Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Stalna služba u Slatini

Slatina, Trg sv. Josipa 12

Poslovni broj: Pr-16/2025-31

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, Stalna služba u Slatini, po sucu pojedincu Josipu Bočkai, u pravnoj stvari tužitelja Opća bolnica Virovitica, Virovitica, Ljudevita Gaja 21, OIB: 82844035780, zastupana po punomoćnici ĐP, zaposlenici tužitelja, protiv tužene ĐPG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Davoru Laziću, odvjetniku iz Zagreba, radi naknade štete po ugovoru o specijalizaciji i isplate dijela plaće, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane 13. studenoga 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 5. prosinca 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"2. Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime naknade ugovorne kazne isplati iznos od ukupno 62.760,29 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 18. prosinca 2013. do isplate."

II Tužitelj je dužan tuženoj naknaditi troškove postupka u iznosu od 32.414,73 EUR.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tužene za naknadom troškova postupka u iznosu od 3.963,57 EUR.

Obrazloženje

1. U pravnoj stvari tužitelja Opća bolnica Virovitica, Virovitica, Ljudevita Gaja 21, protiv tužene ĐPG iz [adresa], radi naknade štete po ugovoru o specijalizaciji i isplate dijela plaće te radi utvrđenja ništetnosti, Općinski sud u Virovitici donio je presudu i rješenje posl. broj 18 Pr-1/2018-17 od 6. studenoga 2019.

1.1. U st. I izreke presude tužena je obvezana da tužitelju na ime naknade troškova specijalizacije isplati iznos od ukupno 74.005,36 kn, sa zakonskom zateznom kamatom, i to na ime naknade putnih troškova u iznosu od 11.279,79 kn, na ime naknade za naknadu za odvojen život u iznosu od 46.214,03 kn, na ime troškova polaganja specijalističkog ispita u iznosu od 2.000,00 kn te na ime naknade troškova ustanove - KBC Rijeka u iznosu od 7.758,38 kn, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. prosinca 2018. do isplate.

1.2. U st. II/1. izreke presude odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva za isplatom naknade na ime troškova specijalizacije u iznosu od 661.737,33 kn, sa zakonskom zateznom kamatom, i to na ime svih bruto plaća i naknada plaća u iznosu 651.737,33 kn, na ime naknade za regres za godišnji odmor u iznosu od 6.250,00 kn, na ime naknade za božićnicu u iznosu od 3.750,00 kn, ili da tužena umjesto isplate naknade na ime troškova specijalizacije odradi kod tužitelja na radnom mjestu dr. med. specijalist anesteziologije, reanimatologije i intenzivne medicine ukupno 42 mjeseca u punom radnom vremenu, što odgovara ukupnom financijskom iznosu koji tužitelj potražuje na ime naknade troškova specijalizacije.

1.3. U st. II/2. izreke presude odbijen je tužbeni zahtjev za isplatom ugovorne kazne u iznos od ukupno 472.867,37 kn.

1.4. U st. III izreke presude sud je obvezao tužitelja da tuženoj naknaditi troškove postupka u iznosu od 119.117,00 kn.

2. Rešenjem je odbačena protutužba tužene s protutužbenim zahtjevom na utvrđenje ništetnosti toč. 1. članka IV Ugovora o specijalizaciji iz anesteziologije, reanimatologije i intenzivnog liječenja od 6. veljače 2018. godine, u dijelu u kojem je ugovorena obveza tužene na povrat bruto plaće i svih naknada plaće u bruto iznosu koje je dobivala za vrijeme specijalizacije, te ništenosti točke 2. članka IV navedenog Ugovora o specijalizaciji iz anesteziologije, reanimatologije i intenzivnog liječenja od 6. veljače 2018. godine.

3. Dopunskom presudom, posl. broj Pr-1/20-22 od 26. ožujka 2025., naloženo je tuženoj da tužitelju na ime naknade za rad mentora u iznosu od 6.753,16 kn, troškova polaganja specijalističkog ispita u iznosu od 2.000,00 kn te troškova ustanove – KBC Rijeka u iznosu od 7.758,38 kn plati daljnje zatezne kamate tekuće od 18. prosinca 2013. do 18. prosinca 2018., na koju presudu stranke nisu uložile žalbe.

4. Protiv dijela presude (st. I izreke) i rješenja, posl. broj 18 Pr-1/2018-17 od 6. studenoga 2019., te protiv dopunske presude posl. broj Pr-1/20-22 od 26. ožujka 2025., stranke nisu izjavile žalbu te su u tom dijelu navedena presuda i rješenje te dopunska presuda postali pravomoćni.

5. Povodom izjavljene žalbe tužitelja, presudom i rješenjem Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž R-28/2020-5 od 19. kolovoza 2025., potvrđena je prvostupanjska presuda pod točkom II/1. izreke, dok je rješenjem ukinuta prvostupanjska presuda pod točkom II/2. i točkom III izreke, te je u tom dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

6. U ponovnom postupku na ročištu od 13. studenoga 2025. tužitelj je, s obzirom da je u međuvremenu donesen Zakon o uvođenju eura kao službene novčane jedince i zakonsko sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj, specificirao st. 2. tužbenog zahtjeva za isplatom, na način da umjesto utuženog iznosa od 472.867,37 kn sada potražuje iznos od 62.760,29 EUR, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije kune u euro od 1 EUR = 7,54350 kn.

7. Na okolnost osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatom navedenog novčanog iznosa od 62.760,29 EUR izvedeni su dokazi čitanjem preslike Ugovora o specijalizaciji iz anesteziologije, reanimatologije i intenzivnog liječenja od 6. veljače 2008., preslike rješenja Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, Klasa: UP/I-131-02/07-01/535, Ur. broj: 534-08-2-2/1 od 22. siječnja 2008., preslika uvjerenja Ministarstva zdravstva Klasa: UP/I-133-02/13-01/223, Ur. broj: 534-07-1-2-2/2-13-4 od 11. lipnja 2013., preslike Ugovora o radu od 17. lipnja 2013., preslike Otkaza ugovora o radu od 16. rujna 2013., preslike Obavijesti tužitelja od 17. listopada 2013., Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine od 25. kolovoza 2011., Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine od 5. srpnja 2016., Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine od 16. siječnja 2017., iskaza tužene sa zapisnika od 20. ožujka 2018., preslike potvrde Opće bolnice Virovitica, Ur. broj: 2189-43-01-4178/1 od 7. ožujka 2013., Sporazuma od 4. veljače 2019. te Obavijesti o prestanku ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. prosinca 2021.

8. Nije sporno da su stranke, nakon što je rješenjem Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, Klasa: UP/I-131-02/07-01/535, Ur. broj: 534-08-2-2/1 od 22. siječnja 2008., tuženoj odobrena specijalizacija iz anesteziologije, reanimatologije i intenzivnog liječenja, zaključile Ugovor o specijalizaciji iz anesteziologije, reanimatologije i intenzivnog liječenja 6. veljače 2008., kojim su stranke sporazumno uredile međusobna prava i obveze tijekom specijalističkog usavršavanja tužene.

9. Nije sporno da je dio specijalističkog usavršavanja, u vremenu od 23. siječnja 2008. do 25. siječnja 2009., tužena provela u Općoj bolnici Virovitica, a u razdoblju od 26. siječnja 2009. pa do završetka specijalizacije 13. siječnja 2013. specijalističko usavršavanje tužena je provela u Kliničkom bolničkom centru Rijeka. Iz priložene preslike uvjerenja Ministarstva zdravstva, Klasa: UP/I-133-02/13-01/223, Ur. broj: 534- 07-1-2-2/2-13-4 od 11. lipnja 2013., utvrđeno je da je tužena 13. lipnja 2013. položila specijalistički ispit iz anesteziologije, reanimatologije i intenzivnog liječenja te stekla naziv specijalist iz anesteziologije, reanimatologije i intenzivnog liječenja.

10. Nadalje, nije sporno da je tužena, nakon što je položila specijalistički ispit, s tužiteljem zaključila Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 17. lipnja 2013. na radnom mjestu doktora medicine specijaliste anesteziologa, reanimatologije i intenzivnog liječenja, da bi pisanim Otkazom ugovora o radu od 16. rujna 2013. tužena, bez prethodno pribavljene suglasnosti nadležnog ministarstva, otkazala navedeni Ugovor o radu. Temeljem danog Otkaza tužene navedeni Ugovor o radu od 17. lipnja 2013. prestao je 16. rujna 2013., odnosno dana kada je tužitelj zaprimio navedeni Otkaz ugovora o radu (čl. 104. toč. 6. tada važećeg Zakona o radu, NN-149/09, 61/11, 82/12 i 73/13, dalje ZoR/09).

11. Dvojbena je pravna priroda sporne odredbe toč. IV st. 2. Ugovora o specijalizaciji iz anesteziologije, reanimatologije i intenzivnog liječenja od 6. veljače 2008. (dalje Ugovor o specijalizaciji), temeljem koje tužitelj potražuje isplatu navedenog novčanog iznosa. Naime, sporno je da li utuženi novčani iznos tužitelj potražuje po osnovi naknade indirektne štete, kako je to tužitelj definirao u prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu, ili po osnovi ugovorne kazne, kako je to tužitelj definirao u tužbenom zahtjevu specificiranom u podnesku od 27. ožujka 2019., ili se eventualno radi o naknadi troškova specijalizacije.

12. Odredba toč. IV Ugovora o specijalizaciji u cijelosti glasi:

"Ako liječnik specijalist prekine radni odnos ranije u odnosu na obvezu iz toč. II al. 9 obvezuje se Bolnici:

1. vratiti bruto plaće i sve naknade plaće u bruto iznosu koje je

dobivao za vrijeme specijalizacije i iznose naknada na teret troškova poslovanja (troškovi mentorstva, specijalističkog ispita i dr.) tako da se ugovara valutna klauzula u valuti EURO po srednjem tečaju Narodne banke Hrvatske na dan isplate sa zakonskom zateznom kamatom od dana svake isplate do dana vraćanja.

2. Na ime indirektne štete platiti iznos od 15.500 EUR protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju Narodne banke Hrvatske na dan isplate, po svakoj godini ranijeg odlaska. Rok za plaćanje iz toč. 1. i 2. je 30 dana od dana neispunjenja ugovorne obveze."

12.1. Odredbom toč. II alineja 9. Ugovora o specijalizaciji tužena se obvezala ostati na radu u Bolnici po položenom specijalističkom ispitu i raditi u svojstvu specijaliste dvostruko vrijeme koliko je trajala specijalizacija, a u slučaju opravdanih razloga spriječenosti za rad produžiti rad za onoliko vremena koliko je trajao opravdani razlog spriječenosti za rad. S obzirom da je specijalizacija tužene trajala ukupno 4 godine, 11 mjeseci i 21 dan (od 23. siječnja 2008. do 13. siječnja 2013.), proizlazi da je tužena po položenom specijalističkom ispitu bila u obvezi ostati na radu kod tužitelja i raditi u svojstvu specijaliste ukupno 9 godina, 11 mjeseci i 12 dana.

12.2. Nije sporno da je tužena nakon završetka specijalizacije kod tužitelja ostala raditi na radnom mjestu doktora medicine specijalist iz anesteziologije, reanimatologije i intenzivnog liječenja u razdoblju od 17. lipnja 2013. do 18. studenog 2013., te sukladno postignutom Sporazumu od 4. veljače 2019. temeljem zaključenog Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 21. veljače 2019., u radnom odnosu kod tužitelja dodatno bila, kako to proizlazi iz Obavijest tužitelja o prestanku ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. prosinca 2021., u razdoblju od 21. ožujka 2019. do 27. prosinca 2021.

12.3. Iz navedenih utvrđenja proizlazi da je tužena kod tužitelja nakon specijalizacije na radnom mjestu doktora medicine specijalist iz anesteziologije, reanimatologije i intenzivnog liječenja provela ukupno 3 godine, 11 mjeseci i 7 dana.

13. Cijeneći sadržaj sporne toč. IV st. 2. Ugovora o specijalizaciji te značenje obveze tužene iz čl. II alineja 9. Ugovora, sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o ugovornoj kazni, a ne o naknadi neizravne štete, kako je to u spornoj odredbi toč. IV st. 2. Ugovora o specijalizaciji naznačeno.

13.1. Naime, obvezu plaćanja novčanog iznosa od 15.500,00 EUR protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, po svakoj godini ranijeg odlaska tužene sa radnog mjesta specijaliste, stranke su ugovorile u slučaju da tužena ne ispuni ugovorom preuzetu nenovčanu obvezu iz navedene odredbe toč. II alineja 9. Ugovora o specijalizaciji, da će ostati na radu kod tužitelja po položenom specijalističkom ispitu i raditi u svojstvu specijaliste dvostruko vrijeme koliko je trajala specijalizacija, a u slučaju opravdanih razloga spriječenosti za rad produžiti rad za onoliko vremena koliko je trajao opravdani razlog spriječenosti za rad.

13.2. Dakle, radi se obvezi tužene za plaćanje navedenog novčanog iznosa u slučaju da ne ispuni ugovorom preuzetu nenovčanu obvezu, što ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o ugovornoj kazni, a ne o naknadi indirektne štete. Naime, odredbom čl. 350. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN-35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 153/23, dalje ZOO) određeno je da vjerovnik i dužnik mogu ugovoriti da će dužnik platiti vjerovniku određeni novčani iznos ili pribaviti neku drugu materijalnu korist ako ne ispuni svoju obvezu ili ako zakasni s njezinim ispunjenjem ili ako je neuredno ispuni, s tim da ugovorna kazna ne može biti ugovorena za novčane obveze (čl. 350. st. 3. ZOO).

14. Da se ne radi o naknadi indirektne štete proizlazi iz činjenice da se obveza isplate navedenog novčanog iznosa niti na koji način sadržajno ne dovodi u vezu sa kakvom indirektnom štetom koja bi za tužitelja nastala u slučaju da tužena ranije prekine radni odnos u odnosu na ugovornu obvezu rada nakon završene specijalizacije iz toč. II alineja 9. Ugovora o specijalizaciji. Iz sporne ugovorne odredbi ne proizlazi na što se indirektna šteta konkretno uopće odnosi, a niti je na tu okolnosti tužitelj predložio izvođenje odgovarajućih dokaza.

14.1. Naime, indirektna štete je pravno određena kao sprečavanje povećanja nečije imovine (izmakla korist), odnosno ostvarenje koristi koja se uz redovan tijek stvari realno mogao očekivati, a koja bi bila ostvarena da nije bilo štetne radnje. Za nastanak indirektne štete potrebno je da oštećeni dokaže postojanje okolnosti temeljem kojih se realno moglo očekivati ostvarenje određene koristi, što tužitelj u postupku ničim nije dokazao.

15. Nadalje, da se ne radi niti o naknadi troškova specijalizacije proizlazi iz činjenice da je obveza tužene na naknadu troškova specijalizacije ugovorena u toč. IV st. 1. Ugovora o specijalizaciji, kojom se tužena obvezala da će tužitelju naknaditi troškove mentorstva, specijalističkog ispita i dr., ako ranije prekine radni odnos u odnosu na ugovornu obvezu rada nakon završene specijalizacije iz odredbe čl. II alineja 9. Ugovora o specijalizaciji. O naknadi troškova specijalizacije pravomoćno je odlučeno presudom koja je donesena u prethodnom postupku, na način da je po toj osnovi tužitelju dosuđen iznos od 74.005,36 kn (st. I izreke navedene presude), a sa iznosom iznad toga, u visini od 661.737,33 kn, tužbeni zahtjev je kao neosnovan odbijen (st. II/1. izreke navedene presude).

16. Unatoč činjenici što nakon specijalizacije tužena nije ostala na radu kod tužitelja dvostruko vrijeme koliko je trajala specijalizacija i unatoč ugovornoj kazni iz toč. IV st. 2. Ugovora o specijalizaciji da će u slučaju da ako prekine radni odnos ranije tužitelju isplatiti navedeni iznos od 15.500,00 EUR protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, po svakoj godini ranijeg odlaska, tužbeni zahtjev za isplatom navedenog iznosa sud je kao neosnovan odbio.

16.1. Ovo stoga što je obveza tužene iz toč. IV st. 2. Ugovora o specijalizaciji u suprotnosti s općim načelima obveznog prava razmjernosti i pravičnosti. Naime, odredbom čl. 4. ZOO, kojom je određeno da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja, dok je odredbom čl. 7. st. 1. ZOO određeno da pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba. Uzimajući u obzir činjenicu da je nakon specijalizacije tužena ostala u sustava javnog zdravstva, koju okolnost treba cijeniti kako u kontekstu izvršenja obveze tužene iz toč. II alineja 9. Ugovora o specijalizaciji, tako i s tim u vezi plaćanja ugovorne kazne ugovorene u toč. IV. st. 2. Ugovora o specijalizaciji. Naime, nakon što je 13. lipnja 2013. tužena položila specijalistički ispit iz anesteziologije, reanimatologije i intenzivnog liječenja, tužena je s tužiteljem zaključila Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 17. lipnja 2013., temelje kojeg je kod tužitelja ostala u radnom odnosu do 18. studenog 2013., da bi, nakon što je navedeni Ugovor raskinula, zasnovala radni odnos u Kliničkom bolničkom centru Rijeka, da bi, kako je to razvidno iz Sporazuma od 4. veljače 2019., temeljem zaključenog Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 21. veljače 2019. ponovno zasnovala radni odnos u Opću bolnicu Virovitica, gdje je ostala na radu, kako to proizlazi iz Obavijest tužitelja o prestanku, u razdoblju od 1. ožujka 2019. do 27. prosinca 2021.

17. S obzirom da je nakon završetka specijalizacije 2013. godine tužena ostala raditi kao specijalista u sustavu javnog zdravstva (do sada ukupno 12 godina), od toga u Općoj bolnici u Virovitici 3 godine, 11 mjeseci i 7 dana, a preostalo vrijeme, što između stranaka nije sporno, u Kliničkoj bolnici u Rijeci, sud smatra da je tužena faktički u cijelosti izvršila obvezu iz toč. II alineja 9. Ugovora o specijalizaciji, irelevantno je da li je tužena, ostajući u sustava javnog zdravstva, doprinijela zaštiti i očuvanju zdravlja stanovništva radom u Općoj bolnici u Virovitici, odnosno u Kliničkoj bolnici u Rijeci, ili u bilo kojoj dugoj javnoj zdravstvenoj ustanovi.

17.1. Distinkcija između slučaja kada specijalista, koji je prije specijalizacije imao zaključeni ugovor o radu s nekom od javno zdravstvenih ustanova, nakon specijalizacije ostane raditi u sustavu javnog zdravstva, i slučaja kada nakon specijalizacije izlazi iz tog sustava, učinjena je u Zakonu o zdravstvenoj zaštiti (NN- 100/18, 125/19, 147/20, 119/22, 156/22, 33/23, 36/24 i 102/25, dalje ZoZZ/18).

17.2. Naime, odredbom čl. 190. st. 1. ZoZZ/18 određeno je da je zdravstvena ustanova u kojoj specijalist zasnuje radni odnos temeljem prethodne suglasnosti Ministarstva, obvezna naknaditi zdravstvenoj ustanovi iz čl. 186. st. 1. ovoga Zakona (čiji je osnivač Republika Hrvatska, jedinica područne (regionalne) samouprave odnosno Grad Zagreb ili jedinica lokalne samouprave) stvarne troškove specijalizacije (određenih u čl. 191. ovoga Zakona) i naknadu u iznosu jedne proračunske osnovice za obračun naknada i drugih primanja u Republici Hrvatskoj po mjesecu neodrađene ugovorene obveze rada nakon završene specijalizacije, u roku od godine dana od dana sklapanja ugovora o radu sa specijalistom, dok je odredbom čl. 190. st. 2. ZoZZ/18 propisano da ako specijalist otkaže ugovor o radu u zdravstvenoj ustanovi iz čl. 186. st. 1. ovoga Zakona, bez prethodne suglasnosti Ministarstva, obvezan je naknaditi troškove specijalizacije iz čl. 191. ovoga Zakona i navedenu naknadu u iznosu jedne proračunske osnovice za obračun naknada i drugih primanja u Republici Hrvatskoj po mjesecu neodrađene ugovorene obveze rada nakon završene specijalizacije (čl. 191. st. 1. ZoZZ/18), s tim da se navedena obveza iz čl. 190. st. 2. ZoZZ/18 odnosi i na specijalista koji otkaže ugovor o radu u zdravstvenoj ustanovi iz čl. 186. st. 1. ovoga Zakona, a ne zasnuje radni odnos u drugoj zdravstvenoj ustanovi čiji je osnivač Republika Hrvatska, jedinica područne (regionalne) samouprave odnosno Grad Zagreb ili jedinica lokalne samouprave (čl. 190. st. 3. ZoZZ/18).

17.3. Dakle, kada je riječ o naknadi troškova specijalizacije i navedene naknade iz čl. 190. st. 1. ZoZZ/18 irelevantno je da li je specijalista, koji je prije specijalizacije imao zaključeni ugovor o radu u javnoj zdravstvenoj ustanovi, nakon specijalizacije ostao u radnom odnosu u toj zdravstvenoj ustanovi, ili je radni odnos u toj zdravstvenoj ustanovi otkazao i radni odnos zasnovao u drugoj javno zdravstvenoj ustanovi, jer u tim slučajevima troškove specijalizacije i navedene naknade specijalista nije u obvezi naknaditi, za razliku od slučaja kada specijalista, koji bez prethodne suglasnosti nadležnog Ministarstva otkaže ugovor o radu u javnoj zdravstvenoj ustanovi, izađe iz sustava javnog zdravstva (čl. 190. st. 3. ZoZZ/18).

18. Sud nije posebno cijenio Pravilnik o specijalističkom usavršavanju doktora medicine od 25. kolovoza 2011., Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine od 5. srpnja 2016., niti Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine od 16. siječnja 2017. (NN-100/11, 133/11, 54/12, 49/13, 139/2014, 116/215, 62/16, 69/26 i 6/17), budući da su odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj U-II- 187/2015 od 11. srpnja 2017., za ovaj postupak ključne odredbe čl. 11. i 11. a Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine prestale važiti 31. prosinca 2017.

19. Što se tiče činjenice da su stranke zaključile Sporazum od 4. veljače 2019. (dalje Sporazum), sud smatra da ta činjenica nije od relevantnog značaja za donošenje meritorne odluke u ovom postupku. Naime, navedenim Sporazumom stranke nisu stavile izvan snage, ili eventualno izmijenile, spornu toč. IV st. 2. Ugovora o specijalizaciji kojom je ugovorena ugovorna kazna, već su navedenim Sporazumom uredile budući radno pravni odnos tužene kod tužitelja, izvršenje kojeg su uvjetovali konačnim uspjehom stranaka u ovom postupku.

19.1. Naime, u čl. 3. st. 1. alineja 2. Sporazuma stranke su se obvezale zaključiti ugovor o radu na neodređeno vrijeme, neovisno o činjenici što se među stankama vodi ovaj spor. Navedenu obvezu su stranke izvršile na način da su zaključili Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 21. veljače 2019., temeljem kojeg je tužena kod tužitelja ponovno zasnovala radni odnosa na radnom mjestu specijaliste iz anesteziologije, reanimatologije i intenzivnog liječenja, koji Ugovor je, kako je to razvidno iz Obavijesti tužitelja o prestanku ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. prosinca 2021., prestao 27. prosinca 2021. otkazom navedenog ugovora o radu od strane tužene.

19.2. Nadalje, u čl. 3. st. 1. alineja 3., 4., 5., 6., 7., 8. i 9. Sporazuma stranke su ugovorile pod kojim uvjetima će se izvršavati obveza rada tužene kod tužitelja u budućem razdoblju, uvjetujući izvršenje navedene obveze konačnim uspjehom stranaka u ovom postupku. Naime, u slučaju da tužbeni zahtjev bude pravomoćno okončan usvajanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti, dosuđeni iznos u cijelosti će biti zamijenjen obvezom ostanka tužene na radu kod tužitelja u trajanju od najmanje 42 mjeseca, počevši od 1. ožujka 2019. (alineja 3.), u slučaju da tužbeni zahtjev bude pravomoćno okončan djelomičnim usvajanjem tužbenog zahtjeva, dosuđeni iznos bit će zamijenjen obvezom ostanka tužene na rada u razmjernom dijelu s uspjehom pri čemu će dosuđeni iznos predstavljati ekvivalent 42 mjeseca obveze ostanka tužene na radu (alineja 4.), u slučaju da tužbeni zahtjev bude pravomoćno odbijen ili odbačen, tada nema daljnje obveze ostanka na radu tužene (alineja 5.), u slučaju da tužitelj otkaže ugovor o radu, osim u slučaju otkaza zbog skrivljenog ponašanja tužene, tada nema daljnje obveze ostanka na radu tužene (alineja 6.), u slučaju da tužitelj otkaže ugovor o radu zbog skrivljenog ponašanja tužene, ili osobno uvjetovanog otkaza, tada je tužena dužna tužitelju nadoknaditi razliku dosuđenog novčanog iznosa, pri čemu dosuđeni iznos predstavlja ekvivalent 42 mjeseca obveze ostanka na radu (alineja 7.), u slučaju da do raskida ugovora o radu dođe uslijed diskriminacije/mobinga ili drugih kršenja prava tužene od strane tužitelja, tada nema daljnje obveze ostanka na radu tužene (alineja 8.), te u slučaju da tužena otkaže ugovor o radu, osim u slučajevima opisanim u prethodnom stavku, prije isteka utvrđene obveze rada, tužena je dužna tužitelju nadoknaditi razliku dosuđenog iznosa, pri čemu dosuđeni iznos predstavlja ekvivalent od 42 mjeseca obveze ostanka tužene na radu (alineja 9.).

19.3. Dakle, uzimajući u obzir da se navedeni Sporazum isključivo odnosi na uređenje budućeg radno pravnog odnosa stranaka, koji je nastao zaključenjem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. prosinca 2021., cijeneći da navedenim Sporazumom stranke nisu stavile izvan snage ili izmijenile spornu toč. IV st. 2. Ugovora o specijalizaciji o obvezi plaćanja ugovorne kazne, kojom je ugovorena obveza tužene za plaćanjem sporne ugovorne kazne, ispunjenje koje obveze je predmet raspravljanja u ovom ponovnom postupku, utvrđeno je da navedeni Sporazum stoga nije od relevantnog značaja za donošenje meritorne odluke.

20. S obzirom na sve navedeno, utvrdivši da je neosnovan zahtjev iz st. 2. petita tužbe za isplatom ugovorne kazne u iznosu od ukupno 62.760,29 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. prosinca 2013. do isplate, sud je isti odbio te presudio kao u st. I izreke.

21. O troškovima postupka tužitelja sud nije donio odluku, budući da je tužitelj po punomoćnici izjavio da troškove postupka ne potražuje.

22. Odluka o troškovima postupka tužene temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN-53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03 i 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), temeljem koje je o troškovima postupka tužene odlučeno razmjerno njezinom uspjehu u sporu. Tužena je u postupku, s obzirom na u tužbi naznačenu vrijednost predmeta spora od 1.126.414,85 kn (149.500,94 EUR), imala troškove u iznosu od ukupno 34.483,75 EUR, i to 2.252,00 EUR na ime nagrade punomoćnika za sastav odgovora na tužbu (Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN-138/23, dalje Tarifa), 563,00 EUR za pristup punomoćnika na ročište od 11. svibnja 2017. (Tbr. 9. toč. 5. Tarife), 11.260,00 EUR za zastupanje po punomoćniku na ročištima od 20. ožujka i 30. listopada 2018., 27. ožujka i 25. rujna 2019. te 13. studenoga 2025. (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), 9.008,00 EUR za sastav 4 obrazložena podnesak (od 10. svibnja 2017., 29. listopada 2018. te 6. rujna i 9. rujna 2019. (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), 2.252,00 EUR za sastav obrazloženih podnesaka od 19. veljače i 27. listopada 2025. (Tbr. 8. toč. toč. 3. Tarife), 2.252,00 EUR za sastav odgovora na žalbu od 4. prosinca 2019. (Tbr. 10. toč. 6. st. 1. Tarife) te 6.896,75 EUR na ime PDV-a od 25 % iznos od (Tbr. 42. Tarife).

22.1. S obzirom da je u parnici tužena uspjela sa oko 94 % od tužbenog zahtjeva, razmjerno tom uspjehu tuženoj je dosuđen trošak postupka u iznosu od ukupno 32.414,73 EUR, dok je sa iznosom iznad dosuđenog, u visini od 3.963,57 EUR, zahtjev tužene za naknadom troškova sud kao neosnovan odbio.

U Slatini, 5. prosinca 2025.

S u d a c :

Josip Bočkai

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u tri istovjetna primjerka. O žalbi rješava županijski sud.

Dostaviti:

1. IP, zaposlenica OB Virovitica, Lj. Gaja 9 - punomoćnica tužitelja.

2. Davor Lazić, odvjetnik iz Zagreba, Avenija Večeslava Holjevca 40 - punomoćnik tužene.