Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-4/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji Meliti Šmentanec - Klarić, u pravnoj stvari tužiteljice FT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnicima iz OD Petrić i partneri d.o.o., odvjetnicima u Varaždinu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnicima iz OD Mađarić & Lui d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, radi vraćanja stečenog bez osnove, nakon na dan 13. studenoga 2025. zaključene glavne i javne rasprave, u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika 5. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, OIB: 53056966535 da tužiteljici FT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 261,10 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja teče od 1. listopada 2007. do isplate, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, OIB: 53056966535 da tužiteljici FT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 269,91 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 5. prosinca 2025. do isplate po stopi određenoj čl.29.st.2. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 3. siječnja 2025. podnijela tužbu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. U tužbi je navela da je sa tuženikom 13. rujna 2007. sklopila Ugovor o kreditu broj 218-50-4378304 te da joj je navedenim ugovorom tuženik stavio na raspolaganje iznos od 13.397,14 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Rok vraćanja kredita iznosio je 84 mjeseca i to na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će joj biti uručen po isplati kredita, uz promjenjivu kamatnu stopu. Nadalje je navela da je čl.3. Ugovora o kreditu propisano da tuženik ima pravo na naknadu u iznosu od 3,30% od iznosa kredita, jednokratno i da se ista naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Prilikom isplate kredita tuženiku je platila naknadu za obradu kredita sukladno čl.3. Ugovora o kreditu. Prije podnošenja tužbe obratila se tuženiku radi pribave podataka o točnom iznosu koji je platila na ime naknade za obradu kredita te je obaviještena da joj je po toj osnovi prilikom isplate kredita 30.9.2007. ustegnut iznos od 1.967,27 HRK (3,30% o iznosa kredita – preračunato u eure iznos od 261,10 EUR). Tvrdi da je tuženik navedeni iznos stekao bez valjane pravne osnove, odnosno da je odredbom čl.3. Ugovora o kreditu ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita protivna prisilnim odredbama čl.96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/07 i dr., dalje ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja i izvršavanja obveze po Ugovoru o kreditu. Tvrdi da o navedenoj odredbi s tuženikom nije pojedinačno pregovarala te joj nije jasno i nedvosmisleno prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi tuženika koji se podmiruju iz te usluge. Stoga je predmetna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na njenu štetu kao potrošača. Posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost (čl. 102. st.1. ZZP/07). Tvrdi da je, osim što je protivna citiranim odredbama ZZP/07 kao lex specialis, odredba protivna osnovnim načelima obveznog prava (ravnopravnosti sudionika, dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava). Pozvala se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-673/2023-2. Predložila je da se na temelju čl. 323. i čl. 1111.st.1. Zakona o obveznim odnosima naloži tuženiku isplata iznosa od 261,10 EUR, kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako nije sporno da je sa tužiteljicom 13. rujna 2007. zaključio Ugovor o kreditu broj 218-50-4378304, kojim je stavio tužiteljici na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti 13.379,14 CHF, a da je ugovorena redovna kamata od 5,75% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Istaknuo je kako je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banaka i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveze banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Nadalje je naveo da je čl.3. Ugovora o kreditu ugovoreno: "naknada za obradu kredita: 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćena prilikom prvog korištenja kredita.", a koja odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva. Pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju odredba čl.3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužiteljici je pojašnjena sporna odredba Ugovora i ista je razumijevanje i prihvat potvrdila javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Naveo je da nikad nije zaprimo prigovor tužiteljice u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade te da tužiteljica neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i da tužiteljica ne navodi u čemu se sastoji njegov propust. Naveo je da je pri zaključenju ugovora, objasnio svaku odredbu ugovora tužiteljici, a obzirom da tužiteljica nije prigovarala odredbama, stranke su zaključile ugovor. Istaknuo je prigovor zastare sukladno čl.225. Zakona o obveznim odnosima . Nadalje je naveo da je nesporno da je tužiteljica slobodnom voljom sklopila Ugovor o kreditu, te da su joj prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te se tužiteljica svojim potpisom usuglasila sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima te da nisu osnovani navodi tužiteljice da bi postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača, NN br. 96/03) i to da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naveo je da, s obzirom da je tužiteljica nakon što joj je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisala, razvidno je da je postupao u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Naveo je da osporava visinu tužbenog zahtjeva te da je tužbeni zahtjev očito neosnovan. Predložio je odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan te naložiti tužiteljici da mu naknaditi troškove parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Iako se u konkretnom slučaju radi o postupku u sporu male vrijednosti sukladno čl. 458. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), za koji je odredbom članka 461.a stavak 3. ZPP propisano da je pisani postupak, sud je održao ročište smatrajući isto potrebnim radi provođenja dokaznog postupka, s obzirom na to da je tužiteljica u tužbi predložila izvođenje dokaza njezinim saslušanjem, a koji dokazni prijedlog je sud ocijenio potrebnim radi utvrđenja relevantnih činjenica. Stoga je u dokaznom postupku sud i saslušao tužiteljicu i pročitao svu dokumentaciju u spisu i to Ugovor o kreditu broj 218- 50-4378304 od 13.9.2007. s potvrdom o solemnizaciji (stranice 6-11 spisa), otplatnu tablicu – kredit informativni izračun od 13.9.2007. (stranice 12-14 spisa), Otplatni plan od 19.9.-2007. (stranice 15-18 spisa), zahtjev za dostavu dokumentacije od 19.11.2024. (stranica 19 spisa), dopis Raiffeisenbank Austira d.d. od 16.12.2024. (stranica 20 spisa), potvrdu Raiffeisenbank Austria d.d. od 16.12.2024. (stranica 21 spisa), Prijepis knjigovodstvene kartice za sud na dan 6.2.2019., (stranica 20-27 spisa).

4. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, temeljem čl. 8. ZPP, u vezi s čl. 221. a ZPP, sud je odlučio kao u izreci presude.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 261,10 EUR, koji je tuženik naplatio/ustegnuo tužiteljici 30.9.2007. kao naknadu za obradu kredita.

6. Između stranaka nije sporna činjenica, kako je to i utvrđeno uvidom u predmetni Ugovor o kreditu, da su tuženik kao kreditor i tužiteljica kao korisnica kredita 13. rujna 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 218-50-4378304 kojim je banka tužiteljici odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 13.397,14 CHF obračunato prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora), te da je čl.3. Ugovora o kreditu bilo ugovoreno da se naknada 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. U konačnici između stranaka nije bilo sporno da je tužiteljici naplaćena naknada u iznosu od 1.967,28 kn, odnosno EUR prema fiksnom tečaju konverzije. Naime, iz potvrde na stranici 21 spisa proizlazi da je tužiteljica FT bila korisnica kredita broj Ugovora 218-50-4378304 koji joj je isplaćen 19.9.2007., a zatvoren/otplaćen 14.10.2014. te da joj je po navedenom kreditu naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od HRK = 1.967,27 (3,30% od iznosa kredita), sukladno čl.3. NAKNADA – Ugovora o kreditu i ista je naplaćena/ustegnuta prilikom isplate odobrenog kredita. Tu valja napomenuti da primjenjujući fiksni tečaj konverzije 1 EUR = 7,53450 kn i iznos od 1.967,27 kn (koji se navodi u potvrdi na stranici 21 spisa i u tužbi) i iznos od 1.967,28 kn (koji tuženik navodi u podnesku od 12.9.2025. i na ročištu od 13.11.2025.) daju iznos od 261,10 EUR. Sud je ocijenio da se tu radi zapravo o omašci u pisanju brojeva, koja u konačnici nije odlučna za ishod spora, s obzirom da i iznos od 1967,27 kn i 1.967,28 kn predstavljaju protuvrijednost od 261,10 EUR, primjenjujući fiksni tečaj konverzije.

7. Sporno je, u bitnome, je li sporna ugovorna odredba čl.3. Ugovora o kreditu ništetna, odnosno nepoštena i nedopuštena te je li uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te je li se o istoj pojedinačno pregovaralo. Dakle sporna je osnova tužbenog zahtjeva, kao i je li nastupila zastara utuženog potraživanja.

8. Prema odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 79/07, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu, dalje: ZZP/07) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Odredba članka 102. stavak 1. ZZP/07 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a prema stavku 2. ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Odredbom članka 99. ZZP/07 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, pri čemu odredba članka 1115. Zakona o obveznim odnosima regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

9. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije pregovarala s bankom o odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da joj se naplaćuje jednokratna naknada 3,30% od iznosa kredita. Iskazala je da joj nije objašnjeno na što se ta naknada odnosi niti koji je iznos te naknade. Odgovorila je da joj je kredit prezentiran od djelatnika u Auto-kući Jasenović, te da nije bila u banci. Iskazala je da je pročitala ugovor o kreditu , no o odredbama ugovora o kreditu se nije dalo pregovarati, već joj je prezentirano da je to tako i nešto o čemu se ne da raspravljati, odnosno uzmi ili ostavi. Nakon Auto-kuće išla je kod javnog bilježnika gdje je solemnizacija bila gotova za otprilike 5 minuta, te joj nisu objašnjavane odredbe. Namjena kredita je bila kupnja rabljenog automobila za osobne potrebe. Pokrenula je spor protiv tuženika i zbog ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te je pravomoćno uspje la u sporu. Jednokratna naknada joj je naplaćena od oko 1.967,00 kn i to joj je bilo ustegnuto od kredita. Odgovorila je da baš i ne razumije pojam jednokratne naknade, da kasnije nije tražila dodatna objašnjenja od djelatnika banke. Potpisala je ugovor o kreditu kod javnog bilježnika i nije imala od koga tražiti pojašnjenja.

10. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice kao vjerodostojan, s obzirom da je ista iskazivala neposredno uvjerljivo. Analizirajući iskaz tužiteljice sud je ocijenio da predmetni Ugovor o kreditu predstavlja tipski, unaprijed formuliran ugovor od strane tuženika te da tužiteljica nije pregovarala o spornoj odredbi čl.3. Ugovora o kreditu, kao i da tuženik nije tužiteljicu, kao potrošača, obavijestio na temelju kojih parametara se obračunava predmetna naknada za obradu kredita i na što se uopće ta naknada odnosi, kao niti relacija odnosa između iznosa te naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu kredita, kao i zašto bi baš tužiteljica kao potrošač trebala snositi tu naknadu. Također povezujući iskaz tužiteljice s dokumentacijom u spisu sud je utvrdio da tužiteljica u vrijeme potpisivanja i sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije znala u kojoj visini će joj točno biti naplaćena naknada za obradu kredita. Tužiteljici kao potrošaču nije objašnjena niti svrha te naknade. S time u vezi radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelj ice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u obveznim odnosima, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Naime, plaćanje naknade za obradu kredita u visini od 3,30% ( 1.967,27 kn) od iznosa kredita očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer se radi o iznosu koji, iako je ugovoren u okviru ukupnog iznosa kredita, tužiteljici zapravo nije isplaćen, već joj je za taj iznos umanjena isplata ugovorenog (odobrenog) iznosa kredita. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade za obradu kreditnog zahtjeva, tuženik, koji je sastavio predmetne ugovorne odredbe o naknadama i troškovima, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od iznosa kredita ugovorene visine naknade za obradu kredita, što rezultira time da je sporna ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Valja reći i da prema stajalištu suda sporna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu nije niti jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, pa uzimajući u obzir sve okolnosti prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe je sud utvrdio da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 96. st. 1. ZZP/07, koja je time sukladno čl. 102. st. 1. ZZP/07 i ništetne. Napominje se da je jednako stajalište zauzela sudska praksa (npr. odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.).

11. Što se tiče tuženikovog prigovora zastare, valja uputiti na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022., kojim su objedinjena i ranije zauzeta pravna shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi, pa tako i pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora (zahtjev iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tek ovom presudom, kao prethodno pitanje utvrđena ništetnost ovdje sporne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, to, prema iznesenom pravnom shvaćanju, zastara za ovaj restitucijski zahtjev iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima tek počinje teći od dana pravomoćnosti ove sudske odluke. Slijedom navedenog sud je temeljem čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev za isplatu od strane tuženika bez osnove stečenog iznosa od 261,10 EUR dana 1. listopada 2007. Zakonske zatezne kamate tužiteljici su dosuđene, po njezinom zahtjevu, od dana nakon dana naplate/ustega predmetne naknade za obradu kredita ( 30. rujna 2007.) sukladno odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, a to budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetne odredbe koju je sama banka inicirala stavljanjem u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužitelj ice kao protivne ugovorne strane na sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem te je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zakonskih zateznih kamata na način kako je to navedeno u izreci presude.

12. Odluka o naknadi troškova postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP pa je tako tuženik, koji je spor u cijelosti izgubio, dužan tužitelj ici naknaditi troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice. Kao takve troškove sud je tužitelj ici priznao troškove sastava tužbe u iznosu od 50,00 EUR sukladno tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023, dalje: Tarifa) , u vezi s tbr.54. Tarife, te trošak sastava obrazloženog podneska kojim se tužiteljica očitovala na odgovor na tužbu od 6. kolovoza 2025. u iznosu od 50,00 EUR, sukladno tbr.8.točka 1. Tarife, u vezi s tbr. 54. Tarife. Tužiteljici je priznat i trošak zastupanja na ročištima održanim 8. rujna 2025. i 13. studenoga 2025. u iznosu od 50,00 EUR, za svako, sukladno tbr.9. točka 1. Tarife, u vezi s tbr.54.Tarife. Dakle tužitelj ici je za zastupanje po punomoćnici odvjetnici priznato ukupno 200,00 EUR, na što valja obračunati i PDV u iznosu od 50,00 EUR, sukladno tbr.46. Tarife. Tužiteljici je priznat i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 EUR te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR, sve sukladno vrijednosti predmeta spora u iznosu od 261,10 EUR i Uredbi o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23). Na taj način tužiteljici su priznati ukupni parnični troškovi u iznosu od 269,91 EUR koje joj je dužan nadoknaditi tuženik i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP.

U Varaždinu 5. prosinca 2025.

Sutkinja

Melita Šmentanec-Klarić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave iste izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, sukladno čl.106.st.5. ZPP-a, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud. Presuda kojom završava spor u postupku u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP -a, osim zbog povrede iz čl. 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a.

Dostaviti:

1. Tužiteljici po punomoćnicima iz OD Petrić i partneri d.o.o., odvjetnicima u Varaždinu

2. Tuženiku po punomoćnicima iz OD Mađarić & Lui d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu