Republika Hrvatska
Općinski sud u Sisku
Stalna služba u Petrinji
Petrinja, Trg dr. Franje Tuđmana 12
Poslovni broj: P-444/2023-22
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Sisku, Stalna služba u Petrinji, po sutkinji Blaženki Navara, u pravnoj stvari tužitelja CI, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz ZOU Milenko Jakšić i Vanja Jakšić, odvjetnicima iz Siska, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, zastupanog po punomoćnicima iz OD Vukina &Partneri, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave održane dana 23. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zam. punomoćnika tuženika, na ročištu za donošenje i objavu presude dana 5. prosinca 2025.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o dugoročnom kreditu broj: 040313415267, kreditna partija: 5966001535, sklopljenog između tužitelja CI i tuženika OTP banka d.d. od dana 26. studenog 2002., sadržana u čl. 7. Ugovora o kreditu, a koja glasi:
"7. KAMATNA STOPA: 6,89% godišnja – promjenjiva, redovna kamata o dospijeću po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatnim stopama Banke važećom za vrijeme trajanja kredita; na iznos kredita iskazan u EUR, a obračunava se i naplaćuje mjesečno u domaćoj valuti."
II Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Ulica Domovinskog rata 61, 21000 Split, OIB: 52508873833, isplatiti tužitelju CI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.231,70 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 1. listopada 2006. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, tekućom na iznos od:
• 5,16 EUR počevši od 01.10.2006.,
• 12,79 EUR počevši od 01.11.2006.,
• 12,77 EUR počevši od 01.12.2006.,
• 12,75 EUR počevši od 01.01.2007.,
• 12,78 EUR počevši od 01.02.2007.,
• 12,72 EUR počevši od 01.03.2007.,
• 12,78 EUR počevši od 01.04.2007.,
• 12,74 EUR počevši od 01.05.2007.,
• 12,63 EUR počevši od 01.06.2007.,
• 12,61 EUR počevši od 01.07.2007.,
• 12,61 EUR počevši od 01.08.2007.,
• 12,61 EUR počevši od 01.09.2007.,
• 12,53 EUR počevši od 01.10.2007.,
• 12,63 EUR počevši od 01.11.2007.,
• 12,56 EUR počevši od 01.12.2007.,
• 12,57 EUR počevši od 01.01.2008.,
• 12,39 EUR počevši od 01.02.2008.,
• 12,45 EUR počevši od 01.03.2008.,
• 12,43 EUR počevši od 01.04.2008.,
• 12,40 EUR počevši od 01.05.2008.,
• 12,37 EUR počevši od 01.06.2008.,
• 12,34 EUR počevši od 01.07.2008.,
• 12,29 EUR počevši od 01.08.2008.,
• 12,17 EUR počevši od 01.09.2008.,
• 12,06 EUR počevši od 01.10.2008.,
• 12,16 EUR počevši od 01.11.2008.,
• 12,06 EUR počevši od 01.12.2008.,
• 12,39 EUR počevši od 01.01.2009.,
• 12,43 EUR počevši od 01.02.2009.,
• 12,46 EUR počevši od 01.03.2009.,
• 12,56 EUR počevši od 01.04.2009.,
• 12,47 EUR počevši od 01.05.2009.,
• 12,28 EUR počevši od 01.06.2009.,
• 12,18 EUR počevši od 01.07.2009.,
• 12,27 EUR počevši od 01.08.2009.,
• 12,26 EUR počevši od 01.09.2009.,
• 12,10 EUR počevši od 01.10.2009.,
• 12,01 EUR počevši od 01.11.2009.,
• 12,14 EUR počevši od 01.12.2009.,
• 12,08 EUR počevši od 01.01.2010.,
• 12,09 EUR počevši od 01.02.2010.,
• 11,99 EUR počevši od 01.03.2010.,
• 11,95 EUR počevši od 01.04.2010.,
• 11,90 EUR počevši od 01.05.2010.,
• 11,91 EUR počevši od 01.06.2010.,
• 11,76 EUR počevši od 01.07.2010.,
• 11,83 EUR počevši od 01.08.2010.,
• 11,85 EUR počevši od 01.09.2010.,
• 11,86 EUR počevši od 01.10.2010.,
• 11,91 EUR počevši od 01.11.2010.,
• 12,02 EUR počevši od 01.12.2010.,
• 11,92 EUR počevši od 01.01.2011.,
• 11,95 EUR počevši od 01.02.2011.,
• 11,92 EUR počevši od 01.03.2011.,
• 11,82 EUR počevši od 01.04.2011.,
• 11,76 EUR počevši od 01.05.2011.,
• 11,87 EUR počevši od 01.06.2011.,
• 11,74 EUR počevši od 01.07.2011.,
• 11,83 EUR počevši od 01.08.2011.,
• 11,82 EUR počevši od 01.09.2011.,
• 11,82 EUR počevši od 01.10.2011.,
• 11,78 EUR počevši od 01.11.2011.,
• 11,77 EUR počevši od 01.12.2011.,
• 11,78 EUR počevši od 01.01.2012.,
• 11,81 EUR počevši od 01.02.2012.,
• 11,78 EUR počevši od 01.03.2012.,
• 11,64 EUR počevši od 01.04.2012.,
• 11,61 EUR počevši od 01.05.2012.,
• 11,64 EUR počevši od 01.06.2012.,
• 11,53 EUR počevši od 01.07.2012.,
• 11,50 EUR počevši od 01.08.2012.,
• 11,39 EUR počevši od 01.09.2012.,
• 11,33 EUR počevši od 01.10.2012.,
• 11,41 EUR počevši od 01.11.2012.,
• 11,38 EUR počevši od 01.12.2012.,
• 11,35 EUR počevši od 01.01.2013.,
• 11,37 EUR počevši od 01.02.2013.,
• 11,33 EUR počevši od 01.03.2013.,
• 11,28 EUR počevši od 01.04.2013.,
• 11,25 EUR počevši od 01.05.2013.,
• 11,18 EUR počevši od 01.06.2013.,
• 10,95 EUR počevši od 01.07.2013.,
• 10,84 EUR počevši od 01.08.2013.,
• 10,76 EUR počevši od 01.09.2013.,
• 10,79 EUR počevši od 01.10.2013.,
• 10,76 EUR počevši od 01.11.2013.,
• 10,73 EUR počevši od 01.12.2013.,
• 10,68 EUR počevši od 01.01.2014.,
• 10,01 EUR počevši od 01.02.2014.,
• 9,38 EUR počevši od 01.03.2014.,
• 9,34 EUR počevši od 01.04.2014.,
• 9,24 EUR počevši od 01.05.2014.,
• 9,17 EUR počevši od 01.06.2014.,
• 9,09 EUR počevši od 01.07.2014.,
• 7,11 EUR počevši od 01.08.2014.,
• 7,06 EUR počevši od 01.09.2014.,
• 7,02 EUR počevši od 01.10.2014.,
• 7,00 EUR počevši od 01.11.2014.,
• 6,97 EUR počevši od 01.12.2014.,
• 6,91 EUR počevši od 01.01.2015.,
• 6,70 EUR počevši od 01.02.2015.,
• 5,65 EUR počevši od 01.03.2015.,
• 5,58 EUR počevši od 01.04.2015.,
• 5,50 EUR počevši od 01.05.2015.,
• 5,47 EUR počevši od 01.06.2015.,
• 5,44 EUR počevši od 01.07.2015.,
• 5,23 EUR počevši od 01.08.2015.,
• 4,27 EUR počevši od 01.09.2015.,
• 4,29 EUR počevši od 01.10.2015.,
• 4,24 EUR počevši od 01.11.2015.,
• 4,21 EUR počevši od 01.12.2015.,
• 4,19 EUR počevši od 01.01.2016.,
• 3,98 EUR počevši od 01.02.2016.,
• 2,99 EUR počevši od 01.03.2016.,
• 2,93 EUR počevši od 01.04.2016.,
• 2,88 EUR počevši od 01.05.2016.,
• 2,86 EUR počevši od 01.06.2016.,
• 2,85 EUR počevši od 01.07.2016.,
• 2,57 EUR počevši od 01.08.2016.,
• 1,31 EUR počevši od 01.09.2016.,
• 1,30 EUR počevši od 01.10.2016.,
• 1,29 EUR počevši od 01.11.2016.,
• 1,28 EUR počevši od 01.12.2016.,
• 1,26 EUR počevši od 01.01.2017., pa sve do isplate, u roku od 15 dana.
III Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Ulica Domovinskog rata 61, 21000 Split, OIB: 52508873833, isplatiti tužitelju CI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 2.019,31 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 5. prosinca 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, u roku od 15 dana, dok se u iznosu od 132,72 eura zahtjev tužitelja odbija.
Obrazloženje
1. Tužitelj CI podnio je ovome sudu tužbu protiv tuženika OTP banka d.d., radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi je naveo kako mu je Ugovorom o kreditu broj: 040313415267, kreditna partija: 5966001535 (dalje: Ugovor o kreditu) sklopljenim dana 26. studenog 2002. godine u Petrinji između tužitelja kao korisnika kredita i OTP banke d.d. kao tuženika, odobren dugoročni stambeni kredit uz valutnu klauzulu. Kredit je odobren u iznosu od 12.500,00 EUR u protuvrijednosti kuna, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan sklapanja ugovora. Kredit je odobren na rok od 20 godina od prijenosa kredita u otplati, te je ugovorena otplata kredita u 240 mjesečnih obroka nakon prijenosa kredita u otplatu. Kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu. Nepoštena je i ništetna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu, koja glasi: 7. KAMATNA STOPA: 6,89% godišnja – promjenjiva, redovna kamata o dospijeću po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatnim stopama Banke važećom za vrijeme trajanja kredita; na iznos kredita iskazan u EUR, a obračunava se i naplaćuje mjesečno u domaćoj valuti. Nepoštenost navedene odredbe Ugovora o kreditu proizlazi iz činjenice da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru kod kojeg tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja o sadržaju svake pojedine odredbe, čime je uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Pojam nepoštene ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima bio je istovjetno reguliran i u čl. 81. st. 1. ZZP/03.: ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 81. st. 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 46/07, 79/07; dalje u tekstu: ZZP/03), smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Tom odredbom je, iako Republika Hrvatska tada još nije bila punopravna članica EU, u bitnom preuzet sadržaj čl. 3. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993. Takvo postupanje tuženika (zadržavanje prava da jednostrano mijenja kamatnu stopu svojim internim aktima) je u suprotnosti s temeljnim načelima obveznog prava: načelom ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i načelom savjesnosti i poštenja, propisanima u čl. 3. i čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 itd.; dalje u tekstu: ZOO). Ono se također kosi i s načelima dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava iz čl. 5. i čl. 6. ZOO. Dodatno, ZZP/03 je u čl. 85. propisivao da odredbe pisanih ugovora moraju biti lako razumljive, što ovdje nije bio slučaj, jer je na temelju sporne ugovorne odredbe tužitelj kao potrošač znao jedino visinu kamatne stope na dan sklapanja Ugovora o kreditu. Kako su takvi ugovori pisani stručnom terminologijom nerazumljivom prosječnom potrošaču, a službenici banaka pri sklapanju ugovora tužitelju nisu detaljno objasnili po kojim kriterijima banke jednostrano mijenjaju visinu kamatne stope tijekom trajanja kredita, on nije mogao procijeniti kolika će kamata biti u budućem kreditnom razdoblju i koliki će biti krajnji ekonomski opseg njene obveze, radi čega je ista stopa bila neodređena i neodrediva, što je prema odredbi čl. 270. st. 1. ZOO razlog ništetnosti ugovora. ZZP/03 je zatim dalje, u čl. 87., propisivao da je nepoštena odredba ništetna (st. 1.), s tim da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez nje (st. 2.). Kako se radi o prisilnom propisu, iz toga dodatno, temeljem čl. 322. ZOO kao općeg zakona koji regulira obvezne odnose, proizlazi da je Ugovor o kreditu ništetan. I ZOO propisuje da takav ugovor i dalje može opstati kad ništetnost pojedine odredbe bude ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen njenog sadržaja i vrijedio bez nje (pravila o djelomičnoj ništetnosti iz čl. 324. ZOO). U ovom kontekstu treba spomenuti i da čl. 91. ZZP/03 daje primjere (zabranjenog) zavaravajućeg oglašavanja, među kojima se kao sporno ističe i oglašavanje koje se odnosi na cijenu, način izračuna cijene (a kamatna stopa je upravo cijena kredita) te uvjete prodaje proizvoda ili uvjete obavljanja usluge. Pravna utemeljenost iznesenog u t. 3. ove tužbe potvrđena je brojnim odlukama i presudama sudova Republike Hrvatske i Europskog suda, a posebno: 4.1. Odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- od 4. srpnja 2013. donesena u postupku protiv, između ostalih, i ovdje tuženika, a po tužbi Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom je utvrđeno da je tuženik u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te koja je kao takva ništava. Pritom je važno napomenuti da je u ovom sporu nesporno da se o odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke nije pojedinačno pregovaralo, a tuženici niti ne tvrde da su potrošači mogli utjecati na njen sadržaj i uvrštavanje u tekst ugovora. Osim toga, tuženici ne spore niti činjenicu da ni ugovor ni opći uvjeti na koje se pojedini ugovor poziva ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Od ostalih utvrđenja sadržanih u obrazloženju predmetne odluke VTSRH važno je istaknuti sljedeća: Pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, dakle kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora i sl., mogu se pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Sporni ugovori o kreditu sadrže dva promjenjiva bitna elementa – osim promjenjive kamatne stope, oni sadrže i valutnu klauzulu, što obvezu kreditoprimca (ovdje tužitelja) čini još rizičnijom. Parafrazirano, prvostupanjski sud u ovom sporu utvrdio je da tuženici imaju vrlo složene opće odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koje su stoga nerazumljive i samo stvaraju privid postojanja objektivnih kriterija. Pritom su u ugovore inkorporirani opći uvjeti poslovanja tuženika koji sadrže dodatan broj različitih kriterija, pri čemu je odnos između njih nejasan – tako dolazi do situacije da se pojedina banka-tuženik može pozvati na bilo koji od njih, a brojni i nepovezani kriteriji ne daju temelj za ocjenu da se radi o objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli podvesti pod pojam odredivog predmeta obveze u smislu članka 272. ZOO, jer ugovor ne sadrži podatke na temelju kojih se predmet obveze može odrediti, a još manje se radi o kriteriju koji bi prosječni potrošač mogao razumjeti. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine kojom je taj sud potvrdio prethodno navedenu odluku Visokog trgovačkog suda odbivši revizije tuženika kao neosnovane. Između ostalog, u ovoj presudi je posebno istaknuto da kod ocjene poštenosti ovih ugovornih odredbi treba imati na umu i činjenicu da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju, te dovedeni u situaciju: uzmi ili ostavi („take it or leave it“), pošto praktički nisu imali mogućnosti drugog načina namicanja potrebnog novca, izvan kredita koje su odobravale tužene banke pod uvjetima koje su one diktirale. Nisu prihvatljivi navodi tuženih banaka da su potrošači imali valjan mehanizam suprotstaviti se jednostranoj odluci banke o promjenjivoj kamatnoj stopi stavljanjem reklamacije na istu, kada je svakom potpuno jasno da se reklamacijom doista ne bi moglo utjecati na izmjenu jednostrane odluku banke o promjeni kamatne stope, koja odredba je sadržana u standardnom ugovoru prethodno formuliranom od banke. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 1172/2018 od 19. ožujka 2019. godine, u kojoj se navodi da je ništetna i nepoštena ugovorna odredba o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale i ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, na štetu potrošača. Presudom Europskog suda (ECJ) u predmetu C-26/13 od 12. veljače 2014. godine u odnosu na tumačenje čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ (“Procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene.“), u kojoj je izraženo stajalište prema kojem se navedeni stavak treba tumačiti na način "da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze." Na moguću ništetnost odredaba općih uvjeta ugovora osvrće se i ZOO, koji u čl. 296. st. 1. propisuje da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Općenito, odlukama donesenim u kolektivnom sporu Udruge Franak kojima su postavljeni standardi za ocjenu ništetnosti po odredbama ZZP/03. Dakle, tužitelj je temeljem odredbi Ugovora o kreditu bio dužan otplaćivati kredit u iznosu od 12.500,00 EUR u protuvrijednosti kuna, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan sklapanja ugovora, uz plaćanje promjenjive kamatne stope, ovisno isključivo o samostalnoj odluci tuženika koji pritom nije bio vezan nikakvim objektivnim parametrima ni referentnim stopama. S obzirom na uređenje ugovornog odnosa između tužitelja i tuženika opisano u t. 2. i t. 3. ove tužbe, ispunjeni su svi uvjeti koji se u ovakvim predmetima zahtijevaju za priznavanje tužbenog zahtjeva: a) Ugovor o kreditu sklopljen je u razdoblju u kojem nije bila propisana obveza banaka da promjenjive kamatne stope nužno moraju biti ugovorene povezivanjem na određenu referentnu kamatnu stopu uvećanu za promjenjivi dio, što su banke protumačile kao dopuštenje da jednostrano, bez jasnih kriterija zadrže pravo manipuliranja visinom kamatnih stopa svojim internim aktima. Umjesto toga, kao savjesni gospodarstvenici, banke su se trebale rukovoditi načelom savjesnosti i poštenja, u interesu obje ugovorne strane odrediti elemente za koje se veže promjena i način njihove primjene te s tim određenjima detaljno upoznati potrošače/korisnike kredita. Pritom su banke postupile i suprotno odredbi čl. 10. st. 2. ZOO o ponašanju i ispunjavanju obveza, koja propisuje da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, odnosno pažnjom dobrog stručnjaka. b) Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke (upravo takvu odredbu u čl. 7. sadrži Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i tuženika). c) Navedena odredba je tužitelju, kao i svakom prosječnom potrošaču, bila nejasna i teško razumljiva, a u banci im njene moguće posljedice nisu potanko objašnjene, niti se o uvrštavanju iste u tekst ugovora pojedinačno pregovaralo, pošto se banke pri kreditiranju potrošača služe standardnim/tipskim ugovorima. d) S obzirom na ranije navedeno, time je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, temeljnom načelu obveznog prava, nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača. Zaključno, kako je citirana (t. 3. Tužbe) odredba Ugovora o kreditu (čl. 7.) očigledno nepoštena i ništetna, to je tužitelj plaćao veći iznos kamata od onoga koji bi plaćao da je ugovorena fiksna kamatna stopa, ili barem transparentni mehanizmi jednostranog određivanja promjena kamatne stope tuženika. Ukupno je na taj način tužitelj preplatio tuženiku iznos od 1.242,62 EUR/9.362,55 HRK, koji je iznos tuženik dužan vratiti tužitelju zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako su dopijevali.
2. U svom odgovoru na tužbu tuženik OTP banka d.d. smatra kako su navodi tužitelja iz tužbe neosnovani i to iz razloga kako slijedi: a. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Tužitelj je uz tužbu dostavio dokaz iz kojeg je vidljivo da su i treće osobe vršile uplate na ime dospjelih obveza po predmetnom Ugovoru o kreditu zbog čega je predmetni Ugovor u konačnici i otkazan. Stoga, u skladu s odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima i pravilima o teretu dokazivanja, tuženik predlaže sudu bez izvođenja daljnjih dokaza odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti. b. Tuženik osporava tužiteljevo svojstvo potrošača, kao i da bi se u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru u smislu Zakona o zaštiti potrošača, koji definira da je potrošač „svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti“. Tužitelj je dužan u tužbi dokazati svojstvo potrošača. Tužitelj tužbom navedeno ne dokazuje. Stoga, tuženik predlaže bez izvođenja daljnjih dokaza odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. c. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u povodu kolektivne tužbe pod poslovnim brojem P-1401/2012 ne obvezuje Sud u ovom postupku jer je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 26.11.2002.g., a sud je u kolektivnom sporu odlučivao o postupanju komercijalnih banaka (konkretno za ovdje tuženu banku) tijekom razdoblja od 01.06.2004. do 31.12.2008. Drugim riječima, sud u kolektivnom sporu (kao niti Hrvatska narodna banka kao regulator) nije utvrdio nikakve nepravilnosti u postupanju kao niti postojanje nepoštenih ugovornih odredbi tijekom studenog 2002.g. (tj. u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu). Presude donesene u kolektivnom sporu koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12 nisu primjenjive na ovaj konkretni Ugovor o kreditu u kojem je glavnica vezana uz valutu EUR. Cjelokupno potraživanje tužitelja iz tužbe je zastarjelo jer tužitelj nije svojom radnjom (podnošenjem tužbe) prekinuo zastaru. No, i u slučaju da sud ocijeni da je podnošenjem kolektivne tužbe prekinuta zastara u odnosu na tužiteljev zahtjev, tuženik ističe da je zastara u odnosu na kondemnatorni tužbeni zahtjev iz tč. II. nastupila dana 13. lipnja 2019.g., slijedom čega je cjelokupni tužiteljev zahtjev iz tužbe u zastari. Zastarni rok je kogentna zakonska odredba koju sud ne može mijenjati svojim odlukama, kao niti zaključcima sa sjednica odjela. Podredno: Odredbe ugovora o promjenjivosti kamatne stope nisu ništetne. Iste su dopuštene temeljem čl. 26. Zakona o obveznim odnosima. Ako bi sud zaključio da se na predmetni Ugovor primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača (što tuženik osporava jer u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojao Zakon o zaštiti potrošača), tuženik ističe da je čl. 7. Ugovora u skladu s čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača jasna, lako razumljiva i uočljiva. Tužitelj je o istima bio u razumnoj mjeri obaviješten. U slučaju da sud prihvati argumentaciju tužitelja da se na ovaj postupak primjenjuju utvrđenja iz kolektivnog spora, tada je tč. I. deklaratornog zahtjeva potrebno odbaciti jer tužitelj nema pravni interes za postavljanje navedenog zahtjeva. Uvjeti na tržištu su se naknadno nepredvidivo izmijenili i bili su rezultat izvanrednih okolnosti za koje tuženik nije odgovoran niti je na njih mogao utjecati. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupni kondemnatorni tužbeni zahtjev iz tužbe s obzirom da zastara za svaki pojedini anuitet nastupila protekom roka od 5 godina nakon isplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta. Obzirom da se isključivo individualnom tužbom svakog pojedinog potrošača može tražiti isplata iznosa za koje tužitelj smatra da ih je tuženik stekao bez pravne osnove, zastarni rok se računa pojedinačno od svake mjesečne isplate. Stoga bi u tom slučaju došlo do primjene instituta stjecanje bez osnove, za koji institut je zakonodavac predvidio zastarni rok iz Zakona o obveznim odnosima o petogodišnjem zastarnom roku. Nadalje, čl. 241. Zakona o obveznim odnosima propisano je kada se zastarni rok prekida: „Zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.“ Podredno, u povodu eventualnog argumenta da kolektivna tužba ipak prekida zastaru, tuženik ističe da je i u tom slučaju cjelokupno potraživanje iz tužbe u zastari. Naime, tuženik ističe da i u slučaju da sud prihvati argumentaciju tužitelja da bi se podnošenjem tužbe u postupku koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod posl. br. P-1401/2012 prekinuo tijek zastare u odnosu na pojedinačne zahtjeve potrošača koji su imali kredit u kojem je glavnica vezana uz valutu EUR, tuženik ističe da su i u tom slučaju svi zahtjevi podneseni sudu nakon 13. lipnja s obzirom na to da je nakon navedenog datuma istekao petogodišnji zastarni rok od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012, koja je postala pravomoćna dana 13. lipnja 2014. godine. Dakle, obzirom da je tužitelj tužbu podnio sudu 08.11.2023.g. (dakle, nakon isteka petogodišnjeg roka od pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora posl. br. P-1401/2012), cjelokupni tužbeni zahtjev tužitelja iz tužbe je u zastari. Tuženik se protivi navodima tužitelja da bi odredbe članka 7. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena kamatna stopa 6,89% promjenjiva kamatna stopa bile ništetne. Nadalje, temeljem čl. 26. ZOO-a dopušteno je ugovaranje promjenjive kamatne stope. Štoviše, u vrijeme sklapanja ugovora, ugovorena kamatna stopa iznosila je 6,89%, dok je zakonska kamatna stopa tada iznosila 15%. Odnosno, u skladu sa st. 1. čl. 26. ZOO-a ugovorena stopa nije bila viša od stope zakonskih kamata niti u trenutku sklapanja ugovora niti za cijelo vrijeme trajanja ugovora. Tuženik ističe kako je Ugovor između tužitelja i tuženika sklopljen 26.11.2002.g., kada Zakon o zaštiti potrošača nije bio na snazi. Stoga, tuženik ističe kako je čl. 7. Ugovora o kreditu sukladan čl. 26. ZOO-a te je upravo zbog navedenog tužbeni zahtjev potrebno odbiti u cijelosti. Podredno, tuženik navodi da se Zakon o zaštiti potrošača iz 2003.g. (kao i njegove kasnije izmjene i dopune) počeo primjenjivati 16.09.2003. kao poseban propis na području potrošačkog kreditiranja u odnosu na opće propise obveznog prava, sve do stupanja na snagu 1. siječnja 2010. prvog posebnog Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/09). Navedeno ne isključuje prava koja potrošači imaju po ZOO, primjerice zahtijevati poništaj ugovora zbog mana volje, da se pozivaju na zelenaški ugovor, i sl. Zakon o zaštiti potrošača i Zakon o potrošačkom kreditiranju doneseni su, u dijelu koji je relevantan za ovaj postupak, u sklopu preuzimanja u domaće pravo direktiva EU, i to napose Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13), i zatim i Direktive 2008/48/EC o ugovorima o potrošačkim kreditima (u daljnjem tekstu: Direktiva 2008/48). Direktiva 93/13 je u čl. 3. stavku 3. predvidjela prilog “koji sadrži indikativan i nedovršen popis odredaba koje se mogu smatrati nepoštenima”. Riječ je o popisu tzv. sivih odredaba u potrošačkim ugovorima, koje mogu, ali ne moraju biti nepoštene. U točki 19. preambule Direktive navedeno je kako je “za potrebe ove Direktive popis priloženih odredaba mogao zbog općenite naravi Direktive imati samo indikativnu vrijednost, a države članice mogu proširiti njihov doseg ili ih restriktivnije doraditi u svom nacionalnom pravu”. U konkretnom slučaju, posebno potrebno ukazati na točku 1. pod (j) spomenutog priloga Direktive ) 93/13, koja kao potencijalno nepoštenu ima u vidu sljedeću ugovornu odredbu: “j) davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom.” Pritom je u t. 2. priloga, naslovljenoj “Područje primjene točaka g),j) i l), u odnosu na ovu odredbu posebno – pod (b) – protumačeno kako slijedi: “b) Točka j) nije prepreka za odredbe prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu, ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge, bez obavijesti u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinu ugovor. Dakle, ugovorne odredbe kojima se ugovara pravo jednostrane izmjene ugovora nisu automatski nepoštene, nego su to samo one takve odredbe koje dopuštaju izmjene bez valjanog razloga ili koje u sebi ne sadrže razlog za izmjenu. Tuženik smatra kako je evidentno da pojam “važnog razloga” što ga koristi Direktiva, u kontekstu ovog postupka, nije isto što i uporaba indeksne ili referentne stope za potrebe potrošačkih ugovora, koju utvrđuje netko treći, neovisan o vjerovniku, ili neke konkretne formule za izračun naknadne promjene cijene u potrošačkim ugovorima. Također, evidentno je da se hrvatski zakonodavac u uvodno citiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., 2007. te 2014. izrijekom opredijelio za koncept po kojem trgovac može jednostrano izmijeniti ugovornu odredbu zbog “valjanog razloga navedenog u ugovoru”. Pritom valja napomenuti da i prije stupanja na snagu Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, u sudskoj praksi nije bilo sporno ugovorno ovlaštenje banci da mijenja ugovornu kamatnu stopu. Da se koncepcija važnog razloga mogla primjenjivati na području potrošačkog kreditiranja, pored odredbe iz Direktive 93/13 govori i kasnija Direktiva 2008/48 o ugovorima o potrošačkim kreditima, i to konkretno u točki 32. preambule iste koja propisuje: “Kako bi se osigurala potpuna transparentnost, potrošaču bi trebalo dati sve obavijesti koje se tiču ugovorene kamatne stope, kako prije sklapanja ugovora, kao i nakon što je ugovor o kreditu sklopljen. Za vrijeme trajanja ugovornog odnosa, potrošač bi trebao biti obaviješten o promjenama varijabilne ugovorne kamate i promjenama uplata koje su time prouzrokovane. Time se ne dovode u pitanje odredbe nacionalnoga prava koje se ne tiču obavješćivanja potrošača, a koje propisuju uvjete za, ili propisuju posljedice, promjena, osim promjena koje se tiču plaćanja, stopa ugovorne kamate ili drugih ekonomskih uvjeta kojima kredit podliježe, primjerice pravila na temelju kojih kreditor može izmijeniti stopu ugovorne kamate samo ako za to postoji valjani razlog, ili da potrošač može raskinuti ugovor ako nastupi promjena ugovorne kamate, ili nekog drugog ekonomskog uvjeta kredita.” To je jasno vidljivo i iz pojedinih odredaba Direktive 2008/48: odredbe čl. 5. stavka 1. pod (f), kao i dalje u čl. 6. stavka 1. pod (e), čl. 10. stavka 2. pod (f), i čl. 10. stavka 5. pod (e). Iz ovih odredaba evidentno je da se indeksne ili referente stope mogu, ali ne moraju ugovoriti, te da to ovisi o nacionalnom zakonodavcu. Hrvatski zakonodavac je i u Zakonima o potrošačkom kreditiranju preuzeo ovakvo rješenje, uključujući i uporabu formulacije koja se tiče indeksnih ili referentnih stopa. U odredbi čl. 11. stavka 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/09) stajalo je i posebno rješenje u pogledu informiranja potrošača, „ako je promjena kamatne stope vezana za promjenu referentne stope“, što i dopunski potvrđuje da ugovaranje referentne kamatne stope nije bilo nužno. Takvo je stanje trajalo u nas sve do donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 112/2012), koji je stupio na snagu početkom 2013. godine, a po kojem zakonu je tuženik i postupio. Dakle, hrvatski zakonodavac je tek donošenjem Zakona i izmjenama i dopunama ugovorene kamate u ugovorima o potrošačkim kreditima. Drugim riječima, sve do stupanja na snagu Zakona i izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2012.g. niti zakoni u Republici Hrvatskoj niti sudska praksa nisu zabranjivali jednostranu promjenu ugovorene kamatne stope u ugovorima o potrošačkim kreditima. Tuženik je, dakle, u vrijeme sklapanja ugovora s tužiteljem, bio ovlašten ugovoriti promjenjivost ugovorne kamate. U trenutku sklapanja ugovora, tužitelj je samostalno odabrao kredit koji je vezan uz valutu EUR s promjenjivom kamatnom stopom. I to je rizik na koji je tužitelj pristao, a koji je bio izričito naveden u ugovoru – da je kamatna stopa promjenjiva i da će o izmjeni tužitelj biti pravodobno obaviješten. Ovdje valja naglasiti da je tužitelj imao mogućnost izbora između više ponuđenih vrsta ugovora o kreditu i različitih kamatnih stopa i da je odluka za ovu vrstu ugovora bila njegova. Također, tuženik smatra da je nemoguće i da bi u najmanju ruku bilo neodgovorno prognozirati kakvo će stanje na tržištu biti u sljedećih 20 godina i o tome obavještavati klijente, osim navoda da je promjena moguća i da rizik postoji, a što je tuženik izričito naveo u Ugovoru. Visina kamatne stope ovisi o promjenama uvjeta na tržištu, koje ovise o brojnim elementima poput, EURIBOR-a, premije na rizik zemlje, referentne kamatne stope, troška regulacije, operativnog troška te rizičnost klijenta i banke. Prilikom promjene kamatne stope iz ovog ugovornog odnosa, tuženik je uzimao u obzir sve navedene elemente temeljem kojih je odredio visinu kamate. Zaključno se u ovom dijelu odgovora na tužbu može navesti da promjenjiva kamatna stopa sa sobom nosi određeni rizik i to je notorna činjenica, a i tužitelj je o tome bio jasno obaviješten već u samom Ugovoru koji je potpisao. Tuženik ističe kako je po predmetnom kreditu došlo do blage i umjerene promjene kamatne stope, što je bilo predvidljivo kako tuženiku tako i tužitelju. Stoga tuženik smatra da iz navedenih razloga nema osnove za njegovu odgovornost za povećanje mjesečnih anuiteta u vidu povrata jer isti na nadolazeće promjene nije mogao utjecati niti ih je on skrivio. Pod uvjetom da tužitelj dokaže svoje svojstvo potrošača, tuženik ističe kako je u skladu s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi kao mjerilo prosječnog potrošača utvrđuje se potrošač koji je „u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan u pogledu svojeg tržišnog djelovanja“ (Preambula 18, Direktiva 2005/29 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. godine o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/7/7EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća kao i – Smjernice za provedbu/primjenu Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, Bruxelles, 25.svibnja 2016.). Također, Direktiva utvrđuje da test prosječnog kupca nije statistički test i da se moraju uzeti u obzir socijalni, kulturni i jezični čimbenici pojedine zemlje, a što moraju utvrđivati nacionalni sudovi i tijela, ali u skladu s odredbama Direktive. Sve navedeno odnosi se na pitanje apstraktne pravne zaštite zamišljenog građanina koji je stupio u poslovni, ugovorni odnos s bankom prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Nacionalni sudovi u pojedinačnim parnicama, poput ove trebaju utvrditi jesu li bila ispunjenja tri glavna uvjeta iz Direktive, prilikom stupanja u poslovni odnos s potrošačem, a to su: 1. je li potrošač bio u razumnoj mjeri obaviješten o bitnim elementima ugovora, 2. je li potrošač prilikom sklapanja ugovora bio pažljiv i 3. je li bio oprezan u pogledu svojeg tržišnog djelovanja. Svakako da prilikom procjene ova tri uvjeta treba voditi računa i o činjenici da je potrošač ponekad slabija strana ugovora u odnosu prema trgovcu, ali treba uzeti i u obzir da se u ovim predmetima radi o punoljetnim, poslovno sposobnim osobama i o vremenu kada je lako dostupna svaka informacija i/ili pojašnjenje koje je potrebno potrošaču radi razjašnjenja dijelova ugovora koji mu eventualno nisu jasni, a što i zahtijevaju drugi i treći uvjet Direktive – pažljiv i oprezan u pogledu svojeg tržišnog djelovanja. Na navedene okolnosti, kao i na okolnosti navedene u tč. 3.b ovog odgovora na tužbu, tuženik predlaže saslušanje tužitelja. Čl. 7. Ugovora stranke su dogovorile: „Kamatna stopa: 6,89% godišnje promjenjiva,...“ Tuženik smatra da je iz citiranog članka Ugovora jasno, nedvojbeno i lako razumljivo proizlazi da se radi o kamatnoj stopi koja se može promijeniti, obzirom na riječ „promjenjiva“. Kada i koliko će se promijeniti kamatna stopa kroz godine koje dolaze nitko nije mogao sa sigurnošću tvrditi, o čemu će biti riječi u nastavku. Tuženik smatra da iz navedenog nedvojbeno proizlazi da je tužitelj morao biti svjestan da je određeni rizik postojao, odnosno da je tužitelj u skladu s prvim uvjetom Direktive bio u razumnoj mjeri obaviješten o postojanju istog. Valja napomenuti da se tužitelj nakon svake promjene iznosa mjesečnog anuiteta, kao i u slučaju bilo koje druge okolnosti s kojom eventualno nije bio zadovoljan, mogao obratiti tuženiku kako bi zajednički razmotrili mogućnosti otklanjanja okolnosti zbog kojih je tužitelj bio nezadovoljan. Tuženik je u svakom trenutku otplate kredita bio tužitelju na raspolaganju radi svih dodatnih i detaljnijih informacija o promjeni kamatne stope. Tužitelj se tuženiku niti u jednom trenutku za vrijeme otplate kredita nije obratio sa zahtjevom za dodatna pojašnjenja. Dodatno, tuženik ističe kako iz isprava koje je tužitelj dostavio uz tužbu jasno vidljivo da je kamatna stopa tijekom otplate kredita padala i bila niža od kamatne stope od 6,89% koja je vrijedila za u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Dakle, jasno je da je tuženik savjesno pratio kretanja na tržištu i nije ne osnovano mijenjao visinu kamatne stope. Tuženik zaključno ističe kako je sukladno čl. 11.a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 143/13) definirao parametre, njihove uzročno posljedične veze te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa, stoga je tužbeni zahtjev zasigurno potrebno odbiti od 01.01.2014.g. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik ističe da iz navoda tužbe proizlazi da tužitelj traži fiksiranje kamatne stope na prvotno ugovorenu kamatnu stopu koja je vrijedila na dan sklapanja Ugovora, iako je Ugovorom jasno definirano da se ugovara promjenjiva kamatna stopa. U tom slučaju radilo bi se kreditu s ugovorenom valutnom klauzulom vezanom za valutu EUR u trajanju od 20 godina s fiksnom kamatnom stopom, što predstavlja u potpunosti drugu vrstu ugovora uz drugačije uvjete, koji u vrijeme sklapanja Ugovora nisu niti postojali na tržištu. Stoga, ako Sud i odredi provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tuženik se protivi provođenju takvog dokaza kojim bi se eventualna preplata koju tužitelj potražuje utvrđivala fiksiranjem početne kamatne stope. Tuženik, zaključno, ističe kako tužitelj nema pravo za zakonske zatezne kamate obzirom da tuženik nije bilo nepošten stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Napominje se kako ništetnost pojedine ugovorne odredbe nužno ne znači da je jedna od ugovornih strana nepoštena. Tužitelj bi u konkretnom slučaju, pod pretpostavkom osnovanosti tužbenog zahtjeva, eventualno imao pravo na zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva sudu. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te naloži tužitelju naknaditi parnični trošak tuženiku.
3. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u ugovor o dugoročnom stambenom kreditu (str.18-19 spisa), obavijest o dospijeću obroka i redovne kamate (str. 20-29 spisa), ispise računa (str. 30-68 spisa), promet po računu (str. 69-121 spisa), obavijest o otplati kredita (str. 122 spisa), saslušan je tužitelj CI (str. 558 spisa) te je izvršen uvid u nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Dragane Bubalo (str. 574-582 spisa).
4. Tužitelj CI u svom je iskazu naveo kako je 2022. godine došao u banku budući je trebao kredit za adaptaciju kuće, odnosno uređenje potkrovlja. Sklopio je tako ugovor o stambenom kreditu na maksimalni iznos koji mu je banka odobrila od 12.500,00 eura i na najduži mogući period otplate. Pristao je na sklapanje takvog ugovora bez ikakvih objašnjenja i takav mu je odobren. Ugovor je potpisao u banci i poslije kod Javnog bilježnika. U to vrijeme nije bio vlasnik obrta niti OPG-a. U to vrijeme nije znao što znači promjenjiva kamatna stopa, a nije pitao niti u banci da mu objasne što to znači. Ugovor o kreditu sastavila je banka. Nije mogao utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne obveze, bilo je uzmi ili ostavi. Od banke nakon sklapanja ugovora nije ništa dobivao, pa niti odluke o promijeni kamatne stope. U početku mu je rata kredita iznosila 1.000,00 kuna, a s promjenama kamatne stope rasla je po 15,00- 20,00 kuna. Prije ovog kredita nije podizao drugih kredita. Nije se raspitivao u drugim bankama o kreditima budući je u OTP banci primao osobni dohodak. Pročitao je u banci ugovor o kreditu, ali nije razumio što znači promjenjiva kamatna stopa. Kada mu je rasla rata kredita, nije prigovarao tome u banci, nego je otplaćivao kredit.
5. Podneskom od 9. lipnja 2025. tužitelj je, nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja, precizirao tužbeni zahtjev na način kako je to navedeno u izreci presude.
6. Temeljem svih izvedenih dokaza te na temelju rezultata cijelog postupka zaključak je suda da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.
7. Uvidom u ugovor o dugoročnom stambenom kreditu broj: 040313415267, kreditna partija: 5966001535 utvrđeno je da je iznos kredita od 12.500,00 eura što po srednjem tečaju HNB na dan sklapanja ugovora iznosi 92.948,75 kn (čl. 1. Ugovora), zatim, da je ugovoren rok otplate od 20 godina (čl. 5. Ugovora), da je ugovorena kamatna stopa promjenjiva, a na dan zaključenja Ugovora iznosi 6,89 % godišnje (čl. 7. Ugovora), da je redovna kamata promjenjiva, a utvrđuje se važećom Odlukom o kamatnim stopama Banke, a naplaćuje se mjesečno u domaćoj valuti (čl. 7. Ugovora), te je ugovoren način otplate u mjesečnim anuitetima, obračunavaju se u EUR i naplaćuju u kunama po srednjem tečaju HNB na dan dospijeća anuiteta (čl. 6. Ugovora).
8. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt 249/14-2 od 9. 4. 2015., između ostalog, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.
9. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine kojom je taj sud potvrdio prethodno navedenu odluku Visokog trgovačkog suda odbivši revizije tuženika kao neosnovane. Između ostalog, u ovoj presudi je posebno istaknuto da kod ocjene poštenosti ovih ugovornih odredbi treba imati na umu i činjenicu da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju, te dovedeni u situaciju: uzmi ili ostavi („take it or leave it“), pošto praktički nisu imali mogućnosti drugog načina namicanja potrebnog novca, izvan kredita koje su odobravale tužene banke pod uvjetima koje su one diktirale. Nisu prihvatljivi navodi tuženih banaka da su potrošači imali valjan mehanizam suprotstaviti se jednostranoj odluci banke o promjenjivoj kamatnoj stopi stavljanjem reklamacije na istu, kada je svakom potpuno jasno da se reklamacijom doista ne bi moglo utjecati na izmjenu jednostrane odluku banke o promjeni kamatne stope, koja odredba je sadržana u standardnom ugovoru prethodno formuliranom od banke.
10. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019. godine, u kojoj se navodi da je ništetna i nepoštena ugovorna odredba o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale i ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, na štetu potrošača.
11. Presudom Europskog suda (ECJ) u predmetu C-26/13 od 12. veljače 2014. godine u odnosu na tumačenje čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ (“Procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene.“), u kojoj je izraženo stajalište prema kojem se navedeni stavak treba tumačiti na način "da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze."
12. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenim presudama, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena.
13. Nadalje, navedena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. temeljem odredbe čl.. 502.c ZPP obvezuje ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužitelj, pokrenuo protiv ovdje tuženika radi stjecanja bez osnove iznosa kojeg je tuženik na temelju ništetnih odredaba čl. 7. spornog ugovora o kreditu, u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva, dakle, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem prednika tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, na štetu ovdje tužitelja, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je odnesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa.
14. Utoliko što je navedenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. pružena apstraktna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača i koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača, to tužitelj u ovom sporu ima pravo zahtijevati i isplatu iznosa anuiteta preko ugovorene kamatne stope od 6,89 % godišnje.
15. U odnosu na odredbe čl. 7. spornog ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je redovna kamatna stopa promjenjiva, te uzimajući u obzir iskaz tužitelja za zaključiti je da se radi o neodređenoj ugovornoj odredbi jer je na temelju iste tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok, po mišljenju ovog suda, nije mogao ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati, zbog čega je stav ovog suda da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva (čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), a ujedno je po svom sadržaju, prosječnom potrošaču, objektivno takva ugovorna odredba bila nerazumljiva, dok tuženik nije podno nikakve dokaze u prilog suprotnom zaključku.
16. Tuženik nije podnio nikakve dokaze da je tužitelju kao korisniku kredita na razumljiv način prednik tuženika objasnio postupak formiranja kamatne stope odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao prosječni potrošač mogao spoznati učinke koji bi za njega u budućnosti proizašli iz takve ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa stoga sud zaključuje da tužitelj kao potrošač nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju.
17. Naime, pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara promjenjivu kamatnu stopu, međutim prednik tuženika je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju otplate kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.
18. Dakle, temeljem svega navedenog Sud zaključuje da je odredba čl. 7. spornog ugovora o kreditu, u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva bila sastavni dio ugovora sastavljenog od strane prednika tuženika, da o tim odredbama između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužitelj utjecao na sadržaj istih, čime je tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora, te da su takve odredbe nepoštene sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP) i čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te u konačnici ništetne, sukladno odredbama čl. 87. st. 1. ZPP i čl. 102. ZZP/07.
19. Nadalje, odredbama čl. 323. st. 1. i 2. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
20. Sud je na prijedlog tužitelja, izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještakinji Dragani Bubalo koja je u svom pismenom nalazu i mišljenju od 2. lipnja 2025. navela kako pojedinačni mjesečni iznosi razlike po osnovi kamate koje je tužitelj stvarno i faktički plaćao, te iznosa koje bi plaćao da nije došlo do promjene kamatne stope, odnosno da je ista iznosila i odgovarala iznosu kamatne stopa koji je bio prvotno ugovoren sveukupno iznose 1.231,70 eura. U utuženom razdoblju nije bilo smanjenja kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu tako da nije bilo negativne razlike kamata.
21. Stranke nisu imale prigovora nalazu i mišljenju vještakinje Dragane Bubalo te ga ovaj sud prihvaća u cijelosti kao stručno, logično i obrazloženo.
22. Stoga je, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO, odlučeno kao u izreci ove presude odnosno tužitelju je dosuđen ukupan iznos utužene razlike redovne kamate i tečajne razlike, po mjesecima kako to proizlazi iz izreke presude, sve sukladno nalazu i mišljenju vještakinje Dragane Bubalo, a zatezna kamata na svaki pojedini mjesečni iznos dosuđena je tužiteljici temeljem odredaba čl. 29. ZOO od datuma dospijeća obveze plaćanja sukladno nalazu i mišljenju vještakinje Dragane Bubalo i zahtjevu tužitelja, u kojem dijelu nije bilo prigovora stranaka.
23. Prigovor zastare tuženika nije osnovan jer je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (u predmetu br. P-1401/12) 4. 4. 2012. prekinut tijek zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO te je pravomoćnim okončanjem navedenog spora – donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 7129/13 od 13. 6. 2014. zastara počela teći iznova, a vrijeme proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO), pa imajući u vidu da je tužba podnesena sudu 7. studenog 2023., te da je tužitelj tek provedenim vještačenjem utvrdio točnu visinu utužene razlike po osnovi preplate anuiteta, za zaključiti je da temeljem odredbe čl. 225. ZOO nije nastupila zastara utuženog potraživanja.
24. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a odnosno stoga što je tužitelj u sporu uspio u cijelosti tuženik mu je dužan nadoknaditi parnični trošak u cijelosti. Tužitelju su sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznati troškovi za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7.st.1.), za zastupanja na ročištima 17.10.2024., 19.02.2025. i 23.10.2025. u iznosu od 200,00 eura za svako ročište i na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura (Tbr.9.st.1. i 3. Tarife), za sastav 3 podneska u ukupnom iznosu od 250,00 eura (Tbr.8.st.1. i 4. Tarife) te trošak vještačenja u iznosu od 331,81 eura. Stoga je ukupni trošak tužitelja 2.019,31 eura, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja valjalo odbiti i to u odnosu na potraživanje sudskih pristojbe kojih je oslobođen plaćanja te nije niti platio.
25. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Petrinji, 5. prosinca 2025.
Sutkinja
Blaženka Navara
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda pismeno, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana objave presude, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.
DNA:
1.Tužitelj CI, po punomoćnicima iz ZOU Milenko Jakšić i Vanja Jakšić, odvjetnicima iz Siska
2. Tuženik OTP banka d.d., po punomoćnicima iz OD Vukina & Partneri, odvjetnicima iz Zagreba
