P-3035/2024
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
STALNA SLUŽBA U STAROM GRADU
Novo riva 3, 21460 Stari Grad
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu, po sucu Miljani Srhoj Buratović u pravnoj stvari tužitelja NV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupana po punomoćnik Mirko Butorović, odvjetnik u [adresa], protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 zastupana po punomoćniku Vana Vrsalović odvjetnik u OD Matulić, Bilić i Vrsalović d.o.o. Split, Sukoišanska 43, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 23. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, zaključene i objavljene 05. prosinca 2025.,
p r e s u d i o j e
I/ Utvrđuju se ništetnima pojedine odredbe Ugovora o kreditu, broj 9012779071, od 13. srpnja 2007. godine, sklopljenog između prednika tužiteljice, kao korisnika kredita, danas pok.MV iz [adresa] i tuženika, kao kreditora: PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, i to odredba:
članka 4.1. - u dijelu: ''koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana'';
članka 4.2. - u cijelosti;
članka 7.2. - u cijelosti;
članka 12. točka 9. - u cijelosti;
odnosno u svakom dijelu istog u kojem se spominje promjenjiva kamatna stopa, valutna klauzula i naknada za prijevremenu otplatu kredita.
II/ Nalaže se tuženiku: PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, tužiteljici: NV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime povrata ništetno naplaćenih iznosa temeljem Ugovora o kreditu, broj 9012779071, od 13. srpnja 2007. godine, ništetno ugovorenom valutnom klauzulom, isplatiti iznos od 4.643,27 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom na taj iznos od 1. listopada 2015. godine, do isplate, za razdoblje do 31. prosinca 2022. godine, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine
dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje nakon 1. siječnja 2023. godine do naplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
III/ Nalaže se tuženiku: PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, tužiteljici: NV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime na ime povrata razlike glavnice temeljem Ugovora o kreditu, broj 9012779071, od 13. srpnja 2007. godine, isplatiti iznos od 1.180,62 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom na taj iznos od 1. listopada 2015. godine, do isplate, za razdoblje do 31. prosinca 2022. godine, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje nakon 1. siječnja 2023. godine do naplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
IV/ Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.745,05 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Predmetni parnični postupak pokrenut je 21.06.2021. zaprimanjem tužbe tužitelja NV, protiv tužene Privredna banka Zagreb d.d., radi utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu koji je sklopljen između parničnih stranaka 2007., te povrat više isplaćenih novčanih sredstava tužitelju.
2. Naime, tužitelj navodi da su dana 13.srpnja 2007. stranke-prednik tužiteljice sada pok MV iz [adresa] kao korisnik kredita i Privredna banka Zagreb d.d. kao kreditor sklopile Ugovor o kreditu broj 9012779071. Predmetnim ugovorom da je kreditor odobrio ovdje tužitelju kao korisniku kredita isplatu iznosa od 55.000,00 CHF, s rokom otplate od 156 mjeseci (13 godina). Isplata je ugovorena u kunskoj protuvrijednosti, odnosno, po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja, odnosno, primijenjena je valutna klauzula. Odredbom čl. 4.1. ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je tada iznosila 4,55% s iznosom početnog anuiteta od 467,70 CHF, dok je odredbom članka 4.2. određeno da se promjena određuje temeljem odluke samog kreditora. Korisnik kredita da je preminuo dana **.**.2011. te su temeljem rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika Jadranke Plenković iz Starog Grada br. O-2017/2011 od 28.06.2012., njegovim nasljednicima proglašeni ovdje tužiteljica (supruga) i djeca RV i VV. Dana 17.06.2021. između nasljednika preminulog korisnika kredita sklopljen je Ugovor o cesiji kojim su sva potraživanja s naslova predmetnog ugovora prenesena na tužiteljicu. Prednik tužiteljice da je započeo s isplatom anuiteta 30.09.2007. kada je već prvi anuitet iznosio povećanih 495,70 CHF budući je već tada došlo do povećanja kamatne stope na 5,55%. Tijekom daljnjeg razdoblja otplate kredita, tuženik da je jednostrano mijenjao izvorno ugovorenu kamatnu stopu, bez unaprijed ugovorenih odnosno određenih kriterija, a o kojima se nikada nije pregovaralo s prednikom tužiteljice.
3. Tužitelj se u tužbi poziva na recentnu praksu sudova u Republici Hrvatskoj, pa tako, između ostalog, i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovnog broja Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. Ovom odlukom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovnog broja P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., te drugostupanjska presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovnog broja Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. u dijelu odluke o ništetnosti odredbe o ugovornoj kamati s promjenjivom kamatnom stopom kod kredita ugovorenog u švicarskim francima, što je ovdje slučaj. Predmetnom odlukom je zauzet stav da se odredbe temeljem kojih je donesena jednostrana odluka tuženika o mijenjanju ugovorene redovne kamatne stope, imaju smatrati nepoštenim ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, odnosno, imaju se smatrati ništetnim odredbama. Iste da su bile nerazumljive i neodređene, potrošači da nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, te posljedično, da su takve ugovorne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita u odnosu na banku, što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, oznake U-III-2521/2015 od 13. prosinca 2016. potvrđena je ova odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
4. Dakle, tužitelj tvrdi da je zaključak kako je tuženica u razdoblju otplate kredita, temeljem ništetne odredbe tužitelju obračunavala kamatnu stopu veću od ugovorene. Na ovaj način da je tuženica povrijedila odredbu članka 3. Zakona o obveznim odnosima, te je posljedično stekla bez osnove određeni novčani iznos (članak 1111. Zakona o obveznim odnosima).
5. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. pod poslovnim brojem Pž-6632/2017 donio presudu (tzv. slučaj Franak), kojom presudom je utvrđeno da su tamo tuženici (ukupno sedam banaka) u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kredit, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.
6. Dakle, tužitelj tvrdi da je zaključak kako je tuženica u razdoblju otplate kredita, osim nezakonitom promjenom kamatne stope, tužitelju obračunavala i mjesečne anuitete temeljem kunske protuvrijednosti CHF valute.
7. Tužitelj je uz tužbu dostavio sve dokaze na koje se poziva, kao i sudsku praksu gore navedenu.
8. U nastavku postupka, nakon izvedenih dokaza i financijsko- knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj je uredio tužbeni zahtjev u pogledu visine, pa je tako podneskom od 28.07.2025. postavljen konačni tužbeni zahtjev, koji glasi onako kako je navedeno u izreci ove presude.
9. U odgovoru na tužbu tužena osporava tužbeni zahtjev u cijelosti, te predlaže sudu, nakon provedenog dokaznog postupka, odbiti ga te ističe prigovor zastare. Nadalje, navodi kako su prednik tužiteljice i tuženik zaključili 13. srpnja 2007. ugovor o kreditu kojim je odredbom čl. 4 ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja predmetnog ugovora iznosila 4,55%. Nadalje, stranke da su sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju dna 08.12.2015. zaključile i Dodatak ugovora o kreditu br. 9012779071. te je prvotni ugovor u CHF prestao postojati nakon što je konvertiran u EUR te po tom kreditu u CHF da ne može biti više nikakvog potraživanja a niti zahtjeva. Dakle, prihvatom konverzije i potpisom dodatka ugovora o kreditu da ugovorne strane ne mogu više jedna od druge bilo što potraživati te je na strani tužitelja prestalo postojati bilo kakvo potraživanje po ugovoru u CHF. Nadalje, ističe kako je nesporno da je Zakonom o obveznim odnosima izričito i to baš čl. 21 i 26 izričito dopušteno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.
Radi svega navedenog, tuženica predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.
10. U postupku su izvedeni dokazi pregledom otplatne tablice, plana otplate, pregleda uplata i knjigovodstvene kartice, te je izvedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Ante Beus.
11. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, ovaj sud smatra tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim u cijelosti.
12. Predmet ovog parničnog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, te zahtjev za isplatu s osnova valutne klauzule.
13. U postupku nije prijeporno da je između parničnih stranaka sklopljen ugovor o kreditu broj 9010787118 dana 13. srpnja 2007. kao i Dodatak ugovora o kreditu broj 9012779071 od 08.12.2015. Na temelju ugovora o kreditu odobrena je isplata novčanog iznosa od 55.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s rokom otplate od 156 mjeseci te je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.
14. Među parničnim strankama je prijeporno da li je odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena ugovorna odredba, što bi je činilo ništetnom, te da li je odredba o valutnoj klauzuli ništetna, o čemu ovisi osnovanost tužiteljevog zahtjeva za isplatom. Isto tako je prijeporno da li je tužitelj prekludiran pozivati se na ništetnost.
15. Tužitelj se u tužbi poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tamošnji tuženik i ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze mijenjanja u skladu s jednostavnom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U tom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a Vrhovni sud Republike Hrvatske je svojom odlukom poslovnog broja Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015. odbio revizije tuženika kao neosnovane. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda, na stranici 62 se navodi kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, dakle, kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koje pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Sve navedeno bilo bi u skladu i s odredbama Zakona o zaštiti potrošača.
16. Tužitelj se također poziva na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovnog broja Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., kojom je utvrđeno kako je ovdje tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženica pod 7) kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Ovime da je tužena pod 7) postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003), u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to članaka 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/2007) i to članaka 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda da traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora ovdje tuženica (tamo tužena pod 7) kao trgovac s jedne strane, te korisnici kreditnih usluga kao potrošači s druge strane, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tamo tuženice pod 7).
17. U odnosu na prethodno navedene odluke za navesti je da se prema odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19) fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju, sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva ovdje u tužbi.
18. Navedeni postupci pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji su pokrenuti po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača – Potrošač, protiv sedam banaka, a među kojima je i ovdje tuženica, predstavljaju kolektivni sudski postupak, a sve sukladno odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Kao što je prethodno navedeno, prema toj odredbi, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.
19. S obzirom na direktni učinak presude u kolektivnom sporu o nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu švicarski franak, po ocjeni ovog suda nema potrebe izvoditi nikakve daljnje dokaze radi utvrđenja navedenih okolnosti jer bi, imajući u vidu utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite potrošača, drugačije postupanje bilo u suprotnosti s odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku. O tome se već izjasnio Vrhovni sud Republike Hrvatske, u svojoj odluci poslovnog broja Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2018. Dakle, jedina bitna činjenica u pogledu nepoštenosti ugovornih odredbi je ta da li je ugovor o kreditu sklopljen u vremenskom periodu na koje se odnosi odluka u kolektivnom sporu. U konkretnom slučaju, Ugovor o kreditu broj 9010787118 sklopljen je 20.listopada 2005., odnosno, neprijeporno u onom vremenskom periodu na koji se odnosi odluka u kolektivnom sporu, u kojem sporu je kao jedan od tuženika sudjelovao i prednik tuženice iz ovog postupka. Stoga je po ocjeni ovog suda, osnovan tužbeni zahtjev tužitelja iz točke I. tužbenog zahtjeva.
20. VSRH je dana 12. veljače 2019. donio rješenje br. Rev-2868/2018 povodom izvanredne revizije podnesene u postupke jednake pravne osnove radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u kreditnom odnosu između stranaka na koje se odnosi kolektivna presuda u tzv. "slučaju franak". U navedenom rješenju zauzet je stav da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Osim toga ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanje pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, te stoga tužiteljica ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koje smatra da joj pripadaju. Jednak stav zauzet je i u odlukama drugostupanjskih sudova i to ŽS U Rijeci u predmetu Gž-1689/19, ŽS u Varaždinu br. Gž-1908/18 od 20.rujna 2019. Slijedom obrazloženja pravnih učinaka rješenja VSRH Rev-2868/2018 od 12.veljače 2019., dana 26. svibnja 2020. doneseno je rješenje istog suda br. Rev- 18/2018 kojim je zauzet stav da je iz pravnog shvaćanja (Rev-2868/18) proizlazi da nema zapreke za utvrđenje ništetnim i nepoštenim pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu pri čemu treba uzeti u obzir da je do dana sklopljenog Sporazuma o konverziji važio osnovni ugovor te je proizvodio pravne učinke, a između ostalog koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
Nadalje, dana 09. srpnja 2020. donesena je Presuda Suda Europske unije br. C-452/18 kojom odlukom je zauzet stav da potrošač može tražiti svoja prava nakon konverzije nepoštene odredbe ako u trenutku potpisivanja sporazuma nije znao da će u budućnosti ugovorna odredba biti nepoštena te ako nije informiran da ukoliko se tako nešto dogodi on gubi pravo potraživati povrat nezakonito naplaćenih iznosa, a što ovdje nije slučaj.
21. Ovaj sud drži da nisu osnovani navodi tuženika da je sklapanjem aneksa ugovora o kreditu tužitelj u cijelosti obeštećen. Naime, samom činjenicom sklapanja dodatka osnovnom ugovoru i provedbom konverzije, tužitelj nije izgubio pravo na potraživanje stečeno bez osnove, temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF za razdoblje od važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji. Navedeno iz razloga što sklapanjem dodatka osnovnom Ugovoru, ugovorom o konverziji izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što proizlazi iz činjenice da se radilo o dodatku osnovom ugovoru o kreditu, a ne sklapanju novog ugovora o kreditu. Dakle, činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne isključuje provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, već ista zahtjeva utvrđenje je li njome u cijelosti ispostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Naime, dodatkom ugovoru o kreditu samo je izjednačen položaj tužiteljice kao korisnice kredita u CHF s položajem u kojem bi bila da je ugovor o korištenju kredita u valuti EUR, pri čemu niti odredbama ZID ZPK, a na temelju kojih je i zaključen aneks ugovora o kreditu nije regulirana pravna sudbina onih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredaba koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja s korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope. Konverzija kredita u CHF u kredit u valutu EUR izvršena je na temelju odredbi ZID ZPK, te se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne na izvan ugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnov ništetnih ugovornih odredbi, što je u skladu sa stavom zauzetim u odluci Vrhovnog suda RH, br. Rev-1096/2022, od 08.11.2022.
22. Što se tiče visine tužbenog zahtjeva, ista je utvrđena provedenim vještačenjem po ovlaštenom sudskom vještaku za računovodstvo i financije – Ante Beus. Vještak je u svom pisanom nalazu i mišljenju naveo kako je zbog utjecaja valutne klauzule tužitelj kao korisnik kredita platio tuženiku više kredita u iznosu od 8.333,02 EUR a zbog utjecaja valutne klauzule tužitelj da je kao korisnik kredita zadužen kroz konverziju za više kredita u iznosu od 1.180,62 EUR. Nadalje, zatezne kamate na potraživanja tužitelja na dan 30. rujan 2015. iznose 2.627,21 EUR tako da ukupna potraživanja tužitelja na dan 30. rujna 2015. poslije prijeboja iznose 5.823,89 EUR.
23. Odlučujući o zahtjevu tužitelja za isplatu, imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja temeljem odredbe članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, sud smatra kako bi kod povrata stečenog bez osnove tuženica bila dužna tužitelju vratiti upravo onaj iznos kuna kojeg joj je tužitelj platio bez osnove. Kako su ujedno iznosi anuiteta sadržani u utuženom iznosu, te kako je neprijeporno da je tužitelj kredit vraćao u mjesečnim anuitetima, to istome ujedno pripada i zakonska zatezna kamata od dana dospijeća svakog pojedinog obroka pa do isplate, u kunskom iznosu, sukladno odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima i to po izračunu koji se temelji na nalazu i mišljenju vještaka. Nije sporno da je tuženik temeljem dodatka utuženog ugovora o kreditu nakon 30.09.2015. tužitelju isplatio iznos od 6.316,96 EUR. Odredbom čl. 172 ZOO-a propisan je red uračunavanja kamata i troškova čime djelomično priznata preplata u visini od 6.316,96 EUR prvenstveno zatvara cijeli iznos zatezne kamate obračunate do 30. rujan 2015. (2.627,21 EUR) te preostaje daljnji iznos za umanjenjem od 3.689,75 EUR plaćen u korist tužiteljice, te preostaje neplaćeni iznos od ukupno 4.643,27 EUR (novi iznos glavnice) sa zakonsko zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 01. listopada 2015 do isplate, a kako je to precizirano u toč. II izreke a što je u skladu sa stavom zauzetim u odluci Vrhovnog suda RH br. Rev- 1096/22.
Kako nije sporno da je tužba podnesena zbog povrata preplaćenih iznosa uslijed primjene ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli a o tome se vještak očitovao u svom nalazu od 09. ožujka 2025. navodeći da se u konkretnom slučaju radi o iznosu od 1.180,62 EUR a kako je utvrđeno sa stanjem na dan 30.09.2015. Budući da se radi o nezakonitom iznosu naplate odnosno razlici nastaloj uslijed primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli a koja nije bila predmet dodatka ugovora o kreditu to je riješeno kao u toč. III izreke. Za navesti je kako je prihvaćena objektivna preinaka jer su svi utuženi iznosi obuhvaćeni pravnom osnovom a što je u skladu sa Zaključkom VSRH od 26.11.2021., Su-IV-162/21.
24. U odnosu na prigovor zastare tuženice, valja istaknuti kako članak 215 stavak 1. Zakona o obveznim odnosima propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Članak 241. istog Zakona propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nadalje, članak 245. stavak 1. Zakona propisuje da nakon prekida, zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, dok stavak 3. istog članka propisuje da kada je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, da zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Podnošenjem tužbe radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula, u prethodno navedenom sporu Pž-6632/17, za zaštitu kolektivnih prava, prekinut je tijek zastare, a donošenje presude u tom predmetu od strane Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. zastara je počela teći ispočetka, time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare. Tom presudom utvrđuje se ništetnim ugovorna odredba Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Kako je predmetna tužba podnesena 10. prosinca 2019., te kako zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, ima se primijeniti članak 225. Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi zastarni rok. Stoga je razvidno kako je predmetna tužba podnesena unutar zastarnog roka, zbog čega se istaknuti prigovor zastare ima smatrati neosnovanim. Posebno se ističe kako bi u odnosu na tzv. negativne razlike nastupila zastara budući da ti iznosi nisu obuhvaćeni kolektivnom presudom već samo pozitivne razlike koje su predmet ovog postupka, pa tuženik u smislu prekida zastarijevanja ne može se pozivati na kolektivnu presudu doneseno protiv istog.
25. Stoga je riješeno kao u izreci.
26. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku, budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu. Visina troška je odmjerena sukladno vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika budući da tužitelja zastupa punomoćnik odvjetnik. Tako je tužitelju valjalo priznati trošak sastava tužbe u visini od 100 bodova; trošak sastava obrazloženih podnesaka od 11.01.2022., 24.06.2024., 13.09.2024., 28.07.2025. u visini od po 100 bodova sukladno Tbr 8.1 OT te 25 bodova na ime sastava podneska od dana 14.11.2024. Nadalje, tužitelju je obistinjen trošak pristupanja na ročišta od 08.02.2022., 15.10.2024., 23.09.2025. u visini od po 100 bodova sukladno Tbr 9.1 OT. Na ovaj način tužitelju je ukupno obistinjen iznos od 825 bodova, a kako vrijednost boda iznosi 2,00 EUR, to je tužitelju ukupno obistinjen iznos od 1.650,00 EUR uvećan za 25% PDV-a, što ukupno iznosi 2.062,50 EUR a kada se tom iznosu pridoda iznos od 60,85 EUR na ime pristojbe tužbe te 121,70 EUR na ime pristojbe odluke, te iznos od 500,00 EUR na ime predujma za vještačenje, to je tužitelju ukupno obistinjen iznos od 2.745,05 EUR.
U Starom Gradu 05. prosinca 2025.
Sudac
Miljana Srhoj Buratović
Uputa o pravnom lijeku :
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od petnaest dana od dana dostave prijepisa presude, putem ovog suda na Županijski sud pisanim podneskom u 3 primjerka.
DNA:
- punom. stranaka
