REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-662/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića, kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Helene Poropat kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KA (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], s boravištem u [adresa], protiv tuženika PA (OIB: [osobni identifikacijski broj]) kao vlasnika [obrt], [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Pintarić i Srednoselec Pintarić d.o.o. Zagreb, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude poslovni broj: P-155/2020-27 od 28. studenog 2023. Općinskog suda u Zlataru Stalne službe u Donjoj Stubici, u sjednici održanoj 4. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se prihvaća a u preostalom dijelu odbija kao neosnovana tuženikova žalba te se presuda poslovni broj: P-155/2020-27 od 28. studenog 2023. Općinskog suda u Zlataru Stalne službe u Donjoj Stubici:

- djelomično preinačuje u dijelu točke I. izreke sudi:

"Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu kojim se traži proglašenje nedopuštenom ovrhe u predmetu Općinskog suda u Zlataru, poslovni broj: Ovrv-976/2015 koja se vodi po prijedlogu tuženika protiv tužitelja na temelju presude Općinskog suda u Klanjcu poslovni broj: P-42/07-46 od 3. rujna 2007. kao ovršne isprave a na tužiteljevoj nekretnini (u naravi dvosobnom stanu površine 54,80 m2 u zgradi u [adresa] izgrađenoj na k. č. br. [katastarska čestica] upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] kao etažno vlasništvo E15, suvlasnički udjel 55/10044 dijela) za tražbinu koja se sastoji od glavnice u iznosu 509,41 eura/3.838,14 kuna sa zateznim kamatama koje teku do 9. ožujka 2008."

-potvrđuje u preostalom dijelu točke I. izreke kojim je ovrha proglašena nedopuštenom za tražbinu koja se sastoji od zateznih kamata na glavnicu u iznosu od 509,41 eura/3.838,14 kuna računajući od 10. ožujka 2008. na dalje u cijelosti;

-potvrđuje u točki II. izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti privremenom zastupniku tužitelja Romeu Hercegu, odvjetniku iz Zaboka, troškove zastupanja u iznosu od 686,85 eura/5.175,00 kuna sa zateznim kamatama od 28. studenog 20233. do isplate;

- preinačuje u preostalom dijelu odluke o troškovima postupka tako da se nalaže tužitelju naknaditi tuženiku troškove prvostupanjskog postupka u iznosu od 495,50 eura u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove žalbe u iznosu od 121,86 eura u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom proglašena nedopuštenom ovrha u predmetu Općinskog suda u Zlataru br. Ovr-976/2015 koja se, na temelju presude Općinskog suda u Klanjcu br. P-42/07-46 od 3. rujna 2007. kao ovršne isprave, vodi po prijedlogu tuženika protiv tužitelja kao ovršenika na nekretnini u njegovom vlasništvu radi naplate iznosa od 3.838,14 kuna uz zakonsku zateznu kamatu (točka I. izreke), te je naloženo tuženiku da privremenom zastupniku tužitelja naknadi parnični trošak u iznosu od 686,85 eura / 5.175,07 kuna uz zateznu kamatu tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate (točka II. izreke).

2. Navedenu presudu pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da prvostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer da je njena izreka u suprotnosti s obrazloženjem i izvedenim dokazima te ne sadrži razloge o činjenicama odlučnim za provedbu testa razmjernosti, a posebice u pogledu visine tražbine tuženika i vrijednosti tužiteljeve nekretnine, o kojim činjenicama da nisu izvedeni nikakvi dokazi. Navodi kako nije bilo mjesta ograničavanju predmetne ovrhe na nekretnini s obzirom na to da su ograničenja iz članka 80.b Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, 6/24, dalje: OZ/12) uvedena u Ovršni zakon nakon pokretanja predmetne ovrhe, izmjenama i dopunama iz 2017. godine. Iznosi iscrpne razloge zbog kojih smatra da je prvostupanjski sud, prilikom ocjenjivanja povrede konvencijskog prava vlasništva, pogrešno proveo test razmjernosti između suprotstavljenih prava tuženika (ovrhovoditelja) na namirenje i prava vlasništva tužitelja (ovršenika) na nekretnini. Pobija i odluku o troškovima postupka. Žalbeni je prijedlog tuženika preinačiti prvostupanjsku presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu tuženiku parničnih troškova, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Potražuje trošak žalbe u ukupnom iznosu od 365,59 eura.

3. Tužitelj je osobno podnio odgovor na žalbu u kojem obrazlaže životne i financijske poteškoće s kojima se susretao prilikom kupnje i pokušaja sanacije predmetnog stana, kao i u vezi svog narušenog zdravlja. Pretpostavlja da je prilikom zamjene krovišta došlo do ponovnog prokišnjavanja u njegovom stanu, čime da mu je nastala šteta. Predlaže potvrditi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba je tuženika djelomično osnovana.

5. Predmet je spora tužbeni zahtjev tužitelja za proglašenje nedopuštenom ovrhe koja se, radi namirenja tražbine tuženika iz ovršne sudske odluke, vodi na tužiteljevoj nekretnini a sve iz razloga predviđenih u članku 50. stavku 1. točkama 7., 10. i 11. OZ/12, zbog kojih je tužitelj i upućen u predmetnu parnicu rješenjem poslovni broj: Ovr-976/2015-58 od 27. travnja 2020. Općinskog suda u Zlataru.

6. Prvostupanjski je sud prihvatio u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja, u bitnome s obrazloženjem da tražbina iz ovršne sudske presude nije zastarjela do pokretanja ovrhe, da ovrhovoditelj, ovdje tuženik, ima aktivnu legitimaciju za naplatu predmetne tražbine na ime zajedničke pričuve ali da je predmetna ovrha, cijeneći s jedne strane iznos glavnice od 3.838,14 kuna a s druge strane površinu stana od 54,80 m2, određena u suprotnosti s načelom zaštite vlasništva u skladu s kojim su naknadno u Ovršni zakon uvedene odredbe članka 80.b OZ/12 o pravičnoj ravnoteži između interesa ovrhovoditelja i interesa ovršenika.

7. Ovaj je drugostupanjski sud ispitao pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda tuženika, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava (osim u odnosu na odluku o troškovima postupka) i na zakonom propisane bitne povrede odredaba parničnog postupka (članak 365. stavak 2. ZPP). Ocjena je ovog suda da tako ispitana pobijana presuda nije pravilna ni zakonita, ali ju je moguće djelomično preinačiti iz drugih materijalnopravnih razloga primjenjivih na utvrđeno činjenično stanje koje proizlazi iz stanja spisa.

8. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavka 2. ZPP) a ni one iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP koju tuženik ističe u žalbi jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

9. Prvostupanjski je sud međutim djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo.

9.1. Prije svega, valja istaknuti kako je pitanje ravnoteže između interesa ovršenika i interesa ovrhovoditelja u provedbi ovrhe na nekretnini, prema ocjeni ovog suda, pitanje koje se razmatra u ovršnom postupku povodom (redovne) žalbe protiv rješenja o ovrsi, a u smislu žalbenog razloga iz članka 50. stavka 1. točke 6. OZ/12, ako je ovrha određena na predmetu koji je izuzet iz ovrhe, odnosno na kojem je mogućnost ovrhe ograničena. Stoga to pitanje nije obuhvaćeno činjeničnim razlozima iz članka 50. stavka 1. točaka 7., 9., 10. i 11. OZ/12 o kojima bi trebao raspravljati parnični sud kada se ovršenika upućuje u parnicu povodom podnošenja žalbe nakon proteka roka (članak 53. stavak 1. OZ/12).

9.2. Neovisno o tome, tuženik u žalbi pravilno ukazuje na to da je ograničenje u ovrsi na nekretnini s obzirom na visinu tražbine uvedeno u Ovršni zakon (članak 80.b OZ/12) tek nakon pokretanja predmetnog ovršnog postupka, stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona („Narodne novine” broj: 73/17), pa se to ograničenje ne može primjenjivati retroaktivno na ovršne postupke koji su pokrenuti prije stupanja na snagu te odredbe (tako i Vrhovni sud RH: Rev-1188/2021, Rev 437/2022, Rev 459/2022). Takvo shvaćanje je u skladu i s ustavnim načelom vladavine prava koje pretpostavlja da pravna norma bude jasna, precizna i predvidljiva u svojim učincima, pa tako i ovrhovoditelju koji je u vrijeme, kada takva ograničenja nisu bila propisana, pokretao ovrhu na nekretnini ovršenika.

9.3. Konačno, u okolnostima konkretnog slučaja, nisu primjenjiva ni shvaćanja Europskog suda za ljudska prava iz presude Vaskrsić protiv Slovenije, na koju se tijekom postupka pozivao tužitelj, s obzirom na to da tužitelj, za razliku od toga predmeta, nije dokazao da nekretnina na kojoj je određena ovrha predstavlja njegov dom (štoviše, tužitelj čini nespornim da živi u [adresa], da nikada u stanu koji je predmet ovrhe nije stanovao i da ima još jednu nekretninu na [adresa] gdje ima prijavljeno prebivalište), a tužitelj nije ni tvrdio niti dokazao da se nalazi u tako teškom imovnom stanju da ne bi mogao podmiriti predmetno dugovanje na ime zajedničke pričuve, niti iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj pokušavao podmiriti predmetni dug na bilo koji način ili da je predlagao drugi, manje tegoban, predmet ovrhe, iako njegovo dugovanje potječe još iz ovršne isprave iz 2007. godine, a tužitelj nesporno živi u inozemstvu gdje bi ostvarenje tuženikove tražbine bilo otežano.

9.4. Stoga, prema shvaćanju ovog suda, razlog na koji se prvostupanjski sud poziva kao osnovu za prihvaćanje tužbenog zahtjeva, u okolnostima konkretnog slučaja, nije opravdan razlog za proglašenje predmetne ovrhe nedopuštenom.

10. Prvostupanjski je sud pravilno otklonio tužiteljev prigovor nedostatka aktivne legitimacije ovrhovoditelja (ovdje tuženika) za vođenje predmetne ovrhe, s obzirom na to da je tuženik, i prema shvaćanju ovog suda, kao novi upravitelj (prvostupanjski sud pogrešno navodi „predstavnik stanara”) po samom zakonu preuzeo legitimaciju za upravljanje i vođenje postupaka u vezi sa zajedničkom pričuvom, u svojstvu zastupnika svih suvlasnika i umjesto njih, a o čemu je već pravomoćno odlučeno u točki I. izreke rješenja Općinskog suda u Zlataru poslovni broj: Ovr-976/2015-58 od 27. travnja 2020.

11. Nije osnovan ni prigovor tužitelja o identitetu nekretnine na kojoj se provodi predmetna ovrha, s obzirom na to da takav prigovor ne predstavlja činjenične razloge iz članka 50. stavka 1. točaka 7., 10. i 11. OZ/12 zbog kojih je tužitelj upućen u parnicu, a o kojima se može raspravljati pred parničnim sudom. Povrh toga, tužitelj tijekom postupka nije valjano otklonio navode tuženika da je razlika u oznaci nekretnine isključivo posljedica naknadne provedbe postupka povezivanja zemljišne knjige i knjige položenih ugovora, a u svome iskazu (stranice 73-74 spisa) tužitelj i ne spori da se ovrha vodi upravo na predmetnom stanu, za koji je i dobio uplatnice na plaćanje zajedničke pričuve.

12. Međutim, s obzirom na činjeničnopravni supstrat koji je raspravljen tijekom prvostupanjskog postupka, djelomično osnovanim se ukazuje tužiteljev prigovor zastare, i to u odnosu na zatezne kamate koje na iznos glavnice od 509,41 eura / 3.838,14 kn koja je sa zateznim kamatama predmet tužbenog zahtjeva, teku nakon dana kada je presuda poslovni broj: P-42/07-46 od 3. rujna 2007. Općinskog suda u Klanjcu postala ovršna.

12.1. Člankom je 233. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje: ZOO) propisano da sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koje zakon inače predviđa kraći rok zastare (stavak 1.), ali sve povremene tražbine koje proistječu iz takvih odluka ili nagodbe, odnosno javnobilježničkog akta i dospijevaju ubuduće zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih tražbina (stavak 2.).

12.1.1. Nadalje, člankom je 226. stavkom 1. ZOO propisano da tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Člankom 227. ZOO propisano je da pravo iz kojega proistječu povremene tražbine zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarije neispunjene tražbine (stavak 1.), a kada zastari pravo iz kojega proistječu povremene tražbine, vjerovnik gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja nego i povremena davanja koja su dospjela prije te zastare (stavak 2.).

12.2. S obzirom na to da je ovršnom ispravom - presudom poslovni broj P-42/07-46 od 3. rujna 2007. Općinskog suda u Klanjcu (stranice 16-19 spisa) ovdje tužitelju naložena isplata iznosa od 509,41 eura / 3.838,14 kuna zajedno sa zateznim kamatama koje teku na dijelove glavnice, specificirane u točki I. njene izreke, od njihova dospijeća (u razdoblju od 15. rujna 1998. do 16. lipnja 2001.) pa do isplate i da je ovršnost te presude, prema potvrdi izdanoj 14. srpnja 2014. (stranica 19 spisa), nastupila 9. ožujka 2008. a da je predmetna ovrha pokrenuta 22. srpnja 2014. (točka 7. obrazloženja prvostupanjske presude) – to je, prema ocjeni ovog suda, u vrijeme pokretanja ovrhe nastupila zastara u odnosu na zatezne kamate koje na ukupni iznos glavnice teku nakon dana ovršnosti ovršne isprave (9. ožujka 2008.).

12.3. Zatezne kamate koje proistječu iz pravomoćne sudske odluke i dospijevaju ubuduće, tj. nakon njene ovršnosti, naime predstavljaju povremene tražbine na koje se primjenjuju kraći zastarni rokovi, sve u smislu članka 233. stavka ZOO pa kako je od ovršnosti takve odluke (2008.) do ishođenja klauzule ovršnosti i pokretanja ovršnog postupka (2014.) protekao trogodišnji zastarni rok za povremene tražbine (članak 226. ZOO), kao i petogodišnji rok za zastaru prava iz kojeg te povremene tražbine proistječu (članak 227. ZOO), ovaj drugostupanjski sud smatra da tuženik, uslijed istaknutog prigovora zastare ne može naplatiti zatezne kamate koje na iznos glavnice od 509,41 eura / 3.838,14 kuna teku nakon 9. ožujka 2008., kao dana kada je nastupila ovršnost sudske odluke na temelju koje je pokrenuta predmetna ovrha.

12.4. Izneseno shvaćanje je u skladu i s pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda RH (Su-IV-56/19-15 od 21. studenog 2019.) koje glasi: "Potraživanja zateznih kamata koje su zajedno s glavnicom utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, i koje dospijevaju ubuduće, sukladno čl. 379. st. 2. ZOO/91 (čl. 233. st. 2. ZOO/05) zastarijevaju u trogodišnjem roku predviđenom za zastaru povremenih tražbina računajući od ovršnosti ovršnih isprava" a tako proizlazi i iz presude toga suda Rev-87/2022 od 12. travnja 2022.

13. Slijedom svega iznesenog, valjalo je uslijed djelomične osnovanosti tužiteljevog prigovora zastare, na temelju odredaba članaka 368. stavka 2. i 373. točke 3. ZPP, odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je ovrha na nekretnini tužitelja proglašena nedopuštenom u odnosu na naplatu zateznih kamata koje na iznos glavnice od 509,41 eura / 3.838,14 kuna teku od 10. ožujka 2008. do isplate, dok je u preostalom dijelu, koji se odnosi na naplatu navedenog iznosa glavnice i zateznih kamata tekućih do 9. ožujka 2008., žalbu tuženika valjalo prihvatiti i u tom dijelu preinačiti pobijanu presudu odbijanjem tužbenog zahtjeva, sve kako je to odlučeno u izreci ove drugostupanjske presude.

14. Uslijed djelomičnog preinačenja odluke o meritumu, valjalo je preispitati i odluku o parničnim troškovima odnosno odlučiti o svim troškovima postupka (članak 166. stavak 2. ZPP).

14.1. S obzirom na to da je djelomičnim preinačenjem prvostupanjske presude tuženik uspio u sporu u pogledu glavnice i dijela zateznih kamata, dok je tužitelj uspio u sporu u pogledu preostalog dijela zateznih kamata, to, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, a cijeneći cjelokupni predmet raspravljanja znači da je tužitelj uspio s jednom trećinom zahtjeva a tuženik s dvije trećine i da je slijedom toga tužitelj dužan naknaditi tuženiku 1/3 njegovih troškova u koje treba uračunati i troškove privremenog zastupnika tuženika.

14.2. U tuženikove parnične troškove spadaju stoga i troškovi rada privremenog zastupnika, međutim, neovisno o uspjehu stranaka u sporu, pa je pravilna odluka prvostupanjskog suda u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti troškove privremenom zastupniku (točka II. izreke) u iznosu od 686,85 eura obračunatom u točki 11. obrazloženja pobijane presude.

14.3. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, troškove vezane za zastupanje tuženika kome je sud postavio privremenog zastupnika - odvjetnika prethodno snosi tužitelj, ali ti troškovi ulaze u ukupne parnične troškove tužitelja, a odluku o tome hoće li ih u konačnici snositi tuženik, kojeg je zastupao privremeni zastupnik, donosi sud ovisno o uspjehu stranaka u postupku (tako npr. Rev-169/2021 od 11. siječnja 2023., Rev-301/2025 od 14. svibnja 2025.).

14.4. Takvo pravno shvaćanje treba tumačiti u specifičnom kontekstu parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom gdje izvorno aktivno stranačku ulogu ima ovrhovoditelj (ovdje tuženik) za čiju korist je, kako bi se ovrha uopće mogla provesti, imenovan privremeni zastupnik ovršeniku (ovdje tužitelju) kao pasivnoj strani, pa ovrhovoditelj (ovdje tuženik), kao izvorno aktivna strana u postupku, prema shvaćanju ovog suda, treba prethodno snositi troškove rada privremenog zastupnika i u parnici radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, iako su stranačke uloge formalno i privremeno obrnute u takvoj incidentalnoj parnici koja izvorno potječe iz ovrhe, i to sve na temelju odgovarajuće primjene odredbe članka 85. stavka 3. ZPP u vezi s člankom 21. stavka 1. OZ/12.

14.5. Dakle, prema ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je, neovisno o uspjehu stranaka u sporu, pravilno obvezao tuženika, kao izvorno aktivnu stranu u postupku ovrhe, na podmirenje troškova privremenom zastupniku koji je imenovan tužitelju, kao izvorno pasivnoj strani u postupku ovrhe iz kojeg predmetna parnica proistječe.

15. Prvostupanjski je sud obračunao troškove privremenog zastupnika Romea Hercega, odvjetnika iz Zaboka, u iznosu od 686,85 eura a tuženik nije posebno pobijao taj dio odluke u smislu žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava pa je i u tom dijelu valjalo odbiti tuženikovu žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

16. Tuženikovi troškovi privremenog zastupnika stoga iznosi 686,85 eura a troškovi njegova zastupanja po punomoćniku – odvjetniku 746,56 eura:nagrada odvjetniku za sastavljanje odgovora na tužbu i zastupanja na ročištu održanog 21. rujna 2023. po 100 bodova ili 1.500,00 kuna te zastupanje na ročištima 15. prosinca 2000. i 16. studenog 2022. (na kojima se nije raspravljalo o glavnoj stvari) po 50 bodova (50% nagrade prema Tbr.9. t.2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – "Narodne novine" broj: 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022., i 126/22.) ili po 750,00 kuna što ukupno i s porezom na dodanu vrijednost po stopi od 25% iznosi 5.625,00 kuna/746,56 eura, tako da takvi ukupni tuženikovi troškovi iznose 1.433,41 euro (686,85 više 746,56) a tužitelj mu je prema uspjehu u sporu (1/3 naprama 2/3 u tuženiku korist) dužan naknaditi 1/3 tih troškova što iznosi 477,80 eura (1.433,41 dijeljeno tri) kojemu iznosu treba dodati iznos od 17,70 eura koliko iznosi 1/3 sudskih pristojbi za odgovor na tužbu koje prema uspjehu u sporu (2/3) treba platiti tuženik prema članku 4. točki 2. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/2018. i 51/2023.) tako da je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 495,50 eura.

17. Prema uspjehu u sporu tuženiku pripadaju i troškovi žalbe koji iznose 365,59 eura (za sastavljanje žalbe 312,50 eura i sudsku pristojbu za žalbu u iznosu od 53,09 eura kako je tuženik zatražio) a tužitelj mu je dužan naknaditi jednu trećinu tih troškova – 121,86 eura.

18. Iz svih je navedenih razloga, a na temelju članaka 368. stavka 2. te 373. točke 3. i 166. stavka 2. ZPP, odlučeno kao u izreci.

U Puli 4. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća

Igor Rakić