REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Industrijska cesta 15, Sesvete

Poslovni broj: P-1099/2019-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Sesvetama po sutkinji Martini Ivanković u pravnoj stvari tužitelja UV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Krunoslav Markovinović, odvjetnik u Bjelovaru, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Toni Smrček, odvjetnik u Lovrić Novokmet Smrček odvjetničkom društvu d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 28. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu i uručenje presude 5. prosinca 2025. objavio je i

r i j e š i o  j e

Prihvaća se preinaka tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja od 3. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 da tužitelju UV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] plati iznos od 11.046,98 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

na iznos od 3,10 eura od 1. rujna 2005. do 30. rujna 2015.

na iznos od 4,10 eura od 1. listopada 2005. do 30. rujna 2015.

na iznos od 4,14 eura od 8. studenog 2005. do 30. rujna 2015.

na iznos od 5,05 eura od 1. prosinca 2005. do 30. rujna 2015.

na iznos od 2,14 eura od 3. siječnja 2006. do 30. rujna 2015.

na iznos od 16,98 eura od 9. lipnja 2006. do 30. rujna 2015.

na iznos od 16,93 eura od 1. srpnja 2006. do 30. rujna 2015.

na iznos od 16,84 eura od 1. kolovoza 2006. do 30. rujna 2015.

na iznos od 16,93 eura od 1. rujna 2006. do 30. rujna 2015.

na iznos od 16,94 eura od 4. listopada 2006. do 30. rujna 2015.

na iznos od 16,91 eura od 1. studenog 2006. do 30. rujna 2015.

na iznos od 16,83 eura od 1. prosinca 2006. do 30. rujna 2015.

na iznos od 16,68 eura od 3. siječnja 2007. do 30. rujna 2015.

na iznos od 16,57 eura od 1. veljače 2007. do 30. rujna 2015.

na iznos od 16,56 eura od 1. ožujka 2007. do 30. rujna 2015.

na iznos od 16,57 eura od 3. travnja 2007. do 30. rujna 2015.

na iznos od 16,37 eura od 1. svibnja 2007. do 30. rujna 2015.

na iznos od 16,20 eura od 1. lipnja 2007. do 30. rujna 2015.

na iznos od 16,08 eura od 3. srpnja 2007. do 30. rujna 2015.

na iznos od 16,18 eura od 7. kolovoza 2007. do 30. rujna 2015.

na iznos od 16,27 eura od 7. rujna 2007. do 30. rujna 2015.

na iznos od 25,81 eura od 2. listopada 2007. do 30. rujna 2015.

na iznos od 25,76 eura od 3. studenog 2007. do 30. rujna 2015.

na iznos od 26,08 eura od 4. prosinca 2007. do 30. rujna 2015.

na iznos od 25,95 eura od 3. siječnja 2008. do 30. rujna 2015.

na iznos od 26,42 eura od 2. veljače 2008. do 30. rujna 2015.

na iznos od 26,68 eura od 1. ožujka 2008. do 30. rujna 2015.

na iznos od 52,27 eura od 1. travnja 2008. do 30. rujna 2015.

na iznos od 50,98 eura od 1. svibnja 2008. do 30. rujna 2015.

na iznos od 50,47 eura od 3. lipnja 2008. do 30. rujna 2015.

na iznos od 51,10 eura od 1. srpnja 2008. do 30. rujna 2015.

na iznos od 50,18 eura od 1. kolovoza 2008. do 30. rujna 2015.

na iznos od 50,23 eura od 2. rujna 2008. do 30. rujna 2015.

na iznos od 50,77 eura od 2. listopada 2008. do 30. rujna 2015.

na iznos od 66,37 eura od 20. studenoga 2008. do 30. rujna 2015. na iznos od 52,14 eura od 3. prosinca 2008. do 30. rujna 2015.

na iznos od 78,71 eura od 1. siječnja 2009. do 30. rujna 2015.

na iznos od 83,71 eura od 3. veljače 2009. do 30. rujna 2015.

na iznos od 85,97 eura od 3. ožujka 2009. do 30. rujna 2015.

na iznos od 79,74 eura od 1. travnja 2009. do 30. rujna 2015.

na iznos od 80,93 eura od 1. svibnja 2009. do 30. rujna 2015.

na iznos od 71,41 eura od 2. lipnja 2009. do 30. rujna 2015.

na iznos od 64,40 eura od 1. srpnja 2009. do 30. rujna 2015.

na iznos od 66,26 eura od 1. kolovoza 2009. do 30. rujna 2015.

na iznos od 69,96 eura od 1. rujna 2009. do 30. rujna 2015.

na iznos od 69,64 eura od 1. listopada 2009. do 30. rujna 2015.

na iznos od 65,90 eura od 3. studenog 2009. do 30. rujna 2015.

na iznos od 72,91 eura od 1. prosinca 2009. do 30. rujna 2015.

na iznos od 78,53 eura od 1. siječnja 2010. do 30. rujna 2015.

na iznos od 86,53 eura od 2. veljače 2010. do 30. rujna 2015.

na iznos od 84,69 eura od 2. ožujka 2010. do 30. rujna 2015.

na iznos od 95,55 eura od 1. travnja 2010. do 30. rujna 2015.

na iznos od 93,49 eura od 1. svibnja 2010. do 30. rujna 2015.

na iznos od 97,50 eura od 1. lipnja 2010. do 30. rujna 2015.

na iznos od 132,22 eura od 1. srpnja 2010. do 30. rujna 2015.

na iznos od 125,07 eura od 3. kolovoza 2010. do 30. rujna 2015. na iznos od 102,72 eura od 1. rujna 2010. do 30. rujna 2015.

na iznos od 44,19 eura od 1. rujna 2010. do isplate

na iznos od 139,37 eura od 1. listopada 2010. do isplate

na iznos od 127,23 eura od 3. studenoga 2010. do isplate

na iznos od 152,84 eura od 1. prosinca 2010. do isplate

na iznos od 178,75 eura od 1. siječnja 2011. do isplate

na iznos od 155,93 eura od 1. veljače 2011. do isplate

na iznos od 164,71 eura od 1. ožujka 2011. do isplate

na iznos od 154,51 eura od 1. travnja 2011. do isplate

na iznos od 156,37 eura od 1. svibnja 2011. do isplate

na iznos od 199,50 eura od 1. lipnja 2011. do isplate

na iznos od 203,70 eura od 1. srpnja 2011. do isplate

na iznos od 239,73 eura od 2. kolovoza 2011. do isplate

na iznos od 211,22 eura od 1. rujna 2011. do isplate

na iznos od 200,96 eura od 1. listopada 2011. do isplate

na iznos od 186,22 eura od 1. studenoga 2011. do isplate

na iznos od 184,69 eura od 15. prosinca 2011. do isplate

na iznos od 194,16 eura od 1. siječnja 2012. do isplate

na iznos od 202,42 eura od 1. veljače 2012. do isplate

na iznos od 203,53 eura od 1. ožujka 2012. do isplate

na iznos od 197,81 eura od 1. travnja 2012. do isplate

na iznos od 201,67 eura od 1. svibnja 2012. do isplate

na iznos od 204,31 eura od 1. lipnja 2012. do isplate

na iznos od 199,87 eura od 3. srpnja 2012. do isplate

na iznos od 201,04 eura od 1. kolovoza 2012. do isplate

na iznos od 197,71 eura od 1. rujna 2012. do isplate

na iznos od 190,62 eura od 2. listopada 2012. do isplate

na iznos od 198,28 eura od 1. studenoga 2012. do isplate

na iznos od 201,96 eura od 1. prosinca 2012. do isplate

na iznos od 199,28 eura od 1. siječnja 2013. do isplate

na iznos od 184,82 eura od 1. veljače 2013. do isplate

na iznos od 197,11 eura od 1. ožujka 2013. do isplate

na iznos od 198,18 eura od 3. travnja 2013. do isplate

na iznos od 193,36 eura od 1. svibnja 2013. do isplate

na iznos od 178,38 eura od 1. lipnja 2013. do isplate

na iznos od 178,00 eura od 2. srpnja 2013. do isplate

na iznos od 181,68 eura od 1. kolovoza 2013. do isplate

na iznos od 187,58 eura od 1. rujna 2013. do isplate

na iznos od 195,75 eura od 1. listopada 2013. do isplate

na iznos od 191,54 eura od 1. studenog 2013. do isplate

na iznos od 194,52 eura od 1. prosinca 2013. do isplate

na iznos od 197,91 eura od 1. siječnja 2014. do isplate

na iznos od 157,86 eura od 1. veljače 2014. do isplate

na iznos od 162,01 eura od 1. ožujka 2014. do isplate

na iznos od 160,65 eura od 1. travnja 2014. do isplate

na iznos od 156,06 eura od 1. svibnja 2014. do isplate

na iznos od 154,58 eura od 1. lipnja 2014. do isplate

na iznos od 155,25 eura od 1. srpnja 2014. do isplate

na iznos od 160,46 eura od 1. kolovoza 2014. do isplate

na iznos od 164,86 eura od 2. rujna 2014. do isplate

na iznos od 163,95 eura od 1. listopada 2014. do isplate

na iznos od 167,74 eura od 1. studenog 2014. do isplate

na iznos od 170,32 eura od 2. prosinca 2014. do isplate

na iznos od 168,80 eura od 1. siječnja 2015. do isplate

na iznos od 169,23 eura od 1. veljače 2015. do isplate

na iznos od 169,23 eura od 1. ožujka 2015. do isplate

na iznos od 169,23 eura od 1. travnja 2015. do isplate

na iznos od 169,23 eura od 1. svibnja 2015. do isplate

na iznos od 169,23 eura od 2. lipnja 2015. do isplate

na iznos od 169,23 eura od 1. srpnja 2015. do isplate

na iznos od 169,23 eura od 1. kolovoza 2015. do isplate

na iznos od 169,23 eura od 1. rujna 2015. do isplate i

na iznos od 169,23 eura od 1. listopada 2015. do isplate

i to u razdoblju do 31. prosinca 2007. po stopi koju određuje čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj potražuje isplatu iznosa od 2.701,42 eura.

III Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 da tužitelju UV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] namiri parnični trošak u iznosu od 3.804,94 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 6. prosinca 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 19. travnja 2019. podnio tužbu u kojoj navodi da je s tuženikom (tada pod tvrtkom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) 23. svibnja 2005. sklopio ugovor o kreditu broj 166-55/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 23. svibnja 2025. (dalje: Ugovor) kojim je tužitelju odobren stambeni kredit u iznosu od 93.900,00 CHF prema srednjem tečaju za devize tuženika važećem na dan korištenja kredita u svrhu kupovine stana. Prema čl. 6 ugovora tuženik neće mijenjati ugovorenu kamatnu stopu iz čl. 3 ugovora do 30. travnja 2006., a od 1. svibnja 2006. tuženik ima pravo mijenjati kamatnu stopu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika s čime je tužitelj suglasan i prihvaća i sve kasnije izmjene i dopune te odluke. Prema čl. 3 ugovora kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunama obračunatim po srednjem tečaju tuženika za devize na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja. Uslijed značajnog porasta mjesečnih rata kredita tužitelj je 7. siječnja 2016. zaključio aneks uz Ugovor, kojeg je 20. siječnja 2016. solemnizirao javni bilježnik Ignac Vuger iz [adresa] pod brojem OV- 416/2016, u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje: ZID ZPK) i njime je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Prema izvršenoj konverziji utvrđeno je novo stanje glavnice kredita denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u eurima na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 25.457,51 eura i utvrđeno je da preplata na taj dan iznosi 20.353,82 kn. Tužitelj smatra da unatoč provedenoj konverziji i dalje ima pravni interes za povrat neosnovano stečenih iznosa koje je tuženik stekao na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF te ističe da prilikom ugovaranja ovog kredita nije imao mogućnost sudjelovati u određivanju uvjeta kredita i da se radilo o tipskom ugovoru. Pritom mu nisu bili objašnjeni potencijalni rizici kredita u valuti CHF ni na koji se način mijenja kamatna stopa. Tužitelj se poziva na utvrđenja iz odluka donesenih u sporu koji je vođen povodom kolektivne tužbe tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više tuženih banaka uključujući i tuženika u kojima je utvrđeno da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope tijekom postojanja ugovorne obveze čini ovisnom o jednostranoj odluci banke i kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica – švicarski franak imale za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka te su tužene banke time postupale protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Ističe da te odluke obvezuju sud u ovom postupku u kojem tužitelj od tuženika traži vraćanje onog što je tuženik primio više na temelju odredbi ugovora o kreditu za koje je sporu Potrošač utvrđeno da su ništetne. Tužbenim zahtjevom sadržanim u tužbi tužitelj potražuje isplatu iznosa od 102.192,26 kn odnosno 13.563,24 eura[1] s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a potražuje i naknadu parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te ističe prigovor zastare. Navodi da je nesporno da su stranke sklopile Ugovor i aneks uz taj Ugovor. Aneksom je provedena konverzija u skladu s odredbama ZID ZPK-a i njom su izmijenjene odredbe Ugovora o promjeni kamatne stope i o valutnoj klauzuli s retroaktivnim učinkom tako da se smatra da te odredbe Ugovora nisu ni postojale, a sud ne može ocjenjivati ništetnost odredbi koje ne postoje. Dodaje da je tuženik bio dužan provesti konverziju dok je tužitelj mogao birati želi li konverziju ili ne. Pojašnjava da je tužitelj sklapanjem aneksa doveden u položaj u kojem bi bio da je koristio kredit u eurima, da je utvrđeno da je on preplatio svoju obvezu i aneksom su stranke ugovorile da preplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 20.353,82 kn i da će se taj iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta, najviše do 50 % dospjelog anuiteta sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. Smatra da tužitelj nema pravo i na konverziju i na povrat iznosa koji potražuje u ovom sporu i predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev jer je provedena konverzija. Za slučaj da sud ne odbije tužbeni zahtjev zbog provedene konverzije, tuženik u odgovoru na tužbu detaljno obrazlaže zbog čega smatra da odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banke i o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica – švicarski franak nisu nepoštene i ništetne, no to u ovoj presudi nije bilo potrebno ponovno navoditi jer prema čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19 – dalje: ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106 ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP-a obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika o čemu se radi u ovom slučaju (odluka Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev- 3142/2018). Tuženik ističe i da je tuženik s tužiteljem pojedinačno pregovarao o spornim odredbama Ugovora jer je tužitelj mogao birati između kredita s fiksnom ili promjenjivom kamatnom stopom i da stranke nisu ugovorile fiksnu kamatnu stopu kao i da je valutna klauzula uobičajena i dopuštena te da tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja švicarskog franka. Navodi da nisu ispunjene pretpostavke da bi tužitelj mogao od tuženika potraživati povrat stečenog bez osnove jer je intervencijom zakonodavca kroz konverziju stvorena pravna osnova na temelju koje je tuženik primio ispunjenje svih anuiteta koje mu je tužitelj dugovao prema Ugovoru, a tužitelju je iznos preplate vraćen na način da se koristi za namirenje budućih anuiteta i dodaje da je tužitelj pristao na izračun preplate. Osporava i visinu tužbenog zahtjeva i predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev i potražuje naknadu parničnog troška.

3. Očitujući se na odgovor na tužbu tužitelj je u podnesku od 24. lipnja 2019. naveo da prigovor zastare nije osnovan i osporio je ostale navode tuženika te je dodao da provedenom konverzijom nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača. Potvrđuje da je bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa, no ističe da je sporan način njene promjene.

4. Tuženik tijekom postupka u podnesku od 14. travnja 2021. dodaje da bi postojanje dodatne preplate bilo moguće samo kad bi se utvrdilo da tuženik nije proveo konverziju u skladu s prisilnim odredbama ZID ZPK-a što ovdje nije slučaj. Također je naveo da je on bio pošteni stjecatelj. U podnesku od 8. rujna 2025. tužitelju osporava svojstvo potrošača.

5. Nakon što je provedeno financijsko vještačenje tužitelj je u podnesku od 19. siječnja 2021. specificirao svoj tužbeni zahtjev tako da potražuje isplatu iznosa od 99.163,58 kn odnosno 13.161,27 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Tužitelj je ovaj iznos dobio tako što je od ukupne preplate koja je provedenim vještačenjem utvrđena u iznosu od 103.587,34 kn oduzeo iznos od 4.423,76 kn za koji je vještačenjem utvrđeno da je tužitelj manje platio u odnosu na tečaj koji je vrijedio u vrijeme isplate kredita jer je došlo do pada tečaja. U podnesku od 3. listopada 2025. tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev tako da potražuje isplatu iznosa od 13.748,40 eura što odgovara protuvrijednosti 103.587,34 kn koliko je iznosila ukupna preplata prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka. Na ročištu 28. listopada 2025. tuženik se protivio ovoj preinaci tužbenog zahtjeva iz podneska od 3. listopada 2025. Prema ocjeni ovog suda, tužitelju je točan iznos kojeg je tuženik stekao bez osnove postao poznat tek kad je provedeno financijsko vještačenje pa u skladu s čl. 190 st. 2 ZPP-a tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave jer je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Sud je stoga prihvatio preinaku tužbenog zahtjeva iz podneska od 3. listopada 2025. i u ovom sporu se odlučuje o osnovanosti tog tužbenog zahtjeva.

6. Sud je pročitao isprave u spisu i to: ugovor o kreditu broj 166-55/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 23. svibnja 2005. (listovi 5-8), aneks uz taj ugovor (listovi 9-11), pregled prometa za klijenta (listovi 12-18), specifikaciju uplata (listovi 19, 20), obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu (list 21), članke (listovi 78-82, 104-114, 116- 119), policu osiguranja (list 103), ugovor o kupoprodaji nekretnina (list 115), povijesno kretanje forecasta EUR/CHF (listovi 120, 121), kretanje kune prema euru i CHF (listovi 122-124). Saslušani su svjedoci LV i SV te tužitelj kao stranka. Provedeno je i financijsko vještačenje u okviru kojeg je pisani nalaz i mišljenje izradila stalna sudska vještakinja za financije, računovodstvo i poreze Ines Lozić (str. 198-211).

7. Sud nije uzimao u obzir informativni izračun preplate po kreditu (listovi 22-25) jer se ne radi o nalazu i mišljenju kojeg bi sudski vještak izradio po nalogu suda i nije saslušana UVZ jer to nije bilo potrebno za utvrđenje činjeničnog stanja u postupku. Svjedoci CV, HV i javni bilježnik Ignac Vuger nisu saslušani jer je tuženik odustao od tog prijedloga. Dokumentacija koju je tuženik dostavio u prilogu podneska od 14. travnja 2021. nije uzimana u obzir jer je dostavljena u fazi glavne rasprave protivno čl. 299 st. 2 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP), a iz istog razloga nije uzimana u obzir ovjerena izjava UVZ (str. 385-389).

8. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

9. Među strankama su sporni osnova i visina tužbenog zahtjeva, je li nastupila zastara, aktivna legitimacija tužitelja kao potrošača i ima li tužitelj pravni interes za vođenje ovog spora.

10. Uvidom u ugovor o kreditu broj 166-55/2005 (listovi 5-8) od 23. svibnja 2005. utvrđeno je da su ga sklopili tužitelj kao korisnik kredita i založni dužnik, LV kao sudužnik i založni dužnik te tuženik, tada sa tvrtkom Hypo Alpe-Adria- Bank d.d., kao kreditor tj. banka. Ugovor je sklopljen za iznos od 93.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize tuženika važećem na dan korištenja kredita i radi se o stambenom kreditu u svrhu kupovine stana (čl. 2 ugovora). Utvrđeno je i da je ugovorena kamatna stopa koja je početno iznosila 3,99 % dekurzivno godišnje (čl. 3 ugovora), a u čl. 6 ugovora je navedeno da banka tu kamatnu stopu neće mijenjati do 30. travnja 2006. ako se korisnik kredita pridržava svih odredbi Ugovora, a od 1. svibnja 2006. banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika. Kredit se prema čl. 3 Ugovora otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 694,10 CHF obračunatih po srednjem tečaju tuženika za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja počevši od 30. lipnja 2005. s tim da svaki idući anuitet dospijeva svakog posljednjeg dana u mjesecu i ugovor traje do 31. svibnja 2020.

11. Tužitelj je u svojem iskazu naveo da je ovaj kredit ishodio za kupnju stana, a to je i navedeno u tekstu Ugovora. Prema ocjeni ovog suda tužitelj je potrošač u smislu čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 46/07, 79/07 – dalje: ZZP'03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora i prema kojem je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Istovjetna definicija potrošača sadržana je i u odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 – dalje: ZZP'07) i ZZP-a. Tužitelj je predmetnim stambenim kreditom kupio stan za potrebe stanovanja svoje obitelj pa je neosnovan tuženikov prigovor, koji je istaknut tek u fazi glavne rasprave, da tužitelj nije potrošač. Prema tome u ovom sporu se radi o potrošačkom kreditu s kamatnom stopom koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom ovog tuženika i u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

12. U postupku pokrenutom povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača ovlaštenog tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka u Republici Hrvatskoj, uključujući i tuženika, Trgovački sud u Zagrebu je 4. srpnja 2012. donio presudu poslovni broj P-1401/2012, a povodom žalbi tuženika donesene su presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., presuda i rješenje Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., presuda Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presuda i rješenje Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. i tim odlukama je pravomoćno utvrđena povreda interesa i prava potrošača i ništetnost pojedinih nepoštenih odredbi potrošačkih ugovora o kreditu, konkretno ništetnost odredbe o ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i odredbe kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica.

13. U odnosu na tuženika Addiko Bank d.d., tada s tvrtkom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., citiranim odlukama pravomoćno je utvrđeno da je petotuženik Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa zaključenjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time ovaj tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP'03 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg ZZP'07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23– dalje: ZOO), te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom ovog tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku ovog tuženika o promjeni stope ugovorene kamate što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovaj tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP'03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. srpnja 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg ZZP'07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO-a.

14. Ta je odluka u skladu s odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14) koja je bila na snazi u vrijeme pokretanja ovog spora obvezujuća i za ovaj sud u ovom sporu i tužitelj se može pozvati na pravno utvrđenje iz te odluke u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost nepoštenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranim odlukama i internim aktima kreditora i ništetnost nepoštenih odredbi o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak u ugovorima u kreditu kakve je tuženik sklapao s potrošačima, uključujući i tužitelja.

15. S obzirom na tu odredbu kao i na odredbu čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19 – dalje: ZZP) prema kojoj odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106 ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP-a obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, nisu osnovani navodi tuženika o tome da se utvrđenja iz kolektivnog spora ne mogu primijeniti na ovaj konkretni spor. Naime, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a, kojima je propisano proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a pa s obzirom na iznesena utvrđenja iz odluka donesenih u tom kolektivnom sporu u ovom sporu nije bilo potrebno provoditi postupak dokazivanja u tom pravcu.

16. U čl. 502.c ZPP-a (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog spora i u čl. 118 ZZP-a je navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude donesene u kolektivnom sporu u posebnim parnicama radi naknade štete, a ova je tužba podnesena radi povrata stečenog bez osnove, a ne naknade štete, međutim, ovaj sud smatra da se ove zakonske odredbe ne trebaju primjenjivati samo na postupke radi naknade štete, nego se moraju tumačiti tako da se primjenjuju i na parnice u kojima je istaknut restitucijski zahtjev kao što je to u ovom sporu. Uostalom, kad netko drugome neosnovano isplati neki iznos time je osobi koja je izvršila isplatu svakako nastala financijska šteta pa se restitucijski zahtjev može smatrati svojevrsnim zahtjevom za naknadu štete. Svako drukčije tumačenje prethodno navedenih odredbi bilo bi nerazumno, a zakonske odredbe nisu same sebi svrha, nego se one donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju i u primjeni donesenih propisa se one trebaju smisleno tumačiti, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. U tom smislu je čl. 107 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN 70/19) dopunjen čl. 502.c ZPP-a tako da obuhvaća i parnice za isplatu.

17. Tvrdnja tuženika da se na ovaj spor ne može primijeniti čl. 118 ZZP-a jer on nije bio na snazi 2005. kad je sklopljen predmetni ugovor o kreditu nije osnovana. Naime, ta odredba koja proširuje subjektivne granice pravomoćnosti presuda donesenih u kolektivnom sporu je odredba procesne naravi i iz čl. 146 ZZP-a proizlazi da se na postupke koji su pokrenuti u vrijeme važenja tog zakona, kao što je to i ovaj postupak, primjenjuje odredbe ZZP-a pa se tužitelj može u skladu s čl. 118 ZZP-a pozivati na utvrđenja iz kolektivnog spora Potrošač.

18. U odnosu na odredbe kojim je valuta glavnice vezana za švicarski franak u postupku pokrenutom kolektivnom tužbom utvrđeno je da su ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka, pa i ovog tuženika, bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi za klijente kao potrošače, dok su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika za korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima i da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita, a o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije se pojedinačno pregovaralo.

19. U odnosu na odredbe o kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke treba istaknuti da je u odluci Vrhovnog suda RH Revt- 249/2014 navedeno da su ugovorne odredbe u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a koje je tuženik sklapao s korisnicima kredita - potrošačima, uključujući i tužitelja, bile lako uočljive (jer su bile vidno istaknute u ugovoru) i jasne (jer je u njima jasno naznačeno da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi), ali je utvrđeno da one nisu bile razumljive potrošačima jer je terminologija koja je korištena visoko stručna što je dovelo do ništetnosti tih odredbi.

20. Tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora tužitelj pojedinačno pregovarao s zaposlenikom tuženika o spornim odredbama niti da su mu dani svi podaci na temelju kojih bi on mogao donijeti informiranu odluku o tome kakav će ugovor o kreditu sklopiti jer je svjedokinja SV potvrdila da je ona potpisala taj ugovor u ime banke, ali je izjavila da se ne sjeća okolnosti tog konkretnog ugovora i da nije nužno da je ona uz to što je potpisala ugovor kao opunomoćenik banke ujedno i bila osoba koja je s klijentom dogovarala taj kredit. Tužitelj je iskazao da ga prilikom dogovaranja kredita nitko iz banke nije informirao o tome što utječe na kamatnu stopu.

21. Među strankama nije sporno da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR tako što je 7. siječnja 2016. sklopljen aneks uz Ugovor kojeg su sklopili iste ugovorne stranke (listovi 9-11). Prema čl. 2 tog aneksa stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015. iznosi 25.457,51 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za eure dok je preplata na isti dan iznosila 20.353,82 kn. Stranke su ugovorile da se iznos preplate koristi za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50 % dospjelog anuiteta sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi.

22. Tuženik smatra da su zbog provedene konverzije odredbe Ugovora o promjeni kamatne stope i o valutnoj klauzuli izmijenjene tako da se smatra da nisu ni postojale te da sud ne može ocjenjivati ništetnost odredbi koje ne postoje i da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog spora. Međutim, sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj kao potrošač i korisnik kredita nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove na temelju nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja tog ugovora o kreditu u CHF do sklapanja ugovora o konverziji. Naime, sklapanjem aneksa tj. dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a ne radi se o sklapanju sasvim novog ugovora. Kad bi se i smatralo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, i tada bi se moglo utvrđivati nepoštenim i ništetnim odredbe osnovnog ugovora o kreditu kako to proizlazi iz odluke Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. Tužitelj je Ugovor sklopio 2005. i do sklapanja aneksa uz Ugovor taj je osnovni ugovor bio na snazi više od deset godina i imao je sve pravne posljedice kao i kod onih korisnika kredita koji nisu proveli konverziju. Kao što je to navedeno u odluci VSRH poslovni broj Rev-1096/2022 od 8. studenog 2022., sklapanjem aneksa Ugovora stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće i retroaktivno od dana sklapanja Ugovora, ali nisu ničim mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF na temelju ništetnih odredbi Ugovora za razdoblje do konverzije. Također, prema odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne pa onda nije izgubio ni pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu na temelju tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a to tužitelj traži u ovom sporu.

23. Potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo, kako to proizlazi iz odluke Suda Europske unije u predmetu broj C-118/17 od **.**.2019. (U), a treba istaknuti da u vrijeme kad su sklapani aneksi kojima je provođena konverzija još nije bila pravomoćna odluka o nepoštenosti odredbi o valutnoj klauzulu u ugovorima o kreditu u CHF donesena u kolektivnom sporu jer je ona postala pravomoćna u tom dijelu tek 2018. Slijedom navedenog, time što je tužitelj sklopio s tuženikom aneks uz Ugovor kojim je izvršena konverzija kredita u skladu s odredbama ZID ZPK-a, on nije izgubio pravo potraživati preplaćene iznose na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i on zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora, ako takva razlika postoji (tako i odluka VSRH Rev-1096/2022).

24. Prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu i proveli konverziju moraju biti izjednačena s pravima onih korisnika kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak odnosno koji nisu proveli konverziju jer su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana kad su neki od tih korisnika proveli konverziju svi takvi potrošači imali jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

25. Budući da su odredbe o vezivanju valute glavnice uz švicarski franak i o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s odlukom tuženika ništetne, one se među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju tih ugovornih odredbi što znači da je prema čl. 323 i čl. 1111 ZOO-a dužan vratiti tužitelju sve što je primio po toj osnovi koja je utvrđena ništetnom i to za razdoblje do 30. rujna 2015. kao dana s kojim je provedena konverzija.

26. Tuženik je istaknuo prigovor zastare. Takav prigovor je neosnovan jer prema pravnom stajalištu Vrhovnog suda RH zauzetom u revizijskoj odluci poslovni broj Rev-2245/2017 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241 ZOO-a i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba je u kolektivnom sporu Trgovačkom sudu u Zagrebu podnesena 4. travnja 2012. i tada je prekinut tijek zastare, a nakon što je presuda postala pravomoćna 13. lipnja 2014. u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, zastara ponovno počinje teći od 14. lipnja 2014. za iznose koje tužitelj potražuje s obzirom na promjenjivu kamatnu stopu dok je u odnosu na valutnu klauzulu u švicarskom franku presuda postala pravomoćna 14. lipnja 2018. pa zastara ponovno počinje teći od 15. lipnja 2018. za iznose koji se potražuju zbog toga. Prema Pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. (dalje: Pravno shvaćanje) zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1 ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kao što je već navedeno, odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 118 ZZP- a, kojima je propisano proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu tj. isplatu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1 ZPP-a. Prema tome, ništetnost pojedinih nepoštenih odredbi potrošačkih ugovora o kreditu, konkretno ništetnost odredbe o ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i odredbe kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica utvrđena je u presudi donesenoj u tzv. sporu Potrošač i u odnosu na ovaj konkretni ugovor jer je on jedan od ugovora na koji se odnosi utvrđenje iz te pravomoćne presude tako da i prema Pravnom shvaćanju zastara u odnosu na iznose koje tužitelj potražuje s obzirom na promjenjivu kamatnu stopu teče od 14. lipnja 2014., a u odnosu na iznose koje potražuje s obzirom na valutnu klauzulu u CHF teče od 15. lipnja 2018.

27. U konkretnom slučaju primjenjuje se zastarni rok od 5 godina iz čl. 225 ZOO-a jer se radi o stjecanju bez osnove pa kako je tužba podnesena 19. travnja 2019., zastara nije nastupila jer je tužba podnesena manje od četiri godine od početka tijeka zastare u odnosu na potraživanje s obzirom na promjenjivu kamatnu stopu i manje od godine dana od početka tijeka zastare u odnosu na potraživanje vezano za valutnu klauzulu u CHF.

28. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na temelju financijskog vještačenja koje je provela stalna sudska vještakinja za financije Ines Lozić. Vještakinja je izradila pisani nalaz i mišljenje u kojem je utvrdila da ukupni iznos preplata s obzirom na rast anuiteta zbog rasta kamatne stope i rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju do 30. rujna 2015. iznosi 103.587,34 kn, od čega je tužitelj iznos od 37.424,82 kn preplatio zbog promjene kamatne stope dok je iznos od 66.162,52 kn preplatio zbog rasta tečaja. Također je utvrđeno da je tužitelj zbog pada tečaja ispod tečaja koji je vrijedio prilikom isplate kredita manje platio iznos od 4.423,76 kn. Ukupni iznos koji je više plaćen zbog promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita je 99.163,58 kn,a u tablicama koje su sastavni dio nalaza i mišljenja vještakinja je utvrdila koliki je iznos tužitelj platio više u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu odnosno u odnosu na tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita za svaki anuitet.

29. Tužitelj nije imao prigovora na provedeno financijsko vještačenje dok je tuženik naveo da nema prigovora u odnosu na izračun vještaka, ali smatra da je metoda izračuna pogrešna. Sud je financijskom vještaku dao zadatak tako da se na temelju rezultata vještačenja može utvrditi koji je iznos tuženik stekao bez osnove na temelju odredbi Ugovora koje su utvrđene ništetnim u sporu Potrošač i vještakinja je u cijelosti postupila u skladu s tim zadatkom pa tuženikovo protivljenje tome kako je postavljen taj zadatak nije osnovano. Sud je stoga nalaz i mišljenje financijske vještakinje prihvatio u cijelosti jer su izrađeni stručno i objektivno.

30. Financijskim vještačenjem je tako utvrđeno da je s obzirom na rast anuiteta zbog rasta kamatne stope i rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju do 30. rujna 2015. tužitelj preplatio iznos od 103.587,34 kn odnosno 13.748,40 eura, od čega je tužitelj iznos od 37.424,82 kn odnosno 4.967,13 eura preplatio zbog promjene kamatne stope dok je iznos od 66.162,52 kn odnosno 13.161,27 eura preplatio zbog rasta tečaja.

31. Tuženik tijekom postupka nije isticao prigovor radi prebijanja, prigovor prijeboja niti je postavio protutužbeni zahtjev pa sud nije ovlašten ni dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kad je tečaj kuna za CHF bio manji od tečaja koji je vrijedio na dan isplate.

32. Tužitelj je svoj tužbeni zahtjev koji je specificiran u podnesku od 3. listopada 2025. uskladio s nalazom i mišljenjem financijske vještakinje osim što u odnosu na dva iznosa potražuje zakonske zatezne kamate na manji iznos nego što je to navedeno u nalazu i mišljenju, konkretno zakonske zatezne kamate potražuje od 3. travnja 2007. na iznos od 16,57 eura (u nalazu i mišljenju je kunska protuvrijednost iznosa od 16,58 eura) i od 1. rujna 2011. ih potražuje na iznos od 211,22 eura (u nalazu i mišljenju je kunska protuvrijednost iznosa od 221,22 eura) pa je sud uzeo u obzir iznose koje je naveo tužitelj jer u skladu s čl. 2 ZPP-a sud odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva. Budući da je tuženik iznos koji je utvrđen financijskim vještačenjem stekao na temelju ništetnih odredbi o vezivanju valute glavnice uz švicarski franak i o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s odlukom tuženika, on je nepošteni stjecatelj i prema čl. 1115 ZOO-a dužan je na svaki pojedini iznos koji mu je tužitelj isplatio na temelju ništetnih odredbi platiti zakonske zatezne kamate od dana kad je tužitelj taj iznos platio tj. od dana kad ga je tuženik stekao.

33. Međutim, kako je aneksom uz Ugovor utvrđeno da preplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 20.353,82 kn odnosno 2.701,42 eura, tužitelj kao korisnik kredita ne može kumulirati preplatu koja mu je priznata konverzijom i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego ima pravo na isplatu razlike, ako ona postoji. Sud je stoga od iznosa od 13.748,40 eura oduzeo iznos priznate preplate od 2.701,42 eura i dosudio je tužitelju razliku od 11.046,98 eura, a u točki II izreke je odbio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem potražuje isplatu iznosa od 2.701,42 eura. Tužitelj ima pravo na zakonske zatezne kamate na sve preplaćene iznose u skladu s čl. 1115 ZOO-a, ali na one iznose koji su priznati preplatom te zakonske zatezne kamate teku do 30. rujna 2015. kao dana s kojim je izvršena konverzija kao što je i odlučeno u točki I izreke presude.

34. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154 st. 2 i čl. 155 ZPP-a, a tužiteljev trošak je odmjeren prema troškovniku predanom na ročištu 28. listopada 2025. Tužitelj je u sporu u odnosu na osnovu uspio s 100 % dok u odnosu na visinu njegov uspjeh iznosi 80 % jer je potraživao 13.748,40 eura, a dosuđeno mu je 11.046,98 eura. Ukupni uspjeh tužitelja u sporu iznosi 90 % (180:2) pa kad se od toga oduzme tuženikov uspjeh od 10 %, tužitelju u skladu s čl. 154 st. 2 ZPP-a parnični trošak treba priznati u omjeru od 80 %.

35. Tužiteljev trošak obuhvaća sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 182,10 eura i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 199,08 eura. Trošak zastupanja obračunat je prema vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja svake radnje i on se sastoji od nagrade za sastav tužbe 500,00 eura prema Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23 – dalje: OT), za zastupanje na tri ročišta od 10. rujna 2019., 19. studenog 2019. i 28. listopada 2015. po 500,00 eura za svako prema Tbr. 9/1 OT, za sastav dva obrazložena podneska od 24. lipnja 2019. i 3. listopada 2025. po 500,00 eura za svaki prema i za sastav dva obrazložena podneska od 19. siječnja 2021. i 29. travnja 2021. po 250,00 eura za svaki prema Tbr. 8/1 OT, odnosno ukupno 3.500,00 eura čemu treba pribrojiti 25 % PDV-a u iznosu od 875,00 eura. Ukupni parnični trošak tužitelja iznosi 4.756,18 eura pa je tuženiku u skladu s čl. 154 st. 2 ZPP-a naloženo da mu namiri 80 % tog iznosa odnosno 3.804,94 eura sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude od isplate u skladu s čl. 151 st. 3 ZPP-a.

36. Tužitelju nije priznat trošak pristojbe na rješenje o pristojbi na tužbu u iznosu od 13,27 eura jer je taj trošak skrivio sam tužitelj time što nije pravovremeno platio pristojbu na tužbu pa je sud morao donositi rješenje o pristojbi iz čl. 28 Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23). Trošak preliminarnog izračuna nije mu priznat jer je za utvrđenje visine tužbenog zahtjeva provedeno financijsko vještačenje i tužitelju je priznat trošak tog vještačenja.

U Sesvetama 5. prosinca 2025.

Sutkinja

Martina Ivanković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana kad je održano ročište za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA

1. odvjetnik Krunoslav Markovinović

2. odvjetnik Toni Smrček