Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj: P-1698/2024-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Damiru Vinketi, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari 1. tužitelja ZŽ iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) i 2. tužiteljice PŽ iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) te oboje zastupani po punomoćnicama odvjetnici Tajani Vientin Brnabić i drugi iz Odvjetničkog društva Vizentin Brnabić & Rus, j.t.d. iz Rijeke, Pomerio 27, protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6 (čiji je OIB: 14036333877) zastupanog po punomoćnicima odvjetniku Zlatku Knezoviću i drugi iz
Odvjetničkog društva Knezović & Partneri j.t.d. iz Zagreba, Radnička cesta 54, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, vrijednost predmeta spora 4.697,96 €, nakon zaključene javne, glavne rasprave dana 22. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnice 1. tužitelja ZŽ i 2. tužiteljice PŽ i u odsutnosti tuženika Addiko Bank d.d., dana 4. prosinca 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 5. stavka 2. Ugovora o kreditu broj 396-105/2006 od 14. travnja 2006. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika, koja glasi: “Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.”
II. Odbija se dio tužbenog zahjteva 1. tužitelja ZŽ i 2. tužiteljice PŽ koji glasi:
"Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljima iznos od 1.825,16 EUR s osnova ništetne odredbe o jednokratnom trošku obrade kredita, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 25.04.2006. godine do 31.12.2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008. do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. do 31.07.2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. do 31.12.2015. godine po stopi od 8,14% godišnje, od 01.01.2016. do 30.06.2016. godine po stopi od 8,05% godišnje, od 01.07.2016. do 31.12.2016. godine po stopi od 7,88% godišnje, od 01.01.2017. do 30.06.2017. godine po stopi od 7,68% godišnje, od 01.07.2017. do 31.12.2017. godine po stopi od 7,41% godišnje, od 01.01.2018. do 30.06.2018. godine po stopi od 7,09% godišnje, od 01.07.2018. do 31.12.2018. godine po stopi od 6,82% godišnje, od 01.01.2019. pa do isplate po stopi od 6,54% godišnje, odnosno po stopi koja se određuje povećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za 3 postotna poena, a sve u roku od 15 dana."
III. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 8. stavka 2. Ugovora o kreditu broj 396-105/2006 od 14. travnja 2006. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika, koja glasi: “ U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-bank d.d.”
IV. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6 (čiji je OIB: 14036333877) da isplati 1. tužitelju ZŽ iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) i 2. tužiteljici PŽ iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) iznos od 2.872,80 € s osnova ništetne odredbe o prijevremenoj konačnoj otplati kredita, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 31. siječnja 2023. godine pa do dana isplate za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
V. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6 (čiji je OIB: 14036333877) da naknadi 1. tužitelju ZŽ iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) i 2. tužiteljici PŽ iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 580,15 € sa zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja 4. prosinca 2025. uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine pa do isplate, u roku od 15 dana dok se 1. tužitelj ZŽ i 2. tužiteljica PŽ odbijaju s ostatkom zatraženog parničnog troška.
Obrazloženje
1. Dana 23. listopada 2024. zaprimljena je tužba 1. tužitelja ZŽ i 2. tužiteljice PŽ koji ističu da su tuženikom 14. travnja 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 396-105/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, u svojstvu korisnika kredita i sudužnika, u svrhu dogradnje kuće, uz valutnu klauzulu, u iznosu od 237.200,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Predmetnim ugovorom je u članku 5. stavku 2. utvrđeno da se: “Prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita.” U članku 8. stavku 2 predmetnog ugovora pak utvrđuje se: ”u slučaju prijevremene konačne otplate kredita..., Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hxpo Alpe - Adria Bank d.d.” U dokaz navedene tvrdnje 1. tužitelj ZŽ i 2. tužiteljica PŽ predlažu uvid u presliku Ugovora o kreditu između Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka), ZŽ (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita), PŽ (u daljnjem tekstu: Sudužnik), ŠŽ (u daljnjem tekstu: Založni dužnik) i Obrta [obrt] vlasništvo ZŽ (u daljnjem tekstu: Jamac platac) broj: 396-105/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 14. travnja 2006. 1. tužitelj ZŽ i 2. tužiteljica PŽ ističu da podnose ovu tužbu iz razloga što smatraju da su i predmetnim odredbama Ugovora o kreditu povrijeđena njihova prava kao potrošača. Tuženik Addiko Bank d.d. je koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe kojima je tuženiku Addiko Bank d.d. omogućeno da jednostrano određuje naknadu za jednokratnu obradu kredita, odnosno, naknadu za prijevremeni povrat istog. Cjelokupno ponašanje tuženika Addiko Bank d.d. prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo je nepoštenu poslovnu praksu. Naglašava se da na sporni pravni posao se primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, sa kasnijim izmjenama 79/07,125/07, 75/09,79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Konkretno, tužitelji se pozivaju na odredbe čl. 81- 88. ZZP koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Odredbom članka 83. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Također je člankom 87. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Odredbe članka 5. stavka 2. i članka 8. stavka 2 Ugovora o kreditu broj 396-105/2006 su prema tvrdnjama 1. tužitelja ZŽ i 2. tužiteljice PŽ nepoštene ugovorne odredbe, budući je prilikom ugovaranja u pravnom poslu između 1. tužitelja ZŽ i 2. tužiteljice PŽ s jedne strane te tuženika Addiko Bank d.d. s druge strane, tuženik Addiko Bank d.d. propustio 1. tužitelja ZŽ i 2. tužiteljice PŽ u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu. To je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Dužnost je tuženika Addiko Bank d.d., koja proizlazi iz odredbi o potrošačkom kreditiranju koje su sadržane u Zakonu o zaštiti potrošača, bila da potrošaču, ovdje tužiteljima, u pisanom obliku da sve potrebne informacije koje se odnose na sklopljeni Ugovor. Ova obveza tuženika Addiko Bank d.d. proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama, a danas je regulirana odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju, koji je zamijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača u odredbama članaka 74-77. koje su donošenjem ZPK stavljene izvan snage. Na ovakvo ponašanje u poslovnoj praksi tuženik Addiko Bank d.d. je obvezan i samim načelima obveznog prava, a to su načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti prestacija sa zabranom zloupotrebe prava, i načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani. Dakle, 1. tužitelj ZŽ i 2. tužiteljica PŽ u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, a zbog propusta tuženika Addiko Bank d.d. da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nisu raspolagali svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donijeli informiranu odluku. Potom se ističe da Ugovor o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka), ZŽ (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita), PŽ (u daljnjem tekstu: Sudužnik), ŠŽ (u daljnjem tekstu: Založni dužnik) i Obrta [obrt] vlasništvo ZŽ (u daljnjem tekstu: Jamac platac) broj: 396-105/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 14. travnja 2006. stranke su sklopili na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, te se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale, pa 1. tužitelj ZŽ i 2. tužiteljica PŽ nisu imali nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Svi ugovori tuženika Addiko Bank d.d. su sastavljeni na istim obrascima za sve korisnike kredita, i nitko od klijenata tuženika Addiko Bank d.d. nije imao mogućnosti ugovoriti bilo što osim gotovog bankarskog "proizvoda". Zakon o zaštiti potrošača koji je tada bio na snazi (NN 96/03) propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također je odredbom članka 82. utvrđeno koje se odredbe mogu smatrati nepoštenima, a primjenjivo na konkretan slučaj to su: a( odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, b) odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca, i c) odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. Nepoštene ugovorne odredbe su, kako je ranije navedeno, ništetne. Dakle, 1. tužitelj ZŽ kao korisnik kredita i 2. tužiteljica PŽ kao sudužnik nisu mogli utjecati na sadržaj odredbe o jednokratnom trošku obrade kredita, o spornoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Ugovor ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja ovih naknada pa utoliko ni sam način na koji su propisane nije razumljiv prosječnom potrošaču. Nadalje, u članku 1021. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje
korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom dakle odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik Addiko Bank d.d. nije imao zakonsko uporište od 1. tužitelja ZŽ i 2. tužiteljice PŽ naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik Addiko Bank d.d. u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021 ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna. Također, se naglašava da tuženik Addiko Bank d.d. nije 1. tužitelju ZŽ i 2. tužiteljici PŽ prezentirao koje on to točno ima troškove u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi ih 1. tužitelj ZŽ i 2. tužiteljica PŽ morali naknaditi niti im je objasnio strukturu tih troškova i zašto je iznos tih naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži. Da su zaista ugovorenim naknadama plaćeni stvarni troškovi, tada bi te naknade bila ugovorena u nominalnom
iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita. Također, u Ugovoru nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporne naknade, da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju, a dodatno, nije precizirano niti da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknada bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od prednika tuženika Addiko Bank d.d., o kojim odredbama se sa tužiteljima nije pojedinačno pregovaralo, niti su 1. tužitelj ZŽ i 2. tužiteljica PŽ imali utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužiteljima nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana (osim želje za ekstraprofitom) obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Prema tvrednjma a 1. tužitelja ZŽ i 2. tužiteljice PŽ temeljem takvih, nepoštenih odredbi njima je naplaćena administrativna naknada za obradu kredita na dan 14. travnja 2006. godine u iznosu od 1.825,16 €. Da je citirana ugovorna odredba nepoštena pa posljedično tome ništetna utvrđeno je već i pravomoćnom sudskom praksom, pa tako i revizijskom odlukom VS RH Revd- 3176/2023. 1. tužitelj ZŽ i 2. tužiteljica PŽ ističu da oni također nisu mogli utjecati niti na iznos naknade za prijevremeni povrat kredita, o spornoj se ugovornoj odredbi također nije pregovaralo. Osim što je ova naknada podložna jednostranim promjenama tuženika Addiko Bank d.d., njome su 1. tužitelj ZŽ i 2. tužiteljica PŽ stavljeni u poziciju platiti naknadu za koju ne mogu znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ista ovisiti. Nedvojbeno se ovime stvara značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu 1. tužitelja ZŽ i 2. tužiteljice PŽ. Pritom, kod naplate predmetne naknade tuženik Addiko Bank d.d. ničime nije dokazao da bi imao bilo kakav trošak zbog činjenice prijevremene otplate kredita, nije dokazao visinu eventualnih troškova odnosno eventualne štete koje je navodno pretrpio zbog prijevremene otplate. 1. tužitelj ZŽ i 2. tužiteljica PŽ tvrde da im je temeljem takve, nepoštene odredbe naplaćena naknada za prijevremeni povrat na dan 30. siječnja 2023. godine u iznosu od 2.872,80 €. Da je citirana ugovorna odredba nepoštena pa posljedično tome ništetna utvrđeno je već i pravomoćnom sudskom praksom pa tako ŽS Split odlukom Gž-625/2022 od 14.07.2022. godine, ŽS Rijeka odlukom Gž-1144/2019 od 12.10.2022. godine. Također, Građanski odjel VS RH Zaključkom od 05. studenoga 2020. godine (Zaključak pod točkom 8) zauzima pravno shvaćanje da ugovorna odredba kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu može biti utvrđena ništetnom ako se o toj odredbi nije pregovaralo. U dokaz prethodno navedenog pored uvida u citirane odluke 1. tužitelj ZŽ i 2. tužiteljica PŽ predlažu uvid u detalje prometa računa od 30.01.2023. te po potrebi njihovo saslušanje. Slijedom svega navedenog, predlaže se naslovnom sudu da temeljem provedenih predloženih dokaza donese slijedeću presudu: "1. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 5. stavka 2. Ugovora o kreditu broj 396-105/2006 od 14. travnja 2006. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika, koja glasi: “Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.” 2. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljima iznos od 1.825,16 EUR s osnova ništetne odredbe o jednokratnom trošku obrade kredita, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 14.04.2006. godine do 31.12.2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008. do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. do 31.07.2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. do 31.12.2015. godine po stopi od 8,14% godišnje, od 01.01.2016. do 30.06.2016. godine po stopi od 8,05% godišnje, od 01.07.2016. do 31.12.2016. godine po stopi od 7,88% godišnje, od 01.01.2017. do 30.06.2017. godine po stopi od 7,68% godišnje, od 01.07.2017. do 31.12.2017. godine po stopi od 7,41% godišnje, od 01.01.2018. do 30.06.2018. godine po stopi od 7,09% godišnje, od 01.07.2018. do 31.12.2018. godine po stopi od 6,82% godišnje, od 01.01.2019. pa do isplate po stopi od 6,54% godišnje, odnosno po stopi koja se određuje povećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za 3 postotna poena, a sve u roku od 15 dana. 3. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 8. stavka 2. Ugovora o kreditu broj 396- 105/2006 od 14. travnja 2006. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika, koja glasi: “ U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-bank d.d.” 4. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljima iznos od 2.872,80 EUR s osnova ništetne odredbe o prijevremenoj konačnoj otplati kredita, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 30.01.2023. godine pa do isplate po stopi od 5,50%, odnosno u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena. 5. Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljima troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena."
2. U svom odgovoru na tužbu od 28. kolovoza 2025. tuženik Addiko Bank d.d. konstatira da 1. tužitelj ZŽ i 2. tužiteljica PŽ zahtijevaju od suda donošenje presude kojom se tuženiku Addiko Bank d.d. nalaže isplatiti ukupno 4.697,96 EUR zbog navodno ništetne odredbe članka 5. i članka 8. Ugovora o kreditu broj 396-105/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Tuženik Addiko Bank d.d. prvenstveno ističe kako osporava osnovu tužbenog zahtjeva. Tuženik Addiko Bank d.d. ističe kako je po predmetnom Ugovoru o kreditu naplaćena naknada za obradu kredita dana 25.04.2006. godine u iznosu od 13.751,67 HRK te naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita dana 30.01.2023. godine u iznosu od 2.872,80 EUR. Nadalje, tuženik Addiko Bank d.d. ističe prigovor zastare. Naime, ugovor o kreditu otplaćen je u veljači 2023., a sklopljen 2006. godine. Imajući na umu da su 1. tužitelj ZŽ i 2. tužiteljica PŽ njime dobili na raspolaganje 237.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a tužbenim zahtjevom traže isplatu u iznosu od 4.697,96 EUR, tuženik Addiko Bank d.d. ističe da je u slučaju ništetnosti spornih odredbi (što tuženik Addiko Bank d.d. osporava) riječ o zabrani manjeg značaja u smislu člana 326., stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list NN 35/2005: dalje u tekstu: ZOO 05). Slijedom toga, tuženik Addiko Bank d.d. predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev. Tuženik Addiko Bank d.d. također ističe kako 1. tužitelju ZŽ i 2. tužiteljici PŽ osporava status potrošača. Potom se navodi da u članku 5. Ugovora jasno je navedeno kako se prije isplate kredita korisniku kredita jednokratno odbijaju troškovi u iznosu od 1,25 % iznosa kredita. Stoga je činidba na koju su se 1. tužitelj ZŽ i 2. tužiteljica PŽ obvezali u potpunosti određena. Pitanje određenosti moglo bi se postaviti ako bi ugovorne strane predvidjele da korisnik banci treba nadoknaditi neke troškove, a da pritom nije naveden paušalni iznos koji se plaća na ime te naknade, i to sam ako se pravilima tumačenja ne bi moglo utvrditi na koje se troškove takva odredba unosi. Onoga trenutka kad je iznos naknade kvantificiran, argument neodređenosti otpada. Člankom 1022., stavkom 2. ZOO-a 05 propisano je: Ugovorom o kreditu utvrđuje se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Troškovi obrade kredite jesu uvjeti davanja kredita. To je naknadno potvrdio i zakonodavac. Tako se u članku 2., stavku 1., točki 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 52/16) navodi da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Dakle, nije točno da banka na temelju ugovora o kreditu smije naplatiti samo ugovorenu kamatu, kao što to smatra prvostupanjski sud. Citirana odredba Zakona dokazuje da tomu nije tako jer se izričito navode i druge naknade. Iako taj zakon nije bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, govori u prilog tomu da je tuženik Addiko Bank d.d. na temelju članka 1022., stavka 2. imao pravo naplatiti 1. tužitelju ZŽ i 2. tužiteljici PŽ i druge naknade, što uključuje i troškove obrade kredita. Uz navedeno, tuženik Addiko Bank d.d. posebno ističe kako se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Naime, prema članku 173. stavku 1. Zakona o bankama (NN 84/2002), Banka je dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima. U stavku 3., točki 5. tog članka, navedeno je da Pod informacijama iz stavka 1. ovoga članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se sljedeći podaci: (…) efektivne kamatne stope koje odražavaju ukupnu cijenu kredita, izračunate sukladno propisima Hrvatske narodne banke. Nadalje, prema članku 174. Zakona o bankama, Hrvatska narodna banka može propisati jedinstveni način izračunavanja i iskazivanja cijene kredita i depozita (efektivne stope iz članka 173. stavka 3. točke 5. i stavka 4. točke 5.). Na temelju tog članka Hrvatska narodna banka donijela je Odluku o jedinstvenom iskazivanju efektivne kamatne stope na kredite i depozite (NN 74/03). Dakle, trošak obrade kredita naplaćen je kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Efektivna kamatna stopa (EKS) je kamatna stopa koja odražava sve troškove kredita, uključujući naknade, osiguranja, depozit, i ostale izravno povezane troškove kredita. Ako smatra da je potrebno, tuženik Addiko Bank d.d. predlaže sudu da na temelju članka 12., stavka 2. Zakona o sudovima ("Narodne novine" br. 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22.) zatraži očitovanje (pomoć) Hrvatske narodne banke o tome što je efektivna kamatna stopa i jesu li troškovi obrade kredita njome obuhvaćeni. Tuženik Addiko Bank d.d. ističe kako je ulazna naknada, prema stavu Hrvatske narodne banke dio efektivne kamatne stope koja predstavlja cijenu u smislu članka 84. ZZP-a te se posljedično prema istom ne provode testovi transparentnosti i poštenosti. Također, u članku 173. Zakona o bankama propisano je da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno
provizije koje banka zaračunava korisniku kredita. Tuženik Addiko Bank d.d. naglašava da je navedenu obvezu ispunio. Slijedom navedenog, članak 5. Ugovora o kreditu ugovorna je odredba koja je uvjet davanja kredita i koja se iskazuje kroz efektivnu kamatnu stopu, pa za njezino ugovaranje postoji valjani pravni temelj. Tuženik Addiko Bank d.d. posebno ističe da se predmetna naknada izrijekom navodi u članku 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/2014): Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.U odnosu na tvrdnje 1. tužitelja ZŽ i 2. tužiteljice PŽ o navodnoj nepoštenosti i posljedično ništetnosti sporne ugovorne odredbe, tuženik Addiko Bank d.d. ističe sljedeće. Naime, članak 5. Ugovora o kreditu je jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba. Jasna jer je navedeno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade. Lako uočljiva jer je navedena u članku 5. istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane ostale odredbe Ugovora o kreditu. Naposljetku, graničilo bi s vrijeđanjem kazati da tako sročena odredba nije razumljiva. Time je ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP 03). Takva odredba kao što je već rečeno je jasna i nedvosmislena, u skladu s zakonom i nije podložna jednostranim promjenama od stranke Banke. U pogledu jasnosti i uočljivosti tuženik Addiko Bank d.d. nadodaje kako su 1. tužitelj ZŽ i 2. tužiteljica PŽ te tuženik Addiko Bank d.d. pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja ugovora, te su 1. tužitelju ZŽ i 2. tužiteljici PŽ odnosno klijentu stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja te je tuženik Addiko Bank d.d. postupao sukladno prisilnim propisima i pod nadzorom Hrvatske narodne banke. Nadovezujući se na prethodne tvrdnje za ukazati je kako je člankom 296. stavkom 3. ZOO-a propisano da se odredba istog članka, stavka 1. ne primjenjuje na odredbe općih uvjeta čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja Ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga strana je pritom mogla utjecati na njihov sadržaj – stoga jasno je kako predmetna odredba nije i ne može biti ništetna. Osim činjenice da je 1. tužitelju ZŽ i 2. tužiteljici PŽ sve bilo jasno i da im je prije potpisivanja ugovora iz prezentiran ugovor i njegovi učinci pa tako i u odnosu na predmetnu odredbu, tuženik Addiko Bank d.d. ukazuje kako je Ugovor solemniziran sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu, stoga su 1. tužitelj ZŽ i 2. tužiteljica PŽ potpisivanjem Ugovora iskazali svoju volju za sklapanjem Ugovora pod predočenim uvjetima. Tuženik Addiko Bank d.d. posebno napominje da je naknada koja se odnosi na trošak obrade kredita bila predmet prosudbe Suda Europske unije u kontekstu Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., i to u presudi C- 621/17 od 3. listopada 2019. (Kiss protiv CIB Bank) i presudi C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi Credit Polska SA protiv QJ). U presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. Sud EU zauzeo je stav da ta odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, ali da banka pritom ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu. Tako se u toj odluci izričito navodi: Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Nadalje, u točki 75. presude C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi cerdit Polska SA protiv QJ) Sud EU drugim je riječima ponovio stav koji je zauzeo u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. godine: Doduše, prodavatelj robe ili pružatelj usluge nije obvezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje na temelju ugovornih odredbi snosi potrošač, kao što su to „provizija“ i „početna naknada“. Međutim, kako bi se ispunila obveza transparentnosti, važno je da se priroda usluga koje su stvarno prižene može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Osobito je važno što je u toj presudi Sud EU zauzeo stav da je tzv. ulazna naknada ugovorna odredba koja je izuzeta iz tzv. testa poštenosti u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine. Razlog za to izuzimanje je u tome što ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjerenosti. Tako je u točki 79. navedeno: Kao drugo, kad je riječ o provjeri „primjerenost[i] cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i rob[e], na drugoj”, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je ta kategorija ugovornih odredbi, prema kojima se ne može primijeniti provjera eventualne nepoštenosti, ograničena opsega, s obzirom na to da se odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili objektivan pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti (vidjeti u tom smislu presude od **.**.2014., Z i BŽ, C-26/13, EU:C:2014:282, t. 55. i od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 621/17, EU:C:2019:820, t. 34.). Sumirajući dosad navedeno, prema stavu Suda Europske unije, ako je odredba kojom je banka ugovorila tzv. ulaznu naknadu jasno predočena potrošaču i ako je potrošač shvatio ekonomsku posljedicu njezina ugovaranja, ona je valjana i proizvodi sve pravne učinke. Naprijed navedeno potvrđuje zauzeti stav u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, u kojem Sud EU navodi da se odredba članka 3., članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora” trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Činjenica da je naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak hipotekarnog zajma ne može odrediti da je ona njegova bitna činidba. Nadalje tuženik Addiko Bank d.d. ističe da također u presudi Suda EU C-565/21 zauzet stav da se odredba članka 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da je za ocjenu jasnoće i razumljivosti ugovorne odredbe kojom se predviđa da zajmoprimac plaća naknadu za obradu zahtjeva nadležni sud dužan provjeriti, s obzirom na sve relevantne činjenične elemente, je li zajmoprimcu omogućeno da procijeni ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, shvati prirodu usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove predviđene navedenom odredbom i provjeri da ne postoji preklapanje među različitim troškovima predviđenim ugovorom ili među uslugama za koje se oni naplaćuju. Nadalje je u presudi Suda EU C‑186/16 zauzet stav da se odredba članka 4. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da pojam „glavni predmet ugovora” u smislu te odredbe obuhvaća ugovornu odredbu, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, sadržanu u ugovoru o zajmu u stranoj valuti, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i u skladu s kojom se zajam mora vratiti u istoj stranoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen s obzirom na to da se tom odredbom utvrđuje bitna obveza koja određuje taj ugovor. Slijedom toga, ta odredba ne može se smatrati nepoštenom ako je jasno i razumljivo sastavljena. Suprotan stav, stav da trgovci moraju potrošače obavještavati o svim svojim troškovima i mehanizmima kako su ih utvrdili, po prosudbi tuženika Addiko Bank d.d. doveo bi do nesagledivih ekonomskih posljedica. Tako bi, primjerice, kupac automobila mogao tražiti trgovca da mu objasni koji su sve to troškovi proizvodnje i prodaje automobila i kako su oni alocirani upravo na onaj automobil koji mu se nudi. Dakle, tuženik Addiko Bank d.d. ističe da je jasno i transparentno prikazao trošak svoje usluge koji nije obuhvaćen ugovorenom kamatnom stopom. Ugovorena kamatna stopa predstavlja prihod od plasmana i ne obuhvaća troškove poslovanja, koji se mogu samostalno ugovoriti, kako je to učinjeno u članku 5. Ugovora o kreditu. Najbolja je praksa kreditnih institucija – i to ne samo u Republici Hrvatskoj – operativne troškove (troškovi osoblja, trošak razvoja IT sustava), regulatorne troškove, materijalne troškove (oprema, uredski materijal, informatička oprema, energenti), poštarine i slično, podmirivati kroz posebnu naknadu koja se naplaćuje u postotnom iznosu odobrenog kredita. Time one nisu primorane te troškove uključivati u ugovorenu kamatnu stopu, što bi to tužiteljevom nepotkrijepljenom stavu morale činiti, pa klijentima mogu ponuditi kreditne proizvode s nižom kamatnom stopom. Praksa je pokazala da su one banke koje nisu naplaćivale navedeni trošak obrade kredita u konačnici klijentima ponudile skuplji proizvod. Uostalom, u ovom je slučaju nejasno kako bi to eventualni prikaz strukture naplaćene naknade za troškove obrade kredita mogao utjecati na veći stupanj potrošačeve informiranosti. Naime, u hipotetskoj situaciji da je tuženik Addiko Bank d.d. prije sklapanja Ugovora o kreditu 1. tužitelju ZŽ i 2. tužiteljici PŽ detaljno prikazao strukturu svih troškova, primjerice da su 1. tužitelj ZŽ i 2. tužiteljica PŽ dobili tablicu u kojoj bi bilo prikazano koji iznos od troškova obrade kredita će biti utrošen na hladni pogon, koji na plaće zaposlenika, koji na uredski materijal itd., kako bi to točno utjecalo na stupanj informiranosti 1. tužitelja ZŽ i 2. tužiteljice PŽ glede Ugovora o kreditu koji je sklopio? Naknada za obradu troškova kredita standard je bankarskog poslovanja u svim državama svijeta s razvijenim tržišnim gospodarstvom. Dovoljno je pogledati godišnji izvještaj European Banking Authority (EBA) i uvjeriti se u navedeno. Nakon što je Vrhovni kasacioni sud Republike Srbije u rujnu 2021. godine dopunio svoj stav tako što je jasno kazao da banke imaju pravo naplatiti trošak obrade kredita i da pritom ne moraju prethodno objašnjavati potrošačima strukturu tog troška, Republika Hrvatska ostaje jedina zemlja tržišnog gospodarstva u kojoj se masovno počela dovoditi u pitanje zakonitost predmetne naknade. S tim u vezi tuženik Addiko Bank d.d. napominje da je austrijski Vrhovni sud, Oberste Gerichsthof (OGH) u presudi OGH br. 6ob13/16d od 30. ožujka 2016. preinačio odluke nižestupanjskih sudova koji su usvojili tužbeni zahtjev udruge potrošača i zabranili jednoj poslovnoj banci da u ugovorima o kreditu unosi odredbu o naknadi troškova kredita tako što je odbio taj tužbeni zahtjev i zauzeo stav da banka ima pravo naplaćivati tu naknadu. Isti stav zauzeli su i sudovi Češke Republike (Odluka Najvišeg suda Češke Republike CPJN 203/2013 i Odluka III. US – 3725/13 Ustavnog suda Češke Republike. Tuženik Addiko Bank d.d. naglašava da je bankarski sektor jedan od reguliranijih sektora u gospodarstvu, vjerojatno i najreguliraniji. Tuženik Addiko Bank d.d. je, naime, konstantno pod intenzivnim nadzorom Hrvatske narodne banke, koja nikada nije dovodila u pitanje zakonitost naplaćivanja predmetne naknade, a ni danas je ne dovodi u pitanje – upravo zato što ta naknada predstavlja standard bankarskog poslovanja u cijelom svijetu. Ako sud unatoč dosad navedenome sud odluči provoditi tzv. poštenosti prema članku 81., stavku 1. ZZP-a 03, u kojemu je navedeno kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tuženik Addiko Bank d.d. ističe sljedeće. Također, tuženik Addiko Bank d.d. u spis dostavlja i dokument – odluku banke o naplati usluga banaka u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora. Drugo, tuženik Addiko Bank d.d. ističe kako 1. tužitelj ZŽ i 2. tužiteljica PŽ nisu iznijeli niti jednu tvrdnju u prilog tome da je sporna ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja na njihovu štetu. Naime, konkretizacija tih načela nije zamišljena tako da se ona samo prepišu iz zakona s „konstatacijom“ da je tome tako. Zaključno, tuženik Addiko Bank d.d. ukazuje na sudsku praksu koja potvrđuje dosadašnje navode. Trgovački sud u Osijeku u presudi P-2/2021 28. travnja 2022. u točki 46. obrazloženja
presude odbio je tuženi zahtjev za utvrđivanje „ulazne naknade“ ništetnom sa sljedećim obrazloženjem: „Sud je utvrdio kako se u konkretnom slučaju radi o jednokratnoj naknadi koja se na temelju čl. 173. st. 1. Zakona o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovdje spornog Ugovora, zaračunavala korisniku kredita, a sama odredba Ugovora je jasna, nedvosmislena, u skladu sa zakonskim propisom i nije podložna jednostranim promjenama od strane tuženika, iz čega proizlazi kako čl. 7. ovdje spornog Ugovora nije ništetan.“ Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž-2437/2022 od 24. svibnja 2023. potvrdio je spomenutu presudu Trgovačkog suda u Osijeku: „28. Naime, odredbom čl. 173. st. 1. Zakona o bankama („Narodne novine“ broj 84/02) propisano je kako je banka dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, dok je st. 3. t. 4. istog članka propisano kako pod informacijama iz st. 1. predmetnog članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se i podaci o naknadama, odnosno provizijama koje (osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi) banka zaračunava korisniku kredita. 29. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o jednokratnoj naknadi koja se na temelju odredbe čl. 173. st. 1. Zakona o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovdje spornog Ugovora, zaračunavala korisniku kredita, a sama odredba Ugovora je jasna, nedvosmislena, u skladu sa zakonskim propisom i nije podložna jednostranim promjenama od strane tuženika.“ Nadalje, Županijski sud u Splitu je u presudi poslovni broj Gž-279/2023 od 8. ožujka 2023. preinačio prvostupanjsku presudu sa sljedećim obrazloženjem: „Međutim, suprotno stajalištu prvostupanjskog suda, s obzirom da su u spornoj odredbi čl. 6.1. ugovora odnosno aktima koji predstavljaju sastavni dio ugovora i tužitelju su uručeni te da su tužitelju predočeni razlozi i pojedinosti vezane za naknadu za obradu kredita, pa kako je ta odredba jasna, uočljiva, razumljiva i ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja odnosno nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja, to je pravilno pravilnom primjenom odredaba čl. 81. i čl. 87. ZZP/03 i odredaba čl. 96., čl. 97. i čl. 99. ZZP/07 te čl. 3-4., čl. 272. i čl. 323. ZOO-a tužbeni zahtjev trebalo u cijelosti odbiti kao neosnovan“. Izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH (1/04) održane 05. ožujka 2004., Su- IV-222/04 koji kaže da „ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva“. Što znači da čak i u slučaju kada bi bio opravdan zahtjev za povrat plaćenog (što tuženik osporava), tužitelju ne bi pripadale zatezne kamate od dana naplaćene naknade. Ujedno tuženik Addiko Bank d.d. ističe kako u prilog dosadašnjih tvrdnji dodatno predlaže izvršiti uvid
u sudsku praksu: a) uvid u presudu Županijskog suda u Splitu, poslovni broj: Gž- 230/2023-3 od 09. veljače 2023. godine, b) uvid u presudu VSRH, poslovni broj: Rev- 2781/2011 od 16. ožujka 2015. i c) uvid u presudu Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj: P-517/2018 od 05. ožujka 2020. godine. U odnosu na članak 8. Ugovora o kreditu ponajprije tuženik Addiko Bank d.d. ističe kako osporava pravnu osnovu tužbenog zahtjeva. Tuženik Addiko Bank d.d. ističe da je sporna ugovorna odredba transparentno ugovorena, na lako uočljiv i razumljiv način u članku 8. Ugovora o kreditu. Osim toga, kreditni referent i javni bilježnik koji je solemnizirao ugovor, jasno su dali 1. tužitelju ZŽ i 2. tužiteljici PŽ do znanja da će u slučaju eventualne prijevremene otplate kredita biti naplaćena posebna naknada. Pri tome mu je objašnjeno i u kojem iznosu. Člankom 1022., stavkom 2. ZOO-a 05 propisano je: Ugovorom o kreditu utvrđuje se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Troškovi za prijevremenu otplatu kredita jesu uvjeti davanja kredita. Tuženik Addiko Bank d.d. naglašava da je to naknadno potvrdio i zakonodavac. Tako se u članku 2., stavku 1., točki 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 52/16) navodi da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Dakle, nije točno da banka na temelju ugovora o kreditu smije naplatiti samo ugovorenu kamatu, kao što to smatra prvostupanjski sud. Citirana odredba Zakona dokazuje da tomu nije tako jer se izričito navode i druge naknade. Iako taj zakon nije bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, govori u prilog tomu da je tuženik Addiko Bank d.d. na temelju članka 1022., stavka 2. imao pravo naplatiti 1. tužitelju ZŽ i 2. tužiteljici PŽ i druge naknade, što uključuje i troškove prijevremene otplate kredita. Tuženik Addiko Bank d.d. posebno ističe da se predmetna naknada izrijekom navodi u članku 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/2014): Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja. Naime, članak 8. Ugovora o kreditu je jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba. Jasna jer je navedeno da u slučaju prijevremene otplate kredita banka mora obavijestiti najmanje 30 dana unaprijed te da je banka ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Banke koja se dostavlja u privitku. Lako uočljiva jer je navedena u članku 8. istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane ostale odredbe Ugovora o kreditu. Naposljetku, graničilo bi s vrijeđanjem kazati da tako sročena odredba nije razumljiva. Time je ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača te je pitanje raskida uređeno sukladno članku 81. istog zakona – a koje uvjete je tuženik Addiko Bank d.d. ispunio (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP 03). Takva odredba kao što je već rečeno je jasna i nedvosmislena, u skladu s zakonom i nije podložna jednostranim promjenama od stranke Banke. Navedena naknada odnosno činidba je odrediva u smislu članka 50. Zakona o obveznim odnosima jer članak 8. Ugovora jasno navodi izvor temeljem kojeg će se sporna naknada obračunati i ne može se smatrati neodredivom. Takva odredba kao što je već rečeno je jasna i nedvosmislena, u skladu s zakonom i nije podložna jednostranim promjenama od stranke Banke. U pogledu jasnosti i uočljivosti tuženik Addiko Bank d.d. nadodaje kako su 1. tužitelj ZŽ i 2. tužiteljica PŽ te tuženik Addiko Bank d.d. pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja ugovora, te su 1. tužitelju ZŽ i 2. tužiteljici PŽ odnosno klijentu stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja te je tuženik Addiko Bank d.d. postupao sukladno prisilnim propisima i pod nadzorom Hrvatske narodne banke. Nadovezujući se na prethodne tvrdnje za ukazati je kako je člankom 296. stavkom 3. ZOO-a propisano da se odredba istog članka, stavka 1. ne primjenjuje na odredbe općih uvjeta čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja Ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga strana je pritom mogla utjecati na njihov sadržaj – stoga jasno je kako predmetna odredba nije i ne može biti ništetna. Ujedno, tuženik Addiko Bank d.d. napominje osim što je postupao po predmetnim odredbama ZOO-a, Zakona o bankama, postupao je i sukladno članku 302. stavak 3. Zakona o kreditnim institucijama koji izričito navodi da prija sklapanja Ugovora kreditna institucija dužna je potrošaču predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Kada je riječ o sklapanju ugovora o kreditu, kreditna institucija dužna je prije sklapanja ugovora i drugim sudionicima kreditnog odnosa (sudužnicima, založnim dužnicima i jamcima) predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne informacije o uvjetima ugovora iz kojih će im biti vidljiva prava i obveze ugovornih strana te ih upozoriti na pravnu prirodu sudužništva odnosno jamstva, kao i na pravo kreditne institucije da poduzme naplatu svojih potraživanja od
svih sudionika kreditnog odnosa. Osim činjenice da je 1. tužitelju ZŽ i 2. tužiteljici PŽ sve bilo jasno i da im je prije potpisivanja ugovora iz prezentiran ugovor i njegovi učinci pa tako i u odnosu na predmetnu odredbu, tuženik Addiko Bank d.d. ukazuje kako je Ugovor solemniziran sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu, stoga je tužitelj potpisivanjem Ugovora iskazao svoju volju za sklapanjem Ugovora pod predočenim uvjetima. U članku 173. Zakona o bankama propisano je da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita. Tuženik Addiko Bank d.d. naglašava da je on navedenu obvezu ispunio. Na 1. tužitelju ZŽ i 2. tužiteljici PŽ je teret dokazivanja ako tvrdi suprotno. Izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH (1/04) održane 05. ožujka 2004., Su-IV-222/04 koji kaže da „ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva“. Što znači da čak i u slučaju kada bi bio opravdan zahtjev za povrat plaćenog (što tuženik Addiko Bank d.d. osporava), 1. tužitelju ZŽ i 2. tužiteljici PŽ ne bi pripadale zatezne kamate od dana naplaćene naknade. Naknada za prijevremenu otplatu kredita nije nikakav „hrvatski izum“. Riječ je, naime, o naknadi koju banke u cijelom svijetu oduvijek i redovito naplaćuju. Tako se, primjerice, u Mišljenju Europskog gospodarskog i socijalnog odbora, Aneks br. 3 uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU-a, navodi se: „Pravo na prijevremeni povrat izvor je potencijalnog gubitka za hipotekarnog zajmodavca jer se hipotekarni zajmodavac suočava s troškovima otplate kredita te ovisno o vrsti proizvoda, refinanciranja i administrativnih troškova“. Isto zaključak navodi se i na 2. stranici Zelene knjige: hipotekarni krediti u EU-u. Novac s kojim tuženik Addiko Bank d.d. posluje je novac za koji se on zadužio kod svoje matične banke na inozemnom tržištu. Tuženik Addiko Bank d.d. matičnoj banci za to plaća kamatu. Ne zadužuje se beskamatno. Kako tuženik Addiko Bank d.d. ne može prijevremeno otplatiti kredit svojoj matičnoj banci - dakle nastavlja plaćati kamatu matičnoj inozemnoj banci do kraja ugovornog odnosa i nema mogućnost prijevremenog povrata sredstava - u slučaju prijevremene otplate trpi financijsku štetu. To je, ukratko, razlog zašto je član 1024. ZOO-a 05 glasio: Odustajanje od ugovora i vraćanje kredita prije roka Član 1024.
(1) Korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit. (2) Korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. (3) U oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. (4) U slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamatu za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada je po ugovoru trebalo da bude vraćen. Stoga u skladu s prethodno navedenim tuženik Addiko Bank d.d. dostavlja simulaciju kamata koje bi dospjele, a da ugovor o kreditu nije isplaćen ranije. Iz navedenog je vidljivo da je banka pretrpjela štetu na ime kamata koje bi uprihodila da su 1. tužitelj ZŽ i 2. tužiteljica PŽ tužitelj nastavili otplaćivati ugovor sukladno uvjetima sklapanja. Zakonska odredba identičnog sadržaja nalazila se i u Zakonu o obveznim odnosima iz 1978. godine, koji je nastao u drugom ekonomskom sustavu. Dakle, zakonodavac je i tada imao na umu da banke uslijed prijevremene otplate kredita trpe financijsku štetu koju korisnici kredita moraju naknaditi kako bi bankarski sustav mogao uredno funkcionirati. Naknada za prijevremenu otplatu kredita višedeseljetni je standard bankarskog poslovanja u svim zemljama s razvijenim tržišnim gospodarstvom. Hrvatska narodna banka, koja kao regulator strogo nadzire tuženikovo poslovanje, nikada nije dovela u pitanje zakonitost ugovaranja predmetne naknade. Tuženik Addiko Bank d.d. ističe kako je u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. Sud EU zauzeo stav da ta odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, ali da banka pritom ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu. Tako se u toj odluci izričito navodi: Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Ujedno na predmetne okolnosti o valjanosti, potrebi i osnovi naplate predmetne naknade tuženik Addiko Bank d.d. u spis dostavlja ovjerenu izjavu LŽ P i svjedokinje EŽ o načinu i razlozima naplate naknade za prijevremenu otplatu kredita. Zaključno, po pitanju ne osnovanosti naplate naknade za prijevremenu (potpunu ili djelomičnu otplatu kredita) tuženik Addiko Bank d.d. ističe kako je opsežna sudska praksa zauzela svoj stav da je tuženik Addiko Bank d.d. imao pravni temelj za naplatu predmetne naknade te u spis dostavlja odnosno predlaže uvid u sljedeće presude: 1) presudu Visokog trgovačkog suda RH, Pž-4105/2021 od 07.rujna 2022. godine, 2) presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda RH, Pž-4595/2021 od 26. travnja 2022. godine, 3) presudu Županijskog suda u Varaždinu, Gž-1245/2022 od 22. rujna 2022. godine, 4) presudu Županijskog suda u Bjelovaru, Gž-93/2022 od 30. lipnja 2022. godine, 5) presudu Visokog trgovačkog suda RH, Pž-1558/2017-4 od 10. lipnja 2022. godine, 6) presudu Visokog trgovačkog suda RH, Pž-532-2018-3 od 09. lipnja 2020., 7) presudu Županijskog suda u Puli, posl. br. Gž-311/2018, 8) presudu VSRH posl.br. Rev- 1147/2002 od 21.9.2004., 9) presudu VSRH posl.br. Rev-2288/2000 od 28.1.2004., 10) presudu VSRH posl.br. Rev-2781/2011 od 16.6.2015., 11) rješenje Županijskog suda u Osijeku br. Gž-2551/2021 od 19.05.2022., 12) presudu Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž-93/2022 od 30.06.2022, 13) presudu Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. Gž-104/2023-2 od 04.05.2023., 14) odluku Vrhovnog suda, Revt-304/11 od 4. travnja 2012, 15) odluku Vrhovnog suda, Revt-304/11 od 4. travnja 2012., 16) odluku Vrhovnog suda, Revt-304/11 od 4. travnja 2012, 17) odluku Vrhovnog suda, Revt-304/11 od 4. travnja 2012., 18) odluku Vrhovnog suda, Revt-304/11 od 4. travnja 2012., 19) odluku Vrhovnog suda, Revt-304/11 od 4. travnja 2012, 20) odluku Vrhovnog suda, Revt-304/11 od 4. travnja 2012., 21) odluku Vrhovnog suda, Revt- 304/11 od 4. travnja 2012., 22) presudu Županijskog suda Splitu posl. broj Gž- 1215/2020 od 24.02.2021., 23) rješenje Županijskog suda Velikoj Gorici posl. broj Gž-464/2019 od 24.09.2020., 24) rješenje Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gž- 6062/2017- 2, 25) presudu Županijskog suda u Puli, posl. br. Gž-311/2018, 26) presudu VSRH posl.br. Rev-1147/2002 od 21.9.2004., 27) presudu VSRH posl.br. Rev-2288/2000 od 28.1.2004., 28) presudu VSRH posl.br. Rev-2781/2011 od 16.6.2015., 28) rješenje Županijskog suda u Osijeku br. Gž-2551/2021 od 19.05.2022. i 29) presudu Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž-93/2022 od 30.06.2022. Slijedom svega navedenog, posebice uzimajući u obzir pravni temelj za naplatu naknade te dostavljenu sudsku praksu, tuženik Addiko Bank d.d. predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan i obveže 1. tužitelja ZŽ i 2. tužiteljice PŽ da tuženiku Addiko Bank d.d. naknadi troškove parničnog postupka.
3. U dokaznom postupku ovaj sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka), ZŽ (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita), PŽ (u daljnjem tekstu: Sudužnik), ŠŽ (u daljnjem tekstu: Založni dužnik) i Obrta [obrt] vlasništvo ZŽ (u daljnjem tekstu: Jamac platac) broj: 396-105/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 14. travnja 2006. (list sudskog spisa od broja 7 do 15) kao i svu drugu dokumentaciju koju su dostavile stranke.
4. Uvidom u Ugovor o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka), ZŽ (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita), PŽ (u daljnjem tekstu: Sudužnik), ŠŽ (u daljnjem tekstu: Založni dužnik) i Obrta [obrt] vlasništvo ZŽ (u daljnjem tekstu: Jamac platac) broj: 396- 105/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 14. travnja 2006. ovaj sud je utvrdio da u čl. 5. st. 2. se navodi da prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita dok u čl. 8. st. 2. se navodi da u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.
5. U svom odgovoru na tužbu od 28. kolovoza 2025. kao i u podnesku od 8. listopada 2025. tuženik Addiko Bank d.d. je učinio nespornim kako je sukladno Ugovoru o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka), ZŽ (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita), PŽ (u daljnjem tekstu: Sudužnik), ŠŽ (u daljnjem tekstu: Založni dužnik) i Obrta [obrt] vlasništvo ZŽ (u daljnjem tekstu: Jamac platac) broj: 396-105/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 14. travnja 2006. naknada za obradu kredita naplaćena 25.04.2006. u iznosu od 13.751,67 HRK ili 1.825,16 €, a naknada za prijevremenu otplatu kredita 30.01.2023. u iznosu od 2.872,80 EUR.
6. Na ročište dana 22. listopada 2025. pristupila je samo punomoćnica 1. tužitelja ZŽ i 2. tužiteljice PŽ dok punomoćnici tuženika Addiko Bank d.d. iako su bili uredno pozvani nisu pristupili ili opravdali svoj izostanak. Na tom ročištu punomoćnica 1. tužitelja ZŽ i 2. tužiteljice PŽ je učinila nespornom tvrdnju tuženika Addiko Bank d.d. iz njegovog podneska od 08. listopada 2025. da je naknada za obradu kredita 1. tužitelja ZŽ i 2. tužiteljice PŽ naplaćena dana 24.04.2006. u iznosu od 13.751,67 HRK, a naknada za prijevremenu otplatu kredita dana 31.01.2023. u iznosu od 2.872,80 EUR. Iz navedenih razloga punomoćnica 1. tužitelja ZŽ i 2. tužiteljice PŽ smatra da je činjenično stanje nesporno tako da između stranaka je samo sporna pravilna primjerna materijalnog prava. Punomoćnica 1. tužitelja ZŽ i 2. tužiteljice PŽ je predložila da se odmah na tom ročištu zaključi kako prethodni postupak tako i glavnu raspravu i donese presudu na temelju stanja u spisu. Naglašava se da 1. tužitelj ZŽ i 2. tužiteljica PŽ nisu imali točne podatke kada je naplaćena ulazna i izlazna naknada. Iz navedenih razloga ispravlja se točka 2. tužbenog zahtjeva 1. tužitelja ZŽ i 2. tužiteljice PŽ na način da utuženi iznos od 1.825,16 eura dospijeva dana 25.04.2006. a ne 14.04.2006. Također i u točki 4. tužbenog zahtjeva 1. tužitelja ZŽ i 2. tužiteljice PŽ iznos od 2.872,80 eura dospijeva dana 31.01.2023. a ne dana 30.01.2023. U smislu čl. 7. st. 1. Zakon o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014 i 70/2019, 80/2022 i 114/2022, 155/2023 u daljnjem tekstu: ZPP) sud je upozorio punomoćnicu 1. tužitelja ZŽ i 2. tužiteljice PŽ da su same stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice budući sukladno čl. 352. st. 1. ZPP-a u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti. Budući na ročištu 22. listopada 2025. stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga to je ovaj sud na tom ročištu i zaključio glavnu raspravu u ovoj parnici. Naime sud više nije ovlašten provoditi bilo kakve dokaze po službenoj dužnosti (osim iznimno u slučajevima taksativno propisanim ZPP-om) već može sukladno čl. 220. st. 2. ZPP-a odlučiti samo o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. U svojoj završnoj riječi punomoćnica 1. tužitelja ZŽ i 2. tužiteljice PŽ je predložila usvajanje tužbenog zahtjeva 1. tužitelja ZŽ i 2. tužiteljice PŽ u cijelosti.
7. Na temelju tako provedenog postupka ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, sukladno članku 8. ZPP-a po prosudbi ovoga suda tužbeni zahtjev 1. tužitelja ZŽ i 2. tužiteljice PŽ je djelomično osnovan.
8. Odredba čl. 3. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003 te u daljnjem tekstu ZZP) je određivala da potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz sadržaja Ugovora o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka), ZŽ (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita), PŽ (u daljnjem tekstu: Sudužnik), ŠŽ (u daljnjem tekstu: Založni dužnik) i Obrta [obrt] vlasništvo ZŽ (u daljnjem tekstu: Jamac platac) broj: 396-105/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 14. travnja 2006. proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku Addiko Bank d.d. koji niti ne tvrdi da se ne bi radilo o potrošačkom ugovoru o kreditu, a i u čl. 2. toga ugovora razvidno je da se radi o stambenom kreditu.
9. Tuženik Addiko Bank d.d. niti tvrdi, a niti dokazuje da je sa 1. tužiteljem SŽ i 2. tužiteljicom PŽ uopće pregovarao oko nekoj naknadi za obradu kredita kao i o nekoj naknadi ukoliko 1. tužitelj ZŽ i 2. tužiteljica PŽ prijevremeno otplate kredit. Također tuženik Addiko Bank d.d. nije niti pokušao dokazati da su 1. tužitelj ZŽ i 2. tužiteljica PŽ bili upoznati s priloženom Odlukom uprave Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (list sudskog spisa od broj 178 do 204) a niti je razvidno kada je ta odluka donesena. Po prosudbi ovoga suda u konkretnom slučaju čl. 5.st. 2. i čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka), ZŽ (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita), PŽ (u daljnjem tekstu: Sudužnik), ŠŽ (u daljnjem tekstu: Založni dužnik) i Obrta [obrt] vlasništvo ZŽ (u daljnjem tekstu: Jamac platac) broj: 396- 105/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 14. travnja 2006. o kojem se nije pojedinačno pregovaralo, prouzročio je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Naime, očito je da 1. tužitelj ZŽ i 2. tužiteljica PŽ niti na koji način nisu mogli utjecati na sadržaj čl. . st. 2. i čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka), ZŽ (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita), PŽ (u daljnjem tekstu: Sudužnik), ŠŽ (u daljnjem tekstu: Založni dužnik) i Obrta [obrt] vlasništvo ZŽ (u daljnjem tekstu: Jamac platac) broj: 396- 105/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 14. travnja 2006. u svezi visine tzv. ulazne naknade za obradu kredita i tzv. izlazne naknade kod prijevremene otplate kredita nego joj je to ponuđeno po načelu „uzmi ili ostavi“.
10. Po prosudbi ovoga suda 1. tužitelj ZŽ i 2. tužiteljica PŽ uopće nisu bili kao potrošači informirani o parametrima koji utječu na visinu naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Naime u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 101/17) od 12. listopada 2017. godine propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim, tuženik Addiko Bank d.d., koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu 1. tužitelja ZŽ i 2. tužiteljice PŽ kao potrošača. Za ovaj sud nije sporno da tuženik Addiko Bank d.d. kao trgovac prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita je imao određenih troškova tj. razni operativni troškovi i materijalni troškovi, kao što su troškovi djelatnika banke uključenih u svakoj pojedinoj fazi odobravanja kredita, što uključuje pregovaranje sa strankama, prikupljanje osnovnih podataka o klijentu, davanje potrebnih informacija o vrsti kredita, uvjetima kredita, kreditnoj sposobnosti, dokumentaciji koju je potrebno pribaviti, provjera te dokumentacije, kreditne zaduženosti kroz baze podataka, kao što je registar obveza po kreditima i slično, sastavljanje ugovora o kreditu i potrebnih instrumenata osiguranja kredita, unošenje potrebnih podataka u aplikaciju tuženika Addiko Bank d.d. za obradu kreditnih zahtjeva i slično. Međutim, sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita očito znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu tj. da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik Addiko Bank d.d. imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer primjerice trošak rada djelatnika banke, trošak informatičke opreme, trošak razmjene podataka ili baze podataka, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita. Isto tako nejasno je iz kojeg razloga bi se trošak rada djelatnika banke uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer se u opis poslova radnog mjesta savjetnika za građanstvo ili nekog sličnog naziva se notorno ubraja razgovor s klijentima, informacije o svim uvjetima kredita, ali isto tako i sama obrada kredita. Tuženik Addiko Bank d.d. niti ne tvrdi da bi plaća djelatnika banke koji je s klijentima radio na zaključenju ugovora o kreditu uopće ovisila o broju kreditnih zahtjeva ili visini kredita koje je ukupno uspio plasirati taj mjesec, ili da bi djelatnik banke dobivao nikakve bonuse, već očito mu je plaća bila fiksna nezavisno od prethodno navedenih okolnosti. Prema shvaćanju ovog suda, nije nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Odredbom čl. 269. st. 1. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005 te u daljnjem tekstu skraćeno ZOO) propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. U svjetlu navedenih odredbi proizlazi da je predmetna ugovorna odredba neodrediva jer ugovor ne sadrži jasno definirane parametri o načinu određivanja i izračunu visine te naknade pa je ugovorna odredba ništetna i u smislu odredbe čl. 270. ZOO-a. Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude u točki I. Zaključno primjenom odredbe čl. 96. st. 1. ZZP-a odnosno čl. 81. st. 1. ZZP-a po prosudbi ovoga suda odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka), ZŽ (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita), PŽ (u daljnjem tekstu: Sudužnik), ŠŽ (u daljnjem tekstu: Založni dužnik) i Obrta [obrt] vlasništvo ZŽ (u daljnjem tekstu: Jamac platac) broj: 396-105/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 14. travnja 2006. kojom je ugovoreno plaćanje tkz. ulazne naknade za obradu kredita je ništetna i teško razumljiva jer nije dokazano da je u vrijeme sklapanja ugovora 1. tužitelj ZŽ i 2. tužiteljica PŽ su bili upoznati sa parametrima koji utječu na visinu navedene naknade o čemu su 1. tužitelj ZŽ i 2. tužiteljica PŽ kao potrošači morali biti informirana. Naime, odluke o visini te naknade je jednostrano donosio sam tuženik Addiko Bank d.d., a o tome sa 1. tužiteljem SŽ i 2. tužiteljicom PŽ nije pregovarao te je tako kao jača strana ugovornog odnosa postupio nepošteno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. i 5. ZOO-a što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu 1. tužitelja ZŽ i 2. tužiteljice PŽ kao potrošača pa je navedena odredba ništetna u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a. Naime, na ugovor o kreditu kao dvostrani pravni posao se primjenjuju temeljna načela obveznog prava, dakle ravnopravnost sudionika u obveznom odnosu, načelo jednake vrijednosti činidbi, načelo savjesnosti i poštenja te načelo zabrane zlouporabe prava. U navedenom smislu očitovao se je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojo presudu poslovni broj Rev 673/2023-2 13. veljače 2024. te iz svih navedenih razloga valjalo je u cijelosti prihvatiti deklaratorni dio tužbenog zahtjeva 1. tužitelja ZŽ i 2. tužiteljice PŽ.
11. Prema utvrđenju ovoga suda 1. tužitelj ZŽ i 2. tužiteljica PŽ su bili informirani o tome da će u slučaju prijevremene otplate kredita morati platiti jednokratnu naknadu ali nisu bila informirani o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Nadalje ta naknada je ovisila o jednostranoj odluci same banke tj. sukladno odluci samog tuženika Addiko Bank d.d. u trenutku prijevremenog povrata. Naime tuženik Addiko Bank d.d. se poziva na svoje odluke na koje po prirodi stvari 1. tužitelj ZŽ i 2. tužiteljica PŽ niti na koji način ne mogu utjecati. Nadalje radi se o tipskom ugovoru tako da o čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu između Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka), ZŽ (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita), PŽ (u daljnjem tekstu: Sudužnik), ŠŽ (u daljnjem tekstu: Založni dužnik) i Obrta [obrt] vlasništvo ZŽ (u daljnjem tekstu: Jamac platac) broj: 396-105/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 14. travnja 2006. stanke uopće nisu niti pregovarale nego su 1. tužitelju ZŽ i 2. tužiteljici PŽ kako te tako i ostale odredbe ugovora bile ponuđene po načelu "uzmi li ostavi". Dakle predmetnom ugovorom odredbom u značajnoj mjeri je narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu 1. tužitelja ZŽ i 2. tužiteljice PŽ kao potrošača. Napominje se da su ništetnim utvrđene odredbe ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i dr., jer banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa da stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude pod točkom III.
12. Ovaj sud prihvaća pravni stav dr. sc. LŽ dipl.iur. u članku “Stjecanje bez osnove” koji je objavljen u Aktualnostima hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Godišnjak 27., Zagreb, 2020. u kojem se navodi: “...Dakle, zahtjev za utvrđivanje ništetnosti te zahtjev za ostvarivanje pojedinačnog restitucijskog zahtjeva iz ništetnog posla dva su različita zahtjeva koja služe različitoj svrsi, pa su time podvrgnuta različitim pravilima: zahtjevom za utvrđivanje ništetnosti štite se javni interesi pa je jasno da taj zahtjev ne može biti vremenski ograničen. S druge strane, zahtjevom za ostvarivanje pojedinačnog restitucijskog zahtjeva iz ništetnog posla štiti se privatni interes vjerovnika, pa je jasno da taj zahtjev mora biti ograničen opravdanim interesima dužnika te pravne sigurnosti općenito. Zbog toga ostvarivanje toga zahtjeva, za razliku od zahtjeva za utvrđivanjem ništetnosti, ograničeno je zastarnim rokom koji počinje teći od trenutka stjecanja bez osnove. Tumačenjem prema kojem bi restitucijski zahtjev iz ništetnih poslova započeo zastarijevati tek od utvrđenja ništetnosti neprimjereno bi se poistovjetilo privatni interes pojedinog vjerovnika s javnim interesom, čime bi se ujedno značajno narušila ravnoteža interesa vjerovnika i dužnika te pravna sigurnost općenito, jer vjerovnikova tražbina ne bi zastarjevala sve dok se on ne bi odlučio pokrenuti postupak za utvrđivanje ništetnosti.....” Štoviše po mišljenju ovoga suda to bi moglo čak i poticati takovog vjerovnika da namjerno što duže prolongira neku parnicu radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu ili radi postavljenja restitucijskog zahtijeva zbog povrata svih novčanih iznosa koje je dužnik stekao bez pravne osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi i to sa zakonskim zateznim kamatama od stjecanja svakog takovog pojedinog novčanog iznosa pa do isplata. Budući su zakonske zatezne kamate daleko veće od kamata koje bilo koja banka daju na neku oročenu štednju pa čak i daleko više nego što banke ugovaraju visinu kamate kod odobravanja kredita svojim klijentima od takvog svoga nesavjesnog postupanja očito je da bi takav vjerovnik samo neosnovano stjecao imovinsku korist.
13. U odnosu na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., ovaj sud napominje da je upoznat s tim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao i s kasnijim pravnim shvaćanjem tog suda sa sjednice Građanskog odjela tog suda broj Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022. prema kojem pokretanjem parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima, no upravo zbog toga što u postupku koji je vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012, se uopće nije odlučivalo o ništetnosti ugovornih odredbi o ništetnosti tkz. ulazne naknade za obradu kreditnog zahtjeva kao i naknade kod prijevremene otplate kredita to se potonje pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske ne može primijeniti u ovom sporu.
14. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (odnosno članka 104. stavka 1. ranijeg Zakona o obveznim odnosima – „Narodne novine” broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kao prvo valja primijetiti da kod svojih pravnih shvaćanja Vrhovni sud Republike Hrvatske uopće svoja pravna shvaćanja ne obrazlaže kao niti to zbog čega je došlo do promijene njegovih pravnih shvaćanja iako se sami propisi nisu mijenjali. Međutim, prema pravnom shvaćanju ovog suda, i u slučaju kada se ne radi o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, nego o restitucijskom zahtjevu kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora sklopljenog između osoba koje nisu potrošači, zastarijevanje započinje teći trenutkom primitka ispunjenja jer je upravo primitkom ispunjenja povećana imovina jedne stranke te je od tada druga stranka mogla tražiti vraćanje onog što je stečeno bez osnove (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-1705/92 od 20. srpnja 1993.). Naime, primitkom ispunjenje po osnovi ništetnog ugovora, a s obzirom na to da je ugovor nevaljan ex tunc, dio imovine jedne osobe (jedne ugovorne stranke) je prešao u imovinu druge osobe (druge ugovorne stranke) no za taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda ili druge nadležne vlasti ili zakonu slijedom čega se radi o stjecanju bez osnove u smislu članka 1111. stavka 1. ZOO-a. Upravo zbog navedenog, to potraživanje zastarijeva u općem (petogodišnjem) zastarnom roku iz članka 225. ZOO-a, što u ovom predmetu i nije sporno. Nadalje, premda se sukladno članku 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnost ne gasi, a što znači da stranka (i ne samo stranka nego i svaka zainteresirana osoba prema članku 327. stavku 1. ZOO-a može deklaratornim tužbenim zahtjevom tražiti utvrđenje ništetnosti ugovora bez ograničenja razdoblja do kojeg može podnijeti takvu tužbu, da bi stranka mogla ostvarivati restitucijski zahtjev za povratom onog što je dala drugoj stranci na temelju takvog ugovora, kondemnatorni restitucijski tužbeni zahtjev mora podnijeti unutar općeg zastarnog roka jer se u protivnom izlaže opasnosti da zbog prigovora zastare protivne stranke tužbeni zahtjev bude odbijen.
15. Naime, za razliku od Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji početak zastarijevanja određuje s danom pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništetnost ugovora/pojedine ugovorne odredbe utvrđena ili na drugi način ustanovljena, ovaj sud smatra da stranka koja kondemnatornim tužbenim zahtjevom potražuje naknadu onog što je dala protivnoj stranci uopće (prethodno) ne mora podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti. Ovo upravo zbog toga što sud i u postupku pokrenutim kondemnatornom tužbom po službenoj dužnosti u smislu članka 327. stavka 1. ZOO-a mora ispitati je li ugovor/pojedina odredba ugovora ništetna (neovisno o tome što o ništetnosti u tom postupku ne donosi posebnu odluku). Uzgred se napominje da prema uobičajenoj sudskoj praksi tužitelj i nema pravnog interesa za podnošenjem nekog deklaratornog tužbenog zahtjeva ukoliko može odmah postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev. Međutim, ovaj sud nije odbacio deklaratorne tužbene zahtjeve 1. tužitelja ZŽ i 2. tužiteljice PŽ budući većina drugostupanjskih sudova u takvim slučajevima ukida prvostupanjsku odluku kojom se tužba tužitelja odbacuje uz obrazloženju da treba donijeti meritornu sudsku odluku.
16. Naime, kada bi stranka koja je nešto predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru tužbenim zahtjevom podnesenim sudu na primjer, 50 godina nakon prestanka ugovora ispunjenjem obveze, zatražila utvrđenje ništetnosti ugovora te ishodila pravomoćnu sudsku odluku (kojom bi bila utvrđena ništetnost), ona bi u daljnjem roku od pet godina kondemnatornim tužbenim zahtjevom mogla zatražiti povrat onoga što je dala po tom ugovoru. Time bi se u potpunosti dezavuirala sama svrha instituta zastare restitucijskog potraživanja jer zastara tog potraživanja de facto (gotovo) nikada ne bi nastupila odnosno nastupila bi kada to jednostrano odluči sam vjerovnik, a što je protivno i pravnoj sigurnosti jer bi dužnik uvijek bio u neizvjesnosti upravo zbog vjerovnikova prava da vječno potražuje povrat po članku 323. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima.
17. Upravo zbog navedenog, mišljenje je ovog suda da stranka koja je dio svoje imovine predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru, ukoliko želi restitucijskim zahtjevom potraživati povrat te imovine, mora u općem zastarnom roku a) postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev za povratom te imovine ili b) u tom roku podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti ugovora/pojedine ugovorne odredbe kako bi u smislu članka 241. Zakona o obveznim odnosima tom tužbom prekinula tijek zastarijevanja svog potraživanja iz članka 323. stavka 1. tog Zakona. Ako ona u tom roku ne učini ništa od navedenog, nego nakon proteka tog roka podnese kondemnatorni tužbeni zahtjev, a protivna stranka se pozove na zastaru (članak 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima), tada bi sud taj tužbeni zahtjev zbog zastare potraživanja trebao odbiti kao neosnovan.
18. Naime, odredbe o ništetnosti ugovornih odredbi u svezi tkz. ulazne naknade za obradu kreditnog zahtjeva kao i tzv. izlazne naknade kod prijevremene otplate kredita nije uopće bila predmet raspravljanja pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 a niti neke druge kolektivne tužbe tako da do nekog prekida zastare nikada nije niti došlo. Kada bi se doslovno shvatilo pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora nejasno je kako bi se to moglo suvislo povezati s kasnijim pravnim stavom sa sjednice Građanskog odjela tog suda broj Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022. u kojem se između ostaloga tvrdi da pokretanjem parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a. Naime, nejasno je kako se može prekinuti zastara koja nije niti počela teći.
19. U ovoj parnici je između stranka nesporno da temeljem ništetne odredbe o tkz. ulaznoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva je 1. tužitelju ZŽ i 2. tužiteljici PŽ dana 24. travnja 2006. naplaćen iznos od 1.825,16 € odnosno dana 31. siječnja 2023. za prijevremenu otplatu kredita 1. tužitelju ZŽ i 2. tužiteljici PŽ je naplaćen iznos od 2.872,80 €. Svoju tužbu u ovoj parnici su 1. tužitelj ZŽ i 2. tužiteljica PŽ podnijeli tek dana 23. listopada 2024. tako da je nastupila zastara njihovog potraživanja s osnove potraživanja zbog ništetne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi u smislu citiranog čl. 225. ZOO-a budući je već odavno prošao zastrani rok od 5 godina, a nikakvog prekida zastare do podnošenja tužbe 1. tužitelja ZŽ i 2. tužiteljice PŽ u ovoj parnici nije bilo. Iz svih navedeni razloga osnovan je prigovor zastare tuženika Addiko Bank d.d. s osnove ništetne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom II. Međutim, neosnovan je prigovor zastare tuženika Addiko Bank d.d. s osnove tzv. ništetne odredbe u svezi prijevremene otplate kredita te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom IV.
20. Prema čl. 154. st. 2. ZPP-a ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Također u smislu čl. 154. st. 5. ZPP-a sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Nadalje čl. 155. st. 1. ZPP-a je propisano da sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, osobito vodeći računa o pravilima ovoga Zakona koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu. U svojoj presudi od 16. srpnja 2020. Sud Europske unije u spojenim predmetima C‑224/19 i C‑259/19 je između ostaloga zaključio: " 5. Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13." Iz navedenih razloga 1. tužitelju ZŽ i 2. tužiteljici PŽ je primjenom prethodno citiranih propisa dosuđen parnični trošak zastupanja po angažiranim punomoćnicima i to: 1) za sastav tužbe 1. tužitelja ZŽ i 2. tužiteljice PŽ od 23.10.2024. po Tbr. 7. toč. 1. važeće odvjetničke tarife iznos od 200,00 € i 2) za pristup ročištu punomoćnice 1. tužitelja ZŽ i 2. tužiteljice PŽ dana 22.10.2025. na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari po Tbr. 9. toč. 1. važeće odvjetničke tarife iznos od 200,00 € odnosno ukupno 400,00 EUR. Navedeni iznos valja još uvećati za 10% sukladno Tbr. 40 važeće odvjetničke tarife budući su iste punomoćnice zastupale dvije stranke u iznosu od 40,00 € tako da ukupni odvjetnički troškovi zastupanja 1. tužitelja ZŽ i 2. tužiteljice PŽ iznose 440,00 €. Nadalje 1. tužitelju ZŽ i 2. tužiteljici PŽ su priznati troškovi sudskih pristojbi i to: a) na tužbu 1. tužitelja ZŽ i 2. tužiteljice PŽ od 23.10.2024. u iznosu od 46,72 € i b) na nepravomoćnu presudu Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1698/2024-8 od 4. prosinca 2025. u iznosu od 93,43 € tako da ukupni troškovi sudskih pristojbi su 140,15 €. Sukladno čl. 4. toč. 1 Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118/2018, 51/2023 te u daljnjem tekstu skraćeno: ZSP) obveza plaćanja pristojbe za tužbe nastaje u trenutku kada se preda. Nadalje je čl. 7. st. 1. ZSP-a propisano da za podneske koji se podnose u elektroničkom obliku sukladno posebnim propisima putem informacijskog sustava u primjeni u poslovanju suda pristojba se plaća u trenutku njihova podnošenja u visini polovice propisanog iznosa pristojbe utvrđene Tarifom. Nadalje u čl. 7. st. 2. ZSP-a je propisano da na odluke koje sud dostavlja u elektroničkom obliku sukladno posebnim propisima putem informacijskog sustava u primjeni u poslovanju suda pristojba se plaća u visini polovice propisanog iznosa pristojbe utvrđene Tarifom ako je uplaćena u roku od tri dana od dana elektroničke dostave odluke. Na kraju je čl. 7. st. 4. ZSP-a propisano da ako se sudska pristojba sukladno odredbama ovoga članka ne plati u utvrđenim rokovima, sudska pristojba plaća se u iznosima utvrđenim Tarifom. Posebno se napominje da sukladno čl. 10. st. 1. ZPP-a sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova. Dakle, to što 1. tužitelj ZŽ i 2. tužiteljica PŽ nisu iskoristili zakonsku mogućnost da odmah prilikom predavanja te tužbe plate polovicu sudske pristojbe na tužbu ne može ići na teret protivne strane. Također valja naglasiti da ova parnica nije pokrenuta na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa kada bi 1. tužitelj ZŽ i 2. tužiteljica PŽ temeljem čl. 11. st. 1. toč. 20. ZSP-a po samom zakonu bili oslobođeni od plaćanja sudskih pristojbi. Iz svih prethodno navedenih razloga 1. tužitelju ZŽ i 2. tužiteljici PŽ je dusuđen ukupan parnični trošak u iznosu od 580,15 € te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom V.
U Rijeci 4. prosinca 2025.
Sudac:
Damir Vinketa
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu nadležnom županijskom sudu u Republici Hrvatskoj u roku od 15 dana računajući od dana dostave. Žalba se predaje putem ovog suda pisanim podneskom u tri primjerka.
U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.
Dostaviti:
- pun. 1. tužitelja ZŽ i 2. tužiteljice PŽ zajedno s rješenjem o dužnosti uplate sudske pristojbe a) na tužbu 1. tužitelja ZŽ i 2. tužiteljice PŽ od 23.10.2024. u iznosu od 93,43 € i b) na nepravomoćnu presudu Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1698/2024-8 od 4. prosinca 2025. u iznosu od 93,43 € odnosno ukupno 186,86 € i
- pun. tuženika Addiko Bank d.d.
