Republika Hrvatska
Općinski sud u Virovitici
Stalna služba u Slatini
Slatina, Trg sv. Josipa 12
Poslovni broj: P-123/2025-11
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
P R E S U D A
Općinski sud u Virovitici, Stalna služba u Slatini, po sucu pojedincu Josipu Bočkai, u pravnoj stvari tužitelja LZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Željki Radoš Radičević, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika Podravska banka d.d., Koprivnica, Opatička ulica 3, OIB: 97326283154, zastupana po odvjetnicima Anji Juršetić Šepčević, Aleksandru Aleksovskom, Dinku Šperandi i Jeleni Nađ iz Odvjetničkog društva Juršetić & Aleksovski d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 21. listopada 2025., održane u prisutnosti tužitelja, zamjenika punomoćnice tužitelja RZ, odvjetničkog vježbenika u odvjetničkom uredu punomoćnice tužitelja, te zamjenika punomoćnika tuženika HZ, odvjetničkog vježbenika u OD Juršetić & Aleksovski d.o.o. iz Zagreba, 5. prosinca 2025. objavio i
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 1. Ugovora o kreditu broj 543-0530-5430015723, sklopljenog dana 27.08.2010. g., između tužitelja LZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Podravska banka d.d., Opatička ulica 3, 48000 Koprivnica, OIB: 97326283154, u dijelu članka koji nosi naziv „NAKNADA“, a koja odredba glasi: „Naknada za korištenje kredita iznosi 2,20 % jednokratno i naplaćuje se kod odobrenja kredita, a ostale naknade naplaćuju se i obračunavaju sukladno Odluci o tarifi naknada Podravske banke d.d. i njezinim izmjenama koje su dostupne na svim prodajnim mjestima Banke (sjedište i poslovnice), a s kojim je Odlukama Korisnik kredita upoznat prije sklapanja ovog Ugovora i u cijelosti ih prihvaća te je suglasan s njihovom primjenom na ovaj ugovor.“
II Nalaže se tuženiku PODRAVSKA BANKA d.d., Opatička ulica 3, 48000 Koprivnica, OIB: 97326283154, da tužitelju LZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 137,17 EUR na ime naplaćene naknade za troškove obrade kredita, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, računajući od 9. rujna 2010. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.
III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 1.454,64 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5. prosinca 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 543-0530- 5430015723 od 27. kolovoza 2010., prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 5.000,00 EUR, protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Podravske banke na dan isplate kredita. Predmetnim ugovorom ugovoren je rok otplate kredita koji iznosi 60 mjeseci kroz otplatu u mjesečnim anuitetima od 105,07 EUR. Tuženik je u članku 1. predmetnog ugovora o kreditu (dio „NAKNADA“) ugovorio odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje pri odobrenju kredita jednokratno platiti tuženiku naknadu za korištenje kredita u visini od 2,20 % od iznosa kredita. Tužitelj ovakvu ugovornu odredbu smatra nepoštenom i ništetnom iz razloga što je takva odredba potpuno nejasna, općenita i uopće ne ukazuje na bilo kakvu potrebu plaćanja troškova obrade kredita te tužitelj niti danas ne zna koji su to točno troškovi plaćeni tim iznosom, jer sve troškove javnog bilježnika i ostale administrativne troškove i slično je snosio sam tužitelj mimo toga. U nijednom dijelu predmetnog ugovora se ne spominje bilo što o stvarnim troškovima zaključenja ugovora. Prema odredbi čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Nadalje je propisano da se nepoštena ugovorna odredba posljedično smatra ništetnom. Nadalje, Vrhovni sud RH je u presudi poslovni broj Rev 673/2023-2 odbio reviziju tužene banke i po pitanju poštenosti ugovorne odredbe o naplati troškova obrade kredita zauzeo stav da je takva odredba nepoštena i ništetna, citirano: „to stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).“ Vrhovni sud RH je u svezi nezakonitosti naplate ulazne naknade izrazio svoj stav i u presudi br. Rev-1051/23 od 03.04.2024., kao i rješenju br. Revd 1601/24 od 30.04.2024. godine. Iz navedenog je razvidno da je tuženik obvezivanjem tužitelja na snošenje naknade za obradu zahtjeva te odobravanje kredita postupao nepošteno i time tužitelja, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj stoga smatra kako je ništetan dio ugovornih odredbi koji se odnosi na ugovaranje naplate troškova obrade kredita te da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno odredbama čl. 323. i 1111. u svezi čl. 1115. ZOO. Za istaknuti je da je Sud Europske Unije u svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i konačno koji su neproporcionalni. Dakle kreditor svoje troškove obrade kredita namiruje kroz ugovorne kamate koje je ugovorio s tužiteljem i to je jedina realna cijena i činidba ovih ugovornih odnosa, dok ovi troškovi predstavljaju samo dodatan namet tužitelju kao potrošaču oko kojeg tužitelj nije mogao pregovarati, niti na isti utjecati. Nastavno na dopis upućen tuženiku, isti je dostavio odgovor koji se prilaže uz tužbu, a iz kojega proizlazi da je tuženik tužitelju dana 09.09.2010. g. naplatio navedenu naknadu, odnosno trošak obrade kredita u visini od 1.033,53 HRK, odnosno 137,17 EUR (2,20 % od ugovorenog ukupnog iznosa zbroja anuiteta koji se tužitelj obvezao isplatiti tuženiku unutar ugovorenog roka po predmetnom kreditu, a ukupan iznos je iznosio 46.933,20 HRK, kako je i razvidno iz otplatnog plana). Uzimajući u obzir odredbe čl. 96. i čl. 102. ZZP te povrh svega odredbu čl. 3., 4. i 10. ZOO, i tumačeći iste u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ i stavu Vrhovnog suda RH, jasno se da zaključiti da je tuženik ugovaranjem odredbe o naknadi za troškove obrade kredita postupao nepošteno i time tužitelja, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj. Uvažavajući stav sudske prakse Vrhovnog suda RH, Ustavnog suda RH i VTSRH, kao relevantnih i u ovom predmetu, a posebice pravno shvaćanje doneseno na sjednici Građanskog odjela VSRH dana 30. siječnja 2020. o zastarijevanju restitucijskih zahtjeva temeljem ništetnog ugovora, odnosno odredbi, tužitelj smatra da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno odredbama čl. 1111. ZOO o stjecanju bez osnove, s time da zastara restitucije nije ni počela teći. Tužitelj ističe da je prethodno od tuženika pribavio potrebnu kreditnu dokumentaciju iz koje se vidi iznos naplaćene naknade (isplatnog naloga), no ukoliko tuženik bude osporavao visinu tužbenog zahtjeva tužitelj ipak pridržava pravo postavljanja točne visine tužbenog zahtjeva nakon izvođenja dokaza financijskim vještačenjem na okolnost koliko i s kojim datumom je tužitelju naplaćena naknada za troškove obrade kredita s tim da sud vještaka ovlasti da po potrebi pribavi dodatnu kreditnu dokumentaciju od tuženika. Slijedom navedenog, tužitelj je predložio da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnost navedene odredbe o plaćanju naknade i troškova te da se tuženiku naloži da tužitelju isplati iznos od 137,17 EUR na ime plaćene naknade, kao i troškove postupka.
2. U odgovoru na tužbu tuženik prvenstveno prigovara označenoj vrijednosti predmeta spora u tužbi, budući da je tužitelj naznačio iznos od 1.464,39 EUR, dok s druge strane tužbom potražuje isplatu iznosa od 137,17 EUR. Pri tome se ukazuje naslovljenom sudu da je postavljanje tužbenog zahtjeva pod toč I usmjerenog na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 1. Ugovora suvišna, budući da isto utvrđenje predstavlja prethodno pitanje kod kondemnacijskog zahtjeva – u teoriji definiran kao deklaratorni preambul kondemnacijskog zahtjeva, i da iz tog razloga nije opravdano nerazmjerno uvećanje vrijednosti predmeta spora radi neutemeljenog povećanja troškova postupka. S tim u vezi, tuženik sukladno čl. 40. st. 3. ZPP predlaže sudu najkasnije na pripremnom ročištu rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba, odrediti vrijednost predmeta spora u visini od 137,17 EUR. Nadalje, i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rješenjima Rev-1264/07 i Rev-215/02 iznosi stav kako deklaratorni zahtjev, istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu, treba poslužiti samo za ocjenu opravdanosti tužbe na činjenje i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora (sudska praksa vezano za navedeno Rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-1264/07 i Rev-215/02). Obzirom da je čl. 15. Ugovora o kreditu dostavljenog uz tužbu ugovorena mjesna nadležnost suda prema sjedištu Banke. S obzirom da je sjedište Banke (tuženika) u Koprivnici predlaže se naslovljenom sudu oglasiti se mjesno nenadležnim i predmet dostaviti Općinskom sudu u Koprivnici, kao mjesno nadležnom sudu na daljnje postupanje. Tuženik ističe prigovor zastare restitucijskog zahtjeva, budući je tužitelj predmetni postupak pokrenuo 24. veljače 2025., nakon proteka svih zastarnih rokova predviđenih Zakonom o obveznim odnosima (NN-35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO). Obzirom na navode o ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu br. 543-0530-5430015723 od 27. kolovoza 2010. (dalje Ugovor o kreditu), tuženik pretpostavljajući da se kondemnacijski zahtjev temelji na institutu stjecanja bez osnove, ističe se kako je zastara nastupila protekom zastarnog roka od 5 godina od dana trenutka primitka ispunjenja (odnosno 09.09. 2010. godine), jer je upravo primitkom ispunjenja povećana imovina jedne stranke te je od tada druga stranka mogla tražiti vraćanje onog što je stečeno bez osnove (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-1705/92 od 20. srpnja 1993.) u smislu čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Upravo zbog navedenog, to potraživanje zastarijeva u općem (petogodišnjem) zastarnom roku iz čl. 225.ZOO. Odredbom članka 328. Zakona o obveznim odnosima propisano da se pravo na isticanje ništetnost ne gasi, a što znači da stranka može deklaratornim tužbenim zahtjevom tražiti utvrđenje ništetnosti ugovora bez ograničenja razdoblja do kojeg može podnijeti takvu tužbu. Da bi Tužitelj mogao ostvarivati restitucijski zahtjev za povratom onog što je dala drugoj stranci na temelju takvog ugovora, kondemnatorni restitucijski tužbeni zahtjev mora podnijeti unutar općeg zastarnog roka jer bi, u protivnom, zbog prigovora zastare protivne stranke (ovdje tuženika) morao biti odbijen. Iako je tužitelj pretpostavljeno motiviran na podnošenje predmetne tužbe stajalištem da njegovo potraživanje restitucijskog zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO započinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena, ili na drugi način ustanovljena, ništetnost ugovora, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., tuženik ističe kako takvo tumačenje navedenih stajališta nije pravilno, budući da bi u slučaju pravilnosti takvog stajališta bilo moguće da stranka koja je nešto predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru tužbenim zahtjevom podnesenim sudu, na primjer 50 godina nakon prestanka ugovora ispunjenjem obveze, zatraži utvrđenje ništetnosti ugovora te ishodi pravomoćnu sudsku odluku kojom bi bila utvrđena ništetnost, kao i da u daljnjem roku od 5 godina kondemnatornim tužbenim zahtjevom potražuje povrat onoga što je dala po tom ugovoru. Time bi u potpunosti zaobišla sama svrha instituta zastare restitucijskog potraživanja jer zastara tog potraživanja de facto (gotovo) nikada ne bi nastupila, a što je protivno i pravnoj sigurnosti jer bi dužnik uvijek bio u neizvjesnosti upravo zbog vjerovnikova prava da vječno potražuje povrat po čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Štoviše, dopuštanjem primjene takvog pravnog stajališta tuženici se i procesno stavljaju u položaj da nemaju faktičnu mogućnost dokazivanja pravno relevantnih činjenica, budući da protekom – in concreto - 15 godina od dana sklapanja ugovora, nije realno niti životno za očekivati da bi koji od djelatnika banke imao sjećanja u vezi pregovora i sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu. Nadalje, pravno shvaćanje – dopunjeno Objedinjenim pravnim shvaćanjem s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 31. siječnja 2022., navodi se da shvaćanja izražena u Odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/20 od 30. siječnja 2020., ukazuju na drugačije tumačenje navedenih stajališta od onih kako ih tumače tužitelji u predmetima analognim ovom predmetu, koji nisu obuhvaćeni postupcima za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. U ranije navedenoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske se navodi da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima te da zastarni rok restitucijskog zahtjeva kao posljedice ništetnosti počinje teći utvrđenjem ništetnosti. Nadalje, slijedi logičan i jedini pravno prihvatljiv zaključak da može biti prekinut samo zastarni rok koji teče, a koji pritom pravomoćnošću odluke u skladu s člankom 245. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima teče iznova, pa je i u skladu s objedinjenim pravnim shvaćanjem osnovano zaključiti da zastara restitucijskog zahtjeva nije prvi put počela teći tek pravomoćnošću presude iz kolektivnog postupka za zaštitu prava potrošača, nego je tom presudom zastara koja je ranije tekla i prekinuta je počela iznova teći. Pritom se napominje da prema saznanju tuženika u pogledu ništetnosti naknade za obradu kredita nije pokrenut kolektivni postupak za zaštitu prava potrošača. Iz navedenog razloga, tuženik je stajališta da bi pravilnim tumačenjem zakona i (oba) stajališta Građanskog odjela VSRH, (jednako kao i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, posl. br. Pž-2637/2023-3 od 9. travnja 2024. godine) navedeno trebalo tumačiti na način da stranka koja je dio svoje imovine predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru, ukoliko želi restitucijskim zahtjevom potraživati povrat te imovine, mora u općem zastarnom roku (a) postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev za povratom te imovine ili (b) u tom roku podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti ugovora/pojedine ugovorne odredbe kako bi u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima tom tužbom prekinula tijek zastarijevanja svog potraživanja iz čl. 323. st. 1. tog Zakona. Ako ona u tom roku ne učini ništa od navedenog, nego nakon proteka tog roka podnese kondemnatorni tužbeni zahtjev, a protivna stranka se pozove na zastaru (čl. 214. st. 3. Zakona o obveznim odnosima), tada bi sud taj tužbeni zahtjev zbog zastare potraživanja trebao odbiti kao neosnovan. Upravo iz razloga što je zastara nastupila prije njenog prekida podnošenjem tužbe u ovom predmetu, tuženik je stajališta da ista zastara nije niti mogla biti prekinuta podnošenjem tužbe, niti će ponovno početi teći s danom kada će odluka suda u ovom postupku postati pravomoćna u pogledu utvrđenja ništetnosti. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbu kao neosnovanu, a podredno odbiti kao neosnovane toč. 2. i 3. tužbenog zahtjeva zbog zastare, a toč 1. odbaciti zbog nedostatka pravnog interesa. Tuženik ističe kako je sporna odredba čl. 1. Ugovora o kreditu, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, sročena jasno, određeno i nedvosmisleno, pri čemu ista podrazumijeva iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 2,20 % na iznos kredita, sukladno Odluci o tarifi naknada Banke, s kojom je korisnik kredita prethodno upoznat u razgovoru s djelatnikom banke, koja je prema provedbenoj proceduri bila sastavni dio ugovora i predana korisniku uz sam Ugovor, što je isti i potvrdio u čl. 17. Ugovora o kreditu, što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Kako bi sukladno čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03, 46/07 i 79/07) došlo do utvrđenja nepoštenosti pojedine odredbe, tužitelj je dužan dokazati da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva, te da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Već samom činjenicom da je naknada određena u jasnom postotku od iznosa kredita, zaključuje se da je odredba jasna, razumljiva i jasno uočljiva, sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, na prvoj stranici istog, a kojim člankom su određeni osnovni podaci o kreditu, koja odredba je ujedno pisana jednakom veličinom fonta kao i ostatak ugovora, što onemogućuje usvajanje tužbenog zahtjeva obzirom na kumulativnost ranije navedenih činjenica. Nadalje, činjenicom da je ugovorena naknada ugovorena sukladno Odluci o tarifama naknada Banke, jasno je da se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo budući da je korisnik kredita bio slobodan, ukoliko mu plaćanje navedene naknade nije odgovaralo, ugovoriti kredit kod druge Banke, odnosno odabrati kod tuženika drugu vrstu kredita koja je u to vrijeme bila dostupna. Štoviše, postojanje, namjena i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te opće poznata u svijesti korisnika kredita te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade. Nadalje, u vezi s tvrdnjom tužitelja da o pojedinim odredbama ugovora nije bilo pregovora, tuženik ističe kako tužitelj nije potkrijepio tu tvrdnju nijednim dokazom, osim vlastitog iskaza. Naime, ugovori o potrošačkom kreditu koje tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačima prilagođeni su svakom pojedinom potrošaču, zbog čega se ugovori razlikuju u bitnim elementima kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, rok otplate i drugi. Iz toga proizlazi ono što je već više puta istaknuto – tužitelj je iznio paušalne tvrdnje bez ikakvih konkretnih dokaza. Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ, čije su odredbe inkorporirane u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo kroz Zakon o zaštiti potrošača, u čl. 4. st. 2. propisano je da se procjena jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora niti na primjerenost cijene i naknade u odnosu na isporučene usluge i robu, pod uvjetom da su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Članak 5. dodatno propisuje da ugovorne odredbe ponuđene potrošaču u pisanom obliku moraju uvijek biti jasno i razumljivo formulirane. Stoga, Direktiva uvodi tzv. načelo transparentnosti, razvijeno kroz praksu Suda EU, prema kojem ugovorne odredbe moraju biti razumljive potrošaču ne samo formalno i gramatički, već mu moraju pružiti dovoljno informacija kako bi mogao razumjeti ekonomske posljedice određene odredbe. Osim toga, valja napomenuti i čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, koji propisuje da će sud prilikom ocjene poštenosti ugovorne odredbe uzeti u obzir prirodu robe ili usluge koja je predmet ugovora, sve okolnosti prije i tijekom sklapanja ugovora, kao i ostale ugovorne odredbe te bilo koji drugi ugovor koji je u odnosu na predmetni ugovor glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i Zakon o zaštiti potrošača definiraju kriterije za procjenu poštenosti ugovornih odredbi, što znači da je i u ovom slučaju potrebno ispitati informacije koje su bile pružene tužitelju kao potrošaču te okolnosti prije i tijekom sklapanja ugovora o kreditu. Što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik naglašava da je tužitelja u potpunosti informirao o njegovoj obvezi plaćanja naknade za obradu kredita što je isti i sam potvrdio u čl. 17. Ugovora o kreditu, a iznos naknade prema svojoj visini u odnosu na vrijednost pravnog posla („priroda robe i usluge koja je predmet ugovora“) predstavlja razmjernu, određenu i jasnu obvezu čije su ekonomske posljedice predvidive, a njeno ispunjenje jednokratno prilikom početne obrade kredita. Odredbe ugovora koje se tiču naknade za obradu kredita dovoljno su jasne i razumljive, odnosno uobičajene za Ugovor o kreditu iz citiranog razdoblja te su ih korisnici kredita mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta te nije jasno što bi iz teksta ugovora korisniku kredita moglo biti upitno. U tom smislu ističe se da je u vrijeme sklapanja ugovora, prema svim standardima zaštite potrošača koji su to vrijeme bili na snazi, navođenje naknade za obradu kredita u ugovoru o kreditu, bez daljnje specifikacije, je samorazumljivo (jasno samo po sebi) i predvidivo, neovisno o tome što je tuženik tužitelja dodatno informirao o istoj naknadi i prilikom sklapanja Ugovora o kreditu. Nadalje, tuženik ističe da obzirom da je obveza plaćanja naknade za obradu kredita jednokratne naravi, ispunjenje je jednokratno prilikom isplate kredita ustegom od strane Banke, nije jasno na koji to način tuženik nije u cijelosti informirao tužitelja kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, budući da je iz teksta samog ugovora razvidna visina naknade koja će biti naplaćena po sklapanju ugovora te u tom smislu nije bilo niti mogućnosti njene promjene (jednostranom odlukom Banke). Ugovorena naknada u postotku od iznosa kredita je prema ugovoru i naplaćena u iznosu navedenom u ugovoru, dok se Odluka banke o tarifi naknada navodi isključivo kao dokument kojim je (prethodno sklapanju ugovora) naknada određena. Dakle, u trenutku sklapanja ugovora tužitelj je imao sve potrebne informacije temeljem kojih je mogao predvidjeti ekonomske posljedice navedene odredbe, slijedom čega nije niti došlo do neravnoteže među strankama. Sukladno čl. 219. ZPP, svaka stranka dužna je predložiti dokaze na kojima temelji svoje tvrdnje. Tužitelj je u tužbi ponudio dva dokazna prijedloga, Ugovor o kreditu, Otplatni plan, promet po kreditu i vlastito saslušanje. Iz samog Ugovora o kreditu jasno je vidljivo da se ne radi o prikrivenim odredbama, već o transparentno i precizno definiranim parametrima, dok je iskaz tužitelja, s obzirom na njegovu ulogu stranke u postupku, nedovoljno vjerodostojan posebice obzirom na protek vremena od 15 godina. Tužitelj je nakon uvida u ugovor i njegove odredbe imao mogućnost odustati od sklapanja ugovora. Iz navedenoga proizlazi da se tužitelj neopravdano i paušalno pozvao na odredbe ZZP koje mu odgovaraju. Zaključno, tuženik naglašava da, nakon proteka 15 godina od sklapanja ugovora o kreditu, nije u mogućnosti dokazati svoje poštenje iskazom svjedoka koji je sudjelovao u pregovorima s tužiteljem, što jasno pokazuje zloupotrebu instituta zastare, kao posljedicu netočnog tumačenja pravnih stavova Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, na kojima tužitelji u sličnim predmetima temelje pokretanje postupaka. Neprepoznavanje i nesankcioniranje takvih tumačenja odbijanjem tužbe, predstavljalo bi povredu prava tuženika na pravično suđenje. Tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini. Neovisno o prethodno navedenom, ako bi sud prvopostavljeni zahtjev tužitelja našao osnovanim, tuženik ističe kako eventualna ništetnost ugovorih odredbi ne povlači za sobom automatski nesavjesnost tuženika slijedom smisla odredbe čl. 1115. ZOO, već se takva savjesnost utvrđuje prema okolnostima svakog individualnog slučaja Naime, obzirom na ranije iznesenu argumentaciju koja ukazuje na poštenost tuženika, početak tijeka zateznih kamata pravilno bi se određivao prema danu podnošenja zahtjeva tužitelja. Navedeno potvrđuje i pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Su-IV-222/04 od 5. ožujka 2004. koje glasi: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva".
3. Tužitelj je u podnesku od 2. travnja 2025., očitujući se na navode odgovora na tužbu, istaknuo da se sustav zaštite uspostavljen Direktivom EEZ 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga, te čl. 5 Direktive ne pretpostavlja samo gramatičku razumljivost ugovorne odredbe o naplati naknade za odobrenje kredita za potrošača, već i da sukladno točki 67. presude Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16.7.2020. “ugovor transparentno opisuje konkretan način funkcioniranja mehanizma na koji se ista odnosi kao i odnos između tog mehanizma i onoga predviđenog drugim odredbama” i to tako da potrošač na temelju preciznih i razumljivih kriterija može procijeniti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze. Tužitelj ukazuje da se sukladno stajalištu Suda EU kao ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom “glavni predmet ugovora” trebaju shvatiti samo one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju, dok se sve ostale odredbe imaju smatrati akcesornima pa stoga ni okolnost da je naknada za otvaranje kredita eventualno bila uključena u trošak istoga ne znači i da ista predstavlja njegovu bitnu činidbu niti da ulazi u odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene pa posljedično ta odredba nije isključena, već podliježe provođenju testa (ne)poštenosti prilikom provođenja kojega se mora preispitati iznos naplaćene naknade i zauzvrat pružene usluge. U tom smislu činjenica da je trošak tzv. ulazne naknade bio određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalnom iznosu, potvrđuje navode tužitelja kako istom naknadom nisu bili “pokriveni” bilo kakvi eventualno nastali stvarni troškovi koje bi tuženik imao pri odobravanju kredita jer takovi ni u kojem slučaju nisu determinirani visinom odobrenih kredita. Podredno, tužitelj drži i da troškovi tzv. ulazne naknade, ako su i postojali, nikako nisu smjeli pasti na teret tužitelja jer je tuženik financijska institucija kojem odobravanje kredita predstavlja jednu od usluga koju isti redovito pruža te je navedeni stoga bio dužan organizirati svoje poslovanje na način da eventualno nastale troškove u postupku odobravanja kredita ukalkulira i podmiri iz kamate koju naplaćivao od tužitelja prilikom otplate kredita. Prema tome, a osobito imajući u vidu kako tuženik i nadalje drži da nije bio u obvezi potrošačima pojasniti odnos i strukturu naplaćenih naknada u ugovorima o kreditu kao niti svrhu istih te budući da kao strana koja je sastavljala predmetni ugovor u sadržaj istoga nije unio podatak o tome kakav je to valjani i ekonomsko opravdani razlog zbog kojega je tobože bilo neophodno ugovoriti plaćanje te naknade ili pak zašto visina naknade ovisi o iznosu odobrenog kredita, razvidno je da tužitelj prije sklapanja ugovora nije imao pristup ni hipotetskim razlozima koji bi eventualno opravdavali tako naplaćene naknade niti je imao saznanja o tome na što se konkretno odnose ti troškovi pa je stoga takova ugovorna odredba, o kojoj tužitelj ujedno nije mogao niti pregovarati sa tuženikom i koja je proizvela znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača, nepoštena i posljedično ništetna. Dakle, odredba ugovora o kreditu sklopljenom između financijske institucije i potrošača kojom se potonjem nalaže plaćanje tzv. ulazne naknade za otvaranje kredita, u situaciji u kojoj tuženik kao strana koja je sastavljala predmetni ugovor nije dokazao da takva naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i eventualnim troškovima, već radi potpunog odsustva transparentnosti u pogledu protučinidbe koju je tuženik tobože pružio kao uslugu za naplaćenu naknadu, ima se smatrati nepoštenom, dok sam tužitelj ujedno izražava i sumnju da mu je tuženik postupanjem na opisani način, suštinski, u dva navrata obračunao i naplatio jednu te istu “uslugu”, i to prvo kroz naplatu ulazne naknade, a drugi puta kroz ugovorenu kamatu. Ciljevi Direktive vijeća Europske zajednice 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima nisu implementirani isključivo u Zakon o zaštiti potrošača već i u odredbe čl. 295. i 296. ZOO, i to radi ostvarenja zaštite jednakosti prava šireg kruga sudionika obvezno pravnih odnosa (čl. 16. ZOO) u ugovaranju općih uvjeta ugovora. Sukladno čl. 295. ZOO, Opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) obrascu ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Prema odredbi čl. 296. ZOO-a, ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Imajući u vidu navedene odredbe zakona razvidno je kako je u svakom pojedinom slučaju potrebno utvrditi je li riječ o odredbama suprotnim načelu savjesnosti i poštenja te jesu li te odredbe prouzročile očitu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno ugrožavaju li navedene odredbe postizanje svrhe sklopljenog ugovora. Tužitelj ukazuje kako je analizom predmetnog Ugovora o kreditu razvidno je da je tekst istoga sastavljen u banci (od strane tuženika), potpisan i predan klijentu (tužitelju) radi solemnizacije ugovora, kako je isti formularni, tipski ugovor koji sadrži skup ugovornih klauzula određenih kao model za sklapanje budućih ugovora, odnosno kako je istim bila isključena mogućnost pregovaranja o pojedinim elementima ugovora. U konkretnom slučaju, osim o odredbi ugovora koja regulira način promjene kamatne stope i vezivanje glavnice kredita uz valutu chf, također se nije pojedinačno pregovaralo niti o odredbi o troškovima tzv. ulazne naknade niti je tužitelj na bilo koji način uopće mogao individualno pregovarati o takovoj odredbi obzirom da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika pa tužitelj nije imao niti mogućnost utjecaja na njezin sadržaj. Budući da je tužitelju kao korisniku predmetnog kredita ostalo nepoznato koji su troškovi obuhvaćeni naplatom tzv. ulazne naknade za odobravanje kredita zajedno sa činjenicom nemogućnosti pregovaranja o navedenoj odredbi rezultiralo je dovođenjem tužitelja u neravnopravan položaj koji je za posljedicu imao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između strana zaključenog ugovora, a na štetu tužitelja. S obzirom da je protivno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta obveza koju nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora, a koja je obveza uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama istoga kao jedne od ugovornih strana, a u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika), a što je suprotno općim načelima građanskog prava kao i načelu ravnopravnosti sudionika u ugovornim odnosima i načelu dužnosti njihove suradnje te osobito načelu zabrane zlouporabe prava, odredba kojom se korisniku kredita nameće plaćanje ulazne naknade u konkretnom slučaju ima se smatrati nepošteno i posljedično ništetnom. Vezano za istaknuti prigovor zastare tužitelj je istaknuo da VSRH svojim pravnim shvaćanjem br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. potvrđuje kako tužiteljevo potraživanje nije u zastari, pozivajući se i na svoje priopćenje objavljeno na web stranici VSRH dana 28. travnja 2021., u kojemu se obavještava da je Sud EU u presudi C-485/19 od 22. travnja 2021. zauzeo identično stajalište kao i VSRH, a prema kojemu se zastara restitucijskog zahtjeva kod potrošačkih ugovora u slučaju ništetnosti računa od takovog utvrđenja, a ne od izvršenog plaćanja.
4. Tuženikov prigovor mjesne nadležnosti sud je rješenjem, posl. br. P-123/2025- 6 od 6. lipnja 2025. (list 96-99), odbio kao neosnovan. Rješenje je postalo pravomoćno 25. lipnja 2025.
5. U postupku sud je izveo dokaze čitanjem preslike Ugovora o kreditu br. 543- 0530-5430015723 od 27. kolovoza 2010., potvrde Podravske banke d.d. o stanju duga o prijevremenoj otplati kredita na dan 9. rujna 2010., Izvoda iz zapisnika sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH, br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. te saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke.
6. Nije sporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao kreditora, zaključen Ugovor o kreditu br. 543-0530-5430015723 od 27. kolovoza 2010., kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 5.000,00 EUR, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Podravske banke na dan isplate kredita, dok je spornom odredbom čl. 1. Ugovora, u dijelu koji nosi naslov "Naknada" ugovoreno „Naknada za korištenje kredita iznosi 2,20 % jednokratno i naplaćuje se kod odobrenja kredita, a ostale naknade naplaćuju se i obračunavaju sukladno Odluci o tarifi naknada Podravske banke d.d. i njezinim izmjenama koje su dostupne na svim prodajnim mjestima Banke (sjedište i poslovnice), a s kojim je Odlukama Korisnik kredita upoznat prije sklapanja ovog Ugovora i u cijelosti ih prihvaća te je suglasan s njihovom primjenom na ovaj ugovor.“
7. Nije sporno da je tužitelj 9. rujna 2010. prijevremeno otplatio predmetni kredit, što je razvidno iz priložene potvrde Podravske banke d.d. o stanju duga o prijevremenoj otplati kredita na dan 9. rujna 2010. (list 22), niti je sporno da je istog dana tuženik od tužitelja naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 1.033,53 kn (interni nalog tuženika, list 21), što prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR, utvrđen Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 137,17 EUR.
8. Sporna je osnovanost pravne osnove tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva, odnosno sporno je da li je sporna odredba čl. 1. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna u dijelu gdje ugovorena obveza tužitelja za plaćanje svih naknada i troškova sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Banka, da li tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe s deklaratornim tužbenim zahtjevom na utvrđenje ništenosti sporne odredbe Ugovora o kreditu, da li je vrijednost predmeta spora naznačena u tužbi pravilno određena, da li tužitelj ima pravo na isplatu utuženog iznosa i po kojoj pravnoj osnovi, te da li je nastupila zastara utužene tražbine.
9. Povodom tuženikovog prigovora označenoj vrijednosti predmeta spora u tužbi, sud je na pripremnom ročištu od 30. travnja 2025. ovaj prigovor otklonio, utvrdivši da je u tužbi naznačena vrijednost predmeta spora pravilno utvrđena u iznosu od 1.464,39 EUR. Naime, odredbom čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama (NN-118/18 i 51/23, dalje ZSP) određeno je da se u parnicama u kojima je predmet spora izvršenje kakve radnje, trpljenje, nečinjenje, izjava volje, utvrđivanje postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa ili utvrđivanje istinitosti ili neistinitosti neke isprave, kao vrijednost predmeta spora uzima iznos koji je tužitelj naznačio u tužbi, ali ne manji od 1.327,22 EUR. Nadalje, odredbom čl. 16. ZSP propisano je da u slučaju kada je jednom tužbom obuhvaćeno više zahtjeva protiv istog tuženika, bez obzira temelje li se svi zahtjevi na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi ili ne, vrijednost predmeta spora određuje se prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. S obzirom da se u ovoj pravnoj stvari dokazi izvode i u pogledu deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe (st. I petita tužbe) i u pogledu kondemnatornog zahtjeva za isplatom iznosa od 137,17 EUR (st. II petita tužbe), vrijednost predmeta spora pravilno je, sukladno odredbi čl. 37. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN- 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 129/19 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP), u tužbi određena zbrajanjem vrijednosti oba tužbena zahtjeva (1.327,22 + 137,17).
10. Vezano za postojanje pravnog interesa tužitelja za podnošenje tužbe s deklaratornim tužbenim zahtjevom na utvrđenje ništetnosti, sud smatra da tužitelj ima pravni interes za podnošenje ovakve tužbe. Naime, odredbom čl. 187. st. 1. ZPP određeno je da tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje kakvog prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave, dok se prema odredbi čl. 187. st. 2. ZPP takva tužbe može podnijeti kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.
10.1. Kod ocjene postojanja pravnog interesa tužitelja za podnošenje tužbe na utvrđenje ništetnim sporne ugovorne odredbe, bez relevantnog značaja je činjenica što je u tužbi pored deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti tužitelj podnio i kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatom. Osim toga, odredbom čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN-35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO) određeno je da se na ništetnost ugovora ili pojedine odredbe ugovora može pozvati svaka zainteresirana osoba, pa dakle svakako i ugovorna strana određenog ugovora čije odredbe su predmetom tužbe na utvrđenja ništetnosti, ako za to ima pravni interes. U konkretnom slučaju pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe sa zahtjevom na utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe nalazi se u činjenici što tužitelj u slučaju osnovanosti deklaratornog tužbenog zahtjeva stječe mogućnost dokazivanja osnovanosti kondemnatornog tužbenog zahtjeva za isplatom sukladno odredbama ZOO o stjecanju bez osnove, odnosno za povratom iznosa koji je tuženik od tužitelja naplatio na ime naknade zbog prijevremene otplate kredita.
11. Tuženikov prigovor zastare utuženog potraživanja nije osnovan. Naime, odredbom čl. 241. ZOO određeno je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja, dok je odredbom čl. 245. st. 1. ZOO propisano da nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Pokretanjem predmetnog parničnog postupka sa tužbom na utvrđenje ništetnosti navedenog dijela sporne ugovorne odredbe iz čl. 1. Ugovora o kreditu došlo je do prekida zastare, a zastarijevanje restitucijskog zahtjeva za isplatom, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počelo je teći iznova. Ovakav pravni stav suda sukladan je obvezujućem pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda br. Su-IV- 47/2020-2 od 3. siječnja 2020., prema kojem "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.".
12. Na okolnost osnovanosti deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti navedenog dijela sporne ugovorne odredbe izvedeni su dokazi čitanjem predmetnog Ugovora o kreditu, Izvoda iz zapisnika sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. te saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke.
13. Tužitelj je iskazao da je točno da je s tuženikom zaključio predmetni Ugovor o kreditu od 27. kolovoza 2010., na iznos kredita u visini od 5.000,00 EUR, protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju Podravske banke na dan isplate kredita. Radi se o gotovinskom nenamjenskom kreditu, a kredit mu je bio potreban kako bi financirao troškove za radove na kući. Što se tiče naknade troškova za obradu kredita iskazuje da se u to vrijeme nije mogao dobiti kredit bez obveze plaćanja te naknade. U razgovoru koji je vodio sa djelatnikom banke oko ostvarenja ovog kredita nije bio obaviješten o kojoj točno visini naknade se radi, niti mu je bilo rečeno na koje konkretno troškove banke se ova naknada odnosi, odnosno što se uzima u obzir prilikom utvrđivanja visine te naknade. Od djelatnika banke nije tražio dodatno obrazloženje oko troškova ove naknade, jer je znao da se kredit nije mogao dobiti bez plaćanja te naknade, stoga nije niti pokušao od djelatnika banke tražiti dodatno obrazloženje s tim u vezi. Po zanimanju je trgovac, predmetni Ugovor o kreditu je pročitao i razumio. U Ugovoru o kreditu bila je i odredba o obveznom plaćanju naknade, no s obzirom na protek vremena ne sjeća se da li je u toj odredbi naknada bila izražena u postotku ili točno određenom novčanom iznosu. Radi ostvarenja kredita nije se interesirao kod drugih banaka, jer je i kod drugih banaka sve bilo isto vezano za plaćanje naknade za obradu kredita i taj uvjet za dobivanje kredita je bio svuda isti. Predmetni kredit otplatio je u cijelosti prije ugovorenog roka otplate.
13.1. Iz danog iskaza tužitelja proizlazi da prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelj, kao korisnik kreditnih usluga – potrošač, i tuženik, kao trgovac, nisu pojedinačno pregovarali o spornoj odredbi čl. 1. predmetnog Ugovora o kreditu, niti je tužitelj imao mogućnost utjecati na sadržaj sporne odredbe niti mu je, kao potrošaču, na jasan i nedvosmislen način od strane Banke prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.). Iz iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Ugovaranje naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u određenom nominalnom iznosu, ukazuje da ugovorenom naknadom nisu bili obuhvaćeni stvarni troškovi koje bi tuženik imao u slučaju prijevremen otplate kredita, niti je razvidno iz kojeg razloga bi visina navedene naknade bila uvjetovana visinom odobrenih kredita. Tužitelju je, kao potrošaču - korisniku predmetnog kredita, ostalo nepoznato koji su troškovi obuhvaćeni naplatom tzv. Izlazne naknade, o navedenoj odredbi se nije pregovaralo, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u ugovornim odnosima i načelu dužnosti njihove suradnje te je spornom odredbom tužitelju nametnuta obveza koju tužitelj nije mogao kao cjelinu objektivno sagledati u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora.
13.2. Nadalje, kada je riječ o predmetnom Ugovoru o kreditu utvrđeno je da se radi o formularnom, tipskom ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik, koji sadrži ugovorne odredbe određene kao model za sklapanje budućih ugovora, čime je bila isključena mogućnost pregovaranja o spornoj odredbi čl. 1. Ugovora o kreditu, slijedom čega proizlazi da je sporna ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna. Naime, prema odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN-79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 5 6/13, dalje ZZP/07) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom st. 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 102. st. 1. ZZP/07 izrijekom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
14. Ugovaranje obveze tužitelja za plaćanje svih naknada i troškova sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Banka imalo je za posljedicu značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, prije svega tuženik ničim nije dokazao opravdanost sporne naknade, niti je tužitelja informirao o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade, odnosno koje to posebne usluge i koji konkretni troškovi su nastali za Banku zbog prijevremene otplate kredita, niti su stranke pojedinačno pregovarali o spornoj odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, slijedom čega tužitelj nije niti imao mogućnost utjecati na sadržaj sporne odredbe, niti je tuženik tužitelju na jasan i nedvosmislen način prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi koji se podmiruju iz te naknade, što je u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja, prema kojem su svi sudionici u postupku obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. S obzirom da tuženik ničim nije dokazao opravdanost sporne naknade, već iz činjenice, što je opće poznato, da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni nikakvi stvarni troškovi koje je tuženik imao zbog prijevremen otplate predmetnog kredita. Sve navedeno nema sumnje da je imalo za posljedicu značajno narušenu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.
14.1. Pri tome treba imati u vidu presudu Suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku, koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. st. 1. Direktive 93/13 Vijeća EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje glasi - da li odredba o „naknadi za obradu kredita“ kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, Sud Europske unije je presudom u tim predmetima zaključio da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije, kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita, može stvoriti na štetu potrošača neznatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN-78/12).
14.2. Pravno shvaćanje izraženo u navedenoj presudi Suda Europske unije prihvatio je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024., u kojoj se pozvao na presudu Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, u kojoj je odlučeno:
„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.
2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“
14.3. U obrazloženju navedene presude Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. Vrhovni sud Republike Hrvatske pozvao se i na svoju Odluku Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022., u kojoj je istaknuto "… da banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa da stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti)."
15. Utvrdivši da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja sporne ugovorne odredbe iz čl. 1. Ugovora o kreditu, u dijelu gdje ugovorena obveza tužitelja za plaćanje svih naknada i troškova sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Banka, bilo protivno odredbama čl. čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima te protivno odredbi čl. 96. st. 1. ZZP/07, utvrdivši da je sporna ugovorna odredba nepoštena i posljedično tome ništetna (čl. 102. st. 1. ZZP/07), cijeneći da je sporna ugovorna odredba, u dijelu gdje je ugovorena obveze tužitelja za plaćanje svih naknada i troškova sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Banka, za posljedicu imala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, sud je tužbeni zahtjev za isplatom utuženog iznosa od 137,17 EUR usvojio te presudio kao u st. II izreke.
15.1. Naime, obveza tuženika da tužitelju naknadi navedeni iznos temelji se na odredbama čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi, s tim da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti, kako to određuje odredba st. 3. istog članka, nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, dok je odredbom čl. 1111. ZOO određeno da u slučaju ništenosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je drugoj vratiti sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora.
16. S obzirom da je stjecanje navedenog novčanog iznosa od strane tuženika posljedica ništetnosti navedenog dijela sporne ugovorne odredbe iz čl. 1. predmetnog Ugovora o kreditu, koju je u ugovor unio tuženik kao trgovac, tuženik se glede primljenog iznosa ima smatrati nesavjesnim stjecateljem, slijedom čega je, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO, dužan tužitelju na dosuđeni iznos platiti zakonsku zateznu kamatu, počevši od 9. rujna 2010., odnosno od dana stjecanja utuženog iznosa, pa do isplate.
17. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, temeljem koje je sud obvezao tuženika da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od ukupno 1.454,64 EUR, i to 200,00 EUR na ime nagrade punomoćnice tužitelja za sastav tužbe (Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN-138/23, dalje Tarifa), 600,00 EUR za zastupanje na ročištima od 30. travnja, 11. rujna i 1. listopada 2025. (Tbr. 9. toč. 1. Tarifa), 200,00 EUR za sastav obrazloženog podneska od 2. travnja 2025. (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), 100,00 EUR za zastupanje na ročištu za objavu presude od 5. prosinca 2025. (Tbr. 9. toč. 3. Tarife), 275,00 EUR na ime PDV-a od 25 % (Tbr. 46. Tarife), 26,55 EUR za sudsku pristojbu na tužbu (čl. 7. st. 1. ZSP i Tbr. 1. st. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi, NN-37/23, dalje Uredba) te 53,09 EUR za sudsku pristojbu na presudu (Tbr. 2. st. 1. Uredbe).
U Slatini, 5. prosinca 2025.
S u d a c:
Josip Bočkai
Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u tri istovjetna primjerka. O žalbi rješava županijski sud.
Dostaviti:
1. Željka Radoš Radičević, odvjetnica iz Osijeka - punomoćnica tužitelja.
2. OD Juršetić & Aleksovski d.o.o. iz Zagreba - punomoćnik tuženika.
