Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb – Istok, Turinina 3

Poslovni broj: P-1147/2023-26

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu toga suda Janu Torjancu, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice PŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku Zlatku Kovačiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, zastupan po punomoćniku Andreju Šooš Maceljskom, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 30. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja odvjetnika Zlatka Kovačića i zamjenika punomoćnika tuženika odvjetnika Vinka Milicana, 5. prosinca 2025.

r i j e š i o j e

I. Utvrđuje se da je tužba djelomično povučena

- u dijelu utvrđenja ništetnom odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 4.1. Ugovora o kreditu broj 9011036515 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 22.02.2006. godine, a koja glasi: 6 «...po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana... » pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana te

- za iznos od 1.655,83 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

II. Odbija se tuženika sa zahtjevom za naknadu troškova postupka na povučeni dio tužbenog zahtjeva kao neosnovan.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj 9011036515 kojeg su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 22.02.2006. godine, a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl. 1. koji glasi:

„ … protuvrijednosti od 43.750,00 CHF po srednjem tečaju za CHF“ i čl. 7.2.

„...jednakih mjesečnih anuiteta plativo po kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF.... ».

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 8.344,17 EUR s osnove ništetnosti odredbi o valuti otplate anuiteta za koji je vezana glavnica švicarski franak, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 11,35 EUR od 30.10.2008 pa do isplate

- na iznos od 9,86 EUR od 12.2.2009 pa do isplate

- na iznos od 6,40 EUR od 21.3.2009 pa do isplate

- na iznos od 7,61 EUR od 16.4.2009 pa do isplate

- na iznos od 5,75 EUR od 17.7.2009 pa do isplate

- na iznos od 5,70 EUR od 28.8.2009 pa do isplate

- na iznos od 6,32 EUR od 20.11.2009 pa do isplate

- na iznos od 6,25 EUR od 21.11.2009 pa do isplate

- na iznos od 5,45 EUR od 9.12.2009 pa do isplate

- na iznos od 19,90 EUR od 14.5.2010 pa do isplate

- na iznos od 19,97 EUR od 14.5.2010 pa do isplate

- na iznos od 29,33 EUR od 11.7.2010 pa do isplate

- na iznos od 22,92 EUR od 11.8.2010 pa do isplate

- na iznos od 38,43 EUR od 15.9.2010 pa do isplate

- na iznos od 31,98 EUR od 11.10.2010 pa do isplate

- na iznos od 39,35 EUR od 7.4.2011 pa do isplate

- na iznos od 47,06 EUR od 10.5.2011 pa do isplate

- na iznos od 46,00 EUR od 10.5.2011 pa do isplate

- na iznos od 47,34 EUR od 11.5.2011 pa do isplate

- na iznos od 48,46 EUR od 19.5.2011 pa do isplate

- na iznos od 56,31 EUR od 08.06.2011 pa do isplate

- na iznos od 34,08 EUR od 21.09.2011 pa do isplate

- na iznos od 32,35 EUR od 01.10.2011 pa do isplate

- na iznos od 30,77 EUR od 01.10.2011 pa do isplate

- na iznos od 30,65 EUR od 01.10.2011 pa do isplate

- na iznos od 59,34 EUR od 4.12.2013 pa do isplate

- na iznos od 7.019,59 EUR od 4.12.2013 pa do isplate

po kamatnoj stopi za razdoblje od 30. listopada 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.150,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 5. prosinca 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužbom od 12. lipnja 2023., koja je uređena podneskom od 28. rujna 2025., tužiteljica PŠ zatražila je donošenje presude kojom bi se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. naložilo da joj isplati iznos od 8.344,17 EUR na ime preplaćenih iznosa anuiteta po Ugovoru o kreditu od 22. veljače 2006., uz pripadajuće zatezne kamate, jer da je taj ugovor sadržavao ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Tužiteljica je ujedno zatražila i da se presudom utvrdi ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u predmetnom Ugovoru o kreditu, a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl. 1. i čl. 7.2. Tužiteljica je zatražila i naknadu parničnog troška, uz zatezne kamate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik Privredna banka Zagreb d.d. osporio je osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, u bitnom ističući da je nastupila zastara potraživanja tužitelja; da se utvrđenja iz parnice po kolektivnoj tužbi ne mogu primijeniti na konkretan predmet; da nema mjesta vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine, a kamoli izravnoj primjeni navedene presude; da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena klauzula; da je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje kredita s valutnom klauzulom; da tužitelj nije dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže između stranaka; da nije osnovano raspravljati o visini tužbenog zahtjeva, budući da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog potraživanja, u navod da se opreza radi u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tuženik prilikom izračuna iste u obzir trebaju uzeti i negativne razlike. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška.

3. Inicijalno postavljenim tužbenim zahtjevom tužiteljica je zahtijevala i utvrđenje ništetnom odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi sadržanoj u čl. 4.1. predmetnog Ugovora o kreditu pa da stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana (točka I. tužbe) te je zahtijevala isplatu od 10.000,00 EUR/75.345,00 HRK s osnove ništetnosti odredbi o promjenljivim ugovorenim kamatama i s osnove ništetnosti odredbi o valuti otplate anuiteta za koji je vezana glavnica švicarski franak, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom (točka III. tužbe). Tužiteljica je potom na ročištu 25. veljače 2025. povukla zahtjev u toč. III. tužbenog zahtjeva, drugi red s osnove ništetnosti odredbe o promjenjivim ugovornim kamatama da bi nakon izvedenog financijskog vještačenja zatražila isplatu iznosa od 8.344,17 EUR s osnove ništetnosti odredbi o valuti otplate anuiteta za koji je vezana glavnica švicarski franak, pritom izostavljajući dio zahtjeva u dijelu kojim se traži utvrđenje ništetnom odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržanoj u čl. 4.1. Ugovora o kreditu broj 9011036515 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 22.02.2006. godine, a koja glasi: 6 «...po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana... » pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana. Kako je time tužiteljica djelomično povukla tužbu, pritom smanjivši tužbeni zahtjev radi isplate, a na koje je djelomično povlačenje sukladno čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) tuženik podneskom od 9. listopada 2025. izrijekom pristao, tako je odlučeno kao u točki I. izreke rješenja.

4. U provedenom postupku pročitani su Ugovor o kreditu broj 9011036515 od 22. veljače 2026. (list 7-13; 58-64 spisa), pismo namjere 21. listopada 2013. (list 14 spisa), opći uvjeti poslovanja sa građanima od listopada 2004. (list 39-47 spisa), članak Pojašnjenje "Analize rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu s promjenjivom valutnom stopom – primjer kredita vezanog uz švicarski franak" objavljene u Biltenu o bankama broj 12 (list 48-49 spisa), pregled uplata po kreditu na dan 3. ožujka 2025. (list 54-55 spisa), plan otplate (list 56-57 spisa), otplata tablica sa prikazom efektivne kamatne stope od 22. veljače 2006. (list 65-69 spisa), knjigovodstvena kartica na dan 3. ožujka 2025. (list 70-86 spisa), plan otplate (list 112-113 spisa), pregled uplata po kreditu na dan 5. ožujka 2021. (list 114-115 spisa), knjigovodstvena kartica na dan 5. ožujka 2021. (list 116-135 spisa), pregled uplata po kreditu na dan 5. ožujka 2021. (list 136 spisa) te je saslušana tužiteljica (list 89-90 spisa) i provedeno je vještačenje po vještaku financijske struke Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. (list 94-100; 139-144 spisa).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet parnice je utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba iz članka 1. i 7.2. Ugovora o kreditu od 22. veljače 2006. koji je bio sklopljen između tužiteljice i tuženika, uz daljnji zahtjev za isplatu iznosa 8.344,17 EUR s naslova preplate anuiteta s osnove ništetnosti odredbi o valuti otplate anuiteta za koji je vezana glavnica švicarski franak.

7. U postupku nije sporno da je tuženik s tužiteljicom sklopio sporni ugovor o kreditu. Također nije sporno da je tuženik tužiteljici isplatio ugovoreni kredit, kao i to da ga je tužiteljica potom otplaćivala u skladu sa svim ugovorenim parametrima (dakle, prema valutnoj klauzuli u CHF) te da je ugovor otkazan od strane tuženika 28. svibnja 2012.

8. Sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva, pri čemu je prije svega sporno je li ugovorna odredba navedenog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetna te je li nastupila zastara tužiteljevog restitucijskog zahtjeva kao i ima li tuženik pravo na negativne razlike.

9. Valjanost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli (CHF) u potrošačkim ugovorima o kreditu bila predmet preispitivanja pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u parničnom postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a povodom tužbe udruge za zaštitu potrošača Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, protiv osam tuženih banaka koje su takve kredite ugovarale sa potrošačima, a među kojim bankama (tuženicima) je bio i tuženik.

10. U tom postupku je pravomoćnom presudom posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženik (jednako kao i ostale tužene banke) u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača (korisnika kredita), zaključujući ugovore o kreditima sa ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je švicarski franak ugovoren kao valuta uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja tih ugovora o kreditu, tijekom pregovora i u svezi zaključenja tih ugovora, banka kao trgovac nije u cijelosti informirala korisnike kredita (potrošače) o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je tuženik time postupio suprotno odredbama tada važećih Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11. U navedenom postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno je da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u potrošačkim ugovorima o kreditu nije bila razumljiva za klijente, jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, s time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredite (potrošače) zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, pri čemu su svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

12. Po čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22; dalje ZPP) fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava građana da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13. Uvidom u Ugovor o kreditu br. 9011036515 od 22. veljače 2006. (list 7-13 spisa) utvrđeno je da je taj ugovor bio sklopljen između tuženika Privredna banka Zagreb d.d. kao kreditora i tužiteljice PŠ kao korisnika kredita i DŠ kao založnog dužnika te da je njime iznos kredita bio utvrđen u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 43.750,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1.), uz rok otplate od 240 mjeseci (čl. 7.1.), u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja (čl. 7.2.), s time da se radilo o kreditu za adaptaciju stambenog objekta, zatvaranje postojećeg kredita i adaptaciju (čl. 2.1.). Iz sadržaja tog Ugovora proizlazi da on u niti jednom dijelu ne sadrži parametre pomoću kojih je tužiteljica mogla shvatiti okolnosti važne za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, odnosno sve rizike i mogućnosti značajne fluktuacije tečaja CHF.

14. Iz iskaza tužiteljice PŠ (list 89-90 spisa), kojoj ovaj sud u potpunosti vjeruje jer je iskazivala na uvjerljiv način, a sam iskaz je životan i logičan te je u skladu sa ispravama u spisu, proizlazi da je 2006. godine podigla kredit kod Privredne banke Zagreb d.d. radi adaptacije kuće u [adresa]. te da su u stanu stanovali suprug i dijete, a danas više nema taj stan u vlasništvu jer ga je prodala 2013. da bi vratila ovaj kredit; da je ovu banku odabrala jer je tamo imala račun i njihova ponuda joj se činila najpovoljnija; da joj u banci nisu nudili nikakav drugi kredit osim u CHF te su joj rekli da je on najpovoljniji; da joj ništa nije objašnjavano da se tečaj može mijenjati te da ista nije računala da će rata kredita oscilirati; da nije bilo nikakvih pregovora oko uvjeta kreditiranja; da se ne može sjetiti je li ju banka kontaktirala prije povećanja rata; da je ista po struci ekonomski tehničar ali da se odmah po završetku škole zaposlila kao zemljišnoknjižni referent i nikada nikad radila u svojoj struci; da nije imala obrt niti firmu; da je znala za takve promjene u visini rate kredita ne bi dizala kredit s obzirom da njezina plaća to ne bi mogla podnijeti; te da je kredit otplaćen 2013. na način da je prodala nekretninu.

15. Dovodeći u vezu sadržaj Ugovora o kreditu od 22. veljače 2006. sa prihvaćenim iskazom tužiteljice, ovaj sud je utvrdio da je tužiteljica predmetni ugovor sklopila kao fizička osoba u svrhu adaptacije kuće za potrebe stanovanja, a da predmetni kredit nije korišten u svrhe koje bi bile namijenjene njezinom zanimanju, odnosno njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dakle da je ugovor sklopila kao potrošač te da se stoga radi o potrošačkom ugovoru, sve sukladno članku 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja navedenog ugovora. S druge strane, tuženik je banka, a nuđenje, odobravanje i sklapanje ugovora o kreditu odnosno nastupanje na tržištu u okviru istog je redovni predmet poslovanja tuženika pa je stoga tuženik je u tom ugovoru nastupio kao trgovac sukladno članku 3. točka 2. ZZP/03.

16. Što se pak tiče pojedinačnog pregovaranja te informiranosti potrošača, iz iskaza tužiteljice jasno proizlazi da tuženik s istom nije prethodno pregovarao o spornim odredbama, niti joj ih učinio razumljivim, obzirom da istoj nije objasnio rizike u vezi valutne klauzule kao ni parametre koji utječu na mijenjanje tečaja, odnosno da nije bila obaviještena o svim mogućim posljedicama i rizicima ugovaranja kredita koji je vezan uz valutu CHF. S tim u vezi valja uzeti u obzir i Direktivu 93/13/EEZ prema kojoj se sukladno čl. 3. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora s time da ugovorne odredbe koje se potrošaču nude u pisanom obliku moraju biti jasne i razumljive, a ovaj je članak i formalno implementiran u nacionalno zakonodavstvo na temelju odredbe čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12). Pritom se napominje da je na tuženiku teret dokaza, u smislu članka 219. u svezi članka 221. a ZPP-a, o obaviještenosti potrošača o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka kao i da je ugovor sklopljen za obavljanje druge djelatnosti (tako i USRH U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.), a što tuženik tijekom postupka nije dokazao.

17. Zaključno, a u odnosno na činjenicu da je tužiteljica po struci ekonomski tehničar, ovaj sud ističe da ta okolnost ne oduzima tužiteljici svojstvo potrošača jer, uz činjenicu da tužiteljica nikada nije radila u svojoj struci, posjedovanje ekonomskih znanja ne znači i konkretnu svijest o rizicima ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u švicarskom franku, a niti znanje da će tečaj biti znatno nepovoljniji tijekom vremena otplate kredita, a osim toga tužiteljici su trebale biti pružene i razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje odredbe ugovorne obveze mogu imati na njezine financijske obveze, a koje istoj, kako je utvrđeno u postupku, nisu pružene.

18. Iz prethodno iznesenih razloga sud zaključuje da je pojedinačni ugovor o kreditu, koji je bio sklopljen između tužiteljice i tuženika, u cijelosti u dosegu pravomoćne presude koja je protiv tuženika donesena u parničnom postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, pa je sukladno čl. 502.c ZPP sud u ovoj parnici vezan utvrđenjima iz te presude, i to utvrđenjem da su ugovorne odredbe o potrošačkom kreditu sa valutnom klauzulom u CHF ništetne.

19. Slijedom navedenoga, ovaj sud utvrđuje da je Ugovor o kreditu br. 9011036515 od 22. veljače 2006. koji je bio sklopljen između tužiteljice i tuženika, ništetan u dijelu u kojem je njime ugovorena valutna klauzula u CHF, po kojoj je kunski iznos kredita bio vezan uz tečaj švicarskog franka, a radi se konkretno o odredbama sadržanima u čl. 1. u dijelu koji glasi „… protuvrijednosti od 43.750,00 CHF po srednjem tečaju za CHF“ i u čl. 7.2. u dijelu koji glasi „...jednakih mjesečnih anuiteta plativo po kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF…“.

20. Stoga je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev u dijelu utvrđenja da su ništetne ugovorne odredba konkretnog ugovora o kreditu u citiranim dijelovima, pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

21. U postupku nije sporno da je tužiteljica prilikom otplate kredita tuženiku vršila plaćanja na temelju ništetne ugovorne odredbe, i to u dijelu u kojem se iznos anuiteta povećavao zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF koji je važio u trenutku korištenja kredita.

22. Po čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05; dalje: ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Navedeno se odnosi i na situacije u kojima se utvrdi da je ništetna samo pojedina odredba ugovora.

23. Na okolnost utvrđivanja iznosa koje je tužiteljica isplatila tuženiku na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, odnosno uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je važio u trenutku korištenja kredita, a za kojeg se jedino može smatrati da je bio poznat tužiteljici kao potrošaču, pa se samo taj tečaj može smatrati mjerodavnim prilikom razrješenja spornih odnosa između stranaka, provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o., a iz nalaza i mišljenja tog vještaka od 11. lipnja 2025. (listovi 94-100 spisa) proizlazi da je tužiteljica tuženiku isplatila 5.462,87 HRK, odnosno 725,04 EUR više od onog što bi mu bila dužna platiti da se nije primjenjivala ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF, već da se kroz čitavo razdoblje kredita primjenjivao onaj tečaj koji je važio u trenutku korištenja kredita.

23.1. Tužiteljica je potom uz podnesku 22. rujna 2025. predložila izradu dopunskog nalaza i mišljenja, obzirom da je banka nastavila naplatu po predmetnoj partiji kredita sve do 2014. te da se izračuna ukupna preplata po predmetnom kreditu, a sve stoga što je predmetni kredit u cijelosti podmiren 2013. a najkasnije u siječnju 2014., odnosno što je iz pregleda uplata po kreditu vidljivo da je dana 31. srpnja 2013. izvršena uplata u protuvrijednosti 192,12 CHF, dana 3. prosinca 2013. uplata u protuvrijednosti 45.699,66 CHF, dana 10. prosinca 2012. uplata u protuvrijednosti 44,01 CHF te dana 16. siječnja 2014. uplata u protuvrijednosti 159,29 CHF, dostavljajući pritom dokumentaciju među kojom su i knjigovodstvena kartica na dan 5. ožujka 2021. (list 116-135 spisa) i pregled uplata po kreditu na dan 5. ožujka 2021. iz kojeg proizlaze navedeni iznosi (list 136 spisa), a koju je dokumentaciju tuženik propustio dostaviti dana 6. ožujka 2025. kada je postupajući po raspravnom rješenju od 25. veljače 2025. dostavljao dokumentaciju vezanu za predmetni kredit, slijedom čega je predmetna dokumentacija dostavljena od strane tužiteljice 22. rujna 2025. uzeta u obzir u skladu s čl. 299. st. 2. ZPP-a, uz činjenicu da tuženik nije imao prigovora niti na naknadnu dostavu niti je doveo u pitanje vjerodostojnost tako dostavljene dokumentacije.

23.2. Vještak se 26. rujna 2025. (listovi 139-144 spisa) očitovao na navedeni podnesak tužiteljice od 22. rujna 2025. navevši da je uvidom u dokumentaciju koju tužiteljica dostavila uz podnesak ispravio, odnosno sačinio dopunski nalaz i mišljenje u kojem su uzete u obzir uplate koje je tužiteljica izvršila po kreditu te tako zatvorila kredit u cijelosti. Sukladno tome proizlazi da ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 62.869,04 HRK, odnosno 8.344,17 EUR.

23.3 Sud dopunski nalaz i mišljenje vještaka od 26. rujna 2025. u cijelosti prihvaća jer je sačinjen od strane ovlaštene osobe i po pravilima struke, bez ikakvih nedostataka, a ni stranke na njega nisu imale primjedbi u računskom dijelu.

23.4. Vezano uz prigovor tuženika od 9. srpnja 2025. valja reći da je isti očitujući se na nalaz i mišljenje od 11. lipnja 2025. naveo da iznosi primjedbe koje su pravne prirode, naime da se iznos eventualne preplate ne može izračunati u odnosu na početni tečaj CHF u odnosu na kunu, već se promjena tečaja CHF kroz ugovorno razdoblje podrazumijeva, a sve s obzirom na volju ugovornih strana. Nakon što je tuženik primio ispravljeni nalaz i mišljenje vještaka od 26. rujna 2025. isti je ostao u cijelosti pri očitovanju na raniji nalaz i mišljenje. U odnosu na iznesene primjedbe tuženika, ovaj sud ukazuje kako je vještak postupio u skladu s rješenjem suda, primijenivši prilikom izračuna početni tečaj CHF za kunu koji nije ništetan, odnosno za koji se jedino može smatrati da je bio poznat tužiteljici kao potrošaču, pa se samo taj tečaj ima smatrati mjerodavnim prilikom razrješenja spornih odnosa između stranaka.

24. Slijedom navedenoga, sud utvrđuje da je tužiteljica tuženiku na temelju te ništetne ugovorne odredbe isplatila iznos od 8.344,17 EUR (62.869,04 HRK), pa tužiteljica na temelju čl. 323. ZOO ima pravo zahtijevati od tuženika da joj taj neosnovano stečeni iznos vrati.

25. Pri tome valja reći da iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka proizlazi da je tužitelj u određenom razdoblju tuženiku platio niže iznose mjesečnih anuiteta uslijed nižeg tečaja valute CHF u odnosu na važeći u vrijeme ugovaranja, no sud tako nastalu "negativnu razliku" nije obračunao u prethodno utvrđen iznos nastao uslijed povećanja mjesečnih anuiteta obzirom tuženik tijekom ovog postupka u odnosu na istu nije istaknuo prigovor radi prebijanja niti materijalnopravni prigovor prijeboja niti protutužbeni zahtjev (tako VSRH u proširenom vijeću u odluci Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.), a valja reći i da povrat ovog iznosa tuženiku prema stavu ovog suda nije moguć i stoga što zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove ne predviđaju uzajamna vraćanja niti je ikakva imovina tuženika bez pravne osnove prešla u imovinu tužiteljice.

26. Budući da je tužitelj kredit otplaćivao u anuitetima, pa se prilikom svakog pojedinačnog plaćanja anuiteta dio onog što je plaćeno odnosio na ništetnu valutnu klauzulu, tužitelj sukladno čl. 1115. ZOO ima pravo na zatezne kamate od dana izvršenih pojedinačnih plaćanja, koji datumi su utvrđeni na temelju dokumentacije u spisu, dok su pojedinačni mjesečni iznosi koji su preplaćeni na temelju ništetne valutne klauzule iskazani u prihvaćenom nalazu i mišljenju vještaka. Pritom se, uvažavajući prethodno navedeno nedvojbeno utvrđenje iz pravomoćne presude koja je donesena u parničnom postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača o nesavjesnom postupanju tuženika prilikom predmetnog ugovaranja, a time i nesavjesnom stjecanju pojedinih iznosa anuiteta, u okolnostima konkretnog slučaja tuženik kao banka svakako smatra nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO, pa je tuženik zatezne kamate dužan platiti od svakog pojedinačnog plaćanja koje je tužiteljica izvršila temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

27. S tim u vezi valja istaknuti da nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, sukladno pravnom shvaćanju VSRH od 30. siječnja 2020., kada se radi o ništetnosti ugovora zastara restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga se u konkretnom slučaju petogodišnji rok zastare računa tek od 14. lipnja 2018., kao datuma pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora kojom je ustanovljena ništetnost valutne klauzule u CHF u potrošačkim ugovorima o kreditu. Budući da je tužiteljica tužbu u ovom predmetu podnijela 12. lipnja 2023., to znači da utuženo potraživanje nije zastarjelo.

28. Slijedom svega prethodno iznesenoga, budući da je u provedenom postupku utvrđeno da je tužitelj tuženiku na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli preplatio, odnosno 8.344,17 EUR (62.869,04 HRK) više od onog što je bila dužna, to je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i primjenom čl. 323. i čl. 1115. ZOO odlučiti kao pod točkom II. izreke ove presude.

29. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u parnici, pa joj je tuženik na temelju čl. 154. st. 1. ZPP dužan naknaditi troškove postupka. Tužiteljicu je zastupao punomoćnik odvjetnik, pa joj sukladno čl. 155. ZPP i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj – 138/2023, 107/2025 – dalje: OT), u granicama postavljenog zahtjeva za trošak, a ravnajući se prema konkretnoj vrijednosti predmeta spora, pripada pravo na naknadu sljedećih potrebnih troškova postupka:

- sastav tužbe – 200,00 EUR (Tbr. 7/1);

- sastav podnesaka od 22. rujna 2025. i 28. rujna 2025. – po 200,00 EUR (Tbr. 8/1)

- zastupanja na ročištima od 25. veljače 2025., 1. travnja 2025., 1. listopada 2025. i 30. listopada 2025. – po 200,00 EUR (Tbr. 9/1);

- trošak vještačenja – 400,00 EUR;

što sveukupno iznosi 2.150,00 EUR (sa uračunatim PDV-om).

30. Tužiteljici nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu jer je sukladno čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (51/2023) tužiteljica kao potrošač oslobođena plaćanja pristojbi.

31. Na tako utvrđen iznos parničnog troška tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, a u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a.

32. Stoga je odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude.

33. Što se tiče zahtjeva tuženika za naknadu troškova postupka na povučeni dio tužbenog zahtjeva, isti je ocijenjen kao neosnovan s obzirom da prema stavu ovog suda za tuženika u konkretnom slučaju nisu nastali posebni troškovi postupka vezani za povučeni dio tužbe, pri čemu na umu valja imati i činjenicu da je u konkretnom slučaju riječ o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže, slijedom čega bi odmjeravanje troškova prema odredbi čl. 158. st. 1. ZPP-a narušilo pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi takva odluka za tužiteljicu kao potrošača koja nije dala povod za parnicu predstavljalo prekomjerni teret. Osim toga, takva odluka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljičinog prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 1014/18 od 20. listopada 2021., odluci Suda Europske unije C-224/19 i C-259/19 te odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 4029/2013 od 19. prosinca 2017.). Stoga je valjalo odbiti tuženika sa zahtjevom za naknadu troškova postupka na povučeni dio tužbenog zahtjeva i odlučiti kao u točki II. izreke rješenja.

U Zagrebu 5. prosinca 2025.

Sudac:

Jan Torjanac

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od petnaest dana, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

- tužiteljici po pun.

- tuženiku po pun.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte