Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

Poslovni broj P-973/2020-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sucu toga suda Adriani Puž, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari TO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Radivoj Mačešić-Biscuoli, odvjetniku u Puli, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/, OIB: 23057039320, koju zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o., u Zagrebu radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 22. listopada 2025., u nazočnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP-a) 4. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Prihvaća se tužbeni zahtjev tužitelja TO u dijelu koji glasi:

" Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 8.2. ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102587229 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 26.8. 2005, a koja glasi:

"Ugovorne strane suglasne su da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorne kamatne stope, kao način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke.", pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke i aneksa u tom dijelu ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u ugovoru o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607- 5102587229 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 26.8.2005.a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka i to u odredbi članka u odredbi čl.7.4. koja glasi:

"… po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je sa mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.", pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke i aneksa u tom dijelu ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana."

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja TO u dijelu koji glasi:

"Utvrđuje se ništetnom odredba o isključivoj mjesnoj nadležnosti sadržana u članku 16.5 Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102587229 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 26. 8. 2005. a koja glasi:

" U slučaju spora nadležan je sud u mjestu sjedišta banke."

Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 8.1. ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102587229 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 26.8. 2005, a koja glasi:

"Kamatna stopa je promjenjiva…"

Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u ugovoru o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607- 5102587229 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 26.8.2005.a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka i to u odredbi članka 2 koja glasi:

"CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj."

III. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka da tužitelju TO isplati 6.082,02 EUR zajedno sa

zakonskim zateznim kamatama koje teku:

-na iznos od 4,98 EUR od 01.02.2008.g. do isplate,

-na iznos od 5,04 EUR od 01.03.2008.g. do isplate,

-na iznos od 5,10 EUR od 01.04.2008.g. do isplate,

-na iznos od 4,96 EUR od 01.05.2008.g. do isplate,

-na iznos od 4,91 EUR od 01.06.2008.g. do isplate,

-na iznos od 4,96 EUR od 01.07.2008.g. do isplate,

-na iznos od 4,87 EUR od 01.08.2008.g. do isplate,

-na iznos od 4.89 EUR od 01.09.2008.g. do isplate,

-na iznos od 4.98 EUR od 01.10.2008.g. do isplate,

-na iznos od 20,64 EUR od 01.11.2008.g. do isplate,

-na iznos od 5,08 EUR od 01.12.2008.g. do isplate,

-na iznos od 27,53 EUR od 01.01.2009.g. do isplate,

-na iznos od 30,33 EUR od 01.02.2009.g. do isplate,

-na iznos od 33,16 EUR od 01.03.2009.g. do isplate,

-na iznos od 24,71 EUR od 01.04.2009.g. do isplate,

-na iznos od 77,93 EUR od 01.05.2009.g. do isplate,

-na iznos od 67,92 EUR od 01.06.2009.g. do isplate,

-na iznos od 56,19 EUR od 01.07.2009.g. do isplate,

-na iznos od 61,02 EUR od 01.08.2009.g. do isplate

-na iznos od 69,51 EUR od 01.09.2009.g. do isplate,

-na iznos od 61,23 EUR od 01.10.2009.g. do isplate,

-na iznos od 24,86 EUR od 01.11.2009.g. do isplate,

-na iznos od 70,25 EUR od 01.12.2009.g. do isplate,

-na iznos od 78,13 EUR od 01.01.2010.g. do isplate,

-na iznos od 88,44 EUR od 01.02.2010.g. do isplate,

-na iznos od 85,93 EUR od 01.03.2010.g. do isplate,

-na iznos od 103,67 EUR od 01.04.2010.g. do isplate,

-na iznos od 99,83 EUR od 01.05.2010.g. do isplate,

-na iznos od 104,03 EUR od 01.06.2010.g. do isplate,

-na iznos od 151,22 EUR od 01.07.2010.g. do isplate,

-na iznos od 140,80 EUR od 01.08.2010.g. do isplate,

-na iznos od 137,36 EUR od 01.09.2010.g. do isplate,

-na iznos od 160,15 EUR od 01.10.2010.g. do isplate,

-na iznos od 102,83 EUR od 01.11.2010.g. do isplate,

-na iznos od 149,40 EUR od 01.12.2010.g. do isplate,

-na iznos od 173,11 EUR od 01.01.2011.g. do isplate,

-na iznos od 155,31 EUR od 01.02.2011.g. do isplate,

-na iznos od 160,86 EUR od 01.03.2011.g. do isplate,

-na iznos od 145,96 EUR od 01.04.2011.g. do isplate,

-na iznos od 147,62 EUR od 01.05.2011.g. do isplate,

-na iznos od 154,17 EUR od 01.06.2011.g. do isplate,

-na iznos od 161,94 EUR od 01.07.2011.g. do isplate,

-na iznos od 212,56 EUR od 01.08.2011.g. do isplate,

-na iznos od 205,32 EUR od 01.09.2011.g. do isplate,

-na iznos od 165,29 EUR od 01.10.2011.g. do isplate,

-na iznos od 138,47 EUR od 01.11.2011.g. do isplate,

-na iznos od 135,73 EUR od 01.12.2011.g. do isplate,

-na iznos od 145,80 EUR od 01.012012.g. do isplate,

-na iznos od 156,90 EUR od 01.02.2012.g. do isplate,

-na iznos od 157,16 EUR od 01.03.2012.g. do isplate,

-na iznos od 150,23 EUR od 01.04.2012.g. do isplate,

-na iznos od 152,53 EUR od 01.05.2012.g. do isplate

-na iznos od 156,78 EUR od 01.06.2012.g. do isplate,

-na iznos od 152,74 EUR od 01.07.2012.g. do isplate,

-na iznos od 153,05 EUR od 01.08.2012.g. do isplate,

-na iznos od 149,13 EUR od 01.09.2012.g. do isplate,

-na iznos od 141,31 EUR od 01.10.2012.g. do isplate,

-na iznos od 150,29 EUR od 01.11.2012.g. do isplate,

-na iznos od 152,85 EUR od 01.12.2012.g. do isplate,

-na iznos od 153,05 EUR od 01.01.2013.g. do isplate,

pa sve do isplate po stopi od 15 % godišnje do 31. prosinca 2007., a on 1. siječnja 2008. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena do 31. srpnja 2015. a od 1.kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena do 31. prosinca 2023., a od 1. siječnja 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka da tužitelju TO naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.183,48 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine koja teče od presuđenja, tj. od 4. prosinca 2025. do isplate, a odbija se tužitelj sa preostalim dijelom zatraženog parničnog troška.

r i j e š i o  j e

I. Ne dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 24.263,34 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 30.09.2015.g. do isplate.

II. Odbijaju se prigovori prijeboja tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d u ukupnom iznosu od 5.167,88 Eur (38.937,41 kn) sa zakonskom zateznom kamatom.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 7. lipnja 2019. navodi da je 26. kolovoza 2005. kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopio ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102587229 kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 172.000,00 švicarskih franaka. Uz taj osnovni ugovor sklopljen su i Aneks broj 1 od 17. siječnja 2015., Aneks broj 2 od 20. kolovoza 2014. te Aneks broj 3 od 22. prosinca 2015. Ugovor da sadrži ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu banke, a koja odredba da je po ocjeni tužitelja ništetna. Ugovor o kreditu sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja kamatna stopa je promjenjiva sukladno odluci banke. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te da nisu ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa da se u nekoliko navrata povećavala, što da je imalo za posljedicu povećanja mjesečnih anuiteta. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž -7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu. Obzirom da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke sa učinkom ex tunc, to da su bez pravnog učinka i sve odluke banke o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita sa istim pravnim učinkom. Banka da je odobrila tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 172.000,00 švicarskih franaka obračunato po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. Odredbom članka 7 ugovora ugovoreno je da se kredit otplaćuje u 360 mjesečnih anuiteta u visini od 975,52 CHF, te da se povrat obveze obračunava po srednjem tečaju banke za švicarski franak na dan odobrenja žiro računa banke. U vrijeme zaključenja ugovora tuženik da je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što da je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na dan sklapanja predmetnog ugovora srednji tečaj švicarskog franka prema tečajnoj listi banke iznosio je 4,741600. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno da se mijenjao i to na način da se povećavao, što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Poziva se tužitelj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 potvrđenu odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Odlukom je pravomoćno utvrđeno da su u ugovorima o kreditu ništetne ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka obzirom da banke nisu informirale potrošače o riziku koji za sobom povlači valutna klauzula kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita veže za tečaj valute švicarskog franka. Temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu dana 30. rujna 2015. sklapali da su se Aneksi uz osnovni ugovor o kreditu. Aneksima da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, za korisnika kredita to je značilo da se od zaključenja aneksa otplata njegovog kredita veže za valutnu klauzulu u EUR. Poziva se tužitelj na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2868/ 2018 od 12. veljače 2019. kojom je utvrđeno da potrošači nisu izgubili interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne iako su zaključili dodatak ugovoru o kreditu. Poziva se tužitelj i na odredbe članka 81 i 82 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost prema članku 87 Zakona o zaštiti potrošača. Poziva se tužitelji na odredbu članka 323 Zakona o obveznim odnosima. Po mišljenju tužitelja radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti početna ugovorena kamatna stopa, te srednji tečaj švicarskog franka koji je na dan sklapanja predmetnog ugovora bio važeći prema tečajnoj listi banke obzirom da su jedino navedeni parametri tužitelji bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Obzirom je zbog nepoštenog ugovaranja ništetna ugovorne odredbe kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka, tužitelj da smatra da je predmetni kredit preplatio za iznos od 2.789,19 kn. Na svaki pojedini utvrđeni iznos dugovanje tuženika tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Predlaže prihvaćanje tužbenog zahtjeva za utvrđenje i isplatu iznosa od 41.567,76 kn sa zakonskom zateznom kamatom, te potražuje nadoknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor mjesne nenadležnosti. O tom prigovoru je donio odluku prvostupanjski sud u rješenju od 29. siječnja 2020. pod posl. br. P-841/2019-6. Općinski sud u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno oglasio se nenadležnim i predmet ustupio Općinskom sudu u Rijeci kao mjesno nadležnom sudu. To rješenje je pravomoćno s danom 5 lipnja 2020 nakon što je po žalbi tužitelja donio odluku Županijski sud u Splitu pod posl. br. Gž-765/2020-2. Obzirom da je mjesna nenadležnost u ovom postupku utvrđena upravo na temelju odredbe čl.16 st.5 predmetnog ugovora ukazuje se neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja u dijelu u kojem predlaže da sud utvrdi da je ta odredba ugovora ništetna. Upućuje se tužitelj radi nepotrebnog ponavljanja na obrazloženja gore citiranih odluka prvostupanjskog i drugostupanjskog suda, u kojima su izneseni zaključci zbog čega odredba nije ništetna, a koje zaključke i utvrđenja prihvaća i ovaj sud.

3. Nadalje, navodi tuženik da u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja. Ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima da se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO).

3.1. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik 22. prosinca 2015. godine sklopili Aneks 3 Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tužitelj da nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Poziva se na sudsku praksu koja je zauzela stav o pravnoj situaciji kao što je ova. Sud EU objavio da je svoju odluku u predmetu C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 i njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva.

3.2. Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude; težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca; isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan; na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004;tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina: Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja, iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR. U istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja, iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD- a. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta, svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998. do 2004. u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. U razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

3.3. Tuženik je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama ( čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je to u ovoj stvari uredno činio. Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993.

3.4. Tuženik isto tako ističe kako je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 02.12.2013., a stupila je na snagu dana 01.01.2014. (dalje u tekstu ZIDZPK NN 143/13). Naime, sukladno navedenoj noveli ZIDZPK tuženik je kao Banka bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (dalje u tekstu Metodologija), a kojom Metodologijom se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatnih stopa. Tuženik je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio Metodologiju, koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa je istom i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu. Tuženik je dakle spomenutoj obvezi udovoljio tako da je za predmetni ugovorni odnos u novoj Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata usklađenje proveo u skladu s vrijednošću parametra na dan 1.12.2013. s primjenom od 1.1.2014. Tuženik je, dakle, tek od stupanja na snagu Metodologije kojom je sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 1.1.2014. mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmijeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što je tuženik i učinio. Slijedom navedenog, razvidno je da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe.

3.5. ZIDZPK NN 143/13 je na ovaj ugovorni odnos imao utjecaj i kroz odredbu čl.11.a st.5., kojom je potrošačima, pa tako i ovdje tužitelju, omogućio izravnu, progresivnu, mjesečnu restituciju kroz prisilno uvođenje anuiteta čija je visina bitno niža od početno ugovorenog, a uvjetovana je zakonskim fiksiranjem kamatne stope na visinu od 3,23% godišnje do daljnjega. Uvođenje fiksne kamatne stope u ovaj ugovorni odnos stoga nije slučajnost, te ga treba sagledati kroz širi kontekst, i to upravo kao restituciju koja se spominje u odredbi čl.138.a ZZP. U tom se smislu ističe i da je Ustavom Republike Hrvatske određeno da se prava određenih osoba moraju ograničiti razmjerno potrebi za ograničenjem u konkretnom slučaju (čl. 16.). Prisilno uvođenje fiksne kamatne stope jest upravo takvo ograničenje koje se mora uzeti u obzir prilikom odlučivanja o tužbenim zahtjevima koji su istaknuti prema. Besmisleno je i protivno citiranoj odredbi Ustava ne uvažiti zakonsku restituciju prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu tužitelja, jer će usvajanjem cijelog tužbenog zahtjeva za isplatu sud negirati činjenicu zakonske restitucije, i time će narušiti razmjer između samog ograničenja i potrebe za ograničenjem na štetu tuženika. Tuženik skreće sudu pozornost da se navedena zakonska odredba odnosi isključivo na ugovore u kojima je inicijalno ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a što tužitelj osporava ovom tužbom jer istom traži da se kamatna stopa utvrdi fiksnom u visini stope koja je inicijalno navedena u Ugovoru o kreditu (4,55%). Slijedom navedenog, podnošenjem ove tužbe, tužitelj se odrekao uživati blagodat odredbe čl 11.st.5 ZPK. i stope koja je određena tom odredbom u visini 3,23% kroz razdoblje kroz koje se ona stvarno primjenjivala tijekom otplate ovog kredita. Prema tome, prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja, ne može se zanemariti restitucija s osnove odredbe čl.11.a st.5. ZPK, te u vezi s njome odredba čl.16 Ustava Republike Hrvatske. Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Odredba čl. 8. st. 1. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 5,49 % godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja.

3.6. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje.

3.7. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. U ovoj stvari nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan.

3.8. Navodi tuženik da ukoliko bi sud iz bilo kojeg razloga utvrdio ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, tada da on ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 9.085,86 kn (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Nadalje, ukoliko bi sud utvrdio ništetnom pobijanu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, on da ističe da bi imao protutražbinu prema tužitelju budući bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa 5,49, a tužitelj da više ne bi uživao zakonsku zaštitu fiksiranja kamatne stope na 3,23. Slijedom navedenog utoliko predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 4.800,99 CHF. U konačnici predlaže odbacivanje tužbe, podredno odbijanje tužbenog zahtjeva, potražuje naknadu parničnog troška.

4. Tužitelj se u podnesku predanom na ročištu 29. siječnja 2020. očituje na odgovor na tužbu, te osporava isti u cijelosti. Tuženik u podnesku od 23. ožujka 2020. se očituje na podnesak tužitelja, te osporava navode tužitelja.

4.1.Tuženik na ročištu održanom, dana 30. ožujka 2021. ističe i prigovor radi prebijanja za preplatu konverzije u iznosu od 10.088,23 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1. listopada 2015., na tom ročištu je zaključen i prethodni postupak, a tužitelj je osporio zahtjev tuženika za prebijanje preplate iz konverzije. U podnesku od 8. travnja 2021. tužitelj ističe da konverzija nema retroaktivan učinak, Banka da nije u novo izračunatu glavnicu kredita u EUR uračunala iznos pretplate. Na dan konverzije stvarna nedospjela glavnica iznosi onoliko koliko bi bila po početnom otplatnom planu u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema početno ugovorenom tečaju. Stvarna glavnica manja je od konvertirane glavnice. Nedospjela glavnica kredita prilikom konverzije konvertirana je u valutu EUR sa danom 30.09.2015. godine po tečaju koji je na taj dana vrijedio za CHF, odnosno za EUR, pa je nedospjeli iznos glavnice utvrđen ne po početnom tečaju CHF, već po tečaju CHF koji je vrijedio na dan 30.09.2019. godine. Sve tečajne razlike koje su nastale do trenutka zaključenja Aneksa ugovora o kreditu/konverzije u odnosu na početni tečaj, a posljedično i kamate koje su obračunavane na tako visoke osnovice nisu ušle u izračun konverzije i obračun konvertirane glavnice. Isto tako da je osnovni ugovor kao takav zaista prestao postojati, onda je tuženik s obzirom da se prema njegovim navodima, zasnovao novi pravni posao sa iznosom u kunama vezanim uz valutu EUR, bio u obvezi izvršiti povrat svih raspoloživih instrumenata osiguranja (prvenstveno se misli na instrumente platnog prometa, zadužnica) koji su denominirani u kunama sa valutnom klauzulom u CHF! protivi se i ostalim navodima tuženika, predlaže zadaću za vještačenje. U podnesku od 16. srpnja 2021. tuženik izjavljuje primjedbe na nalaz vještaka i ponovo se očituje na postupak i zahtjeve tužitelja, poziva se i na odluku Vrhovnog suda RH posl. br. Gos 1/2019., specificira prigovor prijeboja sukladno nalazu vještaka. U podnesku od 27. srpnja 2021. tužitelj se očituje na nalaz vještaka, nema primjedbi, te sukladno nalazu specificira tužbeni zahtjev, sada postavlja zahtjev i za isplatu razlike neotplaćene konvertirane Eur glavnice i neotplaćene CHF glavnice po početnom tečaju u iznosu od 182.812,13 kn. U podnesku od 30. srpnja 2021. tuženik se protivi preinaci tužbenog zahtjeva u odnosu razliku ne otplaćene glavnice, te ističe da ta tražbina ima različitu pravnu osnovu od ove koja je predmetom u ovog postupka. U podnesku od 20. rujna 2021. tuženik više ne prigovara matematičkom izračunu vještaka, specificira prigovor prijeboja sukladno nalazu. U podnesku od 1. lipnja 2022. ponovo se očituje na postupak i pozva na sudsku praksu. I u podnesku od 30. rujna 2025. tuženik se očituje o postupku i poziva na novu sudsku praksu. U podnesku od 21. listopada 2025. tužitelj specificira tužbeni zahtjev obzirom da je u međuvremenu važeća valuta u RH, Eur, te se očituje na očitovanje vještaka.

5. Tijekom postupka sud je donio rješenje o prekidu do okončanja postupaka koji se vode pred sudom Europske unije, a naknadno je doneseno i rješenje o nastavku postupka 14. lipnja 2023.

6. Tijekom postupka sud je proveo dokaze čitanjem Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102587229 od 26. kolovoza 2005., Aneksa broj 3 ugovora o kreditu broj 5102587229, plana otplate kredita, pregleda prometa po predmetnom kreditu, Obavijesti o promjeni kamatne stope sa otplatnim planovima, Obavijesti o usklađivanju kamatne stope i otplatnih planova, Prosječne ponderirane kamatne stope uz koju su Hrvatske kreditne institucije odobravale stambene kredite u CHF i kunama uz valutnu klauzulu u CHF, letaka tuženika o stambenim kreditima, Priopćenja za javnost Ministarstva financija od 14. siječnja 2014., Priopćenja za javnost od 16. ožujka 2015. HNB-a, Metodologije utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata, Odgovora HNB- a Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu posl.br. P-1401/2012, Informacija pojam valutna klauzula i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom, upute PO zaposlenicima tuženika- pitanja i odgovora za stambene kredita list, pisanog iskaza PO, Obrasca za prihvat izračuna konverzije sa izračunom i popratnom dokumentacijom, saslušan je tužitelj TO, provedeno je financijsko vještačenje i pročitan je nalaz i mišljenje vještaka Lucije Crljenko Perković i očitovanje vještaka na primjedbe tuženika.

6.1. U podnesku od 3. rujna 2025, tuženik odustaje od prijedloga da se saslušaju svjedoci ZO i TOO.

7. Nesporno je u ovom postupku da su stranke zaključile predmetni Ugovor o kreditu 26. kolovoza 2005. za iznos od 172.000,00 CHF protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj (čl. 2), sa promjenjivom kamatnom stopom sukladno odluci banke (čl. 8). Početna kamatna stopa je bila u visini od 5,49% godišnje. Nesporno je da je vraćanje kredita vezano za tečaj CHF (čl. 7). Nesporno je i da je tijekom trajanja razdoblja u kojem su se vraćali anuiteti kredita Odlukama banke se mijenjala visina kamatne stope i tečaj CHF. Nesporno je i da su stranke sklopile Aneks 3 uz ugovor o kreditu sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama, na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita.

8. Sporna je tvrdnja tužitelja da li su dijelovi odredbi čl. 2.,7. , 8. i 16 Ugovora ništetne, da li tužitelj ima pravni interes isto tvrditi, te pravo na isplatu kao posljedicu ništetnosti iz razloga što je zaključen Aneks ugovora o kreditu kojim je isti konvertiran u kredit u valuti EUR, da li je potraživanje u zastari, te da li je osnovan prigovor prijeboja tuženika. Preostala dostavljena financijska dokumentacija nije sporna i koristila se za financijsko vještačenje i izradu nalaza i mišljenja. Sud nije posebno razmatrao ni iskaz PO koja nije bila osobni bankar tužitelja, a niti je sudjelovala u sastavu predmetnog ugovora.

9. Tužitelj TO u bitnome je izjavio da je zaključio ugovor u poslovnici Erste banke u [adresa] koja još dan danas postoji, gledao je na internetu koja banka ima najpovoljniji kredit, te mu se činilo da je tada bila Erste banka. Inače nije bio klijent banke, ali mu je jedna poznanica koja je radila u banci preporučila da uzme kredit u toj banci. U to vrijeme su se nudili krediti u eurima, kunama i švicarcima. Ovaj kredit je imao najmanji anuitet i proizlazilo je da će najmanje platiti. Nije mogao mijenjati uvjete kredita. Zna da je bila promjenjiva kamatna stopa, no nije mu nitko objašnjavao kako se mijenja. Ništa mu nije bilo pojašnjeno vezano za valutu CHF. Ne može se sjetiti koji su bili početni anuiteti, ali su kasnije narasli tako da su bili veliki dio plaće. Njemu je kredit trebao za gradnju obiteljske kuće. Redovito je otplaćivao kredit i kad je postojala mogućnost konverzije u valutu EUR osobna bankarica mu je to preporučila kao nešto što se isplati, a i njemu je trebao novac zato što je kuća koštala više od onog što je planirao. Niti kod konverzije nije mogao pregovarati oko uvjeta kredita. U međuvremenu je uspio kredit otplatiti. Pročitao je ugovore. Koliko se sjeća dobio je primjerke u banci prije potpisivanja. Prije ovog kredita koji je bio zaključen u valuti CHF je imao jedan kredit od ranije koji je bio sa manjim iznosom, pa je sa ovim predmetnim kreditom uzeo veći iznos. Koliko se sjeća i taj prvi kredit je bio vezan uz valutu CHF. Taj prvi kredit je bio 2004. Vidio je već u početku gradnje da će mu trebati više novaca za gradnju pa je zato trebao kredit sa većim iznosom. Ne sjeća se da li mu je netko u banci objašnjavao što je valutna klauzula. Nije bio svjestan rizika kredita vezanog baš za valutnu klauzulu CHF već je bio svjestan samog kredita i duga jer mu je bila založena i nekretnina. Pod pojmom valutna klauzula pretpostavlja da je nešto vezano za valutu čiji se tečaj može mijenjati.

10. Iskaz tužitelja sud cijeni kao uvjerljiv, životan, logičan. Iz iskaza proizlazi da tužitelj nije od tuženika dobio potrebne informacije o rizičnosti kredita, nije mogao pregovarati o odredbama, a njegovo ponašanje prilikom uzimanja kredita je ponašanje prosječnog potrošača.

11. Vrhovni sud RH u svojoj odluci br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. izrazio je pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1 ZZP/14, a slijedom toga i obveze primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnosti i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Samo ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. U ovom postupku tužitelj nije osporavao svojstvo potrošača tužitelja.

12. Osnovan je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično.

13. Presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13–4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P–1401/12 od 4. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge potrošač, protiv ovdje tužene banke i drugih radi zaštite kolektivnih interesa, utvrđeno je u točki 2 da su kamatne stope banke mijenjale bez ugovorenih parametara, s jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno je sud u točki 1 izreke preinačio navedenu presudu Trgovačkog suda i odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tužena banka, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese prava potrošača, kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koji je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

13.1. Vrhovni sud je u svojoj odluci Revt–249/14 od 9. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1 – 7, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž–7129/13–4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P–1401/12 od 4. srpnja 2013.

13.2. Odlukom broj U–III–2521/2015, U-III–2536/2015, U-III–2547/2015, U-III– 2565/2015, U-III–2603/2015, U-III–2604/2015, U-III–2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt–249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014., a kojim je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

13.3. Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt-575/16–5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1 do 7 tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koji je vezana glavnica CHF.

13.4. VTSRH je donio novu presudu po posl.br. Pž–6632/2017–10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu posl.br. P–1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 tuženih banaka koristile nepoštene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

13.5. Vrhovni sud RH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev– 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTS-a o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

13.6. Ishod parnice radi zaštite kolektivnih interesa omogućio je potrošačima da u individualnim restitucijskim sudskim parnicama kakva je i ova potražuju preplaćeno s osnove promjene kamatne stope, te s osnove valutne klauzule kod koje je zbog povećanja tečaja švicarskog franka došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF.

13.7. Odredbom čl. 81 st. 2, 3 i 4 Zakona o zaštiti potrošača (NN 93/06; dalje ZPP/03) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84 ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87 st. 1 ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2 da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

13.8. Prema odredbi čl. 502.a st.1 ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koji se u sklopu svoje registrirane ili propisane određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja s obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1 ZPP-a da su u određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13.9. Sukladno čl. 138 ZZP/03 presude u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14. Šteta koju je tužitelj pretrpio postupanjem tužene se sastoji od uplaćenih iznosa po osnovi dijela ništetne ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli uz koji je vezana glavnica CHF, odnosno povrat, te povećanjem anuiteta kao posljedica povećanja tečaja CHF, te od isplaćenih iznosa po osnovi dijela ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno zbog povećanja iste anuiteta.

15. Citiranim odredbama ZPP i ZZP/03 propisan je direktan učinak presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu štete mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen iz tužbe iz čl. 502 st. 1 ZPP-a. S obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji se odnosi na tuženicu po stavu ovog suda zahtjevi tužitelja iz točke I. izreke su djelomično osnovani. Osnovani su u dijelu u odnosu na točku 8.2. i 7.4.

16. Nije sporno da se o predmetnom dijelu odredbi Ugovora nije pregovaralo. Očito se radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru na sadržaj kojeg potrošač nije imao utjecaja.

16.1. Nije za ovaj postupak odlučan navod tuženika da je on tijekom trajanja perioda u kojem su se vraćali anuiteti odobrenog kredita slao obavijesti o promjeni kamatne stope i kasnije uskladio svoju Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa sukladno ZKP-a, da je tužitelj dobio zaštitu zbog zakonske intervencije. To ne utječe na sadržaj sporne odredbe ugovora, a niti se ona promijenila na način da je njezin sadržaj bio odraz pregovora, odnosno da bi iz iste bilo razvidno koja se Metodologija promjene kamatnih stopa primjenjuje. Odredbe ugovora se uopće nisu tijekom cijelog razdoblja mijenjale. Ova predmetna odredba ugovora je nejasna i nerazumljiva. Iz odredbe o promjeni kamatnih stopa od kojih zavisi cijena proizvoda koji je "kupio" tužitelj se uopće ne može zaključiti kakva će biti cijena u narednom periodu, koji uvjeti i razlozi će utjecati na njenu promjenu, od kojih parametara će zavisiti njezina visina, zato je doveden tužitelj kao korisnik kredita u nezavidni položaj u odnosu na banku tj. tuženika, pa je ta odredba nepoštena. Jedina poznata vrijednost je početno ugovorena kamatna stopa. Iz ove odredbe proizlazi znatna neravnoteža u pravima i obvezama između stranaka u predmetnom ugovornom odnosu. Takva odredba je i nemoralna, jer dovodi tužitelja tj. korisnika kredita u poziciju u kojoj u potpunosti njegov dug ovisi o volji trgovca tj. ovdje tuženika, što je i suprotno općem načelu savjesnosti i poštenja. Uzimajući u obzir sve navedeno proizlazi da je odredba za koju sud smatra da je ništetna, ustvari nepoštena i prema odredbi čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), te kasnijeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09). Ona je bila podobna za procjenu da li je nepoštena, obzirom je utvrđeno da odredba o promjeni kamatne stope nije bila jasna, lako razumljiva i uočljiva. To što piše da je kamata promjenjiva, a koja riječ je kao takva jasna, razumljiva i uočljiva, ne znači da se iz same te riječi može zaključiti koja će biti visina kamatne stope odnosno dug tužitelja, tj. da to itekako utječe na cijenu proizvoda. Sporna odredba je ništetna i zbog odredbe čl. 50 Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO/91), obzirom da nije određena tj. ne sadrži ova odredba Ugovora podatak na temelju kojeg se može odrediti obveza tužitelja. Zbog te neodredivosti ne može se odrediti činidba tužitelja tj. visina anuiteta koju je on dužan platiti. Ne može se smatrati da je visina anuiteta odrediva ako ju može odrediti tuženik, a tužitelj ne. Nisu odredbe odredive ako su odredive samo za jednu stranu, tj. ako na temelju njih dužnu činidbu tužitelja može izračunati samo tuženik.

16.2. Ugovorna odredba kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču je nerazumljiva, te nepoštena, pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za Euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema Euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja eurozone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Prosječnom potrošaču nije bio poznat rizik tečaja švicarskog franka, a on očito nije bio jednak kao svaki opći valutni rizik, već je bio veći iz razloga što je ugovoreno da se i ugovorna (promjenjiva) kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, stoga je nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za švicarski franak uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tužena za taj rizik znala, ali ga je prešutila dok je ponudom najnižih kamata za kredite upravo u CHF tužena privlačila potrošače na sklapanje ugovora o kreditu upravo u CHF. Na neravnotežu u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem valutne klauzule na predmetni kredit upućuje činjenica da je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, kao i cijena kredita budući da se kamata plaća u istoj valuti, a što su sve bitni elementi ugovora. Sve navedeno suprotno je načelu savjesnosti i poštenja kao osnovnom načelu obvezno pravnih odnosa.

17. Slijedom navedenog valjalo je odlučiti kao u točama I. i III. izreke, tj. prihvatiti tužbeni zahtjev da su djelomično ništetne odredbe predmetnog Ugovora u čl. 7.4. i 8.2, gdje se vezuje povrat glavnice, kamata i drugih obveza uz valutu švicarski franak, da je banka informirala tužitelja o svim rizicima promjene tečaja, kao i da je kamata promjenjiva u skladu s važećim odlukama banke. Nije osnovan tužbeni zahtjev u odnosu na dijelove točki 8.1., 2. jer je dozvoljeno ugovarati promjenjivu kamatnu stopu u ugovorima, to nije protivno zakonu, te nije ništetna odredba iz čl 2, jer je tužitelj znao koji je određeni iznos glavnice dobio od banke i kada bi ta odredba ugovora bila ništetna, bio bi ništetan cijeli ugovor.

18. Proizlazi iz svega navedenog da tužitelj osnovano potražuje isplatu temeljem plaćenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli.

19. Tužitelj nije podnio zahtjev radi naknade štete, već potražuje isplatu iznosa koji je tuženik stekao zbog dijela ništetnih odredbi Ugovora. Ustvari tvrdi da je tuženik stekao novčane iznose bez valjane pravne osnove. U tom slučaju na njegovo potraživanje ima se primijeniti opći zastarni rok od pet godina. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. došlo je do prekida zastare, te je ona počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti presude donesene u tom postupku. U odnosu za zahtjev koji se odnosi na preplatu na temelju ništetne odredbe koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope zastara je počela ponovo teći s danom 13. lipnja 2014. kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13, za dio zahtjeva koji se odnosi na stjecanje bez osnove na temelju ništetne odredbe o valuti zastara je ponovo počela teći od 14. lipnja 2018., kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž- 6632/17. Tužbu je tužitelj podnio 7. lipnja 2019., dakle nije protekao rok od pet godina tj. zastarni rok za stjecanje bez osnove kada se uzme u obzir datum kada je postala pravomoćna odluka iz kolektivnog spora.

20. Kako je tuženik osporavao i visinu tužbenog zahtjeva provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije Luciji Crljenko Perković, dipl.oec. Zadaća vještaka je bila da izračuna:

1. razliku stvarno plaćene kamate iz CHF kredita i početne kunske kamate iz početnog otplatnog plana za CHF kredit,

2. razliku stvarno naplaćenog tečaja CHF i početnog tečaja CHF,

3. usporedi CHF glavnicu na dan konverzije pomnoženu sa početnim tečajem CHF i glavnicu nakon konverzije u EUR kredit, odnosno da li su iznosi izračunati pod toč. 1 i 2. obuhvaćeni u glavnici nakon konverzije kredita u EUR,

4. tvrdi ukupnu pretplatu po kreditu po osnovi preplaćene kamate i preplaćenog tečaja CHF.

Zadaća vještaka je i da utvrdi da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te jesu li prilikom izračuna konverzije i sklapanja anexa predmetnog ugovora o kreditu bile uzete u obzir preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije, kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR); da izračuna (za razliku u tečaju CHF) novčani iznos izražen u kunama po mjesecima kao razliku između iznosa anuiteta koji bi tužitelj platio da se primjenjivo tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta za razdoblje od 2. lipnja 2011. do 2. rujna 2015.; da izračuna (za razliku u kamati) novčani iznos izražen u CHF i HRK po mjesecima, kao razlika između kamata koju bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama u razdoblju od 2. lipnja 2011. do 2. rujna 2015.

20.1. Vještak u nalazu i mišljenju zaključno navodi da:

-razlika stvarno plaćene kamate iz CHF kredita i početne kunske kamate iz početnog otplatnog plana za CHF kredit iznosi 6.573,66 kuna, odnosno tužitelj je temeljem povećane promjenjive kamatne stope u odnosu na početnu kamatnu stopu u periodu kada su kamatne stope bile veće od početne stope preplatio iznos od 6.573,66 kn

- razlika stvarno naplaćenog tečaja CHF i početnog tečaja CHF u utuženom razdoblju iznosi 39.287,33 kn, odnosno tužitelj je u utuženom razdoblju zbog razlike u tečaju preplatio iznos od 39.287,33 kn.

- Usporedbom CHF glavnice na dan konverzije pomnoženu sa početnim tečajem CHF i glavnice nakon konverzije u EUR kredit, utvrđena je razlika između glavnice u kunama po tečaju na dan isplate kredita i glavnice u kunama po srednjem tečaju HNB na dan 30.09.2015. g. te iznosi 182.812,13 iz čega je razvidno da iznosi izračunati u prethodnim točkama nisu uključeni u glavnicu.

- Ukupna preplata po kreditu po osnovi preplaćene kamate i preplaćenog tečaja CHF iznosi 45.824,99 kn.

-Konverzija je provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Prilikom izračuna konverzije i sklapanja anexa predmetnog ugovora o kreditu bile su uzete u obzir preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije na način kako je to određeno ZIDZPK odnosno uplate u kunama pretvarajući u valutu EURO po tečaju primjenjivom na dan uplate.

-Pri izračunu konverzije uzeta je u obzir i valuta CHF-EUR na način da su iznos uplate koji se denominirani u kune na dan plaćanja, prilikom konverzije, pretvoreni u EUR također na dan plaćanja, i to uzevši u obzir cjelokupnu uplatu odnosno uplatu promjenjivom kamatnom stopom te promjenom tečaja,

-Razlika nastala između iznosa anuiteta koji bi tužitelj platio da se primjenjivao i iznos anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta za razdoblje od 2. lipnja 2011. do 2. rujna 2015. iznosi 47.999,56 kuna u korist tužitelja, odnosno za navedeni iznos je tužitelj preplatio po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta u odnosu na tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita.

-Razlika novčanog iznosa između kamate koju bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama u razdoblju od 2. lipnja 2011. do 2. rujna 2015. iznosi 4.801,93 CHF odnosno 30.140,13 kuna u korist tuženika, odnosno navedeni iznos je tužitelj manje uplatio za namirenje kamate uslijed sniženih kamatnih stopa u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu.

20.2. Primjedbu na nalaz je imao tuženik pa se vještak očituje dana 30. kolovoza 2021. Na prigovor tuženika u odnosu na razliku glavnice odgovara na sljedeći način:

CHF glavnica na dan konverzije iznosila je 83.752,28 CHF, tečaj je CHF iznosio je 6,980772 kuna, te iznos glavnice kredita u kunama na taj dan iznosi 584.655,57 kuna. Iznos glavnice od 83.752,28 CHF je iznos nedospjele glavnice za anuitete koje je tužitelj platio u skladu s promjenjivom kamatnom stopom te po tečaju na dan plaćanja. Kada bi se iznos nedospjele glavnice u CHF na dan 30.09.2015. pretvorio u kune koristeći tečaj na dan isplate kredita koji je iznosio 4,798 nedospjela glavnica u kunama iznosila bi 401.843,44 kn.

Tuženik je proveo konverziju te je konverzijom utvrđeno, pretvarajući anuitete u CHF u anuitete u EUR na dan 30.09.2015. g. iznos nedospjele glavnice iznosi 47.454,05 EUR. Iznos odobrene glavnice kredita denominiran u EUR iznosio je 110.966,10 EUR. Napravljen je novi otplatni plan tj. simulirani otplatni plan do dana 30.09.2015. sa anuitetima u EUR. Sve iznose koje je do tog dan tužitelj uplatio radi namirenja početno utvrđenih obroka je bilo potrebno pretvoriti u EUR., uključivši prijevremeno otplaćenu glavnicu na dan 30.01.2013. u iznosu od 376.750,00 kn. Tako je utvrđeno da su obveze tužitelja do dana konverzije sukladno otplatnom planu s promjenjivom kamatnom stopom do dana konverzije denominirane u eurima iznosile 72.687,76 €, a tužitelj je uplatio iznos denominiran u eurima 122.945,74 €. od čega se iznos od 49.177,74 € odnosi se na prijevremeno plaćenu glavnicu, a ostatak uplate od 73.768,00 € na namirenje dospjelih glavnica i kamata. Dospjele glavnice do dana 30.09.2015. sukladno simuliranom otplatnom planu iznosile su 14.364,31 €, a kamate 58.323,45 €, te je tuženik imao preplatu u iznosu od 1.080,24 €. Odnosno, nakon konverzije kredita u EUR, iznos nedospjele glavnice iznosi 47.454,05 EUR (110.966,10 eur- plaćena dospjela glavnica 14.364,31 EUR -prijevremeno plaćena glavnica 49.177,74 EUR = 47.454,05 EUR). Na dan konverzije 30.09.2015 tečaj eur iznosio je 7,632078 te glavnica u kunama nakon prevedene konverzije iznosi 362.173,01 CHF. CHF glavnica na dan konverzije pomnožena sa početnim tečajem CHF iznosi 401.843,44 kn, dok glavnica nakon konverzije u EUR kredit koja je utvrđena izračunom konverzije iznosi 362.173,01 kuna, a to je za 39.670,43 manje od iznosa CHF glavnicu na dan konverzije pomnoženu sa početnim tečajem CHF. Simulirani otplatni plan koji je izražen radi potreba konverzije uključuje prijevremeno plaćenu glavnicu, kao i sva plaćanja vršena temeljem dospjele kamate i glavnice. Zadatkom je također određeno da se utvrdi jesu li iznosi izračunati pod toč. 1(zadaće) i 2. (zadaće) obuhvaćeni u glavnici nakon konverzije kredita u EUR. Navedeni iznosi odnose na razliku stvarno plaćene kamate iz CHF kredita i početne kunske kamate iz početnog otplatnog plana za CHF kredit, te razliku stvarno naplaćenog tečaja CHF i početnog tečaja CHF. Iznosi obračunati na takav način nisu obuhvaćeni u glavnici nakon konverzije u EUR. Naime, za potrebe konverzije izrađen je simulirani otplatni plan te su se na iznos konvertiranog kredita obračunale kamate koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima od dana sklapanja Ugovora o kreditu. Također, iznose koje je do tog dana tužitelj uplatio radi namirenja početno utvrđenih obroka je bilo potrebno pretvoriti u EUR. Uzeti su u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni od strane tužitelja kako radi namirenja dospjelih obroka (glavnica i kamata), te i prijevremeno uplaćena glavnica, nisu u isto obuhvaćeni iznosi koji su posljedica razlike stvarno plaćene kamate iz CHF kredita i početne kunske kamate iz početnog otplatnog plana za CHF kredit te razliku stvarno naplaćenog tečaja CHF i početnog tečaja CHF.

Imao je tuženik primjedbu u dijelu izračuna iznosa s osnove tečajnih razlika u odnosu na razdoblje kada treba vršiti izračun (2.10.2005.-2.11.2009.)

Razlika između iznosa anuiteta koju bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta u gore navedenom razdoblju u ukupnom iznosu je - 8.979,28 kuna, odnosno tužitelj je po tečaju na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta platio u ukupnom iznosu 8.797,28 kuna manje nego da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita.

21. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti, smatra da je sačinjen stručno i nepristrano. Niti stranke nisu imale primjedbe na izračun vještaka. Vještaku je određena zadaća na način da je osnovica za izračun početna ugovorena kamatna stopa i početni tečaj, zbog razloga što je to poznata vrijednost za obje strane u predmetnom ugovoru. Takav izračun ne znači da su stranke ugovorile fiksnu kamatnu stopu i tečaj, a na što upire tuženik.

22. Tužitelj je konačno tužbeni zahtjev uredio sukladno nalazu i mišljenju vještaka, te u danas važećoj valuti, a također i tuženik prigovore prijeboja. Stoga je odlučeno kao u točki III., te u rješenju u točkama I i II.

23. Tužitelju nije dopuštena preinaka tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 24.263,34 Eur koji potražuje za razliku glavnice između iznosa nedospjele glavnice koliko bi bila po početnom otplatnom planu u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema početno ugovorenom tečaju, u odnosu na glavnicu koja je konvertirana prema tečaju koji je vrijedio na dan 30. rujna 2019. Ta pravna osnova je drugačija od one koja je navedena u tužbi, mogao je zahtjev po toj osnovi biti iznesen već u tužbi, a ne nakon zaključenja prethodnog postupka. Nije tužitelj dokazao u postupku da je preinačio tužbeni zahtjev zbog razloga za koje nije bio kriv. Stoga je sud odlučio ne dopustiti preinaku. Osim toga takav zahtjev bi bio neosnovan. Ovo stoga što predmet ove parnice nije ništetnost odredaba Aneksa i konverzija ugovora koja je učinjena sukladno Zakonskim odredbama, pa tužitelju ne bi pripadalo pravo na isplatu razlike u obračunu nedospjele glavnice, u protivnom bi se radilo se o dvostrukom obeštećenju.

24. Neosnovan je prigovor prijeboja izjavljen po tuženiku iz razloga što Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ukoliko idu na štetu potrošača, ali ne ukoliko takve odredbe idu u korist potrošača kakva je situacija u ovom slučaju. Tužitelj je isplatio tuženiku u utuženom razdoblju onaj iznos u kunama kojeg je tuženik od njega potraživao. Sukladno tome tuženik ne može tvrditi da mu tužitelj nije isplatio sve ono što je od njega potraživao. Stoga nema stjecanja bez osnove tužitelja, jer je svaki izračun anuiteta vršio tuženik, te je tužitelj temeljem takvih izračuna vršio plaćanja. Odredba čl. 232 st. 2 ZOO-a propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, diskvalificira tuženika u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora.

25. Tuženik je dužan platiti i zakonsku zateznu kamatu koja teče od sljedećeg dana od dana plaćanja svakog anuiteta u utuženom razdoblju u kojem je došlo do stjecanja bez osnove. Tuženik se smatra nepoštenim stjecateljem, jer je kriv za sklapanje ugovora s ništetnim odredbama. Visina stope zatezne kamate sukladna je odredbi čl. 29 ZOO-a.

26. Zaključno treba kazati i da sklapanjem Aneksa ugovora nije otklonjena posljedica ništetnosti dijela odredbi čl. 7. i 8. Ugovora o kreditu u pogledu kamatne stope i valutne klauzule. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR-ima sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu izvršena je temeljem ZIDZPK-a, a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz članka 19. c točka 6. ZIDZPK-a na način kako to nalaže zakon. Po ocjeni ovog suda tzv. konverzija, odnosno potpisivanje Aneksa ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev budući da se niti odredbama ZIDZPK-a, a niti navedenim aneksima, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, tj. nepošteno, mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Glavni motiv i svrha navedenog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR-u. Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

27. Na temelju Direktive 93/13, te na temelju odluke Vrhovnog suda broj Rev- 2868/2018 tužitelj ima pravo na svoja potraživanja zbog ništetnih ugovornih odredaba, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda broj Gos 1/2019 (str. 6/1) jer iako je konverzija valjana to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, a utužena banka nije dokazala da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta u cijelosti, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji (str. 7/4), ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 T protiv Erste Bank HungaryZrt od 14. ožujka 2019. u kome je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, dakle, morala se uspostaviti potpuna ravnoteža između stranka što ovdje nije slučaj jer konverzijom nisu izvršena vraćanja preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF te ništetne ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope odlukom banke. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe, a ovdje je vještačenjem upravo utvrđeno da konverzijom taj učinak nije postignut, tj. da konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika odnosno nije nadoknađena šteta koju su tužitelji pretrpjeli primjenom nepoštenih ugovornih odredaba, inače sama konverzija nije od značaja za tužbeni zahtjev kojim se traže preplaćene kamate i preplaćeni tečaj zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope. Dakle, kako je već zaključeno konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Iz odluke Europskog suda u predmetu broj C-19/20 proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze.

27.1. Iz provedenog postupka, odnosno iz nalaza i mišljenja vještaka koji je uzeo u obzir efekt konverzije, proizlazi da je konverzijom samo izvršeno ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom u CHF i simuliranog kredita s valutnom klauzulom u euro (s ciljem da se olakša ostatak kredita potrošačima), a nije utvrđeno da bi utuženi iznosi bili uračunati prilikom određivanja visine obveze tužitelja kao korisnika kredita u EUR radi namirenja budućih obroka, nije došlo do izjednačavanja ugovornih strana u pravima i obvezama.

28. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154 st. 5 ZPP-a. Tužitelj nije uspio u sporu s dijelom deklaratornog zahtjeva, a zbog toga nisu nastali posebni troškovi, pa mu je osnovani trošak ovog postupka dužan platiti tuženik. Tužitelj je zastupan po punomoćniku iz reda odvjetnika i njegov je trošak sukladan Tarifi HOK- a. Odnosi se na sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7 toč. 1), na sastav tri podneska u iznosu od 600,00 EUR (Tbr. 8 toč. 1), na zastupanje na tri ročišta u iznosu od 600,00 EUR (Tbr. 9 toč. 1), a ovi iznosi uvećani za PDV od 350,00 EUR. Tužitelj je imao i trošak sudske pristojbu na tužbu u visini od 101,67 EUR, te za vještačenje u iznosu od 331,81 EUR. Slijedom navedenog valjalo je obavezati tuženika da tužitelju plati iznos od 2.183,48 EUR. Sa preostalim dijelom zahtjeva kao previsoko zatraženim tužitelj se odbija, a sa žalbom nije uspio pa mu ne pripada ni trošak sastava iste. Tužitelj je oslobođene od obveze plaćanja sudske pristojbe na presudu. Odluka o zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 151 ZPP-a

U Opatiji 4. prosinca 2025.

S u d a c

Adriana Puž

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

Pun. tužitelja

Pun. tuženika

Po pravomoćnosti pristojbe za odgovor na tužbu i presudu