REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5967/2023-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Brankici Bobšić, u pravnoj stvari tužitelja DN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima Hrvoju Kardumu i Josipu Kardumu, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva KARDUM & PARTNERI j.t.d. iz Zagreba, protiv tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3-a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, na temelju generalne punomoći broj Su-461/2021, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 17. listopada 2025. u prisutnosti tužitelja i njegovog punomoćnika odvjetnika Hrvoja Karduma te zamjenika punomoćnika tuženika odvjetničkog vježbenika ŽN, dana 5. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. isplatiti tužitelju DN iznos od 4.536,16 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos:

- 1,38 EUR od 2. travnja 2008. do isplate,

- 11,54 EUR od 2. studenoga 2008. do isplate,

- 0,51 EUR od 2. prosinca 2008. do isplate,

- 13,57 EUR od 2. siječnja 2009. do isplate,

- 14,39 EUR od 2. veljače 2009. do isplate,

- 15,23 EUR od 2. ožujka 2009. do isplate,

- 12,74 EUR od 2. travnja 2009. do isplate,

- 12,99 EUR od 2. svibnja 2009. do isplate,

- 10,17 EUR od 2. lipnja 2009. do isplate,

- 6,88 EUR od 2. srpnja 2009. do isplate,

- 8,23 EUR od 2. kolovoza 2009. do isplate,

- 10,62 EUR od 2. rujna 2009. do isplate,

- 8,30 EUR od 2. listopada 2009. do isplate,

- 8,07 EUR od 2. studenoga 2009. do isplate,

- 10,83 EUR od 2. prosinca 2009. do isplate,

- 13,05 EUR od 2. siječnja 2010. do isplate,

- 15,95 EUR od 2. veljače 2010. do isplate,

- 15,25 EUR od 2. ožujka 2010. do isplate,

- 20,24 EUR od 2. travnja 2010. do isplate,

- 19,16 EUR od 2. svibnja 2010. do isplate,

- 20,35 EUR od 2. lipnja 2010. do isplate,

- 33,63 EUR od 2. srpnja 2010. do isplate,

- 30,69 EUR od 2. kolovoza 2010. do isplate,

- 41,50 EUR od 2. rujna 2010. do isplate,

- 36,14 EUR od 2. listopada 2010. do isplate,

- 31,51 EUR od 2. studenoga 2010. do isplate,

- 45,33 EUR od 2. prosinca 2010. do isplate,

- 52,38 EUR od 2. siječnja 2011. do isplate,

- 47,11 EUR od 2. veljače 2011. do isplate,

- 48,73 EUR od 2. ožujka 2011. do isplate,

- 44,31 EUR od 2. travnja 2011. do isplate,

- 44,81 EUR od 2. svibnja 2011. do isplate,

- 58,81 EUR od 2. lipnja 2011. do isplate,

- 61,13 EUR od 2. srpnja 2011. do isplate,

- 77,08 EUR od 2. kolovoza 2011. do isplate,

- 86,63 EUR od 6. rujna 2011. do isplate,

- 62,30 EUR od 2. listopada 2011. do isplate,

- 61,47 EUR od 2. studenoga 2011. do isplate,

- 60,60 EUR od 2. prosinca 2011. do isplate,

- 63,76 EUR od 6. siječnja 2012. do isplate,

- 67,40 EUR od 2. veljače 2012. do isplate,

- 67,16 EUR od 6. ožujka 2012. do isplate,

- 65,24 EUR od 3. travnja 2012. do isplate,

- 65,98 EUR od 3. svibnja 2012. do isplate,

- 67,49 EUR od 6. lipnja 2012. do isplate,

- 65,57 EUR od 6. srpnja 2012. do isplate,

- 66,58 EUR od 4. kolovoza 2012. do isplate,

- 64,89 EUR od 2. rujna 2012. do isplate,

- 62,39 EUR od 2. listopada 2012. do isplate,

- 65,26 EUR od 2. studenoga 2012. do isplate,

- 66,08 EUR od 2. prosinca 2012. do isplate,

- 66,06 EUR od 6. siječnja 2013. do isplate,

- 62,36 EUR od 5. veljače 2013. do isplate,

- 64,66 EUR od 2. ožujka 2013. do isplate,

- 65,39 EUR od 2. travnja 2013. do isplate,

- 63,78 EUR od 2. svibnja 2013. do isplate,

- 59,27 EUR od 2. lipnja 2013. do isplate,

- 57,49 EUR od 2. srpnja 2013. do isplate,

- 2.135,74 EUR od 31. srpnja 2013. do isplate,

i to za razdoblje od dospijeća svakog pojedinačnog gore navedenog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 10. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51401652-5103291891 od 6. prosinca 2006., sklopljenog između tuženika, kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,50% od iznosa kredita.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 362,26 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. prosinca 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj u odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 10. Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51401652-5103291891 od 6. prosinca 2006., sklopljenog između tuženika, kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita, u dijelu u kojem je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita sukladno odluci tuženika.

V. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 260,94 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. srpnja 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VI. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 95,46 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na niže navedene iznose, te se odbija se kao neosnovan prigovor radi prebijanja istaknut od strane tuženika do visine navedenog iznosa od 95,46 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 0,14 EUR od 2. siječnja 2007. pa do isplate,

- 1,95 EUR od 2. veljače 2007. pa do isplate,

- 1,33 EUR od 2. ožujka 2007. pa do isplate,

- 1,69 EUR od 2. travnja 2007. pa do ispale,

- 5,05 EUR od 2. svibnja 2007. pa do isplate,

- 5,88 EUR od 2. lipnja 2007. pa do isplate,

- 6,97 EUR od 2. srpnja 2007. pa do isplate,

- 6,96 EUR od 2. kolovoza 2007. pa do isplate,

- 5,47 EUR od 2. rujna 2007. pa do isplate,

- 7,69 EUR od 2. listopada 2007. pa do isplate,

- 7,74 EUR od 2. studenoga 2007. pa do isplate,

- 6,18 EUR od 2. prosinca 2007. pa do isplate,

- 6,35 EUR od 2. siječnja 2008. pa do isplate,

- 3,02 EUR od 2. veljače 2008. pa do isplate,

- 0,81 EUR od 2. ožujka 2008. pa do isplate,

- 3,75 EUR od 2. svibnja 2008. pa do isplate,

- 5,17 EUR od 2. lipnja 2008. pa do isplate,

- 3,62 EUR od 2. srpnja 2008. pa do isplate,

- 6,71 EUR od 2. kolovoza 2008. pa do isplate,

- 6,02 EUR od 2. rujna 2008. pa do isplate,

- 2,96 EUR od 2. listopada 2008. pa do isplate.

VII. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 1.582,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 5. prosinca 2025. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 10. lipnja 2023. ovom sudu podnio tužbu protiv tuženika u kojoj je naveo da je s tuženikom 6. prosinca 2006. zaključio Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51401652-5103291891, kojim je tuženik, kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita i kao potrošaču, odobrio i stavio na raspolaganje kredit od 23.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nadalje je naveo da su sklopili Ugovor o kreditu na način da je tuženik predočio tužitelju šprancu ugovora o kojoj se nije moglo pregovarati, niti se pregovaralo, već su djelatnici tuženika u svoju standardnu šprancu ugovora samo unijeli podatke o imenu i adresi tužitelja, te iznosu kredita. Pojasnio je da se radilo o ponudi tuženika za davanje kredita po principu "uzmi ili ostavi", te da se po njegovom pristanku na ponuđenu šprancu ugovora pristupalo potpisivanju Ugovora o kreditu. Istaknuo je i da nijedna odredba Ugovora o kreditu nije bila predmet pregovora između tužitelja i tuženika već da je šprancirani tekst ugovora pripremljen od strane tuženika s ubačenim generalijama tužitelja ponuđen tužitelju koji je na to pristao jer izbora nije imao. U tužbi se tužitelj pozvao i na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., te je naveo da je tom presudom utvrđena ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli CHF. Još je naveo da je tuženik tužitelju na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF naplatio i stekao bez pravne osnove utuženi iznos. Tužitelj je, također, naveo da je na temelju odredbe Ugovora o kreditu iz čl. 10. tuženik prilikom isplate kredita naplatio od tužitelja naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu. Istaknuo je da nigdje u Ugovoru o kreditu nije navedeno od čega se sastoji ulazna naknada, niti koji je razlog da iznosi baš 2,50% od iznosa kredita, te je naveo da je ista naknada ugovorena po principu "uzmi ili ostavi", i da tužitelj nije mogao utjecati na tu odredbu, odnosno da se o njoj nije pregovaralo. Tužitelj je posebno istaknuo da ne bi mogao ugovoriti kredit da nije pristao na tu unaprijed formuliranu odredbu o ulaznoj naknadi. Isto tako tužitelj je naveo i da odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, ugovorena u čl. 10. Ugovora o kreditu, tzv. izlazna naknada, propisuje da u slučaju prijevremene otplate kredita tužitelj treba platiti naknadu sukladno odluci tuženika. Smatra da je izlazna naknada ugovorena na netransparentan način i da nije utemeljena na troškovima koje banke imaju zbog prijevremene otplate kredita, nego je to unaprijed formulirana ugovorna odredba koja stvara neravnotežu na štetu potrošača. Dodao je da mu je temeljem te odredbe tuženik prilikom prijevremene otplate kredita naplatio izlaznu naknadu. Tužitelj je još naveo i da je izlazna naknada iz Ugovora o kreditu ugovorena po principu "uzmi ili ostavi", te da tužitelj nije mogao utjecati na tu odredbu, odnosno da se o njoj nije pregovaralo, kao i da tužitelj ne bi mogao ugovoriti kredit da nije pristao na tu unaprijed formuliranu odredbu o izlaznoj naknadi. Tužitelj je, konačno, naveo i da odredbu o ništetnosti izlazne naknade ni tuženik više ne spori, što je vidljivo iz njegovih današnjih, također tipskih Ugovora o kreditu koji su na tržištu, a u kojima se više ne pojavljuju odredbe o izlaznoj naknadi.

2. Slijedom navedenoga, tužitelj tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi, a uređenom u podnescima od 3. kolovoza 2024. i 8. siječnja 2025., od tuženika potražuje isplatu iznosa od 4.536,16 EUR sa zakonskim zateznim kamata tekućim na pojedinačne iznose navedene u t. I. izreke ove presude (t. I. tužbenog zahtjeva). Navedenim tužbenim zahtjevom tužitelj, također, traži da se utvrdi ništetnom odredba čl. 10. navedenog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,50% od iznosa kredita (t. II. tužbenog zahtjeva), te isplatu iznosa od 362,26 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. prosinca 2006. do isplate (t. III. tužbenog zahtjeva). Nadalje, tužitelj tužbenim zahtjevom traži i da sud utvrdi ništetnom odredba čl. 10. navedenog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita sukladno odluci tuženika (t. IV. tužbenog zahtjeva), te isplatu iznosa od 260,94 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. srpnja 2013. do isplate (t. V. tužbenog zahtjeva), sve uz naknadnu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate (t. VI. tužbenog zahtjeva).

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio osnovanost tužbenog zahtjeva, dok je u pogledu visine istaknuo da osporava visinu potraživanja s osnova valutne klauzule u CHF, ali da ne osporava visinu naplaćene naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita. Tuženik je, nadalje, tužitelju osporio status potrošača jer se Ugovor o kreditu ne može se smatrati potrošačkim kreditom s obzirom na to da se zapravo radi o kreditu čija namjena je bila prenamjena stana na adresi [adresa] u frizerski salon. Dakle, tuženik je istaknuo da je tužitelj ugovorio predmetni kredit s ciljem obavljanja poduzetničke djelatnosti slijedom čega se ne može smatrati potrošačem. Tuženik je, također, istaknuo i prigovor zastare navodeći da se na zahtjev tužitelja za isplatu treba primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima. Isto tako je naveo da je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019., poslovni broj Rev-2221/2018, a kojom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim se utvrđuje da su banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, nepravilna i nezakonita. Naveo je i da to potvrđuju odluke Suda EU broj C-81/19 i C-243/20 iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti iz razloga što je ista odraz odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Također je naveo da su tužitelju bile dostupe sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Pojasnio je da je na razne načine tužitelja i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli (Ugovorom o kreditu, Informacijama Pojam "valutna klauzula" i rizici financiranja u kanama s valutnom klauzulom, brošurom Stambeni krediti Erste Banke, brošurom Hipotekarni krediti), te da je postojalo dovoljno informacija na temelju kojih je tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak, te rizike intervalutarnih promjena. Tuženik je istaknuo i da nije ostvario ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sam bio zadužen u CHF, te da je tako trpio isti tečajni rizik. Tuženik je nastavno naveo da odredba Ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu, odnosno tuženik smatra da je navedena odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, te da tužitelju, kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču, nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Tuženik je, nadalje, osporio i navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz razloga što je ista odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva. Isto tako je naveo da je odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno da je ulazna naknada izražena u točno naznačenom postotku od 2,5 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom, pa smatra da je bespredmetno utvrđivati eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Također smatra da je odredba kojom se ugovara naknada za prijevremenu otplatu kredita jasna, lako uočljiva i razumljiva. Tuženik je još naveo da su tužitelju informacije u pogledu naknade za obradu kredita bile dostupne u samom Ugovoru, ali i na letcima tuženika koji su se uručivali tužitelju prije nego što je došlo do sklapanja kredita. Još je naveo da su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput operativnih troškova, materijalnih troškova, troškovi trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge te povezanih regulatornih troškova. Stoga tuženik smatra da je tužitelj imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita. Što se tiče naknade za prijevremenu otplatu kredita, tuženik je istaknuo da je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, a i kasnije, kad je kredit prijevremeno otplaćen, vrijedila Odluka tuženika o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe od 9. listopada 2006. koja je jasno, u dijelu koji se odnosi na stambene kredite kao što je i tužiteljev, propisivala visinu naknade u iznosu od 2,0 %, a koji postotak je i naplaćen tužitelju prilikom prijevremene otplate kredita. Tuženik je, nadalje, naveo da je Ugovor o kreditu propisivao pravo tuženika na naplatu jednokratne naknade za prijevremeno vraćeni iznos kredita sukladno odlukama tuženika, a Odluka tuženika o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe u trenutku prijevremenog povrata kredita propisivala je visinu naknade za prijevremeni povrat kredita u iznosu od 2,0 %. Stoga tuženik smatra da je u Ugovoru o kreditu jasno i razumljivo bilo propisano da je tuženik od tužitelja u slučaju prijevremene otplate kredita ovlašten naplatiti prijevremenu naknadu, te da je tužitelju bilo poznato da je u tom slučaju dužan podmiriti tu naknadu, a bio mu je poznat i iznos odnosno postotak naknade za prijevremenu otplatu kredita. Tuženik je još naveo da su naknade koju se naplaćuju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu te u slučaju prijevremene otplate kredita ne moraju sadržavati koje se sve usluge i troškovi pokrivaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe. Osim toga tuženik smatra da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog Ugovora te da tužitelju predmetna odredba nije mogla ostati nejasna i nerazumljiva. Tuženik je još naveo i da navedena odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Istaknuo je još da u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetnih naknada. Tuženik je pored svega navedenoga istaknuo i prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja jer je naknada za obradu kredita naplaćena 20. prosinca 2006., dok je naknada za prijevremenu otplatu kredita naplaćena 29. srpnja 2013., pa ako bi sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi navedena odredba bila nepoštena, smatra da se ima primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Tuženik je isto tako osporio i tijek zakonskih zateznih kamata jer smatra da bi tužitelj eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate od dana podnošenja tužbe jer je tek tada postavio zahtjev tuženiku, te tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten. Konačno, tuženik je, u slučaju da sud iz utvrdi ništetnom odredbu o valutnoj klauzuli, istaknuo prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja) u iznosu od 95,46 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose, a kako je to navedeno u t. VI. izreke ove presude, te je predložio da sud konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Slijedom navedenog, tuženik je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku.

4. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u presliku Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51401652-5103291891 od 6. prosinca 2006. (str. 8-15 spisa), presliku obavijesti o promjeni kamatne stope od 6. listopada 2011. (str. 81 spisa), presliku otplatnog plana (str. 82-83 i 101-102 spisa), presliku pregleda prometa po predmetnom kreditu (str. 84-94 i 150-160 spisa), presliku otplatnog plana za kredit (str. 95-97 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope od 1. travnja 2009. (str. 98-100 spisa), presliku reklamnog materijala (str. 127-128 spisa), presliku izvatka iz odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe od 9. listopada 2006. (str. 130-135 spisa), presliku Općih odredba (str. 134-135 spisa), presliku kreditnog zahtjeva (str. 140-171 spisa), presliku reklamnog materijala (str. 172-177 spisa), presliku obračuna naknadna za bankarske usluge od 6. prosinca 2006. (str. 178 spisa), presliku brošure tuženika Hipotekarni krediti bez jamca (str. 179 spisa), presliku Informacije Pojam "valutna klauzula" i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom (str. 199-203 spisa), presliku mail korespondencije HN upućena nadležnim službama (str. 205-209 spisa), presliku izjave HN nazvane "pisani iskaz" od 27. siječnja 2020. (str. 210-211 spisa), presliku dopisa Hrvatske narodne banke od 7. lipnja 2013. (str. 212-214 spisa), presliku obrasca VR-1- izvješće o izloženosti valutnom riziku po pojedinim valutama (str. 215 spisa), presliku priopćenja za javnost Hrvatske narodne banke od 21. siječnja 2015. (str. 260-270 spisa), presliku pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 1. ožujka 2022. (str. 275-276 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl. oec., iz Darfin d.o.o. (str. 284-290 spisa), saslušan je tužitelj (str. 298-299 spisa), te je izvršen uvid i ostalu dokumentaciju koja se nalazi u spisu.

5. Ovdje valja reći da je sud proveo sve dokaze predložene od parničnih stranaka jer su iste na ročištu održanom 17. listopada 2025. navele da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, te su odustale od svih predloženih, a neprovedenih dokaza i predložile su zaključenje glavne rasprave temeljem stanja spisa.

6. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, te brižljive i savjesne ocjene svih dokaza zajedno i svakog dokaza pojedinačno, a sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

7. Uvidom u presliku Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652- 5103291891 od 6. prosinca 2006. (str. 8-15 spisa; dalje: Ugovor o kreditu) utvrđeno je da je isti sklopljen između tužitelja, kao korisnika kredita i založnog dužnika, tuženika, kao kreditora, i BN, kao sudužnika. Nadalje je utvrđeno je da je istim Ugovorom ugovoren kredit u iznosu 23.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj (čl. 2. Ugovora o kreditu). Isto tako je utvrđeno da je u odredbi čl. 8. ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku ugovaranja iznosila 8,250 % godišnje, a koja se obračunava primjenom proporcionalne metode, te da je u odredbi čl. 6. Ugovora o kreditu ugovoren rok vraćanja od 120 mjeseci, a u odredbi čl. 3. istog Ugovora je kao namjena kredita ugovoren hipotekarni kredit građana, gotovinski kredit uz hipoteku. Nadalje, u odredbi čl. 7. Ugovora o kreditu ugovoren je način vraćanja i to u 120 mjesečnih anuiteta od po 291,91 CHF nakon prijenosa kredita u otplatu, a koji dospijevaju na naplatu svakog prvog u mjesecu. U istom članku Ugovara o kreditu, nadalje, je ugovoreno da će se povrat obveza iz tog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunati po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan odobrenja žiro-računa tuženika, te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja i da potpisom na tom Ugovoru potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja. U odredbi čl. 10. Ugovora je ugovoreno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 2,500% (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kuna, obračunate sa sumom plasmana, te da je korisnik suglasan da se obračunati iznos naknade plati prilikom isplate plasmana. U istoj odredbi čl. 10. Ugovora o kreditu, nadalje, je za slučaj prijevremenog povrata kredita ugovoreno da tuženik ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno odlukama tuženika važećim u trenutku prijevremenog povrata. Konačno, utvrđeno je i da je navedeni Ugovor o kreditu ovjeren kao javnobilježnička isprava u uredu javne bilježnice Marije Grozdanić Deklava iz Rijeke 12. prosinca 2006., pod brojem OU-2264/2006, a u istoj ovjeri je navedeno da je Ugovor o kreditu podnesen na ovjeru od strane punomoćnika tuženika, tužitelja i BN, da im je isprava pročitana, te da su isti izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za njih proizlaze i da to odgovara njegovoj volji.

8. Saslušan u svrhu dokazivanja tužitelj je naveo da se ne sjeća točno kada je s tuženikom zaključio Ugovor o kreditu te je dozvolio mogućnost da je to bilo 2006. Kredit je podigao u svrhu ugradnje centralnog grijanja u svom stanu, a Ugovor o kreditu s tuženikom je zaključio u poslovnici u Rijeci. Za kredit u valuti CHF se odlučio na prijedlog tuženika da podigne kredit uz valutnu klauzulu u CHF iako je prvotno namjeravao podići kredit u kunama. Tada su mu u banci rekli da je to tada bila najbolja solucija prilikom podizanja kredita. Zaposlenik tuženika mu prilikom zaključivanja Ugovora o kreditu nije ništa objašnjavao o tome kakva je valuta CHF, niti ga je upozoravao na rizike podizanja kredita uz valutnu klauzulu u CHF. U trenutku podizanja kredita mislio je da je CHF sigurna valuta, međutim, kasnije su počele rasti rate kredita. Ne može se točno očitovati koliko mu je rasla rata kredita, ali zna da je rasla, zbog čega je od punice posudio novac kako bi prijevremeno zatvorio predmetni kredit. Ugovor o kreditu je ovjerio kod javnog bilježnika, no ni javni bilježnik mu nije ništa govorio o valuti CHF. Nadalje je naveo da stan u koji je ugradio centralno grijanje sredstvima predmetnog kredita cijelo vrijeme koristi za stanovanje i u njemu i sada živi, te u njemu nije nikada obavljao nikakvu poslovnu djelatnost, niti je u istom imao otvoren obrt, ni firmu. Ne sjeća se je li pročitao Ugovor o kreditu prije potpisivanja, ali misli da je, te u trenutku potpisivanja istog nije mislio da je išta sporno s tim Ugovorom. Ugovor o kreditu je sastavila banka te on nije mogao utjecati na pojedine odredbe ugovora, a Ugovor je potpisao samo zato što su mu bili potrebni novci, te je on osobno otplatio predmetni kredit. Ne sjeća se je li plaćao banci naknadu za obradu kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita, ali zna da je ispunio sve uvjete koje je banka od njega tražila prilikom podizanja kredita, te prilikom prijevremene otplate kredita. Iskazao je i da mu prilikom zaključenja Ugovora o kreditu zaposlenik tuženika nije objašnjavao, niti je spominjao da bi trebao platiti neku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i za prijevremenu otplatu kredita, niti mu je naveo na što se te naknade odnose, ni koliko one iznose, te se ne sjeća ni je li te naknade platio. Naveo je i da stan u koji je ugradio centralno grijanje nikada nije davao u najam niti u zakup. U trenutku zaključenja Ugovora o kreditu nitko u banci mu nije pojasnio da se tečaj valute CHF može naknadno povećati. Stan u koji je ugradio centralno grijanje nalazi u Rijeci na [adresa]. Pojasnio je da se radi o privatnoj kući u kojoj se nalaze 4 stana, a jedan stan je njegov, te je u svoj stan ugradio centralno grijanje. U kući nema poslovnog prostora, te on koristi samo taj jedan stan u kući. Konačno je naveo da mu nije poznato da bi se na toj adresi ikada nalazio frizerski salon, te on, niti itko od njegovih ukućana, nikada nisu imali u vlasništvu frizerski salon.

9. Sud je u bitnom prihvatio iskaz tužitelja jer je isti životan, logičan i uvjerljiv, te sukladan s predmetnim Ugovorom o kreditu. Ovdje još u odnosu na pisanu izjavu zaposlenice tuženika HN, nazvanu "pisani iskaz" od 27. siječnja 2020. (str. 210-211 spisa) valja reći da iz pravednih dokaza ne proizlazi da bi ista sudjelovala u sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, pa njezina izjava u kojoj općenito opisuje način na koji su se davale upute djelatnicima tuženika o načinu komunikacije s klijentima nije odlučna u ovom postupku.

10. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018- 11 od 3. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključivanja i u vrijeme zaključivanja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključivanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.; dalje: ZZP), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbi čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007. i 125/2007.) i odredbama Zakona o obveznim odnosima. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenim presudama, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena. Iz izreke navedenih presuda je razvidno da se odnose na ugovore o potrošačkom kreditiranju, dakle i na predmetni Ugovor o kreditu neovisno o tome što je predmetni kredit otplaćen. Pritom valja reći, da je u konkretnom slučaju iz iskaza tužitelja, utvrđeno da je isti u ovom pravnom poslu, odnosno prilikom zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu, imao status potrošača (čl. 3. t. 1. ZZP-a), dok tuženik nije dokazao drugačije. Naime, tužitelj je u svom iskazu naveo da stan u koji je ugradio centralno grijanje sredstvima predmetnog kredita cijelo vrijeme koristi za stanovanje i u njemu i sada živi, te u njemu nije nikada obavljao nikakvu poslovnu djelatnost, niti je u istom imao otvoren obrt ni firmu, a nije ga davao ni u najam, ni u zakup. Iskazao je i da se taj stan u koji je ugradio centralno grijanje nalazi u Rijeci na [adresa], u privatnoj kući u kojoj se nalaze 4 stana, a jedan stan je njegov, te da je u svoj stan ugradio centralno grijanje. Pojasnio je da u kući nema poslovnog prostora, te on koristi samo taj jedan stan u kući i da mu nije poznato da bi se na toj adresi ikada nalazio frizerski salon, kao i da on, niti itko od njegovih ukućana, nikada nisu imali u vlasništvu frizerski salon. Stoga se, kraj navedenog, na tuženiku nalazi teret dokaza da bi tužitelj stan u koji je ugradio centralno grijanje koristio u svrhe namijenjene tužiteljevom zanimanju i njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Međutim, tuženik takvu činjenicu nije dokazao, pri čemu valja dodati da niti iz Ugovora o kreditu, a niti iz kreditnog zahtjeva (str. 140-171 spisa) na koji se tuženik poziva u odgovoru na tužbu, ne proizlazi da je tužitelj kredit podigao u poslovne svrhe.

11. Nadalje, valja reći da je odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Stoga je ovaj sud vezan za utvrđenje iz gore navedenih presuda.

12. Sukladno odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

13. U odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005.; dalje: ZOO) propisano je da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Isto tako u odredbi čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno, u odredbi čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano je da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). Konačno, u odredbi čl. 322. ZOO-a propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

14. Dakle, iz provedenih dokaza sud je utvrdio da je tužitelj kao potrošač u smislu odredbe čl. 3. t. 1. ZZP-a u konkretnom slučaju s tuženikom, kao trgovcem u smislu odredbe čl. 3. t. 2. ZZP-a, zaključio predmetni Ugovor o kreditu (gotovinski kredit uz hipoteku) radi ugradnje centralnog grijanja u svoj stan u [adresa], a kojim je ugovoren kredit u iznosu 23.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Također je utvrđeno da je navedenim Ugovorom o kreditu ugovoreno da će se povrat obveza iz tog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunati po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan odobrenja žiro-računa tuženika. Nadalje, iz izvedenih dokaza je utvrđeno i da je tečaj CHF u otplatnom razdoblju znatno rastao, a kako to proizlazi i iz niže navedenog financijskog vještačenja. Isto tako je utvrđeno da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio bez prethodnog pregovaranja s tuženikom o pojedinačnim odredbama i bez prethodnog objašnjenja, informiranja i upozorenja na eventualne rizike promjene valute CHF za koju je kredit bio vezan. Još je utvrđeno da je Ugovor o kreditu unaprijed sastavljen prema obrascu tuženika, te da predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile dovoljno jasne i transparentne. S tim u vezi valja reći da je tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba Ugovora o kreditu, između ostalog i valutnoj klauzuli i skrenuti mu pažnju na mogućnost naglog kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu omogućiti da pristane na takve odredbe, odnosno omogućiti mu da takvim odredbama prigovori, a što tuženik nije učinio. Stoga je ugovaranje takvih odredaba imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

15. U odnosu na pozivanje tuženika na njegove letke i informacije o kreditima, kao i informaciju Pojam "valutna klauzula" i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom, valja reći da iz istih ne proizlazi da se potrošače posebno informiralo ili upozoravalo na rizik intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak.

16. Isto tako valja reći da je iz gore navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa proizlazi da je postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe u kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, a s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. S obzirom na navedeno tuženik se neosnovano poziva na presudu Suda Europske unije C-81/19 pri čemu valja dodati i da se ista presuda odnosi na drugačiju činjeničnu i pravnu situaciju (refinanciranje kredita).

17. Nadalje, iz provedenih dokaza proizlazi da je sukladno gore navedenim odredbama ništetna i odredba čl. 10. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da je tužitelj dužan za obradu zahtjeva i odobravanje kredita prije korištenja kredita platiti 2,50% (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, te kojom je ugovoreno da u slučaju prijevremenog povrata kredita tuženik ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno odlukama tuženika važećim u trenutku prijevremenog povrata. Naime, iz iskaza tužitelja je utvrđeno da je ispunio sve uvjete koje je banka od njega tražila prilikom podizanja kredita te prilikom prijevremene otplate kredita, a i iz niže navedenog nalaza i mišljenja je utvrđeno da je tužitelj navedene naknade platio. Isto tako iz iskaza tužitelja je utvrđeno da mu prilikom zaključenja Ugovora o kreditu zaposlenik tuženika nije objašnjavao, niti spominjao da bi trebao platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i za prijevremenu otplatu kredita, niti mu je naveo na što se te naknade odnose i koliko iznose. Dakle, iz navedenog proizlazi da ista odredba predstavlja nepoštenu odredbe u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a. Ovo stoga što je navedeni Ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja i o navedenoj ugovornoj odredbi, pa je na taj način tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Naime, odredba čl. 10. Ugovora o kreditu kojem je ugovoreno da je tužitelj, kao korisnik kredita, dužan tuženiku platiti naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita je ovisna isključivo o odluci i uvjetima jednog ugovaratelja (tuženika) i to bez navođenja na što se takva naknada točno odnosi, a što uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju dužnik ne može predvidjeti. Tužitelju je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge za plaćanje istih naknada, te mu objasniti na što se takve naknade točno odnose, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu omogućiti da pristane na takvu odredbu (koja jasno definira uvjete i razloge naplaćivanja naknada), a što tuženik nije učinio. Ovdje još kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere) valja reći da tuženik, po ocjeni ovog suda, prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije uzeo u obzir zakonite interese tužitelja kao potrošača jer se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru i jer se o spornim odredbama nije pregovaralo. Još valja dodati da se ocjena uzrokuje li se spornim ugovornim odredbama značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, određuje ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorenih naknada, već i ocjenom ograničenosti potrošača u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit, zahtjeva za prijevremenu otplatu kredita, sadržaja ugovora o kreditu, nametanje neke druge dodatne obveze ili naknade) u slučaju neprihvaćanja te odredbe. U konkretnom slučaju iz iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj, kao potrošač pri sklapanju Ugovora o kreditu bio ograničen uvjetima banke, pa tako, po ocjeni ovog suda, tuženik nije postupao u dobroj vjeri, dok tužitelj nije imao objektivne mogućnosti za pregovaranje oko spornih odredaba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanja kredita te naknadi za prijevremenu otplatu kredita, niti oko prihvaćanja istih, a što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev-266/2024-2 od 9. listopada 2024., Rev-673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024.).Također valja reći da se kod provođenja testa poštenosti mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost spornih odredaba, među ostalim, odnosa između iznosa naknada te zauzvrat pruženih usluga (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-266/2024-2 od 9. listopada 2024.). Kako iz gore navedenog proizlazi da tužitelji nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje predmetnih naknada, te da mu bez takvih ugovornih odredaba kredit ne bi bio odobren, odnosno ne bi mu bila odobrena prijevremena otplata istog, kao i da se o tome nije pregovaralo, tako tužitelj, po ocjeni ovog suda, nije imao saznanja o krajnjoj svrsi takvih naknada.

18. Slijedom svega navedenoga, u smislu gore navedenih odredaba, utvrđeno je da su odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i otplata kredita švicarski franak. Nadalje, na temelju istih odredba utvrđeno je i da je ništetana i odredba čl. 10. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da je tužitelj dužan za obradu zahtjeva i odobravanje kredita prije korištenja kredita platiti 2,50% (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, te kojom je ugovoreno da u slučaju prijevremenog povrata kredita tuženik ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno odlukama tuženika važećim u trenutku prijevremenog povrata, pa je stoga odlučeno kao u t. II. i IV. izreke ove presude

18. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovorih odredaba ostvario korist u vidu razlike između iznosa koji bi tužitelj platio po osnovi tečaja CHF na dan isplate kredita i iznosa koji je platio tuženiku po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja i u vidu naplaćivanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, te naknade za prijevremenu otplatu kredita. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa zbog primjene ništetnih ugovornih odredaba predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

19. Radi utvrđivanja visine potraživanja proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl. oec., iz Darfin d.o.o. Vještak je u svom nalazu i mišljenju naveo da su tuženik, kao kreditor, i tužitelj, kao korisnik kredita, zaključili 6. prosinca 2006. Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51401652-5103291891 na iznos od 23.800,00 CHF. Nadalje je naveo da je u odredbi čl. 8. Ugovora ugovorena redovna kamatna stopa u visini 8,25% godišnje, koja je promjenjiva, te da ugovoreni rok otplate iznosi 120 mjeseci. Isto tako vještak je naveo da je u odredbi čl. 7. Ugovora ugovoreno da će se kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Vještak je, također, naveo da sveukupno iznos mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 34.056,26 CHF od čega je otplata glavnice 23.800,00 CHF i kamata 10.256,26 CHF. Kredit je isplaćen 20. prosinca 2006., te je srednji tečaj tuženika na dan isplate kredita iznosio 1 CHF= 4,587300 kn. Ukupno razlika u iznosu anuiteta po tečaju na dan dospijeća u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 33.459,71 HRK, odnosno protuvrijednost u EUR po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 4.440,84 EUR. Slijedom navedenoga, vještak je mišljenja da ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 34.177,76 kn, za anuitete koje je nalazom utvrđen više plaćen iznos, odnosno protuvrijednost u EUR po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 4.536,16 EUR. Vještak je još zaključno naveo da je u Ugovoru o kreditu ugovoreno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 2,50% naknade na iznos kredita, te da iznos naplaćene naknade iznosi 362,26 EUR, a koja je naplaćena 20. prosinca 2006. Konačno, vještak je naveo da prema pregledu prometa po kreditu iznos naplaćene naknade prilikom prijevremene otplate kredita iznosi 260,94 EUR, a koja je naplaćena 30. srpnja 3013.

20. Sud je u prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Darka Prpića, dipl. oec., jer je isti stručan, jasan i argumentiran, a imajući u vidu da stranke na isti u pogledu matematičkog izračuna nisu imale primjedbi, niti su u tom pravcu isticale daljnje dokazne prijedloge. Ovdje valja reći da je sud prilikom odlučivanja o potraživanju s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli uzeo u obzir izračun vještaka koji se odnosi preplaćeni iznos zbog rasta tečaja CHF iznad tečaja koji je vrijedio prilikom isplate kredita (pozitivna razlika).

21. Dakle, na temelju tako izvedenih dokaza utvrđeno je da je tužitelj na temelju ništetnih odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF preplatio iznos od 4.536,16 EUR, te na temelju ništetne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita iznos od 362,26 EUR, i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita iznos od 260,94 EUR. Stoga je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju navedene iznose. Imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan jer je isključivo on sastavio predmetni Ugovor o kreditu, te ga je predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju tužitelju, tako tužitelj na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a ima pravo na zakonske zatezne kamate tekuće na pojedinačne iznose od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa tuženiku. Stoga je sukladno zaključku nalaza i mišljenja vještaka i traženju tužitelja odlučeno kao u t. I., III. i V. izreke ove presude. Visina stope zatezne kamate određena je na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a.

22. Također valja reći da tuženik neosnovano ističe prigovor zastare za potraživanje tužitelja s osnove ništetnih odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF. Ovo stoga što je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu za zaštitu kolektivnih prava (koja tužba je podnesena 4. travnja 2012., kako to proizlazi iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018., dostupne na službenim internetskim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a stranke ni ne tvrde drugačije) u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a prekinut tijek zastare, pa je zastara u odnosu na potraživanje preplaćenog iznosa po osnovi ništetnih odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, ponovno počela teći donošenjem presude poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a koja su dostupna na službenim internetskim stranicama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 10. lipnja 2023., tako je razvidno da za navedeno potraživanje tužitelja nije protekao petogodišnji zastarni rok iz odredbi čl. 225. ZOO-a, koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove. Isto tako, valja reći da nije osnovan prigovor zastare istaknut od strane tuženika niti za potraživanje tužitelja s osnove ništetne odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te naknada za prijevremenu otplatu kredita. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako t. II. i IV. izreke ove presude još nisu pravomoćne, tako u konkretnom slučaju za navedeno potraživanje tužitelja nije niti počeo teći petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a.

23. Konačno, valja reći da je neosnovan tuženikov prigovor radi prebijanja jer ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju unatoč činjenici da je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da je u tužitelj manje platio zbog nižeg tečaja ukupan iznos od 95,32 EUR, te (pojedinačni iznosi i datum plaćanja istih su utvrđeni iz nalaza i mišljenja vještaka - Tabela iz t. 3. ). Ovo stoga što ovakvim plaćanjem anuiteta u manjem iznosu tužitelj nije ništa primio, pa stoga ne postoji niti obveza tužitelja na vraćanje navedenoga iznosa, niti navedena tražbina tuženika, a kako je to navedeno u t. VI. izreke ove presude. Osim toga valja reći da je posljednji manje plaćeni iznos uplaćen 1. listopada 2008., dok je u konkretnom slučaju tuženik prigovor radi prebijanja istaknuo u odgovoru na tužbu 15. siječnja 2024., pa je u tom dijelu, sve da se i uzmu u obzir istaknuti navodi tuženika, njegovo eventualno potraživanje zastarjelo jer je prigovor radi prebijanja podnesen izvan petogodišnjeg roka zastarijevanja iz odredbe čl. 225. ZOO-a (tako i Županijski sud u Puli - Pola u presudi i rješenju poslovni broj Gž-1614/2024-2 i Gž-1615/2024-2 od 10. prosinca 2024.). Pritom je sud imao u vidu da se u odnosu na tuženika ne primjenjuje prekid zastare uslijed podnošenja kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu poslovni broj P-1401/2012, iz razloga što tuženik nije potrošač. Osim toga valja napomenuti i da se u konkretnom slučaju radi o procesnom prigovoru radi prebijanja, pa stoga nema mjesta eventualnoj primjeni pravila iz odredbe čl. 198. ZOO-a (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-x 966/2015 od 23. rujna 2020. u sličnoj pravnoj situaciji).

24. Odluka o troškovima parničnog postupka je donesena sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora i troškovniku stranke, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.; dalje: Tarifa), po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR.

25. Tužitelju je tako na ime troška zastupanja po punomoćniku - odvjetniku odmjeren trošak u ukupnom iznosu od 1.312,50, a isti se odnosi na sastavljanje tužbe od 10. lipnja 2023. u iznosu od 200,00 EUR (100 bodova - Tbr. 7/1 Tarife), sastavljanje podnesaka od 23. kolovoza 2023. i 19. siječnja 2024. u iznosu od 200,00 EUR za svaki (100 bodova - Tbr. 8/1 Tarife), zastupanje na ročištima 13. studenoga 2024. i 17. listopada 2025. u iznosu od 200,00 EUR za svako (100 bodova - Tbr. 9/1 Tarife), sastavljanje podneska od 8. siječnja 2025. u iznosu od 50,00 EUR (25 bodova - Tbr. 8/4 Tarife), te trošak PDV (25%) na navedene radnje u ukupnom iznosu od 262,50 EUR. Tužitelju je isto tako priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 270,00 EUR. Stoga su tužitelju ukupno dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 1.582,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, koje sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, teku od presuđenja, odnosno od 5. prosinca 2025. do isplate, po stopi određenoj u čl. 29. st. 2. ZOO-a.

26. Međutim, tužitelju nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka, a s obzirom na to da tužitelj presudu može preuzeti neposredno u sudu sukladno odredbi čl. 335. st. 9. ZPP-a. Osim toga valja reći da to što je u Tbr. 9/3 Tarife određeno da odvjetniku pripada nagrada za ročište na kojem se objavljuje presuda, ne isključuje primjenu odredbe čl. 155. ZPP-a u kojoj je propisano da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. Isto tako tužitelju nije priznat trošak preliminarnog izračuna razlike anuiteta u iznosu od 100,00 EUR prema računu društva Vanko d.o.o. broj 252/01/01/23 od 31. srpnja 2023. (str. 302 spisa). Ovo stoga što izvođenje navedenog dokaza nije bilo određeno od strane suda, pa isti trošak nije bio ni potreban za vođenje ovog postupka.

27. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. VII. izreke.

Zagreb, 5. prosinca 2025.

Sutkinja

Brankica Bobšić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pismeno u 3 primjeraka, putem ovoga suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA

- tužitelju po pun.

- tuženiku po pun.