REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Stalna služba u Poreču - Parenzo

Turistička ulica 2

52440 Poreč-Parenzo

Poslovni broj Ovr-921/2025-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu toga suda Vlatki Markuš, kao sucu pojedincu, na prijedlog sudske savjetnice Stefani Vrh, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja ELEKTROLUX GRAĐENJE d.o.o. za građenje, trgovinu i usluge, sa sjedištem u [adresa], OIB 74420623163, zastupanog po punomoćniku Krunoslavu Vukaloviću, odvjetniku iz Varaždina, protiv ovršenika VALAMAR RIVIERA d.d. za turizam, sa sjedištem u [adresa], OIB 36201212847, zastupanog po punomoćniku PS iz Odvjetničkog ureda Mladen Markoć, ČS i GS iz [adresa], radi odgode izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava, 4. prosinca 2025.

r i j e š i o  j e

Odbija se prijedlog ovršenika za odgodu prijenosa zaplijenjenih novčanih sredstava.

Obrazloženje

1. Ovršenik VALAMAR RIVIERA d.d. podnio je prijedlog za odgodu izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava. U prijedlogu, u bitnome, navodi da je protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 1259/2024-2 od 26. ožujka 2024. kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj: P-98/2023-81 od 08. veljače 2024. na način da je ovršeniku naloženo ovrhovoditelju isplati iznos glavnice od 1.498.608,42 eura uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate i troškove parničnog i žalbenog postupka u iznosu od 80.774,43 eura, a što da na dan pisanja prijedloga ukupno iznosi nešto više od 4.005.704,19 eura. Naveo je kako je 23. svibnja 2024. saznao da je ovrhovoditelj Financijskoj agenciji podnio zahtjev za provedbu ovrhe radi naplate novčane tražbine pa da stoga predlaže sudu da u cijelosti odgodi prijenos zaplijenjenih sredstava ovršenika sve do donošenja odluke Vrhovnog suda RH o izjavljenom pravnom lijeku odnosno reviziji. Nadalje, naveo je kako je podnošenjem revizije ispunio posebnu pretpostavku iz odredbe čl. 65. st. 1. Ovršnog zakona, jer nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN br. 70/19) da nije moguće podnijeti reviziju bez da ju je prethodno dopustio Vrhovni sud RH, stoga da podnošenje prijedloga za dopuštenje revizije treba smatrati u kontekstu odredbe čl. 65. st. 1. toč. 1. Ovršnog zakona podnesenim izvanrednim pravnim lijekom. U odnosu na vjerojatnost nenadoknadive ili teško nadoknadive štete, ista da se ogleda prvenstveno u činjenici da bi provedbom ovrhe nad ovršenikom, u slučaju uspjeha ovršenika u revizijskom postupku, mogućnost da ovršenik s uspjehom ostvari svoje pravo na povrat tako ovršenih sredstava i eventualnu naknadu štete u nekom razumnom roku bila minimalna, gotovo samo teoretska. Naime, ovrhovoditelj u ovom postupku da je trgovačko društvo koje da je, prema javno objavljenim financijskim izvješćima za 2023. dostupnim na internetskim stranicama Financijske agencije, ostvarilo ukupan godišnji prihod u iznosu od 3.946.668,95 eura, a što da je manje od iznosa tražbine koju pokušava naplatiti od ovršenika. Dobit (nakon oporezivanja) koju da je ovrhovoditelj ostvario u 2023. da iznosi ukupno 874.367,33 eura i gotovo da je pet puta manja od iznosa tražbine koju pokušava naplatiti od ovršenika. Naveo je da imovinu (u knjigovodstvenom smislu) nekog pravnog subjekta čine njegova subjektivna imovinska prava (koja predstavljaju aktivu) i obveze (koje predstavljaju pasivu). Imajući to u vidu da iz računa dobiti i gubitka ovrhovoditelja za 2023. proizlazi da ukupna imovina ovrhovoditelja zaključno sa 2023. iznosi 5.691.987,08 eura, od čega kratkoročne obveze (koje dospijevaju unutar godine dana), iznose 2.194.793,28 eura, a dugoročne obveze iznose 600.000,00 eura. Nadalje ovršenik navodi kako, pod pretpostavkom, da ovrhovoditelj u narednom petogodišnjem razdoblju nastavi ostvarivati isti poslovni rezultat, a što da je po prirodi stvari uvijek neizvjesno, istom da bi trebalo gotovo pet godina bez ijednog potrošenog eura od strane ovrhovoditelja i bez podmirivanja svojih obveza koji ukupno iznose 2.794.793,28 eura, da se namaknu sredstva u iznosu od 4.005.704,19 eura koja da bi, u slučaju uspjeha ovršenika u revizijskom postupku, dodatno uvećana za zatezne kamate, bio obvezan odmah vratiti ovršeniku. Prijenos zaplijenjenih sredstava da bi za ovrhovoditelja predstavljao izvanredni prihod koji da bi ovrhovoditelju u ovoj godini proizveo i ekstremnu dobit. Ovrhovoditelj da bi zasigurno podmirio dio aktualnih kratkoročnih obveza i isplatio svom jedinom članu društva zadržanu dobit i dobit tekuće godine, čime da bi ovršeni iznos u kratkom roku izašao iz imovine ovrhovoditelja. Dalje je naveo kako u slučaju da sud ne odgodi prijenos zaplijenjenih sredstava ovrhovoditelju, da bi u tom slučaju ovršenik samo teoretski mogao pokrenuti protuovrhu u slučaju uspjeha u reviziji. Takva protuovrha da bi trenutno blokirala ovrhovoditelja i izvjesno vodila u stečaj, ali da je još izvjesnije da bi ovršenik morao voditi dugotrajnu parnicu radi povrata stečenog bez osnove, a to da bi dodatno otežalo naplatu i uzrokovalo značajne dodatne troškove, a u konačnici da bi opet dovelo do blokade i stečaja ovrhovoditelja sve budući da se protuovrha može zatražiti samo u roku od najdulje godinu dana od provedbe ovrhe sukladno čl. 62 st. 5. Ovršnog zakona, dok s druge strane revizijski postupci pred Vrhovnim sudom RH traju znatno duže. S druge pak strane, odgodom prijenosa zaplijenjenih sredstava za ovrhovoditelja da ne bi nastala baš nikakva šteta. Ovršenik navodi da je to iz razloga, jer da su ta sredstava ovršenika ionako zaplijenjena i ovršenik s njima ni na koji način ne može raspolagati, a time niti osujetiti mogućnost da se ovrhovoditelj iz tih zaplijenjenih sredstava i naplati (ako ovršenik ipak ne bi uspio u revizijskom postupku).

2. Ovrhovoditelj se očitovao na navode ovršenika ističući, u bitnome, kako nisu ispunjene pretpostavke za odgodom ovrhe iz razloga jer provedbom ovrhe ovršenik neće pretrpjeti nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu pa slijedom toga svojim prijedlogom da niti ne može dokazati vjerojatnost iste. Naveo je kako ovršenik niti ne predstavlja ovrhovoditeljevog vjerovnika jer u biti niti da nema nikakvo potraživanje prema ovrhovoditelju već tek da potencira moguću tražbinu po završetku revizijskog postupka (koji da mu još nije niti dopušten). Naveo je da kao što ovršenik puno toga pretpostavlja u svom prijedlogu, tada da i ovrhovoditelj može (ali realno i osnovano) pretpostaviti kako bi njegovo financijsko poslovanje najvjerojatnije bilo i uspješnije da nije bio primoran radi naplate svojeg pravomoćno utvrđenog potraživanja iz 2009., dakle, potraživanja koje je dospjelo prije petnaest godina, protiv prednika ovršenika, a zatim i ovršenika voditi sudski postupak punih dvanaest godina. Također da ovršenik u svom prijedlogu iznosi apsurdan i paušalan zaključak kako bi ovrhovoditelju trebalo pet godina da podmiri odnosno namakne sredstva za podmirenje tražbine ovršeniku, a da pri tome ovršenik propušta objektivno utvrditi i činjenicu kako je vrijednost ovrhovoditeljeve imovine u tim istim financijskim izvještajima iskazana u visini od 5.691.987,08 eura, odnosno u visini koja je za otprilike četrdeset posto veća od iznosa za kojeg ovršenik smatra da će imati pravo potraživati od ovrhovoditelja. Ujedno navodi da ovršenik propušta predmetnu štetu staviti i u korelaciju sa ukupnošću svih navedenih okolnosti i u odnosu na ovršenika. U svezi toga navodi da sve i da bi ovršenik u bilo kojem kasnijem periodu i stekao tražbinu naspram ovrhovoditelja (a za što u ovom trenutku da ne postoji nikakvih osnova niti naznaka) te sve i da bi naplata predmetne tražbine bila dugotrajna, otežana ili u bilo kojem dijelu bezuspješna, takva okolnost kod ovršenika, odnosno u njegovom redovitom poslovanju da ne bi proizvela nikakvu, a posebno ne nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu. S obzirom na sve navedeno, ovrhovoditelj predlaže sudu da odbije prijedlog ovršenika za odgodom prijenosa zaplijenjenih sredstava kao neosnovan.

3. Ovosudnim rješenjem poslovni broj Ovr-417/2024 od 4. srpnja 2024. usvojen je prijedlog ovršenika te je naloženo Financijskoj agenciji da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava s računa ovršenika.

4. Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž Ovr-1406/2024 od 21. studenog 2025. uvažena je žalba ovrhovoditelja te je ukinuto gore navedeno rješenje i predmet vraćen na ponovni postupak.

5. U ponovljenom postupku sud je utvrdio da prijedlog ovršenika za odgodom prijenosa zaplijenjenih sredstava nije osnovan.

6. Naime, da bi se usvojio prijedlog za odgodom prijenosa zaplijenjenih sredstava potrebno je da su kumulativno ispunjene dvije pretpostavke propisane člankom 65. Ovršnog zakona i to da ovršenik učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe pretrpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, odnosno vjerojatnost da je odgoda potrebna da bi se spriječilo nasilje te jedna od pretpostavki taksativno određenih okolnosti propisanih čl. 65. st. 1. toč. 1-11 OZ-a. Navedene pretpostavke opravdavaju odgodu ovrhe, pri čemu je na ovršeniku da dokaže postojanje neke od predviđenih okolnosti.

7. U predmetnoj stvari ovršenik je dokazao jednu od pretpostavki, odnosno podnošenjem revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda ovršenik je ispunio jedan od uvjeta potreban za odgodu prijenosa zaplijenjenih sredstava.

8. Međutim, ovršenik nije dokazao drugu pretpostavku, odnosno nije dokazao vjerojatnost postojanja nadoknadive ili teško nadoknadive štete. Naime, osim objektivnog elementa (mogućnosti da zbog određenih činjenica nastupi šteta) koji mora biti ispunjen da bi se moglo govoriti o nenadoknadivoj ili teško nadoknadivoj šteti, nenadoknadiva i teško nadoknadiva šteta ima i svoju subjektivnu dimenziju, koja se vezuje za ovrhovoditelja, a koja traži da s obzirom na položaj i imovinske prilike (materijalne mogućnosti) ovrhovoditelja nije realno očekivati da će ovrhovoditelj štetu moći naknaditi u cijelosti ili barem u pretežitom dijelu.

9. Prema tome, navodi ovršenika kako ovrhovoditelj ostvaruje dobit manju od iznosa koji potražuje, kao i pretpostavka da ako ovrhovoditelj u narednom petogodišnjem razdoblju nastavi ostvarivati isti poslovni rezultat, a što da je po prirodi stvari uvijek neizvjesno, istom da bi trebalo gotovo pet godina bez ijednog potrošenog eura od strane ovrhovoditelja i bez podmirivanja svojih obveza koji ukupno iznose 2.794.793,28 eura, da se namaknu sredstva u iznosu od 4.005.704,19 eura koja da bi, u slučaju uspjeha ovršenika u revizijskom postupku, dodatno uvećana za zatezne kamate, bio obvezan odmah vratiti ovršeniku, nije jedan od razloga nenadoknadive ili teško nadoknadive štete. Naime, izuzev iznesene pretpostavke, ovršenik nije naveo niti dokazao da ovrhovoditelj nema nikakve imovine iz koje bi se eventualno mogao namiriti u slučaju eventualnog uspjeha u revizijskom postupku. Dodatno, ukazuje se godišnja financijska izvješća dostavljena od strane ovrhovoditelja kojima prikazuje svoje financijsko stanje, a iz kojeg se jasno da zaključiti kako isto ne predstavlja rizik, odnosno da ovrhovoditelj nije pravni subjekt sa rizičnim poslovanjem, već suprotno, pravni subjekt sa godišnjim rastom prihoda.

10. Zaključno, u slučaju dokazivanja vjerojatnost nadoknadive ili teško nadoknadive štete potrebno je dokazati izvanrednu štetu, odnosno u konkretnom slučaju takvu štetu koja bi bitno utjecala na poslovanje ovršenika, a što isti nije dokazao.

11. Slijedom svega iznesenog te s obzirom na to da se ovrhovoditelj nije suglasio s prijedlogom ovršenika za odgodu ovrhe, kao i to da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 65. stavka 1. OZ-a, valjalo je odlučiti kao u toč I. ovog rješenja.

U Poreču – Parenzo 4. prosinca 2025.

Sutkinja

Vlatka Markuš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri pisana primjerka u roku od osam dana od dostave rješenja.

DNA

- ovrhovoditelju p.p.

- ovršeniku p.p.