Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 33

Broj: Gž-529/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R  J  E  Š  E  N  J  E

Županijski sud u Vukovaru, OIB: 92599990351, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda: Željka Marin, kao predsjednika vijeća, te suca izvjestitelja Vesne Vrkić Perak i Ane Bosančić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Radivoju Mačešić – Biscuoli, odvjetniku iz Pule, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupan po OD Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika, protiv dijela presude i rješenja Općinskog suda u Puli - Pola broj: P-918/2021. od 11. travnja 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 5. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se prvostupanjska presuda Općinskog suda u Puli - Pola broj: P-918/2021. od 11. travnja 2024. u pobijanom dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev (točke I. i II. izreke) potvrđuje.

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se prvostupanjsko rješenje Općinskog suda u Puli - Pola broj: P-918/2021. od 11. travnja 2024. u pobijanom dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka (točka II. i III. izreke) potvrđuje.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Puli - Pola broj: P-918/2021. od 11. travnja 2024. djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev kojim se utvrđuju ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 19. lipnja 2006., a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka kako je pobliže navedeno u izreci (točka I. I.), zatim naloženo je tuženiku da tužitelju isplati 1.590,13 EUR-a sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose kako je to pobliže navedeno u izreci (točka I. II.) i odbijen dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnim odredaba o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka kako je pobliže navedeno u izreci (točka II.).

Rješenjem istoga suda i broja utvrđeno je da je tužba povučena u dijelu u kojem tužitelj potražuje isplatu iznosa od 91,70 EUR-a sa zateznom kamatom (točka I. izreke), naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.714,99 EUR-a (točka II. izreke), dok je odbijen zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška (točka III. izreke).

2. Protiv navedene presude žalio se tuženik u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen (točka I. I. i I. II. izreke) te protiv rješenja u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka (točke II. i III. izreke). Predložio je da se presuda i rješenje u pobijanom dijelu preinače i tužbeni zahtjev odbije uz naknadu troška parničnog postupka kao i žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Prvostupanjski sud je potpuno i istinito utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku, a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, a slijedom toga i zahtjev za isplatom preplaćenog iznosa kredita zbog ništetnosti ugovornih odredbi.

7. Nesporno je između stranaka da su sklopile Ugovor o kreditu dana 19. lipnja 2006. temeljem kojeg je tužitelju isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 16.322,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju kreditora za CHF s rokom otplate od 84 mjeseca uz kamatnu stopu od 3,07% godišnje a koja je promjenjiva odlukom banke.

Nije sporno ni to da je kamatna stopa tijekom otplate kredita više puta mijenjana te da je kredit otplaćen.

8. Visina tužbenog zahtjeva utvrđena je knjigovodstveno financijskim vještačenjem a vještak je utvrdio da razlika anuiteta dospjelih u razdoblju otplate kredita sve do zatvaranja kredita koja obuhvaća razliku zbog promjene tečaja s pozitivnim i negativnim razlikama iznosi 11.980,83 kune odnosno 1.590,13 EUR-a.

9. Neosnovano tuženik osporava izračun preplate ističući da je sud bio dužan uzeti u obzir i iznose utvrđene vještačenjem kojima je tužitelj platio manje i za iste umanjiti dosuđene iznose a tuženik nije niti postavio protutužbeni zahtjev ili stavio prigovor radi prebijanja.

10. Prvostupanjski sud opravdano utvrđuje nepoštenim odredbe o valutnoj klauzuli kojom je iznos kredita vezan za tečaj CHF spornog Ugovora o kreditu u smislu Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03.) kojima su regulirani pojam nepoštene ugovorne odredbe i okolnosti koje se uzimaju u obzir prilikom ocjene ugovora.

11. Protivno žalbenim navodima prvostupanjski sud se osnovano poziva na pravna stajališta sudova u postupku kolektivne zaštite potrošača u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012. u kojem se utvrđuje ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF a koja je potvrđena u pogledu promjenjive kamatne stope presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/2014. od 9. travnja 2015. a u pogledu valutne klauzule presudom Visokog trgovačkog suda broj: Pž- 6632/2017. od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019.

12. Prigovor zastare koji je tuženik istakao pravilno je odbijen a što potvrđuje i pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu broj: Rev-2245/2017. prema kojem stavu su prekid i ponovni tijek zastare vezani za podnošenje tužbe u kolektivnom sporu i pravomoćnost presuda koje su donesene imajući u vidu svrhu postupka kolektivne zaštite potrošača.

Navedenom odlukom Vrhovni sud Republike Hrvatske, koja je obvezujuća za niže stupanjske sudove zauzeo je pravni stav o tijeku i nastupu zastare, pa tužitelj nije trebao podnijeti vlastitu tužbu nevezano za tijek postupka zaštite kolektivnih interesa.

Zastarni rok od pet godina iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 126/21. – u nastavku teksta: ZOO) prekinut je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu a ponovno je počeo teći pravomoćnošću odluka o ništetnosti ugovornih odredbi.

Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012. postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a 14. lipnja 2018. u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, pa kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 26. prosinca 2021., zastara nije nastupila.

13. Tužitelj nije trebao dokazivati da je sadržaj Ugovora o kreditu istovjetan sadržaju ugovora o kreditu koji su pobijani u navedenom predmetu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske jer je sporni Ugovor sklopljen 19. lipnja 2006. a u kolektivnom sporu je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju kada je sklopljen predmetni Ugovor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača jer je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika a da se prije i u vrijeme zaključenja spornog Ugovora o tome nije pojedinačno pregovaralo niti su utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Saslušan kao stranka tužitelj je iskazao da mu je kredit bio potreban za kupovinu osobnog automobila koji je kupio u ... gdje mu je rečeno za kredite koje daje tuženik i da oni mogu sve riješiti sa bankom tako da on uopće nije išao u banku tuženika nego samo kod javnog bilježnika na ovjeru ugovora koji mu je tu i pročitan i onda je zatim potpisao, a nitko ga nije upozorio na rizike sklapanja ugovora s valutnom klauzulom CHF.

Tužitelj i tuženik dakle nisu uopće pojedinačno pregovarali prije sklapanja Ugovora.

14. Odredbom članka 502c. Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502a. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) i da je u tom slučaju sud vezan za utvrđenje u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

15. Sporni Ugovor sklopljen je upravo u periodu koji se navodi i u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012. a visina preplate je utvrđena knjigovodstveno financijskim vještačenjem.

16. Sud Europske unije u predmetu C-118/2017. je stajališta da se utvrđenjem ništetnosti navedenih odredbi omogućava ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojom bi se tužitelj nalazio da navedene (nepoštene odredbe) nisu korištene u ugovoru.

17. Tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari glasi i na isplatu a visina tužbenog zahtjeva odnosno preplate utvrđena je knjigovodstveno financijskim vještačenjem pa je prvostupanjski sud pravilnom primjenom članka 1111. i članka 1115. Zakona o obveznim odnosima obvezao tuženika na isplatu utuženog iznosa na koji iznos je isti dužan platiti i zakonsku zateznu kamatu jer je nesavjesni stjecatelj.

Tuženik nije postavio protutužbeni zahtjev niti je izjavio prijeboj tražbina pa da bi sud uzeo u obzir i iznose utvrđene vještačenjem kojima je tužitelj platio manje i za isto umanjio dosuđene iznose.

Plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio, pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečega što nije primio.

18. O troškovima postupka sud je odlučio temeljem odredbe članka 154. Zakona o parničnom postupku a to što se pozvao na stavak 1. a ne na stavak 5. toga članka ne znači da je pogrešno odlučio odnosno pogrešno primijenio materijalno pravo jer se pozvao na odredbu članka 154. koji propisuje kako se i kada odlučuje o troškovima postupka.

Tužitelj u postupku naime nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svoga zahtjeva zbog čega nisu nastali posebni troškovi, pa je sud pravilno odlučio da je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi sve troškove koje je imao, a odluka je obrazložena i sukladna Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

19. Slijedom izloženog, valjalo je primjenom odredbe članka 368. stavak 1. i 380. točka 2. Zakona o parničnom postupku odlučiti kao u izreci, dok su prvostupanjska presuda u nepobijanom dijelu kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva (točka II. izreke), kao i prvostupanjsko rješenje u nepobijanom dijelu kojim je utvrđeno da je tužba povučena u dijelu zahtjeva za isplatu iznosa od 91,70 EUR-a (točka I. izreke) ostali neizmijenjeni.

20. Odluka o trošku žalbenog postupka tuženika temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. Zakona o parničnom postupku.

Vukovar, 5. prosinca 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Željko Marin