Poslovni broj: Gž-1034/2025-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sutkinja Marije Šimičić predsjednice vijeća, Sande Crljen Ivančić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Arijane Bolanče članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Frane Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa opunomoćenik BK iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3168/2024-8 od 31. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 4. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3168/2024-8 od 31. siječnja 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom, pod točkom I. izreke, utvrđena je ništetnom odredba članka 3. ugovora o kreditu broj 158-50-3384271 od 4. travnja 2006., koja nosi naziv „NAKNADA“, u dijelu koji glasi: „3.30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“. Točkom II. izreke utvrđena je ništetnom odredba članka 9. tog kredita koja nosi naziv „OSTALI UVJETI“, u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor“, dok je točkom III. izreke naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 707,59 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 510,30 eura od 7. travnja 2006. do isplate, a na iznos od 197,29 eura od 21. srpnja 2011. do isplate.

1.1. Odlukom o troškovima, pod točkom IV. izreke, naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka od 1.106,18 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. siječnja 2025. do isplate, u roku od 15 dana.

2. Protiv te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan i tuženiku dosude troškovi postupka, podredno da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Ujedno je tuženik zatražio i trošak žalbenog postupka.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

2.2. Žalba nije osnovana.

3. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

3.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

3.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbi kojima su ugovorene naknade za obradu kredita i prijevremenu isplatu kredita, kao i zahtjev za isplatom temeljem stjecanja bez osnove iznosa od 707,59 eura isplaćenog tuženiku s osnova tih naknada.

5. Među strankama nije sporno, a što proizlazi i iz predmetnog ugovora o kreditu od 4. travnja 2006. da je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kunsku protuvrijednost 25.101,90 švicarskih franaka (CHF) prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate, na rok otplate kredita od 84 mjeseca, uz promjenjivu kamatnu stopu od 5,20%, da se od iznosa kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 3,70% iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita, kao i da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor.

6. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici glede ocjene valjanosti spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj: 96/03., 46/07. i 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP/03).

7. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da je predmetni ugovor sklopljen na standardiziranom, unaprijed pripremljenom obrascu u pogledu kojeg tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora, niti je mogao utjecati na odredbe o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao ni o visini troškova za obradu kredita.

8. Prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev pozivom na odredbu članka 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine („Narodne novine“, broj: 96/03., 46/07. i 79/07.) te odredbama članka 323. i 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., u daljnjem tekstu: ZOO), i obvezao tuženika na isplatu iznosa od 707,59 eura s osnova plaćenih naknada sa zateznim kamatama.

9. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke prvostupanjskog suda vezano za razloge pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu koje se odnose na naknadu za obradu i prijevremenu otplatu kredita.

10. Žalbenim razlozima tuženika, koji se svode na osporavanje zaključka i razloga zbog kojih prvostupanjski sud smatra da su citirane ugovorne odredbe ništetne, nisu dovedene u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude.

11. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj je presudi Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. izrazio pravni stav da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03 ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe.

12. Pravo na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita nije u protivnosti s člankom 1024. st. 2., 3. i 4. ZOO-a koja propisuje pravo korisnika kredita vratiti kredit prije roka određenog za vraćanje i naknaditi štetu ako je davatelj kredita pretrpio, kao ni da je ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita samo po sebi ništavo. Međutim, kako je u konkretnom slučaju način ugovaranja protivan citiranim odredbama ZZP-a, koji se na pravni odnos primjenjuje kao lex specialis, da se u konačnici obračunata visina naknade ne dovodi u vezu sa stvarno nastalim troškovima jer tuženik nije dokazao da imao troškove, te da ugovaranje naknade ima za svrhu odvraćajući efekt za korištenje prava potrošača na prijevremenu otplatu, to i po ocjeni ovoga suda članak 8. stavak 2. predmetnog ugovora čini nepoštenom ugovornom odredbom, pa je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava prethodno ocijenio da je navedena odredba ništetna i da tužitelju pripada pravo na povrat plaćenog iznosa s osnova stečenog bez osnova.

13. Odredbama članka 85. i članka 86. ZZP-a/03 propisano je da, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljive, te moraju biti lako uočljive, a dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača

13.1. Nadalje, odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, iz odredbe stavka 2. istog članka, proizlazi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

14. Sud je, u pojedinačnom postupku u kojem potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženik predložio dokaze na okolnost da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu. U predmetnom postupku tuženik je predložio izvođenje dokaza saslušanjem tužitelja na okolnost utvrđenja činjenice da su tužitelju u postupku sklapanja ugovora o kreditu predmetne odredbe bile jasne, razumljive, uobičajene za ugovor o kreditu, te da su ih korisnici mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora, pa je sukladno tomu izveden dokaz saslušanjem tužitelja koji je naveo da nije imao mogućnost pregovaranja, da mu je bankarski službenik objasnio da mora platiti obradu kredita kako bi mu kredit bio odobren i isplaćen, te da mu nije objašnjeno o kakvim se naknadama zapravo radi niti koliko bi one trebale iznositi. Pritom se napominje da drugih dokaznih prijedloga nije bilo.

14.1. Izvođenjem predloženog dokaza zadovoljeno je načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku. Ujedno je time prvostupanjski sud utvrdio da se doista o spornim odredbama predmetnog ugovora nije pregovaralo.

15. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da su okolnosti da tuženik nije tužitelju pojasnio kakvi sve troškovi ulaze u sporne naknade, da se radi o tipskom ugovoru, kao i da se o spornoj odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo, očito prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa su takva ugovorna odredba ništetna u smislu naprijed navedenih odredbi 81. stavka 1. i članka 87. stavka 1. ZZP/03.

15.1. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi članka 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, što nužno ne znači da u ugovoru o kreditu specificirano treba navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita, ali se kod provođenja testa poštenosti mora ispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

16. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetnih naknada, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi ulaze u naknadu i u kojoj visini svaki od njih). S druge strane, proizlazi da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio na temelju unaprijed formuliranog obrasca, što upućuje na to da je tužitelj već i prije sklapanja ugovora o kreditu imao informaciju o obvezi plaćanja predmetnih naknada i da je mogao razumno izvesti zaključak o njihovoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i o krajnjoj svrsi.

17. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li, imajući u vidu da je predmetna odredba sadržana na standardiziranom obrascu ugovora, tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takve odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na sporne ugovorne odredbe. Međutim, iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornim odredbamai nije ni moglo pregovarati, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

18. Uzrokuje li se predmetnim spornim ugovornim odredbama značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita i naknade za prijevremenu otplatu, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem tih odredbi od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), a kako iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da bankarski službenik tužitelju nije priopćio razloge plaćanja predmetnih naknada, kao i da je naknada za obradu bila uvjet kako bi mu se kredit uopće odobrio i isplatio, to je jasno da je tužitelj bio ograničen uvjetima iz standardiziranog ugovora, jer tužitelj nije imao objektivne mogućnosti pregovaranje oko spornih odredbi ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

19. Slijedom svega navedenog ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća razloge prvostupanjskog suda u pogledu utvrđenja ništetnosti tzv. ulazne naknade tj. naknade za obradu kredita, kao i naknade za prijevremnu otplatu, te je ujedno pravilno naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 707,59 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 510,30 eura od 7. travnja 2006. do isplate, a na iznos od 197,29 eura od 21. srpnja 2011. kada je tuženik te naknade naplatio tužitelju (članak 1111. i članak 1115. ZOO-a).

20. Odluka o troškovima postupka pravilno se temelji na Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23.) kao i odredbama članka 154. stavak 1. ZPP-a, u vezi sa člankom 155. ZPP-a, s time što je tuženik posebnim žalbenim navodima niti ne pobija.

21. S obzirom na navedeno, trebalo je na temelju odredbi članka 368. stavka 1. ZPP- a u vezi s odredbama članka 380. točke 2. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove presude.

22. Kako tuženik nije uspio u ovom žalbenom postupku, nema pravo niti na naknadu troška žalbenog postupka, na temelju odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, vezano uz odredbu članka 166. ZPP-a.

U Splitu 4. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća:

Marija Šimičić