Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Stalna služba u Opatiji
Maršala Tita 4
51410 Opatija
Poslovni broj P-778/2020-31
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sutkinji Ani Župić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ZŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Hrvoje Vukić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Vukić i partneri d.o.o. Rijeka, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 6. studenoga 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno i njezinog punomoćnika te zamjenice punomoćnika tuženika ŠŠ, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. Zagreb, po objavi od 4. prosinca 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su nepoštene i ništetne odredbe ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51400607-5103217755 sklopljenog 25.10.2006. godine između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika u dijelovima koji glase:
"VALUTNA KLAUZULA: Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro- računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja."
KAMATA: Kamatna stopa je promjenjiva. Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke."
II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 30.354,23 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja se na ovaj iznos obračunava po članku 29 Zakona o obveznim odnosima na netrgovačke ugovore koja teče od dana podnošenja tužbe (15.06.2020), sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
III: Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:
"Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 2.183,12 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja se na ovaj iznos obračunava po članku 29 Zakona o obveznim odnosima na netrgovačke ugovore koja teče od dana podnošenja tužbe (15.06.2020), sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."
IV. Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina prema tužiteljici u iznosu od 3.611,78 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:
- 924,87 eura od 02.05.2007. pa do isplate,
- 1.557,40 eura od 02.11.2007. pa do isplate,
- 924,87 eura od 02.05.2008. pa do isplate,
i to do dana 31. prosinca 2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31 srpnja 2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od dana 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01. siječnja 2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
V. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 5.280,89 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude odnosno od 4. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, dok se zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška u preostalom dijelu odbija, kao neosnovan.
r i j e š i o j e
I. Utvrđuje se da je tužiteljica djelomično povukla tužbu radi isplate iznosa od 675,76 eura sa zateznim kamatama koja se na ovaj iznos obračunava po članku 29 Zakona o obveznim odnosima na netrgovačke ugovore koja teče od dana podnošenja tužbe (15.06.2020).
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi kako je pravomoćnim presudama u postupcima koji su pokrenuti po kolektivnoj tužbi utvrđeno da je nepoštena i ništetna odredba ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak (odluka Visokog trgovačkog suda RH broj PŽ-6632/17 od 14.06.2018. kojom je potvrđena presuda TS u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013.) i da je nepoštena i ništetna odredba ugovora o kreditu, kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranim odlukama banaka (odluka Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14 kojom su potvrđene presude VTSRH posl.br. Pž-7129/2013 od 13.06.2014. i TS u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013.). Za tuženika se to razdoblje ništetnosti odnosi na kredite u CHF sklopljene od 01.01.2004. godine do 31.12.2018. godine. Dakle, u odnosu na ugovor kojeg je tužiteljica sklopila sa tuženikom situacija je sljedeća: valutna klauzula u CHF je ništetna, promjenjiva kamatna stopa je ništetna, tužiteljica je bila dužna tuženiku platiti onaj iznos kuna koje je primila sa kamatom obračunatom po stopi koja se ne može povisiti u odnosu na ugovorenu i tužiteljica ima pravo potraživati iznos kojeg je preplatila obzirom na ono što je stvarno dužna. Tužiteljica je kao korisnik kredita sa tuženikom sklopila dana 25.10.2006. ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51400607-5103217755. Bitni elementi toga ugovora su: iznos kredita 402.500 CHF obračunato u kunama prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj; rok vraćanja - 60 mjeseci od puštanja kredita u tečaj; otplata kredita - 10 polugodišnjih anuiteta nakon puštanja kredita u iznosu od 46.453,76 CHF u protuvrijednosti kunama; ugovoreni iznos anuiteta je 46.453,76 CHF obračunato u kunama prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja; valutna klauzula je u CHF; promjenjiva kamatna stopa u trenutku ugovaranja iznosi 5,39%. Tuženik je dana 25.10.2006. godine isplatio tužiteljici iznos kredita - 1.868.727 kuna (to je 402.500 CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan 25.10.2006. godine). Na dan isplate srednji tečaj CHF kod tuženika je bio 1 CHF - 4,6428 kuna. Ugovorena kamatna stopa je 5,39% godišnje i nepromjenjiva je na više obzirom na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Dakle, obzirom na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF te promjenjivoj kamatnoj stopi, ukupan iznos kojeg je tužiteljica trebala platiti je bio:10 x 46.453,76 CHF u protuvrijednosti kunama prema tečaju 1 CHF = 4,6428 kuna što je 10 x 215.675,51 kuna odnosno UKUPNO 2.156.755,17 kuna. Tužiteljica je uplatila ukupno 2.406.999,31 kuna. Tužiteljica je preplatila iznos od 250.244,14 kuna. Tužiteljica ima pravo potraživati više plaćeno kao što ima pravo tražiti utvrđenje ništetnosti (nepoštenosti) pojedinih ugovornih odredbi. Stoga tužiteljica zahtijeva da sud donese presudu kojom utvrditi ništetnost odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i kamatu stopu promjenjivu po odluci tuženika te kojom će tuženika obvezati na isplatu iznosa od 250.244,14 kuna (što sada prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 kuna za 1 euro, ustanovljenom Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" br. 57/22., 88/22.) iznosi 33.213,11 eura) s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od podnošenja tužbe uz naknadu parničnog troška.
2. Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio osnovanosti i visinu postavljenog zahtjeva. Ističe prigovor zastare. Poziva se na odluku Suda EU u predmetu C-81/19 iz koje da proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakon o obveznim odnosima. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi. U konkretnom slučaju da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu CHF. Tužitelja da je kao potrošača upozorio i informirao o valutnoj klauzuli na više različitih načina, kao i na mogućnost oscilacije tečaja. U ponudi je nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF i EUR i USD, a potrošače nije ni na koji način nagovarao na bilo koju opciju iz ponude. Isticao je da svako kreditno zaduživanje predstavlja određeni rizik. Na letcima je grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 godina prije 2004. Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Nadalje, u istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja. Iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD-a. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta. Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak. Banka ugovaranjem ove odredbe nije ostvarila "ekstra profit" jer je i sama zadužena u CHF. Također tuženik navodi da je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Naime, prije donošenja novele Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 143/13, dalje ZIDZPK ) tuženik je samo bio u obvezi prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, što je u konkretnom slučaju i činio. Radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora tuženik se u postupanju prema tužitelju rukovodio Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05. travnja 1993., a prema kojoj njegovo postupanje da nije nepošteno. Istaknuo je da je deklaratorna zaštita koju tužitelj traži usmjerena na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa, te da ukoliko se iz ugovora ukloni način podešavanja visine kamatne stope, da se tada kamatna stopa više ne može smatrati promjenjivom, a u slučaju da bi se početna kamatna stopa od 5,39 % godišnje pretvorila u trajnu visinu, da bi se onda radilo o fiksnoj kamatnoj stopi, a što da bi bilo suprotno volji parničnih stranaka u vrijeme zasnivanja ugovora. Istaknuo je da osporava da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi svojim postupanjem tužitelju prouzročio bilo kakvu štetu. Konačno je predložio da sud odbije tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.
3. U podnesku od 15. srpnja 2021. tuženik je osporio i tužiteljev status potrošača jer da je sredstvima ugovora kupljen stan na adresi [adresa] u svrhu turističkog iznajmljivanja pa da je tužitelj ugovorio predmetni kredit s ciljem obavljanja poduzetničke djelatnosti. U istom podnesku je tuženik istaknuo da ukoliko sud nađe ništetnom odredbu o valutnoj klauzuli da tada izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 27.212,99 kuna (3.611,78 eura) zajedno sa zateznom kamatom i troškom spora te da predlaže sudu da konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj njegove tražbine sa tražbinom tužitelja.
4. Po provedenom financijskom vještačenju tužiteljica je specificirala tužbeni zahtjev u dijelu kojim potražuje isplatu kako je navedeno u izreci presude. Budući da je taj tužbeni zahtjev snižen u odnosu na prvotno postavljeni tužbeni zahtjev za ukupan iznos od 675,76 eura, valjalo je primijeniti pravila o povlačenju tužbe. Kako se tuženik u roku od 15 dana od zaprimanja podneska tužitelja u kojem je specificiran tužbeni zahtjev djelomičnom povlačenju tužbe nije usprotivio, na temelju članka 193. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.- Odluka USRH, 84/08., 96/08.- Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.- pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP-a) odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.
5. Provedeni su dokazi uvidom u Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103217755 (dalje: Ugovor o kreditu, list 6-21 spisa),u pregled prometa po partiji kredita (list 22-24 spisa), tečajnu listu na dan 25. listopada 2006. (list 25 spisa), ispis s mrežne stranice www.letsbookhotel.com (list 129-132), dopis Turističke zajednice Grada Opatije (list 215 spisa), dopis Upravnog odjela za turizam, poduzetništvo i ruralni razvoj Primorsko-goranske županije (list 343 spisa), saslušana je tužiteljica, a provedeno je i financijsko vještačenje (nalaz priložen listu 347-381 spisa). Sud nije proveo dokaz uvidom u letke i reklamne materijale tuženike priložene odgovoru na tužbu i pisani iskaz zaposlenice tuženika JŠ jer se radi o ispravama koje ne odnose na konkretan Ugovor o kreditu, već na opće poslovanje tuženika prije sklapanja ugovora o kreditu, a ta su pitanja razriješena u presudi donesenoj po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i sud je ta utvrđenja dužan prihvatiti, kako će se nastavno obrazložiti. Tuženik je odustao od dokaza saslušanjem svjedokinje HŠ pa ni taj dokaz nije proveden.
6. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
7. Budući da se tužiteljica u ovoj parnici pozvala na pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava najprije se ističe da je u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/12 presudom od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno tada važećim Zakonima o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 6. kolovoza 2007., a nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 te suprotno odredbama).
8. Isto tako Vrhovni sud Republike Hrvatske je u kolektivnom sporu koji se je vodio radi zaštite prava i interesa potrošača korisnika kredita u CHF pod posl.br. Rev- 2221/2018 presudom od 3. rujna 2019. odlučivao je o reviziji sedam banaka među kojima je bila i tužena izjavljene protiv presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. a kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1402/12 od 4. srpnja 2013. u toč. 1.,2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojim je utvrđeno da su banke među kojima je i tužena u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09- dalje: ZZP), se odbijaju kao neosnovane. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. U presudi Visokog Trgovačkog suda a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 1.travnja2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03 ) u razdoblju do 6.08.2007. da od 7.08.2007. do 31.12.2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.).
9. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći da je člankom 502. c ZPP-a navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. S tim u svezi na tužitelju je teret dokaza samo glede činjenica koje moraju biti ispunjene u spornom razdoblju da bi se na tako utvrđeno činjenično stanje mogla primijeniti odluka suda po kolektivnoj tužbi. Drugim riječima, tužitelj, da bi se pozvao na pravne učinke presude iz postupka po kolektivnoj tužbi mora dokazati da je njegov konkretan slučaj obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom, što znači da tužitelj mora dokazati činjenicu sklapanja kredita s kamatnom stopom kao promjenljivom u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke u spornom razdoblju i da se radi o ugovoru o kreditu s ugovorenom ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli u valuti CHF također u spornom razdoblju (radi se o vremenskom periodu koji je za svaku od osam banaka konkretno određen presudama VTSRH-a). U ovoj parnici to je utvrđeno na temelju priloženog Ugovora o kreditu.
10. S druge strane, na tuženiku je teret dokaza o tome da dokaže da sadržaj Ugovora ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. godine pa do 31. prosinca 2008. godine, odnosno da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje isključuju primjenu učinaka zaštite iz kolektivnog spora te da je tuženik tužitelju u predugovornoj fazi pružio sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa da je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće.
11. Ocjenjujući provedene dokaze u tom smislu u bitnom je utvrđeno:
– da su stranke, i to tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita, 25. listopada 2006. zaključili Ugovor o kreditu na iznos od 402.500,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju banke za CHF na dan korištenja s rokom vraćanja od 60 mjeseci;
– da je kao kredit odobren kao namjenski kredit i to potrošački kredit (kredit građana) za kupnju stana (članak 3. Ugovora o kreditu);
– da je među strankama ugovorena valutna klauzula te je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan odobrenja žiro-računa Banke;
– da je navedenim Ugovorom ugovorena redovna kamatna stopa po promjenjivoj stopi i to promjenjivoj u skladu s odlukom tuženika koja je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu iznosila 5,390% godišnje (članak 8. Ugovora o kreditu);
– da Ugovor o kreditu ne sadrži odredbu u kojoj bi bili navedeni parametri od kojih ovisi promjena stope ugovorne kamate, odnosno parametri na temelju kojih se stopa početno ugovorne kamate može promijeniti ili temeljem kojih bi promjenjivost bila barem odrediva niti Ugovor o kreditu sadrži precizno određene i navedene tržišne uvjete koji utječu na promjenu prvotne ugovorene kamatne stope od 5,390%;
– da je tuženik tijekom otplate kredita početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,390% kamatnu stopu jednostrano mijenjao tako da je iznosila od 5,55% do 5,90% godišnje,
– da je tužiteljica bila evidentirana kao iznajmljivač nekretnine na adresi Z [adresa] u [adresa] od 13. svibnja 2013. do 8. lipnja 2022.
12. Tužiteljica je iskazala da su joj sredstva bila potrebna za kupnju stana u [adresa]. Taj stan je kupila kao nekretninu za odmor ali za korištenje u privatne svrhe. Iznajmljivala ga je tek po otplati kredita i to jedno kraće vrijeme kako bi si pomogla s obzirom na to da je anuitet ovog kredita višestruko uvećan u odnosu na to kako je bilo početno ugovoreno, slijedom čega je morala uzeti privatno pozajmicu koju je otplaćivala iz najma ovog stana. U banci joj je ponuđen ovaj ugovor kao najpovoljniji, sadržaj je u cijelosti pripremila banka, nije bilo mogućnosti pregovora o pojedinim odredbama tog ugovora i tužiteljica ga je mogla samo prihvatiti ili ne prihvatiti. Nije joj objašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF kako to čini u odnosu na euro. Dapače, tužiteljica je zahtijevala kredit sa valutnom klauzulom u eurima jer je prodajna cijena stana bila izražena u eurima ali ovaj kredit joj je prezentiran kao bolji i povoljniji. Nisu joj pojašnjeni nikakvi rizici vezani za ugovaranje ovakvog kredita i nije joj rečeno da može doći do porasta anuiteta kako je došlo. Nije joj pojašnjeno ni na temelju čega i kako će se mijenjati kamatna stopa. Pročitala je ugovor prije potpisivanja ali na temelju toga što je u ugovoru napisano nije mogla zaključiti da može doći do ovakvih posljedica. Da je to znala ne bi zaključila ovakav ugovor. Nije imala nejasnoća kad je pročitala ugovor. Njezina namjera je bila ispoštovati odredbe ugovora onako kako piše, odnosno otplatiti ga prema otplatnom planu koji joj je predočen. U razdoblju od 2006. do 2012. imala je firmu koja se bavila solarijima, no ta poslovna djelatnost nije bila vezana za ovaj stan. Turistička djelatnost koja se obavljala u ovom stanu obavljala se nakon otplate kredita.
13. Sud je iskaz tužiteljice prihvatio kao istinit, jer je logičan i životan i sukladan ispravama u spisu. Naime, niti jedna isprava priložena u spis ne govori o tome da bi tužiteljica prije zaključenja ugovora bila upozorena na specifične rizike kredita s valutnom klauzulom u CHF te da bi bila upoznata s parametrima na temelju kojih će se mijenjati kamatna stopa (o kojima će nastavno biti više riječi), a iz samog sadržaja ugovora vidljivo je da se radi o tipskom ugovoru, čiji je sadržaj bio pripremljen od strane tuženika i kojeg je tužiteljica mogla prihvatiti ili odbiti. Isto tako, pribavljeni podaci Turističke zajednice Grada Opatije i Upravnog odjela za turizam, poduzetništvo i ruralni razvoj Primorsko-goranske županije potvrđuju navode tužiteljice da je stan koji je kupljen sredstvima kredita iznajmljivan tek od 2013. godina nadalje, dakle sedam godina nakon zaključenja Ugovora o kreditu, pa je jasno je tužiteljica ovaj pravni posao sklopila u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju niti njezinoj tadašnjoj poduzetničkoj djelatnosti (tada se bavila prodajom solarija). Tako, uostalom, stoji i u Ugovoru o kreditu, u kojem je izričito navedeno da se radi o kreditu građana.
14. Na temelju izvedenih dokaza nije utvrđeno da se na konkretan Ugovor o kreditu ne primjenjuju učinci zaštite iz kolektivnog spora.
15. Naime, tužiteljica je navedeni ugovor zaključila kao fizička osoba, za kupnju stana za privatne svrhe pa se radi o potrošačkom ugovoru. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje ZZP/03) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., dalje ZOO) kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. Međutim obzirom na utuženo razdoblje u konkretnom slučaju mjerodavne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. ("Narodne novine" broj 79/07. i 125/07., dalje: ZZP/07). Odredbom članka 84. ZZP/03 i članka 99. ZZP/07 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
16. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da su odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu bile vidno istaknute, odnosno da su te ugovorne odredbe bile lako uočljive. Isto tako proizlazi i da je u navedenim odredbama bilo jasno naznačeno da se iznos otplata kredita vezuje uz tečaj švicarskog franka i da je redovna kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, iz čega proizlazi da su bile jasne. Međutim tijekom postupka utvrđeno je da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tužiteljica kao potrošač nije bila u cijelosti jasno i transparentno informirana o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF ili pak da su tužiteljici jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja i kamatne stope, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru.
17. Naime, prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj, kakav je i tužiteljica, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.
18. Isto tako, niti odredba kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno odluci banke ne sadrži nikakve određene, transparentne, jasne i lako razumljive kriterije za promjenu kamatne stope, pa tužiteljica kao potrošač, na temelju sadržaja te odredbe nije mogla u vrijeme sklapanja ugovora procijeniti bilo kakve ekonomske posljedice takve ugovorne odredbe. Ovo iz razloga jer takva odredba ne sadrži niti jedan kriterij temeljem kojeg bi takva osoba mogla procijeniti i predvidjeti elemente o kojima ovisi visina njegove obveze u pogledu kamate jer za to ugovor ne sadrži niti jedan formulirani i određeni kriterij pa je takva ugovorna odredba protivna savjesnosti i poštenju. Na temelju takve odredbe tužiteljica kao potrošač u vrijeme sklapanja ugovora nije mogla procijeniti ekonomsko značenje posljedica koje za nju proizlaze iz takve ugovorne odredbe.
19. Stoga su navedene odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebali sami, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, te tužiteljicu kao potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi tužiteljica kao potrošač mogla razumjeti što joj donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, koja je k tome i značajna, jer je neizvjestan iznos glavnice kredita i cijene kredita (iznos redovne kamate), kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i a čime su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.
20. Slijedom navedenog, a kako predmetne odredbe uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to su iste ništetne.
21. Valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužiteljicu informirao o mogućim rizicima.
22. Također i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C- 782/19 Suda EU tumačen je zahtjev transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku te je naglašeno da pružanje brojnih informacija potrošaču ne ispunjava zahtjev transparentnosti ako se te informacije temelje ne pretpostavci da će tečaj ostati stabilan tijekom cijelog trajanja ugovora, a posebno ako potrošač nije upozoren na gospodarski kontekst koji može imati posljedice na promjenu deviznog tečaja. Ponovljena je i presumpcija da je netransparentna ugovorna odredba ujedno i nepoštena jer je trgovac koji nije poštovao zahtjev transparentnosti na potrošača prebacio neproporcionalan rizik da sam snosi trošak dugoročnog kretanja tečaja.
23. Isto tako valja istaknuti da je predmetni Ugovor o kreditu nedvojbeno solemniziran od strane javnog bilježnika. Pri tom je sukladno odredbi čl. 57. i čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" broj 78/93., 29/94., 16/07., 75/09.) uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, ocijeniti ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postajanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla. Međutim javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru pa to što je Ugovor o kreditu solemniziran ne utječe na ocjenu poštenosti spornih ugovornih odredbi.
24. Isto tako činjenica da je predmetni ugovor otplaćen nije od utjecaja. Naime, kogentnom odredbom članka 327. ZOO-a izričito je propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba, dok je odredbom članka 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.
25. Unatoč tome što je utvrđena djelomična ništetnost odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, primjenom članka 102. ZZP/07 i članka 105. stavak 1. ZOO-a, predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba prema kojima se redovne kamatne stope mijenjanju sukladno odluci o kamatnim stopama tuženika i prema kojima se obveze tužitelja obračunavaju po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja. Ništetni dio tih odredbi ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. S obzirom na to da su stranke predmetnog ugovora načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, a u trenutku sklapanja ugovora je iznosila 5,390%, na ugovorni odnos se primjenjuje odredba o kamati po stopi u visini od 5,390%, sve dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim. Isto vrijedi i za tečaj, koji u vrijeme isplate kredita iznosio 1 CHF=4,6401 HRK, odnosno to je visina tečaja koja je tužitelju u vrijeme ugovaranja bila poznata, odnosno navedena u otplatnom planu koji mu je uručen te na koji je pristao.
26. Visinu preplate s osnova promjene početnog tečaja CHF važećeg na dan korištenja (isplate) kredita i tečaja važećeg na dan plaćanja svake pojedinog anuiteta te s osnova promjenjive kamatne stope sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Goranke Šmer Maraš, koja je mišljenja da je po osnovi promjene tečaja tužiteljica preplatila iznos od 30.354,23 eura, a po osnovi promjene kamatne stope 2.183,12 eura. Citirani Nalaz i mišljenje sud je prihvatio jer cijeni da je isti dan objektivno i u skladu sa pravilima struke, a stranke nisu imale primjedbe na matematički obračun.
27. Prema članku 296. stavak 1. i 3. i članku 323. stavak 1. i 2. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog na dan plaćanja prema tečaju CHF tuženika tijekom utuženog razdoblja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužan vratiti tužitelju, zajedno sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a, a datumi stjecanja razvidni su iz nalaza i mišljenja vještaka. Tužiteljica je isplatu zateznih kamata tražila od dana podnošenja tužbe pa je u tom dijelu odlučeno u okviru postavljenog zahtjeva, pozivom na članak 2. stavak 1. ZPP-a.
28. Pritom, prigovor zastare je djelomično osnovan. Naime, u konkretnom slučaju je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022.). Navedeno znači da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P- 1401/12 za zaštitu kolektivnih prava (tijekom 2012.) prekinut tijek zastare u smislu odredbe članka 241. ZOO-a, dok je pravomoćnim okončanjem tog spora zastara počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe članka 245. ZOO-a. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF, postala je pravomoćna donošenjem odluke pod posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a u dijelu kojim je utvrđena nepoštenost odredbi o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostrano odlukom banke donošenjem odluke pod posl. br. Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. Slijedom navedenog, a kako predmetno novčano potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godine u smislu odredbe članka 225. ZOO-a, te kako od 14. lipnja 2018. do utuženja 17. lipnja 2020. (list 1 spisa) nije protekao rok od 5 godina, to je prigovor zastare neosnovan u odnosu na restitucijski zahtjev na ime ništetne valutne klauzule. Međutim, kako je od pravomoćnosti dijela presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12, kojim je utvrđena nepoštenost odredbi o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostrano odlukom banke (od 13. lipnja 2014.) do utuženja proteklo više od pet godine, to je nastupila zastara u odnosu na restitucijski zahtjev radi povrata preplaćenih iznosa na ime razlika s osnova promjene kamatne stope. Kako zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze (članak 214. stavak 1. ZOO-a) za zastarjelo potraživanje valjalo je tužbeni zahtjev odbiti, kao neosnovan (točka III. izreke presude).
29. Nije osnovan niti tuženikov prigovor radi prebijanja, a kojim tuženik traži da sud izvrši prebijanje tužiteljeve tražbine s tuženikovom tražbinom iznosu od 3.611,78 eura. Tuženik, naime, to potraživanje temelji po osnovi potplaćenih i povlaštenih anuiteta kad je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja. Što se tiče visine tuženikovog potraživanja, treba reći da je vještak utvrdio da je tužitelj u određenom razdoblju vršio otplatu anuiteta kredita po tečaju nižem od tečaja važećeg na dan korištenja kredita, te je tako manje platio iznos od 3.611,78 eura. Međutim, tuženik nema pravo zahtijevati isplatu i naknadu predmetnog iznosa od tužiteljice niti za taj iznos postoji tražbina tuženika prema tužiteljici pa je po tuženiku istaknuti prigovor rad prebijanja, neosnovan. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu, to tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe članka 323. stavak 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora. Osim toga, u predmetnom razdoblju tužitelj ništa nije primio od tuženika već je tuženiku izvršio isplatu kako je on od njega zatražio i obračunao te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja da bi tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužitelja i primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz odredbe čl. 1111 ZOO-a.
30. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 4. i članka 155. ZPP- a. Naime, prilikom ocjenjivanja uspjeha stranaka u ovom sporu sud je imao u vidu da je tužiteljica u cijelosti uspjela sa zahtjevom za utvrđenje ništetosti dijela odredbi Ugovora o kreditu, kao i s pretežitim dijelom svog restitucijskog zahtjeva (93,3%), a zbog dijela u kojem nije uspjela nisu nastali posebni troškovi, pa je sud odredio da je tuženik tužiteljici dužan naknaditi sve potrebne troškove prema vrijednosti predmeta spora u visini glavnice i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23. dalje: Tarifa).
31. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to za:
– sastav tužbe 250 bodova Tbr. 7.1
– sastav podneska od 21.7.2021. (očitovanje na odgovor na tužbu) 250 bodova Tbr. 8.1
– sastav podneska od 10.6.2024. (očitovanje na nalaz vještaka) 250 bodova Tbr. 8.1
– sastav podneska od 8.3.21. (obrazloženi podnesak) 250 bodova Tbr. 8.1
– sastav podneska od 24.4.23. (obrazloženi podnesak) 250 bodova Tbr. 8.1
– sastav podneska od 13.10.23. (peti obrazloženi podnesak) 125 bodova Tbr. 8.4
– zastupanje na ročištu 4.4.2023. 250 bodova Tbr. 9.1
– zastupanje na ročištu 6.11.2025. 250 bodova Tbr. 9.1.
Prema Tbr 54. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura, pa tužiteljici na ime zastupanja po odvjetniku pripada ukupno 3.750,00 eura, što uvećano za PDV iznosi 4.687,50 eura. Uz navedeno tužiteljici pripada i naknada troška predujma za vještačenje od 398,16 eura i plaćene pristojbe na tužbu od 195,23 eura, a nije joj odmjeren trošak sudske pristojbe na presudu jer je prema Zakonu o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23.) oslobođena od plaćanja daljnjih sudskih pristojbi u ovom postupku. Na priznati parnični trošak tužiteljici je dosuđena zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno čl. 151. stavak 3. ZPP-a u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.
32. Slijedom svega iznijetoga, odlučeno je kao u izreci.
U Opatiji 4. prosinca 2025.
Sutkinja:
Ana Župić
Uputa o pravnom lijeku
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi sukladno odredbi članku 106.a stavak 5. ZPP-a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1. Tužitelju po punomoćniku
2. Tuženiku po punomoćniku
