- 1 -              Rev 641/2023-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 641/2023-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. G. iz T., OIB: …, koju zastupaju punomoćnici D. R. i drugi odvjetnici iz Odvjetničkog društva R. i partneri d.o.o. iz O., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u S., Građansko-upravni odjel, uz sudjelovanje umješača na strani tuženice M. B. iz S., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik V. S., odvjetnik u S., odlučujući o reviziji tužiteljice protiv rješenja Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-876/2021-2 od 31. kolovoza 2021. i protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj: Gž-1745/2015 od 9. veljače 2017. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj: Po-145/15 od 17. lipnja 2015., u sjednici održanoj 17. listopada 2023.,

 

r i j e š i o   j e:

 

              I.              Revizija tužiteljice protiv rješenja Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-876/2021-2 od 31. kolovoza 2021. odbija se kao neosnovana.

 

              II.              Dopuna revizija tužiteljice protiv rješenja Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-876/2021-2 od 31. kolovoza 2021. odbacuje se kao nedopuštena u odnosu na pitanje: "Ako je o prethodnom pitanju sud (ili neko drugo nadležno tijelo) već donijelo pravomoćnu odluku kao o glavnom pitanju, je li sud u nekoj drugoj parnici vezan tom odlukom odnosno je li o tom pitanju ovlašten prejudicijalno rješavati?"

 

              III.              Dopuna revizije, sadržajno revizija, protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj: Gž-1745/2015 od 9. veljače 2017. odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

1.              Rješenjem drugostupanjskom suda poslovni broj Gž-876/2021-2 od 31. kolovoza 2021. pod točkom I. izreke odbijen je kao neosnovan prijedlog tužiteljice za ponavljanje postupka koji se vodio pred Županijskim sudom u Splitu, poslovni broj: Gž- 1745/2015, pod točkom II. izreke naloženo je tužiteljici naknaditi tuženici iznos od 300.000,00 kuna na ime troškova nastalih u povodu prijedloga za ponavljanje postupka u roku od 15 dana, a pod točkom III. izreke naloženo je tužiteljici naknaditi umješaču iznos od 200.000,00 kuna na ime troškova nastalih u povodu prijedloga za ponavljanje postupka u roku od 15 dana.

 

2.              Prvostupanjskom presudom poslovni broj: Po-145/15 od 17. lipnja 2015. djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice i pod točkom I. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 20.194.781,00 kuna sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose kako je to pobliže navedeno u točki I. prvostupanjske presude, pod točkom II. izreke je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu na ime materijalne štete u vidu izvršenih ulaganja u nekretninu u iznosu od 625.000,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 1. siječnja 2002. do isplate, a pod točkom III. izreke je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.215.665,00 kuna u roku od 15 dana.

 

3.              Drugostupanjskom presudom poslovni broj: Gž-1745/2015 od 9. veljače 2017. pod točkom I. izreke preinačena je prvostupanjska presuda u pobijanom dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke i u odluci o trošku pod točkom III. izreke te je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 20.194.781,00 kuna sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose kako je to pobliže navedeno u točki I. drugostupanjske presude kao i da joj tuženica naknadi parnični trošak u iznosu od 1.215.665,00 kuna. Pod točkom II. izreke naloženo je tužiteljici naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 876.000,00 kuna, a pod točkom III. umješaču parnični trošak u iznosu od 375.000,00 kuna, dok je pod točkom IV. izreke određeno da se tužiteljici ne priznaje trošak sastava odgovora na žalbu.

 

4.              Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-5155/2021-2 od 18. svibnja 2022., tužiteljici je dopušteno podnošenje revizije protiv rješenja Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-876/2021-2 od 31. kolovoza 2021. pod točkom II. izreke kojom je odlučeno o parničnom trošku zbog sljedećeg pravnog pitanja:

 

              „Je li sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka u slučaju kada je stranka postupka država zastupana po državnom odvjetništvu, dužan provesti test razmjernosti za dosuđeni trošak odnosno ispitati predstavlja li nalog stranci da snosi puni iznos troškova zastupanja države u postupku nesrazmjerno ograničenje prava stranke na pristup sudu, te uzeti u obzir relevantna stajališta Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda o mogućoj povredi prava na pristup sudu u slučajevima kada se cjelokupni trošak države prevaljuje na teret fizičke osobe (tužitelja)?“.

 

5.              Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude tužiteljica je podnijela reviziju protiv točke II. rješenja Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-876/2021-2 od 31. kolovoza 2021. protiv kojeg je revizija dopuštena i zbog pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena. Predlaže da ovaj sud ukine drugostupanjsko rješenje i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

5.1.              Tužiteljica je podnijela pravovremenu dopunu revizije protiv rješenja Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-876/2021-2 od 31. kolovoza 2021. radi pravnog pitanja zbog kojeg revizija nije dopuštena, a koje glasi: "Ako je o prethodnom pitanju sud (ili neko drugo nadležno tijelo) već donio pravomoćnu odluku kao o glavnom pitanju, je li sud u nekoj drugoj parnici vezan tom odlukom odnosno je li o tom pitanju ovlašten prejudicijelno odlučivati?"

 

5.2.              Istom pravovremenom dopunom revizije tužiteljica je sadržajno podnijela i reviziju protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj: Gž-1745/2015 od 9. veljače 2017. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj: Po-145/15 od 17. lipnja 2015. radi sljedećeg pravnog pitanja: „Je li sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka u slučaju kada je stranka postupka država zastupana po državnom odvjetništvu, dužan provesti test razmjernosti za dosuđeni trošak odnosno ispitati predstavlja li nalog stranci da snosi puni iznos troškova zastupanja države u dotičnom postupku nesrazmjerno ograničenje prava stranke na pristup sudu, te uzeti u obzir relevantna stajališta ESLJP-a i Ustavnog suda o mogućoj povredi prava na pristup sudu u slučajevima kada se cjelokupni trošak postupka države prevaljuje na teret fizičke osobe (tužitelja)?“.

 

6.              U odgovoru na reviziju i dopunu revizije tuženica je osporila navode iz revizije i dopune revizije te je predložila odbiti reviziju i potvrditi rješenje Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-876/2021-2 od 31. kolovoza 2021., a dopunu revizije odbaciti.

 

7.              Revizija nije osnovana, a dopuna revizije je nedopuštena.

 

8.              U skladu s odredbom čl. 391. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

 

9.              Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je parnični trošak dosuđen tuženici – Republici Hrvatskoj za radnje poduzete u postupku u povodu prijedloga tužiteljice za ponavljanje postupka.

 

10.              Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je tužiteljica na temelju čl. 421. st. 1. toč. 10. ZPP-a podnijela prijedlog za ponavljanje pravomoćno završenog parničnog postupka u kojem je pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice za naknadu štete koja je tužiteljici nastala nezakonitim i nepravilnim radom djelatnika zemljišno-knjižnog odjela Općinskog suda u Sinju, ovdje umješača. Rješenjem Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-876/2021-2 od 31. kolovoza 2021. odbijen je prijedlog tužiteljice za ponavljanje postupka s obrazloženjem da je iz sadržaja izreke presude na temelju priznanja Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P-6093/2018 od 13. ožujka 2019. (zbog koje je tužiteljica podnijela prijedlog za dopuštenje revizije) koji glasi: "Utvrđuje se da je tužitelj J. G., kao kreditno sposobna osoba dana 26. veljače 2001. podnio zahtjev za kredit kod P. d.d. Z., u iznosu od 450.000,00 kn, a koji kredit nije odobren zbog neistinitog zemljišno-knjižnog stanja, te se nalaže tuženoj M. G., da tužitelju J. G., na ime materijalnih troškova koje je tužitelj imao u svezi ishođenja kredita kod P. d.d. Z., isplati sveukupan iznos od 6.850,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. prosinca 2018. pa do isplate.", razvidno da se deklaratorni dio izreke odnosi na utvrđenje činjenice, a ne prava ili pravnog odnosa (odredba čl. 187. st. 1. ZPP-a) pa da stoga okolnosti i tvrdnje "da je J. G. kao kreditno sposobna osoba podnio zahtjev za kredit", kao i okolnost da taj kredit nije odobren "zbog neistinitog zemljišno-knjižnog stanja", nisu okolnosti za koje zakon propisuje da se dokazuju pravomoćnom sudskom odlukom, već se radi o činjenicama koje se u tijeku postupka dokazuju sukladno odredbama iz Glave osamnaeste ZPP-a, koje reguliraju pravila o dokazima i izvođenju dokaza.

 

10.1.              Slijedom navedenih činjeničnih utvrđenja drugostupanjski sud je odbio prijedlog za ponavljanje postupka prema čl. 421. st. 1. toč. 10. ZPP-a te je primjenom čl. 163. u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP primjenom odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: tarifa - "Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) priznao tuženici trošak odgovora na prijedlog za ponavljanje postupka i pristup na dva ročišta u ukupnom iznosu od 300.000,00 kuna.

 

11.              Mjerodavne odredbe Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP) glase:

 

Članak 154.

Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču nadoknaditi troškove.

 

Članak 166.

Kad sud odbaci ili odbije pravni lijek, odlučit će i o troškovima nastalim u postupku u povodu toga pravnog lijeka.

 

Članak 163.

Odredbe o troškovima primjenjuju se i na stranke što ih zastupa državno odvjetništvo. U tom slučaju troškovi postupka obuhvaćaju i iznos koji bi se stranci priznao na ime nagrade odvjetniku.

 

12. Prema čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori – broj 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst, 8/99 – ispravak, 14/02, 1/06, 2/10, dalje: Konvencija) svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojeg vlasništva. Nitko ne može biti lišen svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava

 

13.              Imajući u vidu stajalište Europskog suda za ljudska prava izraženo u presudi Klauz protiv Hrvatske (presuda od 18. srpnja 2013, zahtjev br. 28963/10) koje je taj sud detaljnije razradio i u presudi Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske (presuda od 6. rujna 2016., zahtjev br. 72152/13), a koja se odnosi na parnični predmet u kojem je zahtjev za naknadu štete protiv Republike Hrvatske bio u cijelosti odbijen, revizijski sud smatra da se neovisno o ishodu spora može razmatrati je li postignuta pravedna ravnoteža između općeg interesa (legitimnog cilja kojem teži pravilo o naknadi troškova) i prava tužiteljice na temelju čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.

 

14.              Slijedom navedenog, odgovor na postavljeno pitanje glasi: Prilikom odlučivanja o troškovima postupka u slučaju kada je stranka postupka država zastupana po državnom odvjetništvu, sud je dužan provesti test razmjernosti za dosuđeni trošak odnosno ispitati predstavlja li nalog stranci da snosi puni iznos troškova zastupanja države u postupku nesrazmjerno ograničenje prava stranke na pristup sudu te uzeti u obzir relevantna stajališta Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda o mogućoj povredi prava na pristup sudu u slučajevima kada se cjelokupni trošak države prevaljuje na teret fizičke osobe (tužitelja).

 

15.              Slijedom navedenog, ovaj sud je proveo test razmjernosti i ispitao je li u konkretnom slučaju nalaganjem tužiteljici obveze plaćanja parničnih troškova tuženici- državi ograničeno pravo stranke na pristup sudu.

 

16.              Prema odlukama Europskog suda za ljudska prava nalog za plaćanje troškova postupka prema kojem je tužiteljica obvezana platiti troškove zastupanja države u državni proračun predstavlja miješanje u pravo tužiteljice na mirno uživanje vlasništva.

 

17.              Načelo iz odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a prema kojem onaj tko izgubi spor plaća troškove protivnoj stranici samo po sebi ne može se smatrati protivnim čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju pa bi i država čiji proračun nije neograničen trebala uživati zaštitu od neutemeljenih parnica (tako i u odlukama Klauz protiv Hrvatske i Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske) slijedom čega zahtjev tuženice za naknadu parničnih troškova, a potom i obvezivanje tužiteljice na naknadu troškova tuženici u ovom predmetu teži legitimnom cilju. Stoga je, prema ocjeni ovog suda, miješanje države u pravo tužiteljice na mirno uživanje vlasništva bilo zakonito.

 

18.              U svakom predmetu koji uključuje eventualnu povredu čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju sud mora utvrditi je li zbog miješanja države neka osoba morala snositi nerazmjeran i prekomjeran teret.

 

19.              U ovom predmetu tužiteljica je podnijela tužbu radi naknade štete (na ime izgubljene zarade u iznosu od 20.194.781,00 kuna i materijalne štete na ime izvršenih ulaganja u nekretninu u iznosu od 625.000,00 kuna) zbog nezakonitog i nepravilnog rada djelatnika zemljišno-knjižnog odjela Općinskog suda u Sinju M. B. koji je kao ovlašteni zemljišno-knjižni referent izdao službeni zemljišno-knjižni izvadak u kojem je naveo da vlasništvo sporne nekretnine glasi na ime P. d.o.o. u likvidaciji s kojim je kao s prodavateljem tužiteljica kao kupac zaključila ugovor o kupoprodaji nekretnine, iako je u zemljišnim knjigama još uvijek egzistirao upis prava vlasništva Republike Hrvatske te je navedeni djelatnik pravomoćno kazneno osuđen za kazneno djelo krivotvorenja službene isprave. Tužiteljica je za kupnju nekretnine pokušala ishoditi kredit kod banke koji joj nije bio odobren, jer P. d.o.o. u likvidaciji čija je nekretnina trebala poslužiti kao zalog za kredit nije bilo uknjiženo kao vlasnik u zemljišnim knjigama zbog čega tužiteljica nije mogla niti isplatiti ostatak ugovorene kupoprodajne cijene u ugovorenom roku te je P. d.o.o. u likvidaciji zbog toga raskinulo ugovor. Presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj: Po-145/15 od 17. lipnja 2015. prihvaćen je tužbeni zahtjev za isplatu 20.194.781,00 kuna, a odbijen je zahtjev za isplatu iznosa od 625.000,00 kuna, dok je presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj: Gž-1745/2015 od 9. veljače 2017. potvrđena prvostupanjska presuda u odbijajućem dijelu, a preinačena prvostupanjska presuda i odbijen i tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 20.194.781,00 kuna s obrazloženjem da tužiteljica nije dokazala uzročno-posljedičnu vezu između nezakonitog ili nepravilnog rada zemljišno-knjižnog referenta i nastanka štete jer razlog neodobravanja kredita tužiteljici nije bilo samo to što prodavatelj P. d.o.o. u likvidaciji nije bio uknjižen kao vlasnik predmetnih nekretnina, nego i to što tužiteljica nije imala kreditnu sposobnost budući da nije bila u radnom odnosu te nije mogla ponuditi zamjensku nekretninu kao osiguranje povrata tog kredita. Protiv navedene presude odbijena je i revizija tužiteljice presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revx-746/17-2 od 31. siječnja 2018.

 

20.              Tužiteljica je, s obzirom na obrazloženje navedene presude Županijskog suda u Splitu, ishodila presudu na temelju priznanja Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P-6093/2018 od 13. ožujka 2019. sadržaja kako je navedeno u točki 10. ove odluke u kojem je suprug ovdje tužiteljice kao tužitelj u tom predmetu tužio ovdje tužiteljicu koja je priznala tužbeni zahtjev.

 

21.              Iz sadržaja izreke presude na temelju priznanja Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P-6093/2018 od 13. ožujka 2019. je vidljivo da je riječ o tužbenom zahtjevu koji je usmjeren na utvrđivanje činjenica, a ne nekog prava ili pravnog odnosa što ne može biti sadržaj tužbe na utvrđenje prema čl. 187. st. 1. ZPP što je tužiteljica zastupana po kvalificiranom punomoćniku- odvjetniku mogla znati.

 

22.              Stoga prema ocjeni ovog suda, proizlazi i da je prijedlog za ponavljanje postupka koji je tužiteljica temeljila upravo na navedenoj pravomoćnoj presudi na temelju priznanja kao novoj činjenici i novom dokazu koji je tužiteljica pokušala upotrijebiti kako bi sud ukinuo pravomoćnu presudu kojom je odbijen njezin tužbeni zahtjev bio očigledno bio nerazuman jer je tužiteljica zastupana po profesionalnom punomoćniku-odvjetniku mogla znati da joj prijedlog za ponavljanje postupka utemeljen na presudi čiji je sadržaj utvrđivanje činjenica, a ne nekog prava ili pravnog odnosa neće biti prihvaćen te se ne može smatrati da je tužiteljica opravdano mogla očekivati da će uspjeti s prijedlogom za ponavljanje postupka unatoč postojanju pravomoćne presude na temelju priznanja.

 

23.              U odnosu na visinu dosuđenih troškova valja reći da se iznos troškova odnosi na tri neophodne radnje poduzete po tuženici- državi zastupanoj po Općinskom državnom odvjetništvu i to za odgovor na prijedlog za ponavljanje postupka i za pristup na dva ročišta sve u skladu s Tbr. 10. toč. 7. Tarife i Tbr. 9. toč. 1. Tarife u vezi s Tbr. 7. toč. 1. Tarife pa očigledno nije riječ o nerazumnim troškovima. Činjenica da njihova visina iznosi 100.000,00 kuna po radnji ovisi o izuzetno visokoj vrijednosti spora koju je u tužbi naznačila tužiteljica (20.194.781,00 + 625.000,00 = 20.819.781,00 kuna).

 

24.              Slijedom navedenog, zaključak je ovog suda da tužiteljici plaćanjem navedenih troškova nije onemogućen pristup sudu jer ih je tužiteljica mogla izbjeći ne podnošenjem očigledno neosnovanog pravnog lijeka - prijedloga za ponavljanje postupka.

 

25.              Stoga nisu ispunjeni uvjeti za utvrđenje da odlukom o troškovima postupka nije postignuta pravična ravnoteža što bi dovelo do povrede čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.

 

26.              Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe članka 393. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 400. st. 3. ZPP-a reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu te odlučiti kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.

 

27.              Odredbom čl. 392. st. 7. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) propisano je da je revizija iz čl. 382. ZPP nedopuštena ako prethodno nije doneseno rješenje kojim je dopuštena ili ako revizija nije podnesena zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

 

28.              Iz dopune revizije proizlazi da je reviziju tužiteljica podnijela i zbog pitanja za koje joj revizijski sud nije dopustio podnošenje revizije tj. zbog pitanja koje glasi: "Ako je o prethodnom pitanju sud (ili neko drugo nadležno tijelo) već donio pravomoćnu odluku kao o glavnom pitanju, je li sud u nekoj drugoj parnici vezan tom odlukom odnosno je li o tom pitanju ovlašten prejudicijelno odlučivati?". Pri tome valja dodati da iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-5155/2021-2 od 18. svibnja 2022. vrlo precizno proizlazi protiv kojeg dijela rješenja Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-876/2021-2 od 31. kolovoza 2021. je dopušteno podnošenje revizije tj. protiv točke II. izreke tog rješenja, a ne i protiv točke I. kao i zbog kojeg točno pitanja je revizija dopuštena, iz čega proizlazi da revizija nije dopuštena zbog pitanja koje tužiteljica navodi u dopuni revizije niti je revizija dopuštena protiv točke I. izreke rješenja Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-876/2021-2 od 31. kolovoza 2021. na koju se ovo dodatno pitanje sadržajno odnosi, a u obrazloženju navedenog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske dani su i jasni razlozi zbog kojih revizija nije dopuštena zbog pitanja zbog kojeg sada tužiteljica u dopuni revizije također podnosi reviziju.

 

29.              Slijedom navedenog, budući da je tužiteljica podnijela reviziju zbog pravnog pitanja zbog kojeg joj revizija nije bila dopuštena i zbog dijela odluke protiv koje nije dopušteno podnošenje revizije, valjalo je pozivom na odredbu čl. 392. st. 7. ZPP reviziju odbaciti kao nedopuštenu u odnosu na pitanje zbog kojeg revizija nije dopuštena te je odlučeno kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.

 

30.              Tužiteljica dopunom revizije podnosi i reviziju protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj: Gž-1745/2015 od 9. veljače 2017. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj: Po-145/15 od 17. lipnja 2015. u kojoj je također sadržana odluka o parničnom trošku.

 

31.              Međutim, protiv te odluke u kojoj je sadržana i odluka o parničnom trošku tužiteljica je već podnosila reviziju o kojoj je ovaj revizijski sud već odlučio svojom odlukom Revx-746/17-2 od 31. siječnja 2018. pa tužiteljica ne može ponovno protiv iste odluke podnositi reviziju o kojoj je već odlučeno.

 

32.              Osim toga, ovaj revizijski sud rješenjem poslovni broj Revd-5155/2021-2 od 18. svibnja 2022. tužiteljici nije dopustio podnošenje revizije protiv te drugostupanjske presude.

 

33. Stoga, budući da tužiteljica podnosi reviziju protiv odluke o kojoj je ovaj sud već odlučio kao i zbog toga što tužiteljica podnosi reviziju protiv odluke protiv koje ovaj sud nije dopustio podnošenje revizije, valjalo je na temelju odredbe čl. 392. st. 7. ZPP odlučiti kao pod stavkom III. izreke ovog rješenja.

 

Zagreb, 17. listopada 2023.