REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj: P-426/2022-36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini po sutkinji Romani Mališ, u parničnom predmetu tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB 84397956623, protiv tuženika CROATIA osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB 26187994826, zastupanog po punomoćniku Krešimiru Ćurkoviću, odvjetniku u OD Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi isplate, nakon javno provedene i zaključene glavne rasprave 4. studenog 2025., u prisutnosti punomoćnice tužitelja, HL, dipl.iur i z. punomoćnice tuženika – Natalije Đuran Tršinski, odvjetnice u Zaboku, 4. prosinca 2025., donio je, objavio je i

p r e s u d i o  j e

I O d b i j a s e tužitelj s tužbom i tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Tuženik Croatia osiguranje d.d., OIB 26187994862, Vatroslava Jagića 33, Zagreb, dužan je platiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, A. Mihanovića 3, Zagreb, OIB 84397956623, svotu od 91.748,15 kn uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od 2.5.2022. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29.st.2. i 8. ZOO-a, sve do isplate, te nadoknaditi parnične troškove, sve u roku 15 dana."

II Nalaže se tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB 84397956623 da tuženiku CROATIA osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB 26187994826 naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.700,00 € u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je osiguranik tuženika ĆL stradao u prometnoj nesreći 10.5.1980. upravljajući svojim vozilom reg. oznake [registarska oznaka], kada je prilikom zaustavljanja na njega naletjelo drugo vozilo. Nesreću je skrivila ZL upravljajući vozilom reg. oznake [registarska oznaka], osiguranim kod tuženika, a za što je i pravomoćno oglašena krivom u postupku Općinskog suda u Zagrebu, broj Ks- 1533/80 presudom od 28. travnja 1981. Osiguranik tužitelja vodio je postupak radi naknade štete pred Općinskim sudom u Zagrebu pod brojem Pn-495/81, a u kojem je donesena presuda 12.2.1985. te potvrđena presudom od strane tada Okružnog suda u Zagrebu broj Gž-4715/85 od 20.8.1985.

1.1. Radi posljedica predmetnog štetnog događaja tužitelj je priznao pravo na invalidsku mirovinu ozljede izvan rada rješenjem broj IN-567691 od 8.3.1994., a čijom isplatom tužitelj trpi štetu.

1.2. Po istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi tužitelj je već ranije vodio sudske postupke pred Trgovačkim sudom u Osijeku pod brojem P-612/2018 za razdoblje naknade štete od 1.5.2015. do 28.2.2018. Za razdoblje naknade štete od 1.3.2013. do 30.4.2015. pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-1571/15, te razdoblje naknade štete od 1.12.2011. do 28.2.2013. pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P- 975/2013. Za razdoblje naknade štete od 1.5.2015. do 28.2.2018. postupak pred Trgovačkim sudom u Osijeku broj P-612/2018.

1.3. Daljnjom isplatom invalidske mirovine tužitelj trpi štetu koja u razdoblju od 1.2.2020. do 31.8.2021. iznosi ukupno 91.748,15 kn, a koji iznos sukladno čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju predstavlja stvarnu štetu.

1.4. 11.4.2022. tužitelj se odštetnim zahtjevom obratio tuženiku radi naknade štete koju trpi isplatom za razdoblje od 1.2.2020. do 31.8.2021. u iznosu od 91.748,15 kn. Tuženik je otklonio zahtjev obrazloživši da je osiguranik tužitelja stekao uvjete za starosnu mirovinu te ne postoji obveza tuženika da i dalje podmiruje štetu nastalu kao posljedicu predmetnog štetnog događaja.

2. U odgovoru na tužbu tuženik priznaje činjenične navode pod točkama I i II tužbe. Tuženik ističe kako je u konkretnom slučaju sporna primjena Zakona o mirovinskom osiguranju i pravu tužitelja da od tuženika potražuje isplatu punog iznosa mirovine isplaćene osiguraniku tužitelja u razdoblju od 1.2.2020. do 31.8.2021.

2.1. U pogledu odgovornosti za naknadu štete, tuženik prvenstveno ističe da je u ovom predmetu riječ o regresnom zahtjevu HZMO-a protiv osiguratelja, a ne izvornog štetnika. Dakle, HZMO u ostvarenju svog regresnog zahtjeva nema svojstvo treće osobe u smislu odredbi ZOO-a, jer pojam „treće osobe“ obuhvaća samo neposrednog oštećenika i u iznimnim slučajevima članove njegove obitelji (u zahtjevima za naknadu štete zbog smrti i naročito teškog invaliditeta bliske osobe). Sukladno odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju, tužitelj ima pravo na naknadu štete samo od osobe koja je uzrokovala invalidnost ili smrt osigurane osobe, te se o odgovornosti tuženika u ovoj pravnoj stvari mora raspravljati u okviru pravila o krivnji. Teret dokaza svih pretpostavki odgovornosti za štetu i visine štete je na tužitelju. Obzirom tužitelj nije predložio adekvatne dokaze za utvrđivanje odgovornosti, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev po pravilima o teretu dokaza.

2.2. Tužbeni zahtjev tužitelja nije pravno utemeljen i neosnovan je u cijelosti. Naime, tužitelj je svom osiguraniku IL utvrdio pravo na invalidsku mirovinu rješenjem od 8.3.1994., koji datum potom valja uzeti kao nastup štetnih posljedica štetnog događaja. Obzirom je dakle šteta za tužitelja nastupila isplatom mirovine po rješenju od 8.3.1994., na odnos između stranaka primjenjuju se potom odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu [Narodne novine 152/14] koji je u primjeni od 30.12.2014., a koji u članku 27. propisuje; „(1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove mirovinskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveze preuzetih ugovorom o osiguranju. (2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovog članka smatraju se razmjerni iznos mirovine oštećene osobe odnosno članova njene obitelji. (3)Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.“ Ukratko, kroz odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koji je u konkretnom slučaju lex specialis, regulirano je pravo Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje da od osiguravajućeg društva potražuje naknadu samo ako postoji razlika između invalidske (obiteljske) mirovine utvrđene konkretnom oštećeniku i one koja bi mu se odobrila u slučaju povrede na radu, i to samo u visini te razlike.

2.3. Tuženik ističe kako se tužitelj pogrešno poziva na odredbe čl.161 ZOMO kao lex specialis, te se ističe kako su se u konkretnom slučaju tj. na obračun štete koju bi tuženik trebao isplatiti tužitelju primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u trenutku nastanka štetnog događaja tj. kada je tužitelju nastala šteta isplatom obiteljske mirovine (NN 152/14), odnosno odredbe čl. 27.ZOOP. Obveza tuženika nije apsolutna za razliku od štetnika, nego je obveza tuženika regulirana preuzetim ugovorom o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru preuzetih ugovornih obveza, a koje su propisane Zakonom o osiguranju. Tuženik naglašava kako se u predmetnoj odredbi nedvojbeno i izričito navodi da obveza tuženika nikako ne može biti naknada pune (cijele) mirovine nego samo njezinog razmjernog dijela („razmjerni iznos mirovine“) radi čega se ističe da tužitelj nikako ne može od tuženika potraživati puni iznos mirovine za period iz tužbe. Ovakvo stajalište je zauzeto i na sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova održanoj 9.6.2022. a koje glasi: „u sporu HZMO-a protiv društava za osiguranje radi naknade štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je HZMO isplatio svom osiguraniku odnosno članovima osiguranikove obitelji primjenjuje se Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine“. Tuženik osporava visinu zahtjeva i zatraženi tijek zateznih kamata. Tuženik osporava da bi tužitelj platio utužene izdatke kao i da bi isprave tužitelja predstavljale javne isprave u smislu čl. 230. ZPP-a obzirom ih nije izdalo financijska institucija/tvrtka koja provodi plaćanje/novčanu transakciju. Obzirom tužitelj na okolnost stvarne štete i činjenice o plaćanju iste nije u tužbi predložio drugi dokaz, tuženik predlaže da sud odbije zahtjev tužitelja u cijelosti. Po mišljenju tuženika, zatezne kamate teku od dana donošenje prvostupanjske presude, budući se visina štete utvrđuje prema okolnostima u vrijeme donošenja sudske odluke (čl. 1089. st. 2. ZOO-a). Konačno, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev te obvezati tužitelja na naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Tužitelj se očitovao na navode iz odgovora na tužbu tuženika te ističe da kako se tužbeni zahtjev može razmatrati samo s osnove Zakona o mirovinskom osiguranju, nikako Zakona o obveznim odnosima u prometu jer je upravo materija naknade štete koja nastaje zbog isplate invalidske mirovine regulirana Zakonom o mirovinskom osiguranju koji je kao takav specijalan zakon za postupanje tužitelja. Tužitelj prvenstveno upućuje na jedinstveni i pravno ujednačen Stav Vrhovnog suda glede primjene Zakona o mirovinskom osiguranju koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine budući da isplatom mirovine za tužitelja nastaje šteta (tako odluka Rev- 456/14 od 23.9.2014. te Rev- x 436/10 od 2. veljače 2011). Na takvom tragu shvaćanja odluke su i na koje se tuženik poziva u svojem podnesku. Takvog shvaćanja je i Ustavni sud da je ZOMO lex specialis za postupanje Zavoda u predmetima naknade štete o osnove isplaćene mirovine ( U-III-1088/2017 od 28.rujna 2021. U-1-856/2016 od 07. veljače 2017. Predmetna isplata u smislu članka 161. Zakona o mirovinskom osiguranju predstavlja stvarnu štetu temeljem članka 1046. ZOO-a jer svakom takvom isplatom tužitelj umanjuje svoju imovinu, a što je i potvrdio Ustavni sud. Znači i Zakon o obveznim osiguranjima u prometu i Zakon o mirovinskom osiguranju su dva specijalna propisa, svaki za svoju oblast. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev izvodi iz članka 161. i 162. Zakona o mirovinskom osiguranju, a uperio ga je prema osiguravatelju po osnovi članka 164. Zakona o mirovinskom osiguranju. Tako odredbe ZOMO-a predstavljaju poseban propis kojim je uređena materija naknade štete koju tužitelj pretrpi plaćanjem novčanih iznosa svojim osiguranicima kojim je priznato pravo na invalidsku mirovinu, kao i način obračuna visine štete i od koga tužitelj može zahtijevati naknadu štete. Tim odredbama točno je definirano u čemu se sastoji ta šteta, kada nastaje i u kojoj se visini ona utvrđuje, kao i što se utvrđuje pitanje zastara od kada počinje teći. Te odredbe definiraju postupanje tužitelja u predmetima radi naknade štete koju trpi upravo radi ranijeg priznavanja prava na mirovinu, umjesto da prima iznose na ime doprinosa koje bi osiguranik plaćao za sve vrijeme svog radnog staža. Nasuprot ZOMO-u, ZOOP općenito uređuje obvezna osiguranja u prometu i u pojedinim svojim odredbama ureduje i pojedina pitanja naknade štete koja je prouzročena vozilima u pogledu kojih je sklopljen ugovor o obveznom osiguranju. Međutim, pitanje naknade štete koju Zavod pretrpi plaćanjem invalidske mirovine svojim osiguranicima predstavlja posebnu pravnu materiju pa je stoga ZOMO koji detaljno ureduju tu materiju poseban propis i u konkurenciji odredaba ZOOP-a i ZOMO treba primijeniti odredbe ZOMO (pa tako Revd 655/2021 od 16. veljače 2021., kojim je prijedlog za dopuštenje revizije radi materijalnopravnog pitanja u pogledu primjene članka 27. ZOOP-a, odbačen kao nedopušten odnosno odluku Rev 113/07 od 14.2.2008. koja je primjenjiva u ovosudnoj pravnoj stvari u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva). Obračun koji je priložen uz tužbu ima se smatrati vjerodostojnim i adekvatnim dokaznim sredstvom kojim tužitelj dokazuje visinu svoje tražbine. Predmetni obračun sačinjen je sukladno članu 161. ZOMO te sukladno članku 230. ZPP-a se smatra javnom ispravom. Tako i po osnovi članka 171. Zakona o te članka 140. a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju. Pa tako obračun tužitelja ima svojstvo javne isprave sukladno članka 230. ZPP-a obzirom ju je sastavilo ovlašteno tijelo u obavljanju svojih ovlasti, a koje ovlasti su tužitelju dane kroz odredbe samog ZOMO, a isti je potpisan od strane ovlaštene osobe (pa tako odluke Rev-x456/14 od 23.rujna 2014., Rev-x-1277/15 od 25. listopada 2016., Revt- 139/16 od 15. veljače 2017.). Tužitelj se i poziva na odredbu članka 171. Zakona o općem upravnom postupku (NN 53/91, 103/96 koja glasi: 1) Državni organi izdaju uvjerenja odnosno druge isprave (certifikate, potvrde i dr.) o činjenicama o kojima vode službenu evidenciju. 2) Uz uvjete iz stava (1) ovog članka ustanove i druge pravne osobe izdaju uvjerenja odnosno druge isprave o činjenicama u vezi s poslovima koje obavljaju na temelju javnog ovlaštenja. 3)Uvjerenja i druge isprave o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija moraju se izdavati u skladu s podacima službene evidencije. Takva uvjerenja odnosno druge isprave imaju značenje javne isprave. 4) Pod službenom evidencijom razumijeva se evidencija koja je ustanovljena propisom odnosno općim aktom organizacije ili zajednice kojoj je povjereno javno ovlaštenje. Pa tako i na članak 164. 1) Isprava što ju je u propisanom obliku izdao državni organ u granicama svoje nadležnosti, a koja može biti prilagođena elektroničkoj obradi podataka, a i isprava koju je u takvu obliku izdala samoupravna organizacija ili zajednica u poslovima koje vrši na osnovi javnih ovlaštenja (javna isprava), dokazuje ono što se u njoj potvrđuje ili određuje. 2)U postupku dokazivanja mikrofilmska kopija isprave odnosno reprodukcija te kopije izjednačava se s ispravom iz stava (1) ovog danka ako je takvu mikrofilmsku kopiju odnosno reprodukciju te kopije izdao državni organ u granicama svoje nadležnosti odnosno samoupravna organizacija ili zajednica u poslovima što ih obavlja na temelju javnih ovlaštenja. 3)Dopušteno je dokazivati da su u takvoj ispravi odnosno mikrofilmskoj kopiji isprave ili reprodukciji te kopije činjenice neistinito potvrđene, ili da je sama isprava odnosno mikrofilmska kopija isprave ili reprodukcija te kopije neispravno sastavljena. 4)Dopušteno je dokazivati da mikrofilmska kopija odnosno reprodukcija te kopije nije vjerna izvorniku. Kamate je tužitelj zatražio onako kako to izričito navodi ZOMO (članak 165. stavak 3.) obzirom je tuženiku prethodno bio upućen odštetni zahtjev koji je uredno zaprimljen 15.4.2022. a protekom roka od 15 dana tužitelju pripada i kamata, a koju je naznačio pravilno od 2.5.2022.

4. Na prethodne navode tužitelja, tuženik se očitovao podneskom od 7. ožujka 2023. u kojem ističe da suprotno navodima tužitelja, tuženik osporava da bi za utuženo razdoblje bio obvezan refundirati puni iznos mirovine sukladno odredbi čl.161. Zakona o mirovinsko osiguranje (NN 157/2013) koji se primjenjuje od 1.1.2014. te zaključno navodi da, a sukladno važećem pravnom sudu Vrhovnog suda izrađenim u brojnim odlukama, tužitelj bi imao eventualno pravo samo na naknadu štete u razmjernom dijelu isplaćenog iznosa mirovine, te da je odlukama koje je tuženik istaknuo u navedenom podnesku izraženo stajalište da obveza tuženika ne može biti naknada pune mirovine već njezinog razmjernog dijela.

5. U dokaznom postupku pročitana je sljedeća dokumentacija: presuda poslovni broj Pn-495/81 od 12. veljače 1985. (list 7-12 spisa), rješenje RFMIORH od 8.3.1994. (list 13-14), nalaz i mišljenje o invalidnosti (list 15-19), presuda poslovni broj P- 975/2013 od 19. prosinca 2013. (list 30-32), presuda poslovni broj Pž-2429/2014-2 od 9. svibnja 2017. (list 33-35), presuda P-1571/2015 od 18. ožujka 2016. (list 36-40), presuda poslovni broj Pž-3360/2016-2 od 22. svibnja 2018. (list 41-42), obračun ukupno isplaćene mirovine (list 49), ispis iz banke podataka doznačenih mirovinskih primanja (list 50-60), odštetni zahtjev uz povratnicu i potvrdu o primitku (list 61-62), obavijest o neosnovanom odštetnom zahtjevu (list 63), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja (list 188-201), dopunsko financijsko vještačenje po istom vještaku (list 223-227), te je izvršen uvid u spis HZMO-a Zagreb broj 341963.

5.1. Daljnjih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

6. Tužitelj u ovom postupku potražuje od tuženika naknadu štete radi isplate invalidske mirovine osiguraniku tužitelja ĆL u razdoblju od 1.2.2000. do 31.8.2021. u iznosu od 91.748,15 kn, temeljem odredbi čl. 161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju, dok tuženik smatra da se u ovom postupku primjenjuju odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.

7. Između stranaka nije sporan nastanak štetnog događaja, nije sporna odgovornost osiguranika tuženika za štetni događaj kao ni tuženikova pasivna legitimacija.

8. Između stranaka nije sporno da je osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu.

9. Tuženik osporava da bi za utuženo razdoblje bio obvezan refundirati puni iznos mirovine sukladno odredbi čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/2013) koji se primjenjuje od 1.1.2014.

10. Sud smatra da se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/2005, 36/2009, 75/2009, 76/2013 i 152/2014, dalje: ZOOP) jer je u konkretnom slučaju tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja te odgovara prema odredbama obveznog osiguranja u prometu koje je normirano odredbama ZOOP pa se obveznopravni odnos stranaka prosuđuje prema odredbama ZOOP i tuženik odgovara u okviru odredbi ZOOP i ugovora o obveznom osiguranju sklopljenog sa svojim osiguranikom. Stoga je obračun visine utužene štete trebalo odrediti prema odredbama ZOOP kao specijalnog zakona koji je bio na snazi u vrijeme kada su izvršene isplate mirovine.

11. Prema odredbi čl. 27. ZOOP i to st.1. društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svojeg osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a prema st. 2. stvarna šteta u smislu st. 1. citiranog članka Zakona je, između ostalog, i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe odnosno članova njezine obitelji, pri čemu se razmjerni iznos mirovine sukladno st. 3. određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju i visini razlike između invalidske mirovine utvrđenje rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

12. Radi utvrđenja razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, osiguraniku IL i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, provedeno je financijsko vještačenje po Centru za financijska vještačenja iz kojeg mišljenja proizlazi da na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije proizlazi da iznos isplaćene invalidske mirovine osiguraniku ĆL je u razdoblju 01.02.2020. do 31.08.2021. godine iznosio 91.748,15 kn. Pod pretpostavkom da bi osiguranik imao pravo na invalidsku mirovinu koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, u razdoblju od 01.02.2020. do 31.08.2021. godine bi procijenjeni iznos mirovine iznosio 91.748,15 kn. Stoga, je isplaćeni iznos po osnovi invalidske mirovine jednak iznosu koji bi bio isplaćen u odnosu na procijenjenu invalidsku mirovinu koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu u razdoblju od 01.02.2020. do 31.08.2021.

12.1. Nalazu i mišljenju tužitelj je prigovarao u cijelosti (list 208-209 spisa) dok tuženik zbog načela ekonomičnosti nalazu i mišljenju nije prigovarao (list 210-211).

12.2. Iz dopunskog financijskog vještačenja gdje je uzet u obzir izračun mirovine za ozljedu na radu s ukupnim stažem od 40 godina, a kako to propisuje Zakon o mirovinskom osiguranju (čl. 86.st.3.), a kako je to predložio tužitelj i na zapisniku od 15. travnja 2025., utvrđeno je da je iznos isplaćene invalidske mirovine, u razdoblju od 01.02.2020. do 31.08.2021. iznosio 91.748,15 kn. Pod pretpostavkom da bi osiguranik imao pravo na invalidsku mirovinu koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu u razdoblju od 01.02.2020. do 31.08.2021. godine ukupni procijenjeni iznos tako utvrđene invalidske mirovine iznosio bi 133.250,05 kn.

12.3. Na dopunu nalaza i mišljenja stranke nisu imale primjedbi.

13. Nalaz i mišljenje kao i dopunu financijskog vještačenja sud prihvaća u cijelosti smatrajući ih savjesnim, stručnim i objektivnim, danim u skladu s pravilima struke, kao i da je dopunom vještačenja odgovoreno na prigovor tužitelja, s time da je očito da je razlika između iznosa mirovine koja je isplaćena osiguraniku tužitelja (91.748,15 kn) i iznosa invalidske mirovine koju bi primao temeljem ozljede na radu (133.250,05 kn), 41.501,90 kn, odnosno iznosi isplaćene mirovine je niži za 41.501,90 kn za iznos mirovine koja bi mu bila isplaćivana na iznos invalidske mirovine temeljem ozljede na radu, a sve za isto razdoblje.

14. Iz navedenog proizlazi, a prema mišljenju suda, u smislu odredbi čl. 27. ZOOP tužitelj bi trpio štetu ako je u utuženom razdoblju isplaćivao invalidsku mirovinu u većem iznosu od iznosa koji bi tužitelj isplaćivao s osnova invalidske mirovine zbog ozljede na radu. Kako je utvrđeno dopunskim financijskim vještačenjem da je iznos invalidske mirovine koju je tužitelj isplatio osiguraniku niži od iznosa koji bi isplatio po osnovi invalidske mirovine temeljem ozljede na radu, valjalo je tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u izreci pod I.

15. Temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a tužitelj je dužan naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka.

15.1. Trošak tuženika sastoji se od troškova za sastav podneska 7.3.2023., 23.3.2025. i 10.9.2025. te zastupanja po odvjetniku na ročištu 26.9.2023., 15.4.2025. i 4.11.2025. za svaku radnju po 100 bodova , odnosno po 200,00 €, određeni u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023), uvećano za 25% PDV-a u iznosu od 300,00 € i predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 200,00 €.

15.2. Na opisani način ukupni trošak tuženika iznosi 1.700,00 €.

15.3. Tuženiku nije priznat trošak sastava podneska od 13.10.2023. i 30.10.2024. jer isti nisu bili odlučni za rješenje spora.

U Krapini 4. prosinca 2025.

S u t k i n j a

Romana Mališ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od objave odnosno uručenja istog. Žalba se predaje putem ovog suda, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa istog.

Dostaviti:

1.HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE

2.Odvjetnik Krešimir Ćurković