Republika Hrvatska
Općinski sud u Splitu
Gundulićeva 27
P-569/2023
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu po sutkinji toga suda Maji Aušić u pravnoj stvari tužitelja ĆZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćnici Martini Radić Šunjić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika IZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćnici Mariji Perić, odvjetnici u Splitu, radi isplate, nakon održane i zaključene javne i glavne rasprave dana 16. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 4. prosinca 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
" Dužna je tužena IZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju PZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] ukupan iznos od 10.162,50 € sa kamatom koja na iznos od:
− 300,00 € teče od 07. ožujka 2020.g.;
− 375,00 € teče od 01. travnja 2020.g.;
− 375,00 € teče od 01.svibnja 2020.g.;
− 375,00 € teče od 01. lipnja 2020.g.;
− 375,00 € teče od 01. srpnja 2020.g.;
− 375,00 € teče od 01. kolovoza 2020.g.;
− 375,00 € teče od 01. rujna 2020.g.;
− 375,00 € teče od 01. listopada 2020.g.;
− 375,00 € teče od 01. studenog 2020.g.;
− 375,00 € teče od 01. prosinca 2020.g.;
− 375,00 € teče od 01. siječnja 2021.g.;
− 375,00 € teče od 01. veljače 2021.g.;
− 375,00 € teče od 01. ožujka 2021.g.;
− 375,00 € teče od 01. travnja 2021.g.
− 375,00 € teče od 01. svibnja 2021.g.;
− 375,00 € teče od 01. lipnja 2021.g.;
− 375,00 € teče od 01. srpnja 2021.g.;
− 375,00 € teče od 01. kolovoza 2021.g.;
− 375,00 € teče od 01. rujna 2021.g.;
− 375,00 € teče od 01. listopada 2021.g.;
− 375,00 € teče od 01. studenog 2021.g.,
− 375,00 € teče od 01. prosinca 2021.g.;
− 375,00 € teče od 01. siječnja 2022.g.;
− 375,00 € teče od 01. veljače 2022.g.
− 375,00 € teče od 01. ožujka 2022.g.
− 375,00 € teče od 01. travnja 2022.g.
− 375,00 € teče od 01. svibnja 2022.g.
− 112,50 € teče od 01. lipnja 2022.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana trećeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna porena, osim u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak." kao neosnovan.
II. Dužan je tužitelj naknaditi tuženoj parnični trošak u iznosu od 1.500,00 eura u roku od 15 dana, sa zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine tekućom od presuđenja pa do isplate.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je suvlasnik stana u [adresa], te da su kao suvlasnici upisani tužitelj, tužena te njihovo dvoje malodobne djece. Nadalje, da predmetni stan predstavlja bračnu stečevinu stranaka. Nadalje, da je tužena ugovorom o darovanju od 9.lipnja 2022. darovala pravo suvlasništva predmetnog stana zajedničkoj malodobnoj djeci za po ½ dijela. Nadalje, da je bračna zajednica faktično prestala 12.veljače 2020. kada je tužitelj izašao iz predmetnog stana, dok je tužena s djecom nastavila u istom stanovati. Nadalje, da je tužena 6.ožujka 2020. promijenila bravu na stanu čime je onemogućila tužitelju suposjed stana, a u istom se nalaze njegove osobne stvari. Nadalje, da tužitelj zbog nezakonitog postupanja tužene nije mogao suposjedovati stan od 6.ožujka 2020. do 18.svibnja 2022. slijedom čega predlaže kao u tužbi.
2. Tužena u odgovoru na tužbu osporava istu u cijelosti navodeći da je suvlasnica stana za 1/6 dijela te da ima pravo stanovati u stanu, kao i to da je među strankama postignut sporazum temeljem kojeg tužena koristi stan.
3. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem spisa Psp-37/2020, P Ob-138/2021 te R1 Ob-263/2020, pregledom izvatka iz zemljišne knjige, dopisa Porezne uprave te saslušanjem tužitelja i tužene u svojstvu parnične stranke, te je temeljem tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08,123/08, 57/11,148/11,25/13,89/14; dalje ZPP) sud nalazi da je tužbeni zahtjev neosnovan.
4. U ovom postupku je utvrđeno:
- da je su stranke bile u braku od 18.srpnja 2008. u kojem je rođeno dvboje mldb djece
- da predmetni stan predstavlja bračnu stečevinu stranaka za po ½ dijela
- da su kao suvlasnici upisani tužitelj za ½ dijela, te tužena i mldb djeca za po 1/6 dijela
- da je faktična zajednica stranaka prestala 12.veljače 2020.
- da je brak stranaka razveden te da je tužena nakon prestanka bračne zajednice ostala živjeti u stanu sa mldb djecom stranaka
- da se među strankama vodio spor radi smetanja suposjeda predmetnog stana od strane tužene te da je isti pravomoćno okončan u korist tužitelja
5. Predmet ove tužbe je naknada koristi zbog korištenja suvlasničkog dijela tužitelja od drugog suvlasnika.
6. Tužitelj svoj zahtjev temelji na stjecanju bez osnove te se poziva na odredbu čl. 1120 Zakona o obveznim odnosima.
7. Sukladno odredbi čl. 1120 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08 dalje ZOO) kada netko tuđu stvar upotrijebi u svoju korist vlasnik može zahtijevati nezavisno od prava na naknadu štete da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.
8. Dakle, radi se o obveznopravnom zahtjevu s osnova neosnovanog bogaćenja spram tužene.
9. U ovom postupku tužitelj zahtijeva od tužene naknadu koristi zbog korištenja stana bez valjane pravne osnove, u visini najamnine za predmetni stan, u periodu kada je tužitelju bio onemogućen posjed predmetnog stana.
10. U postupku Psp-37/2020 pravomoćno je utvrđeno da je tužena zasmetala tužitelja u mirnom faktičnom suposjedu predmetnog stana promjenom brave, a tužitelj ne spori da mu je tužena predala ključ od stana 18.svibnja 2022.
11. Tužitelj u svom iskazu ne spori da u predmetni stan ne ulazi ni nakon 18.svibnja 2022. niti je pokušao ući u stan. Nadalje, navodi da je djecu viđao izvan stana. Nadalje, navodi da je tužbu zbog smetanja posjeda podnio kada je dobio dojavu da je promijenjena brava na stanu. Nadalje, da je tužena istome ključ od stana dala nakon donošenja odluke o reviziji u predmetnom postupku. Nadalje, navodi da je u momentu smetanja posjeda bio jedini knjižni vlasnik stana, a ne spori da je stan bračna stečevina.
12. Tužena u svom iskazu navodi da je tužitelj nije ni tražio da uđe u predmetni stan te da je postojao dogovor među strankama da će tužena ostati u predmetnom stanu sa djecom, a tužitelj da će iseliti.
13. Dakle, iz iskaza tužene jasno proizlazi da tužitelj nije imao namjeru stanovati u predmetnom stanu od trenutka prestanka bračne zajednice kada je iselio iz stana te od kada tužitelj stanuje na drugoj adresi, a istome je sud i povjerovao jer je logičan i podudaran sa slijedom događaja, a koje tužitelj niti ne spori, pa nije logično da tužitelj u tužbi tvrdi suprotno ( da nije mogao koristiti stan) obzirom nesporno nije tražio pa ni ovom tužbom predaju posjeda predmetnog stana, slijedom čega tužena nije nepošteni posjednik stana.
14. Nadalje, nije sporno da je tužitelj do smetanja posjeda povremeno dolazio u stan po svoje tvari i viđati djecu, te da u spornom periodu isto nije činio.
15. Nije sporno niti da se predmetna nekretnina prije podnošenja tužbe nije iznajmljivala trećima niti je tužena ubirala korist od najamnine predmetnog stana.
16. U konkretnom slučaju tužitelj je dakle, bio dužan dokazati sukladno odredbi čl. 221.a ZPP-a da je tužena ostvarivala korist koristeći se suvlasničkim dijelom nekretnine tužitelja da bi ista bila u obvezi isplatiti tužitelju s osnova neosnovanog obogaćenja naknadu u visini razmjernog iznosa najamnine koji bi se ostvarivao iznajmljivanjem tog dijela nekretnine, a koju isti potražuje predmetnom tužbom.
17. Međutim u ovom postupku nije utvrđeno da je tužena stanom raspolagala na način da je od istoga ostvarivala korist u visini najamnine.
18. Naime, da bi tužitelj osnovano potraživao naknadu koristi zbog uporabe isti je bio dužan dokazati da je tužena stan samostalno iznajmljivala te ubirala najamninu obzirom isti tužbom traži naknadu u visini prosječne mjesečne najamnine za predmetni stan.
20. Prema tome, uporaba stana kao cjeline od strane tužene ne daje tužitelju za pravo potraživati naknadu zbog neosnovanog bogaćenja tužene jer isti nije dokazao da je tužena uvećala svoju imovinu za visinu najamnine koju nije niti ubirala niti da je tužitelj istu izgubio.
21. Naime, iz zakonske formulacije proizlazi da bi vlasnik stvari koju drugi koristi imao pravo na naknadu stečene koristi doista na drugoj strani mora se ostvariti ta korist ( u vidu najma, zakupa i sl) od uporabe predmetne stvari. S druge strane, ako tuženik nije ostvarivao korist upotrebljavajući tuđu stvar nije dužan ništa naknaditi s tog osnova tužitelju.
22. U konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao da bi tužena u utuženom razdoblju ostvarivala prihod u vidu najamnine predmetnog stana niti da se njezina imovina uvećala za utuženi iznos.
23. Štoviše nije dokazao niti da je tužena uštedjela od imovine ( zbog toga što se koristi cijelim stanom), niti da je imovina tužitelja razmjerno tome umanjena zbog toga što je imao izdatke za podstanarstvo zbog nemogućnosti korištenja svojim suvlasničkim dijelom nekretnine.
24. Nadalje, govoreći o periodu kada tužitelj nije imao ključ predmetnog stana navodi se da nije dokazao da tužena istog u stan ne bi pustila (da uzme svoje stvari, vidi djecu) kao što je to činio do smetanja.
25. Osim toga, okolnost da je tužitelj bio jedini upisani vlasnik stana u trenutku smetanja posjeda ne umanjuje pravo na suposjed predmetnog stana u tom periodu od strane tužene jer je isti predstavljao bračnu stečevinu stranaka.
26. Naime, prema članku 248. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj: 116/13 i 17/04 - dalje u tekstu: ObZ) propisano je da je bračna stečevina imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine, dok je člankom 249. stavkom 1. ObZ propisano da su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini, ako nisu drukčije ugovorili. Dakle, tuženica je suvlasništvo predmetnog stana kao bračnu stečevinu u ½ dijela stekla na temelju zakona - Obiteljskog zakona (ex lege) i to danom kupnje (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj: Rev x 29/2015 i Rev 1867/2012) zbog čega presuda na temelju priznanja P O b-276/2019 od 11.veljače 2020. nema konstitutivni značaj. Na takav značaj citirane presude upućuje i odredba članka 129. stavka 1. ZV koji propisuje: „Kad je zakon odredio da će se vlasništvo steći ispunjenjem određenih pretpostavaka koje nisu pravni posao, ni odluka suda ili drugoga tijela na temelju kojega se stječe vlasništvo, niti su nasljeđivanje, onaj kome se glede neke stvari ispune te pretpostavke stječe samim tim pravo vlasništva na njoj u trenutku ispunjenja tih pretpostavaka.“, te odredba članka 130. stavak 1. ZV prema kojem tko stekne pravo vlasništva nekretnine na temelju zakona, ovlašten je ishoditi upis stečenoga prava vlasništva u zemljišnoj knjizi.
27. Dakle, tužena je bila u zakonitom posjedu predmetnog stana.
28. Nadalje, spor radi smetanja posjeda se vodio radi uspostave faktičnog stanja prije smetanja, dok se o pravnoj osnovi posjeda u tom trenutku nije niti raspravljalo.
29. Nadalje, stranke su se suglasile glede stanovanja zajedničke djece, prema tome i glede načina korištenja predmetnog stana na način da isti koristi tužena ( zajedno s djecom), a ne tužitelj, stoga ne proizlazi da je tužena bila bez valjane osnove u posjedu predmetnog stana (u cijelosti) pa da bi ista time bila nepošteni posjednik stana te posljedično dužna nadoknaditi tužitelju izgubljenu korist zbog nemogućnosti korištenja stana. Osim toga, onemogućavanje tužitelja u korištenju predmetnog stana promjenom brave bi imalo elemente protupravnosti te bi time poslužilo kao osnov tužbi radi naknade štete, a ne stjecanju bez osnove jer bi tada onemogućavanje suposjeda imalo obilježja protupravnosti.
30. U članku 1111. ZOO izraženo je opće pravilo o stjecanju bez osnove prema kojem kada dio imovine s jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti stečenu imovnu ili ako vraćanje nije moguće naknaditi vrijednost ostvarene koristi.
31. Tužitelj je dužan dokazati povećanje imovine (obogaćenje) na jednoj strani, te osiromašenje na drugoj, te postojanje uzročno posljedične veze između povećanja i smanjenja imovine, te nepostojanje odgovarajuće osnove.
32. Ovdje valja reći da je tužitelj bio prvenstveno dužan dokazati da je došlo do osiromašenja u imovini tužitelja zbog toga što joj tužena nije plaćala najamninu u razdoblju od 6.ožujka 2020. do 1.lipnja 2022.
33. Dakle, tužitelj je bio dužan dokazati, sukladno odredbi čl. 219 i 221.a ZPP-a, a nije dokazao da je došlo do neosnovanog bogaćenja na tuženikovoj strani, odnosno osiromašenja na tužiteljevoj strani za utuženi iznos koji iznos predstavlja i više od ½ visine najamnine za predmetni stan prema podacima Porezne uprave za predmetno područje.
34. Isto tako nije utvrđeno da je tužena bez osnova koristila stan jer je utvrđeno da je ista bila u zakonitom posjedu stana kao suvlasnik.
35. Obzirom se u konkretnom slučaju radi o obveznopravnom zahtjevu za isplatu s osnova neosnovanog bogaćenja, a tužitelj nije dokazao da je dio njegove imovine prešao u imovinu tužene odnosno da je na tuženikovoj strani došlo do uvećanja imovine, a na njegovoj strani do umanjenja imovine to je valjalo odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.
36. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.
37. Odluka o parničnom trošku tuženika temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 i čl.155. ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tuženika po punomoćniku odvjetniku sukladno vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („ Narodne novine broj 138/2023) slijedom čega je priznat sukladno vrijednosti predmeta spora u svakom trenutku ovisno o visini tužbenog zahtjeva ( do 13.272,00 eura) trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 100 bodova, sastav podneska od 2.travnja 2024. te za zastupanje na ročištu od 10.travnja 2024., 100 bodova, 4.lipnja 2024. 100 bodova, 15.srpnja 2025. 100 bodova, te 16.listopada 2025. 100 bodova odnosno sveukupno 600 bodova, što pomnoženo sa vrijednosti boda jednakoj 2,00 eura ( Tbr. 54) sveukupno iznosi 1.200,00 eura uvećano za PDV 25 % iznosi 300,00 eura sveukupno iznosi 1.500,00 eura.
38. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.
Split, 4. prosinca 2025.
Sutkinja
Maja Anušić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove odluke dopuštena je žalba Županijskom sudu u Splitu. Žalba se podnosi putem ovog suda u četiri primjerka u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude.
Dna:
- pun. tužitelja
- pun. tuženika
- spis
