REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Čakovcu

Ruđera Boškovića 18

40000 Čakovec

Poslovni broj: P-387/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Valentini Varga Gombar, u pravnoj stvari tužiteljice RZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Preložnjak Bedić Jasna, odvjetnica iz Čakovca, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Glamuzina i Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene, glavne i javne rasprave dana 28. listopada 2025.god. u nazočnosti punomoćnice tužiteljice Preložnjak Bedić Jasne, odvjetnice i punomoćnik tuženika Grbić Jurice, odvjetnik u OD, dana 04. prosinca 2025.god., objavio je i

p r e s u d i o  je :

I. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d.Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da isplati tužiteljici RZ, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] preplaćeni iznos s osnove kamate i tečaja,u iznosu 13.436,65 EUR (trinaesttisućačetiristotridesetišest eura i šezdesetipet centi ), sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos :

– 5,16 EUR od 31.03.2008. do isplate

– 41,79 EUR od 30.04.2008.

– 10,62 EUR od 31.05.2008.

– 35,79 EUR od 30.06.2008.

– 45,46 EUR od 31.07.2008.

– 45,65 EUR od 31.08.2008.

– 50,08 EUR od 30.09.2008.

– 82,20 EUR od 31.10.2008.

– 60,68 EUR od 30.11.2008.

– 88,04 EUR od 31.12.2008.

– 92,24 EUR od 31.01.2009.

– 94,14 EUR od 28.02.2009.

– 88,91 EUR od 31.03.2009.

– 89,91 EUR od 30.04.2009.

– 81,90 EUR od 31.05.2009.

– 76,00 EUR od 30.06.2009.

– 77,57 EUR od 31.07.2009.

– 80,68 EUR od 31.08.2009.

– 80,41 EUR od 30.09.2009.

– 77,27 EUR od 31.10.2009.

– 83,16 EUR od 30.11.2009.

– 91,47 EUR od 31.12.2009.

– 94,61 EUR od 31.01.2010.

– 93,07 EUR od 28.02.2010.

– 102,20 EUR od 31.03.2010.

– 100,47 EUR od 30.04.2010.

– 103,84 EUR od 31.05.2010.

– 143,14 EUR od 30.06.2010.

– 211,01 EUR od 31.07.2010.

– 123,33 EUR od 31.08.2010.

– 117,27 EUR od 30.09.2010.

– 107,33 EUR od 31.10.2010.

– 128,09 EUR od 30.11.2010.

– 154,26 EUR od 31.12.2010.

– 135,73 EUR od 31.01.2011.

– 142,23 EUR od 28.02.2011.

– 133,96 EUR od 31.03.2011.

– 135,45 EUR od 30.04.2011.

– 170,52 EUR od 31.05.2011.

– 350,69 EUR od 31.07.2011.

– 149,23 EUR od 31.08.2011.

– 184,05 EUR od 30.09.2011.

– 82,16 EUR od 31.10.2011.

– 230,70 EUR od 30.11.2011.

– 130,95 EUR od 31.01.2012.

– 197,93 EUR od 29.02.2012.

– 154,36 EUR od 31.03.2012.

– 181,51 EUR od 30.04.2012.

– 171,62 EUR od 31.05.2012.

– 168,05 EUR od 30.06.2012.

– 169,00 EUR od 31.07.2012.

– 166,31 EUR od 31.08.2012.

– 160,49 EUR od 30.09.2012.

– 166,69 EUR od 31.10.2012.

– 169,67 EUR od 30.11.2012.

– 167,58 EUR od 31.12.2012.

– 155,88 EUR od 31.01.2013.

– 165,82 EUR od 28.02.2013.

– 166,69 EUR od 31.03.2013.

– 162,79 EUR od 30.04.2013.

– 150,68 EUR od 31.05.2013.

– 150,37 EUR od 30.06.2013.

– 164,09 EUR od 31.07.2013.

– 158,12 EUR od 31.08.2013.

– 164,72 EUR od 30.09.2013.

– 161,32 EUR od 31.10.2013.

– 163,73 EUR od 30.11.2013.

– 166,47 EUR od 31.12.2013.

– 97,56 EUR od 31.01.2014.

– 100,66 EUR od 28.02.2014.

– 99,64 EUR od 31.03.2014.

– 96,21 EUR od 30.04.2014.

– 95,11 EUR od 31.05.2014.

– 95,61 EUR od 30.06.2014.

– 99,50 EUR od 31.07.2014.

– 102,78 EUR od 31.08.2014.

– 102,10 EUR od 30.09.2014.

– 104,94 EUR od 31.10.2014.

– 106,87 EUR od 30.11.2014.

– 105,73 EUR od 31.12.2014.

– 107,77 EUR od 31.01.2015.

– 107,02 EUR od 28.02.2015.

– 107,28 EUR od 31.03.2015.

– 107,28 EUR od 30.04.2015.

– 107,28 EUR od 31.05.2015.

– 107,28 EUR od 30.06.2015.

– 107,28 EUR od 31.07.2015.

– 107,28 EUR od 31.08.2015.

– 107,28 EUR od 30.09.2015.

– 107,28 EUR od 31.10.2015.

– 107,28 EUR od 30.11.2015.

– 107,28 EUR od 31.12.2015.

– 107,28 EUR od 31.01.2016.

– 3,21 EUR od 29.02.2016.

– 75,27 EUR od 31.03.2016.

– 72,74 EUR od 30.04.2016.

– 73,24 EUR od 31.05.2016.

– 74,66 EUR od 30.06.2016.

– 72,69 EUR od 31.07.2016.

– 72,60 EUR od 31.08.2016.

– 74,65 EUR od 30.09.2016.

– 73,74 EUR od 31.10.2016.

– 75,66 EUR od 30.11.2016.

– 77,17 EUR od 31.12.2016.

– 73,08 EUR od 31.01.2017.

– 69,97 EUR od 28.02.2017.

– 70,51 EUR od 31.03.2017.

– 72,29 EUR od 30.04.2017.

– 69,34 EUR od 31.05.2017.

– 68,74 EUR od 30.06.2017.

– 68,87 EUR od 31.07.2017.

– 68,97 EUR od 31.08.2017.

– 73,79 EUR od 30.09.2017.

– 74,39 EUR od 31.10.2017.

– 43,38 EUR od 30.11.2017.

– 174,68 EUR od 31.12.2017.

– 36,81 EUR od 31.01.2018.

– 38,24 EUR od 28.02.2018.

– 37,76 EUR od 31.03.2018.

– 36,78 EUR od 30.04.2018.

– 35,25 EUR od 31.05.2018.

– 35,07 EUR od 30.06.2018.

– 35,76 EUR od 31.07.2018.

– 37,53 EUR od 31.08.2018.

– 37,35 EUR od 30.09.2018.

– 37,45 EUR od 31.10.2018.

– 36,94 EUR od 30.11.2018.

– 37,02 EUR od 31.12.2018.

– 37,29 EUR od 31.01.2019.

– 37,47 EUR od 28.02.2019.

– 37,40 EUR od 31.03.2019.

pa do isplate svih navedenih iznosa, i to od dospijeća do 31.srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena,a od 1.kolovoza 2015. pa do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 6.620,65 EUR (šesttisućašestoidvadeset eura i šezdesetipet centi ), sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od dana presuđenja pa do isplate,prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena,sve to u roku 15 dana.

IV. O d b i j a s e zahtjev tuženika za utvrđenje tuženikova potraživanja prema tužiteljici u vezi ugovora o kreditu i to s osnove umanjenja preostale neotplaćene glavnice u postupku konverzije u iznosu od ukupno 25.183,13 EUR (ranije 192.199,61 HRK), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na naznačene mjesečne iznose počevši od 01. listopada 2015.god. do isplate, te se temeljem navedenog odbija prigovor prijeboja tuženika.

Obrazloženje:

1. Tužiteljica RZ (dalje: tužiteljica ) je podnijela tužbu protiv tuženika dana 12. lipnja 2019.god., koja tužba je zaprimljena kod ovoga suda pod brojem P- 546/2019, u kojoj navodi da su tužiteljica i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj 218-50-3796455 (u daljnjem tekstu Ugovor) sklopljen je dana 20. studenog 2006. godine, i njime je Raiffeisenbank Austria d.d. odobrila korisniku kredita RZ kredit u iznosu od 118.074,40 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju za CHF tečajne liste kreditora na dan korištenja kredita, uz redovnu kamatnu stopu 3,95 % godišnje, promjenjivu u skladu s važećim odlukama tuženika, te način otplate u roku od 360 mjeseci (30 godina ), u mjesečnim anuitetima obračunatim u CHF, plativo u kunskoj protuvrijednosti, a ugovor je solemniziran po javnom bilježniku Crnčec Jasenki iz Čakovca. Stranke su sklopile Dodatak Ugovora o kreditu dana 01. veljače 2016.god. temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15.), a kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u eur. Provedena konverzija kredita da sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju iz 2015.g., nije od utjecaja na ništetne odredbe Ugovora o kreditu i to ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno Odluci tuženika, te ništetnoj ugovornoj odredbi po kojoj su glavnica i kamata vezani uz valutu CHF. Odredbom čl. 236. Zakona o obveznim odnosima da je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Konverzijom se, kao niti Zakonom o potrošačkom kreditiranju ne propisuje uklanjanje ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora, što je potvrđeno rješenjm Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/18, na koju se poziva, te smatra da tužiteljica kao korisnik kredita sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu nije izgubio pravo na utvrđenje pojedinih odredaba ugovora o kreditu ništetnima. Postupanje tuženika je bilo nepošteno i u trenutku sklapanja Dodatka (aneksa ) ugovora o kreditu. Tužiteljica se poziva na ništetnost odredbe čl. 8. i čl. 7. Ugovora o kreditu, kao i ništetnost odredbe čl. 12. Dodatka (aneksa ), te na odredbe Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Nadalje tužiteljica navodi da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik kao banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a u kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektvinih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, izmjene ugovora i sl., a sukladno čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku. Tužiteljica smatra da je tuženik na temelju ništetnih odredbi ugovora o valutnoj kaluzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi od tužiteljice naplatio i primio određene iznose, koje je tuženik stekao bez osnove i treba ih vratiti tužiteljici. Tužiteljica se poziva i na odluku Visokog trgvačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.god. kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa je ovdje tuženik stekao bez osnove od tužiteljice određeni novčani iznos. Tužiteljica smatra da u trenutku konverzije nije priznata pretplata na koju je imao pravo, pa stoga podnosi ovu tužbu. Tužiteljica smatra da je tuženik na temelju ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi od tužiteljice naplatio i primio određene iznose, koje je tuženik stekao bez osnove i treba ih vratiti tužiteljici. Stoga predlaže da sud obveže tuženika na isplatu iznosa koji iznos je banci previše uplatila, s osnova preplaćenog zbog promjene kamatne stope i s osnova preplaćenog zbog promjene tečaja CHF u iznosu od ukupno 101.238,67 HRK (hrvatskih kuna ), sve u pojedinačnim u mjesečnim iznosima, sve uz zakonsku zateznu kamatu i troškove postupka..

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da ne osporava činjenicu sklapanja ugovora o namjenskom kreditu, niti njegovog sadržaja, no osporava da bi valutna klauzula bila ništetna kao i odredba o primjenjivosti kamatne stope iz ugovora o kreditu. Stavlja prigovor mjesve nenadležnosti ovoga suda. Tuženik smatra da se radi o pravnom pitanju i da nije potrebno provođenje knjigovodstvenog vještačenja. Smatra da sud nije vezan za utvrđenja iz spomenutih presuda Visokog trgovačkog suda RH. Smatra da su odredbe ugovora u kojima je sadržana valutna klauzula jasne, lako razumljive i lako uočljive. Osporava i to da tužitelju ne bi bile pružene informacije o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF-u. Naime, tuženik da je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače o rizicima sklapanja ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli švicarski franak, te je pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u CHF valuti, te dao upute o prodaji navedenih proizvoda. Također da je i zaposlenik tuženika koji je sudjelovao na obradi kredita, tužitelju priopćio moguće rizike ugovaranja kredita sa CHF valutnom klauzulom, a sve u smislu da postoji mogućnost da tečaj CHF-a u budućnosti raste. Tuženik je klijente redovno obavješćivao i odgovarao na njihova pitanja. Ne osporava da je došlo do drastičnog rasta tečaja CHF-a, te ni tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja, tim više što je švicarski franak dugo godina bio stabilna valuta s malim oscilacijama u kretanju. Ističe i to da je nakon sklapanja ugovora o kreditu, a zbog neočekivanog rasta tečaja CHF-a, poduzeo niz mjera kako bi pomogao potrošačima da što lakše otplate kredit, a što potvrđuje činjenicu da tuženik u svom poslovanju djeluje savjesno. U odnosu na odredbu o promjenjivosti kamatne stope, smatra da, potrebno je da se kumulativno ispune uvjeti radi utvrđenja ništetnosti članka ugovora, a to su da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba nejasna ili teško razumljiva, te da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Po mišljenju tuženika odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Skreće pozornost da je tužitelj imao mogućnost izbora, te je mogao izabrati prihvatiti ili ne prihvatiti izračun konverzije kredita, odnosno sklopiti ili ne sklopiti s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15. Navodi da je konverzija bila na dispoziciju tužitelju te svih ostalih potrošača na koje se spomenuti zakon primjenjivao, te da tužitelj, ako nije htio konvertirati, bi zadržao prava iz originalnog ugovora, ako pak jest, originalni ugovor je zamijenjen drugim. Naveo je da prema izričitoj odredbi članka 19.e st. 6. ZID ZPK/15 ako potrošač nije prihvatio izračun konverzije kredita ili nije sklopio s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c st. 1. točke 6. ovoga Zakona, otplata kredita nastavila bi se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Ukazao je i da je način izračuna konverzije kredita, detaljno uređen odredbama čl. 19.c ZID ZPK/15, te nije rezultat proizvoljnih, jednostranih odluka i postupanja tuženika. Kamate nakon konverzije jesu promjenjive, jer je zakon tako naložio - to je ujedno razlog što se o njima nije pregovaralo, niti, barem na strani kreditora, nije smjelo pregovarati te da se Zakon se morao primijeniti kako glasi u odnosu na sve jednako. Naveo je da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine 102/2015). Tvrdi da bi eventualno usvajanje tužbenog zahtjeva vodilo neosnovanom dvostrukom namirenju tužitelja, te da je tužitelj pravilnost izračuna konverzije potvrdio potpisom samog Sporazuma o pretplati. Istaknuo je da je banka sukladno članku 19.d. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15, te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Naveo je i da ako bi bilo tko trebao dokazivati da svi plaćeni iznosi nisu u konverziji, onda to jedino može biti tužitelj, dok na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izvršen u skladu sa zakonom, obzirom da je to upravo potvrdio sudski vještak, odnosno u konkretnom slučaju neovisni revizor, a ako je navedeno sporno predložio je odrediti vještačenje sa zadatkom vještaku da utvrdi da li su svi koje tužitelj potražuje u ovom postupku uvršteni u izračun konverzije sukladno odredbama ZID ZPK/15. Stavlja prigovor zastare utuženih iznosa jer je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara potraživanja, a ne mogu se primijeniti odredbe o prekidu zastare. Stoga tuženik predlaže da su u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja na naknadu troškova tuženiku.

3. Ovaj sud je Rješenjem broj P-546/19-7 od dana 08. svibnja 2020.god. odbio prigovor tuženika da ovaj sud nije nadležan. Isto Rješenje je ukinuo Županijski sud u Splitu Rješenjem broj Gž-1418/2020 od dana 29. rujna 2020.god.

4. O prigovoru mjesne nenadležnosti ovoga suda ovaj sud je odlučio Rješenjem na raspravnom zapisniku od dana 17. srpnja 2024.god., uz poseban otpravak toga rješenja s obrazloženjem, te je isti prigovor tuženika odbijen iz razloga pobliže navedenih u tom Rješenju i sud je odlučio da se temlejm čl. 301. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 –pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 – koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe, dalje: ZPP ) raspravljanje odmah nastavlja, pa protiv toga rješenja nije dopuštena posebna žalba.

5. Dakle, ovaj sud je nadležan za provođenje postupka i donošenje odluke.

6. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.

7. Tuženik je tijekom postupka predložio da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužiteljici u iznosu od ukupno 192.199,61 HRK (što je sada 25.183,13 EUR), uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću na isti iznos od 01.10.2015., a koji iznos se odnosi na umanjene neotplaćene glavnice koja je obračunata u postupku konverzije.

8. Zatim je Općinski sud u Čakovcu Rješenjem pod brojem P-546/19-19 dana 19. listopada 2022.god. odredio prekid postupka do dovršetka postupka koji se vodi pred sudom Europske unije vodi pod brojem C-474/20 i C-567/20), a temeljem čl. 213. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku. Rješenje je postalo pravomoćno.

9. Sud je pod brojem P-546/19-27 dana 19. travnja 2024.god. donio Rješenje o nastavku postupka. Rješenje je postalo pravomoćno.

10. Po pozivu suda stranke su se očitovale.

11. Sukladno Sudskom poslovniku, spis je nakon pravomoćnog rješenja o nastavku postupka dobio novi broj P-387/2025.

12. Tužiteljica je zatim nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u ovom postupku u podnesku zaprimljenom 05. rujna 2025.god. tužbeni zahtjev postavila na isplatu iznosa od ukupno 13.436,65 EUR i to s osnova neto preplate zbog promjene tečaja CHF, te s osnova promjene kamatnih stopa, a kako je to navedeno u toč. I. izreke.

13. Taj podnesak sa specificiranim tužbenim zahtjevom je dostavljen tuženiku i isti se mu usprotivio. Stavlja i prigovor zastare na te iznose iz specificiranog tužbenog zahtjeva. Tuženik je i nadalje ostao kod svojih navoda.

14. Sud je Rješenjem od dana 26. rujna 2025.god. odbio dokazni prijedlog tuženika da se u ovom postupku kao svjedok saluša javni bilježnik Jasenka Crnčec, uz obrazloženje u tom rješenju, a protiv kojeg rješenja nije dopuštena posebna žalba.

15. Niti jedna stranka nije predlagala usmeno saslušanje vještaka.

16. Na ročištu za glavnu raspravu održanom dana 28. listopada 2025.god. tužiteljica je ostala u cijelosti kod tužbe i konačno specificiranog tužbenog zahtjeva iz podneska od 05. rujna 2025.god., dok je tuženik ostao kod svih navoda i kod svih prigovora.

Daljnjih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

17. Sud je stoga na tom ročištu 28. listopada 2025.god. s obzirom da stranke nisu imale daljnje dokazne prijedloge, izvršio još uvid u dokumnetaciju, te je glavnu raspravu nakon toga zaključio.

18. Tako se odluka donosi na temelju postavljenog specificiranog tužbenog zahtjeva tužiteljice, postavljenog u podnesku od dana 05. rujna 2025.god.

19. U postupku dokazivanja sud je izvršio uvid u nalaz Centra poslovnih analiza d.o.o. (list 7-23 spisa), sudsku praksu (list 27-39 spisa), ugovor o kreditu i solemnizaciju (list 40-42 spisa), dodatak ugovoru o kreditu (list 43-45 spisa), dopis – izračun konverzije (list 46-47 spisa), otplatni plan kredita (list 48-53 spisa), pregled izvršenih uplata (list 54-55 spisa), izjavu o prihvatu izračunu konverzije (list 56 spisa), dopis – obračun konverzije (list 57 spisa), otplatni plan (list 58-60 spisa), prijedloge i mišljenja (list 61- 65 spisa), sudsku praksu (list 66-75 spisa), sudsku praksu (list 87-96 spisa), sudsku praksu (list 120-125 spisa), zahtjev za kredit (list 126 spisa), sudsku praksu (list 127- 133 spisa), ponudu kredita (list 134-138 spisa), pregled kretanja tržišnih parametara (list 139 spisa), sudsku praksu (list 140-149 spisa), mišljenje (list 150-153 spisa), ugovor o kreditu i solemnizaciju (list 160-164 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Mikac Matije zaprimljeno 16. siječnja 2025. (list 220-227 spisa), sudsku praksu (list 244-253 spisa), očitovanje vještaka Mikac Matije zaprimljeno 19. ožujka 2025.god. (list 254-255 spisa), očitovanje vještaka Mikaca od 01. travnja 2025. (list 260 i 261 spisa), očitovanje vještaka Mikac Matije od 06. svibnja 2025. (list 270 i 271 spisa), očitovanje vještaka Mikac Matije zaprimljeno 06. lipnja 2025. (list 278 spisa), očitovanje vještaka Mikac Matije zaprimljeno 05. kolovoza 2025. (list 285-289 spisa)., te je saslušao tužiteljicu RZ, kao stranku u svrhu dokazivanja.

20. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku, kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificirani tužbeni zahtjev tužiteljice kako je isti postavljen u podnesku od 05. rujna 2025.god. osnovan u cijelosti, a koji je postavljen nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja u ovom postupku.

21. U čl. 2 st. 1 Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

22. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

23. Nije sporno da su tužiteljica RZ kao korisnik kredita i s tuženikom Raiffeisenbank Austria d.d., kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj 218-50-3796455 dana 20. studenog 2006. godine, i njime je Raiffeisenbank Austria d.d. odobrila korisniku kredita RZ kredit i to stambeni kredit u iznosu od 118.074,40 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju za CHF tečajne liste kreditora na dan korištenja kredita, uz redovnu kamatnu stopu od 3,95 % godišnje, promjenjivu u skladu s važećim odlukama tuženika, uz način otplate u roku 360 mjeseca u mjesečnim anuitetima u valuti CHF, plativo u kunskoj protuvrijednosti. Ugovor o kreditu je solemniziran po javnom bilježniku Crnčec Jasenki iz Čakovca, a iznos kredita je uplaćen tužiteljici, što nije sporno. Ugovor je kao solidarni jamac potpisao JZ, dok ga je kao založni dužnik potpisao ŽZ.

24. Nije sporno da je u čl. 2. Ugovora određeno da kamatna stopa iznosi 3,95 % godišnje i da je promjenjiva, sukladno Odlukama banke.

25. Nije sporno da su tužiteljica JZ RZ i tuženik Raifeisenbank Austria d.d., kao banka sklopili Dodatak ugovora o namjenskom kreditu dana 01. veljače 2016.god. koji je ovjeren po javnom bilježniku, a koji Dodatak (Aneks ) su sklopili temeljem odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreitiranju. Kredit je denominiran iz valute CHF u valutu EUR. Konverzijom do 30.09.2015. godine je utvrđena neotplaćena glavnica u iznosu od 25.183,13 EUR. Utvrđena je i preplata s osnova uplata u iznosu od 583,54 HRK.

26. Nije sporno da je taj kredit u cijelosti otplaćen i to nakon što je provedena konverzija istog.

27. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužiteljice. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi.

28. Sporno je da li je tužiteljica izvršenom konverzijom u potpunosti namirena sa pretplatom spornog kredita uzimajući u obzir valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu koja je ugovorena osnovnim ugovorom o kreditu.

29. Tužiteljica u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu, smatrajući da je tužiteljici postupanjem tuženika (banke ) oštećena, a pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku ( odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba).

30. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

31. U kolektivnoj tužbi, na koje pravomoćne sudske odluke se poziva tužiteljica u svojoj tužbi, po kojoj kolektivnoj tužbi je odlučivao Visoki trgovački sud RH je kao jedan od tuženika naveden i ovdje tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno tom kolektivnom tužbom.

32. Člankom 1045. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH 35/05,41/08, 125/11, 78/15 sada i 29/18 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) - pretpostavke odgovornosti je u st. 1. određeno da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, u st.2. da se predmnijeva obična nepažnja, u st.3. da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju i u st. 4. da za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

33. Člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta ) i sprječavanje njezina povećanja ( izmakla korist ), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha ( neimovinska šteta ).

34. Prema općim pravilima Zakona o obveznim odnosima koja reguliraju odgovor- nost za štetu, da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je ispunjenje nekoliko pretpostavaka i to da postoji osoba odgovorna za štetu (štetnik) i osoba koja potražuje odštetu (oštećenik), da je štetnik počinio štetnu radnju, da je na strani oštećenika nastala šteta, da postoji uzročna veza između izvršene štetne radnje kao uzroka i određene štete kao posljedice i da postoji protupravnost štetne radnje (protivna je nekom pravnom pravilu i štetna radnja je počinjenja krivnjom štetnika).

35. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača ( u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

36. Stoga je primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

37. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu ).

38. Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe, pa će ovaj sud dalje obrazložiti s kojeg osnova eventualno tužitelj ima pravo na isplatu i kojeg iznosa.

39. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

40. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužiteljica poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

41. Odlučuje se dakle samo u ovom postupku o tužbenom zahtjevu koji je specificiran u podnesku od 05. rujna 2025.god., a koji se odnosi na preplatu s osnova promjene tečaja CHF i u dijelu koji se odnosi na preplatu s osnova promjenjive kamatne stope, sve uzimajući u obzir provedeni postupak konverzije ugovora o kreditu iz valute CHF u valutu EUR, kako će dalje biti obrazloženo.

42. Navedeno potraživanje tužiteljice je specificirano nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja u ovom postupku, a koji vještak je naveo na koji način se obračunavala tražbina u postupku konverzije, na koji način su se računale kamate i tečaj CHF, te onda u konačnici i preostala neotplaćena glavica, što će dalje biti obrazloženo.

43. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju- Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

44. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

45. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

46. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

47. Zatim je Ustavni sud RH svojom odlukom broj U-III-4150/2019 od 03. veljače 2021.god odbio ustavnu tužbu, između ostalog i ovdje tuženika u pogledu i kamate koja se mijenja odlukom banke i valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i nišetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, ovdje tuženika.

48. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

49. Prilikom odlučivanja o prigovoru zastare valja razlučiti iznos dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplatu anuiteta s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te visinu preplate anuiteta s osnove otplate kredita zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se otplata kredita veže uz tečaj CHF (švicarski franak ).

50. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

51. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014.god., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17, to se ima smatrati da tužitelju pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 04. travnja 2012.god., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014.god., a u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 04. travnja 2012.god., tužitelj je još uvijek otplaćivao sporni kredit, te je za njega zastara prekinuta, podnošenjem ove kolektivne tužbe, te je ista počela ponovno teći po pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012.

52. Naime, tužba je i za potraživanje isplate s osnova razlike preplate po osnovi jednostrano promjenjive kamate, a kako je tužba prvotno podnesena i obrazložena je tražbina iz iste, podnesena prije nego je nastupila zastara prava na utuženje koje bi nastupilo sa danom 13. lipnja 2019.god., a tužba je podnesena prije nastupa zastare za to potraživanje točno dana 12. lipnja 2019.god. (neposredno na sudu ).

53. Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018. od dana 20. veljače 2020.god. a što je u skladu sa stajalištima izraženim u odlukama suda Europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19.

54. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnoisma, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne aštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

55. Osim toga, što se tiče pravnih stajališta Suda EU u spojenim predmetima broj C- 698/18 i C-699/18 u istima je određeno da se nacionalnim propisom može predvidjeti rok zastare za tužbu radi povrata na temelju nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između trgovca i potrošača, a taj rok ne smije biti nepovoljniji od roka koji je nacionalnim pravom predviđen za slična pravna sredstva i u praksi ne smije onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarivanje prava koja priznaje pravo Unije.

56. U odnosu na potraživanje tužitelja s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći od 14. lipnja 2018. (kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba otplate kredita vezanih uz valutnu klauzulu za tečaj CHF) pa stoga nije nastupila zastara potraživanja isplate preplaćenih anuiteta na ime otplate kredita vezane uz valutnu klauzulu, jer je tužba tužitelja podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 12. lipnja 2019.god. podnošenjem tužbe ovome sudu, neposredno na sudu.

57. Naime, odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, u odnosu na valutnu klauzulu do prekida zastare došlo je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu, u predmetu P-1401/12, dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude u odnosu na valutnu klauzulu (14. lipnja 2018.god.) zastara počela teći iznova.

58. Što se tiče prigovora zastare na specificirani tužbeni zahtjev nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, valja istači da se zastara i za to prekida već podnošenjem same tužbe u ovom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe što je stav Vrhovnog suda RH sa sjednice Građanskog odjela broj Su-IV-123/2024-5 od dana 27. svibnja 2024.god.

59. Dakle, tužba tužiteljice je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 12. lipnja 2019.god. podnošenjem tužbe ovome sudu, neposredno na sudu, te ovaj sud o istoj treba odlučiti i to u dijelu kako je prvotna tužba podnesena, te u skladu s specificiranim tužbenim zahtjevom nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

60. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju, saslušao je tužiteljicu kao stranku u svrhu dokazivanja, te je proveo financijsko- knjigovodstveno vještačenje.

61. Bitno je istači da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 utvrdio da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe koja ništetnost je već utvrđena u kolektivnom sporu i sud u individualnoj parnici je vezan tim utvrđenjem. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2233/2019 odbijena je ustavna tužba da bi presudom Vrhovnog suda RH bila povrijeđena ustavna prava podnositelja tj. banke.

62. U svezi saslušanja svjedoka sada je Ustavni sud RH donio i odluke U-III- 1730/2022, U-III-1593/2021 i U-III-786/2022 gdje je također jasno navedeno da nije potrebno saslušavati svjedoke, djelatnike banke, u ovakvim postupcima.

63. Tužiteljica RZ, je u iskazu izjavila da je njezina ranija adresa bila Mursko Središće, Ruđera Boškovića 7, kada je uzimala taj kredit. 2006. godine je trebala kredit za kupnju kuće u [adresa] gdje danas živi s obitelji. Za kredit su išli pitati u više banaka i to u tadašnju Hypo, Zagrebačku i Raiffeisenbank. Odlučili su se uzeti kredit u Raiffeisenbank, s time da su tražili kredit u valuti EUR, ali su isti mogli dobiti samo ako pod hipoteku stave ovu kuću koju kupuje, te još jednu, npr. roditeljsku te da još imaju jednog jamca, a onda im je zaposlenica banke rekla da kredit u valuti CHF suprug JZ bude sudužnik i da će onda biti dovoljno da se pod hipoteku stavi ova kupljena nekretnina i morali su uzeti UNIQUA osiguranje za kuću. Također su im rekli da će kamata biti 3,95% ako se prebaci i bude klijent banke, da će ista biti jedne godine fiksna, a bila je još neka akcija s nekakvom fleksi kamatom i bilo je moguće plaćati ratu koju može i to kroz dvije ili tri godine. Izračunato je da će mjesečna rata iznositi 2.600,00 kuna. Za kamatu su rekli da bude promjenjiva i da će ići gore sigurno, ali maksimalno 1%. Isto tako je plaćanje rate bilo vezano uz tečaj CHF i tu je bila spremna plaćati maksimalno 3.500,00 kuna mjesečno jer su taj iznos mogli plaćati. U jednom razdoblju kroz par mjeseci tijekom 2010. i 2011. godine su se mjesečne rate povisile na 4.200,00 kuna. Išla je pitati zašto se toliko povećalo i da li može napraviti konverziju kredita u valutu EUR, međutim izračunali su joj da je još više dužna u EUR-ima nego je otplatila, pa su onda od toga odustali. Taj kredit je uzet na 30 godina, u iznosu od 118.074,40 CHF, te je banka upisala hipoteku na tu kupljenu kuću. Bili su na potpisu ugovora kod javnog bilježnika, ali ne sjeća da bi ih isti što posebno upozoravao. Rate kredita je plaćala mjesečno na način da joj se skidalo s plaće i to je redovno plaćala. Onda su još tijekom 2015. čuli da je donesena odluka Vlade da se ti ugovori mogu konvertirati u valutu EUR, pa su išli za to u banku pitati i tamo su rekli da je dug još 40.000,00 kuna, na što je htjela izjaviti prigovor jer nisu imali te novce, a u banci su rekli da ne može podnijeti taj prigovor dok taj iznos ne plati, pa si je onda posudila te novce od roditelja i platila to banci, te dala prigovor, koji joj je odbijen. Onda je Vlada RH donijela odluku da ta banka mora ponovno izračunati konverziju što je banka i napravila i onda joj je bilo izračunato da je dužna 200,00 kuna. Tada joj je banka htjela od onih uplaćenih 40.000,00 kuna to uzeti za buduće rate, međutim rekla je ne, nego da želi da joj te novce vrate jer si ih je posudila, pa su joj onda vratili. Konverziju su potpisali jer su željeli da bude fiksna kamata i da padne mjesečna rata i nakon toga je pala ispod 4.000,00 kuna mjesečno. Taj kredit je otplatila prijevremenom otplatom u srpnju 2023. i još su morali uplatiti zaostatak 47.500,00 EUR-a što su djelomično uplatili iz ušteđevine, a djelomično iz drugog kredita. Ona je od 2006. do danas bila zaposlena, radi u Policijskoj upravi Međimurskoj, a kroz to vrijeme nije imala otvoren kakav obrt ili trgovačko društvo. U kupljenoj kući živi s obitelji cijelo vrijeme i nikada je nisu iznajmljivali ili slično. Banka je pripremila taj ugovor o kreditu 2006. koji su sklapali. Nije pročitala cijeli taj ugovor o kreditu prije potpisivanja, djelomično, bilo joj je bitno kolika je rata i kolika je kamata. Nije tražila kakva dodatna pojašnjenja, bilo joj je dovoljno da je ta jedna hipoteka, da ne mora opterećivati druge i da joj je suprug sudužnik.

64. Tužiteljica je u svom iskazu ostala kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužiteljice sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.

65. Što se tiče pojedinačnih uplata u pojedinim mjesecima, sud utvrđuje da je iz dokumentacije u spisu koju je sastavio sam tuženik (banka) je jasno vidljivo da je tuženik (banka ) sve uplate priznao, te je sve uplate priznao i kada je izvršio konverziju tog kredita.

66. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika i kojima je ugovorena valuta CHF ( švicarski franak) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula), a vezano za provedeni postupak konverzije i obračun potraživanja, kao i obračun uplaćenog na dan provedene konverzije.

67. Analizirajući iskaz tužiteljice valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužiteljica nije bila u dovoljnoj mjeri informirana o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužiteljicu prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ju je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.

68. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužiteljicu moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

69. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

70. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

71. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

72. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

73. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.

74. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

75. Predmetni ugovor ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope dok s druge strane tuženik nije dokazao da bi to bilo sadržano u Općim uvjetima tuženika.

76. Po ocjeni ovoga suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva, ovo, uz već navedeno da predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo općenito, paušalno i neprecizno.

77. Naime, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužiteljice, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužiteljicu, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužiteljici, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužiteljice.

78. Točno je da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovarati valutnu klauzulu tj. isplatu vezanu uz tečaj strane valute, međutim u konkretnom ugovoru u kreditu je banka na prethodnom svom obrascu ugovora, na koji tužiteljica kao korisnik kredita nije mogao staviti nikakve primjedbe, potpuno samovoljno odredila način isplata mjesečnih rata, te u osporenim člancima ugovora zaista nije jasno navedeno i naznačeno kolika je obveza korisnice kredita (tužiteljice). Međutim, treba primijeniti i citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

79. Tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužiteljicu u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužiteljice tako što proizlazi.

80. Navedena odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

81. Tužiteljici je trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužiteljici kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe ( koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa.

82. Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužiteljicu, na cijenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavlja cijenu).

83. Isto tako tuženik je bio dužan tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužiteljica ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

84. Tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužiteljica bila upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

85. Bitno je istači da je sud utvrdio da tužiteljica kao korisnik kredita ( potrošač ) nije mogla pregovarati niti o kamatnoj stopi, niti o valutnoj klauzuli, a kasnije prilikom otplate kredita je tužiteljica snosila sve rizike i promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF, upravo tužiteljica je morala sama plaćati te povišene mjesečne rate kredita, a koje su se u konačnici povisile i u značajnom postotku, čak preko 50 % više ( u jednom razdoblju ) nego su to bile prvotne rate, dok tuženik kao banka iste rizike nije snosio, cjelokupni rizik povećanja je dakle prebačen na korisnika kredita (potrošača, tužiteljicu ).

86. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim osnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

87. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljicom.

88. Nadalje, tijekom ovog parničnog postupka je Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P-1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

89. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske se izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

90. Odredbe nacionalnog zakonodavstva o zaštiti potrošača su u cijelosti preuzele zakonodavno rješenje propisano Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a sam sustav zaštite koji provodi ta Direktiva počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti.

91. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužiteljice u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužiteljice kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.

92. Posebno se ističe odluka Vrhovnog suda RH broj Rev 174/20 gdje isti potvrđuje pravo potrošača na obeštečenje zbog primjene ništenih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i nakon prihvata konverzije, a ta odluka je potvrđena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1995/23 od 28. lipnja 2023.god.

93. Također je Vrhovni sud RH u odluci broj Rev 809/21 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.

94. Osim toga Ustavni sud RH je u odluci broj U-III-5853/20 od 05. travnja 2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije.

95. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

96. Ovo iz razloga što sklapanjem Dodatka ( Aneksa ) od 01. veljače 2016.god. nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

97. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.

98. Kamatna stopa određena Aneksom (Dodatkom ) od 01. veljače 2016.god. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

99. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača, jer Aneksom ( Dodatkom) od 01. veljače 2016.god. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.

100. Sklapanjem Dodatka ( Aneksa ) ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužiteljica i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećena, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.

101. Konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR ) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.

102. To zato jer je intencija u čl. 19. b. i čl. 19. c. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 („Narodne novine“ broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba.

103. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

104. Nadalje je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. god. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

105. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe.

106. U međuvremenu je donesena odluka od 09. srpnja 2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

107. Ovaj sud smatra da se tužiteljica sklapanjem aneksa ( dodatka ) nije odrekla tih prava, niti je dao, niti je mogla dati slobodan i informirani pristanak na to, te se aneksom o konverziji nije odrekla svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristala na isto, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužiteljica nije bila informirana niti je mogla znati čime bi se takvim odricanjem odrekla.

108. Nadalje, tim dodatkom (aneksom ) nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a tužiteljici tada nije bilo poznato da su promijene tih kamatnih stopa za EUR kredite ništetne), a niti se navodi koliko bi bio iznos pretplate kojeg bi se tužiteljica sklapanjem aneksa odrekla, niti je ona to mogla znati.

109. Dakle, tužiteljica ima prema stajalištu suda pravni interes za vođenje ovog postupka.

110. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF (švicarski franak ) u kredit sa valutnom klauzulom u EUR ( euro ) sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZIDZOPK) , valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c. t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon.

111. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK- a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

112. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

113. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužiteljici vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

114. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužiteljica ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužiteljici ponudio sklapanje Dodatka (Aneksa) i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK-a, istoj je priznao svojstvo potrošača.

115. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke, te da je na taj način tuženik utvrdio da je do 30. rujna 2015. tužiteljica više uplatila određeni iznos ( u Dodatku nazvan pretplatom ).

116. Naime, konverzija je proizvela pozitivan učinak za potrošača, ali prije svega na način da je izjednačila njegov položaj kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu EUR, a što je uostalom i bila intencija zakonodavca.

117. Iz iskaza tužiteljice ( potrošača ) sud je utvrdio da je ista pristala na tu konverziju tog kredita upravo iz razloga jer mu se samim pretvaranjem kredita iz valute CHF u valutu EUR u tom trenutku, sukladno Zakonu, njezina mjesečna rata kredita bitno snizila (smanjila ), dakle lakše joj je istu ratu bilo mjesečno podmirivati, pa je životno i logično da je zbog toga na isto pristala jer joj se time bitno olakšala daljnja financijska situacija prilikom otplate spornog kredita ubuduće. Međutim to ne znači da se odrekla daljnjih eventualnih utvrđivanja da li je tim provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika spornog kredita.

118. Međutim, konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope odnosno pitanja o kojem se raspravlja u ovom postupku, te nije uračunala iznose koje je tužiteljica kao potrošač platila preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjive kamatne stope.

119. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti ne osporava njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

120. U konkretnom slučaju je tuženik (banka ) prilikom provedbe konverzije na dan 01. veljače 2016.god. utvrdila i u sklopljeni Dodatak ( Aneks ) Ugovora o kreditu navela da je utvrđen ostatak neotplaćene glavnice je utvrđen u iznosu od 25.183,13 EUR, a utvrđen je višak uplata ( preplata ) u iznosu od 583,54 HRK, a u svezi kojeg iznosa je i provedeno vještačenje u ovom postupku, te sud donosi daljnje odluke, što će dalje biti obrazloženo.

121. Prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018 ako tuženik ističe da tužitelj nije potrošač, tada i tuženik to treba dokazati. U konkretnom slučaju tuženik isto nije dokazao.

122. Naime, s obzirom na provedeni postupak dokazivanja, uvida u cjelokupnu dokumnetaciju i iskaz tužiteljice sud utvrđuje da je isti potrošač, i u ugovoru o kreditu je naveden kao fizička osoba koja kupuje stan, a i u Dodatku ugovoru o kreditu ( aneksu) koji je sklopljen radi konverzije ugovora o kreditu sam tuženik je tužiteljici priznao svojstvo potrošača.

123. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan jer je nerazumljiv, to tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (stjecanje bez osnove ) u kojem članku Zakona je određeno u st. 1.) da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

124. Sud je Rješenjem od 08. studenog 2024.god., odredio provođenje dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem u svezi Ugovora o kreditu broj 218-50- 3796455 od 20.11.2006.god. i Aneksa istog i to radi utvrđenja ukupno preplaćene kamate i tečaja po predmetnom ugovoru o kreditu i radi utvrđenja pojedinih mjesečnih preplata anuiteta ( preplaćene kamate i tečaja ) i datuma tih preplata ( kako bi se mogla specificirati zakonska zatezna kamata na pojedini preplaćeni anuitet),prema početnoj kamatnoj stopi te prema tečaju na dan isplate kredita i to na način da iznose preplaćene kamate i tečaja iskaže dvojno i u valuti EUR i u valuti HRK, kao i da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te da uzme u obzir i tzv. negativne tečajne razlike, a i iznos za koji je tužitelju smanjena neotplaćena glavnica . Vještačenje je povjreno stalnom sudskom vještaku Mikac Matiji iz Čakovca.

125. Vještak Mikac Matija je u izradi svog nalaza koristila dokumentaciju o predmetnom ugovoru u kreditu koja je dostavljena u spis tijekom prethodnog postupka.

126. Stalni sudski vještak Matija Mikac je dostavio svoj nalaz i mišljenje dana 16. siječnja 2025.god. u kojem navodi da je tužiteljica u periodu od stavljanja kredita u korištenje do datuma 30.9.2015 ukupno na ime promijenjenih kamatnih stopa i promjena po tečaju CHFHRK platila 82.207,73 HRK (10.910,87 EUR prema fiksnom tečaju u EUR) više u odnosu na iznos koji bi platila da nije bilo promjena kamatnih stopa i tečaja. Nakon datuma konverzije tužiteljica je nastavila otplaćivati glavnicu kredita koja je za 5.902,64 EUR veća nego što bi iznosila da se kredit nije konvertirao već se plaćao prema početnom tečaju i kamatnoj stopi. Konverzija je provedena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015).

127. Tužiteljica je imala primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka.

128. Tuženik je stavio primjedbe koje se odnose na izračun vještaka, već samo ponavlja pravna pitanja o čemu odlučuje sud.

129. Vještak Mikac Matija se očitovao na primjedbe i to prvo dana 19. ožujka 2025.god. gdje je naveo da navedeni izračuni (preplata temeljem promjenjive kamate, odnosno promjene tečajeva) su mogući isključivo za razdoblje do konverzije kredita tako da sam izračun po ove dvije osnove izvršio do datuma konverzije. Nemoguće je izračunati i razdvojiti preplatu na ime kamate odnosno tečaja nakon što je provedena konverzija kredita. Iz navedenog razloga je preplata po ove dvije osnove prikazana do datuma konverzije 30.9.2015, uz dodatni izračun razlike glavnice novoformiranog EUR kredita u odnosu na kunski iznos glavnice koliko bi on iznosio prema početnom otplatnom planu, kako bi se obuhvatilo i razdoblje nakon konverzije, odnosno ukupno utuženo razdobljedana 01. travnja 2025.god. gdje navodi da kao što i sam tuženik ističe, navedeni iznos od 25.183,13 EUR je izračunat i prikazan u Nalazu (navedeno kao : utvrđuje se iznos za koji je tužitelju konverzijom smanjena glavnica, a to je iznos od 25.183,13 EUR ). Isti je omaškom izostavljen iz zaključnog mišljenja, dok je razlog zašto ga se ne uzima u obzir prilikom izračuna navodno preplaćene kamate i tečaja taj što navedeni iznos nije relevantan pri ovom izračunu. Naime, u Nalazu je objašnjen način izračuna istog te on ovisi o srednjem tečaju HNB-a za CHF na datum konverzije dok se preplata temeljem tečaja obračunava temeljem početnog tečaja po kojem je kredit isplaćen.

130. Zatim se očitovao dana 06. svibnja 2025.god. gdje navodi je u nalazu obuhvaćeno čitavo razdoblje kredita na način da je nakon konverzije prikazan višak glavnice u odnosu na početne uvjete (što problematizira tuženik), kako bi se uzelo u obzir da je taj višak nastao uslijed promjena kamata i tečaja. Podneskom od 24.2.2025 je istaknuo da je nemoguće nakon konverzije, dok tužiteljica otplaćuje anuitete prema tečaju za EUR, utvrditi razliku koja proizlazi temeljem promjene tečaja CHF. U očitovanju od dana 06. lipnja 2025.god. je vještak naveo da može izraditi dopunu nalaza po nalogu suda.

131. Zatim se vještak očitovao i dana 05. kolovoza 2025.god. gdje dostavlja novi izračun sačinjen sukladno nalogu suda. Vještak je naveo da u slučaju otplate kredita po početnim uvjetima (početna kamatna stopa i tečaj) tada mjesečni anuitet tokom čitavog razdoblja otplate iznosi 2.595,98 HRK mjesečno. Kada se isti stavi u odnos s realno uplaćenim iznosima tokom trajanja kredita tada proizlazi da je do datuma 31.3.2019 korisnica skupno na ime promjena kamata i tečaja preplatila iznos od 101.238,37 HRK, odnosno 13.436,65 EUR prema fiksnom tečaju konverzije. Vještak je proračun naveo u nastavku o posebnoj tablici.

132. Nakon tog očitovanja vještaka tužiteljica je svoj tužbeni zahtjev specificirala u podnesku od dana 05. rujna 2025.god. sukladno istome, te isti glasi kao u izreci ove presude.

133. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje, kao i očitovanja stalnog sudskog vještaka Mikac Matije jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještak dao sve odgovore na postavljena pitanja. Bitno je istači da se uzima u obzir prilikom odlučivanja ono što je sud vještaku u rješenju o vještačenju postavio kao zadatak.

134. Primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje vještaka se u suštini odnose na pravno pitanje, a što je sve već naprijed obrazloženo tj. zbog čega su navodi tuženika neosnovani, o čemu je već odlučeno u pravomoćnim sudskim odlukama.

135. Tužiteljica tvrdi da tuženik nije u skladu sa zakonom proveo konverziju, budući da je uračunao previsoke kamatne stope u postupku konverzije koje nije imao pravo obračunati, a u kojima tužiteljica s tuženikom nije mogao pojedinačno pregovarati već je mogao samo prihvatiti konverziju ili ju odbiti. Navedeno proizlazi iz dokaza koje je sam tuženik predao uz odgovor na tužbu i to izračuna konverzije u kojemu su naznačene kamatne stope koje je obračunavao. S obzirom da je tuženik kada je proveo konverziju kredita i sklopio Dodatak ugovoru s tužiteljicom, tužiteljici obračunavao te povišene kamatne stope, koje su također utvrđene ništetnim jer su donesene jednostrane i bez ikakvog pregovaranja tuženika s tužiteljicom, što je već ranije obrazloženo. Zbog takvog ništetnog obračunavanja kamata ( zbog jednostrane promjene kamatne stope ) došlo je onda i do pogrješnog izračuna ostatka glavnice i preplate u tom postupku konverzije, pa se sada ista u ovoj odluci ne može uzeti u obzir.

136. Dakle, kako je dio koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope i ugovaranje valutne klauzule ništetan, jer je nerazumljiv, to tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, a koji iznos je utvrđen provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, te se radi o preplaćenom iznosu s osnova promjene tečaja CHF i promjene kamatne stope koje povećanje je utvrđeno ništetnim iznosi ukupno 13.436,65 EUR.

137. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužiteljici u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća od 31. ožujka 2008.god. do zaključno 31. ožujka 2019.god. za preplaćeno s osnova promjene tečaja CHF, nadalje do isplate i po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima s time da je sud mjesečne iznose u izreci presude naveo po datumima kako je tužiteljica plaćala pojedine anuitete, a kako je vještak i obrazložio u svom nalazu. Isto je nadeno u toč. I. izreke presude.

138. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

139. Tuženik je tijekom postupka stavio prigovor prijeboja u iznosu od ukupno 25.183,13 EUR (koje je tuženik naznačio još u iznosu tada 192.199,61 HRK ) koji potražuje s osnova priznate preplate iz provedenog postupka konverzije, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. Nakon toga tuženik taj svoj zahtjev nije specificirao.

140. U ovome postupku je temeljem nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno na koji način je tuženik ( kao banka ) proveo konverziju i kako je obračunavao ostatak glavnice, očito pogrješno, tako da mu se ovaj iznos ne može uračunati u prijeboj s tražbinom tužiteljice. Osim toga nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tuženik ovaj iznos s osnova istaknutog progovora prijeboja uopće nije specificirao.

141. Što se tiče istaknutog prigovora prijeboja po tuženiku, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima (dalje : ZOO ) u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj ugovornoj strani ono što je primala na temelju takvog ugovora.

142. Sud je mišljenja da ova tražbina tuženika ne ispunjava zakonske pretpostavke iz članka 323. ZOO-a, a to stoga što plaćanjem navedenih otplatnih obroka tužitelj nije ništa primio, odnosno stekla bez osnove jer je cijelu uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji njezina obveza vraćanja nečeg što nije niti primila, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Sve i kad je tečaj CHF-a bio niži od početno ugovorenoga, opet je tužiteljica sve uplaćivala tuženiku te nije ništa primio u odnosu na to. Osim toga tužiteljica kao stranka ugovora nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi već je upravo suprotno tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Pri tome se napominje da iz odredbe članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tužena zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ostvarivala pravo na povrat u smislu članka 323. stavak 1. ZOO-a jer se odredba članka 81. stavak 1. ZZP-a odnosi samo na potrošače.

143. Vrhovni sud Republike Hrvatske je pod brojem Rev-549/2023 donio odluku kojom je odbilo reviziju banke i u istoj je naveo da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.

144. Dakle, da bi se radilo o procesno pravnom prigovoru radi prebijanja potrebno je da tuženik ima neku postojeću tražbinu prema tužiteljici, a u ovom slučaju u naravi ne postoji nikakva tuženikova tražbina prema tužiteljici, a osobito ne neka koja bi bila kompenzibilna. Stoga je sud odbio tuženikov prigovor radi prebijanja i odlučio kao u toč. IV. izreke presude.

145. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer tužiteljica u ovom postupku sa svojim specificiranim tužbenim zahtjevom uspijela u cijelosti.

146. Trošak tužiteljice odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku - odvjetniku, a trošak je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora ( konačni tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od ukupno 13.436,65 EUR ). Sud tužiteljici priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138/23 i 107/25), posebice Tbr. 48. i Tbr.52 iste, dakle 2,00 EUR/bod. Odluka se donosi prema naznačenom VPS u konačno postavljenom tužbenom zahtjev i to za sve radnje u postupku s obzirom da sada sud odlučuje o cjelokupnim troškovima postupka, što je sukladno recentnoj sudskoj praksi.

147. Tužiteljici se priznaje trošak za sastav tužbe u iznosu 500,00 EUR (tbr.7./1.), sastav podneska od 16.08.2019. u iznosu od 50,00 EUR ( Tbr.8/4 ), sastav podneska od 18.08.2021. u iznosu 500,00 EUR (tbr.8./1.), sastav podneska od 16.08.2019. u iznosu od 50,00 EUR ( Tbr.8/4 ), sastav podneska od 20.07.2021. u iznosu od 50,00 EUR ( Tbr.8/4 ), sastav podneska od 16.02.2022. u iznosu 200,00 EUR (tbr.8./3.), sastav podneska od 20.02.2024. u iznosu od 50,00 EUR ( Tbr.8/4 ), sastav podneska od 06.03.2024. u iznosu 500,00 EUR (tbr.8./1.), sastav podneska od 30.09.2024. u iznosu od 50,00 EUR ( Tbr.8/4 ), sastav podneska od 15.01.2025. u iznosu od 50,00 EUR ( Tbr.8/4 ), sastav podneska od 13.02.2025. u iznosu 500,00 EUR (tbr.8./1.), sastav podneska od 22.04.2025. u iznosu 200,00 EUR (tbr.8./3.), sastav podneska od 31.05.2025. u iznosu 500,00 EUR (tbr.8./1.), sastav podneska od 01.07.2025. u iznosu 200,00 EUR (tbr.8./3.), sastav podneska od 05.09.2025. u iznosu 500,00 EUR (tbr.8./1.), sastav podneska od 15.10.2025. u iznosu od 50,00 EUR ( Tbr.8/4 ), kao i za zastupanje na ročištu 19.10.2022. u iznosu od 500,00 EUR (tbr.9/1), zastupanje na ročištu 17.07.2024. u iznosu od 500,00 EUR (tbr.9/1), zastupanje na ročištu 04.11.2024. u iznosu od 500,00 EUR (tbr.9/1), zastupanje na ročištu 28.10.2025. u iznosu od 500,00 EUR (tbr.9/1), te zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9/3 ).

148. Tužiteljici je priznat i trošak koji se odnosi troškove financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u ovo postupku u iznosu od 331,81 EUR, a koje je bilo potrebno provesti. Priznat joj je i trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 180,77 EUR ( tada 1.362,00 HRK ) koji iznos je odmjeren i plaćen temeljem tada važećih Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine RH broj 118/18) i Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine RH broj 53/19 i 92/21 ). Sud tužiteljici priznaje i trošak financijsko-knjigovodstvenog vještačenja koje je provela prije podnošenja tužbe za potrebe postavljanja tužbenog zahtjeva u iznosu od 58,07 EUR ( ranije 437,50 HRK).

149. Tužiteljica sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ( Narodne novine RH broj 118/18, 51/23), čije su izmjene stupile na snagu dana 20.05.2023. godine, propisano je u čl. 11. st. 1. toč. 20. da su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a kako je u konkretnom predmetu parnica pokrenuta temeljem pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, sukladno odredbama ZOSP, tužiteljica nije dužna platiti pristojbu na presudu.

150. Tako ukupno priznati trošak tužiteljice iznosi 6.620,65 EUR, a na platež je pozvan tuženik koji je izgubio spor.

151. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

U Čakovcu, 04. prosinca 2025. godine

S U T K I N J A:

Valentina Varga Gombar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova ( Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22 ), pismeno u tri istovjetna primjerka.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tom obavijest :

1. punomoćnica tužiteljice Jasna Preložnjak Bedić, odvjetnica iz Čakovca

2. punomoćnici tuženika OD Glamuzina i Grošeta d.o.o. iz Zagreba