Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, T. Masaryka 8

Poslovni broj: P-569/2024-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, po sutkinji Željki Jurić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja NČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćnici Meliti Babić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o., protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320, [adresa], radi obvezno - ništetnosti, zastupani po punomoćniku Petru Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., u Zagrebu, radi obvezno – ništetnosti, 5. prosinca 2025., nakon održane i zaključene glavne javne rasprave, u prisutnosti punomoćnika stranaka, 5. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I.

Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 9. Ugovora o kreditu br. 5112935788 od 05. studenoga 2014. godine, sklopljenog između tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320, kao kreditora i tužitelja NČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu koji glasi: „Za obradu kreditnog zahtjeva Korisnik kredita plaća naknadu u iznosu od 600,00 (šesto) kuna.“

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320, da tužitelju NČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva, isplati iznos od 79,63 EUR (slovima: sedamdesetdevet eura i šezdeset tri centa) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 07. studenoga 2014. godine pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu sae za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja 2024. godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizlašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320, da tužitelju NČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 276,54 EUR (slovima: dvjestosedamdesetšest eura i pedesetčetiri centa) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka predlaže da sud utvrdi ništetnom odredbu čl. 9. pod nazivom „naknada“ ugovora o kreditu broj 5112935788 od 5. studenoga 2014. koji je sklopila s tuženikom te da naloži tuženiku isplatu iznosa od 79,63 EUR na ime plaćene naknade za obradu kredita. Zahtjeve temelji na tvrdnjama da su stranke 5. studenoga 2014. sklopili Ugovor o kreditu, broj 5112935788 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), kojim je tuženik kao kreditor odobrio tužiteljici kao korisniku kredita kredit u iznosu od 132.400,00 HRK, s rokom otplate od 120 mjeseci; da je Člankom čl. 9. Ugovora o kreditu pod nazivom propisana naknada za obradu kredita, a koja naknada je jednokratna te se ista korisniku kredita naplaćuje prilikom isplate kredita u iznosu od 600,00 HRK; da je tužitelju sukladno čl. 9. Ugovora o kreditu navedena naknada naplaćena u iznosu od 79,63 EUR / 600,00 HRK ( prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 kn) na način da je ista naplaćena / ustegnuta od iznosa kredita; da je Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i tuženika standardizirani (tipski) ugovor, koji je, kao takav, unaprijed sročen i priređen od strane tuženika, a kojeg tužitelj kao korisnik kredita može ili potpisati ili ne; da ugovor sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje platiti tuženiku naknadu za obradu kredita u visini od 600,00 HRK / 79,63 EUR od iznosa odobrenog kredita, da pritom tužiteljica napominje da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu , o navedenoj odredbi ugovora tuženik ni na koji način nije pružio mogućnost pregovaranja, niti je ista odredba predočena uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve kako je predmetni ugovor već bio unaprijed pripremljen od strane tuženika; da tužiteljica prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imala nikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe, niti je ista bila objašnjena od strane tuženika, a što je, s obzirom na položaj tužiteljice kao potrošača i apsolutnog laika, nesporno bilo potrebno; da je takvim postupanjem tuženika prouzročena neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice; da plaćanje naknade za obradu kredita u iznosu od 600,00 HRK/ 79,63 EUR prilikom isplate kredita uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača ; da je tužitelj, u smislu odredbe čl. 5. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, dalje : ZZP/14) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, potrošač odnosno fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti već u svrhu nenamjenskog kredita; da tužiteljica nije imala pravnih znanja koja bi bila potrebna da bi joj odredba o naknadi za obradu kredita bila jasna i lako razumljiva, za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog ugovora pristupio u okviru svoje djelatnosti; da je tužiteljica kao fizička osoba koja je Ugovor o kreditu sklapala i kao potrošač, a u odnosu na tuženika kao banku koji postupa u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nesporno bila u podređenom, slabijem položaju, kako u pogledu pregovaračke moći, tako i zbog činjenice da ne posjeduje pravna ili financijska znanja potrebna za razumijevanje navedene odredbe Ugovora o kreditu; da je sve navedeno dovelo do pristanka tužiteljice na odredbe ugovora koji je bio u cijelosti unaprijed sastavljen od strane tuženika; da je tuženik izravno postupio protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i protivno načelu savjesnosti i poštenja; da se prema čl. 49. st. 1. ZZP/14, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao što to i jest slučaj s Ugovorom o kreditu sklopljenim između tužiteljice i tuženika; da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita jest nepoštena ugovorna odredba te je ista, slijedom navedenog ništetna; da je u tom smislu, odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) također propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora; da tužiteljica ističe kako je Ugovor o kreditu sklopljen na način da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu i, kao jača ugovorna strana, što svakako jest budući da je financijska institucija i profesionalno dioničko društvo, tužiteljicu doveo u neravnopravan položaj u kojem nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed formuliranog ugovora; da je Ugovor o kreditu nesporno sklopljen u obliku unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, ovdje tuženika, a koji ugovor je predstavljao tzv. „uzmi ili ostavi” ponudu, ne ostavljajući korisniku kredita, ovdje tužiteljici, mogućnost i slobodu da na bilo koji način utječe ili intervenira u sadržaj istog; da prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo, dok je kod predmetnog Ugovora o kreditu nejasno koji su parametri uopće korišteni prilikom izračuna naknade za obradu kredita te na osnovu kakvih i kako nastalih troškova navedena naknada iznosi upravo 600,00 HRK/ 79,63 EUR; da pritom tuženik u Ugovoru o kreditu samo paušalno navodi da se naknada naplaćuje „za obradu kredita”, ne spominjući što točno te radnje obuhvaćaju, a što tužiteljici kao potrošaču, definitivno nije trebalo biti jasno niti poznato; da se o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu, a sadržanoj u samom Ugovoru o kreditu koji je već prethodno bio pripremljen od strane tuženika, po prirodi stvari nije moglo pojedinačno pregovarati znači da je ista odredba ništetna, da je očito i nesporno da je naknada za obradu kredita, koju je tužiteljica platila 6. studenog 2014. u iznosu od 79,63 EUR/ 600,00 HRK prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužiteljice, a iz kojeg razloga je, sukladno čl. 55. st. 1. ZZP/14, sve u smislu odredbe čl.48. st.1. ZZP/14, riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi; da je odredbom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje u tekstu: ZOO) propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje; da je u konkretnom slučaju, tuženik na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za obradu kredita u iznosu od 79,63 EUR/ 600,00 HRK ( prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 kn). Predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti te potražuje troškove parničnog postupka.

2. Tuženik se protivi tužbi i predlaže da sud tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan. U odgovoru na tužbu (str. 45-63) te tijekom postupka ( str. 141-154) ističe prije svega prigovor mjesne nenadležnosti pozivajući se na odredbe čl. 15. Ugovora o kreditu broj 5112935788 od 5. studenoga 2014., kojom je za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke. U odgovoru na tužbu, tuženik osporava i status tužiteljice kao potrošača u smislu odredbe čl. 5. st. 1. toč. 15. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/2014), pozivajući se na sudsku praksu izraženu u odlukama Županijskog suda u Zagrebu (posl.br. Gž-1748/2021 i Gž-1562/2021). U odnosu na naknadu za obradu kredita tuženik osporava da bi predmetna odredba Ugovora bila ništetna, tvrdeći da je odredba jasna i određena, te je tužiteljici bilo poznato koliko će naknada iznositi, te da je riječ o uočljivoj i razumljivoj odredbi Ugovora, a smatra da nije niti dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, pri čemu se tuženik poziva na odredbu čl. 51. Zakona o zaštiti potrošača , te odredbe čl. 53. istog Zakona. Ističe i da je činjenica da se plaća naknada bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali korisniku kredita prije sklapanja ugovora. Navedenom naknadom pokrivali su se operativni i materijalni troškovi (uredski materijal, informatička oprema, trošak energenata, razmjene podataka s trećim osobama, zatim troškovi trećih strana koji sudjeluju u realizaciji kao što je trošak poštarine, te povezani regulatorni troškovi). Obzirom da je odredba kojom se ugovara naknada dovoljno jasno određena, lako uočljiva i razumljiva, te se temeljem nje može utvrditi konkretna visina naknade, tuženik smatra da ista nije uzrokovala znatnu neravnotežu i da ne postoje razlozi za njeno utvrđenje nepoštenosti odnosno ništetnosti. Također tuženik se poziva i na Direktivu Vijeća Europske unije 93/13 EEZ, te ističe i prigovor zastare , a prigovara i naznačenoj visini vrijednosti spora.

3. O prigovoru mjesne nenadležnosti ovaj sud je odlučio rješenjem posl.br. P- 569/2024-7 od 4. prosinca 2024. (str. 155-159), koje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Osijeku posl.br. Gž- 388/2025-2 od 2. listopada 2025. (str. 234- 238). Navedenim rješenjem prigovor mjesne nadležnosti je odbijen.

4. Tijekom postupka radi utvrđenja spornih činjenica izvedeni su dokazi uvidom u ugovor o kreditu broj 5112935788 od 5. studenoga 2014. (str. 11-15), dopis Erste Bank d.d. od 3. srpnja 2024. (str. 8), u sudsku praksu (str. 17-42), odgovor na tužbu tuženika od 7. listopada 2024. (str. 45-63), u podnesak tužiteljice od 12. studenoga 2024. (str. 73-138), podnesak tuženika od 2. prosinca 2024. (str. 141-153), žalbu tuženika od 12. prosinca 2024. (str. 162-229), odluku ŽS u Osijeku Gž-388/2025-2 od 2. listopada 2025. (str. 234-238), podnesak tuženika od 20. listopada 2025. (str. 239- 244), saslušani su svjedoci MČ, SČ i NČV (str. 251-253), tužiteljica u svrhu dokaza ( str. 246), te je izvršen uvid u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

5. Među strankama nije sporno da je tužiteljica kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom 5. studenoga 2014. zaključila Ugovor o kreditu u kojem je u čl. 9. ugovorena naknada od 600,00 HRK (79,63 EUR) koja je jednokratna i naplaćuje se prilikom isplate kredita.

6. Nije sporno niti da je temeljem čl. 9. Ugovora o kreditu pri isplati kredita tužiteljici ustegnut iznos od 600,00 HRK, što je sada 79,63 EUR , na ime naknade za obradu kredita, koja je naplaćena/ustegnuta od iznosa odobrenog kredita, kako je to utvrđeno uvidom u potvrdu tuženika (str. 8).

7. Sporno je, je li predmetna odredba Ugovora o kreditu suprotna načelu savjesnosti i poštenja koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da li je tužiteljica potrošač koji nije imao utjecaja na sadržaj ugovora o kreditu te da li je za potraživanje tužiteljice nastupila zastara.

8.1. Ocjenjujući izvedene dokaze zasebno i u cjelini, sud je iskaz tužiteljice (str. 246) našao životnim i logičnim u dijelu u kojem navodi da je podigla kredit radi adaptacije kuće u iznosu od cca 14.000,00 EUR na rok otplate od 10 godina, da je taj kredit u cijelosti otplaćen , da ju je djelatnica u banci kratko uputila ali ju nije upozorila niti joj objasnila da se naplaćuje predmetna naknada za obradu kredita te da nije mogla pregovarati oko te naknade budući da je i ugovor koji je potpisala bio "šprancirani" tj. već unaprijed pripremljen. Istaknula je i da je prije potpisivanja pročitala predmetni ugovor o kreditu ali da joj djelatnica banke prije sklapanja ugovora nije posebno objasnila uvjete i naplatu predmetne naknade za obradu kredita, te da je procedura potpisivanja bila takva da je s ugovorom otišla kod javnog bilježnika kojeg su preporučili u banci, a tamo su joj samo okvirno objasnili uvjete kredita, ali oko naknade nije ništa posebno objašnjavano.

8.2. Iz iskaza tužiteljice slijedi da nije bila informirana o naknadi koju je bila dužna platiti, niti je bila obaviještena o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade, da je riječ o tipskom obrascu ugovora koji joj je predočen prilikom sklapanja ugovora i o čijim odredbama nije mogla pregovarati te da joj nije posebno pojašnjena naknada za obradu kredita.

8.3. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice kao istinit, obzirom da je isti uvjerljiv i okolnosan, te na temelju takvog iskaza tužiteljice sud zaključuje da je tužiteljica bila u podređenom položaju, gdje joj je ponuđen unaprijed sastavljen ugovor, koji je sadržavao i odredbu o spornoj naknadi za obradu i odobravanje kredita, no tužiteljica nije mogla pregovarati o visini te naknade niti uopće o plaćanju iste, odnosno koji troškovi ili pružene usluge se njome podmiruju.

9. Ovako dani iskaz tužiteljice sukladan je dokumentaciji koja se nalazi u spisu predmeta. Naime, dokumentaciju u spisu sud je našao vjerodostojnom, a vjerodostojnost priloženih isprava stranke nisu niti osporavale. Tako je uvidom u Ugovor o kreditu (str. 11-15) utvrđeno, da se radi o nenamjenskom gotovinskom kreditu građana na iznos od 132.400,00 HRK, s ugovorenim rokom otplate od 120 mjeseci. U čl. 9. navedeno je da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, korisnik dužan prije korištenja kredita platiti 600,00 HRK na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva .Također je navedeno da je korisnik kredita suglasan da se navedeni iznos naknade plati prilikom isplate kredita.

10. Stoga je sud našao utvrđenim slijedeće relevantne činjenice: - da je tužiteljica kredit podigla kao potrošač za adaptaciju kuće - da tužiteljica s tuženikom nije pregovarala o odredbama Ugovora o kreditu, već je potpisala prethodno sačinjen tipski ugovor, - da odredba čl. 9. Ugovora o kreditu obvezuje korisnika kredita platiti naknadu od 600,00 HRK od iznosa kredita jednokratno prilikom isplate kredita , - da je tužiteljici prilikom korištenja kredita ustegnut i iznos od 600,00 HRK, - da je u čl. 9. Ugovora navedeno da se naknada naplaćuje za obradu kredita.

11. Za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari relevantne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/2014.- dalje : ZZP/14) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka obvezno pravnog odnosa, Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993. ( dalje: Direktiva 93/13/EEZ),

Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, dalje : ZOO) te odredbe Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP).

12.1. Člankom 49. st. 1. i st. 2. ZZP/14, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Takva je odredba ugovora sukladno odredbi č. 55. st. 1. ZZP/14, ništetna.

12.2. Odredba čl. 49. st. 3. ZZP/14 propisuje da ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, dok odredba čl. 49 st. 4. istog Zakona propisuje da u slučaju kada trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

12.3. Odredba čl. 51. ZZP/14 propisuje da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

12.4. Prema odredbi čl. 52. ZZP/14 nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

13.1. Tijekom postupka saslušani su svjedoci MČ, SČ i NČV (str. 251-253) zaposlenici tuženika.

13. 2. Svjedok NČV (str. 251-252) u bitnom ističe da je tužiteljica bila informirana o naknadi koja se plaćala za svaki kredit u to vrijeme; da je dobila sve potrebne informacije prije i tijekom ugovaranja gotovinskog nenamjenskog kredita: da se radilo o naknadi u visini od 600,00 HRK, a naknada se odnosila na obradu kredita, troškove obrade, kompletnog sudjelovanja zaposlenika tuženika u obradi kredita, koja se obračunavala u postotku iznosa kredita, ali maksimalno u iznosu od 600,00 HRK; da su imali letke za naknadu, info obrazac na kojem je bila pojašnjena naknada klijentu, te su postojali letci za promjenjivu kamatnu stopu i tada valutni rizik, ukoliko je kredit bio s valutnom klauzulom; da je tužiteljica dobila i potvrdu da će biti naplaćena naknada u iznosu od 600,00 HRK, što je bilo iskazano i u Ugovoru o kreditu, kao i u nalogu za isplatu kredita; da su svi dokumenti uvijek klijentima pročitani prije potpisivanja i svi klijenti su informirani i po nekoliko puta o troškovima; da je osobno kao djelatnik banke razgovarala s tužiteljicom kao klijentom banke i tom prilikom jasno i transparentno joj objasnila koji su njezini troškovi te je tužiteljici prilikom razgovora s njom uručen dokument koji se zvao obračun naknade i otplatni plan na kojem je bila razvidna naknada za obradu kredita i iznos te naknade; da dokument o naknadi u kreditnom poslovanju nisu uručivali neposredno klijentima banke, nego su upućivali klijente na internetske stranice gdje su bili dostupni dokumenti o naknadi u poslovanju ; da je u navedenom dokumentu navedena metodologija izračuna naknade i mogući iznosi, tj. neovisno o visini kredita naknada za obradu kredita je iznosila maksimalno 600,00 HRK; te da su imali slučajeve u kojima su klijenti imali mogućnost pregovarati i u kojima su klijentima odobrene niže naknade od propisanih ili im čak nije niti naplaćena naknada.

13.3. Svjedok MČ (str. 252-253) u svom iskazu navodi da su naknade za obradu kredita sklopljenih od 1.siječnja 2014. predstavljale stvarni trošak po odobrenim kreditima, a sve u skladu sa Zakonom o potrošačkom kreditiranju, što je značilo da su morali prilagoditi sve postojeće naknade u kreditnom poslovanju, a između ostaloga i naknadu za obradu kredita jer su do tada naknade računate kao postotak iznosa kredita, a novim Zakonom o potrošačkom kreditiranju taj iznos je osim postotka od iznosa kredita, morao biti stvarni trošak obrade kredita. U svom iskazu ističe da su morali izračunati stvarni trošak obrade kredita, da su popisane sve radnje i svi djelatnici iz svih sektora banke koji te poslove obavljaju, da se računalo vrijeme koje troše na jedan kredit, da bi se dobilo koliko košta jedna obrada kredita izražena kroz operativne troškove, materijalne troškove i troškove trećih strana. Operativni troškovi su ljudski rad i sredstva koja koriste ljudi dok rade, zatim materijalni troškovi, dok su troškovi trećih strana poštarina i sl. U svom iskazu navodi da su sve izračunali po vrstama kredita koje su podijelili po složenosti rada, te da je za kredite bez hipoteke naknada je bila 1% iznosa kredita, maksimalno 600,00 HRK.

13.4. Svjedok SČ (str. 253) u svom iskazu navodi da na razini banke postoji posebna metodologija koja predstavlja jedinični trošak rada po danu, a koristi u svrhu izračuna troška rada s ciljem određivanja naknade u poslovanju. Sastoji se od dva glavna područja i to su prosječni trošak rada koji uključuje plaće, dodatke za prehranu i sve vezano za trošak rada samog zaposlenika i prosječni trošak operativnih troškova koji se sastoje od troškova komunalija, troškova grijanja, računala na kojima rade zaposlenici banke, te se iz te dvije komponente kreira za svako pojedino radno mjesto prosječan trošak čovjek/dan, tako da imaju različite izračune: trošak osoblja u poslovnicama, zatim trošak ljudi koji se bave obradom kredita u smislu procjene rizika, te trošak ljudi koji se bave administrativnim poslovima u službama administracije. Metodologija se nije mijenjala osim što danas nema naknade za obradu kredita, a radi se o poslovnoj odluci banke. U odnosu na konkretni slučaj svjedok navodi da budući se radilo o nenamjenskom gotovinskom kreditu naknada je obračunata u iznosu od 600,00 HRK, time da je npr. za stambene kredite naknada za obradu kredita naknada iznosila 1.200,00 HRK, a razlog tome je što se radi o kompleksnijem proizvodu gdje je uključen veći rad.

13.5. Analizirajući sve navedeno , posebice iskaze svjedoka MČ, SČ i NČV (str. 251-253) zaposlenika tuženika, ne može se smatrati da je tužiteljici pojašnjena ugovorna odredba o naknadi ako joj na jasan i nedvojben način nije bilo objašnjeno što ta odredba za nju znači te ako nije specificirana. Svjedoci MČ i SČ u svojim iskazima u bitnom se osvrću na samu organizaciju rada tuženika, troškove koje tuženik ima za zaposlenike, operativne troškove, materijalne troškove i sl., pokušavajući na taj način objasniti i opravdati zašto je tužiteljica morala platiti naknadu za obradu kredita u iznosu od 600,00 HRK, dok NČV koja je i potpisala predmetni ugovora za tuženika s tužiteljicom, u svom iskazu ustvrđuje da je ona tužiteljici i neposrednim kontaktima sve objasnila vezano za troškove.

14.1. Međutim, po ocjeni ovog suda ne smatra se pojašnjavanjem ugovora ako se s klijentom raspravlja samo o visini kredita i broju rata ili ako se u ugovor unose samo njegovi podaci, a ostatak sadržaja ugovora je od strane banke unaprijed pripremljen.

14.2. Ne smatra se pojašnjavanjem niti tvrdnja, koju tuženik nije dokazao, da su tužiteljici pri potpisivanju ugovora o kreditu uručeni opći akti tuženika na sadržaj kojih nije prigovarala niti letci sa svim informacijama o ugovoru o kreditu pa tako i spornoj ugovornoj odredbi, a ovo stoga što je za pojam informiranja relevantno jesu li informacije napisane jasnim i razumljivim rječnikom, prihvatljivom običnom građaninu koji ne raspolaže ekonomskim, bankarskim znanjem.

14.3. Isto tako, ovaj sud nalazi da se ne smatra pregovaranjem kada banka daje klijentu u ponudu različite vrste kredita, čiji su parametri i ugovorne odredbe unaprijed definirani pa klijentu preostaje samo da takve unaprijed zadane elemente prihvati ili da od kredita odustane kada mu se ugovor prezentira.

15.1. Direktiva 93/13/EEZ u čl. 3. st. 2. određuje, da je na prodavatelju robe ili pružatelju ugovora teret dokazivanja da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, dok u čl. 4. određuje da se nepoštenost ugovornih odredbi procjenjuje na način da se uzme u obzir ne samo priroda usluga ili robe već i sve okolnosti i odredbe ugovora u vrijeme kada je sklapan.

15.2. Kada je riječ o pitanju je li poštivan zahtjev dobre vjere u smislu čl. 3. st.1. Direktive 93/13, odnosno je li tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, sud mora utvrditi je li tuženik mogao razumno očekivati da će tužiteljica prihvatiti spornu ugovornu odredbu slijedom pojedinačnih pregovora. Obzirom na izostanak pojedinačnih pregovora i činjenicu da se radi o tipskom ugovoru, može se zaključiti da tuženik nije vodio računa o tim zakonitim interesima tužiteljice kao potrošača.

16.1. Uzevši u obzir činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, te da se o spornoj odredbi nije moglo pregovarati, na tuženiku je teret dokaza da sporna ugovorna odredba kojom trošak obrade i odobravanja kredita snosi tužitelj kao potrošač odgovara stvarno pruženim uslugama, odnosno troškovima koje je on imao. Tuženik, međutim, u tom smjeru nije dokazao opravdanost ugovorene naknade u odnosu na odobreni kredit, uslijed čega sud nalazi da je tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, što je uzrokovalo znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

16.2. Naime, u slučaju konkretnog ugovora o kreditu, sud nalazi da je tuženik tužiteljici ponudio ugovor pod unaprijed formuliranim uvjetima na koje tužiteljica nije mogla utjecati, koristeći činjenicu da tužiteljica nema dovoljno financijskog znanja za preispitivanje ugovornih odredbi, pri čemu se tuženik kao banka ne može ekskulpirati obrazloženjem da je tužiteljica imala dovoljno informacija o spornoj ugovornoj odredbi, a evidentno je da tužiteljica nije imala dovoljno financijskog i ekonomskog znanja da bude ravnopravan sudionik ugovornog odnosa.

16.3. Sporna odredba članka 9. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada pri podizanju kredita, ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti iz čl. 52. ZZP/14.

17.1. Europski sud postavio je određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove.

17.2. Bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe koje ga određuju kao takvog i bez koji to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi jer ta odredba ne definira bit ugovora o kreditu.

17.3. U Ugovoru se samo navodi da je korisnik prije korištenja kredita dužan platiti 600,00 na ime naknade , bez navođenja koji se to konkretni troškovi plaćaju. Da se radi o ugovoru tipa "uzmi ili ostavi" vidljivo je iz samog obrasca ugovora koji nije niti predviđen za pojedinačno pregovaranje, već se u obrazac ugovora samo upisuju podaci o korisniku.

17.4. Takvu praksu stavljanja ovakvih odredbi u tipske ugovore i dovođenje potrošača pred svršen čin pri potpisivanju ugovora, sud smatra nepoštenom poslovnom praksom, i u konkretnom slučaju radi se o nepoštenoj odnosno ništetnoj odredbi Ugovora koja ne proizvodi pravne učinke, slijedom čega je sud našao osnovanim tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 9. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka, u dijelu koji se odnosi na naknadu i glasi: " Za obradu kreditnog zahtjeva Korisnik kredita plaća naknadu u iznosu od 600,00 HRK. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati iz kredita prilikom isplate kredita."

17.5. Sud vjeruje tužiteljici kada tvrdi da joj nitko u banci nije ništa posebno objašnjavao o ugovornim stavkama pa tako i o spornoj ugovornoj odredbi o obvezi plaćanja jednokratne naknade u iznosu od 600,00 kuna prilikom isplate kredita.

17.6. Stoga razmatrajući je li odredba čl. 9. Ugovora, o kojoj se nije posebno pregovaralo suprotna načelu savjesnosti i poštenja, odnosno je li uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, sud je utvrdio da ista ne sadrži nikakve valjane ekonomske razloge koji opravdavaju ugovaranje ove obveze. Kako je odredba čl. 9. predmetnog ugovora o kreditu vezana za tzv. obradu zahtjeva i odobravanje kredita po ocjeni ovog suda nepoštena, u tom dijelu Ugovor je ništetan, sukladno odredbi čl. 55. st. 1. i 2. ZZP/14.

18. Također, valja ukazati i da odredbe članaka 1021. - 1024. ZOO-a, koje reguliraju ugovor o kreditu, ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita.

19. Tuženikov prigovor zastare po ocjeni ovog suda nije osnovan. Odredba čl. 327. st.1. ZOO-a propisuje da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti, dok odredba čl. 328. određuje da se pravo isticanja ništetnosti ne gasi. Građanski odjel Vrhovnog suda RH na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio je Zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga zastara restitucijskog zahtjeva s osnova nepoštene odredbe teče od pravomoćnosti ove presude kojom je utvrđena ništetnost, uzimajući pri tome i Objedinjeno pravno shvaćanje VSRH od 31. siječnja 2022. br. Su-IV-33/2022-2. Ovakvo stajalište izraženo je i u odluci Vrhovnog suda RH: Rev953/2020.

20.1. Posljedično, obzirom da je sud zauzeo shvaćanje da je sporna ugovorna odredba o naknadi za obradu i odobravanje kredita ništetna ugovorna odredba, tužiteljici, sukladno odredbi članka 1111. ZOO pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takve ugovorne odredbe primio (visina kojeg iznosa među strankama nije bila sporna), sa zakonskim zateznim kamatama, a čiju visinu tuženik nije osporavao.

20.2. Prema odredbi 323. st.1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO.

20.3. Budući da između stranaka je nesporan utuženi iznos, tuženik je dužan isplatiti tužiteljici utuženi iznos sa zateznom kamatom primjenom odredbe čl. 1115. ZOO, obzirom da se tuženik ima smatrati, slijedom navedenog nepoštenim stjecateljem.

21. Na temelju izvedenih dokaza, sud je prema svojem uvjerenju, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog postupka, sukladno čl. 8. ZPP-a, odlučio kao u izreci (toč. I. i II. izreke).

22. U odnosu na prigovor tuženika da tužiteljica nije potrošač treba reći da je tužiteljica kao fizička osoba podigla nenamjenski gotovinski kredit, a isti je koristila za adaptaciju kuće , dakle u osobne nekomercijalne svrhe. Stavljajući u odnos utvrđene činjenice s citiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, sud je našao utvrđenim da se tužiteljica koja je Ugovor o kreditu zaključila radi adaptacije kuće, ima smatrati potrošačem u smislu odredaba čl. 5. ZZP/14, te joj kao takvoj pripada i pravo na pravnu zaštitu sukladno odredbama tog Zakona.

23. Tuženik je prigovorio naznačenoj vrijednosti spora u tužbi. Tužiteljica tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti ( toč. I.) i isplatu iznosa od 79,63 EUR ( restitucijski zahtjev, toč.II.). Sukladno odredbi čl.14. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/2018, 51/2023) te čl. 40. st. 3. ZPP-a, sud utvrđuje vrijednost predmeta spora sukladno visini postavljenog restitucijskog zahtjeva od 79,63 EUR .

24.1. Odluka o troškovima postupka donesena je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. istog Zakona. Tužiteljica je u pogledu osnove i visine konačno postavljenog tužbenog zahtjeva uspjela u cijelosti u postupku, pa je tuženik dužan naknaditi sve troškove koji su bili potrebni, a koji su izazvani vođenjem postupka.

24.2. Slijedom navedenog, odvjetniku prema utvrđenoj vrijednosti predmeta spora ( 79,63 EUR) pripada nagrada u visini od 25 bodova, a vrijednost boda prema Tbr. 50 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa) iznosi 2,00 EUR. Tužiteljica je zatražila naknadu parničnih troškova prema troškovniku priloženom u spisu, u ukupnom iznosu od 1.186,18 EUR-a (str. 255).

24.3. Obzirom na utvrđenu vrijednost predmeta spora (79,63 EUR) i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, tužiteljici pripada za sastavljanje tužbe 25 bodova (Tbr.7. t.1. Tarife), za zastupanje na ročištu od 27. listopada 2025. i 5. prosinca 2025. po 25 bodova za svako ročište (Tbr.9. t.1. u vezi s Tbr.7. t.1. Tarife), za sastavljanje podnesaka od 12. studenog 2024. - 25 bodova (Tbr.8. t.1. u vezi s Tbr.7. t.1. Tarife), odnosno ukupno 100 bodova, što pomnoženo s 2,00 EUR, koliko iznosi vrijednost boda (Tbr.48. t.3. i Tbr.50. Tarife) daje iznos od 200,00 EUR, čemu treba dodati porez na dodanu vrijednost (25%) u iznosu od 50,00 EUR, što iznosi 250,00 EUR.

24.4. Tužiteljici nije dosuđen trošak pristupa na ročište za objavu presude (isto nije bilo određeno).

24.5. Opravdan i nužan trošak obzirom na utvrđenu vrijednost predmeta spora (79,63 EUR ) je i trošak pristojbi na tužbu 13,27 EUR i presudu u iznosu od 13,27 EUR, što je ukupno 26,54 EUR.

24.6. Slijedom navedenog ukupan parnični trošak utvrđen je u iznosu od 276,54 EUR (toč. III. izreke).

U Virovitici 5. prosinca 2025.

Sudac:

Željka Jurić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka. Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Za tužitelja - Odvjetničko društvo Župan, Babić & Antunović, Horvatova ulica 80A, [adresa] Zagreb

2. Za tuženika - Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Lopašićeva 6, 10 000 Zagreb.