Republika Hrvatska
Općinski sud u Čakovcu
Čakovec, Ruđera Boškovića 18
Poslovni broj P-152/2024-26
(P-402/2023)
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Jasni Vehtersbah - Stojan, a na prijedlog više sudske savjetnice Irene Hoblaj u pravnoj stvari tužiteljice VP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Josipu Pintariću, odvjetniku u Čakovcu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Jurišićeva 4, Zagreb, OIB: 87939104217, zastupan po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon dovršene glavne rasprave 2. listopada 2025. u nazočnosti punomoćnice tužitelja Mateje Peharda, odvjetnice u odvjetničkom uredu Josipa Pintarića, odvjetnika u Čakovcu, te zamjenika punomoćnika tuženika Nikole Žganca, odvjetnika u Čakovcu, 5. prosinca 2025. objavio je i
p r e s u d i o j e
I. Nalaže s tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, da tužiteljici VP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 3.309,82 EUR-a (tri tisuće tristo devet eura i osamdeset dva centa), zajedno sa zateznim kamatama, koje teku od dana dospijeća pojedinog iznosa do 31.07.2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućim na:
iznos 13,09 EUR od 2. srpanj 2012. do isplate,
iznos 69,77 EUR od 1. kolovoz 2012. do isplate,
iznos 68,48 EUR od 1. rujan 2012. do isplate,
iznos 66,08 EUR od 1. listopad 2012. do isplate,
iznos 69,00 EUR od 2. studeni 2012. do isplate,
iznos 70,06 EUR od 1. prosinac 2012. do isplate,
iznos 69,63 EUR od 2. siječanj 2013. do isplate,
iznos 65,38 EUR od 1. veljača 2013. do isplate,
iznos 68,33 EUR od 1. ožujak 2013. do isplate,
iznos 69,01 EUR od 2. travanj 2013. do isplate,
iznos 67,68 EUR od 2. svibanj 2013. do isplate,
iznos 63,75 EUR od 1. lipanj 2013. do isplate,
iznos 61,32 EUR od 1. srpanj 2013. do isplate,
iznos 63,48 EUR od 1. kolovoz 2013. do isplate,
iznos 64,97 EUR od 2. rujan 2013. do isplate,
iznos 68,77 EUR od 1. listopad 2013. do isplate,
iznos 66,68 EUR od 2. studeni 2013. do isplate,
iznos 67,61 EUR od 2. prosinac 2013. do isplate,
iznos 68,38 EUR od 2. siječanj 2014. do isplate,
iznos 70,31 EUR od 1. veljača 2014. do isplate,
iznos 71,84 EUR od 1. ožujak 2014. do isplate,
iznos 71,06 EUR od 1. travanj 2014. do isplate,
iznos 69,52 EUR od 2. svibanj 2014. do isplate,
iznos 68,99 EUR od 2. lipanj 2014. do isplate,
iznos 69,25 EUR od 1. srpanj 2014. do isplate,
iznos 71,18 EUR od 1. kolovoz 2014. do isplate,
iznos 73,15 EUR od 1. rujan 2014. do isplate,
iznos 72,98 EUR od 1. listopad 2014. do isplate,
iznos 73,97 EUR od 3. studeni 2014. do isplate,
iznos 75,41 EUR od 1. prosinac 2014. do isplate,
iznos 74,83 EUR od 2. siječanj 2015. do isplate,
iznos 67,82 EUR od 2. veljača 2015. do isplate,
iznos 67,82 EUR od 2. ožujak 2015. do isplate,
iznos 67,82 EUR od 1. travanj 2015. do isplate,
iznos 67,47 EUR od 2. svibanj 2015. do isplate,
iznos 820,05 EUR od 20. svibanj 2015. do isplate,
iznos 33,72 EUR od 1. lipanj 2015. do isplate,
iznos 33,72 EUR od 1. srpanj 2015. do isplate,
iznos 33,72 EUR od 1. kolovoz 2015. do isplate,
iznos 33,72 EUR od 1. rujan 2015. do isplate, sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže s tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, da tužiteljici VP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 552,42 EUR-a (petsto pedeset dva eura i četrdeset dva centa), zajedno sa zateznim kamatama, koje teku od dana dospijeća pojedinog iznosa do 31.07.2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućim na:
iznos 6,88 EUR od 2. siječanj 2009. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 2. veljača 2009. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 2. ožujak 2009. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 1. travanj 2009. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 2. svibanj 2009. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 1. lipanj 2009. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 1. srpanj 2009. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 1. kolovoz 2009. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 1. rujan 2009. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 1. listopad 2009. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 2. studeni 2009. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 1. prosinac 2009. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 2. siječanj 2010. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 1. veljača 2010. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 1. ožujak 2010. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 1. travanj 2010. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 3. svibanj 2010. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 1. lipanj 2010. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 1. srpanj 2010. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 2. kolovoz 2010. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 1. rujan 2010. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 1. listopad 2010. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 2. studeni 2010. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 1. prosinac 2010. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 3. siječanj 2011. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 1. veljača 2011. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 1. ožujak 2011. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 1. travanj 2011. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 2. svibanj 2011. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 1. lipanj 2011. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 1. srpanj 2011. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 1. kolovoz 2011. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 1. rujan 2011. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 1. listopad 2011. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 2. studeni 2011. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 1. prosinac 2011. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 2. siječanj 2012. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 1. veljača 2012. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 1. ožujak 2012. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 2. travanj 2012. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 2. svibanj 2012. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 1. lipanj 2012. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 2. srpanj 2012. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 1. kolovoz 2012. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 1. rujan 2012. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 1. listopad 2012. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 2. studeni 2012. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 1. prosinac 2012. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 2. siječanj 2013. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 1. veljača 2013. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 1. ožujak 2013. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 2. travanj 2013. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 2. svibanj 2013. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 1. lipanj 2013. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 1. srpanj 2013. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 1. kolovoz 2013. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 2. rujan 2013. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 1. listopad 2013. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 2. studeni 2013. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 2. prosinac 2013. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 2. siječanj 2014. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 1. veljača 2014. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 1. ožujak 2014. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 1. travanj 2014. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 2. svibanj 2014. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 2. lipanj 2014. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 1. srpanj 2014. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 1. kolovoz 2014. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 1. rujan 2014. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 1. listopad 2014. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 3. studeni 2014. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 1. prosinac 2014. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 2. siječanj 2015. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 2. veljača 2015. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 2. ožujak 2015. do isplate,
iznos 6,88 EUR od 1. travanj 2015. do isplate,
iznos 5,99 EUR od 2. svibanj 2015. do isplate,
iznos 6,71 EUR od 1. lipanj 2015. do isplate,
iznos 6,71 EUR od 1. srpanj 2015. do isplate,
iznos 6,71 EUR od 1. kolovoz 2015. do isplate,
iznos 6,71 EUR od 1. rujan 2015. do isplate, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže s tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, da tužiteljici VP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 375,38 EUR-a (tristo sedamdeset pet eura i trideset osam centi), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30.09.2015. do isplate, po stopi koja se do dana 31.12.2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.
IV. Odbija se prigovor radi prebijanja tuženika kojim predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 2.554,75 EUR (dvije tisuće petsto pedeset četiri eura i sedamdeset pet centi) kao neosnovan.
V. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217 nadoknaditi tužiteljici VP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.317,50 EUR (dvije tisuće tristo sedamnaest eura i pedeset centi), zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje:
1. Tužiteljica je 4. lipnja 2023. podnijela tužbu radi isplate u kojoj navodi kako je s tuženikom (pod ranijom tvrtkom Volksbank d.d.) 5. rujna 2006. sklopila Ugovor o kreditu broj 340666a radilo se o nenamjenskom kreditu, u iznosu glavnice od 23.000,00 CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu, sa rokom vraćanja od 120 mjeseca. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa, a ista je u trenutku ugovaranja iznosila 7,35 % godišnje. Odredbe predmetnog ugovora koje se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu su ništetne, te ne proizvode nikakve pravne učinke među strankama.
1.1.Tužiteljica se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Navedenom presudom ujedno je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
1.2. Nadalje, tužiteljica navodi kako je presudom Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž-6632/2017-10 od dana 14.06.2018.g., utvrđeno kako je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, odnosno obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.
1.3. Iz svega gore navedenog, nesporno je kako su odredbe citiranog ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu nepoštene, a time i ništetne. Tužiteljica je s tuženikom sklopila Aneks ugovora broj 311991 od 22. siječnja 2016. kojim je navedeni ugovor konvertirala u valutu euro. Provedbom konverzije i zaključenjem Aneksa tužiteljica se ni na koji način nije odrekla svojih prava i potraživanja temeljem utvrđenja ništetnosti gore navedenih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, niti sklapanje istog predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, odnosno sklapanja Aneksa. Tužiteljica je ukupno preplatila iznos od 5.166,90 eura s osnova povećanja tečaja, kamatne stope, te iznosa preostale glavnice nakon provedene konverzije, koji iznos potražuje u tužbi.
1.4.Očitujući se na navode tuženika iz odgovora na tužbu navodi kako su svi prigovori tuženika bezuspješno istaknuti u parnici "Potrošač" u kojoj su pravomoćno odbijeni i osporeni. Smatra kako su ugovorne odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, kako je to pojašnjeno već u tužbi. Poziva se na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. iz kojeg proizlazi da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi. Stoga predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev.
2.Tužiteljica je tužbeni zahtjev uredila nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, podneskom od 15. svibnja 2025., kojim potražuje isplatu iznosa od ukupno 4.237,62 eura zajedno sa zateznim kamatama od dana dospijeća pojedinog iznosa do isplate.
3. U odgovoru na tužbu tuženik prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Čakovcu zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Smatra kako je tužba u cijelosti neosnovana, te ističe kako je potraživanje tužiteljice u zastari. Nadalje, kako utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, dok ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač. Navodi kako tužiteljica nije niti pokušala dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama, te ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te kako je izvršena konverzija ugovora o kreditu.
3.1.Tužiteljica je predmetni parnični postupak pokrenula 4. lipnja 2023. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužiteljica nije dokazala osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen 2006. godine, za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta protekao. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Ako pak bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Kako je tužiteljica tužbu podnijela tek 2023. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora
3.2. Izvršena je konverzija ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju, te je time tužiteljica izjednačena s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, te nema interes za nastavak postupka. Utvrđenja iz Parnice Potrošač ne mogu se primijeniti na konkretan predmet. U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Stoga treba utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Tužiteljica je neosnovano proširila opseg utvrđenja Presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. Tužiteljica nije niti pokušala dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: - da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; - da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, - da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik navodi kako materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bila slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu.
3.3.Nadalje, smatra kako je odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i pri tome se rukovodio kombinacijom više parametara. Prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužiteljice bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Navodi kako tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada, i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31.12.2008. godine, na koje se tužiteljica poziva u tužbi, kada se poziva na utvrđenja iz u Parnice Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Stoga smatra kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljicom nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača. Tuženik prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju samostalnog izračuna visine navodnog potraživanja, budući da spornu visinu tužbenog zahtjev može utvrditi samo vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke. Ističe prigovor radi prijeboja u iznosu od 2.554,75 eura.
3.3. Slijedom svega navedenog, tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva, te predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti te naloži tužiteljici naknaditi parnični trošak tuženiku.
4. U ovom predmetu je rješenjem broj P-402/2023-4 od 18. listopada 2023. određen prekid postupka jer je Nova hrvatska banka d.d. pripojena tuženiku, Hrvatska poštanska banka d.d. Potom je rješenjem broj P-402/2023-6 od 9. veljače 2024. pozvan tuženik Hrvatska poštanska banka d.d. ne preuzimanje postupka, te je postupak nastavljen.
5. Vezano za prigovor mjesne nenadležnosti tuženika, rješenjem broj P-152/2024-2 od 22. travnja 2024. odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan. Navedeno rješenje postalo je pravomoćno 24. svibnja 2024.
6. Uvidom u izvadak iz sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno je kako je tuženiku pripojen pravni prednik tuženika (Nova hrvatska banka d.d., ranije Sberbank d.d., ranije Volksbank d.d.), te kako je izmijenjena tvrtka tuženika, koja sada glasi Hrvatska poštanska banka d.d.
7. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, u potvrdu od 06. veljače 2016. na listu 7 spisa, u ugovor o kreditu br. 340666 od 05. rujna 2006. na listovima 9-13 spisa, u Aneks br. 1 ugovora o kreditu br. 340666 radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF od 19. siječnja 2016. na listovima 14- 17 spisa, u parametre kamatnih stopa na listovima 18-19 spisa, u otplatnu tablicu po kreditu na listovima 20-22 spisa, u otplatni plan po kreditu s valutnom klauzulom u EUR na listovima 23-24 spisa, u izračun konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. na listu 25 spisa, u plan otplate u jednakim anuitetima na listovima 26-28 spisa, u prometnu karticu po kreditu na listovima 29-41 spisa, u Učinak konverzije kredita denominiranih u CHF i onih u kunama s valutnom klauzulom u CHF kroz sudsku praksu na listovima 61-69 spisa, u priloženu sudsku praksu, u ugovor o radu na listovima 121-122 spisa, čita se iskaz svjedoka AP od 03. prosinca 2024. na listu 134 spisa, pročitan je iskaz tužiteljice od 03. prosinca 2024. na listu 134 spisa, izvršen je uvid u podnesak vještaka Zdravka Radikovića od 03. veljače 2025. na listovima 146-154 spisa, pročitan je nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Matije Mikaca od 25. veljače 2025. na listovima 159-172 spisa, te dopuna nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Matije Mikaca od 16. travnja 2025. na listovima 182-187 spisa.
8. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 184/2011. -pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.; dalje u tekstu: Zakon o parničnom postupku), konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice sud ocjenjuje u cijelosti osnovanim.
9. Sukladno čl. 221.a Zakona o parničnom postupku, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će se primjenom pravila o teretu dokazivanja.
10. Nesporno je da su tužiteljica, kao korisnik kredita, te pravni prednik tuženika kao kreditor, 5. rujna 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 340666– dalje: Ugovor o kreditu, a koji je ugovoren na iznos od 23.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama prema kupovnom tečaju kreditora važećem na dan isplate, sa rokom otplate od 120 mjeseci, te kako je tužiteljica kredit po predmetnom Ugovoru o kreditu u cijelosti otplatila.
11. Nesporno je da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena redovna promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 7,35 % godišnje, kao i da je tim Ugovorom o kreditu ugovorena valutna klauzula u CHF.
12. Nesporno je kako su tužiteljica i tuženik 22. siječnja 2016. sklopili Dodatak osnovnom ugovoru o kreditu kojim su temeljem pisanog prihvata izračuna konverzije od strane tužitelja ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita s valutnom klauzulom CHF u kredit s valutnom klauzulom u eurima, sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015. - dalje Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju).
13. Prema čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003., u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti potrošača), koji je vrijedio u trenutku ugovaranja predmetnog kredita, Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku.
14. Sukladno čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.
15. Prema čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.
16. Nadalje, čl. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023.; dalje: Zakon o obveznim odnosima) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je čl. 4. Zakona o obveznim odnosima propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Čl. 7. Zakona o obveznim odnosima sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je čl. 8. Zakona o obveznim odnosima propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.
17. Sukladno čl. 322. Zakona o obveznim odnosima propisano je kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
18. Sukladno čl. 320. Zakona o obveznim odnosima propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.
19. Svjedok AP, sudužnik u predmetnom Ugovoru o kreditu je saslušan u ovom postupku, te je u svom iskazu naveo kako su Ugovor o kreditu tužiteljica i on sklopili s Volksbankom 2006. kao nenamjenski kredit, ali su ga iskoristili za adaptaciju kuće u [adresa]. Tu kuću su kupili prije sklapanja ugovora o kreditu u travnju 2006. Kuća nikada nije bila u najmu, niti su imali na toj adresi prijavljeni obrt ili bilo kakvu firmu. Kredit je otplaćen te je rate kredita plaćala tužiteljica. Tužiteljica je navela kako je Ugovor o kreditu sklopila s Volksbankom 2006. radi adaptacije kuće. Ta kuća nikada nije bila u najmu, niti je imala u vlasništvu bilo kakav obrt niti firmu. Po zanimanju je prvostupnica radiološke tehnologije te je u vrijeme sklapanja ugovora bila zaposlena u Županijskoj bolnici u Čakovcu. Prije 2006. misli da sam imala jedan brzi kredit u Međimurskoj banci, ali se ne sjeća točno koje je to bilo godine. Prilikom sklapanja ugovora bila je više puta u banci, ali se ne sjeća točno da li je razgovarala s jednom ili više osoba. Zna da se prije sklapanja ugovora raspitivala i kod ostalih banaka, ali je odabrala Volksbanku jer su nudili najpovoljnije uvjete. Prilikom sklapanja ugovora dočekao ju je unaprijed pripremljen ugovor u kojem nije mogla mijenjati pojedine ugovorne odredbe. U banci su joj rekli da postoji kredit i u eurima i u kunama, ali da je najpovoljniji i najsigurniji kredit u švicarskim francima. U banci joj nisu posebno pojasnili ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kao ni o ekonomskom riziku koji proizlazi iz takvih ugovornih odredbi. Nije joj poznat pojam valuta utočišta. Ugovor je pročitala i bilo joj je objašnjeno koliko će iznositi mjesečna rata, kolika je kamatna stopa kao i koliko dugo će se kredit otplaćivati. Prilikom solemnizacije ugovora javni bilježnik joj također nije posebno pojasnio ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Rečeno joj je da kredit treba redovito otplaćivati jer u protivnom slijedi ovrha. Prilikom otplate kredita banka joj je u nekoliko navrata slala obavijesti na kućnu adresu svaki put kad je došlo do promjene kamatne stope s novim otplatnim planovima, ali u tim obavijestima nije bilo pojašnjeno zbog čega kamatna stopa raste. Nije tražila izmjenu ugovora o kreditu već joj je banka dostavila Aneks ugovora kojim se valuta mijenja u euro, te je Aneks prihvatila i potpisala ga u banci. Nije dobila nikakva posebna pojašnjenja vezano za kamatnu stopu i za valutu. U tom trenutku to je bilo povoljnije i zato je pristala na sklapanje Aneksa ugovora. Rate kredita otplaćivala je ona, te je kredit u cijelosti otplatila. Na početku su mjesečne rate iznosile oko 1.200,00 kn mjesečno, a kasnije su porasle na oko 1.900,00 kn mjesečno.
20. Nije sporno da je Ugovor sastavio i popunjen obrazac Ugovora na potpis tužiteljici dao tuženik.
21. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva, da li se pravna utvrđenja iz tzv. "kolektivnog spora" mogu primijeniti na ovaj postupak, odnosno jesu li odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ništetne.
22. Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe.
23. Sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. U konkretnom slučaju radi se o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da to da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
24. Kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti otplaćeni. Tužiteljica u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu utuženog iznosa, jer je tužiteljici postupanjem tuženika (banke) nastala šteta, te se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13.
25. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju, i to na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.) u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90., a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, kao i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
26. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/2009. i 112/2012.) i formalno propisano što sve treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Vrhovni sud Republike Hrvatske je donio Odluku broj Rev-2221/18 od 3.9.2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba u kojima je glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).
27. Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.
28. Sud smatra kako je prigovor zastare tuženika neosnovan, budući da se u ovom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17, te se smatra kako tužiteljici pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 4. travnja 2012., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014. Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018. od dana 20. veljače 2020. Odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17- 10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je okončan predmet po kolektivnoj tužbu u predmetu "Franak" glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za svih osam tuženih banaka i o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na Sberbank d.d., pa rok zastare ponovno teče od podnošenja zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 04. travnja 2007., odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina računajući od 15. lipnja 2018. do 15. lipnja 2023. Stoga je tužba tužiteljice podnesena unutar zastarnog roka od pet godina, jer je ovaj postupak pokrenut 4. lipnja 2023.
29. Iz iskaza tužiteljice proizlazi kako predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužiteljica nije bila u dovoljnoj mjeri informirana o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužiteljicu prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu. Sud smatra kako je tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja morao u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, vezano za ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.
30. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, stoga proizlazi kako su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, sukladno čl. 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. O odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru stoga se niti ne može pojedinačno pregovarati. Čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača, kao što je ranije navedeno, propisano je što mora sadržavati ugovor o potrošačkom zajmu. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da je odredi, a ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.
31. Sud smatra kako ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika, nije razumljiva, jer predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, kao niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je ista određena samo općenito, paušalno i neprecizno. Očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno bez pregovora o toj promjeni sa tužiteljem, kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati i iz kojeg razloga. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, na taj način postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali jednostrano i bez pregovora s drugom stranom, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužiteljice.
32. Tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora. Navedena odredba ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer u takvoj situaciji vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, dok se pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
33. Tuženik je, prema stajalištu ovog suda, tužiteljici trebao objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužiteljici kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno omogućiti tužitelju da može prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa. Tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužiteljice na cijenu, što je suprotno čl. 247. Zakona o obveznim odnosima.
34. Osim toga, tuženik je bio dužan tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito nije učinio, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužiteljica ne može predvidjeti visinu svoje obveze. Tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužiteljica bila upoznata i svjesna činjenice da povećanje tečaja valute utječe na povećanje glavnice duga, pripadajućih kamata, pa tako i na povećanje mjesečnih anuiteta. Takva jednostrana ugovorna odredba je nerazumljiva i protivna načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužiteljica ima obvezu vratiti banci, kao i cijena (kamata također predstavlja cijenu).
35. Prigovor tuženika kako tužiteljica u situaciji kada je potpisan Aneks ugovoru o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju nema pravni interes tražiti sudsku zaštitu, sud smatra neosnovanim. Presudom Europskog suda u predmetu broj C-26/13 od 30. travnja 2014. određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da: ''ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva'' već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora. I prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu broj C-186/16 kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke a koje informacije tuženik nije pružio tužiteljici a niti je tuženik dokazao da je tužiteljici pružio dovoljno informacija kako bi mogla shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.
36. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pitanje na način da sporazum o konverziji koji je zaključen na osnovu Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no također je zauzet stav da bez obzira na sklapanje Dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja ih pripadaju a riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima.
37. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da nakon zaključenja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke a koji se odnose na ispunjenje obveze korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
38. U presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnima i nepoštenima, te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. U predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020. donesena je odluka iz koje slijedi da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom, odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste, samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se tim pristankom odriče.
39. Tužiteljica se sklapanjem Aneksa ugovora nije odrekla tog prava niti je mogla dati slobodan i informiran pristanak, te se nije odrekao svojih prava na obeštećenje, niti je takvo odricanje u istome sadržano. Sve i da je dala takav pristanak, ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku, s obzirom na to da u vrijeme sklapanja aneksa o konverziji, valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom. Stoga konverzija, odnosno potpisivanje Aneksa ugovoru o kreditu između stranaka nije od značaja na utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi u ovoj pravnoj stvari. Naime, razlog donošenja navedenog Zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit vezan uz euro, dok činjenica da su stranke zaključile dodatak tj. konkretno Aneks ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u euro i utvrđen iznos preplate ne znači kako je tužiteljici doista u potpunosti vraćen iznos koji predstavlja razliku s osnova preplaćenih anuiteta uslijed nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.
40. Stoga je utvrđeno kako su ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule ništetne jer su nerazumljive. Tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, te je na strani tuženika prema mišljenju suda sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008.,125/2011., 78/2015. i 29/2018. – dalje u tekstu Zakon o obveznim odnosima) došlo do stjecanja bez osnove. U čl.1111. Zakona o obveznim odnosima je određeno u st. 1. da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
41. Na okolnost utvrđivanja razlike obračunatih kamata izveden je dokaz financijskim vještačenjem najprije po stalnom sudskom vještaku Zdravku Radikoviću temeljem ovosudnog rješenja broj P-152/2024-6 od 4. prosinca 2024., a zatim po stalnom sudskom vještaku Matiji Mikacu temeljem ovosudnog rješenja broj P-152/2024-11 od 5. veljače 2025., na okolnost utvrđenja-kolike je iznose anuiteta, izražene u kunama po mjesecima, tužitelj preplatio svojom otplatom Ugovora o kreditu do dana konverzije 30.09.2015. u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF spram kune na dan isplate kredita; koliki je kunski iznos preostale glavnice, izražene u kunama, na dan konverzije 30.09.2015. tužitelju od strane tuženika više obračunat u odnosu na iznos preostale glavnice da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF spram kune na dan isplate kredita; kolika preostaje razlika kada se od navedenog više obračunatog iznosa oduzme iznos otpisa glavnice u kunama koji je tuženik priznao prilikom izračuna konverzije sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015); koliki iznos zatezne kamate pripada tužitelju na preplaćene iznose uslijed rasta tečaja na dan konverzije, uz umanjenje istog za priznati iznos preplate od 19.248,74 kuna/2.594,75 eura, a ako zatezne kamate nisu dovoljne za prebijanje s preplatom iz konverzije, da se izvrši prijeboja s preplaćenim anuitetima; je li tužitelj kroz konverziju stavljen u položaj u kojem bi bio da je kredit obračunat od isplate kredita do konverzije po početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju, te je naloženo vještaku da prilikom izračuna uzme u obzir i negativne anuitete.
42. Vještak Matija Mikac je dostavio svoj nalaz i mišljenje 25. veljače 2025., te dopunu nalaza i mišljenja 16. travnja 2025. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka proizlazi kako je tužiteljica zbog promjene tečaja CHF preplatila iznos od 3.309,82 eura, a zbog promjene kamatnih stopa iznos od 552,42 eura, dok razlika nedospjele glavnice iznosi 375,38 eura. Na isti nalaz i mišljenje tužitelj, niti tuženik nisu stavili nikakav prigovor vezano za matematički izračun vještaka. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Matije Mikaca jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještak dao sve odgovore na postavljena pitanja. Datumi nastanka pojedinih razlika specificirani su po datumima uplata, te su navedeni iznosi su istovjetni iznosima kako su sada navedeni u izreci ove presude.
44. Temeljem svega iznijetog, konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 4.237,62 eura, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama utvrđen je u cijelosti osnovanim i kao takav u cijelosti usvojen.
45. Istaknuti prigovor radi prebijanja tuženika je neosnovan. Sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj ugovornoj strani ono što je primala na temelju takvog ugovora. Tuženik u prigovoru radi prebijanja tvrdi da mu je tužiteljica radi ništetnosti odredbi dužna vratiti ono što je primila u postupku konverzije. Navedenim plaćanjem tužiteljica nije ništa primila, odnosno stekla bez osnove jer je cijelu uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji obveza vraćanja nečeg što nije primljeno. Tužiteljica kao stranka ugovora nije odgovorna za ništetnost navedenih odredbi već je upravo suprotno tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Dakle, da bi se radilo o procesnopravnom prigovoru radi prebijanja potrebno je da tuženik ima neku postojeću tražbinu prema tužiteljici, a u ovom slučaju u naravi ne postoji nikakva tuženikova tražbina prema tužiteljici. Stoga je sud odbio tuženikov prigovor radi prebijanja i odlučio kao u toč. IV. izreke presude.
46. Stoga je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od ukupno 4.237,62 eura, a navedeni iznos tuženik je dužan temeljem čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti tužiteljici s kamatom od dana stjecanja u skladu s čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita do isplate i po stopi kamate sukladno čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Mjesečni iznosi u izreci presude navedeni su po datumima kako je tužiteljica plaćala pojedine anuitete, a kako je vještak i obrazložio u svom nalazu.
47. O naknadi troškova ovog postupka odlučeno je temeljem čl. 164. i čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, a u svezi s čl. 155. Zakona o parničnom postupku, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.-daljeTarifa).
48. Prema čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku uspjeh u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, a sa kojim je tužiteljica uspjela u cijelosti, slijedom čega pravo na naknadu troškova ovog postupka u cijelosti pripada tužiteljici.
49. Tužiteljici su priznati troškovi sastava tužbe od 4. lipnja 2023. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. t. 1. Tarife), sastava podneska od 13. rujna 2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. t. 1. Tarife), sastava podneska od 20. prosinca 2024. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8. t. 4. Tarife), sastava podneska od 26. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. t. 1. Tarife), sastava podneska od 15. svibnja 2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 11. rujna 2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu 3. prosinca 2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu 6. studenog 2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9. t. 3. Tarife) sve uvećano za pripadajući PDV po Tbr.46 Tarife u iznosu od 387,50 eura, te trošak vještačenja u iznosu od 380,00 eura.
50. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove ovog postupka u iznosu od 2.317,50 eura.
51. Paricijski rok (rok za izvršenje) u ovom postupku iznosi petnaest dana, sukladno čl. 328. st. 2. Zakona o parničnom postupku.
Čakovec, 5. prosinca 2025.
Sutkinja:
Jasna Vehtersbah - Stojan
Viša sudska savjetnica:
Irena Hoblaj
POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave prijepisa presude, putem ovog suda na nadležni Županijski sud pisanim podneskom u 3 primjerka.
O tom obavijest:
1. tužiteljica po punomoćniku
2. tuženik po punomoćniku
