Republika Hrvatska
Općinski sud u Čakovcu
Čakovec, R. Boškovića 18
Poslovni broj: P-56/2024-28
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Ivani Starčević, u pravnoj stvari tužiteljice FM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zast. po pun. OD Golubić i Šikić iz Čakovca, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zast. po pun. iz OD Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi isplate, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 21. listopada 2025., u prisutnosti punomoćnika tužiteljice Matije Šikića odvj. iz Čakovca, te zamj. pun. tuženika Maje Samoblek Grahovec, odvj. iz Čakovca, dana 5. prosinca 2025.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 495,59 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku na iznos od
8,39 EUR od 31.03.2008
8,35 EUR od 30.04.2008
8,32 EUR od 31.05.2008
8,28 EUR od 30.06.2008
8,24 EUR od 31.07.2008
8,20 EUR od 01.09.2008
8,16 EUR od 30.09.2008
8,11 EUR od 03.11.2008
8,07 EUR od 01.12.2008
8,03 EUR od 31.12.2008
7,99 EUR od 02.02.2009
7,94 EUR od 28.02.2009
7,90 EUR od 01.04.2009
7,86 EUR od 04.05.2009
7,81 EUR od 01.06.2009
7,77 EUR od 02.07.2009
7,72 EUR od 03.08.2009
7,67 EUR od 01.09.2009
7,62 EUR od 01.10.2009
7,57 EUR od 03.11.2009
7,53 EUR od 01.12.2009
7,47 EUR od 31.12.2009
7,42 EUR od 01.02.2010
7,38 EUR od 02.03.2010
7,32 EUR od 01.04.2010
7,27 EUR od 03.05.2010
7,21 EUR od 01.06.2010
7,17 EUR od 30.06.2010
7,11 EUR od 02.08.2010
7,06 EUR od 02.09.2010
7,00 EUR od 01.10.2010
6,95 EUR od 03.11.2010
6,89 EUR od 30.11.2010
6,83 EUR od 31.12.2010
6,77 EUR od 01.02.2011
6,71 EUR od 28.02.2011
6,65 EUR od 31.03.2011
6,59 EUR od 30.04.2011
6,53 EUR od 31.05.2011
6,47 EUR od 30.06.2011
6,41 EUR od 31.07.2011
6,35 EUR od 31.08.2011
6,27 EUR od 30.09.2011
6,21 EUR od 31.10.2011
6,15 EUR od 30.11.2011
6,08 EUR od 31.12.2011
6,01 EUR od 31.01.2012
5,94 EUR od 29.02.2012
5,88 EUR od 31.03.2012
5,81 EUR od 02.05.2012
5,73 EUR od 31.05.2012
5,67 EUR od 02.07.2012
5,59 EUR od 31.07.2012
5,52 EUR od 31.08.2012
5,44 EUR od 30.09.2012
5,38 EUR od 31.10.2012
5,30 EUR od 30.11.2012
5,22 EUR od 31.12.2012
5,14 EUR od 31.01.2013
5,06 EUR od 28.02.2013
4,99 EUR od 31.03.2013
4,91 EUR od 30.04.2013
4,82 EUR od 31.05.2013
4,75 EUR od 30.06.2013
4,66 EUR od 31.07.2013
4,58 EUR od 31.08.2013
4,49 EUR od 30.09.2013
4,41 EUR od 31.10.2013
4,32 EUR od 30.11.2013
4,24 EUR od 31.12.2013
4,15 EUR od 31.01.2014
4,06 EUR od 28.02.2014
3,97 EUR od 31.03.2014
3,88 EUR od 30.04.2014
3,78 EUR od 31.05.2014
3,69 EUR od 30.06.2014
3,60 EUR od 31.07.2014
3,51 EUR od 31.08.2014
3,29 EUR od 01.10.2014
po stopi od 14% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., po stopi od 8,14% godišnje u razdoblju od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015., po stopi od 8,05% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016., po stopi od 7,88% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016., po stopi od 7,68% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017., po stopi od 7,41% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017., po stopi od 7,09% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018., po stopi od 6,82% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018., po stopi od 6,54% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019., po stopi od 6,30% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019., po stopi od 6,11% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020., po stopi od 5,89% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020., po stopi od 5,75% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021., po stopi od 5,61% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021., po stopi od 5,49% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022., po stopi od 5,31% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022., po stopi od 5,50% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2023. pa do 30. lipnja 2023., po stopi od 7% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023., po stopi od 7,50% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024., po stopi od 7,50% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024., po stopi od 6,15% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025., po stopi od 5,15% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2025. pa do isplate, a u slučaju promjene stope po referentnoj stopi odnosno stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.437,90 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku na iznos od
1,93 EUR od 31.03.2007
0,33 EUR od 31.12.2008
1,68 EUR od 23.01.2009
24,15 EUR od 02.02.2009
1,72 EUR od 23.02.2009
26,55 EUR od 28.02.2009
23,62 EUR od 01.04.2009
23,07 EUR od 04.05.2009
20,13 EUR od 01.06.2009
0,01 EUR od 30.06.2009
14,82 EUR od 02.07.2009
16,25 EUR od 03.08.2009
18,81 EUR od 01.09.2009
1,10 EUR od 23.09.2009
0,04 EUR od 30.09.2009
17,05 EUR od 01.10.2009
16,14 EUR od 03.11.2009
19,39 EUR od 01.12.2009
23,80 EUR od 31.12.2009
26,71 EUR od 01.02.2010
25,54 EUR od 02.03.2010
2,02 EUR od 26.03.2010
0,04 EUR od 31.03.2010
32,59 EUR od 01.04.2010
30,61 EUR od 03.05.2010
31,12 EUR od 01.06.2010
5,31 EUR od 29.06.2010
50,61 EUR od 30.06.2010
2,11 EUR od 21.07.2010
0,01 EUR od 31.07.2010
41,95 EUR od 02.08.2010
6,91 EUR od 26.08.2010
51,92 EUR od 02.09.2010
10,57 EUR od 30.09.2010
54,44 EUR od 01.10.2010
45,75 EUR od 03.11.2010
2,77 EUR od 26.11.2010
55,14 EUR od 30.11.2010
10,97 EUR od 24.12.2010
0,58 EUR od 28.12.2010
80,40 EUR od 31.12.2010
63,01 EUR od 01.02.2011
69,43 EUR od 28.02.2011
79,53 EUR od 31.03.2011
31,51 EUR od 30.04.2011
37,29 EUR od 02.05.2011
40,32 EUR od 31.05.2011
50,10 EUR od 01.06.2011
94,84 EUR od 30.06.2011
114,67 EUR od 31.07.2011
104,49 EUR od 31.08.2011
93,34 EUR od 30.09.2011
32,79 EUR od 31.10.2011
59,86 EUR od 02.11.2011
91,28 EUR od 30.11.2011
96,60 EUR od 31.12.2011
101,24 EUR od 31.01.2012
101,86 EUR od 29.02.2012
98,65 EUR od 31.03.2012
15,68 EUR od 30.04.2012
84,05 EUR od 02.05.2012
102,30 EUR od 31.05.2012
0,97 EUR od 30.06.2012
81,68 EUR od 02.07.2012
17,00 EUR od 27.07.2012
97,15 EUR od 31.07.2012
91,85 EUR od 31.08.2012
9,46 EUR od 28.09.2012
89,83 EUR od 30.09.2012
5,00 EUR od 29.10.2012
95,95 EUR od 31.10.2012
97,30 EUR od 30.11.2012
6,56 EUR od 28.12.2012
99,47 EUR od 31.12.2012
91,35 EUR od 31.01.2013
98,16 EUR od 28.02.2013
0,10 EUR od 29.03.2013
98,86 EUR od 31.03.2013
94,10 EUR od 30.04.2013
1,86 EUR od 23.05.2013
76,00 EUR od 31.05.2013
11,84 EUR od 28.06.2013
80,75 EUR od 30.06.2013
6,95 EUR od 16.07.2013
87,60 EUR od 31.07.2013
2,05 EUR od 28.08.2013
86,14 EUR od 31.08.2013
91,24 EUR od 30.09.2013
12,94 EUR od 21.10.2013
76,71 EUR od 31.10.2013
18,72 EUR od 27.11.2013
77,44 EUR od 30.11.2013
19,77 EUR od 30.12.2013
72,13 EUR od 31.12.2013
25,90 EUR od 24.01.2014
98,25 EUR od 31.01.2014
1,65 EUR od 27.02.2014
96,79 EUR od 28.02.2014
5,46 EUR od 27.03.2014
97,76 EUR od 31.03.2014
3,72 EUR od 29.04.2014
91,93 EUR od 30.04.2014
6,74 EUR od 20.05.2014
97,91 EUR od 31.05.2014
98,31 EUR od 30.06.2014
101,45 EUR od 31.07.2014
99,11 EUR od 31.08.2014
4,92 EUR od 29.09.2014
2,11 EUR od 30.09.2014
98,97 EUR od 01.10.2014
2,38 EUR od 30.10.2014
101,35 EUR od 31.10.2014
107,71 EUR od 03.12.2014
2,81 EUR od 30.12.2014
102,28 EUR od 31.12.2014
7,10 EUR od 22.01.2015
105,12 EUR od 02.02.2015
1,62 EUR od 26.02.2015
99,63 EUR od 28.02.2015
7,08 EUR od 20.03.2015
101,32 EUR od 31.03.2015
5,40 EUR od 28.04.2015
104,76 EUR od 30.04.2015
1,96 EUR od 08.05.2015
101,63 EUR od 31.05.2015
5,06 EUR od 29.06.2015
101,21 EUR od 02.07.2015
5,53 EUR od 07.07.2015
105,15 EUR od 31.07.2015
105,14 EUR od 01.09.2015
po stopi od 15% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007., po stopi od 14% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., po stopi od 8,14% godišnje u razdoblju od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015., po stopi od 8,05% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016., po stopi od 7,88% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016., po stopi od 7,68% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017., po stopi od 7,41% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017., po stopi od 7,09% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018., po stopi od 6,82% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018., po stopi od 6,54% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019., po stopi od 6,30% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019., po stopi od 6,11% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020., po stopi od 5,89% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020., po stopi od 5,75% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021., po stopi od 5,61% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021., po stopi od 5,49% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022., po stopi od 5,31% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022., po stopi od 5,50% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2023. pa do 30. lipnja 2023., po stopi od 7% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023., po stopi od 7,50% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024., po stopi od 7,50% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024., po stopi od 6,15% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025., po stopi od 5,15% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2025. pa do isplate, a u slučaju promjene stope po referentnoj stopi odnosno stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu kojim se tuženiku nalaže da tužitelju isplati iznos od 3.845,75 EUR.
IV. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja u iznosu od 3.985,00 EUR na ime negativnih razlika.
V. Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.
Obrazloženje
1. Tužitelj je 12. lipnja 2019. podnio tužbu zbog stjecanja tuženika bez osnove temeljem ništetnosti odredaba ugovora koji su stranke sklopile a koje se odnose na valutu ugovorne obveze i promjenjivost kamatne stope.
2. Nesporno je među strankama:
- da su 21.2.2007. sklopile ugovor o kreditu broj 146-48/2007 u iznosu kunske protuvrijednosti od 37.020,78 CHF, s redovnom kamatom po stopi od 6,50 % godišnje, s rokom otplate od deset godina
- ugovorena je godišnja kamatna stopa u visini od 6,50 % te je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke ili drugog akta banke, te korisnik kredita prihvaća pismenu odluku banke o visini kamatne stope i visini anuiteta
- tužitelj otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima, prvi anuitet dospijeva na naplatu 31. ožujka 2007., a anuiteti po ugovoru iznose 420,36 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke
- kredit je iskorišten 21.2.2007.
- stranke su sklopile Aneks Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita iz CHF valute u EUR valutu u skladu s ZID ZPK NN 102/15.
3. Tužitelj nadalje u tužbi i tijekom postupka navodi:
- obje navedene odredbe, kako o promjenjivoj kamatnoj stopi tako i vraćanju kredita u
CHF su ništetne i nepoštene
- presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje VTS) broj Pž- 6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., presuđeno je da se potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji glasi: Utvrđuje se da je tuženik ADDIKO BANK d.d. (ranije: HYPO ALPE-ADRIA-BANK) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima
- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je taj sud utvrdio da je tuženik Hypo Alpe-Adria- Bank d.d., (dalje u tekstu: Addiko bank) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP 03 i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP 07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima
- sud je utvrdio da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope
- tužitelj je pregovarao isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora, a ne o spornim ugovornim odredbama
- on nije mogao promijeniti samo ugovorne odredbe koje su predmet ovog spora, nego, ukoliko ne prihvaća te odredbe, samo odustati od sklapanja predloženog ugovora
- tuženik je od tužitelja primjenom ništetnih nepoštenih gore navedenih ugovornih odredbi naplaćivao mjesečne anuitete od 21. veljače 2007. na dalje
- tuženik je nesavjesni stjecatelj s obzirom da se radi o ništetnim – nepoštenim ugovornim odredbama, koje je u ugovor unijela banka i na temelju takvih odredbi naplaćivala od tužitelja iznose koji joj nisu pripadali
- tužitelj potražuje da mu tuženik vrati odnosno isplati sve iznose koje je tuženik bez osnove naplatio po pojedinim anuitetima i kod prijevremene otplate zbog jednostrane nezakonite promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF sve uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od uplate do povrata.
4. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka navodi:
- ističe prigovor zastare, te navodi da je osnova ove tužbe institut stjecanja bez osnove, za koji se primjenjuje opći zastarni rok, sukladno čl 225. ZOO-a
- smatra da tužitelj nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka s obzirom da su osnovom Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15. i 143/13 dalje ZPK) tužitelj i tuženik zaključili su Aneks kojim su izmijenili odredbe ugovora o valuti obveze i kamatnim stopama, tj. napravili su konverziju kredita
- konverzija, odnosno Aneks ugovora, imao je retroaktivan učinak na način da su sve uplate tužitelja pretvorene u ispunjenje ugovorne obveze sukladno tako sklopljenom Aneksom
- kako je svrha Aneksa ugovora bila izjednačiti tužitelja s osobama koji su zaključili ugovore o kreditu s bankama s deviznom klauzulom u EUR-ima, to je navedenim Aneksom ugovoreno da se sve uplate tužitelja od samog početka ne smatraju uplatama po spornim odredbama prvotnog ugovora o kreditu, već se smatraju uplatama tužitelja kojima je ispunio svoje obveze po Aneksu ugovora o kreditu
- sve uplate tužitelja su priznate kao ispunjenje ugovorne obveze po Aneksu ugovora o kreditu, a kako tužitelj ne pobija odredbe Aneksa ugovora, to nema pravni interes za ovu tužbu, te se predlaže njeno odbacivanje
- tužitelj se neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku
- na pravno utvrđenje iz presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove, stoga ne postoji pravni osnov te pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe
- sudovi su u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača
- međutim, potrebno je sagledati sve okolnosti svakog konkretnog, pojedinačnog slučaja, da bi se mogla donijeti obrazložena odluka da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne)
- naime, u skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo
- u skladu s člankom 81. stavkom 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik je dužan (a time i ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo (a o čemu tuženik predlaže dokaze u konkretnom postupku), zbog čega takve odredbe u skladu s člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne
- podredno, tuženik ukazuje i predlaže dokaze da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost
- u obrazloženju Prijedloga Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju zakonodavac jasno navodi svrhu i cilj predloženog zakonskog rješenja
- tako se navodi kako donošenje pravila o konverziji predstavlja „snažnu zakonodavnu intervenciju“ koja je „izvanredna i jednokratna“ te „retroaktivna“
- pored toga zakonodavac navodi kako se pravilima o konverziji postavlja „temelj za trajno rješenje problema u CHF-u“ koji, između ostalog, ima za cilj „rasteretiti sudove“ pred kojima je značajan broj potrošača podnio (ili namjerava podnijeti) pojedinačne tužbe (str. 4-6)
- drugim riječima, prema stajalištu zakonodavca u slučaju konverzije ugovora o kreditu u CHF-u, koja je učinjena sukladno pravilima ZPK-a, korisnici kredita ne bi više mogli ostvariti povrat učinjenih plaćanja s naslova eventualno ništetnih odredaba takvog ugovora u CHF-u
- apstraktno pozivanje na presude VTS RH o povredi kolektivnih prava potrošača ne može nadomijestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava, a tužba ne sadrži razloge ništetnosti pojedinih odredaba
- tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s fiksnom ili s promjenjivom kamatnom stopom, kao što se pregovaralo da li želi uzeti kunski kredit, kredit s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF
- tužitelj je donio odluku da je za njega prihvatljivija promjenjiva kamatna stopa te valutna klauzula CHF
- tužitelj se prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF
- tuženik je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF.
5. Temeljem navedenog, sporno je među strankama, jesu li pojedine odredbe Ugovora, na koje se poziva tužitelj, nepoštene, a time i ništetne i to vezano za konkretnog potrošača FM, prema određenjima te nepoštenosti i ništetnosti koje navodi tužitelj, je li nastupila zastara potraživanja tužitelja, je li sklapanjem Aneksa tužitelj izgubio pravni interes potraživati preplatu od tuženika, ima li tuženik potraživanje istaknuto prigovorom radi prebijanja a koje se odnosi na negativne razlike, te naposljetku je sporna i sama visina tužiteljeve tražbine.
6. U dokaznom je postupku sud proveo uvid u isprave u spisu (list 1-391), te je proveo dokaz vještačenjem po financijsko-knjigovodstvenom vještaku Slađani Srnec. Sud je odbio dokazni prijedlog stranaka za saslušanje tužitelja i to iz razloga jer su u odnosu na tužitelja činjenice na kojima on temelji tužbeni zahtjev dovoljno dokazane temeljem drugih provedenih dokaza, a u odnosu na tuženika iz razloga jer on navedeni dokaz predlaže na okolnost koja je nesporna u postupku. Naime, tuženik predlaže saslušanje tužitelja na okolnost upotrebe sredstava isplaćenih predmetnim ugovorom, a upotreba sredstava proizlazi iz ugovora o kreditu i Dodatka ugovoru, iz kojih isprava proizlazi da je tužitelj potrošač, što je odlučna činjenica u ovom postupku. Sud je saslušao stalnu sudsku vještakinju. Nije bilo daljnjih dokaznih prijedloga. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77., 36/77., 36/80., 6/80., 69/82., 43/82., 58/84., 74/87., 57/89., 20/90., 27/90., 35/91., "Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.; dalje u tekstu ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.
7. Vezano za prigovor zastare koji tuženik ističe, valja reći da brojna sudska praksa potvrđuje da je stjecanje bez osnove oblik štete za potrošača. Da se radi o šteti koja nastaje za potrošača proizlazi i iz samih pretpostavaka potrebnih za izvanugovorni odnos stjecanje bez osnove a koje su: povećanje imovine na jednoj strani, umanjenje na drugoj, uzročna veza, nepostojanje pravnog osnova i da ne smije biti riječ o štetnoj radnji jer tada postoji odgovornost za štetu. Osim toga odredbom članka 1111. stavak 1. ZOO-a propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Time se implicitno potvrđuje da stjecanje bez osnove predstavlja štetu za osiromašenog, odnosno potrošača.
8. Prilikom odlučivanja o prigovoru zastare valja razlučiti iznos dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplatu anuiteta s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te visinu preplate anuiteta s osnove otplate kredita zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se otplata kredita veže uz tečaj CHF (švicarski franak). Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.
9. Građanski odjel Vrhovnog suda Republika Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Naime, odredbom čl. 241. ZOO-a propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.
10. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. između ostaloga potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu vezanom za ništetnost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 04. travnja 2012. god., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014. god., te bi se navršila 14. lipnja 2019. Stoga u odnosu na potraživanje po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi zastara u vrijeme podnošenja tužbe (12. lipnja 2019.) nije nastupila. U odnosu na potraživanje tužitelja s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara je također prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 04. travnja 2012. god., te je počela ponovno teći od kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba otplate kredita vezanih uz valutnu klauzulu za tečaj CHF, odnosno kojom je u tom dijelu potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Dakle zastara je ponovno počela teći 15. lipnja 2018., te bi se navršila 15. lipnja 2023. Stoga ni u odnosu na potraživanje po osnovi ništetnosti valutne klauzule nije nastupila zastara potraživanja tužitelja u vrijeme podnošenja tužbe sudu.
11. Što se tiče pravnog značaja Aneksa, valja reći da iz same odluke Vrhovnog suda Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., proizlazi da se u svakom slučaju ne bi moglo isključiti postojanje pravnog interesa korisnika kredita na podnošenje kondemnatornih tužbi kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15; dalje u tekstu: ZID ZPK/15) (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Pri tome s obzirom da je takvo tumačenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske dano prilikom objašnjenja ovlaštenja korisnika kredita da traže ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima, sud utvrđuje da iz odluke Gos 1/2019 Vrhovnog suda Republike Hrvatske ne proizlazi da korisnici kredita imaju pravni interes za vođenje ovakvih postupaka samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, i to bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZID ZPK/15. Naprotiv ovaj sud utvrđuje da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u toj svojoj odluci potvrdio pravo korisnika kredita na podnošenje kondemnatornih tužbi kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK/15, misleći pri tome na osnovne ugovore o kreditu. Budući da institut ništetnosti svakako proizlazi iz općeg obveznog uređenja i neovisan je o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK/15, nedvojben je pravni interes tužitelja odnosno korisnika kredita za vođenje ovog postupka. Osim toga stav je ovog suda da Aneks djeluje pro futuro i da je intencija same konverzije bila trajno rješenje problema nastalog znatnom promjenom tečaja CHF u odnosu na kunu, u situaciji kad je u svim ugovorima o kreditu vezanim uz CHF rizik promjene tečaja u cijelosti bio prebačen na potrošače, a nije cilj i svrha ZID ZPK/15 bilo uklanjanje ništetnih odredaba ugovora o kreditima u CHF, niti obeštećenje potrošača zbog primjene ništetnih odredaba o jednostranoj promjeni kamatne stope. Provođenje konverzije je odredbom čl. 19.b uređeno na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF i denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR odnosno kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, ali pro futuro, dok nije ni pravno ni logički moguće da se to učini retroaktivno. Retroaktivnost se ovdje spominje samo u smislu toga da je izračun vršen od početka ugovornog odnosa kao za kredite u EUR valuti, a sve kako bi se dobila glavnica koja ulazi u konverziju, međutim nije time odnos stranaka postao odnos iz euro kredita od samog početka. Da je tome tako proizlazi i iz riječi da se radi o jednokratnoj i izvanrednoj mjeri, koje je upotrijebio Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Gos 1/19, što znači da svi redovni pravni instituti i dalje ostaju u primjeni i navedena činjenica konverzije ne utječe na ocjenu ugovornog odnosa stranaka do konverzije kao ugovornog odnosa iz CHF kredita. Dakle, tekst ZID ZPK/15, nije kao cilj i svrhu zakona proklamirao potpuno uravnoteženje prava i obveza stranaka, niti potpuno obeštećenje korisnika kredita zbog ništetnih odredaba ugovora. Nema nikakve sumnje kako okolnost što je potrošač pristao na uvjete iz Aneksa Ugovora u skladu s odredbom čl. 1. ZID ZPK/15 (19.c.), sama po sebi ne znači da se potrošač odrekao prava na puno obeštećenje. Kad je u pitanju restitucija u korist potrošača kao posljedica ništetnosti već je više puta od strane Suda EU rečeno da ona mora u cijelosti ponovno uspostaviti pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala. U tom je odnosu izuzetno važna i potreba za djelotvornom sudskom zaštitom u kolektivnim i pojedinačnim sporovima bez koje će sve spomenute odredbe i pravila o zaštiti potrošača biti bez stvarnog učinka. Potpuna i pravedna restitucija je neupitni cilj i logična svrha svake druge ili bilo koje ništetnosti iz obveznopravnih odredbi domaćeg zakonodavstva, ali i iz prava EU. Tužitelj je konverzijom izbjegao po njega štetne posljedice i rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope, ali isti učinak je konverzija imala i za tuženika, s time da tužitelj konverzijom nije obeštećen u odnosu na potraživanja koja je imao po osnovi preplaćenih redovnih kamata prije konverzije i po osnovni preplaćenog tečaja prije konverzije. Ovdje nije riječ o tome je li ukupna uplata po svim osnovama (glavnica i kamate) uvrštena u obračun, nego je li kod obračuna i otplatnog plana vođeno računa o potraživanju tužitelja za iznos kojeg je tuženik stekao po osnovi ništetnih odredaba. Ukoliko bi bilo riječi samo o tome je li ukupna uplata po svim osnovama (glavnica i kamate) uvrštena u obračun, tada se može reći da je konverzija provedena u skladu sa ZID ZPK/15, a što potvrđuje i sama vještakinja u svom nalazu i mišljenju.
12. Nadalje valja reći da konverzija nije restitucija, odnosno tužitelj nije namiren preplatom u konverziji, budući da postojanje preplate i manjka nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje istih, pojednostavljeno rečeno, posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja (konverzije) kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka).
13. Što se tiče navoda tuženika da je intencija zakonodavca koja proistječe iz donošenja prijedloga ZID ZPK/15 bila da se smanji broj sudskih predmeta valja reći da prijedlog zakona može služiti sudu kao pomoćno sredstvo kako bi se utvrdila svrha donošenja određenog zakona. Međutim, prijedlog zakona nije zakon, pa stoga ako je u prijedlogu zakona naveden cilj koji nije oživotvoren kroz odredbe samog zakona, sud je dužan primijeniti zakon, a ne njegov prijedlog.
14. Potrebno je naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi, osnovno i možda najvažnije pravo potrošača kod zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako se to osnovno i najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava to mora biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredaba potrošačkog ugovora) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima ili pak tvrditi da se potrošač prešutno odrekao ništetnosti sklapanjem Aneksa. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno. Pojednostavljeno rečeno, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. Pritom je potrebno i napomenuti da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija. S obzirom da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija, onda i nije iznenađujuće da ZID ZPK/15 ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno, niti pak to prešutno proizlazi iz tog zakona, kao što bi proizlazilo iz tvrdnje tuženika da je Sporazum o konverziji nova pravna osnova koja od samo početka zamjenjuje inicijalni Ugovor.
15. Odlukama donesenim u korist potrošača, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020., odlučeno je o zaštiti kolektivnih interesa i prava temeljem čl. 502.a st. 1. ZPP-a, a ovdje se radi o posebnoj parnici-pojedinačnom restitucijskom zahtjevu u kojem se je tužitelj pozvao na ista pravna utvrđenja pa je stoga sud vezan za ista utvrđenja (čl. 502.c ZPP-a), pod pretpostavkom da sud u individualnom postupku razmotri specifične okolnosti pojedinačnog slučaja i omogući dokazivanje činjenica koje nisu bile predmet kolektivnog postupka. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev- 3142/18-2 od 19. ožujka 2019. Stoga tužitelj nije dužan dokazivati točnost svojih navoda za postizanje uspjeha u parnici kako bi sud utvrdio ništetnost predmetnih odredaba, već naprotiv, tužitelj ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora. Na tuženiku je teret dokazivanja da predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu ništetne što on i sam navodi, međutim za svoje tvrdnje o razlozima zašto predmetne odredbe nisu ništetne, nije predložio nikakve personalne dokaze. Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljem pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Naime, samo iz isprava u spisu proizlazi da tuženik nije razjasnio tužitelju odredbu o valuti obveze, odnosno nije dokazao da je informirao tužitelja kao potrošača u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu o rizicima promjene tečaja švicarskog franka. Također nije dokazao da je objasnio tužitelju način na koji će se mijenjati kamatna stopa odnosno o čemu to sve ovisi, zašto je kamatna stopa u trenutku uzimanja kredita bila najpovoljnija kod CHF kredita, pa da je potrošač i vezano za to donio informiranu odluku.
16. Kako tuženik na okolnost potpune obaviještenosti tužitelja o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredaba o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci banke i u predugovornoj fazi, nije predložio saslušanje tužitelja i svjedoka, to je sud utvrđenje ništetnosti spornih odredbi utemeljio na presudama iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa - i to na presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. - s obzirom da tuženik nije dokazao da navedene presude nemaju direktan učinak (i) na konkretni Ugovor o kreditu, kao i na temelju provedenog dokaznog postupka i stanja spisa iz kojeg je razvidno da je u konkretnom slučaju izostala potpuna obavijest (informiranost) tužitelja o osporenim ugovornim odredbama.
17. Bitno je istaknuti da je sud prema stanju spisa utvrdio da tužitelj kao korisnik kredita (potrošač) nije mogao pregovarati niti o kamatnoj stopi, niti o valutnoj klauzuli. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO-a jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena. Slijedom navedenog, utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi Ugovora koji Ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem, te je stoga u skladu sa čl. 323. ZOO-a, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetne odredbe. Rezultat navedene ništetnosti je stjecanje bez osnove, te se sukladno čl. 1115. ZOO- a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu koje su predmet ovog spora, kojima se glavnica kredita veže za valutu CHF, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku.
18. Što se tiče provedenog vještačenja, ono je provedeno radi utvrđenja:
- kolike je iznose anuiteta, izražene u kunama, tužitelj preplatio svojom otplatom Ugovora o kreditu u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti da se od početka otplate primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa te kolike je iznose tužitelj preplatio na ime dužnih kunskih iznosa anuiteta u odnosu na kunske iznose koje bi bio dužan platiti po ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita
- koliki je iznos kunski preostale glavnice na dan konverzije 30.9.2015. tužitelju od strane tuženika više obračunat u odnosu na kunski iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita te kolika preostaje razlika kada se od navedenog više obračunatog iznosa oduzme iznos otpisa glavnice u kunama koji je tuženik priznao prilikom izračuna konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.
19. Uvidom u vještački nalaz vještakinje Slađane Srnec, sud je utvrdio da je isti vezano za sporne bitne činjenice dan stručno i objektivno u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenju, te je stoga isti sud i prihvatio. Tužitelj je specificirao svoj tužbeni zahtjev sukladno izračunu vještakinje iz vještačkog nalaza, i to na način da je uzeo u obzir izračun preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i kada je ona bila niža od početno ugovorene (negativna razlika), te je uzeo u obzir i izračun preplate po osnovi promjene tečaja i kada je on bio niži od početno ugovorenog. Tužitelj nije obračunao preplatu koju mu je tuženik priznao u konverziji te sukladno tome specificirao tužbeni zahtjev. Vještakinja je utvrdila preplatu koju je tuženik priznao tužitelju u konverziji u iznosu od 3.845,75 EUR. Stranke nisu imale primjedaba na vještački nalaz što se tiče matematičkog izračuna.
20. Što se tiče prigovora radi prebijanja koje je tuženik istaknuo valja reći da je negativne razlike (kamata i tečaj) tužitelj prilikom postavljanja specificiranog tužbenog zahtjeva uzeo u obzir, tako da je taj prigovor radi prebijanja neosnovan, odnosno ne postoji potraživanje tuženika iz te osnove. Što se tiče toga da tužitelju od potraživanja treba odbiti iznos koji mu je tuženik priznao u konverziji valja reći da po stavu ovog suda nema dvojbe da je tužitelj iznos preplate koji mu je tuženik priznao u konverziji primio od tuženika i to u vidu isplate i u vidu umanjenja daljnjih obveza po kreditu, a što je i potvrdio potpisom Sporazuma o konverziji. Prema tome kod takvog činjeničnog stanja, pri kojem sam tužitelj priznaje da je određeni iznos primio od tuženika, ne može ponovno taj iznos zahtijevati po osnovi stjecanja tuženika bez osnove, budući da mu je tuženik taj iznos vratio. Stoga je za iznos preplate u konverziji valjalo umanjiti tužiteljevo potraživanje i bez ikakvog prigovora radi prebijanja istaknutog od strane tuženika, budući da je to dio koji ulazi u osnovanost ili neosnovanost same visine tužbenog zahtjeva, a ne radi se o nekoj za sada samostalnoj tražbini koju bi tuženik imao prema tužitelju. Dakle sam sud je umanjio potraživanje tužitelja za iznos koji mu je tuženik priznao u konverziji, a radi se o iznosu od 3.845,75 EUR prema fiksnom tečaju konverzije. Pri tome tužitelj dakle i nadalje ima pravo na sve zatražene zatezne kamate, jedino mu se glavnično potraživanje smanjilo za iznos preplate koji mu je priznat u konverziji. Naime, sukladno čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZID ZPK/15 iznos preplate preračunava se u kune po tečaju na dan 30. rujna 2015. i na njega vjerovnik nije dužan obračunati kamatu niti tečajnu razliku, već njih snosi potrošač. Stoga tuženik niti nema pravo na zatezne kamate koje nije priznao niti tužitelju. Sukladno pravilu o uračunavanju iz čl. 172. ZOO-a, ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica. Međutim tuženik ovdje nije dužnik prema tužitelju u odnosu na preplatu koju je tužitelj dobio u konverziji, pa nema mjesta primjeni uračunavanja na način da se od preplate priznate u konverziji prvo namiri kamata koju tužitelj potražuje. Zbog svega odlučeno je kao pod toč. I. –IV. izreke presude.
21. Što se tiče troška postupka, stranke su djelomično uspjele u sporu. Sukladno čl. 154. st. 4. ZPP-a, ako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove. Tužitelj je uspio sa 43% (kada se u odnos stavi iznos s kojim je uspio prema ukupnoj visini tužbenog zahtjeva), pa je dakle tuženik uspio sa 57%, dakle stranke su uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, pa je glede troška odlučeno kao u izreci pod toč. V.
U Čakovcu 5. prosinca 2025.
Sutkinja
Ivana Starčević
Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave, putem ovog suda, nadležnom Županijskom sudu sukladno Zakonu o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22). Žalba se podnosi u pisanom obliku, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a moguće ju je predati i putem informacijskog sustava elektroničke komunikacije sa sudovima, što je obvezno za obvezne sudionike elektroničke komunikacije, navedene u čl. 106.a st. 5. ZPP-a, a fakultativno za ostale sudionike, ako su ispunili uvjete za pristup informacijskom sustavu elektroničke komunikacije sa sudovima.
O tome obavijest:
1. tužitelj po pun.
2. tuženik po pun.
