Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-403/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji Ivančici Klinec, u pravnoj stvari tužitelja ČV, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Andreji Fosin, odvjetnici u Varaždinu, protiv tuženika, Zagrebačke banke d.d., Zagreb, OIB 92963223473 , iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćniku, MV i drugim odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević&partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave dana 26. studenog 2025., u prisutnosti tužitelja, punomoćnice tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, te objave presude 5. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj: 3214722430, sklopljen između tužitelja, HV, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], i tuženika, Zagrebačka banka d.d. Zagreb, OIB 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, u čl. 2., a koji glasi:

"korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge kreditora."

II. Nalaže se tuženiku, Zagrebačka banka d.d. Zagreb, OIB 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužitelju, HV, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 504,80 EUR (petsto četiri eura i osamdeset centi) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01. studenog 2008. do isplate, po stopi od 14% godišnje od 1. studenog 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. , od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za stri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku, Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, OIB 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužitelju, HV, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadi troškove postupka u iznosu od 289,92 EUR (dvijesto osamdeset devet eura i devedeset dva centa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5. prosinca do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV/ Odbija se zahtjev tužitelja, HV, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], za nadoknadom troškova ovog parničnog postupka u iznosu od 125,00 EUR (sto dvadeset pet eura), kao neosnovan.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj, ČV, podnio je 01. kolovoza 2025. tužbu protiv tuženika, Zagrebačke banke d.d., Zagreb, u kojoj navodi da je kao korisnik kredita dana 22.10.2008. s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 3214722430, kojim ugovorom je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit u visini od 112.150,00 EUR. Nadalje navodi kako je čl. 2. Ugovora o kreditu ugovoreno plaćanje naknade u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, a da o navedenoj odredbi u unaprijed formuliranom tipskom ugovoru tužitelj nije imao mogućnost pregovarati, slijedom čega je stavljen u nepovoljniji položaj od druge ugovorne strane. Navodi kako ugovornom odrednom nisu navedeni iznosi koje bi tužitelj bio u obvezi platiti već mu je samo kod isplate kredita naplaćen iznos od 3.803,45 kn / 504,80 EUR te ističe kako je temeljem odredbe čl. 322. Zakona o obveznim odnosima na taj način ugovorena naplata ulazne naknade ništetna. Tužitelj navodi kako ugovorna odredba koja sadrži obvezu tužitelja na plaćanje naknade, dakle ugovorne odredbe unaprijed sastavljene u tipskom ugovoru o kojima tužitelju nije bila dana mogućnost pregovaranja prouzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana na štetu tužitelja. Također ističe kako ništetnost ugovorne odredbe proizlazi iz protivnosti prisilnim propisima i to odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, ukazuje na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske vezano uz zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva te traži da se u ovom postupku utvrdi ništetnost ugovorne odredbe kojom je ugovorena ulazna naknada te da mu se isplati iznos isplaćen primjenom ništetnih ugovornih odredaba.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporio osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva. Istaknuo je kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Navodi kako je odredba ugovora kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva, a da sukladno odredbi čl. 57. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, a da je na jednak način to određeno i Direktivnom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ. Osim navedenog, tuženik ukazuje i na odredbu čl. 55. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača te istaknuo kako i zakon i Direktiva propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena. Nadalje ističe kako je tuženik tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita slijedom čega je tužitelj mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe, a navodi kako je tužitelja o obvezi plaćanja naknade informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ugovora putem službenika tuženika. Navodi kako je naknada za obradu kredita pokrivala troškove poput operativnih troškova, materijalnih troškova, troškova trećih strana koje su sudjelovale u realizaciji usluge te povezanih regulatornih troškova. Nadalje ukazuje na odluku Suda EU C-621/17 te praksu Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. te ističe kako je određenje naknade koja se naplaćuje prilikom obrade kredita jasna te da ista ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama stranaka koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe čl. 53. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare navodeći da je predmetna naknada naplaćena 2008. obzirom se na zahtjev tužitelja primjenjuje petogodišnji zastarni rok. Također osporava i zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata pozivajući se na odredbu čl. 241. i 1115. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj se u slučaju kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Ukazuje na mišljenje Građanskog odjela VSRH iznijetog na sjednici dana 5. ožujka 2004. prema ko jem ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. ZOO treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

3. Tužitelj se podneskom od 27. listopada 2025. očitovao na odgovor na tužbu navodeći kako će tužitelj saslušanjem dokazati status potrošača, dok je u odnosu na istaknuti prigovor zastare ponovno ukazao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto dana 30. siječnja 2020., broj: Su-IV-47/2020-2 o pitanju tijeka zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora.

4. Iako se u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev odnosi na isplatu iznosa od 504,80 EUR, prema čemu bi se obzirom na vrijednost predmeta spora imale primijeniti odredbe Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu ZPP) kojima je uređen postupak u sporovima male vrijednosti, dio tužbenog zahtjeva odnosi se i na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe. Slijedom navedenog, bez obzira na vrijednost spora koja je navedena u tužbi, ovaj spor ne predstavlja spor male vrijednosti, zbog čega je i proveden redovni postupak i održano ročište za glavnu raspravu na kojem je izveden predloženi dokaz saslušanjem tužitelja.

5. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je izvršio uvid u cjelokupni spis ovog suda pod brojem P-403/2025 i to: Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3214722430 od 22.10.2008. (listovi 5-12 spisa), potvrda o naplaćenoj naknadi od 30.07.2025. (list 13 spisa) te je u dokaznom postupku saslušao i tužitelja, dok druge dokaze sud nije provodio obzirom ih stranke nisu predlagale, a činjenično stanje u dovoljnoj je mjeri utvrđeno za donošenje pravilne i zakonite odluke suda.

6. Temeljem odredbe čl. 8. ZPP-a nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio kao u izreci.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnom dijela odredbe čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu br. 3214722430 od 22.10.2008., u dijelu koji glasi: "korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge kreditora.", kao i zahtjev za povrat iznosa od 504,80 EUR, plaćenog po navedenoj osnovi.

7.1. Tuženik ne osporava činjenicu da je kao kreditor, sa tužiteljem, kao korisnikom kredita, 22.10.2008. sklopio Ugovor o kreditu broj 3214722430, kojim Ugovorom je tužitelju odobren kredit u iznosu od 112.150,00 EUR, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, da je čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu ugovoreno plaćanje svih naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja tuženik, kao i da je tužitelj tuženiku, kao kreditoru, platio jednokratnu naknadu u iznosu od 3.803,45 kn odnosno 504,80 EUR. Dakle, visina tužbenog zahtjeva nije sporna.

7.2. Sporno je je li odredba čl. čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu ništetna, je li se o istoj pojedinačno pregovaralo te je li uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Sporno je i pitanje ima li tužitelj status potrošača, pitanje je li nastupila zastara potraživanja tužitelja, kao i tijek zatraženih zakonskih zateznih kamata.

8. Odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/2007; dalje u tekstu ZZP/07), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, odredbom st. 2. istog članka ZZP/07 propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a st. 4. istog članka ZZP/07 propisuje da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Nadalje, odredbom čl. 102. st. 1. i 2. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, dok je odredbom čl. 99. ZZP/07 propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

8.1. Odredbom čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine " broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje u tekstu ZOO) propisane su posljedice ništetnosti i to tako da je propisano da u je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Da je svaka ugovorna strana u slučaju ništetnosti dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora proizlazi i iz odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO prema kojoj kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Konačno, odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, inače od dana podnošenja zahtjeva.

9. Tužitelj je u svom iskazu danom na ročištu održanom dana 26. studenog 2025. naveo da je novac isplaćen temeljem predmetnog ugovora o kreditu utrošen za kupnju obiteljske kuće koja se nalazi na adresi [adresa], a koju kuću koristi isključivo u osobne svrhe te ista nikada nije korištena radi obavljanja nekakvih poslovnih aktivnosti, a da tuženik nikada nije imao obrt niti trgovačko društvo. Tužitelj je naveo kako prilikom sklapanja ugovora o kreditu o ugovornim odredbama općenito, pa ni o predmetnoj ugovornoj odredbi s bankom nije mogao ništa pregovarati. Istaknuo je da je u banci dobio ugovor koji je pročitao te je vidio odredbe o naknadama, međutim da je ugovor bio unaprijed pripremljen te on na njega nije mogao imati nikakav utjecaj. Naveo je kako je u banci općenito pregovarao o samom iznosu kredita koji je ovisio o njegovim kreditnim sposobnostima i o cijeni kuće koja je bila definirana kupoprodajnim ugovorom. U banci mu nitko nije pojasnio od kojih bi se troškova imala sastojati predmetna naknada. Ulazna naknada naplaćena mu je u određenom postotku od odobrenog iznosa kredita odnosno naknada nije bila određena u fiksnom iznosu , pri čemu se tužitelj nije mogao točno izjasniti na koji mu je način banka naplatila naknadu, ali je naveo da mu je kredit plasiran na način da je kupoprodajna cijena za kuću isplaćena direktno prodavatelju, a za naknadu je pretpostavio da je naplaćena sa njegovog tekućeg računa, na koji račun mu je isplaćen i dio odobrenog iznosa kredita. Zaključno je naveo kako se nakon što mu je naknada naplaćena nije dodatno raspitivao na što se ista odnosi jer je smatrao da je to dio uobičajenog postupanja kod odobravanja kredita. Također je naveo kako mu prilikom ovjere ugovora kod javnog bilježnika bilo šturo objašnjeno značenje ugovora o kreditu i na način da mu je ukratko objašnjeno koje su njegove obaveze po ugovoru o kreditu međutim da mu pojedinačno nisu objašnjavane ugovorne odredbe, a da je on pročitao ugovor.

9.1. Iskaz tužitelja sud je ocijenio u cijelosti vjerodostojnim, obzirom je tužitelj iskazivao neposredno uvjerljivo, sigurno i životno logično.

9.2. Analizirajući iskaz tužitelja sud je ocijenio da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski, unaprijed formuliran ugovor od strane tuženika te da tužitelj nije pregovarao o spornoj odredbi čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu te da tuženik nije tužitelja, kao potrošača, obavijestio na temelju kojih parametara se obračunava predmetna naknada za obradu kredita i na što se to uopće ta naknada odnosi. Naime, tužitelj je zapravo imao dvije mogućnosti - ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita prihvatiti kao dio unaprijed pripremljenog ugovora od strane tuženika ili ugovor uopće ne sklopiti, u kojem slučaju ne bi pribavio sredstva potrebna za kupnju kuće. Iako se radi o ugovornoj odredbi prema kojoj se može utvrditi visina predmetne naknade, tužitelju prilikom pregovaranja prije potpisivanja ugovora nije ni na koji način objašnjena svrha naknade. Na taj je način povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini koja nije nominalno unaprijed određena, očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer se radi o iznosu koji, iako je ugovoren u okviru ukupnog iznosa kredita, tužitelju zapravo nije isplaćen, već mu je za taj iznos umanjena isplata ugovorenog iznosa. Iako, doista, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade kreditnog zahtjeva, pri čemu tužitelju nije prezentirao o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi te o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u određivanju visine naknade u Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, čime je prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača. Time što tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade u visini određenoj u Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, jer i korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tužitelj imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Slijedom svega navedenog sud je utvrdio da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03, koja je time ništetna sukladno odredbi čl. 102. st. 1. ZZP/07, zbog čega je odlučeno kao u točci I izreke presude.

10. Vezano uz tuženikov prigovor zastare u odnosu na tražbinu tužitelja koju je tuženik stekao bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe, valja uputiti na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., kojim su objedinjena i ranije zauzeta pravna shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi i prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tek predmetnom presudom (t. I izreke) utvrđena ništetnost ovdje sporne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, to, prema iznesenom pravnom shvaćanju, zastara za ovaj restitucijski zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO-a počinje teći tek od dana pravomoćnosti ove sudske odluke, odnosno isti još nije počeo teći. Slijedom navedenog, sud je tuženikov prigovor zastare ocijenio neosnovanim u cijelosti.

11. Vezano uz tuženikov prigovor da tužitelj ne bi imao status potrošača, valja istaknuti kako je odredbom čl. 3. ZZP/07 propisano da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Obzirom na nesporno utvrđenu činjenicu da je tužitelj, kao fizička osoba, sklopio sa tuženikom ugovor o kreditu (pravni posao), kojim su istome plasirana novčana sredstva u svrhu kupnje kuće za rješenje vlastitog stambenog pitanja, dakle tužitelj je djelovao izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, to se sukladno Zakonu o zaštiti potrošača ista ima smatrati potrošačem, a tko tvrdi suprotno treba to i dokazati. Slijedom navedenog, prigovor tuženika da tužitelj ne bi imao status potrošača sud je ocijenio neosnovanim.

12. Temeljem svega naprijed navedenog sud je temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZPP ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev za isplatu novčanog iznosa koji je stekao bez valjane pravne osnove, odnosno temeljem ništetne ugovorne odredbe.

13. Iako visina tužbenog zahtjeva nije ni bila sporna, valja tek reći da je tužitelj istu dokazao dostavom dopisa Zagrebačke banke d.d. Zagreb od 30. srpnnja 2025. iz koje je razvidno kada i u kojem je iznosu naplaćena od tužitelja naknada za obradu kreditnog zahtjeva, pri čemu je i sam tuženik na ročištu održanom dana 26. studenog 2025. naveo da visina tužbenog zahtjeva nije sporna. Zbog navedenog, sud je ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev i u visini.

14. Zakonske zatezne kamate sud je tužitelju dosudio temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a, sukladno zahtjevu tužitelja, a obzirom je banka stekla određenu korist na temelju ništetne ugovorne odredbe koju je sama banka inicirala u tipski ugovor, bez ikakve mogućnosti tužiteljice kao protivne strane da utječe na njezin sadržaj, zbog čega sud tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem, slijedom čega je istog obvezao na plaćanje zateznih kamata, i to od dana koji slijedi danu kada je nesporno naplaćena predmetna naknada od tužitelja.

15. Obzirom da je dakle tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, osnovan je i zahtjev s osnova nastalih troškova postupka. Naime, odredbom čl. 154. st. 1. ZPP-a propisano je da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. U ovom je sporu tužitelj uspio u cijelosti kako u pogledu zatraženog glavničnog iznosa, tako i sporednog potraživanja u vidu zateznih kamata, pa je stoga tuženik dužan tužiteljici u cijelosti naknaditi troškove postupka.

15.1. Kao troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice sud je tužitelju priznao troškove sastava tužbe u iznosu od 125,00 EUR, temeljem Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/2023; dalje u tekstu Tarifa), te trošak zastupanja na pripremnom ročištu i ročištu za glavnu raspravu održanom dana 26. studenog 2025. u iznosu od 125,00 EUR temeljem Tbr. 9. t. 1. i Tbr. 46. Tarife. Osim navedenog, tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u zatraženom i plaćenom iznosu od 13,27 EUR te trošak sudske pristojbe na presudu u zatraženom iznosu od 26,65 EUR, sve sukladno vrijednosti predmeta spora i Uredbi o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj: 37/23).

15.2. Slijedom navedenog, tužitelju su priznati ukupni troškovi ovog postupka u iznosu od 289,92 EUR, koje mu je tuženik, obzirom je u cijelosti izgubio spor, dužan naknaditi, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koja teče od dana donošenja ove presude do isplate, sukladno odredbi čl. 151.st. 3. ZPP-a prema kojoj parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, a o zateznim kamatama na iznos parničnog troška odlučuje sud na zahtjev stranka. Sud tužitelju nije priznao kao trošak potreban za vođenje parnice zatraženi trošak sastava podneska od 27.10.2025., a iz razloga što istim podneskom tužitelj nije iznio ništa što već u ranijem tijeku postupka nije iznio, odnosno podneskom je ponovio navode iznijete u tužbi, zbog čega sud trošak sastava navedenog podneska nije ocijenio kao trošak koji bi bio potreban za vođenje ove parnice.

16. Temeljem citiranih zakonskih odredbi odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Varaždinu, 5. prosinca 2025.

Sutkinja

Ivančica Klinec

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave iste izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelj, po punomoćnici, Andreji Fosin, odvjetnici u Varaždinu.

2. Tuženik po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević&partneri u Zagrebu.