Poslovni broj Pr-75/2024-33
Republika Hrvatska
Općinski sud u Zadru
Ulica plemića Borelli 9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zadru, po sutkinji tog suda Nevi Lukin, u pravnoj stvari tužitelja CA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Staniću, odvjetniku u Zadru, protiv tuženika Luka Zadar d.d. Zadar, Gaženička 28, OIB: 46201758869, zastupanog po punomoćniku Ivanu Begiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu, naknade plaće, sudskog raskida ugovora o radu i naknade štete, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 13. studenog 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 05. prosinca 2025. javno je objavio i
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je nedopuštena Odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu od 13. studenog 2024. kojom Odlukom je tuženik Luka Zadar d.d. otkazao tužitelju CA Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 31. srpnja 2024. te Aneks br. II od 01. rujna 2024. i da radni odnos stranaka nije prestao dana 13. studenog 2024.
II. Raskida se radni odnos stranaka zasnovan Ugovorom o radu na neodređeno vrijeme sklopljenim 31. srpnja 2024. za obavljanje poslova skladištara s danom 31. siječnja 2025. te se nalaže tuženiku po osnovi naknade štete isplatiti tužitelju iznos od 5.451,57 Eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 05. prosinca 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu za iznos od 5.451,57 Eura sa zakonskom zateznom kamatom tužbeni zahtjev za naknadu štete odbija kao neosnovan.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju po osnovi naknade plaće za razdoblje od dana donošenja Odluke o izvanrednom otkazu Ugovora o radu 13. studenog 2024. pa do 31. siječnja 2025. isplati iznos od 1.817,19 Eura bruto za svaki mjesec navedenog razdoblja sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 16og u idućem mjesecu za plaću za prethodni mjesec do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, osim na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u bruto plaći u kojem se dijelu zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate odbija kao neosnovan.
IV. Nalaže se tuženiku po osnovi naknade troškova ovog parničnog postupka isplatiti tužitelju iznos od 1.125,00 Eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 05. prosinca 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se za više traženi iznos od 250,00 Eura zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.
V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova u iznosu od 1.125,00 Eura sa zakonskom zateznom kamatom kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj CA iz [adresa] (dalje: tužitelj) 23. prosinca 2024. ovom sudu podnosi tužbu protiv tuženika Luka Zadar d.d. Zadar (dalje: tuženik) u kojoj navodi da je tužitelj CA kod tuženika Luka Zadar d.d. zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme Ugovorom o radu na neodređeno vrijeme sklopljenim 31. srpnja 2024. te Aneksom br. II sklopljenim 01. rujna 2024. Tužitelj da je kod tuženika temeljem naprijed navedenog ugovora o radu obavlja poslove skladištara. Tuženik da je tužitelju izvanredno otkazao Ugovor o radu na neodređeno vrijeme Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 13. studenog 2024. Izvanredni otkaz ugovora o radu da nije dopušten iz razloga što pobijana Odluka o izvanrednom otkazu nije donesena u skladu s odredbama Zakona o radu te je stoga nezakonita. Kao razlog za donošenje odluke o izvanrednom otkazu Ugovora o radu, poslodavac da navodi da je navodno tužitelj dana 31. listopada 2024. prilikom odlaska s mjesta rada napravio odjavu za dva radnika zaposlena kod tuženika te da je pritom postupao zlonamjerno, skrivajući vlastiti identitet. Prethodno opisano ne samo da nije utemeljeno na stvarnom činjeničnom stanju već da ujedno ne predstavlja niti razlog da bi se uopće mogao izvanredno otkazati ugovor o radu. Naime, opisana navodna povreda ne samo da nije dokazana već da ista ne predstavlja tešku povredu obveza iz radnog odnosa. Uz to tužitelj ističe kako je obrazloženje iz pobijane odluke proturječno samo sebi jer da se u jednom dijelu navodi kako je tužitelj izvršio odjavu za druga dva radnika, a u drugom dijelu se navodi da je isti skrivao identitet. Dakle, u potpunosti da je ostalo nepoznato na koji način je tuženik uopće zaključio da bi tužitelj bio osoba koja bi izvršila odjavu. Sve opisano da upućuje na neosnovanost i neutemeljenost pobijane odluke. Također tužitelj ističe da je neistinit navod iz obrazloženja predmetne odluke da bi prekid radnog odnosa bio u interesu obiju strana. Naime, interes tužitelja da je nastavak radnog odnosa kod tuženika budući da je isti zaposlenik istoga punih devet godina bez prekida. Dakle, tužitelj da je skoro cijeli radni vijek proveo kod tuženika pri čemu tužitelj pojašnjava da iako u tužbi on navodi Ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen 2024. godine, da iz potvrde Luka Zadar d.d. o vrsti poslova koje je obavljao tužitelj kod tuženika i trajanju radnoj odnosa, jasno proizlazi da je tužiteljev radni odnos kod tuženika započeo još 25. svibnja 2015. Isto tako, radni odnos kod tuženika da je tužitelju jedini izvor financijskih sredstava za podmirenje osnovnih životnih potreba. Nadalje tužitelj navodi da je tuženik povrijedio propisanu proceduru prilikom donošenja pobijane odluke obzirom da prije iste nije pozvao tužitelja na očitovanje i iznošenje obrane, a niti je prije donošenja pobijane odluke pribavio očitovanje sindikalnog povjerenika. Dakle, i s te strane da je pobijana odluka nezakonito donesena, uz to što je donošena na neutemeljenoj osnovi suprotno stvarnom činjeničnom stanju stvari i bez ikakvog dokaza za tvrdnje koje se navode kao razlog izvanrednog otkazivanja ugovora. U niti kom slučaju da ne postoje opravdani razlozi za izvanredni otkaz, obzirom da nisu ispunjene zakonom propisane pretpostavke. Prosječna bruto plaća tužitelja da u protekla tri mjeseca iznosi 1.817,19 Eura. Slijedom navedenog tužitelj u tužbi postavlja tužbeni zahtjev kao prvo, na utvrđenje da je nedopuštena Odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu od 13. studenog 2024. kojom odlukom je tuženik otkazao tužitelju Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 31. srpnja 2024. te aneks br. II ugovora o radu od 01. rujna 2024. sklopljene između tužitelja i tuženika i utvrđenje da radni odnos tužitelja nije prestao; kao drugo, nalaganje tuženiku da tužitelja vrati na rad na radno mjesto skladištara podredno na radno mjesto odgovarajuće njegovoj struci, stručnoj spremi, znanju i iskustvu; te kao treće, nalaganje tuženiku da tužitelju isplati naknadu plaće za razdoblje od donošenja Odluke o izvanrednom otkazu Ugovora o radu 13. studenog 2024. pa do vraćanja tužitelja na posao, isplatom bruto iznosa od po 1.817,19 Eura mjesečno za svaki mjesec navedenog razdoblja, zajedno s zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa plaće do isplate. Tužitelj traži i naknadu parničnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom.
2. U odgovoru na tužbu dostavljenom sudu 31. siječnja 2025. tuženik osporava tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti. Prvenstveno ističe kako teška povreda obveze iz radnog odnosa na kojoj se temelji Odluka o izvanrednom otkazu od 13. studenog 2024. proizlazi iz odredbe članka 3. stavka 4. Pravilnika o korištenju identifikacijskih privjesaka (tokena) od 20. svibnja 2024. kojim je propisano „…Izričito je zabranjeno prijavljivanje/odjavljivanje u ime drugih Radnika te će se isto postupanje smatrati osobito teškom povredom obveza iz radnog odnosa i to kako za Radnika koji se prijavi/odjavi u ime drugog Radnika tako i za Radnika za kojeg se vrši prijava/odjava…“. Kao što da je u Odluci navedeno, ratio odredbe označenog Pravilnika da je u tome da se radnici osobno prijavljuju/odjavljuju u sustav za evidenciju radnog vremena te da se na taj način time spriječi svaka moguća zloupotreba prijave/odjave korištenjem identifikacijskog privjeska odnosno da se primarno i trajno odvrati radnike od takvih postupanja koji nepovratno narušavaju odnos povjerenja između Radnika i Poslodavca. Nadalje tuženik navodi da nema ničeg kontradiktornog u samom obrazloženju Odluke o izvanrednom otkazu; tužitelj da je izvršio odjavu za dva druga radnika i pritom da je skrivao vlastiti identitet znajući da prilikom prijave/odjave čitač DB Touch snimi fotografiju. Upravo u toj da se radnji ogleda zlonamjernost u postupanju tužitelja, a da je upravo tužitelj izvršio odjavu za radnike OA i NA da proizlazi iz niza nespornih dokaza i okolnosti. Radnik FA, ujedno osoba zadužena za provjeru sustava DB Touch i kontrolu prijava/odjava da uočava tužitelja dana 31. listopada 2024. pred čitačem DB Touch kako radi odjavu te se potom udaljuje s mjesta rada; radnik FA da istog dana radi redovitu provjeru sustava DB Touch obzirom na kraj mjeseca te provjerom uočava da su u 14:58, osim za tužitelja (u 14:58:52h), kojeg je osobno vidio pred čitačem DB Touch, netom ranije napravljene odjave za radnike OA (u 14:58:20) i NA (u 14:58:16), iako je na nadzornim kamerama utvrđeno kako su isti mjesto rada napustili otprilike sat vremena ranije. Obzirom na to da je u to vrijeme upravo tužitelj uočen pred čitačem DB Touch, da je jasno da je upravo on napravio odjavu/check-out za druga dva radnika te se potom udaljio s mjesta rada što da potvrđuju nadzorne snimke; radnik OA da pred poslodavcem 13. prosinca 2024. daje pisanu izjavu kojom priznaje da je dana 31. listopada 2024. tražio od drugog radnika da napravi odjavu/check out na čitaču DB Touch umjesto njega. Tuženik smatra apsolutno irelevantnim navode kako je tužitelj skoro cijeli radni vijek proveo kod tuženika te da kako mu Odluka nije u interesu, ističući da je isti baš zbog činjenice dugog trajanja radnog odnosa trebao poštivati sve obveze iz radnog odnosa te procese kod tuženika kao poslodavca odnosno svojim ponašanjem biti primjer ostalim radnicima. Dugi radni staž da nikome ne daje imunitet za činjenje teških povreda obveza iz radnog odnosa koje da je tužitelj nesporno počinio. U odnosu na tužbene navode da je tuženik povrijedio propisanu proceduru prilikom donošenja pobijane odluke obzirom da prije iste nije pozvao tužitelja na očitovanje i iznošenje obrane, niti da je pribavio prije donošenja odluke očitovanje sindikalnog povjerenika, tuženik iste pobija u cijelosti te ih smatra paušalima. Tužitelj da je bio uredno pozvan na iznošenje obrane u ured Voditelje pravne i kadrovske službe kod tužitelja g. Krešimira Torbarine gdje da je ujedno iznio obranu zajedno sa drugom dvojicom radnika za koje je napravio odjavu, a čemu da je prisustvovao i BA. Nadalje, iz Zapisnika o savjetovanju sa sindikalnim povjerenikom od 13. studenog 2024. da je razvidno da je prije donošenja Odluke provedeno savjetovanje. Tako da je evidentno da su prije donošenja Odluke o izvanrednom otkazu uredno i zakonito ispunjenje sve propisane procedure. Iz svega navedenog da je nesporno da je Odluka o izvanrednom otkazu od 13. studenog 2024. dopuštena, utemeljena na zakonu i činjenicama te donesena u skladu sa zakonskom procedurom, poštujući pritom sva pravila i procedure. Slijedom navedenog tuženik predlaže sudu, a nakon provedenog postupka, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan.
3. U podnesku dostavljenom sudu 18. rujna 2025. tužitelj navodi da je isti u međuvremenu zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca u SR Njemačkoj te da njemu nije prihvatljivo nastaviti radni odnos kod tuženika, a poradi čega uređuje tužbeni zahtjev sukladno čl. 125. Zakona o radu na način da sada umjesto nalaganja tuženiku da tužitelja vrati na rad, tužitelj postavlja kao prvo, zahtjev za sudski raskid radnog odnosa stranaka zasnovanog Ugovorom o radu na neodređeno vrijeme sklopljenim 31. srpnja 2024. za obavljanje poslova skladištara s danom 31. siječnja 2025. te utvrđenje da su stranke bile u radnom odnosu od 31. srpnja 2024. pa do 31. siječnja 2025.; te kao drugo, zahtjev za naknadu štete zbog sudskog raskida u iznosu od 10.903,14 Eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od dana donošenja presude do isplate; uz navedeno specificirajući i u tužbi postavljeni zahtjev za naknadu plaće na način da naknadu plaće potražuje za period od dana donošenja Odluke o izvanrednom otkazu Ugovora o radu tj. od 13. studenog 2024. pa do 31. siječnja 2025., isplatom bruto iznosa od po 1.817,19 Eura mjesečno za svaki mjesec navedenog razdoblja, sa zakonskim zateznim kamatama.
3.1. Kako je tužitelj početno tužbom tražio utvrđenje nedopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu, vraćanje na rad i naknadu plaće za razdoblje od 13. studenog 2024. do vraćanja na rad, a podneskom od 18. rujna 2025. tužbu uređuje na način da više ne traži vraćanje na rad kod tuženika već sudski raskid ugovora o radu stranaka i naknadu štete zbog takvog sudskog raskida ugovora o radu, to podneskom od 18. rujna 2025. tužitelj u smislu odredbe čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) vrši preinaku tužbe. Tuženik se tako izvršenoj preinaci tužbe nije protivio (već se usprotivio kao neosnovanom zahtjevu za naknadu štete), a kako je preinaka i pravodobna u smislu odredbe čl. 125. st. 3. u svezi st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 46/23, 64/23, dalje: ZoR), to je sud u postupku raspravljao i ovom presudom odlučio o tako preinačenoj tužbi. Čak i da se tuženik usprotivio ovoj preinaci tužbe, sud bi istu svakako cijenio dopuštenom sukladno čl. 190. st. 3. ZPP obzirom je odlučivanje o ovako preinačenoj tužbi svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, samo bi u slučaju postojanja protivljenja sud o preinaci donio posebnu odluku (kojom dopušta preinaku), a što uslijed neprotivljenja tuženika ovako izvršenoj preinaci nije bilo potrebno učiniti.
4. U dokaznom je postupku sud pročitao zahtjev za zaštitu prava CA s potvrdom o slanju i dostavi (list spisa 4-5, 60-61), Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 13. studenog 2024. (list spisa 7-9), Ugovor o radu sklopljen 31. srpnja 2024. (list spisa 10-14), Aneks br. II Ugovora o radu sklopljen 01. rujna 2024. (list spisa 15), potvrdu o vrsti poslova koje je radnik obnavljao i trajanju radnog odnosa izdanu 19. studenog 2024. (list spisa 16), Pravilnik o korištenju identifikacijskih privjesaka tokena od 20. svibnja 2024. (list spisa 26-28), pregled prijava-odjava (list spisa 29), izjavu OA od 13. prosinca 2024. (list spisa 31), zapisnik o savjetovanju sastavljen 13. studenog 2024. (list spisa 33), e-mail komunikaciju iz listopada 2024. (list spisa 48-51), e-mail komunikaciju iz svibnja 2024. (list spisa 52-53), e-mail od 13. studenog 2024. (list spisa 62), e-mail komunikaciju iz studenog 2024. s prilogom (list spisa 63-68), potvrdu Porezne uprave, Područnog ureda Zadar klasa: 034-04/25-04/2472 (list spisa 75-76), potvrdu Porezne uprave, Područnog ureda Zadar klasa: 034-04/25-04/2648 (list spisa 77-78), obračunske isprave za isplatu plaće – naknade plaće CA za 8/2024, 9/2024, 10/2024 i 11/2024 (list spisa 82-87, 126), Odluku Luke Zadar d.d. od 28. svibnja 2024. (list spisa 88), potvrdu o trajnom nalogu za otplatu kredita (list spisa 99), rodni list (list spisa 137) i fotografiju osobne iskaznice (138), pregledao je video snimku nadzorne kamere iz poslovnog prostora tuženika (kao prilog odgovoru na tužbu je dostupna u e-Spisu), saslušao je svjedoke RA (list spisa 118-119), IA (list spisa 119-120), NA (list spisa 120-122), ŽA (list spisa 122-123), UA (list spisa 123), Krešimira Torbarinu (list spisa 123- 124) i OA (list spisa 135-136). Izvedeni su time u postupku svi po strankama predloženi dokazi, osim prijedloga tužitelja za čitanje isprava sa lista spisa 100-108 obzirom ove isprave nisu na službenom jeziku suda, a tužitelj sudu ne dostavlja ovjereni prijevod tih isprava po ovlaštenom sudskom tumaču na službeni jezik suda iako je to njegova zakonska obveza sukladno čl. 104. ZPP; osim prijedloga tužitelja za provođenje financijskog vještačenja zbog razloga koji su pojašnjeni u točci 6.2. obrazloženja; te osim prijedloga tuženika za pribavu i čitanje spisa Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 1707/2024 budući je okolnost na koju je predloženo izvođenje ovog dokaza, činjenica da se pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu vodi postupak radi nadomještaja suglasnosti sindikata za otkazivanje ugovora o radu NA, u ovom postupku među strankama nesporna (pa ju nije potrebno dokazivati), a osim toga i pravno irelevantna za odlučivanje o osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva. Što se pak tiče dokaznog prijedloga saslušanja parničnih stranaka za istaknuti je da je sud taj dokazni prijedlog stranaka prihvatio (točkom II. plana upravljanja postupkom donesenim na pripremnom ročištu 30. travnja 2025.) te je (točkom VI. plana upravljanja postupkom) odredio izvođenje tog dokaza na ročištu glavne rasprave zakazane za 21. srpnja 2025. koje je ročište odgođeno za 26. rujna 2025., međutim, na koje ročište nije pristupio niti tužitelj niti zakonski zastupnik tuženika pa kako isti pri tome svoj izostanak nisu opravdali valjanim razlozima potkrijepljenim adekvatnim dokazima, a niti su punomoćnici stranaka tražili da se ročište odgodi radi saslušanja parničnih stranaka, to je sud u smislu čl. 269. ZPP uzeo da stranke ne žele dati iskaz u postupku poradi čega ovaj dokaz končano nije izveden.
4.1. Valja ovdje istaknuti da je tužitelj na pripremnom ročištu održanom 30. travnja 2025. (kao i ponovno u podnesku od 29. rujna 2025.) naveo da je video snimka nadzorne kamere iz poslovnog prostora tuženika (koja je priložena kao dokaz uz odgovor na tužbu), nezakonit dokaz iz razloga jer kamera za snimanje nije postavljena za snimanje radnika te jer da tuženik nije imao suglasnost sindikalnog povjerenika za postavljanje iste, a poradi čega da je istu potrebno izdvojiti kao nezakoniti dokaz. Kako sud video snimku nadzorne kamere iz poslovnog prostora tuženika (koja je prilog odgovoru na tužbu) nije ocijenio nezakonitim dokazom u smislu čl. 220.a ZPP, to sud u tijeku postupka nije niti donosio posebnu odluku o ovom zahtjevu tužitelja već sud o razlozima zakonitosti ovog dokaza obrazlaže (u ovoj presudi) kako slijedi. Naime, odredba čl. 220.a st. 1. ZPP propisuje da se sudska odluka ne može temeljiti na dokazu pribavljenom na nezakonit način (nezakonit dokaz). Sukladno čl. 43. st. 1. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ br. 71/14, 118/14, 1564/14, 94/18, 96/18, dalje: ZZR) poslodavac smije koristiti nadzorne uređaje kao sredstvo zaštite na radu pod uvjetima propisanima tim Zakonom. Nadalje, čl. 43. st. 2. ZZR propisuje da je dopušteno korištenje nadzornih uređaja radi kontrole ulazaka i izlazaka iz radnih prostorija i prostora te radi smanjenja izloženosti radnika riziku od razbojstva, provala, nasilja, krađa i sličnih događaja na radu ili u vezi s radom. Pri tome, niti jednom odredbom ZZR, koji je nedvojbeno u slučaju rada lex specialis, nije propisano da bi za korištenje nadzornih uređaja radi kontrole ulazaka i izlazaka iz radnih prostorija i prostora te radi smanjenja izloženosti radnika riziku od razbojstva, provala, nasilja, krađa i sličnih događaja na radu ili u vezi s radom, poslodavac bio dužan prethodno pribaviti suglasnost radničkog vijeća odnosno sindikalnog povjerenika s pravima i obvezama radničkog vijeća, a kako to pogrešno smatra tužitelj. Naime, takva je suglasnost sukladno čl. 43. st. 4. ZZR poslodavcu potrebna samo u onom slučaju kada nadzorni uređaji čitavo radno vrijeme prate sve pokrete radnika tijekom obavljanja poslova odnosno ako su nadzorni uređaji postavljeni tako da su radnici čitavo vrijeme tijekom rada u vidnom polju nadzornih uređaja, pa kako je ovaj sud neposrednim pregledom video snimke nadzorne kamere (sadržaj dostupan u e-Spisu) kao i ocjenom iskaza svjedoka saslušanih u postupku iz kojih proizlazi što predstavlja prostor koji je pod nadzorom ove video kamere, kao nedvojbeno utvrdio kao prvo, da se radi o nadzornom sustavu koji je postavljen s ciljem nadzora ulaznih vrata poslovnog prostora tuženika te koji stoga logično prvenstveno služi osiguranju imovine poslodavca i smanjenju izloženosti radnika riziku od razbojstva, provala, nasilja, krađa i sličnih događaja na radu ili u vezi s radom te kako to tuženik navodi kontroli ulazaka i izlazaka radnika iz prostora; te kao drugo, da tužitelju u ovom postupku nije nedvojbeno dokazao (niti tvrdio) da je prostor koji je pod nadzorom ove video kamere prostor u kojem se (pojedini) radnici nalaze tijekom čitavog vremena svog rada niti da ova video kamera prati sve pokrete radnika tijekom obavljanja njihovih poslova; to je ocjena suda da se u pogledu ovog konkretnog nadzornog sustava (video kamere) ne primjenjuje odredba čl. 43. st. 4. ZZR, a na koju se odredbu poziva tužitelj u prilog svojoj tvrdnji o nezakonitosti video snimke kao dokaza. Sama činjenica da poslodavac prilikom zapošljavanja pisanim putem nije obavijestio tužitelja da će (pri prolasku kroz predmetni prostor koji je pod video nadzorom) biti nadziran video uređajem, a cijenjena u svezi sa nedvojbenom činjenicom da postojanje ovog video nadzora nije moglo ostati nepoznatu niti tužitelju (koji kroz ovaj prostor očito prolazi za potrebe ulaska i izlaska iz poslovnog prostora tuženika) niti sindikalnom povjereniku koji usprkos saznanju o postavljenom video nadzoru nisu poduzeli nikakve radnje prema tuženiku u svezi istog, prema ocjeni ovog suda ne daje predmetnom video snimku karakter dokaza pribavljenog na nezakoniti način (nezakonitog dokaza). U tom smislu svjedok NA (list spisa 120-122), sindikalni povjerenik s pravima i obvezama radničkog vijeća kod tuženika, sudu iskazuje da je ova kamera koja je napravila video snimku postavljena prije možda dvije godine, da poslodavac od njega nije tražio suglasnost za postavljanje kamera, ali da on tome nije ni prigovarao niti tražio da se nadzor makne jer je nadzor doživljavao kao snimanje za slučaj ako se nešto dogodi pa da postoji snimka, primjerice krađa i slično. Zaključno, potrebno je u svezi navedenog istaknuti da čak i da je navedeni dokaz nezakonit u smislu čl. 220.a ZPP, da isto nije relevantno u pogledu ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva sadržane u ovoj presudi, ovo obzirom sud ovu presudu nije utemeljio na dokazu video snimke nadzorne kamere, a iz čl. 220.a st. 1. ZPP jasno proizlazi da bi se radilo o presudi opterećenoj bitnom povredom odredbi parničnog postupka samo onda kada bi sud svoju odluku utemeljio na nezakonitom dokazu.
5. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
5.1. Tužitelj (preinačenom) tužbom traži utvrđenje da je Odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu od 13. studenog 2024. kojom odlukom je tuženik otkazao tužitelju Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 31. srpnja 2024. te aneks br. II ugovora o radu od 01. rujna 2024. nedopuštena i da radni odnos stranaka nije prestao 13. studenog 2024., sudski raskid radnog odnosa zasnovanog Ugovorom o radu stranaka s danom 31. siječnja 2025., naknadu plaće za razdoblje od 13. studenog 2024. do 31. siječnja 2025. sa zakonskim zateznim kamatama te naknadu štete zbog sudskog raskida Ugovora o radu u iznosu od 10.903,14 Eura sa zakonskim zateznim kamatama pa je tako predmet ovog spora dopuštenost izvanrednog otkaza ugovora o radu, sudski raskid ugovora o radu i naknada štete zbog raskida ugovora o radu te naknada plaće.
5.2. Odredbom čl. 112. toč. 7. ZoR propisano je da ugovor o radu prestaje otkazom pri čemu odredba čl. 114. ZoR propisuje da poslodavac i radnik mogu otkazati ugovor o radu.
5.3. Sukladno čl. 116. st. 1. ZoR poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.
5.4. Sukladno čl. 116. st. 2. ZoR ugovor o radu se može izvanredno otkazati samo u roku od 15 dana od saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji pri čemu čl. 119. st. 2. ZoR propisuje da je prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.
5.5. Sukladno čl. 120. ZoR otkaz mora biti u pisanom obliku, poslodavac mora obrazložiti otkaz te se otkaz mora dostaviti osobi kojoj se otkazuje.
5.6. Sukladno čl. 133. ZoR radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo odnosno od saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava. Ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. tog članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom pri čemu zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stavka 1. tog članka, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa.
5.7. Odredba čl. 125. st. 1. ZoR propisuje da će ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu od najmanje tri, a najviše osam propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća toga radnika, ovisno o trajanju radnoga odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika. Sukladno čl. 125. st. 2. ZoR odluku iz stavka 1. tog članka sud može donijeti i na zahtjev poslodavca, ako postoje okolnosti koje opravdano upućuju na to da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć.
5.8. Konačno, čl. 150. st. 1. ZoR propisuje da se prije donošenja odluke važne za položaj radnika, poslodavac mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika, a st. 3. toč. 2. tog članka propisuje da se važnim odlukama iz stavka 1. tog članka smatraju osobito odluke o planu te razvoju i politici zapošljavanja i otkazu. U svezi navedenog valja istaknuti da je čl. 153. st. 3. ZoR propisano da ako kod poslodavca nije utemeljeno radničko vijeće, sindikalni povjerenik preuzima sva prava i obveze radničkog vijeća propisane tim Zakonom, osim prava iz čl. 164. st. 2. tog Zakona na imenovanje predstavnika radnika u organ poslodavca iz čl. 164. st. 1. tog Zakona.
6. Među strankama u postupku nije sporno da su tužitelj kao radnik i tuženik kao poslodavac 31. srpnja 2024. sklopili Ugovor o radu (list spisa 10-14, dalje: Ugovor o radu) kojim su zasnovali radni odnos na neodređeno vrijeme (članak III.) za obavljanje poslova u Odjelu operacija na radnom mjestu Skladištar (članak II.) s početkom rada 01. rujna 2024. (članak VI.) s radom u punom radnom vremenu od 40 sati tjedno, od ponedjeljka do petka, od 7.00 do 15.00 sati (članak VIII.) uz ugovorenu plaću u iznosu 231 bruto bodova, sukladno Odluci o organizacijskoj strukturi radnih mjesta (članak XIII.).
6.1. Nadalje, među strankama nije sporno niti to da su tužitelj kao radnik i tuženik kao poslodavac 01. rujna 2024. sklopili Aneks br. II Ugovora o radu (list spisa 15, dalje: Aneks br. II) kojim su izmijenili Članak III. osnovnog Ugovora o radu tako da sada ugovaraju da plaća radnika iznosi 241,5 bruto bodova, sukladno Odluci o organizacijskoj strukturi radnih mjesta, uz primjenu Aneksa br. II od 01. rujna 2024. i da će poslodavac radniku isplaćivati plaću nakon obavljenog rada, do petnaestog u idućem mjesecu.
6.2. Istaknimo odmah u svezi navedenog kako je tuženik na ročištu glavne rasprave 26. rujna 2025. naveo da je nesporno da prosjek bruto plaća tužitelja iznosi kako to tužitelj tvrdi u postupku 1.817,19 Eura, a uslijed kakvog je navoda činjenica visine bruto plaće isplaćene tužitelju u posljednja tri mjeseca rada ne uključujući mjesec u kojem je tuženik donio spornu Odluku o izvanrednom otkazu postala nesporna (i poradi čega sud u ovom postupku nije proveo dokaz financijskim vještačenjem koji tužitelj predlaže izvesti na okolnost visine prosječne bruto plaće tužitelja prethodno mjesecu otkazu Ugovora o radu).
6.3. Također, istaknimo u svezi navedeno da među strankama nije sporno niti to, a što uostalom proizlazi i iz potvrde o vrsti poslova koje je radnik obnavljao i trajanju radnog odnosa (list spisa 16), koju je potvrdu tužitelju 19. studenog 2024. izdao sam tuženik, da je tužitelj kao radnik i prethodno sklapanju Ugovora o radu bio zaposlen kod tuženika kao poslodavca i to neprekidno od 25. studenog 2015., od kojeg je dana pa do dana donošenja sporne Odluke o izvanrednom otkazu 13. studenog 2024. kod tuženika obavljao poslove niza radnih mjesta (Privezivać, Lučko transportni radnik, Disponent operative, Lučko transportni radnik, Disponent operative, Šef operacija 2, Šef operacija 1, Skladištar).
7. Nadalje, među strankama nije sporno da je tuženik kao poslodavac 13. studenog 2024. donio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu (list spisa 7-9, dalje: Odluka o izvanrednom otkazu) kojom je radniku CA ovdje tužitelju izvanredno otkazao Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 31. srpnja 2024. i Aneks br. II od 01. rujna 2024. u istoj navodeći da se Ugovor o radu otkazuje iz razloga što je radnik osobito teško povrijedio obveze iz radnog odnosa, a što je dovelo do potpunog gubitka povjerenja poslodavca prema radniku te jer uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana nastavak radnog odnosa nije moguć; uz utvrđenje da radnik nema pravo na propisani ili ugovoreni otkazni rok te da Ugovor o radu prestaje danom dostave te Odluke; utvrđenje da radnik nema pravo na otpremninu; i utvrđenje da radnik ima pravo na naknadu za preostale neiskorištene dane godišnjeg odmora za 2024. koja će naknada biti isplaćena radniku s utvrđenim razmjerni iznosom plaće za studeni 2024. godine.
7.1. Iz e-maila od 13. studenog 2024. (list spisa 62) koji je sa e-maila Krešimira Torbarine (nesporno djelatnika tuženika) upućen tužitelju proizlazi da je tuženik Odluku o izvanrednom otkazu uručio osobno tužitelju 13. studenog 2024. pa kada sud u svezi s tom činjenicom dalje cijeni kao prvo, činjenicu da je tužitelj u svezi predmetnog izvanrednog otkaza tuženiku zahtjev za zaštitu prava (list spisa 4-5) preporučenom poštom poslao 26. studenog 2024. te ga je tuženik zaprimio 28. studenog 2024. kako to proizlazi iz potvrde o slanju i dostavi (list spisa 60-61) i time pravodobno u smislu čl. 133. st. 1. ZoR; te kao drugo, činjenicu da tuženik u roku iz čl. 133. st. 2. ZoR nije udovoljio zahtjevu za zaštitu prava tužitelja niti se je očitovao na isti; utvrđenje je ovog suda da je predmetna tužba koju tužitelj podnosi sudu 23. prosinca 2024. dopuštena u smislu čl. 133. st. 3. ZoR i pravodobna u smislu čl. 133. st. 2. ZoR.
8. Što se tiče obveze poslodavca propisane čl. 119. st. 2. ZoR, obveze da prije izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac radniku omogući da iznese svoju obranu, za istaknuti je da tužitelj u tužbi navodi da ga tuženik prije donošenja Odluke o izvanrednom otkazu nije pozvao na očitovanje i iznošenje obrane dok tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je tužitelj uredno pozvan na iznošenje obrane u ured Voditelja pravne i kadrovske službe Krešimira Torbarine gdje je iznio obranu s drugom dvojicom radnika, a gdje je prisustvovao i AA. Iako u prilog takvim navodima tuženik ne prilaže materijalne dokaze, o navedenoj je činjenici sudu sasvim uvjerljivo i životno iskazivao svjedok Krešimir Torbarina (list spisa 123-124), a poradi čega je sud prihvatio kao istinit njegov iskaz u dijelu u kojem isti iskazuje je njemu AA podnio prijavu da je CA odjavio drugu dvojicu radnika NA i OA s njihovim tokenom za odlazak s rada uz što mu je dostavio videozapis i evidenciju sustava za prijavu i odjavu s rada pa da je on pozvao u svoj ured CA u svezi s ovim što je vidio iz spomenutih dokaza, pitao ga da li ima što reći u svoju obranu u svezi toga što su sva trojica radnika otkucana unutar iste minute, na što je CA rekao da je on odjavio samo sebe i da će razgovarati s odvjetnikom, a tom da je razgovoru bio nazočan i AA. Vjerodostojnost takvog iskaza svjedoka Krešimira Torbarine prema ocjeni ovog suda nije dovedena u pitanje niti iskazom svjedoka NA (list spisa 120-122) koji na upit da li je tužitelju omogućeno iznošenje obrane prethodno ovom otkazu odgovara da apsolutno nije jer da je otkaz već bio napisan i odluka o otkazu već donesena, i to jer prema ocjeni ovog suda iz daljnjeg iskaza svjedoka NA, onog u kojem ponovno upitan da li je tužitelj od strane tuženika bio pozvan na iznošenje obrane odgovara da se njemu čini da je tužitelj bio pozvan samo da mu se uruči otkaz, a ne na iznošenje obrane, proizlazi da svjedok ima saznanja da je tuženik u svezi odjave drugih radnika s rada pozvao tužitelja na razgovor, međutim, da nema osobnih i neposrednih saznanja o tome da li je tužitelju nakon što je pozvan bilo omogućeno iznošenje obrane u svezi predmetnih odjava drugih radnika. Osim toga, na vjerodostojnost iskaza svjedoka Krešimira Torbarine sudu svjedoči i činjenica da je u preostalom dijelu iskaz ovog svjedoka potvrđen sadržajem spisu priležećih materijalnih dokaza, a osim čega ovaj svjedok prema ocjeni suda iskazuje i logično, jasno naglašavajući u svom iskazu o kojim činjenicama ima neposrednih saznanja, a o kojima nema. Utvrdivši tako da je tuženik prethodno donošenju Odluke o izvanrednom otkazu tužitelja pozvao na iznošenje obrane u svezi razloga namjeravanog otkaza, sud je tužbeni navod da tuženik prethodno donošenju Odluke o izvanrednom otkazu nije ispunio obvezu propisanu čl. 119. st. 2. ZoR ocijenio neosnivanim. Valja pri tome istaknuti da čl. 119. st. 2. ZoR ne definira obvezu poslodavca omogućiti radniku iznošenje obrane u pisanom obliku niti osigurati radniku određeno vrijeme za davanje takve obrane, a poradi čega je i poziv tuženika za iznošenje usmene obrane neposredno po predočenju razloga namjeravanog otkazivanja Ugovora o radu uredan poziv na iznošenje obrane u smislu čl. 119. st. 2. ZoR.
8.1. Međutim, što se tiče obveze tuženika propisane čl. 150. st. 1. u svezi st. 3. toč. 2. ZoR, a ovo u svezi čl. 153. st. 3. ZoR, obveze da prije otkazivanja ugovora o radu tužitelja provede savjetovanje sa sindikalnim povjerenikom (obzirom kod tuženika nesporno nije utemeljeno radničko vijeće, kako to navodi i tuženik u obrazloženju Odluke o izvanrednom otkazu) o namjeravanoj odluci o izvanrednom otkazu ugovora o radu, sud je kao nedvojbeno utvrdio da tuženik prethodno donošenju Odluke o izvanrednom otkazu 13. studenog 2024. nije proveo savjetovanje o namjeravanom otkazu Ugovora o radu tužitelja u smislu odredbe čl. 150. st. 1. u svezi st. 4. i st. 5. ZoR.
8.2. Naime, iako točno da čl. 150. st. 1. ZoR poslodavcu nameće obvezu savjetovanja prethodno donošenju određenih odluka, a koja je radnja (savjetovanje) po svojoj naravi samo savjetodavne prirode što znači da poslodavac može donijeti odluku o otkazu iako se radničko vijeće odnosno sindikalni povjerenik (u slučaju nepostojanja radničkog vijeća kod poslodavca) protivi donošenju takve odluke (tako i Županijski sud u Varaždinu u odluci poslovni broj Gž-940/06-2 od 14. kolovoza 2006.), dakle, iako čl. 150. ZoR poslodavca ne obvezuje postupiti na način kako to savjetuje radničko vijeće odnosno sindikalni povjerenik kojima čl. 150. ZoR u pogledu pojedinih odluka daje samo savjetodavnu ulogu, čl. 150. ZoR ipak poslodavcu nedvojbeno nameće obvezu provođenja savjetovanja na način da taj postupak ne predstavlja samo puku formalnost koju je nužno samo formalno ispuniti prethodno donošenju odluke o otkazu već na način da rezultat tog savjetovanja može stvarno utjecati na donošenje odluke poslodavca. Navedeno osim iz samog etimološkog značenja riječi „savjetovanje“, izričito proizlazi i iz odredbe čl. 150. st. 4. ZoR koji propisuje da je poslodavac dužan podatke o namjeravanoj odluci dostaviti radničkom vijeću potpuno i pravodobno, tako da mu se omogući davanje primjedbi i prijedloga, kako bi rezultat rasprave stvarno mogao utjecati na donošenje odluke. Nedvojbeno, upravo poradi stvaranja uvjeta za raspravu koja će sadržajno moći utjecati na donošenje odluke poslodavca, čl. 150. st. 5. ZoR propisuje rok u danima (ne u satima) koji radničko vijeće ima na raspolaganju za dostavu svog očitovanja o namjeravanoj odluci poslodavcu, a čl. 150. st. 2. ZoR čak propisuje obvezu poslodavca omogućiti održavanje sastanka radi dodatnih odgovora i obrazloženja na izneseno mišljenje po zahtjevu radničkog vijeća dok čl. 150. st. 8. ZoR propisuje obvezu radničkog vijeća i obrazložiti svoje protivljenje odluci poslodavca, sve ovo nedvojbeno kako bi poslodavac mogao razmotriti osnovanost takvog protivljenja i svoju odluku donijeti vodeći računa i o navodima radničkog vijeća odnosno sindikalnog povjerenika (u slučaju nepostojanja radničkog vijeća kod poslodavca). Konačno, koliki značaj zakon pridaje dijalogu poslodavca i radničkog vijeća prethodno donošenju odluka važnih za položaj radnika, a koji se dijalog provodi u postupku savjetovanja, razvidno je i iz čl. 150. st. 12. ZoR koji propisuje da je odluka poslodavca donesena protivno odredbama tog Zakona o obvezi savjetovanja s radničkim vijećem ništetna, dakle, nema pravni učinak.
8.3. Iz sadržaja zapisnika o savjetovanju sastavljenog 13. studenog 2024. (list spisa 33) proizlazi da tuženik taj zapisnik (po zapisničaru Krešimiru Torbarini) sastavlja dana 13. studenog 2024. u provođenju postupka savjetovanja sa sindikalnim povjerenikom koji u skladu sa čl. 153. st. 3. ZoR kod tuženika ima prava i obveze radničkog vijeća; da savjetovanje započinje u 9,30 sati u poslovnim prostorijama u sjedištu tuženika te da su istom prisutni sindikalni povjerenik NA, Krešimir Torbarina kao zapisničar i član uprave tuženika HA; da su predmet savjetovanja Odluke o izvanrednom otkazu radnicima CA ovdje tužitelju te OA koji su prijedlozi odluka sindikalnom povjereniku dostavljeni putem e-maila; te da se sindikalni povjerenik protivi odlukama o izvanrednom otkazu navedenim radnicima te da će očitovanje dostaviti u zakonom roku, da smatra da ovo nije osobito teška povreda i ako su radnici isto radili više puta zašto nisu upozoravani prije i samim time dobili pravo obrane, uz navod da kamere služe samo za zaštitu objekta, a ne za snimanje radnika.
8.4. Nadalje, iz sadržaja e-mail komunikacije iz studenog 2024. s prilogom (list spisa 63- 68) proizlazi kao prvo, da je djelatnik tuženika Krešimir Torbarina 13. studenog 2024. u 8,47 sati na e-mail NA istom kao sindikalnom povjereniku, sukladno čl. 150. ZoR radi savjetovanja, dostavio izvanredne otkaze ugovora o radu za zaposlenike CA ovdje tužitelja i OA te ga pozvao da u 9,30 sati dođe u ured članice uprave tuženika gđe. HA kako bi proveli postupak savjetovanja; te kao drugo, da je sindikalni povjerenik NA **.**.2024. u 18,10 sati djelatniku tuženika Krešimiru Torbarini (uz dostavu e-maila i članovima uprave tuženika) dostavio odgovor na izvanredne otkaze radnicima CA i OA, a koji odgovor je sastavljen 15. studenog 2024. na dvije stranice A4 papira, naslovljen „Savjetovanje namjeravanih odluka o Izvanrednom otkazu ugovora o radu radnika OA i CA“ te sadrži protivljenje sindikalnog povjerenika donošenju namjeravanih odluka o izvanrednim otkazima kako i detaljno obrazloženje razloga tom protivljenju.
8.5. Cijeneći činjenice koje proizlaze iz gore navedenih dokaza pa tako kao prvo, činjenicu da je tuženik za potrebe savjetovanja namjeravanog izvanrednog otkaza Ugovora o radu tužitelja sindikalnom povjereniku u 8,47 sati 13. studenog 2024. dostavio odluku o izvanrednom otkazu pri čemu mu osim sadržaja same odluke nije dostavio niti jednu drugu ispravu; kao drugo, činjenicu da je sindikalni povjerenik bio dužan pristupiti na sastanak za potrebe savjetovanja svega 43 minute nakon što mu je tuženik dostavio e-mail kojim ga obavještava o namjeri donošenja odluke o izvanrednom otkazu Ugovora o radu tužitelja; kao treće, činjenicu da je sindikalni povjerenik na sastanku održanom 13. studenog 2024. u 09,30 sati iznio protivljenje donošenju takve odluke uz kratke razloge tom protivljenju, ali odmah zatraživši da mu se omogući zakonom propisani rok za dostavu očitovanja u svezi namjeravanog izvanrednog otkaza Ugovora o radu; a koje činjenice potvrđuje i iskaz svjedoka Krešimira Torbarine (list spisa 123-124) koji upitan u svezi savjetovanja namjere otkaza sa sindikalnim povjerenikom iskazuje da je to provedeno i to na način da je on pozvao sindikalnog povjerenika NA u ured članice uprave gdje se je on usprotivio otkazu ugovora CA, taj razgovor da je bio 13. studenog 2024. i o tome da je sastavljen zapisnik koji je NA odbio potpisati, dodajući da je u tom razgovoru NA rekao da se protivi otkazu i da je tražio neko vrijeme da se o tome očituje, ali se ne sjeća da li su mu to vrijeme dali; u međusobnoj svezi sa činjenicom da tuženik sindikalnom povjereniku nije omogućio čl. 150. st. 5. ZoR propisani rok za dostavu očitovanja o namjeravanoj odluci o otkazu Ugovora o radu tužitelja, a koja činjenica kao nedvojbena proizlazi iz u postupku nesporne činjenice da je tuženik Odluku o izvanrednom otkazu tužitelju uručio dana 13. studenog 2024. kao i iz iskaza svjedoka Krešimira Torbarine (list spisa 123-124) koji iskazuje da je on zaprimio e-mail NA od 15. studenog 2024., ali da je otkaz Ugovora o radu CA uručen 13. studenog 2024. nakon razgovora sa NA; sud u cijelosti prihvaća kao istinit dio iskaza svjedoka NA (list spisa 120-122) koji iskazuje da je prije nego li je poslodavac CA uručio otkaz, da su pozvali njega kao sindikalnog povjerenika i pokazali mu tu već napisanu odluku o otkazu na što je on rekao da mu daju dan-dva da se posavjetuje sa pravnikom sindikata, da ne daju CA i OA otkaz, da je OA osoba koja ima obitelj i djecu, da im daju opomenu, a ne otkaz, ali da mu je rečeno da je to gotova stvar i da ide otkaz, dakle, on da je na ovdje na razgovoru s poslodavcem u svezi tih otkaza bio svega 2 minute i da mu nisu dali traženo vrijeme za očitovanje u svezi tih otkaza, da mu nisu poslali nikakve fotografije, nikakve video nadzore, a niti da je on mogao u svezi razloga otkaza razgovarati s CA i OA, ponavljajući da je on molio tuženika da ne daje otkaz, da pričeka dok se on očituje, ali da su mu rekli da je to već riješena stvar; te ocjenom iznesenih dokaza sud kao nedvojbeno utvrđuje da tuženik prethodno donošenju Odluke o izvanrednom otkazu nije proveo postupak savjetovanja u smislu odredbe čl. 150. st. 1. u svezi st. 4. i st. 5. ZoR. Ovo kao prvo, jer vrijeme od svega 43 minute, koliki je vremenski razmak između trenutka kada tuženik sindikalnom povjereniku NA dostava sadržaj namjeravane odluke o otkazu Ugovora o radu tužitelja i trenutka kada je sindikalni povjerenik bio dužan pristupiti na sastanak radi savjetovanja, logično i životno nije dovoljno vremensko razdoblje za sadržajno kvalitetnu pripremu za raspravu koja bi mogla utjecati na donošenje odluke (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revr 1181/14-2 od 03. svibnja 2016. pojašnjava da je pravodobno u smislu odredbe (u tom postupku primjenjivog) čl. 149. st. 4. Zakona o radu (koja odgovara čl. 150. st. 4. ovdje važećeg ZoR) znači da se obavijest mora dostaviti na način i u roku koji omogućava radničkom vijeću zauzimanje stava o otkazu u propisanom roku) te kao drugo, jer je sindikalni povjerenik NA izrijekom od tuženika tražio dodjelu roka za očitovanje na zaprimljeni sadržaj izvanrednog otkaza tužitelju, na što sukladno čl. 150. st. 5. ZoR sindikalni povjerenik ima pravo, ali mu taj rok za davanje očitovanja tuženik nije omogućio (iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 864/14-2 od 21. srpnja 2015. proizlazi da savjetovanje u smislu čl. 150. ZoR podrazumijeva davanje dodatnih obavijesti i održavanje sastanka radi dodatnih odgovora po traženju radničkog vijeća kao i osiguranje zakonskog roka za davanje obrazloženog očitovanja o namjeravanoj odluci poslodavca); a koje pak činjenice prema ocjeni suda nedvojbeno svjedoče o tome da je tuženik sadržaj namjeravane odluke o izvanrednom otkazu Ugovora o radu tužitelja sindikalnom povjereniku dostavio i sastanak 13. studenog 2024. u 09,30 sati održao samo radi formalnog ispunjenja obveze iz čl. 150. st. 1. i st. 2. toč. 2. ZoR, međutim, kakve radnje tuženika ne predstavljaju provođenje savjetovanja u smislu odredbi čl. 150. st. 1. u svezi st. 4. i st. 5. ZoR, budući tim radnjama tuženika nije sindikalnom povjereniku NA uistinu omogućeno davanje konkretiziranih i činjenično opravdanih primjedbi i prijedloga (za davanje kojih je životno i logično potrebno razumno vrijeme pripremne, a koje zakon za slučaj izvanrednog otkaza određuje u trajanju od 5 dana), kako bi rezultati rasprave (poslodavca i radničkog vijeća) u postupku savjetovanja stvarno mogli utjecati na donošenje odluke (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Revr 637/05-2 od 11. siječnja 2006.).
8.6. Odredbom čl. 150. ZoR propisani postupak savjetovanja s radničkim vijećem ne valja relativizirati, riječ je o bitnoj obvezi u ostvarenju stvarne i primarne svrhe postojanja radničkog vijeća, organizacije radnika sa kojom ZoR daje radnicima snažnu mogućnost da kod poslodavca sudjeluju u odlučivanju o pitanjima u vezi s njihovim gospodarskim i socijalnim pravima i interesima - kako bi unapređivali i štitili svoja radna i druga prava i interese. Upravo zbog značaja te obveze - da omogući stvaran utjecaj radnika na zakonitost samog postupka i donesenih odluka koje zadiru u njihova prava, odnosno da se radničkom vijeću pruži realna mogućnost da nakon upoznavanja s razlozima (namjeravane) odluke poslodavca izrazi svoje shvaćanje o namjeravanoj odluci, a sve kako bi poslodavac pri odlučivanju o pravu radnika imao na umu i shvaćanje toga vijeća, poslodavac je namjeru otkazivanja ugovora o radu sa svim podacima važnim za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika dužan priopćiti radničkom vijeću. Stoga tuženik ne može odredbe čl. 150. ZoR tumačiti niti strogo formalistički niti na način koji ne odgovara osnovnoj intenciji tih odredbi, kako bi izbjegao ono što je u konkretnoj situaciji mogao i bio dužan učiniti, to da svoju obvezu savjetovanja ispuni na način da postupak savjetovanja ostvari prethodno navedenu svrhu tog postupka (dijalog sindikalnog povjerenika i poslodavca), a da je obvezu tuženika propisanu čl. 150. ZoR potrebno tumačiti kao obvezu navedenog sadržaja čije je naličje ostvarenje prava radnika kroz djelovanje radničkog vijeća odnosno sindikalnog povjerenika s pravima i obvezama radničkog vijeća, proizlazi iz dosljedne prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske pa tako shvaćanja tog suda izraženih u revizijskim odlukama broj Rev 15/2020-2 od 06. veljače 2024., Revr 709/17-2 od 29. siječnja 2019., Revr-973/16-2 od 12. rujna 2017. i Revr-391/17-2 od 28. kolovoza 2018., kao uostalom i iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2110/2018 od 4. studenoga 2020.
8.7. Obzirom je Odluka o izvanrednom otkazu nedopuštena već iz navedenog razloga, jer je ništetna u smislu odredbe čl. 150. st. 12. ZoR (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revr 591/10-2 od 05. svibnja 2010.), sud je tužbeni zahtjev za utvrđenje da je Odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu od 13. studenog 2024. kojom Odlukom je tuženik Luka Zadar d.d. otkazao tužitelju CA Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 31. srpnja 2024. te Aneks br. II od 01. rujna 2024. nedopuštena i da radni odnos stranaka nije prestao 13. studenog 2024. ocijenio osnovanim, bez daljnjeg obrazlaganja pitanja da li je tužitelj počinio povredu radne obveze koju mu tuženik stavlja na teret ovom Odlukom i da li je ta povreda radne obveze opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu (tako i Županijski sud u Varaždinu u odluci poslovni broj Gž-844/08-2 od 14. travnja 2008.).
9. Posljedično takvom utvrđenju, da Odluka o izvanrednom otkazu nije dopuštena, a obzirom na navod tužitelja da mu nije prihvatljivo nastaviti radni odnos kod tuženika te da je u međuvremenu (nesporno dana 01. veljače 2025.) zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca, a koje navode o zasnivanju novog radnog odnosa u Njemačkoj tuženik ne osporava (dapače, sam takve navode i iznosi na pripremnom ročištu 30. travnja 2025.), sud je temeljem čl. 125. st. 1. ZoR raskinuo radni odnos stranaka i to s danom kako to traži tužitelj 31. siječnja 2025. kao danom koji prethodni danu početka njegovog radnog odnosa kod drugog poslodavca 01. veljače 2025., ocijenivši obzirom na okolnosti ovog slučaja, konkretno činjenicu da je vrijeme od spornog otkaza 13. studenog 2024. do pronalaska novog zaposlenja 01. veljače 2025. relativno kratko kao i razumno vrijeme za pronalazak novog zaposlenja, opravdanim odrediti sudski raskid radnog odnosa stranaka upravo s danom 31. siječnja 2025. (tako i Županijski sud u Puli u odluci poslovni broj Gž R-176/2024- 2 od 05. studenog 2024.), pri čemu sud napominje da ZoR ne propisuje s kojim će datumom sud odrediti raskid ugovora o radu već je određenje tog datuma prepušteno odluci suda, obzirom na okolnosti svakog pojedinog slučaja (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revr 807/2011-2 od 07. prosinca 2011.).
9.1. Obzirom je sud odredio sudski raskid Ugovora o radu stranaka, sud je dalje temeljem čl. 125. st. 1. ZoR tužitelju dosudio naknadu štete, međutim, ne u punom zatraženom iznosu (10.903,14 Eura) već u iznosu od 5.451,57 Eura, a koji iznos odgovara visini tri prosječne mjesečne bruto plaće tužitelja u razdoblju prethodno mjesecu u kojem je donesena sporna Odluka o izvanrednom otkazu (3 x 1.817,19 Eura). Naime, među strankama je u postupku (konačno) nesporna činjenica da prosjek plaća tužitelja prethodno otkazivanju Ugovora o radu iznosi 1.817,19 Eura bruto. Vodeći pri tome računa da pojam mjesečna plaća po kojoj se u smislu čl. 125. st. 1. ZoR određuje naknada štete u slučaju sudskog raskida radnog odnosa predstavlja iznos bruto mjesečne plaće radnika, ovo jer je sukladno čl. 90.b st. 1. ZoR plaća u smislu ZoR plaća u bruto iznosu (tako i Županijski sud u Splitu u presudi poslovni broj Gž R-41/2023-3 od 09. veljače 2023. te Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Revr 1979/2009-2 od 22. travnja 2010., presudi broj Revr 1497/13 od 24. rujna 2014. i presudi broj Revr 446/17-2 od 30. svibnja 2017.); sud je cijeneći okolnosti propisane čl. 125. st. 1. ZoR prema kojima se određuje visina naknade štete u slučaju sudskog raskida ugovora o radu pa tako kao prvo, cijeneći činjenicu da je tužitelj kod tuženika prethodno predmetnom otkazu neprekidno bio zaposlen od 25. svibnja 2015., dakle nešto više od 9 godina što je otprilike 1/5 očekivanog radnog vijeka čovjeka; kao drugo, činjenicu da je tužitelj rođen **.**.1987. što znači da je na dan s kojim sud određuje prestanak radnog odnosa stranaka (31. siječnja 2025.) isti u naponu radne snage, dakle, u godinama kada postoji optimalan odnos životne dobi i radnog iskustva čovjeka, što nedvojbeno utječe na mogućnost pronalaska novog zaposlena; kao treće, činjenicu da je tužitelj svega malo dulje od dva mjeseca nakon što mu je tuženik otkazao Ugovor o radu pronašao novo zaposlenje i to zaposlenje na kojem nesporno ostvaruje veća primanja od onih koja je ostvarivao kod tuženika, a što upućuje na činjenicu da je u izrazito kratkom razdoblju od otkaza tužitelj ponovno počeo ostvarivati redovite prihode od rada; te kao četvrto, činjenicu da je obveza uzdržavanja drugih osoba za tužitelja nastala tek nakon predmetnog otkaza, ali još značajnije tek nakon što je isti pronašao novo zaposlenje, a kako to proizlazi iz rodnog lista (list spisa 137) i fotografije osobne iskaznice (138); utvrdio da tužitelj zbog sudskog raskida Ugovora o radu ima pravo na naknadu štete u visini tri prosječne bruto mjesečne plaće, što ukupno iznosi 5.451,57 Eura, ovo vodeći računa da naknada štete iz čl. 125. st. 1. ZoR prvenstveno ima karakter materijalnog osiguranja radnika u određenom vremenskom razdoblju nakon (sudskog) raskida radnog odnosa obzirom da radniku zbog okolnosti uslijed (nedopuštenog) otkaza nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, a tek potom karakter reparacije povrede dostojanstva do koje povrede u stanovitoj mjeri nedvojbeno dolazi kod radnika kojem poslodavac nezakonito otkazuje ugovor o radu (tako i Županijski sud u Varaždinu u presudi poslovni broj Gž-1672/05 od 07. ožujka 2006. i presudi poslovni broj Gž-404/07-2 od 23. travnja 2007.). Odluka o zakonskoj zateznoj kamati tekućoj na tužitelju dosuđeni iznos naknade štete je donesena temeljem odredbe čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 31/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) dok je visina određena sukladno čl. 29. st. 2. ZOO. Činjenica kreditnog opterećenja tužitelja sukladno čl. 125. st. 1. ZoR nije okolnost koja utječe na odmjeravanje visine novčanog iznosa koji se radniku dosuđuje temeljem čl. 125. st. 1. ZoR.
9.2. Konačno, a obzirom na u postupku nespornu činjenicu da je tuženik tužitelju plaću isplatio za rad do dana otkazivanja Ugovora o radu 13. studenog 2024., a ne i za razdoblje nakon toga; sud je vodeći računa na nespornu činjenicu o visini prosječne tromjesečne bruto plaće tužitelja u periodu koji prethodi mjesecu studenom 2024. godine (1.817,19 Eura) temeljem odredbe čl. 95. st. 3. ZoR sukladno kojem radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo krivnjom poslodavca ili zbog drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran (u pogledu perioda od 13. studenog 2024. do 31. siječnja 2025.) točkom III. izreke ove presude, upravo kako je to tužitelj osnovano tužbenim zahtjevom i tražio, tuženiku naložio za razdoblje od 13. studenog 2024. do 31. siječnja 2025. naknaditi tužitelju plaću u iznosu od 1.817,19 Eura bruto za svaki mjesec navedenog razdoblja sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 16og u idućem mjesecu za plaću za prethodni mjesec do isplate. Odluka o zakonskoj zateznoj kamati tekućoj na iznose naknade plaće je donesena temeljem čl. 29. st. 1. ZOO, a sukladno čl. 29. st. 2. ZOO koji regulira visinu kamate kroz utuženo razdoblje, pri čemu je sud tijek zatezne kamate odredio za svaki pojedinačni mjesečni iznos naknade plaće od 16og u idućem mjesecu kao prvog dana po danu dospijeća plaće na naplatu sukladno Članku II. Aneksa br. II Ugovora o radu prema kojem je tuženik dužan tužitelju plaću isplatiti najkasnije do 16og u mjesecu za idući mjesec, a što je i u skladu sa čl. 92. st. 3. ZoR. Nije sud pri tome tužitelju priznao pravo na isplatu zakonske zatezne kamate tekuće na pune iznose mjesečnih bruto plaća naknada kojih mu je dosuđena presudom budući iznos bruto plaće tužitelja obuhvaća i iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a koji sukladno čl. 45. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ br. 177/04) dospijevaju tek s isplatom, što znači da do trenutka isplate naknade plaće ovi iznosi nisu dospjeli na naplatu pa stoga tužitelj ne može osnovano u ovom postupku potraživati isplatu zakonske zatezne kamate tekuće na te iznose. Poradi navedenog je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj potražuje isplatu zakonske zatezne kamate tekuće na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržane u bruto plaći.
10. Odluka o zahtjevima stranaka za naknadu parničnog troška utemeljena je na čl. 154. st. 5. ZPP budući je sud ocijenio da tužitelju pripada pravo na naknadu ukupnih opravdano mu nastalih nužnih troškova ovog parničnog postupka, ovo jer djelomični neuspjeh tužitelja sa visinom jednog od ukupno četiri postavljena tužbena zahtjeva (onim za naknadu štete) te djelomično odbijanje tužbenog zahtjeva u dijelu koji se odnosi na zakonsku zateznu kamatu tekuću na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u bruto plaći, a za potrebe odlučivanja o kojim zahtjevima nisu nastali nikakvi posebni parnični troškovi u ovom postupku u kojem je tuženik prvenstveno osporavao osnovu tužbenog zahtjeva, prema ocjeni ovog suda predstavlja neznatan neuspjeh tužitelja u sporu. Takvo je tumačenje i primjena pravila o parničnim troškovima prema ocjeni ovog suda u skladu s načelima na kojima se ta pravila zasnivaju, a to je racionalno, svrsishodno i pravedno raspoređivanje troškova, što znači da sud u svakoj parnici ocjenjuje da li se odmjeravanjem troškova postupka prema mjerodavnom pravu narušava ravnoteža interesa stranaka odnosno bi li donijeta odluka o troškovima bila prekomjeran i nerazmjeran teret za stranku (tako i Županijski sud u Zagrebu u odluci poslovni broj Gž-1916/2023-2 od 04. lipnja 2024.), budući je ocjena ovog suda da je u konkretnom slučaju u kojem je tužitelj radnik koji svoje pravo iz radnog odnosa mora ostvarivati u parničnom postupku (budući tuženik nije udovoljio njegovom zahtjevu za zaštitu prava iz radnog odnosa), jedina pravilna dosuda troškova ona koja se temelji na čl. 154. st. 5. ZPP te bi svaka druga odluka o troškovima u okolnostima ovog slučaja predstavljala povredu prava tužitelja na pristup sudu kao sastavnom dijelu prava na pravično suđenje. Visina parničnih troškova na koju tužitelj ima pravo, a u granicama zahtjeva tužitelja za naknadu parničnih troškova postavljenog na ročištu glavne rasprave 13. studenog 2025., je pri tome odmjerena prema odredbi Tbr. 7. toč. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23, dalje: Tarifa) pa je tako tužitelju za 4 parnične radnje poduzete u ovom prvostupanjskom postupku (sastav tužbe, sastav podneska od 12. veljače 2025. kojim se očituje na odgovor na tužbu, zastupanje na pripremnom ročištu 03. ožujka 2025. i zastupanje na pripremnom ročištu 30. travnja 2025.) priznato pravo na naknadu troška u visini od 500,00 Eura (1 x 250 bodova x 2,00 Eura), za sastav podneska od 17. rujna 2025. kojim traži dopuštenje u smislu čl. 299.a st. 2. ZPP pravo na naknadu troška u visini od 100,00 Eura (1 x 50 bodova x 2,00 Eura), za sastav podneska od 22. rujna 2025. kojim se tužitelj očituje na navode tuženika po prethodnom dopuštenju suda u smislu čl. 299.a st. 2. ZPP pravo na naknadu troška u visini od 100,00 Eura (1 x 50 bodova x 2,00 Eura), za zastupanje na ročištima glavne rasprave 26. rujna 2025. i 13. studenog 2025. pravo na naknadu troška u visini od 200,00 Eura (2 x 50 bodova x 2,00 Eura), a što sveukupno uz zatraženi i temeljem Tbr. 46. Tarife pripadajući PDV od 25% iznosi 1.125,00 Eura. Tužitelju sukladno čl. 151. st. 3. ZPP pripada pravo na zatraženu zakonsku zateznu kamatu na priznati mu iznos parničnog troška tekuću od dana donošenja ove odluke kojim se tuženiku nalaže plaćanje parničnih troškova tužitelju do isplate. Slijedom navedenog je odlučeno kao u točkama IV. i V. izreke ovog rješenja. Sud nije prihvatio kao osnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava podneska od 18. rujna 2025. obzirom da je trošak sastava tog podneska nastao isključivo krivnjom samog tužitelja pa sukladno čl. 156. ZPP taj trošak ne može pasti (neovisno o uspjehu tužitelja u sporu) na teret tuženika. Naime, tužitelj sudu prvo dostavlja podnesak 17. rujna 2025. kojim traži dopuštenje za dodatno očitovanje, da bi potom dostavio novi podnesak 18. rujna 2025. u kojem vrši preinaku tužbe, a sud ne nalazi razloga poradi kojeg tužitelj navode koje iznosi u podnesku od 18. rujna 2025. nije mogao iznijeti ili već u podnesku koji sudu dostavlja 17. rujna 2025. ili pak u podnesku od 22. rujna 2025. u kojem uostalom to i čini budući u istom uređuje tužbu na isti način kako to čini u podnesku od 18. rujna 2025. Napomenimo ovdje da je obveza svake stranke u parničnom postupku postupati vodeći računa o načelu ekonomičnosti postupka, a što u konkretnom slučaju znači da je bila obveza tužitelj u jednom podnesku (onom od 17. rujna 2025. ili onom od 22. rujna 2025.) iznijeti sve navode koje ima za iznijeti. Nadalje, sud nije prihvatio kao osnovan niti zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava podneska od 29. rujna 2025. u kojem tužitelj predlaže da sud izdvoji kao nezakoniti dokaz snimku videonadzora koju je tuženik dostavio u spis kao dokaz uz odgovor na tužbu, ovo jer podneskom tužitelj ponavlja prijedlog koji je već prethodno iznio na pripremnom ročištu održanom 30. travnja 2025. za zastupanje na kojem je sud priznao pravo na naknadu troškova tužitelju (poradi čega nije bilo potrebe ponovno iznositi sudu isti prijedlog u podnesku) dok je navode u svezi iskaza svjedoka NA (sindikalnog povjerenika) koje iznosi u podnesku tužitelj sukladno načelu usmenosti parničnog postupka bio dužan iznijeti neposredno nakon saslušanja ovog svjedoka, na ročištu glavne rasprave održanom 26. rujna 2025. za zastupanje na kojem je sud priznao pravo na naknadu troškova tužitelju pa činjenica da to, svojom krivnjom, nije učinio sukladno čl. 156. ZPP ne može pasti na teret tuženika neovisno o uspjehu tužitelja u sporu.
U Zadru, 05. prosinca 2025. godine
S u d a c
Neva Lukin
Uputa o pravnom lijeku:
1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.
2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.
3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.
DNA:
1. Tužitelju po punomoćniku,
2. Tuženiku po punomoćniku.
