Republika Hrvatska
Općinski sud u Virovitici
Stalna služba u Slatini
Slatina, Trg sv. Josipa 12
Poslovni broj: P-578/2024-11
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Virovitici, Stalna služba u Slatini, po sucu pojedincu Josipu Bočkai, u pravnoj stvari tužitelja ĆA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Jugoslavu Puranu, odvjetniku iz Bjelovara, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., [adresa], OIB: 92963223473, zastupan po odvjetnicima iz OD Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, nakon zaključene glavne i javne rasprave 23. listopada 2025., održane u prisutnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja Saše Kutnjaka, odvjetnika iz Bjelovara, te punomoćnika tuženika Zvonimira Kalembera Skoke, odvjetnika u OD Porobija & Porobija iz Zagreba, 4. prosinca 2025. objavio i
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 2. st. 4. Ugovora o kreditu, kreditna partija 7103678625, broj ugovora: 3209413004, sklopljenom 29. svibnja 2007. između tužitelja ĆA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Zagrebačka banka d.d., [adresa], OIB: 92963223473, kojom je ugovorena tužiteljeva obveza plaćanja svih naknada i troškova sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.
II Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 1.079,65 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4. prosinca 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u iznosu od 125,00 EUR.
i
r i j e š i o j e
I Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, dužna je zamjeniku punomoćnika tužitelja Saši Kutnjaku, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetniku iz Odvjetničkog ureda punomoćnika tužitelja NA iz [adresa], na ime naknade troškova delegacije isplatiti iznos od 283,20 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4. prosinca 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja za 3 % poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
II Odbija se kao neosnovan zahtjev zamjenika punomoćnika tužitelja za naknadom troškova delegacije u iznosu od 61,80 EUR.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu od 29. svibnja 2007., broj ugovora 3209413004, kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 82.425,00 CHF prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita. Otplata kredita ugovorena je na rok od 360 mjeseci, a kredit je odobren i iskorišten za dovršenje kuće. Odredbom u čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu tuženik je nametnuo ugovornu odredbu kojom je tužitelj u obvezi „platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora“ i na temelju te odredbe tužitelju je kod isplate kredita naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva. Prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, o navedenoj odredbi tužitelj nije pregovarao niti uopće imao mogućnost pregovarati s tuženikom, već je tuženik istu jednostrano formulirao i uvrstio u unaprijed pripremljeni tipski ugovor o kreditu, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja već mu je sklapanje ugovora ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“. Navedena odredba ne sadrži bilo kakve podatke o visini naknade tuženika niti druge parametre iz kojih tužitelj može shvatiti koji mu se troškovi i usluge tuženika te u kojem iznosu naplaćuju naknadom za obradu kredita, zbog čega navedena odredba nije jasna niti razumljiva. Uostalom, obradom kredita tuženiku nije nastao nikakav trošak koji bi opravdao naplatu naknade za obradu kredita jer je upravo tužitelj snosio sve javnobilježničke i druge troškove povezane sa sklapanjem Ugovora pa za uvrštenjem ove odredbe tuženik nije imao bilo kakav opravdan razlog. U čl. 1021. ZOO propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. U smislu citirane odredbe ugovorne kamate faktički predstavljaju naknadu koju korisnik kredita na ime korištenja tuđeg novca plaća kreditoru-banci pa tuženik nije imao zakonskog ni stvarnog uporišta naplatiti dodatnu naknadu za obradu kredita za koju nije razumljivo što se istom plaća. Nametanjem navedene nejasne i nerazumljive stoga i nepoštene odredbe u Ugovor o kreditu, tuženik je počinio povredu Zakona o zaštiti potrošača važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja zbog čega je navedena odredba ništetna, sve u smislu čl. 81., 84. i 87. ZZP-a (NN 96/03). Navedeni stav potvrđen je i u sudskoj praksi više županijskih sudova koju tužitelj dostavlja u prilogu. Slijedom navedenog, tužitelj je predložio da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnost navedene odredbe o plaćanju naknade i troškova, te da obveže tuženika na naknadu i troškove postupka.
2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio tužbu. Tuženik ističe da tužitelj prije svega nije dokazao pravni interes za podnošenje isključivo deklaratornog tužbenog zahtjeva. Deklaratorna tužba se može podići kada je to posebnim propisima predviđeno, kada tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost ili neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. Tužitelj je postavio isključivo deklaratorni tužbeni zahtjevi pri čemu nije obrazložio u čemu se sastoji pravni interes tužitelja za postavljanjem isključivo deklaratornog tužbenog zahtjeva. Takav pravni interes tužitelja očigledno ne postoji. S tim u vezi tuženik ukazuje i na sudsku praksu – odluku VSRH Rev 588/1998 od 13. svibnja 1998.: „Odredba čl. 187. st. 2. ZPP propisuje da se tužba za utvrđenje postojanja kakva prava ili pravnog odnosa može podići ako tužitelj ima pravni interes za to utvrđenje prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa. Kada je tužiteljica stekla mogućnost da pravnu zaštitu ostvari kondemnatornom tužbom, više ne postoji pravni interes za podizanje tužbe za utvrđenje.“ Da bi sud mogao postupati po zahtjevu tužitelja, mora postojati formalna pravilnost zahtjeva kojim se traži pravna zaštita. Nedostatak ove procesne pretpostavke dovodi do nedopustivosti tužbe. Odredbom čl. 288. st. 2. ZPP-a izrijekom se predviđa da je sud dužan odbaciti tužbu ako utvrdi da ne postoji pravni interes za podnošenje tužbe na utvrđenje. Sud pri takvom utvrđivanju pravnog interesa treba odlučivati na temelju navoda u tužbi, a teret dokazivanja postojanja činjenica iz kojih se može izvesti zaključak jest na tužitelju. Pravni interes tužitelj nije dokazao. Tuženik ukazuje na odluku VSRH Revt 81/2005-2 6.9.2005. „U ovom predmetu je riječ o tužbi na utvrđenje u smislu odredaba čl. 187. Zakona o parničnom postupku (NN-53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP). Prema odredbi čl. 187. st. 2. ZPP takva tužba se može podnijeti kad tužitelj ima pravni interes za podnošenje takve tužbe – što predstavlja procesnu pretpostavku za dopuštenost tužbe. Nižestupanjski sudovi temelje svoju odluku na stajalištu da u ovom predmetu nije ispunjena navedena procesna pretpostavka, jer tužiteljica nije učinila vjerojatnim postojanje pravnog interesa za podnošenje predmetne tužbe. U smislu navedene zakonske odredbe, a da bi se utvrdilo postojanje pravnog interesa, tužitelj treba učiniti vjerojatnim da bi, ako njegov tužbeni zahtjev bude prihvaćen, bila za njega ostvarena određena pravna korist koju bez takve sudske odluke ne bi mogao ostvariti.“. Slijedom toga, tuženik predlaže odbaciti tužbu te tuženiku naknaditi trošak postupka prema niže navedenom troškovniku. Tuženik ukazuje kako tužitelj nije postavio urednu tužbu, odnosno tužbu koja sadrži definirani (jasan odnosno precizan) tužbeni zahtjev te da takvu tužbu treba vratiti tužitelju na ispravak. U prilog gornjim tvrdnjama tuženik ukazuje na rješenje Županijskog suda u Sisku, posl. br. Gž 944/2021 od 27. rujna 2021. godine „Tužba, koja ne sadrži definiran tužbeni zahtjev jest neuredna, pa će stoga sud pozvati tužitelja na ispravak odnosno dopunu takve tužbe. No, ukoliko ispravak odnosno dopuna tužbe također ne sadrže tužbeni zahtjev, tada će sud odbaciti takvu tužbu.“. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva imala smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom. Tužitelj ne predlaže niti jedan jedini dokaz u prilog svojim tvrdnjama, pa već samim time takav tužbeni zahtjev treba odbiti primjenom načela o teretu dokazivanja. Tuženik ukazuje na stanje propisa, a što tužitelj tendenciozno ispušta navesti u tužbi, budući da, s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnoga Ugovora o kreditu – svibanj 2007.godine, nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje za tuženu banku ugovoriti i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iz odredbe čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu temelji se, osim na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima, također i na posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača. U tim posebnim propisima zakonodavac je u čl. 1. i čl. 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN-143/13) dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom „pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi“. Ministar financija je 31. siječnja 2014. donio Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite (NN-15/2014), kojim je izrijekom u čl. 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje … sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“. Spomenuta odredba čl. 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite glasi „1. Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.“ Da je zakonodavac smatrao kako je naknada za obradu kreditnog zahtjeva nezakonita, onda takvu naknadu ne bi dodatno uredio gore citiranim posebnim propisima koji sadrže izričito ovlaštenje banke naplatiti naknadu. Tuženik također ističe kako je plaćanje naknada banci uvriježeno u poslovanju kreditnih institucija, na svim kontinentima, dakle nije u praksi nepoznato, niti su naknade per se zabranjene. O tome najbolje svjedoči i Direktiva 2014/17/ЕU Europskog Parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010. Ta Direktiva već u članku 4. (Definicije) navodi sljedeće: „efektivna kamatna stopa” (EKS) znači ukupni trošak kredita za potrošača, izražen kao godišnji postotak ukupnog iznosa kredita, uključujući, prema potrebi, i troškove iz članka 12. stavka 2. te izjednačuje na godišnjoj osnovi sadašnju vrijednost svih budućih ili postojećih obveza (povlačenja tranše, otplata i naknada), dogovorenih između vjerovnika i potrošača. Također u članku 11. (Standardne informacije koje treba uključiti u oglašavanje) Direktive je propisano kako se u standardnim informacijama koje se pružaju potrošaču navode jasno, sažeto i uočljivo sljedeće stavke: (c) stopa zaduživanja, uz navođenje je li fiksna ili varijabilna ili kombinacija obaju kamata, zajedno s pojedinostima o svim naknadama uključenim u ukupne troškove kredita za potrošača“. O tome da naknade predstavljaju redoviti trošak kredita ukazuje i Direktiva 2008/48/EZ2 Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ koja navodi kako se ukupni troškovi kredita sastoje: „(…) (g) „ukupni troškovi kredita za potrošača” znači svi troškovi, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu i koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika, troškovi u pogledu dodatnih usluga koje se odnose na ugovor o kreditu, a posebno premije osiguranja, također su uključeni ako je, povrh toga, sklapanje ugovora o pružanju drugih usluga obvezno s ciljem dobivanja kredita ili dobivanja kredita prema uvjetima koje vrijede na tržištu. Stoga, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu naplata naknade za obradu kredita je bila redoviti trošak kreditiranja, koji je prepoznat kako u nacionalnom zakonodavstvu, tako i na razini Europske unije. Nadalje, zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju (NN-101/17 od 12. listopada 2017.) propisao da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (NN- 101/17). Hrvatski zakonodavac na to se odlučio, ali samo pro futuro, za ugovore o stambenom potrošačkom kreditiranju sklopljene nakon stupanja na snagu tog Zakona, 20. listopada 2017., slijedeći pristup koji proizlazi iz, za nacionalnog zakonodavca obvezujućeg, istovrsnog ograničenja propisanog Direktivom 2014/17. Ugovor o kreditu sklopljen je 2007., dakle više od 10 godina prije stupanja na snagu tog Zakona. To mora respektirati svaki hrvatski sud, budući da je zakonodavac izrijekom isključio primjenu tog Zakona na ugovore sklopljene prije njegova stupanja na snagu, što je sukladno ustavnom načelu zabrane retroaktivnosti propisa koja obvezuje i sud. Posve je izvjesno da ni Sud Europske Unije ne bi na uvjete ugovora sklopljenog s tužiteljem 2007. godine primjenjivao stajališta koja je zauzeo ili će zauzeti u vezi s primjenom Direktive 2014/17 (pri čemu bi se pritom postavilo i pitanje bi li taj Sud uopće bio nadležan za odlučivanje o ugovorima koji su sklopljeni prije nego li je Republika Hrvatska postala članicom EU). To znači da se recentno stajalište zakonodavca u pogledu isključenja naknade za obradu kreditnog zahtjeva ne odnosi na potrošački ugovor koji je predmet spora, budući da je on sklopljen 2007. godine za vrijeme važenja Zakona o bankama, koji je u odredbi st. 3. čl. 173. izričito propisao obvezu (ali i ovlast banaka), informirati potrošače o uvjetima pružanja usluga, odobravanja kredita, uključujući o naknadama koje banka zaračunava korisniku kredita. Uzgred valja napomenuti da je i po Zakonu o kreditnim institucijama propisano da se naknade uređuju općim uvjetima poslovanja kreditnih institucija (toč. 5. st. 4. čl. 303.). Sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03, 46/07, 79/07), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Navedena odredba u skladu je sa čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, koja propisuje da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučenih usluga i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. U konkretnom slučaju obveza plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva je ugovorena jasnim, lako razumljivim i uočljivim odredbama Ugovora o kreditu. Visina naknade je također jasno, lako uočljivo i razumljivo određena pozivom na odredbe Odluke o Tarifi naknada za usluge pa uopće nije dopušteno ocjenjivati da li je predmetna odredba nepoštena. Naime, skreće se pozornost kako je upravo odredbom čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu propisano da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, pa tako i naknadu za obradu kredita. Osim što je obveza plaćanja naknade bila jasno navedena u Ugovoru o kreditu i Odluci o Tarifi naknada za usluge, banka je tužitelja i na druge načine informirala o obvezi plaćanja naknade. Naime, tužitelj je o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva bio informiran i od strane osobnog bankara, koji su imali jasnu uputu da prilikom razgovora o odobravanju kredita upoznaju klijente s obvezom plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva te da ih u tome smislu informiraju da naknadu za obradu kreditnog zahtjeva mogu platiti iz vlastitih sredstva ili iz sredstva kredita. Obveza plaćanja naknade je također propisana Općim uvjetima poslovanja Banke u toč. 5. gdje stoji: „Klijent je dužan snositi troškove koji Banci nastanu u pripremama za sklapanje ugovora, u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Banka.“ U tom smislu ide i sudska praksa pa tuženik ukazuje na presudu Općinskog suda u Varaždinu, posl. br. P-752/2019 od 24. kolovoza 2021. godine: „Treba imati u vidu da tužitelj svoju tužbu prvenstveno temelji na odredbama presude donesene po Trgovačkom sudu u Zagrebu, a koja je potvrđena presudom visokog trgovačkog suda kako se to prethodno spominje. Navedene presude se prvenstveno odnose na ništetnost ugovora o kreditu koje je tuženik zaključivao u spornom razdoblju, i to u dijelu koji se odnosi na jednostranu promjenjivu kamatnu stopu od strane tuženika kao kreditora, kao i vezanje povrata kredita na valutu CHF, a koje odredbe tuženik kao kreditor nije dovoljno pojasnio u samom ugovoru. Što se tiče odredbi čl. 18. ugovora, za koje tužitelj također traži utvrđenje ništetnosti se navodi da se ustvari iste odnose tek na obvezu tužitelja kao korisnika kredita o snašanju troškova predmetnog ugovora koje se odnose na obradu, osiguranje, trošak javnog bilježnika, a što je po mišljenju suda dovoljno jasno naznačeno pa je tako bilo jasno i tužitelju i sa tim se tužitelj također složio jer su se ti troškovi odnosili na iznos sa kojim je tužitelj bio upoznat prilikom zaključenja ugovora i te odredbe nisu bile predmetom naprijed citiranih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, niti su utvrđivane kao nepoštene i ništetne. Stoga je potpuno neosnovano traženje tužitelja da utvrdi ništetnim i navedene odredbe jer svojim tvrdnjama iz tužbe uopće nije naveo zašto bi te odredbe bile njemu nejasne. Doduše tužitelj traži i utvrđenje ništetnosti toč. K čl. 18. koja se odnosi na promjenu kamatne stope, ali je po mišljenju suda to zatraženo već i u okviru čl. 2. čija je ništetnost u tom dijelu već zatražena pa i utvrđena ovom sudskom odlukom. Prema tome je neosnovano traženje još i dodatno utvrđenje ništetnosti toč. K čl. 18. jer je to već i sadržano u čl. 2. Zbog toga je sud i odbio tužitelja s zahtjevom za povratom iznosa od 980,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5. siječnja 2007., a koji se iznos odnosi na trošak obrade kredita jer prije svega tužitelj uopće nije dokazao da je isplatio gornji iznos na ime navedene obveze, a osim toga taj iznos je isplaćen na ime obveze tužitelja kao korisnika kredita za plaćanje troškova potrebnih za konačnu realizaciju kredita i koje odredbe po mišljenju ovog suda uopće nisu nejasne prosječnom potrošaču kakav je tužitelj, a svakako ne dovode niti do značajne neravnoteže između stranaka i osim toga se ti iznosi vežu na iznose koji su tužitelju bili poznati prilikom zaključenja ugovora“. U presudi Općinskog suda u Varaždinu, posl. br. P-548/19-40 od 3. lipnja 2022. godine sud je u bitnom utvrdio:„19. Isto tako ove su ugovorne odredbe jasne i razumljive, tako da je tužiteljica znala koji iznos mora platiti banci, a isto tako i javnom bilježniku, a neovisno od toga što se ni o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tužiteljica na njih imala utjecaja. Prema tome, sud ocjenjuje da te ugovorne odredbe nisu nepoštene. S tim u vezi valja reći da je u pravu tuženik kada navodi da je tužiteljici stavljen na raspolaganje iznos kredita od 93.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, dok je naknada za obradu kredita iznosila 5.009,05 kn i javnobilježnički troškovi cca 2.000,00 kn, slijedom čega je doista jasno da ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a što bi bilo isključivo na štetu tužiteljice kao potrošača. Isto tako nije odlučno u koju svrhu je tuženik iskoristio plaćenu naknadu za obradu kredita od 5.009,05 kn.“. U tom smislu ide i sudska praksa pa tuženik ukazuje na presudu Županijskog suda u Varaždinu, posl. br. Gž-829/2022-2 od 27. listopada 2022. godine „8. Odlučno u predmetnoj pravnoj stvari jest da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio u svojstvu trgovca u obavljanju svoje profesionalne djelatnosti u svrhu financiranja ulaganja u osnovna i obrtna sredstva, zbog čega se na njega primjenjuje kriterij ulaganja povećane pažnje dobrog stručnjaka (normirane odredbom čl. 18. stav. 2. ZOO/91) nastavno čemu se ni po ocjeni ovoga suda tužitelj stoga ne može pozivati da o istoj nije mogao pregovarati jer se ista nalazila u okviru tipskog, unaprijed pripremljenog obrasca ugovora. Plaćanjem naknade u iznosu od 766,37 kn po ocjeni ovoga suda nije narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka – na koju se tužitelj tek uopćeno poziva bez da je razrađuje iz aspekta svoje konkretne ugovorne pozicije.“. U tom smislu ide i sudska praksa pa tuženik ukazuje na presudu Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gž-2101/2022, „(točka 8. Nije sporno da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade za obradu kredita prije sklapanja Ugovora o kreditu u vezi sa čim je detaljno informirana o visini naknade koju plaća korisnik sa statusom klijenta odnosno bez statusa klijenta banke (sve prema Ponudi-list 18 spisa, dostavljene po tuženiku u kojoj se između ostalog određeno navodi: "ISKORISTITE JOŠ POVOLJNIJE UVJETE … ostvarite status klijenta … otvaranjem tekućeg računa
–prebacivanjem redovnih mjesečnih primanja", a nastavno su određeno navedeni svi uvjeti kredita za one koji imaju status klijenta i one koji nemaju taj status, tako da je uz ostalo jasno navedeno da prvi sa statusom klijenta plaćaju naknadu za obradu kredita u visini od 2 %, a ostali bez tog statusa u visini od 3 % od iznosa kredita). Ovo potvrđuje iskaz svjedokinje … prema kojoj su klijenti dolazili s ponudom u kojoj je, između ostalog, bila ponuđena po visini različita naknada za obradu kredita ovisno o tome je li klijent prebacuje svoj račun u banku. U opisanim okolnostima, tuženik je dokazao svoje tvrdnje da se je pojedinačno pregovaralo o navedenoj ugovornoj odredbi u naprijed sastavljenom standardnom ugovoru (članak 81. stavak 4. ZPP/03), zbog čega tužbeni zahtjev nije osnovan. U slučaju da sud ipak smatra kako navedena odredba podliježe testu (ne)poštenosti, tuženik prvenstveno ističe kako je u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača odlučno utvrditi da li je predmetna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je dužan provjeriti sud koji provodi postupak. Naime, neosnovano je shvaćanje tužitelja da bi naknada za obradu kreditnog zahtjeva prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Činjenica da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo još sama po sebi nipošto ne znači da uz to ne treba posebno dokazati da u konkretnom slučaju nije došlo do takve, značajne neravnoteže. Praksa automatskog povezivanja činjenice da se o nekoj odredbi potrošačkog ugovora nije pregovaralo ne vodi neposredno zaključku da je time među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža. Značajnu neravnotežu treba posebno utvrđivati, neovisno o činjenici da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo. Automatsko povezivanje te dvije okolnosti, prema praksi Suda Europske unije ne dolazi u obzir. Naime, prema presudi tog Suda C-415/11 Ć: „Koncepcija pojma 'značajnije neravnoteže“ na štetu potrošača mora se ocijeniti u svjetlu analize pravila nacionalnog prava koje bi se primijenilo u odsutnosti bilo kakvog sporazuma među strankama, kako bi se utvrdilo da li, i ako da, u kojoj mjeri, ugovor stavlja potrošača u manje povoljnu pravnu situaciju nego li je to ona koja je propisana važećim nacionalnim pravom.“. Nadalje, u vezi postojanja neravnoteže između banke i potrošača prilikom ugovaranja naknade tužena Banka upućuje i na stavove iz presude Suda EU u predmetu C-621/17 od 3. listopada 2019.: „55. Kada je riječ o pitanju uzrokuju li odredbe, o kojima je riječ u glavnom postupku u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu na štetu potrošača, treba utvrditi da je – kao što to proizlazi iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje – naplaćivanje naknade za upravljanje i izlazne naknade predviđeno nacionalnim pravom. Ne čini se da te odredbe nepovoljno utječu na pravni položaj potrošača predviđen u nacionalnom pravu, osim ako usluge koje se pružaju u zamjenu za naknade nije moguće razumno uključiti u upravljanje zajmom ili u njegovu isplatu, odnosno ako su iznosi navedenih naknada stavljenih na teret potrošača nerazmjerni u odnosu na iznos zajma. Na sudu je koji je uputio zahtjev da usto vodi računa o učinku drugih ugovornih odredbi kako bi utvrdio uzrokuju li one znatniju neravnotežu na štetu zajmoprimca.“. Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da, s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača te da li je iznos naknade nerazmjeran u odnosu na iznos zajma. U slučaju kada je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u vrijeme sklapanja ugovora bila izričito zakonski dopuštena, ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način u čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu, određena odnosno odrediva i lako provjerljiva u svakom trenutku, ekvivalentna izvršenim uslugama banke, tuženik smatra kako se ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, odnosno da bi naknada bila nerazmjerna iznosu zajma i/ili povrijedila načelo dobre vjere pa da bi se posljedično imala smatrati nepoštenom/ništetnom. Također, u navedenom predmetu C-621/17 sud EU se bavio i pitanjem da li ugovorna odredba o naknadama koja ne sadrži konkretne usluge banke koje se pružaju u zamjenu za tu naknadu uzrokuje znatnu neravnotežnu u pravima i obvezama stranaka. Sud EU je na (prvo) postavljeno pitanje: „treba li članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena valja razumjeti tako da nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi naknade za upravljanje i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.“ odgovorio: „Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.“. U istom predmetu sud EU je u na (drugo) postavljeno pitanje: „treba li članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“, odgovorio: „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku, koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove, načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“. Sud svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora pa tvrdnje tužitelja o tome kako mu banka nije "predočila strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje" nisu od značaja za odluku u ovom postupku. Neovisno o tome, banka opreza radi, ističe kako su naknadom na obradu kreditnog zahtjeva pokrivane usluge i troškovi poput: troškovi rada - troškovi plaća i naknada plaća i svi s njima povezani troškovi (npr. doprinosi, porezi, prirezi i sl.) - administrativni troškovi i amortizacija - materijalni troškovi i troškovi za ne bankovne usluge (npr. režijski troškovi, troškovi održavanja, uredskog materijala, pošte, telekomunikacija, marketinški troškovi itd.) i amortizaciju materijalne i nematerijalne imovine, - troškovi provizija i naknada – ne kamatni troškovi za bankovne usluge drugih pravnih osoba; - troškovi poreza i drugi administrativnih davanja - porez na dodanu vrijednost i drugi regulatorni troškovi koji nisu sadržani u obuhvatu drugih parametara, a izravno i/ili neizravno utječu na cijenu usluge. Stoga, za ocjenu je li ugovorna odredba o naknadama ništetna nije od značaja jesu li usluge koja banka pruža u zamjenu za naknade konkretno i detaljno navedene u ugovoru o kreditu, već je sud dužan prvenstveno ocijeniti da li je ugovorna odredba o naknadama jasna, razumljiva i uočljiva te ocijeniti da li takva odredba uopće podliježe testu nepoštenosti sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača odnosno čl. 4. st. 2. Direktive 93/13. Sukladno svemu gore navedenom, tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li (ne)poštene ugovorne odredbe o naknadama. Podredno, u slučaju da sud smatra kako navedena odredba podliježe testu (ne)poštenosti, tuženik ističe kako je sud dužan uzeti u obzir sve okolnosti slučaja, a posebice iznos kredita i iznos naplaćene naknade te odnos ta dva iznosa, nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa, obavijesti i informacije koje je tužitelj imao u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu te pružene usluge, pa na temelju toga donijeti odluku o tome da li tako ugovorena odredba uzrokuje znatnu neravnotežu između stranaka. Sukladno svemu gore navedenom tuženik ističe da takva ugovorna odredba ne može i nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Uz sve opisano ističe se i da je tužitelj predmetni kredit konvertirao sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK/15). Sukladno čl. 19. e ZID ZPK/15 točka 7. ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita: razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19. c st. 1. toč 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz čl. 19. c st. 1. toč. 4. ovoga Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19. c st. 1. toč. 5. ovoga Zakona snosi potrošač. Tužitelj je svoj kredit konvertirao sukladno ZID ZPK/15 pa je u tome slučaju i sukladno mandatornoj odredbi čl. 19. e ZID ZPK/15 potrošač dužan snositi trošak naknade koja je naplaćena po predmetnom kreditu. Slijedom svega navedenog, tuženik je predložio da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te naloži tužitelju da mu naknadi trošak ovog postupka.
3. Tužitelj je u podnesku od 23. kolovoza 2024., očitujući se na navode odgovora na tužbu, istaknuo da se sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga, te da čl. 5. Direktive ne pretpostavlja samo gramatičku razumljivost ugovorne odredbe o naplati naknade za odobrenje kredita za potrošača, već i da sukladno toč. 67. presude Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16.7.2020. “ugovor transparentno opisuje konkretan način funkcioniranja mehanizma na koji se ista odnosi, kao i odnos između tog mehanizma i onoga predviđenog drugim odredbama”, i to tako da potrošač na temelju preciznih i razumljivih kriterija može procijeniti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze. Tužitelj ukazuje da se, sukladno stajalištu Suda EU, kao ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom “glavni predmet ugovora” trebaju shvatiti samo one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju, dok se sve ostale odredbe imaju smatrati akcesornima pa stoga ni okolnost da je naknada za otvaranje kredita eventualno bila uključena u trošak istoga ne znači i da ista predstavlja njegovu bitnu činidbu niti da ulazi u odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene pa posljedično ta odredba nije isključena, već podliježe provođenju testa (ne)poštenosti prilikom provođenja kojega se mora preispitati iznos naplaćene naknade i zauzvrat pružene usluge. U tom smislu činjenica da je trošak tzv. ulazne naknade bio određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalnom iznosu, potvrđuje navode tužitelja kako istom naknadom nisu bili “pokriveni” bilo kakvi eventualno nastali stvarni troškovi koje bi tuženik imao pri odobravanju kredita jer takovi ni u kojem slučaju nisu determinirani visinom odobrenih kredita. Podredno, tužitelj drži i da troškovi tzv. ulazne naknade, ako su i postojali, nikako nisu smjeli pasti na teret tužitelja jer je tuženik financijska institucija kojem odobravanje kredita predstavlja jednu od usluga koju isti redovito pruža te je navedeni stoga bio dužan organizirati svoje poslovanje na način da eventualno nastale troškove u postupku odobravanja kredita ukalkulira i podmiri iz kamate koju naplaćivao od tužitelja prilikom otplate kredita. Prema tome, a osobito imajući u vidu kako tuženik i nadalje drži da nije bio u obvezi potrošačima pojasniti odnos i strukturu naplaćenih naknada u ugovorima o kreditu kao niti svrhu istih te budući da kao strana koja je sastavljala predmetni ugovor u sadržaj istoga nije unio podatak o tome kakav je to valjani i ekonomsko opravdani razlog zbog kojega je tobože bilo neophodno ugovoriti plaćanje te naknade ili pak zašto visina naknade ovisi o iznosu odobrenog kredita, razvidno je da tužitelj prije sklapanja ugovora nije imao pristup ni hipotetskim razlozima koji bi eventualno opravdavali tako naplaćene naknade niti je imao saznanja o tome na što se konkretno odnose ti troškovi pa je stoga takova ugovorna odredba, o kojoj tužitelj ujedno nije mogao niti pregovarati sa tuženikom i koja je proizvela znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača, nepoštena i posljedično ništetna. Dakle, odredba ugovora o kreditu sklopljenom između financijske institucije i potrošača kojom se potonjem nalaže plaćanje tzv. ulazne naknade za otvaranje kredita, u situaciji u kojoj tuženik, kao strana koja je sastavljala predmetni ugovor, nije dokazao da takva naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i eventualnim troškovima, već radi potpunog odsustva transparentnosti u pogledu protučinidbe koju je tuženik tobože pružio kao uslugu za naplaćenu naknadu, ima se smatrati nepoštenom, dok sam tužitelj ujedno izražava i sumnju da mu je tuženik postupanjem na opisani način, suštinski, u dva navrata obračunao i naplatio jednu te istu “uslugu”, i to prvo kroz naplatu ulazne naknade, a drugi puta kroz ugovorenu kamatu. Ciljevi Direktive vijeća Europske zajednice 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima nisu implementirani isključivo u Zakon o zaštiti potrošača već i u odredbe čl. 295. i 296. ZOO-a, i to radi ostvarenja zaštite jednakosti prava šireg kruga sudionika obvezno pravnih odnosa (čl. 16. ZOO-a) u ugovaranju općih uvjeta ugovora. Sukladno čl. 295. ZOO-a Opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) obrascu ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Prema odredbi čl. 296. ZOO-a, ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Imajući u vidu navedene odredbe zakona razvidno je kako je u svakom pojedinom slučaju potrebno utvrditi je li riječ o odredbama suprotnim načelu savjesnosti i poštenja te jesu li te odredbe prouzročile očitu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno ugrožavaju li navedene odredbe postizanje svrhe sklopljenog ugovora. Tužitelj ukazuje kako je analizom predmetnog Ugovora o kreditu razvidno je da je tekst istoga sastavljen u banci (od strane tuženika), potpisan i predan klijentu (tužitelju) radi solemnizacije ugovora, kako je isti formularni, tipski ugovor koji sadrži skup ugovornih klauzula određenih kao model za sklapanje budućih ugovora, odnosno kako je istim bila isključena mogućnost pregovaranja o pojedinim elementima ugovora. U konkretnom slučaju, osim o odredbi ugovora koja regulira način promjene kamatne stope i vezivanje glavnice kredita uz valutu chf, također se nije pojedinačno pregovaralo niti o odredbi o troškovima tzv. ulazne naknade niti je tužitelj na bilo koji način uopće mogao individualno pregovarati o takovoj odredbi, obzirom da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika pa tužitelj nije imao niti mogućnost utjecaja na njezin sadržaj. Budući da je tužitelju kao korisniku predmetnog kredita ostalo nepoznato koji su troškovi obuhvaćeni naplatom tzv. ulazne naknade za odobravanje kredita zajedno sa činjenicom nemogućnosti pregovaranja o navedenoj odredbi rezultiralo je dovođenjem tužitelja u neravnopravan položaj koji je za posljedicu imao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između strana zaključenog ugovora, a na štetu tužitelja. S obzirom da je protivno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta obveza koju nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora, a koja je obveza uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama istoga kao jedne od ugovornih strana, a u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika), a što je suprotno općim načelima građanskog prava kao i načelu ravnopravnosti sudionika u ugovornim odnosima i načelu dužnosti njihove suradnje te osobito načelu zabrane zlouporabe prava, odredba kojom se korisniku kredita nameće plaćanje ulazne naknade u konkretnom slučaju ima se smatrati nepošteno i posljedično ništetnom.
4. U postupku sud je izveo dokaze čitanjem preslike Ugovora o namjenskom kreditu br. 3209413004 od 29. svibnja 2007., dopisa tuženika od 26. lipnja 2024., Upute tuženika za odobravanje kredita građanima, Odluke o tarifi naknade za usluge od 2007. godine te Dodatka ugovora o kreditu od 7. siječnja 2016.
5. Nije sporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao kreditora, zaključen Ugovor o kreditu br. 3209413004 od 29. svibnja 2007., kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 82.425,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB, s tim da je spornom odredbom čl. 2. st. 4. Ugovora ugovorena obveza tužitelja da platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.
6. Sporna je pravna osnova tužbenog zahtjeva, odnosno da li je odredba čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza tužitelja za plaćanje svih naknada i troškova sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, ništetna.
7. Vezano za postojanje pravnog interesa tužitelja za podnošenje tužbe s deklaratornim tužbenim zahtjevom na utvrđenje ništetnosti, sud smatra da tužitelj ima pravni interes za podnošenje ovakve tužbe. Naime, odredbom čl. 187. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN-53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 129/19 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) određeno je da tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje kakvog prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave, dok se prema odredbi čl. 187. st. 2. ZPP takva tužbe može podnijeti kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.
7.1. S obzirom da je tužitelj ugovorna strana predmetnog Ugovora o kreditu, u konkretnom slučaju, kod ocjene postojanja pravnog interesa tužitelja za podnošenje tužbe na utvrđenje ništetnom sporne ugovorne odredbe, bez relevantnog značaja je činjenica da je tužitelj imao mogućnost pravnu zaštitu zatraži samo tužbom sa zahtjevom za isplatom, jer ta činjenica ne isključuje pravo tužitelja da uz zahtjev za isplatom istovremeno postavi i deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe. Osim toga, odredbom čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN-35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO) određeno je da se na ništetnost ugovora ili pojedine odredbe ugovora može pozvati svaka zainteresirana osoba. U konkretnom slučaju pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe sa deklaratornim tužbenim zahtjevom na utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe nalazi se u činjenici što će tužitelj u slučaju osnovanosti tužbenog zahtjeva steći mogućnost da u zasebnoj parnici dokaže osnovanost kondemnatornog tužbenog zahtjeva za isplatom sporne naknade za obradu kredita, sukladno odredbama ZOO o stjecanju bez osnove, odnosno za povratom iznosa koji je tuženik od tužitelja naplatio na ime naknade troškova za obradu kredita.
8. Na okolnost osnovanosti tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti sporne odredbe čl. 2. st. 4. predmetnog Ugovora o kreditu izvedeni su dokazi čitanjem Tarife tuženika o uslugama kreditiranja, Općih uvjeta poslovanja Zagrebačke banke d.d. iz 1999. godine te saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke.
9. U toč. 5.1. Općih uvjetima poslovanja Zagrebačke banke d.d. iz 1999. godine, određeno da su obračun i naplata kamata, naknada i troškovi regulirani Odlukom o kamatnim stopama Banke, Pravilnikom o o načinu obračuna kamate im revalorizacijom te Odlukom o Tarifi za usluge u poslovima koje obavlja Banka, odnosno drugim aktom koji svojim donošenjem zamijeni pojedini od navedenih akata za vrijeme postojanja poslovnog odnosa.
10. Iz Tarife tuženika o uslugama kreditiranja utvrđeno je da za obradu kreditnog zahtjeva za standardni stambeni kredit Banka može odrediti naknadu u visini od 1 % do najviše 150 % od iznosa kredita.
11. Tužitelj je iskazao da je točno je da je s tuženikom zaključio Ugovor o namjenskom kreditu od 29. svibnja 2007., da je u Ugovoru, između ostalog, sadržana ugovorna odredba iz čl. 2. st. 4. Ugovora kojom se obvezao kao korisnik kredita banci platiti sve naknade i troškove u skladu sa Odlukom o tarifi naknada za usluge kreditora. Prilikom vođenja razgovora o zaključenja Ugovora od strane kreditora nije mu objašnjeno na što se konkretno odnosi navedena naknada i troškovi za uslugu kreditora, niti je u vrijeme zaključenja Ugovora bio obavješten od banke koliko će ta naknada iznositi niti na što se konkretno ista odnosi, odnosno na koje konkretne troškove kreditora. Ne može se točno sjetiti kada je navedenu naknadu za usluge kreditora banci platio niti u kojem točno iznosu, no pretpostavlja da mu je ta naknada već uračunata u glavnicu kredita prilikom davanja kredita na korištenje. Nadalje, prilikom ugovaranja kredita od banke nije dobio informaciju da bi kredit mogao eventualno ostvariti i bez plaćanja ove naknade, naime, bez pristanka na plaćanje ove naknade nije mogao započeti razgovor o ostvarenju kredita niti zaključenje ovog Ugovora. U vrijeme vođenja razgovora o kreditu nije prigovarao banci u svezi ugovorene naknade troškova za usluge kreditora. S obzirom na protek vremena ne može se više sjetiti da li je u Ugovoru ova naknada određena u postotku ili točno određenom iznosu. Kreditna sredstva koja je ostvario ovim Ugovorom je iskoristio za uređenje kuće, koju je koristio isključivo za svoje vlastite potrebe, odnosno za potrebe stanovanja, kuća nikada nije davana u najam ili zakup, niti je korištena za sjedište kakvog obrta.
12. Na temelju provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja sud smatra tužbeni zahtjev osnovanim.
12.1. Naime, iz iskaza tužitelja proizlazi da prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelj, kao korisnik kreditnih usluga – potrošač, i tuženik, kao trgovac, nisu pojedinačno pregovarali o spornoj odredbi čl. 2. st. 4. predmetnog Ugovora o kreditu, niti je tužitelj imao mogućnost utjecati na sadržaj sporne odredbe niti mu je, kao potrošaču, na jasan i nedvosmislen način od strane Banke prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.). S tim u vezi tužitelj je u svom iskazu naveo "… Predmetni ugovor je sročen od strane banke, uvjeti kreditiranja za kupnju automobila su bili ponuđeni od strane banke i navedeni ugovor mu je ponuđen po načelu "uzmi ili ostavi", taj i takav ugovor on je potpisao prihvaćajući sve uvjete kreditiranja, jer je smatrao da kao korisnik kredita ne može utjecati na promjenu tih uvjeta. Što se tiče naknade za obradu kredita zna samo da je ta naknada ugovorena, no nije znao u kojem iznosu ni koliko će ona iznositi …". Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Ugovaranje naknade troškova za obradu kredita u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u određenom nominalnom iznosu, ukazuje da ugovorenom naknadom nisu bili obuhvaćeni stvarni troškovi koje bi tuženik imao pri odobravanju i obradi kredita jer takvi troškovi i njihova visina zasigurno nisu uvjetovani visinom odobrenih kredita. Tužitelju je, kao potrošaču - korisniku predmetnog kredita, ostalo nepoznato koji su troškovi obuhvaćeni naplatom tzv. ulazne naknade za odobravanje kredita, o navedenoj odredbi se nije pregovaralo, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u ugovornim odnosima i načelu dužnosti njihove suradnje te je spornom odredbom tužitelju nametnuta obveza koju tužitelj nije mogao kao cjelinu objektivno sagledati u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora.
12.2. Nadalje, iz provedenih dokaza utvrđeno je da se radi o formularnom, tipskom ugovoru o kreditu, koji je prethodno pripremio tuženik i koji sadrži ugovorne odredbe određene kao model za sklapanje budućih ugovora, na koji način je bila isključena mogućnost pregovaranja o spornoj odredbi čl. 2. st. 4. Ugovora, iz čega proizlazi da je sporna ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03, 46/07 i 79/07, dalje ZZP/03). Naime, citiranom zakonskom odredbom određeno je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.
13. Bez relevantnog značaja za ovaj postupak je činjenica što u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje sporne naknade, a da je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (NN-1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, kao i činjenica da je Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (NN-15/14) bila dopuštena naknada za obradu kredita i preciznije su definirane te naknade. o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača.
13.1. Naime, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva, ničim nije dokazao opravdanost sporne naknade u navedenom postotku od iznosa odobrenog kredita, niti je tužitelja informirao o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade, odnosno na koje konkretno usluge i troškove se navedena naknada odnosi te iz kojeg razloga je visina te naknade uopće bila uvjetovana visinom odobrenog kredita,
13.2. Obveza tužitelja za plaćanje navedene naknade za obradu kreditnog zahtjeva imalo je za posljedicu značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, što je utvrđeno ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa između iznosa odobrenog kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu kreditnog zahtjeva, već i ocjenom da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su konkretni troškovi nastali koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita). Uvjeti kreditiranja tužitelju su bili ponuđeni po načelu "uzmi ili ostavi", a predmetni Ugovor je tužitelj bio primoran potpisati prihvaćajući sve uvjete kreditiranja, pa dakle i spornu ugovornu odredbu o obvezi plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva, iako se prethodno o spornoj odredbi između ugovornih strana nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj prethodno od strane tuženika bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade, niti na koje konkretne usluge i troškove se odnosi navedena naknada.
14. Nadalje, treba imati u vidu presudu Suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku, koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. st. 1. Direktive 93/13 Vijeća EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje glasi - da li odredba o „naknadi za obradu kredita“ kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti. Sud Europske unije je presudom u tim predmetima zaključio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije, kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita, može stvoriti na štetu potrošača neznatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Navedena Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN- 78/12).
14.1. Pravno shvaćanje izraženo u navedenoj presudi Suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. prihvatio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj Odluci Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024., u kojoj se pozvao i na presudu Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, u kojoj je odlučeno:
„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.
2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“
15. Utvrdivši da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja sporne ugovorne odredbe bilo protivno odredbama čl. 3. st. 1., čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te protivno odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03, te da je stoga sporna ugovorna odredba nepoštena i posljedično tome ništetna, a imala je za posljedicu značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, sud je tužbeni zahtjev u cijelosti usvojio te presudio kao u izreci.
16. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, temeljem koje je sud obvezao tuženika da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 1.079,65 EUR, i to 200,00 EUR na ime nagrade punomoćnika za sastav tužbe (Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN-138/23, dalje Tarifa), 200,00 EUR za sastav obrazloženog podneska od 23. kolovoza 2024. (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), 400,00 EUR za zastupanje po punomoćniku na ročištima od 30. siječnja 2025. i 23. listopada 2025. (Tbr. 9. toč. 1. Tarifa), 200,00 EUR na ime PDV-a od 25 % (Tbr. 46. Tarife) te u troškovniku zatraženi iznos od 79,65 EUR za sudsku pristojbu na tužbu i presudu.
16.1. Na dosuđeni iznos troškova tuženik je dužan tužitelju platiti zakonske zatezne kamate, tekuće od dana donošenja presude 4. prosinca 2025 pa do isplate, po stopi određenoj sukladno čl. 29. st. 2. ZOO.
17. Zahtjev zamjenika punomoćnika tužitelja za naknadom troškova delegacije sud je djelomično usvojio.
17.1. Naime, predmetni parnični postupak započeo je podnošenjem predmetne tužbe Općinskom sudu u Bjelovaru, koja je zavedena pod posl. br. P-615/2024. Rješenjem predsjednika Županijskog suda u Bjelovaru, posl. br. 31 Su-485/2024-2 od 25. listopada 2024., spis je temeljem odredbe čl. 11. st. 3. Zakona o sudovima (NN-28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23 i 36/24, dalje ZS) ustupljen (delegiran) Općinskom sudu u Virovitici. Prema odredbi čl. 11. st. 4. ZS strankama i njihovim punomoćnicima u slučajevima delegacije pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza, a odvjetnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza i pravo na naknadu za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja određenih Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata. Odredbom st. 5. istog članka određeno je da će se naknada troškova iz st. 4. isplatiti na teret državnog proračuna, u dijelu u kojem su ti troškovi veći od onih koje bi stranke imale da se postupak vodi pred mjesno nadležnim sudom.
17.2. Slijedom toga, sud je temeljem citirane odredbe čl. 11. st. 4. ZS zamjeniku punomoćnika tužitelja priznao zatražene troškove delegacije u iznosu od 283,20 EUR, i to 200,00 EUR na ime naknade zbog izbivanja iz pisarnice za vrijeme putovanja radi dolazak na ročište od 23. listopada 2025. u trajanju od ukupno 4 sata, koliko je po ocjeni ovog suda zamjeniku punomoćniku tužitelja za vrijeme putovanja morao izbivati iz pisarnice (Tbr. 39. Tarife), 50,00 EUR na ime PDV-a od 25 % (Tbr. 46. Tarife), te 33,20 EUR za troškova javnog prijevoza u visini povratne autobusne karte na relaciji [adresa], prema Cjeniku usluga prijevoza putnika u cestovnom prometu "Čazmatrans - Nova" d.o.o. važećem od 23. svibnja 2024. (čl. 11. st. 4. ZS).
17.3. Na dosuđeni iznos troškova delegacije Republika Hrvatska dužna je zamjeniku punomoćnika tužitelja platiti zakonske zatezne kamate, tekuće od dana donošenja rješenja 4. prosinca 2025. pa do isplate, po stopi određenoj sukladno čl. 29. st. 2. ZOO.
U Slatini, 4. prosinca 2025.
S u d a c:
Josip Bočkai
Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana dostave istih. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u tri istovjetna primjerka. O žalbi rješava županijski sud.
Dostaviti:
1. Jugoslav Puran, odvjetnik iz Bjelovara - punomoćnik tužitelja.
2. OD Porobija & Porobija iz Zagreba - punomoćnik tuženika.
3. ODO u Virovitici, Građanskoupravni odjel - z.z. Republike Hrvatske, uz zahtjev za naknadom troškova delegacije od 23.10.2025.
