REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5712/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Brankici Bobšić, u pravnoj stvari tužitelja DI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 17. listopada 2025. u prisutnosti tužitelja i zamjenice njegovog punomoćnika odvjetnice Marinele Marić i zamjenice punomoćnika tuženika odvjetničke vježbenice SI, dana 5. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 2. KAMATE I NAKNADE, Ugovora o kreditu broj 3208633622 od 19. ožujka 2007. zaključenog između tužitelja DI, kao korisnika kredita, i tuženika Zagrebačka banka d.d., kao kreditora, u dijelu u kojem se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao se platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 100,22 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. ožujka 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj u odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 253,86 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 5. prosinca 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.‬‬‬‬‬‬‬‬‬

Obrazloženje

1. Tužitelj je 30. rujna 2024. ovom sudu podnio tužbu protiv tuženika u kojoj je naveo da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom 19. ožujka 2007. zaključio Ugovor o kreditu broj 3208633622, a kojim mu je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 11.044,42 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF važećem na dan korištenja kredita s rokom otplate od 60 mjeseci. Nadalje je naveo da je u odredbi čl. 2. KAMATE I NAKNADE predmetnog Ugovora ugovorena naknada u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, te da mu je za navedeni kredit naplaćena naknada za obradu zahtjeva. Pojasnio je da se radi o tzv. ulaznoj naknadi na koju je bio primoran pristati, odnosno platiti, kako bi mogao dobiti traženi kredit, te je naveo da mu je tuženik na ime tzv. ulazne naknade (prilikom isplate kredita) naplatio iznos od 100,22 EUR. Tužitelj je još istaknuo da se radi o tipskom Ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te da on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Stoga smatra da je ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade ništena. Tužitelj je, također, naveo da je sporna odredba umetnuta u predmetni Ugovor o kreditu, te da ga tuženik nije upoznao sa sadržajem te odredbe već mu je sve bilo ponuđeno po principu "uzmi ili ostavi" na način da je na potpis dobio unaprijed pripremljen Ugovor. Još je naveo da mu tuženik nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita, niti mu je prikazao na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena. Osim toga tužitelj je naveo da je odredba koja se odnosi na naplatu naknade za obradu kredita bila sastavni dio standardnog Ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, te da se o toj odredbi s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo i da nije imao utjecaj na njezin sadržaj iz čega tužitelj zaključuje da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava.

2. Slijedom navedenoga, tužitelj tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi ništetnom odredba čl. 2. KAMATE I NAKNADE, Ugovora o kreditu broj 3208633622 od 19. ožujka 2007. zaključenog između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao kreditora, u dijelu u kojem se tužitelj kao korisnik kredita obvezao platiti naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Istim tužbenim zahtjevom tužitelj, nadalje, od tuženika potražuje isplatu iznosa od 100,22 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. ožujka 2007. pa do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio navode tužitelja da bi se predmetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu imala smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom, međutim isti je naveo da ne osporava visinu postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja. Tuženik je, nadalje, tužitelju osporio status potrošača jer tužitelj nije dokazao da je potrošač, niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Isto tako tuženik je naveo da je odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanje naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva. Istaknuo je da sukladno odredbi čl. 57. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Dodao je da je na jednak način određeno i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ gdje je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Osim toga, tuženik je ukazao i na odredbu čl. 55. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir prirodu proizvoda koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik je naveo da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, te da je tužitelj mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Tuženik je nastavno naveo da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita te da je pokrivala troškove poput operativnih troškova, materijalnih troškova, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge i povezanih regulatornih troškova. Slijedom navedenog, tuženik smatra da su navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovom postupku u cijelosti neosnovani, a s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom obrade kredita, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge i troškovi pokrivaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita. Tuženik je, također, naveo da odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom. Naime, tuženik smatra, uzimajući u obzir okolnosti ovog slučaja i to osobito odnos naplaćene naknade i odobrenog iznosa kredita, nepostojanje zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa te sve obavijesti i informacije koje je tužitelj imao za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, da proizlazi da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog Ugovora o kreditu, pa da se predmetna ugovorna odredba o naknadi ne može smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare jer je naknada naplaćena 2007., a ako bi sud iz bilo kojeg razloga utvrdio da bi navedena odredba bila nepoštena, tuženik smatra da se na zahtjev tužitelja ima primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Pored toga tuženik je osporio i zatraženi tijek kamata. Slijedom svega navedenoga, tuženik je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku.

4. Na ročištu održanom 17. listopada 2025. tuženik je učinio nespornom činjenicu da je tužitelj 23. ožujka 2007. uplatio tuženiku tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 100,22 EUR.

5. Tijekom postupka je izvršen uvid u presliku Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208633622 od 19. ožujka 2007. (str. 6-11 i 26-31 spisa), presliku dopisa tuženika od 18. siječnja 2024. (str. 12 spisa), presliku prometa po kreditu (str. 14-19 spisa), presliku pregleda promjena kamatnih stopa (str. 20 spisa), presliku efektivnih kamatnih stopa (str. 22-25 spisa), presliku obveznih radnji pri odobravanju kredita (str. 118-119 spisa), saslušan je tužitelj (str. 129 spisa), te je izvršen uvid i ostalu dokumentaciju koja se nalazi u spisu.

6. Ovdje valja reći da je sud proveo sve dokaze predložene od parničnih stranaka jer su iste na ročištu održanom 17. listopada 2025. navele da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, te su odustale od svih predloženih, a neprovedenih dokaza i predložile su zaključenje glavne rasprave temeljem stanja spisa.

7. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP), ovaj sud tužbeni zahtjev tužitelja nalazi osnovanim.

8. Dakle, predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnom odredbe čl. 2. KAMATE I NAKNADE, Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208633622 od 19. ožujka 2007. zaključenog između stranaka u dijelu u kojem se tužitelj kao korisnik kredita obvezao platiti naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, te zahtjev za isplatu utuženog iznosa od 100,22 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. ožujka 2007. do isplate. Naime, tužitelj tijekom postupka tvrdi da je navedena odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade nepoštena, te da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo zbog čega mu je tuženik neosnovano naplatio navedeni iznos od 100,22 EUR.

9. Nadalje, među strankama nije sporno, a proizlazi i Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208633622 od 19. ožujka 2007. (str. 6-11 i 26-31 spisa; dalje: Ugovor o kreditu), da je tužitelj, kao korisnik kredita isti zaključio s tuženikom, kao kreditorom, te da je tim Ugovorom tužitelju odobren kredit za kupnju motornog vozila u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 11.044,42 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (čl. 1. Ugovora o kreditu). Nadalje je u odredbi čl. 2. KAMATE I NAKNADE ugovoreno da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po tom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenom tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke i kamatnim stopama tuženika, koja je na dan sklapanja toga Ugovora iznosila 5,20% godišnje. U istoj odredbi (čl. 2. Ugovora o kreditu) se korisnik kredita obvezao platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora. Također je utvrđeno da je ugovoren rok otplate kredita od 60 mjeseci, kao i otplata mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 209,45 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja (čl. 3. i 6. Ugovora o kreditu). Uvidom u Ugovor o kreditu još je utvrđeno da je isti potvrđen kao javnobilježnička isprava od strane javnog bilježnika Petra Tadića iz Oroslavlja pod brojem Ov-1098/07- 2 dana 20. ožujka 2007. U potvrdi je navedeno da je Ugovor o kreditu na potvrdu podnio tužitelj, da je istom Ugovor pročitan, te da je tužitelj izjavio da prihvaća pravne posljedice koje iz istoga za njega proizlaze i da to odgovora njegovoj volji.

10. Saslušan u svrhu dokazivanja tužitelj je u bitnom naveo da je s tuženikom zaključio predmetni Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila 2007. i to u poslovnici tuženika u Oroslavlju. Sredstvima predmetnog kredita platio je jedan dio cijene automobila, a kupio je automobil BMW. Automobil kupljen sredstvima predmetnog kredita koristio je samo za osobne svrhe, odnosno za odlazak na posao i nikada ga nije koristio za neke poslovne svrhe, odnosno nikada s njim nije obavljao nikakvu poslovnu djelatnost. Predmetni Ugovor o kreditu je sastavljala banka te on nije imao mogućnost utjecati na bilo koju odredbu Ugovora, pa tako niti odredbu u kojoj je ugovoren kredit uz valutnu klauzulu u CHF, kao niti na odredbu čl. 2. koja se odnosi na naknade, odnosno na tzv. ulaznu naknadu. Prilikom ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu zaposlenik tuženika mu nije ništa objašnjavao o valuti CHF i rizicima podizanja kredita u toj valuti kao niti o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu na koji će se ista mijenjati. Nadalje je naveo da mu je zaposlenik tuženika prilikom zaključenja Ugovora o kreditu rekao da treba platiti naknadu za obradu kredita, ali se ne sjeća o kojem iznosu se točno radilo, te je on pitao zar to nije sve uračunato u kamatu, međutim, zaposlenik tuženika mu je rekao da se naknada posebno plaća i da ju mora platiti, pa je stoga istu i platio i to, misli, s tekućeg računa. Zaposlenik tuženika mu tom prilikom nije objasnio na što se ta naknada točno odnosi, niti mi je objasnio zašto je plaća upravo u toj visini. Naknadu je platio s obzirom na to da je već bio kapario automobil, te nije mogao podići kredit ako takvu naknadu ne plati. Ugovor o kreditu je ovjerio kod javnog bilježnika, ali mu niti javni bilježnik nije posebno objašnjavao bilo koju odredbu, pa tako niti odredbu o obvezi plaćanja tzv. ulazne naknade.

11. Sud je u bitnom, kao životan, logičan i uvjerljiv, prihvatio iskaz tužitelja, a uzimajući u obzir da je isti sukladan s ostalim provedenim dokazima i to prije svega s Ugovorom o kreditu.

12. Slijedom navedenoga, valja reći da je iz iskaza tužitelja utvrđeno da je tužitelj prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i otplate istog kredita imao svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.; dalje: ZZP). Naime, tužitelj je iskazao da je automobil kupljen sredstvima predmetnog kredita koristio samo za osobne svrhe i da ga nikada nije koristio za neke poslovne svrhe, odnosno da nikada s njim nije obavljao nikakvu poslovnu djelatnost, dok tuženik, na kojem se pored navedenoga, na temelju odredbe čl. 219. st. 1. ZPP-a, nalazi teret dokazivanja nije dokazao drugačije.

13. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredba uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Nadalje, u odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005.; dalje: ZOO) propisano je da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Isto tako u odredbi čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno, u odredbi čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano je da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). Konačno, u odredbi čl. 322. ZOO-a propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

14. Iz provedenih dokaza, a imajući u vidu navedene zakonske odredbe, proizlazi da je ništetna odredba čl. 2. KAMATE I NAKNADE, Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. ulaznu naknadu) u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, te ista u tom dijelu predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredaba čl. 81. st. 1. ZZP-a i čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. Ovo stoga što je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvoj ugovornoj odredbi, pa je na taj način tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca. Naime, odredba 2. KAMATE I NAKNADE, Ugovora o kreditu, u navedenom dijelu visinu naknade za obradu kreditnog zahtjeva čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez istovremeno preciznog označavanja na što se ista naknada odnosi, odnosno bez informacija o načinu određivanja te naknade, te stoga ista uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika. Tužitelju je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge ugovaranja naknade i visinu iste, te mu objasniti mu na što se ista točno odnosi, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu kao potrošaču omogućiti da pristane na takvu odredbu (koja jasno definira uvjete i razloge naplaćivanja naknade). Naime, po ocjeni ovog suda tužitelj je u okviru njegovih sposobnosti i potreba, primijenio svu dužnu pažnju koja se od njega i mogla očekivati, dok tuženik nije dokazao da bi o spornoj odredbi pojedinačno pregovarao, niti da je eventualno tužitelju ostavio drugu opciju, osim predmetne u kojoj je tužitelju, uz obvezu otplata mjesečnih obroka, nametnuta još jedna materijalna obveza, a da za to isti nije bio informiran na transparentan i potpuni način, te bez koje mu kredit ne bi bio odobren. Isto tako valja reći da, predmetna odredba Ugovora o kreditu, suprotno tvrdnji tuženika, nije jasna i lako razumljiva, jer u istoj nije određena visina takve naknade, niti je u istoj odredbi pojašnjeno od čega se točno sastoje troškovi zaključenja Ugovora o kreditu koji se naplaćuju i jesu li takvi troškovi realni. Također valja istaknuti da tuženik nije dokazao opravdanost naplaćene naknade, odnosno nije dokazao odgovara li iznos naplaćene naknade stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Slijedom iznesenoga, ovaj sud ocjenjuje da je uslijed navedenog postupanja tuženika došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stanaka jer je s jedne strane naplaćena naknada bez točnog pojašnjenja na što se ista konkretno odnosi, a s druge strane je zbog istog tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uvećana financijska obveza po kreditu, a koja povreda se ne može smatrati povredom manjeg značaja.

15. Slijedom svega navedenoga, utvrđeno je da je ništetna predmetna ugovorna odredba čl. 2. KAMATE I NAKNADE, Ugovora o kreditu u dijelu u kojom se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao tuženiku platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, te je stoga odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.

16. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

17. Tuženik je u konkretnom slučaju na temelju predmetne ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. ulazne naknade) ugovorenu predmetnim Ugovorom o kreditu, te je stoga tuženik u obvezi platiti tužitelju iznos naknade koju je naplatio uslijed primjene ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

18. Kako je tuženik učinio nespornim, da je tužitelj s osnove naknade za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. ulazne naknade) tuženiku 23. ožujka 2007. platio iznos od 100,22 EUR, tako je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju navedeni iznos. Na tako dosuđeni iznos tužitelju su na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od 24. ožujka 2007. do isplate, a imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan jer proizlazi da je isključivo on sastavio predmetni Ugovor o kreditu, te da ga je tužitelju predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. je određena sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 153/2004.), a nakon toga sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u t. II. izreke ove presude.

19. Konačno, valja reći da prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga, kako u konkretnom slučaju t. I. ove presude još nije pravomoćna, tako za potraživanje tužitelja nije niti počeo teći petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove, sukladno odredbi čl. 225. ZOO- a. Stoga je neosnovan prigovor zastare istaknut od strane tuženika.

20. Odluka o troškovima parničnog postupka se temelji na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 100,22 EUR utvrđenoj na ročištu 17. listopada 2025. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu, odnosno isplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Revr-774/2005-2 od 13. prosinca 2005. i rješenju poslovni broj Revr-475/2008-2 od 27. listopada 2008.). Stoga, kako je u konkretnom slučaju deklaratorni zahtjev iz t I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe čl. 2. KAMATE I NAKNADE, Ugovora o kreditu istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva, tako se dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na deklaratorni zahtjev ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, te je sud utvrdio vrijednost predmeta spora u visini zahtjeva za isplatu (100,22 EUR) (tako i Županijski sud u Puli-Pola u presudi poslovni broj Gž-1313/2023-2 od 27. studenoga 2023.).

21. Troškovi su, nadalje, odmjereni prema troškovniku stranke i prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.; dalje: Tarifa) po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR, te sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018. i 51/2023.; dalje: ZSP).

22. Tako je tužitelju dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 187,50 EUR, a isti se odnosi na trošak sastavljanja tužbe od 30. rujna 2024. u iznosu od 50,00 EUR (25 bodova-Tbr. 7/1 Tarife), sastavljanja podneska od 26. rujna 2025. u iznosu od 50,00 EUR (25 bodova-Tbr. 8/1 Tarife), zastupanja na ročištu 17. listopada 2025. u iznosu od 50,00 EUR (25 bodova-Tbr. 9/1 Tarife), te trošak PDV-a (25%) na navedene radnje u ukupnom iznosu od 37,50 EUR. Tužitelju je, nadalje, priznat i trošak sudske pristojbe za tužbu u plaćenom iznosu od 53,09 EUR i za presudu u iznosu od 13,27 EUR. Stoga su tužitelju dosuđeni troškovi parničnog postupka u ukupnom iznosu od 253,86 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, od presuđenja, dakle od 5. prosinca 2025. do isplate, po stopi određenoj u odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬

23. Međutim, tužitelju nije priznat trošak pristupa punomoćnika na ročište za objavu i uručenje presude s obzirom na to da isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka jer tužitelj presudu može preuzeti neposredno u sudu sukladno odredbi čl. 335. st. 9. ZPP-a. Osim toga činjenica da je nagrada za pristup na ročište na kojem se objavljuje presuda propisana u Tbr. 9/3 Tarife ne isključuje primjenu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP- a.

24. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. III. izreke.

Zagreb, 5. prosinca 2025.

Sutkinja

Brankica Bobšić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pismeno u 3 primjeraka, putem ovoga suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA

1. Tužitelju po odvj. Frani Bazini uz rješenje za plaćanje pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR

2. Tuženiku po odvj. Kruni Kneževiću