1                 Poslovni broj: Gž Zk-28/2023-3             

 

 

 

 

 

U   I M E    R E P U B L I K E    H R V AT S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca i to  Antuna Dominka, kao predsjednika  vijeća,  suca  mr. sc. Alena  Goluba,  kao  suca izvjestitelja i člana vijeća te sutkinje Vesne Šuflaj Šestak, kao člana   vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. M. iz R., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik u Z. protiv I. tuženika K. H. iz Z., OIB: … kojeg zastupaju punomoćnici M. M. i I. F., odvjetnici u Z. i II. tužene I. T. iz Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnica N. K. C., odvjetnica u S., radi brisanja uknjižbe i uknjižbe, odlučujući o žalbi protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovi broj P-685/2021-37 od 1. lipnja 2023., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 17. listopada 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

I.Žalba tužitelja djelomično se uvažava kao osnovana, a djelomično odbija kao neosnovana, dok se žalba II. tuženice djelomično uvažava kao osnovana, a djelomično odbija kao neosnovana te se presuda  Općinskog sud u Novom Zagrebu  poslovni broj P-685/2021-37 od 1. lipnja 2023.,

 

- p o t v r đ u j e     pod točkom I., IV. i V. izreke presude, 

 

-p o t v r đ u j e      pod točkom II. izreke u dijelu koji glasi:

 

„Nalaže se II. tuženoj I. T. isplatiti tužitelju Ž. M. iznos od 5.972,52  eura (pettisuća devetstosedam desetidva eura i pedesetidva centa)/45.000,00 kuna[1] (četrdeset pet tisuća kuna i nula lipa) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12. srpnja 2018. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana.“

 

- p r e i n a č a v a     pod točkom II. izreke tako da se odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

 

„Nalaže se II. tuženoj I. T. isplatiti tužitelju Ž. M. zakonske zatezne kamate na iznos od 5.972,52  eura/45.000,00 kuna, od 10. srpnja 2018. do 12. srpnja 2018. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku od 15 (petnaest) dana.“

 

- p r e i n a č a v a     pod točkom III. i VI. izreke presude, tako da se sudi:

 

„III. Nalaže se II. tuženoj I. T. isplatiti tužitelju Ž. M. iznos od 17.917,58 eura/[2]135.000,00 kuna, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12. srpnja 2018. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 (petnaest) dana, dok se u preostalom dijelu za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 17.917,58 eura/135.000,00 kuna, od 10. srpnja 2018. do 12. srpnja 2018. tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.“

 

„VI. Nalaže se II. tuženoj I. T. naknaditi tužitelju Ž. M. troškove parničnog postupka u iznosu od 5.079,31 euro/38.270,06 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. lipnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

 

II. Nalaže  se II. tuženoj I. T. naknaditi tužitelju Ž. M. troškove podnošenja žalbe protiv presude u iznosu od 875,15 eura/6.593,82 kuna, u roku od 15 dana.

 

III. Odbija se zahtjev II. tuženice radi naknade troškova podnošenja žalbe kao neosnovan.

 

IV. Odbija se zahtjev II. tuženice radi podnošenja odgovora na žalbu tužitelja kao neosnovan.

 

 

 

Obrazloženje

 

 

 

1.Pobijanom prvostupanjskom presudom presuđeno je tako da izreka u cijelosti glasi:

" I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Određuje se upis brisanja uknjižbe prava vlasništva tuženika K. H. iz Z., OIB:…., dopuštene Rješenjem Općinskog suda u Novom Zagrebu, Zemljišnoknjižnog odjela u Samoboru, posl. br. Z-14573/2018 na zk.č.br. …, oznake zemljišta O. S., površine 4427 m2 i na zk.č.br. …, oznake zemljišta Š. S., površine 891 m2, obje upisane u zk.ul. …, k.o. S. S., te se nalaže uknjižba prava vlasništva u korist tužitelja Ž. M., R., OIB: …, a što je II. tužena I. T. iz Z., OIB: … dužna trpjeti."

 

II. Nalaže se II-tuženoj I. T. isplatiti tužitelju Ž. M. iznos od 5.972,52 EUR1 (pettisuća devetstosedam desetdva eura i pedesetdva centa)/45.000,00 HRK (četrdeset pet tisuća kuna) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. srpnja 2018. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

 

III. Odbija se tužbeni zahtjev da se naloži II-tuženoj I. T. isplatiti tužitelju Ž. M. iznos od 135.000,00 HRK sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. srpnja 2018. do isplate.

 

IV. Nalaže se tužitelju Ž. M. naknaditi I-tuženiku K. H. parnični trošak u iznosu od 4.977,10 EUR (četiritisućedevetstosedamdesetsedam eura i deset centi)/37.500,00 HRK (tridesetsedamtisućapetsto kuna) u roku od 15 (petnaest) dana.

 

V. Odbija se zahtjev tužitelja Ž. M. da mu I-tuženik K. H. naknadi parnični trošak, u cijelosti.

 

VI. Nalaže se II-tuženoj I. T. naknaditi tužitelju Ž. M. parnični trošak u iznosu od 1.524,36 EUR (tisućupetstodvadesetčetiri eura i tridesetšest centi)/11.485,31 HRK (jedanaesttisućačetristoosamdesetpet kuna i tridesetjednu lipu) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. lipnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 (petnaest) dana.“ "

 

2.Protiv točaka I., III., IV, V. i VI. pobijane prvostupanjske presude pravovremeno je žalbu podnio tužitelj zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te bitnih povreda odredaba parničnog postupka u kojoj predlaže da se pobijana prvostupanjska presuda preinači te prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, a podredno da se pobijana prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu te ujedno zahtijeva naknadu troškova podnošenja žalbe.

 

3.Protiv točke II. i VI. izreke pobijane prvostupanjske  presude pravovremeno je žalbu podnijela II. tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava u kojoj predlaže da se u pobijanom dijelu prvostupanjska presuda preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno da se pobijana prvostupanjska presuda pod točkama II. i VI. izreke ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje te ujedno zahtijeva naknadu troškova podnošenja žalbe.

 

4. Odgovor na žalbu tužitelja podnijela je II. tuženica, prema kojem osporava osnovanost žalbe tužitelja, predlaže da se žalba tužitelja u cijelosti odbije kao neosnovana te zahtijeva naknadu troškova podnošenja žalbe.

 

5. Žalba tužitelja djelomično je osnovana. 

 

6. Žalba II. tuženice djelomično je osnovana.

 

Na žalbu tužitelja:

 

7. Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu u smislu članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku, („Narodne novine“, broj 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. i 70/19. – dalje: ZPP), u pobijanom dijelu povodom žalbe tužitelja, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj drugostupanjski sud smatra kako prilikom donošenja pobijane prvostupanjske presude nije počinjena niti jedna prethodno naznačena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a niti iz sadržaja žalbe tužitelja ne proizlazi da bi prvostupanjski sud počinio koju od prethodno naznačenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj  dužnosti.

 

8. Prvostupanjski sud je prilikom donošenja pobijane presude pravilno primijenio materijalno pravo iz članka 125. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00,114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14; u daljnjem tekstu: ZV) kojima je propisano da brisanje upisa vlasništva druge osobe i uknjižbu u svoju korist može zahtijevati osoba kojoj je otuđivatelj otuđio nekretninu i predao joj u samostalni posjed, ako dokaže da stjecatelj nije postupio u dobroj vjeri jer je u trenutku kad je sklopio pravni posao s otuđivateljem znao da je nekretnina drugomu već valjano otuđena i predana u samostalni posjed. Pri tome je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je primjenom pravila o teretu dokazivanja u smislu članka 7. i članka 219. stavka 1. ZPP-a na tužitelju bio teret dokazati da mu je S. D. predao predmetne nekretnine u samostalan posjed te da je I. tuženik K. H. u trenutku kada je sa II. tuženom I. T. sklopio ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina i zahtijevao uknjižbu u zemljišnim knjigama u svoju korist, znao da je S. D. prethodno tužitelju iste prodao i predao u posjed.

 

9. Pri tome je prvostupanjski sud pravilno interpretirao iskaze saslušanih svjedoka F. K., P. S. i M. M. te pravilno utvrdio kako iz njihovih iskaza ne proizlazi da bi I. tuženiku K. H. prije kupoprodaje predmetnih nekretnina bilo poznato da je S. D. prethodno tužitelju prodao i predao u posjed sporne nekretnine jer su navedeni svjedoci iskazali da ne poznaju niti I. tuženika K. H. niti II. tuženu I. T..  Osim toga, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio kako iz iskaza svjedoka A. K. M., M. P., Z. Z., Ž. K., Z. S. i V. T. također ne proizlazi da bi I. tuženiku K. H. bilo poznato da je S. D. prethodno tužitelju prodao i predao u posjed sporne nekretnine jer su navedeni svjedoci iskazali da o tome nemaju nikakvih saznanja, a svjedok M. P. je iskazao da ga niti ne poznaje.

 

10. Također, analizirajući iskaz svjedoka S. Č. koji je I. tuženiku pronašao predmetnu nekretninu na način da je stupio u vezu s prodavateljicom, ovdje II. tuženicom i njezinim suprugom i pomogao u vezi kupnje predmetnih nekretnina te da je pribavio dokumentaciju vezanu za predmetnu nekretninu, prvostupanjski sud je pravilno zaključio kako niti iz iskaza navedenog svjedoka ne proizlazi da bi I. tuženiku K. H. bilo poznato da je S. D. prethodno tužitelju prodao i predao u posjed sporne nekretnine jer naznačeni svjedok iskazuje kako niti on osobno nije znao za kupoprodaju predmetne nekretnine. Pri tome je potpuno nebitno je li svjedok S. Č. znao da je prethodno predmetna nekretnina prodana i predana u posjed tužitelju, već je odlučno je li takva okolnost bila poznata I. tuženiku, pa u vez navedenog iskaz tužitelja u dijelu u kojem iskazuje kako je siguran da je S. Č. znao za kupoprodaju, ne dokazuje da je za kupoprodaju između tužitelja i sada pok. S. D. znao i I. tuženik.

 

11. U vezi navedenog zaključka, valja imati u vidu i iskaz tužitelja koji iskazuje kako misli da I. tuženik K. H. vjerojatno nije znao da su predmetne nekretnine prethodno bile prodane tužitelju i da je vjerojatno prevaren te iskaz I. tuženika koji iskazuje kako je do prije 10 godina živio u Austriji, da je potom otvorio firmu u B., da je zato kupio predmetne nekretnine, a da mu je pomoć oko toga ponudio S. Č. kojeg je upoznao u B., pribavivši mu svu dokumentaciju za predmetne nekretnine, te da nije znao da su iste već prije bile nekom prodane dok je II-tužena iskazala da niti ne zna tko je K. H., pa stoga i iz iskaza tužitelja, I. tuženika te II. tužene ne proizlazi da je I. tuženiku bilo poznato da su predmetne nekretnine prethodno prodane i predane u posjed tužitelju.

 

12. Osim toga, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kupoprodaji između I. tuženika i II. tuženice od 9. srpnja 2018., kao vlasnica predmetnih nekretnina u zemljišnim knjigama bila je upisana II. tuženica, a također prema  posjedovnom listu i rješenju Područnog ureda za katastar Z., Odjel za katastar nekretnina S. od 23. svibnja 2022. proizlazi da je u katastru u vrijeme sklapanja kupoprodajnog ugovora od 9. srpnja 2018. kao posjednik predmetnih nekretnina bila upisana II. tužena I. T. i to od 2011., što ukazuje kako prema stanju zemljišne knjige i katastarskog operata I. tuženik nije mogao saznati da je S. D. prethodno tužitelju predmetne nekretnine prodao i predao u posjed. Stoga je u navedenom dijelu činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno te su o odlučnim činjenicama izloženi jasni i neproturječni razlozi kako je prethodno u bitnom navedeno, a žalbeni navodi da se je I. tuženik prije kupoprodaje raspitivao o predmetnim nekretninama osobno i putem trećih osoba te da mu je rečeno kako je S. D. predmetne nekretnine prethodno prodao tužitelju su paušalni i bez uporišta u provedenim dokazima jer tužitelj nije uopće naveo tko bi I. tuženika upoznao s činjenicom kupoprodaje između tužitelja i sada pok. S. D. ili iz čega je I. tuženik to mogao saznati s obzirom na upis u zemljišnu knjigu i katastar nekretnina, pa i sam tužitelj u svom iskazu iskazuje kako I. tuženik vjerojatno nije znao za kupoprodaju.

 

13. Stoga je protiv točke I. izreke pobijane presude valjalo odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke jer tužitelj primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 7. i članka 219. stavak 1. ZPP-a, nije dokazao zakonske pretpostavke iz članka 125. stavak 2. ZV-a, za brisanje prava vlasništva I. tuženika i upis prava vlasništva u korist tužitelja na predmetnim nekretninama.

 

14. Međutim, tužitelj u podnesenoj žalbi osnovano ističe žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava jer prvostupanjski sud donoseći pobijanu presudu pod točkom III. izreke nije pravilno primijenio materijalno pravo iz članka 125. st. 3. ZV-a u vezi članka 1045. stavak 1., članka 1046. i članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narode novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; dalje: ZOO), kada je odbio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 135.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. srpnja 2018. do isplate.

 

15. Naime, prema članku 125. stavak 3. ZV-a, propisano je da se odnos otuđivatelja s osobama s kojima je sklopio pravne poslove, ali one nisu stekle pravo vlasništva nekretnine, uređuju obveznopravna pravila. Prema utvrđenim činjenicama, tužitelj je kao kupac sa sada pok. S. D. kao prodavateljem sklopio  Ugovor o kupoprodaji  predmetnih nekretnina od 20. travnja 1998. te je u mjesecu svibnju 1998. stupio u isključiv i samostalan posjed predmetnih nekretnina. Tužba je u ovom parničnom predmetu podnesena 12. srpnja 2021. pa su stoga ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću u smislu članka 159. stavak 2. ZV-a, budući je posjed tužitelja predmetnih nekretnina, s obzirom na sadržaj Ugovor o kupoprodaji nekretnina od 20. travnja 1998. i tabularnu izjavu koji naznačeni Ugovor sadrži, bio zakonit, istinit i pošten te je trajao najmanje neprekidno deset godina pa su stoga ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva predmetnih nekretnine temeljem zakona odnosno dosjelošću.

 

16. Međutim, prema članku 130. stavak 2. ZV-a, vlasništvo nekretnine stečene na temelju zakona pa i dosjelošću, ne može se suprotstaviti pravu onoga koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano. Stoga se niti pravo vlasništva tužitelja koje je na predmetnim nekretninama stečeno na temelju zakona odnosno dosjelošću, ne može suprotstaviti pravu vlasništva I. tuženika koji je  postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo vlasništva na predmetnim nekretninama dok još tužiteljevo pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano. Iz navedenog slijedi zaključak kako je upisom prava vlasništva I. tuženika u zemljišnim knjigama na predmetnim nekretninama prestalo pravo tužitelja koje je stečeno na temelju zakona odnosno dosjelošću. Nadalje, kako je prestalo tužiteljevo pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, proizlazi da je došlo i do umanjenja tužiteljeve imovine, a time i do imovinske štete za tužitelja u smislu članka 1046. ZOO-a.

 

17. Za naknadu štete tužitelju odgovorna je II. tužena koja je prodala predmetne nekretnine I. tuženiku, prema Ugovoru o kupoprodaji nekretnine od 9. srpnja 2018., iako je njezin pravni prednik sada pok. S. D. prethodno već prodao i predao u posjed iste nekretnine tužitelju prema Ugovoru o kupoprodaji od 20. travnja 1998. čime je prouzročila štetu tužitelju. Visina imovinske štete koja je nastupila za tužitelja, prema ocijeni ovoga drugostupanjskoga suda odgovara visini tržišne vrijednosti predmetnih nekretnina, a prema ugovorenoj kupoprodajnoj cijeni iz Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 9. srpnja 2018. iznosi 180.000,00 kuna pri čemu je teret dokaza da se radi o drugačijoj visini tržišne vrijednosti predmetnih nekretnina u smislu članka 7. i članka 219. stavak 1. ZPP-a, na II. tuženoj. Dakle, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 7. i članka 219. stavak 1. ZPP-a, tužitelj je dokazao visinu tržišne vrijednosti predmetnih nekretnina na način da tržišna vrijednost odgovara ugovorenoj kupoprodajnoj cijeni prema   Ugovoru o kupoprodaji nekretnine od 9. srpnja 2018. u iznosu od 180.000,00 kuna, a II. tužena ničime nije dokazala da ugovorena kupoprodajna cijene ne bi odgovarala tržišnoj vrijednosti predmetnih nekretnina.

 

18. Stoga je na temelju članka 1085. stavak 3. ZOO-a, II. tužena dužna tužitelju naknaditi imovinsku štetu u iznosu od 180.000,00 kuna kao tržišnu vrijednost predmetnih nekretnina, s obzirom da po prirodi stvari, uspostava prijašnjeg stanja nije moguća, budući je I. tuženik postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige  u dobroj vjeri stekao pravo vlasništva predmetnih nekretnina pa II. tužena više nema mogućnost vratiti vlasništvo tužitelju i tako uspostaviti prijašnje stanje. Pri tome, za odštetnu odgovornost II. tužene u konkretnom slučaju, presumira se najblaži oblik krivnje (obična nepažnja), a primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 7. i članka 219. stavak 1. ZPP-a, II. tužena ničime nije uspjela oboriti takvu presumpciju, odnosno dokazati da nije postupala s običnom nepažnjom prilikom sklapanja Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 9. srpnja 2018. s I. tuženikom. Pri tome, prema članku 4. ZOO-a, sudionici obveznih odnosa u zasnivanju i ostvarivanju obveznih odnosa dužni su se pridržavati načela savjesnosti i poštenja, a u situaciji kada je II. tužena raspolagala spornim nekretninama kojima je  sada pok. S. D. prethodno već prodao i predao u posjed tužitelju prema Ugovoru o kupoprodaji od 20. travnja 1998., svakako nije u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

 

19. Zbog navedenog, pravilnom primjenom materijalnog prava iz članka 1085. stavak 3. ZOO-a, valjalo je preinačiti pobijanu prvostupanjsku presudu pod točkom III. izreke pobijane presude i naložiti II. tuženoj I. T. da isplati tužitelju Ž. M. iznos od 135.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12. srpnja 2018. do isplate. Naime, za tužitelja je šteta nastala kada se je I. tuženik uknjižio u zemljišnim knjigama kao vlasnik predmetnih nekretnina, a to je prema priloženom povijesnom izvatku iz zemljišnih knjiga 12. srpnja 2018., jer od tada tužitelj više nije mogao svoje pravo vlasništva stečeno temeljem zakona odnosno dosjelošću suprotstaviti pravu vlasništva I. tuženika koji je upisao svoje pravo vlasništva postupajući prema načelu povjerenje u zemljišne knjige i u dobroj vjeri. 

 

Na žalbu II. tuženice:

 

20. Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu u smislu članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku, („Narodne novine“, broj 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. i 70/19. – dalje: ZPP), u pobijanom dijelu povodom žalbe II. tuženice,  pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj drugostupanjski sud smatra kako prilikom donošenja pobijane prvostupanjske presude pod točkom II. i točkom VI. izreke, nije počinjena niti jedna prethodno naznačena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a niti iz sadržaja žalbe II. tuženice ne proizlazi da bi prvostupanjski sud počinio koju od prethodno naznačenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj  dužnosti. U podnesenoj žalbi II. tuženica neosnovano navodi da je izreke pobijane presude nerazumljiva i proturječna sama sebi kao i razlozima presude i provedenim dokazima zbog čega se ne može ispitati, čime se opisno ukazuje na žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer suprotno takvim žalbenim navodima izreka pobijane presude nije nerazumljiva niti proturječna te sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, pa stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

 

21. Kako je već u bitnom navedeno, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tužitelj kao kupac sa sada pok. S. D. kao prodavateljem sklopio Ugovor o kupoprodaji nekretnina od 20. travnja 1998. kojim S. D. prodaje predmetne nekretnine za cijenu od 45.500,00 kuna tužitelju, da se tužitelj obavezao prodavatelju ugovorenu cijenu isplatiti u roku od 15 dana, da su stranke ugovorile da tužitelj stupa u posjed ovih nekretnina po isplati kupoprodajne cijene te da je prodavatelj svoj potpis na tom ugovoru ovjerio kod javnog bilježnika. Također je nesporno da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kupoprodaji između I. tuženika i II. tuženice od 9. srpnja 2018., kao vlasnica predmetnih nekretnina u zemljišnim knjigama bila upisana II. tuženica, temeljem rješenja o nasljeđivanju iza svoje sestre sada pok. L. D. koje je donijeto kod javnog bilježnika S. R. poslovni broj O-572/2010 od 9. prosinca 2010., a također prema  posjedovnom listu i rješenju Područnog ureda za katastar Z., Odjel za katastar nekretnina S. od 23. svibnja 2022. proizlazi da je u katastru u vrijeme sklapanja kupoprodajnog ugovora od 9. srpnja 2018. kao posjednik predmetnih nekretnina bila upisana II. tužena I. T. i to od 2011.

 

22. Stoga je u navedenom dijelu činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno te su o odlučnim činjenicama izloženi jasni i neproturječni razlozi kako je prethodno u bitnom navedeno, a žalbeni navodi da II. tuženica nije zaključila više pravnih poslova u pogledu predmetnih nekretnina, već samo jedan pravni posao i to sa I. tuženikom nisu od utjecaja na odgovornost II. tuženice za naknadu štete tužitelju jer je njezin pravni prednik sada pok. S. D. predmetne nekretnine prethodno prodao tužitelju, a I. tuženica kao pravna slijednica sada pok. S. D. (kao nasljednica iza sada pok. L. D., kao nasljednice iza pok. S. D. i M. D.), odgovara tužitelju za naknadu štete isto kako bi mu odgovarao i njezin pravni prednik da je višestruko raspolagao spornim nekretninama jer to proizlazi iz članka 125. stavak 3. ZV-a. Uslijed nesporno utvrđene činjenice raspolaganja predmetnom nekretninom sada pok.  S. D. kao prodavatelja prema Ugovoru o kupoprodaji nekretnina od  20. travnja 1998., potpuno je neodlučno jesu li u upravnom postupku L. i M. D. izjavili da posjeduju predmetne nekretnine još 2001., jer je nesporno njihov pravni prednik S. D. predmetne nekretnine prodao tužitelju prema  Ugovoru o kupoprodaji nekretnina od  20. travnja 1998., čiju vjerodostojnost II. tužena nije uspjela osporiti.

 

23. Stoga je valjalo djelomično odbiti žalbu II. tužene i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu pod točkom II. izreke u dijelu u kojem je naloženo II. tuženoj da tužitelju isplati naknadu imovinske štete u iznosu od 5.972,52 eura/45.000,00 kuna, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12. srpnja 2018. do isplate jer je za tužitelja šteta nastala kada se je I. tuženik uknjižio u zemljišnim knjigama kao vlasnik predmetnih nekretnina, a to je prema priloženom povijesnom izvatku iz zemljišnih knjiga 12. srpnja 2018., budući od tada tužitelj više nije mogao svoje pravo vlasništva stečeno temeljem zakona odnosno dosjelošću suprotstaviti pravu vlasništva I. tuženika koji je upisao svoje pravo vlasništva postupajući prema načelu povjerenje u zemljišne knjige i u dobroj vjeri. 

 

24. Iz izloženih razloga, valjalo je žalbu II. tuženice djelomično u važiti i preinačiti pobijanu prvostupanjsku presudu pod točkom II. izreke te odbiti tužbeni zahtjev radi isplate zakonskih zateznih kamata tekućih od 10. srpnja 2018. do 12. srpnja 2018. budući je za tužitelja imovinska štete nastala nakon uknjižbe prava vlasništva u zemljišnim knjigama u koristi I. tuženika, a ne sklapanjem Ugovora o kupoprodaji nekretnina 9. srpnja 2018.

 

25. Prilikom donošenja pobijane prvostupanjske presude pod točkom II. izreke pravilno je primijenjeno materijalno pravo iz članka 125. stavak 3. ZV-a, kojom je propisano da odnos otuđivatelja s osobama s kojima je sklopio pravne poslove, ali one nisu stekle pravo vlasništva nekretnine, uređuju obveznopravna pravila, odnosno odredba članka 1046. stavak 1. ZOO-a, jer kako je navedeno, II. tužena za višestruko raspolaganje predmetnim nekretninama odgovara tužitelju za naknadu imovinske štete isto kako bi mu odgovarao i njezin pravni prednik da je višestruko raspolagao spornim nekretninama, u visini tržišne vrijednosti predmetnih nekretnina.

 

26. U podnesenoj žalbi II. tužena neosnovano ističe žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava u pogledu odluke o prigovoru zastare, jer je za tužitelja imovinska šteta nastupila 12. srpnja 2018. kada se je I. tuženik uknjižio u zemljišnim knjigama kao vlasnik predmetnih nekretnina, budući od tada tužitelj više nije mogao svoje pravo vlasništva stečeno temeljem zakona odnosno dosjelošću suprotstaviti pravu vlasništva I. tuženika koji je upisao svoje pravo vlasništva postupajući prema načelu povjerenje u zemljišne knjige i u dobroj vjeri, a tužba je u ovom parničnom predmetu podnesena elektroničkom poštom 12. srpnja 2021, dakle zadnjeg dana unutar subjektivnog roka od tri godine iz članka 230. stavak 1. ZOO-a.

 

27. Odlučujući o naknadi troškova parničnog postupka prvostupanjski sud je pravilno i u skladu s odredbom članka 154. stavak 1. ZPP-a u vezi članka 155. stavak 1. i 2. ZPP-a, naložio tužitelju da I. tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u dosuđenom iznosu 4.977,10 eura/37.500,00 kuna, kako je pobliže naznačeno u pobijanoj prvostupanjskoj presudi, jer je u odnosu na I. tuženika tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti te je u navedenom dijelu valjalo žalbu tužitelja odbiti i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu pod točkom IV. izreke.

 

28. Kako je u odnosu na II. tuženu, tužitelju uspio u sporu, osim u srazmjerno neznatnom dijelu za isplatu zakonskih zateznih kamata od 10. do 12. srpnja 2018.,  valjalo je preinačiti pobijanu odluku o naknadi troškova pod točkom VI. izreke prvostupanjske presude te tužitelju temeljem članka 154. stavak 5. ZPP-a u vezi članka 155. stavak 1. i 2. ZPP-a, dosuditi naknadu troškova sastava tužbe po odvjetniku od 250 bodova (tbr. 8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 7/2022 i 126/2022, dalje Tarifa), sastava podneska po odvjetniku od 22.3.2023. od 62,5 bodova (tbr. 8/3 Tarife) i zastupanja po odvjetniku na ročištima 22.3.2022., 25.5.2022., 7.7.2022., 16.11.2022. 27.1.2023. i 21.4.2023. po 250 bodova za svaku radnju (tbr. 9/1 Tarife) odnosno sveukupno 1812,5 bodova što pomnoženo s vrijednošću 1 boda od 1,99 eura iznosi 3.606,88 eura, zatim troškova PDV-a prema tbr. 42. Tarife u iznosu od 901,72 eura te sudskih pristojbi za tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 570,71 euro (4.300,00 kuna) odnosno ukupno 5.079,31 euro/38.270,06 kuna, koji su dosita nastali za tužitelja u ovom parničnom postupku te su bili potrebni za vođenje postupka, a čija je visina određena s obzirom na vrijednost predmeta spora od 180.000,00 kuna. Prema članku 151. stavak 3. ZPP-a, tužitelj ima pravo na isplatu zakonskih zateznih kamata na dosuđenu naknadu troškova parničnog postupka od dana donošenja prvostupanjske presude.

 

29. Kako je tužitelj u odnosu prema II. tuženoj uspio u sporu, osim u razmjerno neznatnom dijelu za isplatu zakonskih zateznih kamata od 10. do 12. srpnja 2018., a također i sa podnesenom žalbom, na temelju članka 166. stavak 2. ZPP-a, II. tužena je dužna tužitelju naknaditi troškove podnošenja žalbe u zatraženom iznosu od 414,76 eura/ 3.125,00 kuna, prema tbr. 10/1 Tarife,  troškove PDV-a na navedenu radnju u iznosu od 103,69 eura/781,25 kuna i sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 356,70 eura/2.687,50 kuna odnosno ukupno 875,15 eura/6.593,82 kuna.

 

30. Kako je II. tuženica izgubila spor u pretežitom dijelu te žalba tuženice nije osnovana u pretežitom dijelu, valjalo je odbiti kao neosnovan zahtjev II. tuženice radi naknade troškova podnošenja žalbe.

 

31. Kako podnošenja odgovora na žalbu nije bilo potrebno za vođenje ovoga parničnog postupka, u smislu članka 155. stavka 1. ZPP-a, valjalo je odbiti zahtjev II. tuženice radi podnošenja odgovora na žalbu tužitelja kao neosnovan.

 

32. Iz izloženih razloga, valjalo je žalbu tužitelja i žalbu II. tuženice djelomično uvažiti kao osnovanu, a djelomično odbiti kao neosnovanu, te na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a, pobijanu prvostupanjsku presudu djelomično potvrditi, a na temelju članka 373. stavak 1. točka 3. ZPP-a, djelomično preinačiti, kako je presuđeno u izreci.

 

 

Bjelovar,  17. listopada 2023.

 

 

 

                                                                                                                                       Predsjednik vijeća

                                                                                                                                      Antun Dominko, v.r.