Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Trg Dr. F. Tuđmana 2

31400 Đakovo

Posl. broj: P-626/2023-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, po sutkinji Snježani Brajko, u pravnoj stvari tužitelja GR, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupan po punomoćniku Tomislavu Marinić odvjetniku u [adresa], protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo, OIB 87939104217, Jurišićeva ulica 4, 10000 Zagreb, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 15. listopada 2025. godine u nazočnosti tužitelja s punomoćnikom i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika i javno objavljene presude 5. prosinca 2025. g. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Proglašava se nedopuštenom ovrha određena rješenjem Općinskog suda u Osijeku br.70 Ovr-103/2020 od 7.veljače 2020. g.

II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju prouzročeni parnični trošak, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je svoje dugovanje prema ovrhovoditelju podmirio u većem dijelu, i još uvijek podmiruje, tako da ne stoji iznos duga, na ime kredita, koji je ovrhovoditelj zahtijevao u svojem prijedlogu za ovrhu na nekretninama ovršenika, ovdje tužitelja. Tužitelj ističe kako mu je nekretnina koja je predmet ovrhe jedina nekretnina koja mu služi za stanovanje, odnosno provedbom ovrhe na toj nekretnini tužitelju bi bilo povrijeđeno pravo na dom, u odnosu na koje pravo je Ustavni sud RH izrazio shvaćanje da se svakoj osobi koja tijekom postupka pred građanskim sudovima istakne prigovor miješanja (zadiranja, uplitanja) u njezino pravo na poštivanje doma mjerom prisilnog iseljenja, mora omogućiti da nezavisni sud ocijeni razmjernost i nužnost miješanja, te polazeći od okolnosti konkretnog slučaja ocijenit će može li se miješanje u pravo na dom opravdati razlozima javnog interesa, odnosno postoji li za njega prijeka društvena potreba. Navedeno stajalište Ustavni sud je zauzeo u odlukama broj:U-III-2073/2010 od 4.ožujka 2014.g. (NN br.41/2014) I broj:U-III5917/2013 od 23.svibnja 2014.g. Odredbe članka 75.OZ/12 propisuju zaštitu ovršenika fizičke osobe, a u stavku 5.toga članka OZ/12 propisano je kada se nekretnina smatra jedinom nekretninom ovršenika, a budući da tuženik, kao ovrhovoditelj, već usteže tužitelju, kao ovršeniku, svakomjesečni iznos od 1.072,27 kn na ime povrata potrošačkog kredita, te primjenjujući pravilno odredbe Ovršnog zakona i gore navedenih odluka Ustavnog suda RH, proizlazi da je ovrha na nekretninama tužitelja sasvim nepotrebna i nedopustiva, odnosno provedba ovrhe na novčanim sredstvima tužitelja je sasvim dostatna za podmirenje njegova duga prema tuženiku s osnova povrata potrošačkog kredita.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je u ovršnom postupku u predmetu br. Ovr-103/20 od 6. travnja 2022. godine ovršenik, ovdje tužitelj, upućen da u roku od 15 dana od dana dostave zaključka pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, ali zaključkom od 2. svibnja 2022. godine stavljen je izvan snage zaključak od 6. travnja 2022. godine uz obrazloženje da je ovršenik već upućen pokrenuti parnicu zaključkom od 18. lipnja 2020. godine pod brojem Ovr-103/20. Temeljem tog zaključka od 18. lipnja 2020. godine ovršenik nije pokrenuo parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, a kako je zaključkom od 2. svibnja 2022. godine stavljen izvan snage zaključak od 6. travnja 2022. godine, tuženik navodi da je prestao pravni osnov za podnošenjem tužbe, te predlaže odbaciti predmetnu tužbu.

3. Nadalje tuženik navodi da njegova tražbina nije podmirena. Navodi kako je ovršenik, odnosno tužitelj, potpisom i ovjerom izjave o suglasnosti zaplijene dao suglasnost vjerovniku da mu se zaplijeni plaća, odnosno drugo stalno novčano primanje radi naplate vjerovnikove tražbine, a izjava o suglasnosti ima svojstvo ovršne isprave na temelju koje se može tražiti ovrha protiv dužnika i na drugim predmetima ovrhe, i ne postoje zakonska ograničenja koja bi se odnosila na zabranu istovremenog namirenja ovrhovoditelja iz više predmeta, odnosno sredstava ovrhe.

4. Radi utvrđenja odlučnih činjenica, sud je proveo dokaze uvidom u spis br. Ovr-103/20, podnesak HZMO-a od 15. studenog 2023. godine i 23. rujna 2025. godine, obavijest o mirovini, izvatke iz poslovnih knjiga tuženika, pročitao podneske stranaka i saslušao tužitelja.

5. Tužitelj ZR u svom iskazu je naveo da je s tuženikom zaključio Ugovor o kreditu za kreditni iznos od 20.000,00 eura i u svrhu osiguranja vraćanja kredita je dao suglasnost, odnosno zadužnicu da se u slučaju neispunjenja njegove obveze tuženik može naplatiti na njegovim računima putem zadužnice, kako u pogledu glavnice, tako i u pogledu kamata. Kako mu je u međuvremenu stigla manja ovrha na mirovinu od HRT-a, tuženik, budući da je imao, odnosno on je dozvolio trajni nalog na svoju mirovinu, njemu se zbog te ovrhe nešto manje odbijalo od rate kredita koja je prvotno ugovorena i to je trajalo oko 6 mjeseci kada je tuženik otkazao kredit, aktivirao zadužnicu i pokrenuo ovrhu na nekretninama. Navodi da mu se od mirovine od 2018. godine, a putem zadužnice, usteže po osnovu predmetnog kredita oko 250,00 eura pa čak i više, tako da je s ovim ustegama gotovo u cijelosti otplatio kredit tako da je ostalo, a kako je i HZMO izvijestio sud 1.433,32 eura, s tim da je njemu sada u mjesecu listopadu ustegnut iznos od 250,00 eura, a za koji iznos treba umanjiti navedeno preostalo dugovanje, tako da je praktički ostalo oko 1.100,00 eura, a koje će biti podmireno u narednih 4 mjeseca. Također je naveo da je prilikom realizacije kredita, a također kao jedno sredstvo osiguranja, a sukladno uvjetima banke, ostavio i depozit od 500,00 eura, a koji stoji na posebnom računu banke također za osiguranje vraćanja tog kredita. Posebno je istakao da prilikom zaključenja ugovora nije dao suglasnost da se u slučaju neplaćanja kredita banka može osigurati njegovom nekretninom već isključivo da se može osigurati naplatom na svim njegovim računima, zatim je dostavio jednu bjanko vlastitu i akceptiranu mjenicu potpisanu od svakog sudionika uz mjenično očitovanje, izjavu o suglasnosti za zapljenu dijela plaće ili drugog stalnog primanja i zadužnicu, također potvrđenu kod javnog bilježnika i novčani polog tj. depozit. Nekretnina koja je predmet ovrhe je njegova obiteljska kuća u kojoj živi i to mu je jedina nekretnina za stanovanje i drugih nekretnina nema.

6. Sukladno čl. 8. ZPP-a sud je nakon analize svakog izvedenog dokaza zasebno i svih dokaza zbirno utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.

7. Predmet spora je proglašenje nedopuštenom ovrhe na nekretninama tužitelja u predmetu br. Ovr-103/20 Općinskog suda u Osijeku.

8. Nije sporno da je Općinski sud u Osijeku u predmetu br. Ovr-103/20 dozvolio ovrhu protiv ovršenika, ovdje tužitelja, na nekretninama ovršenika upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] i to kč. br. [katastarska čestica], kuća i dvor br. 21 u Ulici Moravska, površine 401 m2, a na temelju zadužnice od 29. studenog 2012. godine, koja je ovjerena kod javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka pod brojem OV-20440/12 a radi naplate tražbine ovrhovoditelja, ovdje tuženika, u ukupnom iznosu od 14.380,94 eura. Također nije sporno da je ovrhovoditelj prije podnošenja prijedloga za ovrhu na nekretninama pokrenuo ovrhu na novčanim sredstvima ovršenika, a također nije sporno, a što proizlazi iz podneska HZMO-a od 15. studenog 2023. godine koji je na traženje suda izvijestio sud te naveo da HZMO postupa po zadužnici od 29. studenog 2012. godine solmenizirane po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka br. OV-20440/12 te da je u razdoblju od mirovine imenovanog za 06/17 do mirovine za 08/17 te u razdoblju od mirovine za 01/18 do zaključno mirovine za 10/23 ukupno ustegnuti iznos od 9.579,80 eura, te su ustegnuta sredstava dostavljena na žiro račun ovrhovoditelja, tj. tuženika, te da dug po predmetnoj zadužnici na dan 13. studenog 2023. godine iznosi 6.435,27 eura, a naknadnim traženjem od strane suda od 11. rujna 2025. godine da HZMO dostavi podatak koji iznos se usteže od mirovine na ime kredita te koliki je preostali dug, HZMO je podneskom od 23. rujna 2025. godine izvijestio sud da preostali iznos za zapljenu iznosi 1.433,32 eura.

9. Sporno je dali je ovršni postupak nad ovršenikovim novčanim sredstvima smetnja za vođenje ovršnog postupka, dali je ovršeniku, tj. tužitelju, povrijeđeno pravo na dom, te dali je provođenje predmetne ovrhe dopustivo, odnosno dali je ista potrebna s obzirom na preostali dug tužitelja, te dali je dostavljeni podatak od HZMO-a relevantan budući da dugovanje nije podmireno, te dali je nesvrsishodno i neprihvatljivo a kako to tuženik navodi da se uzimaju u obzir uplate izvršenih po HZMO- u budući da te uplate nisu predmet raspravljanja.

10. Neosnovani su navodi tuženika da bi tužbu u ovom predmetu trebalo odbaciti. Uvidom u spis br. Ovr-103/20 nesporno je utvrđeno da je tužitelj kao ovršenik zaključkom Općinskog suda u Osijeku br. Ovr-103/20 od 6. travnja 2022. godine upućen da u roku od 15 dana od dana dostave zaključka pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, a što je isti i učinio, te je 2. svibnja 2022. godine i podnio tužbu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Međutim, po mišljenju suda irelevantno je što je zaključkom Općinskog suda u Osijeku doista 2. svibnja 2022. godine stavljen izvan snage zaključak br. Ovr-103/20-28 od 6. travnja 2022. godine iz razloga jer je ovršenik već upućen na pokretanje parnice zaključkom od 18. lipnja 2020. godine pod brojem Ovr-103/20, kada je ovršenik postupajući upravo po zaključku suda od 6. travnja 2022. godine pokrenuo parnicu radi proglašenjem ovrhe nedopuštenom, pa sud smatra da nema mjesta odbacivanjem predmetne tužbe.

11. Također su neosnovani navodi tuženika da pljenidba novčanih sredstava na mirovini ovršenika po istom pravnom osnovu temeljem koje se provodi ovrha na nekretninama nije relevantna za ovaj tijek postupka, budući da dugovanje nije podmireno.

12. Uzimajući u obzir činjenicu da se predmetna ovrha provodi na novčanim sredstvima ovršenika, odnosno tužitelja, na njegovoj mirovini, a na temelju zadužnice kao ovršne isprave, znači po istom pravnom osnovu temeljem kojeg se provodi ovrha na nekretnini, te da je u razdoblju od siječnja 2018. godine do zaključno s mirovinom za kolovoz 2025. godine HZMO ustegao u korist tuženika kao ovrhovoditelja s ovršenikove mirovine iznos od 14.158,

13. Takva bianco zadužnica nije ovršna isprava, ne može se primijeniti zastarni rok iz čl. 233. st. 1. ZOO-a već se na nju primjenjuje opći zastarni rok koji propisuje odredba 225. ZOO-a. O ovome je pravno shvaćanje zauzeo i Vrhovni sud RH po brojem Su-IV-4/18 od 19. studenog 2018. godine gdje je zauzeto pravno shvaćanje da zadužnica na kojoj je samo ovjeren potpis dužnika zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina, a tražbine iz solmeniziranih zadužnica zastarijevaju u roku od 10 godina.

14. Budući da i tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je predmetna zadužnica isknjižena iz očevidnika FINE 4. kolovoza 2018. godine pa je tom kontekstu u odnosu na tražbinu iz predmetne zadužnice od tog dana ponovno počeo teći petogodišnji zastarni rok koji je istekao 5. kolovoza 2023. godine a zahtjev za izravnu naplatu je podnesen 26. listopada 2023. godine, znači nakon proteka roka od 5 godina.

15. Nadalje valja reći da su neosnovani i bespredmetni navodi tuženika u vezi vođenja parničnog postupka pod brojem P-705/10 i vođenje ovršnog postupka na temelju presude donesene u tom postupku pod brojem Ovr-336/11, jer se u konkretnom slučaju ne radi o postupcima koji su pokretani ili vođeni a niti o radnjama koje su poduzete na temelju zadužnice br. OV-3001/08 ovjerene kod javnog bilježnika Nikole Brač 20. veljače 2008. godine.

16. Budući da je na računu tužitelja provedena pljenidba i prijenos sredstava na njegovim novčanim sredstvima u iznosu od 5.899,19 eura i isti iznos uplaćen na račun tuženika, valjalo je usvojiti i dio tužbenog zahtjeva pod točkom 2. petita tužbe, odnosno pod točkom II izreke presude, te naložiti tuženiku da isplati tužitelju navedeni novčani iznos sa zateznim kamatama.

17. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a tužitelju su priznati troškovi za sastav za sastav tužbe 200,00 eura, obrazloženi podnesak od 13. rujna 2024. godine 200,00 eura, zastupanje na ročištu 6. svibnja 2025. godine 200,00 eura, uvećano za troškove PDV-a 150,00 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu 105,00 eura i na presudu 105,00 eura, kao i troškove ovršnog postupka u iznosu od 491,03 eura, tj. ukupno 1.451,03 eura.

U Đakovu, 5. prosinca 2025. g.

Sutkinja

Snježana Brajko

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu, putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana primitka ove presude.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku