražio i kredit za izgradnju kuće. Djelatnici banke su mu rekli da je predmetni kredit najpovoljniji i da je to idealna opcija kreditiranja. On je imao povjerenje u djelatnice banke te je vjerovao da je predmetni kredit doista za njega najpovoljnija opcija, a drugu vrstu kredita djelatnici banke mu nisu prezentirali. O valuti CHF nije puno znao, a pojam valutne klauzule protumačio si je na način da to znači da će tečaj CHF-a varirati i da će o tome ovisiti iznosi mjesečnih anuiteta. O promjeni kamatne stope također nije puno znao, niti mu je bilo što o tome posebno rečeno u banci, a on je vjerovao da djelatnici banke znaju što mu mogu ponuditi i što je za njega najbolje. Ugovor o kreditu pripremili su djelatnici banke, predočeni su mu bili uvjeti kreditiranja i on je to morao prihvatiti ako je želio dobiti kredit. Tužitelj je naveo da nikada nije bio vlasnik bilo kakvog obrta ili trgovačkog društva te da je cijeli radni vijek radio u društvu Pismorad u Zagrebu, gdje još uvijek radi. Nadalje, naveo je da su se u jednom trenutku tijekom otplate kredita mjesečni anuiteti počeli povećavati i sve teže se borio s ispunjenjem kreditne obveze jer mu je od plaće ostajalo sve manje sredstava za ostale životne troškove. Otprilike se sjeća da mu je u početku mjesečni anuitet iznosio oko 2.100,00 do 2.200,00 kn, da bi s vremenom porastao na iznos od 3.300,00 do 3.500,00 kn. Konverziju kredita je prihvatio jer mu je bilo rečeno da će se nakon toga stabilizirati iznos mjesečnih anuiteta te da isti više neće rasti u tolikoj mjeri kao do tada. Kredit je u međuvremenu u cijelosti otplatio.

13. 2. Odgovarajući na pitanja, tužitelj je izjavio da mu prije sklapanja ugovora djelatnici banke nisu rekli da bi tijekom otplate kredita kamatna stopa mogla biti znatnije povećana i da bi znatno mogao porasti tečaj CHF-a u odnosu na kunu. Naveo je da je cijeli iznos kredita potrošio na izgradnju kuće na adresi [adresa], u kojoj živi sa suprugom i djecom te ju nikada nije iznajmljivao, niti koristio u bilo kakve druge svrhe. Izjavio je da je svaki mjesečni anuitet kredita otplatio on osobno. Koliko se sjeća, nakon konverzije kredita jedno vrijeme nije trebao plaćati mjesečne anuitete na ime preplate koja mu je priznata prilikom konverzije.

14. 1. Sud je prije svega utvrđivao je li tužitelj ugovor sklopio u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe. Prema čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. – u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., U,C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

14. 2. Iz iskaza tužitelja te iz predmetnog ugovora o kreditu utvrđeno je da on ugovor nije sklopio u okviru bilo kakve poslovne djelatnosti, već kao potrošač i da je svrha kredita bila potrošačka za dovršenje kuće u kojoj tužitelj i sada stanuje sa članovima svoje obitelji.

14. 3. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe ZZP/03, koje su u tom dijelu u bitnome jednake definiciji potrošača iz odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – u daljnjem tekstu: ZZP/07) te se također primjenjuju utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

15. 1. Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača podnio je Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a postupak je vođen pod poslovnim brojem P-1401/2012.

15. 2. Presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Navedena presuda je djelomično potvrđena i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu te je preinačena u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.

15. 3. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.

15. 4. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje. Presudom poslovni broj Pž -6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odbio je žalbu tuženih banaka i potvrdio je odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, koja je presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarskog franka te ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate sukladno jednostranoj odluci banke.

15. 5. Zaključno, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je i tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna uz koju je vezana glavnica švicarski franak te ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate prema jednostranoj odluci banke. Tuženik je time povrijedio i prava tužitelja kao korisnika kredita kad je u predmetnom ugovoru o kreditu unio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula prema kojoj je tužitelj bio u obvezi otplaćivati kredit u kunama prema tečaju CHF-a na dan plaćanja mjesečnih anuiteta i time što ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se tijekom otplate kredita mijenjala sukladno jednostranoj odluci banke, a bez naznačenih parametara i kriterija o kojima je ovisila promjena kamatne stope.

16. 1. Odredbom čl. 138.a ZZP/07, propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

16. 2. Odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.

– u daljnjem tekstu: ZPP) propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga zakona.

16. 3. Temeljem navedenih zakonskih odredbi, sud u ovom postupku obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i navedene odluke imaju direktni učinak na ovaj postupak.

16. 4. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli CHF, uz koju je vezana glavnica kredita, kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci banke, sadržajno su jednake kao i u pravomoćnim odlukama u spomenutoj parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

16. 5. Prije i tijekom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik kao trgovac i tužitelj kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli u CHF-u, niti o promjenjivoj kamatnoj stopi, a navedena valutna klauzula nametnuta je tužitelju od strane tuženika kao najpovoljnija opcija kreditiranja, bez da je pri tome bio informiran o riziku u vidu mogućeg znatnog tečaja CHF-a u odnosu na kunu i o činjenici da Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na CHF, zbog čega nije imala mehanizme kontroliranja tečaja te valute kad je isti počeo značajno rasti.

16. 6. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 22. ožujka 2007., a solemniziran kod javnog bilježnika 26. ožujka 2007., dakle u razdoblju za koje je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača odredbama ugovora o valutnoj klauzuli u CHF-u i o promjenjivoj kamatnoj stopi. Stoga bi na tuženiku, a ne na tužitelju bio teret dokaza da predmetni ugovor o kreditu ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su sklopljeni u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., što tuženik tijekom postupka nije dokazao.

16. 7. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

16. 8. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.

17. 1. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

17. 2. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu.

17. 3. Iz iskaza tužitelja proizlazi da su mu djelatnici tuženika predmetni ugovor o kreditu ponudili kao najpovoljniju opciju kreditiranja, a da ga nisu informirali o riziku ugovaranja valutne klauzule u CHF-u, koji je proizlazio iz toga što Hrvatska narodna banke nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na CHF, kao što ga je štitila u odnosu na EUR, tako da u razdoblju kada je tečaj CHF-a u odnosu na kunu počeo znatno rasti, Hrvatska narodna banka nije imala mehanizme za kontrolu tečaja te valute. Iz svega navedenog proizlazi da je tuženik kao bankarska institucija nepotpuno informirao tužitelja kao potrošača o svim okolnostima koje bi u mogućnosti mogle utjecati na rast tečaja CHF-a u odnosu na kunu i posljedično tome na izrazito velik rast mjesečnih anuiteta kredita tijekom razdoblja otplate istoga. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio, niti su mu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF-a. Kod ugovaranja promjenjive kamatne stope redovne kamate tuženik tužitelja nije informirao, niti je u ugovoru naveo parametre o kojima će ovisiti promjena kamatne stope, a ugovor o kreditu unaprijed je sastavljen od tuženika kao trgovca te tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj istoga u odnosu na sporne ugovorne odredbe. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da su mjesečni anuiteti kredita tijekom otplate istoga znatno povećani u odnosu na prvotne iznose istih te mu je od plaće ostajalo sve manje sredstava za podmirenje životnih troškova, a konverziju kredita prihvatio je očekujući da će se iznosi mjesečnih anuiteta stabilizirati te da više neće rasti u tolikoj mjeri kao ranije. Iz navedenoga proizlazi da je ugovaranjem valutne klauzule u CHF-u i ugovaranjem promjenjive stope redovne kamate prema jednostranoj odluci tuženika značajno narušena ekonomska ravnoteža ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer je valutni, odnosno tečajni rizik tuženik u cijelosti prebacio na njega, a osim toga tuženik je jednostrano povisivao stopu redovne kamate, što je dodatno utjecalo na kontinuirani rast anuiteta. Tuženik je stoga postupio protivno čl. 81. i 82. ZZP/03.

18. Sud je stoga kao prethodno pitanje utvrdio da su ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli prema kojima je tužitelj bio dužan kredit otplaćivati prema tečaju CHF-a u odnosu na kunu koji je važio na dan plaćanja anuiteta, a koje su sadržane u čl. 7. ugovora o kreditu te o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenjala temeljem jednostrane odluke banke, a koje su sadržane u čl. 2. ugovora.

19. 1. Prema odredbi čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na usl ijed povećanja tečaja CHF-a tijekom otplate kredita u odnosu na tečaj CHF-a koji je vrijedio na dan isplate kredita. Kako je tijekom otplate kredita došlo do znatnog rasta tečaja CHF- a u odnosu na kunu, a odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj se kredit otplaćivao prema tečaju CHF-a na dan dospijeća, je utvrđena ništetnom, tužitelj je bio valjano upozoren jedino na tečaj CHF-a u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan isplate kredita, dok daljnji rast tečaja nije mogao predvidjeti jer nije bio upoznat s valutnim rizikom za CHF. Slijedom navedenog tuženik je bez osnove stekao iznose koje je tužitelj platio u anuitetima zbog rasta tečaja u odnosu na inicijalni tečaj na dan isplate kredita.

19. 2. Temeljem iste zakonske odredbe, tuženik je dužan tužitelju vratiti i iznose koje mu je tužitelj platio uslijed povećanja kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, a iznosila je 4,50% godišnje.

20. 1. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka društva Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb utvrđeno je da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. svibnja 2007.) do konverzije (30. rujna 2015.), koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 2.527,14 CHF, odnosno 1.527,28 EUR. Razlika obveza u istom razdoblju, a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi 6.873,81 EUR. Zakonske zatezne kamate na razlike anuiteta zbog promjene kamatne stope iznose 943,51 EUR, dok zakonske zatezne kamate na tečajne razlike iznose 2.235,37 EUR, s time da su iste izračunate za razdoblje do 30. rujna 2015. Iz nalaza vještaka je utvrđeno da preplata utvrđena prilikom konverzije kredita iznosi 34.352,21 kn, odnosno 4.559,32 EUR.

20. 2. Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostala dospjela tražbina tužitelja iznosi 7.020,59 EUR, koji iznos se u cijelosti odnosi na glavnicu.

21. 1. Stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun financijskog vještaka, s time da je tuženik i nadalje osporavao osnovu tužbenog zahtjeva , a ujedno je prigovorio nalazu i mišljenju jer smatra da je vještak iznos konverzijske preplate nezakonito odbio od zakonskih zateznih kamata, jer se prema odredbama ZID ZPK/15 na konverzijsku preplatu nisu obračunavale zatezne kamate pa smatra da se takva preplata ne može odbijati od zakonskih zateznih kamata na preplaćene iznose mjesečnih anuiteta uslijed povećanja kamatne stope i tečaja CHF-a.

22. 2. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka jer je isti izrađen temeljem cjelokupne relevantne dokumentacije i u skladu sa zadatkom suda, a izračun i metodologija vještačenja jasno su prikazani u nalazu. Vezano uz sporno pitanje treba li se konverzijska preplata odbiti od zakonskih zateznih kamata, ili ne, sud je ocijenio da se radi o pravnom pitanju, o čemu je ovlašten odlučiti sud, a ne financijski vještak.

23. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare tužiteljeve tražbine. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe i to u odnosu na zahtjev koji se temelji na ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi od 13. lipnja 2014., a u odnosu na zahtjev koji se temelji na ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu predana na poštu preporučeno 12. lipnja 2019., koji dan se smatra danom predaje tužbe sudu, do dana podnošenja tužbe nije protekao je opći zastarni rok od pet godina za tražbinu po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti za tražbinu po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Pravni stav o pitanju nastupanja zastare u konkretnom slučaju sadržan je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., prema kojemu u slučaju ustanovljenja ništetnosti u postupku kolektivne zaštite potrošača zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sud je ocijenio neosnovanim i tuženikov prigovor zastare na preinačeni (povišeni) dio tužbenog zahtjeva jer se isti temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao i prvotni tužbeni zahtjev iz tužbe, a tužitelj bez svoje krivnje prije provođenja financijskog vještačenja nije mogao znati za točan opseg i iznos svoje tražbine, da bi ju mogao precizno istaknuti u tužbi. Sud stoga smatra da je podnošenjem tužbe došlo do prekida tijeka roka zastare i u odnosu na povišeni dio tužbenog zahtjeva te da zastara niti u odnosu na taj dio zahtjeva nije nastupila.

24. Prema odredbi čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je plat io na temelju obračuna tuženika i iznosa koje bi platio prema tečaju CHF-a na dan isplate kredita i kamatne stope redovne kamate koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora (4,50% godišnje). Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti, a u ovom predmetu je sud o ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi odlučio kao o prethodnom pitanju.

25. U odnosu na činjenicu da je kod ovog suda u predmetu poslovni broj P - 747/2015 vođena parnica između istih stranaka, radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i radi isplate preplaćenih iznosa zbog ništetnosti takve ugovorne odredbe, u kojoj je parnici tužitelj povukao tužbu, ističe se da to ne predstavlja zapreku za podnošenje tužbe u ovom predmetu, jer se prema odredbi čl. 193. st. 9. ZPP-a povučena tužba smatra kao da nije bila niti podnesena te se može ponovno podnijeti, neovisno o razlozima zbog kojih je prethodno bila povučena.

26. 1. Vezano uz sporno pitanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji kredita, odnosno pitanje ima li tužitelj, nakon sklapanja sporazuma o konverziji u formi dodatka ugovoru o kreditu, bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF-u, ističe se da se u konkretnom slučaju ne radi o konverziji iz čl. 325. ZOO-a jer za to ne postoje pretpostavke. Naime, tuženik prilikom sklapanja osnovnog ugovora o kreditu nije bio savjesna ugovorna strana te je odredbama ZID ZPK/15 bio prisiljen ponuditi potrošačima sklapanje dodatka ugovoru o kreditu. Stoga se ne radi u pravom smislu o ugovoru s valutnom klauzulom u eurima, već o sklapanju dodatka ugovoru, a svođenje kredita u CHF-u na kredit u EUR-ima poslužilo je tome da bi se moglo utvrditi tužiteljevo stanje kreditne obveze i da mu se za ubuduće olakša situacija u koju je bio doveden izrazito velikim rastom tečaja CHF-a te da se njegov položaj izjednači s položajem potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u eurima. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu rješavala se situacija za ubuduće te isti sadrži točne podatke o preostalom iznosu glavnice, o preplati ili manjku utvrđenom konverzijom te o daljnjoj otplati kredita s valutnom klauzulom u EUR. Potrebno je stoga utvrditi je li dodatkom ugovora o kreditu tužitelj obeštećen za iznose koje je preplatio uslijed povećanja tečaja CHF-a do provedene konverzije, temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, ko je su sadržane u osnovnom ugovoru o kreditu. Slijedom navedenog, sklapanjem sporazuma o konverziji nije automatski došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužitelja na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Potrebno je, međutim, utvrditi kakav je učinak konverzija kredita imala na ovdje predmetnu tužiteljevu tražbinu.

26. 2. U odnosu na zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli do konverzije kredita, tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020., prema kojem sporazum o konverziji na osnovu ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli jer je u ovom predmetu utvrđeno da je dodatak ugovoru o kreditu pravno valjan, što tužitelj nije niti osporavao, ali po ocjeni ovog suda sklapanje dodatka tom ugovoru ne isključuje pravni interes tužitelja za utvrđenje ništetnima predmetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu, niti za podnošenje zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta temeljem ništetnih odredbi.

27. 1. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno je da je tužitelj konverzijom kredita djelomično obeštećen zbog preplaćenih iznosa temeljem predmetnih ništetnih ugovornih odredbi i to s iznosom preplate utvrđene s danom 30. rujna 2015. u iznosu od 4.559,32 EUR, koji iznos je potrebno uzeti u obzir kod utvrđivanja visine tužiteljeve tražbine s osnova preplaćenih iznosa do konverzije kredita, a imajući u vidu red uračunavanja prema čl. 172. ZOO-a. Iako tuženik prigovara takvom načinu uračunavanja konverzijske preplate u tužiteljevu tražbinu, prema stavu ovog suda, činjenica što se prema odredbama ZID ZPK/15 prilikom konverzije nije izračunavala kamata na u konverziji utvrđenu preplatu, ne isključuje primjenu odredbe čl. 172. ZOO - a, u smislu koje odredbe se s ispunjenim dijelom tužiteljeve tražbine u vidu konverzijske preplate smatraju prije svega namirenima dužne zatezne kamate, pa tek onda glavnica.

27. 2. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da je tužitelj u razdoblju do 15. siječnja 2016., temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, preplatio svoju kreditnu obvezu za ukupan iznos od 8.401,03 EUR, a ukupne zatezne kamate na preplaćene iznose do 30. rujna 2015. iznose 3.178,88 EUR. Stoga su s iznosom konverzijske preplate u cijelosti podmirene zakonske zatezne kamate te dio glavne tražbine, a preostala je glavna tražbina u iznosu od 7.020,59 EUR, koja se u cijelosti odnosi na glavnicu. Navedeni preostali dio glavnice tužitelju nije namiren konverzijskom preplatom te se za isti bez osnove povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Tuženik je stoga navedeni iznos tužitelju dužan vratiti zajedno s kamatom tekućom od 1. listopada 2015., dok je kamata do 30. rujna 2015. izračunata u apsolutnom iznosu i namirena je konverzijskom preplatom. Tuženik je bio nepošten stjecatelj jer je preplaćene iznose anuiteta stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi te je stoga bio dužan tužitelju platiti kamate od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a, s napomenom da su kamate do konverzije podmirene, kao i dio glavnice, pa tužitelj ima pravo na kamate za daljnje razdoblje, odnosno od 1. listopada 2015. do isplate.

28. Tzv. negativne tečajne razlike, odnosno negativne razlike iznosa anuiteta koje je tužitelj platio u razdoblju kada je tečaj CHF-a u odnosu na kunu bio niži od tečaja na dan korištenja kredita, sud nije uzimao u obzir prilikom utvrđivanja visine njegove tražbine, jer to nije ovlašten, niti dužan učiniti s obzirom da tuženik u odnosu na negativne tečajne razlike nije istaknuo protutužbeni zahtjev, procesno-pravni prigovor radi prebijanja, niti materijalno-pravni prigovor prijeboja. Osim toga, tuženik nije potrošač, niti se može pozivati na zaštitu koja je potrošačima pružena u kolektivnom sporu. Nadalje, prema čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužitelj kao ugovorna strana nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi, već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Manje plaćeni anuiteti proizlaze iz tečajne razlike CHF -a koja tužitelju nije bila jasno objašnjena pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer se čl. 81. st. 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače, a tuženik nema svojstvo potrošača. Tuženik je banka, tj. trgovac čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Kako banka nije potrošač, niti je plaćanjem anuiteta po nižem tečaju od onoga na dan isplate kredita, tužitelj bilo što primio ili stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik, tzv. negativne tečajne razlike sud nije uzimao u obzir kod utvrđivanja visine tužiteljeve tražbine.

29. Sud je stoga u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev.

30. 1. Odluka o parničnom trošku donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP- a te je tuženiku koji je u cijelosti izgubio parnicu naloženo da tužitelju naknadi troškove koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka.

30. 2. Tužitelju su odmjereni troškovi zastupanja po punomoćniku prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/23.), kako slijedi:

- za sastav tužbe po tbr. 7./1. u visini od 100 bodova,

- za sastav podnesaka od 27. srpnja 2020., 10. veljače 2025. i 18. rujna 2025. po tbr. 8./1. u visini od 100 bodova za svaki podnesak,

- za sastav podneska od 12. lipnja 2025. po tbr. 8./4. u visini od 25 bodova,

- za zastupanje na ročištima koja su odgođena prije raspravljanja i to 2. lipnja 2020. i 11. rujna 2020. po tbr. 9./5. u visini od 25 bodova za svako ročište,

- za zastupanje na ročištu na kojemu se raspravljalo o procesnim pitanjima i to 31. srpnja 2020. po tbr. 9./2. u visini od 50 bodova,

- za zastupanje na ročištima 19. lipnja 2020., 22. svibnja 2025. i 14. studenoga 2025. po tbr. 9./1. u visini od 100 bodova za svako ročište,

- što ukupno iznosi 825 bodova ili 1.650,00 eura, kojem iznosu je dodan PDV po stopi od 25% ili 412,50 eura, pa ukupni troškovi zastupanja tužitelja iznose 2.062,50 eura.

30. 3. Troškovima zastupanja tužitelja po punomoćniku dodani su troškovi s osnova uplaćenog predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 650 eura te troškovi s osnova plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 86,00 eura, pa tužiteljevi ukupni parnični troškovi iznose 2.798,50 eura.

30. 4. Tužitelju nisu odmjereni troškovi s osnova sudskih pristojbi na presudu jer je temeljem odredbe čl. 11. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", br. 118/18. i 51/23.) u međuvremenu oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi u ovom predmetu.

30. 5. Preko dosuđenog iznosa, sud je odbio tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka kao neosnovan.

31. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 5. prosinca 2025.

Sudac

Nada Mohač

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke može se podnijeti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje odluke, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvjetnik Aleksandar Joksović, Zagreb, Domobranska ulica 27

2. Odvjetničko društvo Porobija & Porobija j.t.d., Zagreb, Trg Drage Iblera 10/VII