Poslovni broj: P-555/2023-
Republika Hrvatska
Općinski sud Vinkovcima
Trg bana Josipa Šokčevića 17
32100 Vinkovci
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Vinkovcima, OIB 77561654785 po sucu Mariji Pavlović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja KĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupana po punomoćniku Slavenu Karabanu, odvjetniku iz [adresa] protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane u nazočnosti tužitelja osobno, uz punomoćnika tužitelja odvjetnika Slavena Karabana i zamjenika punomoćnika tuženika odvjetnika Juricu Barbarića iz Vinkovaca, 11. studenog 2025. objavljene na temelju čl. 335. ZPP-a, 4. prosinca 2025.
r i j e š i o j e
I Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 6.2. Ugovora o kreditu broj 9012423720 koji je zaključen između tužitelja KĆ ranije K iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tužene Privredne banka Zagreb d. d. Zagreb, Franje Račkog broj 6, OIB 02535697732 u dijelu u kojem se navodi da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke kreditora važećem na dan plaćanja tijekom trajanja otplate po predmetnom Ugovoru o kreditu te u navedenom dijelu predmetna odredba nema pravni učinak po ugovorne stranke.
II Nalaže se tuženiku Privredna Banka Zagreb d. d. Zagreb da tužitelju KĆ iz [adresa], sada u Rokovcima, s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita s osnova povećanja tečaja CHF u odnosu na kn tijekom trajanja razdoblja otplate kredita, isplati novčani iznos od 6.168,15 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na svaki preplaćeni svakomjesečni iznos počev od dana uplate preplaćenog iznosa do dana isplate - povrata, sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 15 posto godišnje do 31. prosinca 2007. a na dalje po stopi od 14% godišnje te počev od 1. srpnja 2011. g. po stopi od 12 % godišnje, a u slučaju promijene stope zakonske zatezne kamata u visini eskontne stope HNB-a vrijedeće posljednjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, a počev od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % poena a od 1. siječnja 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:
– na iznos od 2,77 eura počev od 29. veljače 2008. g. do isplate,
– na iznos od 6,67 eura počev od 31. ožujka 2008. g. do isplate,
– na iznos od 0,24 eura počev od 30. travnja 2008. g. do isplate,
– na iznos od 0,92 eura počev od 30. lipnja 2008. g. do isplate,
– na iznos od 20,05 eura počev od 31. listopada 2008. g. do isplate,
– na iznos od 6,16 eura počev od 30. studenoga 2008. g. do isplate,
– na iznos od 20,99 eura počev od 31. prosinca 2008. g. do isplate,
– na iznos od 23,25 eura počev od 31. siječnja 2009. g. do isplate,
– na iznos od 24,25 eura počev od 28. veljače 2009. g. do isplate,
– na iznos od 21,12 eura počev od 31. ožujka 2009. g. do isplate,
– na iznos od 21,62 eura počev od 30. travnja 2009. g. do isplate,
– na iznos od 17,55 eura počev od 31. svibnja 2009. g. do isplate,
– na iznos od 14,08 eura počev od 30. lipnja 2009. g. do isplate,
– na iznos od 14,86 eura počev od 31. srpnja 2009. g. do isplate,
– na iznos od 16,86 eura počev od 31. kolovoza 2009. g. do isplate,
– na iznos od 16,63 eura počev od 30. rujna 2009. g. do isplate,
– na iznos od 14,72 eura počev od 31. listopada 2009. g. do isplate,
– na iznos od 18,29 eura počev od 30. studenoga 2009. g. do isplate,
– na iznos od 20,90 eura počev od 31. prosinca 2009. g. do isplate,
– na iznos od 25,09 eura počev od 31. siječnja 2010. g. do isplate,
– na iznos od 24,00 eura počev od 28. veljače 2010. g. do isplate,
– na iznos od 29,41 eura počev od 31. ožujka 2010. g. do isplate,
– na iznos od 28,23 eura počev od 30. travnja 2010. g. do isplate,
– na iznos od 30,70 eura počev od 31. svibnja 2010. g. do isplate,
– na iznos od 47,08 eura počev od 30. lipnja 2010. g. do isplate,
– na iznos od 43,58 eura počev od 31. srpnja 2010. g. do isplate,
– na iznos od 53,03 eura počev od 31. kolovoza 2010. g. do isplate,
– na iznos od 49,99 eura počev od 30. rujna 2010. g. do isplate,
– na iznos od 43,56 eura počev od 31. listopada 2010. g. do isplate,
– na iznos od 56,00 eura počev od 30. studenoga 2010. g. do isplate,
– na iznos od 71,48 eura počev od 31. prosinca 2010. g. do isplate,
– na iznos od 60,81 eura počev od 31. siječnja 2011. g. do isplate,
– na iznos od 64,68 eura počev od 28. veljače 2011. g. do isplate, – na iznos od 59,48 eura počev od 31. ožujka 2011. g. do isplate,
– na iznos od 60,26 eura počev od 30. travnja 2011. g. do isplate,
– na iznos od 80,95 eura počev od 31. svibnja 2011. g. do isplate,
– na iznos od 82,34 eura počev od 30. lipnja 2011. g. do isplate,
– na iznos od 100,20 eura počev od 31. srpnja 2011. g. do isplate,
– na iznos od 91,54 eura počev od 31. kolovoza 2011. g. do isplate,
– na iznos od 82,00 eura počev od 30. rujna 2011. g. do isplate,
– na iznos od 80,81 eura počev od 31. listopada 2011. g. do isplate,
– na iznos od 79,96 eura počev od 30. studenoga 2011. g. do isplate,
– na iznos od 84,15 eura počev od 31. prosinca 2011. g. do isplate,
– na iznos od 88,57 eura počev od 31. siječnja 2012. g. do isplate,
– na iznos od 88,90 eura počev od 29. veljače 2012. g. do isplate,
– na iznos od 85,94 eura počev od 31. ožujka 2012. g. do isplate,
– na iznos od 87,41 eura počev od 30. travnja 2012. g. do isplate,
– na iznos od 88,79 eura počev od 31. svibnja 2012. g. do isplate,
– na iznos od 86,59 eura počev od 30. lipnja 2012. g. do isplate,
– na iznos od 87,33 eura počev od 31. srpnja 2012. g. do isplate,
– na iznos od 86,09 eura počev od 31. kolovoza 2012. g. do isplate,
– na iznos od 82,95 eura počev od 30. rujna 2012. g. do isplate,
– na iznos od 86,27 eura počev od 31. listopada 2012. g. do isplate,
– na iznos od 88,10 eura počev od 30. studenoga 2012. g. do isplate,
– na iznos od 87,46 eura počev od 31. prosinca 2012. g. do isplate,
– na iznos od 80,36 eura počev od 31. siječnja 2013. g. do isplate,
– na iznos od 86,41 eura počev od 28. veljače 2013. g. do isplate,
– na iznos od 86,70 eura počev od 31. ožujka 2013. g. do isplate,
– na iznos od 84,16 eura počev od 30. travnja 2013. g. do isplate,
– na iznos od 77,38 eura počev od 31. svibnja 2013. g. do isplate,
– na iznos od 77,20 eura počev od 30. lipnja 2013. g. do isplate,
– na iznos od 77,80 eura počev od 6. kolovoza 2013. g. do isplate,
– na iznos od 81,10 eura počev od 13. rujna 2013. g. do isplate,
– na iznos od 82,98 eura počev od 15. listopada 2013. g. do isplate,
– na iznos od 83,77 eura počev od 15. studenoga 2013. g. do isplate,
– na iznos od 86,02 eura počev od 24. prosinca 2013. g. do isplate,
– na iznos od 83,72 eura počev od 15. siječnja 2014. g. do isplate,
– na iznos od 87,78 eura počev od 14. veljače 2014. g. do isplate,
– na iznos od 89,20 eura počev od 14. ožujka 2014. g. do isplate,
– na iznos od 88,74 eura počev od 31. ožujka 2014. g. do isplate,
– na iznos od 2.159,14 eura počev od 30. travnja 2014. g. do isplate,
te da tužitelju naknadi i parnični trošak u iznosu od 1.925,00 eura, sa zakonskim zateznim kamatama na iznos parničnoga troška počev od donošenja presude tj. Od 4.12.2025. do isplate, po istoj stopi kao prethodno glede preplaćene glavnice, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 19. travnja 2007. godine zaključio Ugovor o kreditu broj: 9012423720 kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kreditni iznos od 29.847,41 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 84 mjeseca. Nadalje, tužitelj navodi da banka prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije potrošaču osigurala jasne i potpune informacije o valutnoj klauzuli, niti o rizicima koji proizlaze iz promjena tečaja, zbog čega potrošač nije mogao razumjeti stvarnu prirodu i posljedice takvog ugovora. Ističe da odredbe ugovora nisu bile jasno objašnjene te da potrošač nije bio upoznat s mogućim promjenama iznosa obveze koje ovise o kretanju švicarskog franka, pa time ni s ukupnim rizikom koji preuzima. Tužitelj nadalje tvrdi da je banka u ugovoru koristila nepoštene i nejasne odredbe vezane uz promjenjivu kamatnu stopu jer u vrijeme sklapanja ugovora nisu bili utvrđeni točni i provjerljivi parametri prema kojima se kamata mijenja. Potrošač stoga nije mogao znati ni predvidjeti visinu obveza tijekom otplate, niti je mogao provjeriti temelje na kojima banka donosi odluke o promjeni kamatne stope. Takvo postupanje, prema navodima tužitelja, stvorilo je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj navodi da je banka jednostrano i po vlastitom nahođenju mijenjala kamatnu stopu, bez jasnih kriterija i objašnjenja, čime je potrošač doveden u položaj u kojem ne može znati koja će biti cijena kredita niti koliko će iznositi njegova obveza. Smatra da takva ugovorna odredba nije u skladu s načelima savjesnosti i poštenja te da je zbog nepostojanja transparentnih i razumljivih pravila takva odredba ništetna.
Prema tvrdnjama tužitelja, banka je svojim postupanjem prekršila zakonske obveze prema potrošačima, osobito obvezu da ih na jasan i razumljiv način upozna s bitnim odredbama ugovora. Kako potrošač nije bio upoznat s načinom na koji se određuje kamatna stopa, niti s rizikom vezanim uz valutnu klauzulu, tužitelj smatra da potrošač nije mogao donijeti informiranu odluku niti sagledati ekonomske posljedice sklapanja ugovora.
Zbog svega navedenog tužitelj tvrdi da su sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi nepoštene i ništetne te da su takvim postupanjem banci omogućene jednostrane odluke na štetu potrošača. Slijedom toga tužitelj u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu predlaže da sud utvrdi ništetnost odredbe članka 6. ugovora u djelu koji se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF kao i da obveže tuženika na isplatu preplaćenog iznosa s osnove povećanja tečaja tijekom trajanja otplate kredita u iznosu od 6.168,15 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.
2. U odgovoru na tužbu tuženik prije svega ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda budući je prema sporazumu stranaka iz čl. 10. Ugovora o kreditu za predmetni spor nadležan sud prema sjedištu Podružnice banke koja je s tužiteljem sklopila ugovor. U odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev tuženik se istome u cijelosti protivi kako po osnovi tako i po visini. Ističući prije svega da je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao kao da je predmetni ugovor na snazi iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. U pogledu primjene valutne klauzule navodi da za opstojnost i primjenu iste postoji zakonska osnova budući se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje tuženik ističe i prigovor zastare navodeći da pokretanje i vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa zaštite potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni spor radi zaštite svojih objektivnih prava te da proistječe da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača pa ne može izazvati ni prekid zastare toga prava. Stoga tuženik smatra da je tužba neutemeljena te predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovane u cijelosti uz naknadu parničnog troška tuženiku.
3. U nastavku postupka parnične stranke su u bitnome ostale kod svojih činjeničnih navoda.
4. Među strankama nije sporno da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 9012423720 od 19. travnja 2007. kojim je tužitelju odobren kredit u visini od 29.847,41 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, namjenski, sa kamatama od 5,10% godišnje, a koja je promjenjiva u skladu s odlukom Banke o kreditiranju građana, nadalje da se korisnik kredita obvezao iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu u roku od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja. Nije sporno da je kredit odobren za kupnju vozila. Također, tuženik nije sporio činjenicu da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti.
5. Sporno je da li su u Ugovor o kreditu inkorporirane odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, a time i ništetne, ima li tužitelj pravo na isplatu preplaćenog iznosa nastalog kao posljedica ništetnosti odredbe ugovora o valutnoj klauzuli. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja, da li tužitelj ima status potrošača i da li je dopušteno ispitivati poštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.
6. Tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti sud je ocijenio neosnovanim. Naime, uvidom u spis predmeta utvrđeno je da su stranke zaključile Ugovor o kreditu broj 218743 Odredbama navedenog ugovora ugovoreno je da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta banke. U navedenom ugovoru tužitelj ima status potrošača, a tuženik status trgovca, odnosno pružatelja usluge te u tom kontekstu dolazi do primjene mjerodavno potrošačko pravo, a što je stajalište Sudske prakse izraženo u odluci Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-859/2019-2 od 15. srpnja 2019. godine. Odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
6.1. Identične odredbe sadrži i članak 49. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19) koji je na snazi u ovom trenutku, a ovaj Zakon usklađen je s Direktivom vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Prema članku 3. navedene Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz odredbe članka 6. navedene Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastavili važiti i bez tih nepoštenih odredaba kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koja mu se pruža direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice.
6.2. Odredbom članka 50. Zakona o zaštiti potrošača propisane su ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz odredbe članka 49. tog Zakona mogle smatrati nepoštenima pa tako, između ostalih i odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom.
6.3.Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000. godine u spojenim predmetima C240/98-C-244/98 zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nenadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje tom Odlukom sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtijeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koju omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.
6.4.Odredba o nadležnosti iz Ugovora o kreditu zaključenom između stranaka, kao odredba unaprijed formuliranog ugovora, nije bila posebno pregovarana te tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača jer bi on čije je prebivalište u [adresa], radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred Općinskim sudom u Zagrebu bio izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika s obzirom da se njegovo sjedište nalazi upravo u Zagrebu, budući da je ranije navedeno da prema Odluci suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivnom koja omogućuje da se sud po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu svega navedenog treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora o kreditu ne može zasnivati nadležnost Općinskog suda u Zagrebu, a što je stajalište Sudske prakse izraženo u odluci Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-859/2019-2., Odluci Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-982/19-2 od 21. ožujka 2019. godine, Odluci Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž-136/2019-2 od 27. veljače 2019. godine, Odluci Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-499/19. od 26. svibnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž426/2020. od 04. lipnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1347/20. od 03. lipnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Splitu broj Gž-674/2020. od 29. lipnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Varaždinu broj Gž862/2020. od 08. srpnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Zagrebu broj Gž1191/2020. od 18. kolovoza 2020.
6.5.U konkretnom slučaju stranke su točkom 11.3. Ugovora ugovorile da je za eventualne sporove iz ovoga ugovora nadležan sud prema sjedištu podružnice Banke, koja odredba je sastavni dio tipskog ugovora tuženika, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama i predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu. Iz tužbe je razvidno da je predloženo saslušanje tužiteljice, dakle, ona bi trebala putovati iz [adresa] u [adresa], a što se tiče izbora punomoćnika, valja reći da nije neuobičajeno da se izbor punomoćnika ne zasniva samo na izboru s liste punomoćnika – odvjetnika koji bi imali sjedište u [adresa], nego se taj izbor često zasniva i na odnosu povjerenja i u odnosu na punomoćnika – odvjetnika čije je sjedište ureda u mjestu stanovanja tužitelja upravo radi neposrednije a time i bolje komunikacije o predmetu spora. Budući da je ranije navedeno da prema odluci Suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koja omogućuje da se sud po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu svega navedenog treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora ne može zasnovati nadležnost Općinskog suda u Zagrebu
6.6.Prema tome, proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. ZPP-a.
6.7.Stoga u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 46. i čl. 48. ZPP-a, o opće mjesnoj nadležnosti suda na koje se tuženik poziva već odredbi čl. 19. st. 1. ZPK-a (kao u odluci Vrhovnog suda RH br. Gr1-143/2019 od 11.12.2019.) Tužitelj ima prebivalište na području nadležnosti ovoga suda, pa prigovor mjesne nadležnosti istaknut od strane tuženika, nije osnovan.
7.8. Slijedom navedenog sud je donio odluku kao u izreci rješenja
7. U dokaznom postupku, pročitan je Ugovor o kreditu (str. 33-37 spisa), izvršen je uvid u plan otplate (str. 91-93 spisa), u otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope (str. 38-39 spisa), u knjigovodstvenu karticu (str. 77-89 spisa), Provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještaku Dubravki Herceg iz Osijeka, dipl. oec. I izveden je dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.
8. Tuženik u podnesku od 24.6.2025. pobija nalaz i mišljenje vještaka navodeći da je zasnovan na pogrešnoj premisi ne referirajući se na matematički izračun koji je vještak izvršio u skladu s nalogom suda.
9. Tužitelj je prihvatio nalaz vještaka u cijelosti i u skladu s nalazom postavio konačni tužbeni zahtjev.
10. Nije proveden dokaz saslušanjem osobnog bankara, koji dokaz je tuženik predložio u odgovoru na tužbu i odustao od istog na pripremnom ročištu održanom 27. ožujka 2025.
11. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.
12. Iz Ugovora o kreditu broj 9012423720 od 19. travnja 2007. godine proistječe da je da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o kreditu s posebnom namjenom, kao kredit za kupnju vozila (čl. 2.1.) u iznosu od 29.847,41 CHF obračunato prema srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita (čl. 1.) i s rokom otplate od 84 mjeseca (čl. 7.1.).
13. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 5. studenog 2025. godine izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice na kojem je tužiteljica izjavila da je s tuženikom zaključila ugovor 2007. godine, a kredit je podigla u PBZ banci zato što je bila klijent te banke. Radilo se o kreditu za kupnju vozila. Tužiteljica je također izjavila da je tom prilikom tražila kredit u eurima, ali da joj je ponuđen kredit u CHF kao bolja opcija. Tužiteljica navodi da je samo dobila obrazac ugovora da ga pročita i isti je pročitala ali ne može reći da je u potpunosti razumjela što to znači zaštitna valutna klauzula. Također je izjavila da joj u banci nisu rekli da bi moglo doći do značajnog odstupanja u tečaju, odnosno rekli su da može doći ali je to zanemarivo. Tužiteljica navodi da je u vrijeme podizanja kredita bila zaposlenik Hrvatskih željeznica s radnim mjestom u Slavonskom Šamcu, te da joj je mjesečna plaća iznosila negdje oko 4000-4800 kuna. Tužiteljica je izjavila da joj je početna mjesečna rata iznosila 1600 kuna da bi u jednom trenutku bila gotovo duplo veća. Nadalje navodi da je znala da će doći do tako značajnog povećanja mjesečne rate, da se sigurno ne bi upuštala u kupnju automobila i kreditiranja. Tužiteljica je izjavila da joj je automobil bio potreban zbog posla kako bi mogla putovati iz [adresa] u [adresa] te da se radilo o osobnom automobilu i osim što je radila na željeznici, nije imala drugih prihoda od obrta. Nadalje je izjavila da joj je banka iznos mjesečne rate naplaćivala putem trajnog naloga tako da je tužiteljica znala da je došlo do povećanja i koji iznos joj je uskraćen. Izjavila je da se nije raspitivala kod drugih banaka zato što je bila klijent PBZ banke i u istu je imala povjeravanja. Tužiteljica je nadalje izjavila da je prethodno dizala neke brze kredite koji su bili u kunama. Navodi da nije znala zašto je došlo do porasta tečaja. Također navodi da se ranije nije nikad susretala sa poslovima vezanim uz tečaj niti joj je bilo poznato gdje se mogao provjeriti odnos strane valute u kunu.
14. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Nadalje, iz iskaza tužitelja koji je dan logično i uvjerljivo, te mu sud u cijelosti priklanja vjeru, utvrđeno je da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu, o valutnoj klauzuli, nije pregovaralo. Osim toga, sud prihvaća iskaz tužitelja istinitim u dijelu u kojem iskazuje da mu je kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF prezentiran kao najpovoljniji i siguran, kao i da je izostalo u potpunosti pregovaranje o spornim odredbama ugovora. Nadalje, njegov je iskaz suglasan i materijalnoj dokumentaciji u spisu, prijepisu knjigovodstvene kartice, iz koje je utvrđeno da je tužitelju tijekom razdoblja otplate kredita rata znatno porasla.
15. Temeljem uvida u Ugovor o kreditu i iskaza tužitelja, utvrđeno je da je kredit realizirao za kupnju osobnog vozila. Uz ovakvo činjenično utvrđenje ovaj sud smatra da je tužitelj bio u ugovornom odnosu s tuženikom sa statusom potrošača u smislu čl. 3. točka 1. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 93/03, dalje ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, jer je sklopio pravni posao s tuženikom, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
16. Tuženik nije dokazao da bi korisnike kredita, niti konkretno tužitelja, valjano upozorio i upoznao s rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom CHF. Tuženik je u odgovoru na tužbu predložio saslušanje osobe bankara od kojeg dokaza je odustao na pripremnom ročištu. Prema čl. 220. st. 1. ZPP dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, dok je sukladno st. 2. istog članka prvostupanjski sud ovlašten odlučivati koje će dokaze izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Za ovaj spor odlučna je činjenica da li je tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu mogao pregovarati o sadržaju spornih ugovornih odredbi na način da utječe na njihov sadržaj, a tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije ni tvrdio da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora imao mogućnost pregovarati o istima niti da je službenik banke bio ovlašten i mogao mijenjati sadržaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Pri tome valja reći da je u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrđeno da je odredba o promjeni tečaja za valutu CHF ništetna, jer o njoj banke (među kojima i tuženik) nisu pojedinačno pregovarale s potrošačima. Dakle, kako je u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđeno da prilikom sklapanja potrošačkih ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora, a što proizlazi iz navoda tužitelja iznesenih tijekom postupka, navedeno ne bi utjecalo na ocjenu da se radi o ništetnim ugovornim odredbama o promjeni tečaja za valutu CHF, jer o tome stranke nisu međusobno pregovarale, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.
17. Pozivom na članak 81. i 82. ZZP sud je stava da je odredba ugovora o valutnoj klauzuli sadržana u čl.6.2 Ugovora nepoštena. Naime, presudama Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kao i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 od 16. rujna 2019. zauzima se stav i potvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od 1.studenog 2004. do 31.prosinca 2008., u kojem je sklopljen i ugovor o kreditu s tužiteljem, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. O tim odredbama tužitelj nije dobio mogućnost pregovaranja. Navedeni mu je kredit prezentiran kao najpovoljnijim, a riječ je o ugovoru koji je unaprijed formuliran od strane trgovca tj. tuženika.
18. Stoga je odredba čl. 6.2. Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu, a kojom je ugovoreno vraćanje kredita u jednakim mjesečnim anuitetima, obračunato u kunama, a vezano za tečaj CHF, nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba (čl. 87. ZZP), jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, ista je nerazumljiva i unaprijed je formulirana od strane tuženika kao trgovca. Obveza tužitelja je nesumnjivo zbog znatnog rasta tečaja CHF tijekom otplate kredita rasla, a što je vidljivo iz knjigovodstvene kartice s pregledima uplata. U postupku je iskazom tužitelja utvrđeno da mu je predmetni kredit vezan za valutu CHF predočen najpovoljnijim, a prihvaćajući upravo sklapanje takovog ugovora doveden je u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika.
19. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je tužitelj kao potrošač bio u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njegove pregovaračke moći, razine znanja, te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe. Tužitelj je po zanimanju umirovljenik i nema financijskih znanja kao tuženik, niti je mogao sa njime ravnopravno razgovarati.
20. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, odredba čl. 6.2. Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja valutne klauzule prema mišljenju suda predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP.
21. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu da je valuta predmet ugovora, a predmet bitan element ugovora o kreditu, sadržaj odredbe čl. 6.2. između stranaka zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se predmet ugovora veže uz stranu valutu, uz činjenicu da tužitelju nisu uopće pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule, već naprotiv, takav mu je kredit ponuđen i predočen povoljnijim od kredita koji je namjeravao realizirati i koji bi bio vezan uz euro, po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu potrošača.
22. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod I. izreke presude.
23. Osnovna je posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO), da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO).
24. Međutim, to ipak ne znači da odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove samo u parnicama za naknadu štete, a ne i u parnicama u kojima je istaknut zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove. Isto bi bilo protivno svrsi odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/14) da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obligatorno primijeni i u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu da bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Volja zakonodavca bila je da i u parničnom postupku kao što je ovaj, u kojem se traži upravo vraćanje primljenog na temelju ništetne odredbe, odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojoj je utvrđeno da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje sudove u deklaratornom dijelu. U prilog iznesenog govori i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete.
25. Tuženik je u postupku istaknuo prigovor zastare, koji prigovor je sud ocijenio neosnovanim.
26. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti može zastarjeti (čl. 328. Zakona o obveznim odnosima).
27. Što se tiče kondemnatornog dijela zahtjeva za isplatu na ime valutne klauzule, sud je stava da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 4. travnja 2012. godine (Trgovački sud u Zagrebu P-1401/12), u kojem je postupku u konačnici dana 14. lipnja 2018. godine donesena pravomoćna presuda Pž-6632/17, a od pravomoćnosti koje presude zastara počinje ponovno teći.
28. Navedeno je pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravno shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.".
29. Kako je tužba podnesena preporučenom pošiljkom od 14. lipnja 2023. (list 18 spisa) to do podnošenja tužbe nije protekao rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima koji se za valutnu klauzulu računa počev od 14. lipnja 2018.
30. Glede visine tužbenog zahtjeva sud je proveo dokaz vještačenjem po vještaku financijske struke Dubravki Herceg. Iz nalaza i mišljenja vještaka proistječe da je tužiteljica kao korisnica kredita zaključila dana 19. travnja 2007. Ugovor s Privrednom bankom Zagreb prema kojem se banka obvezala korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 29.847,41 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita s rokom otplate kredita od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima i to za kupnju vozila. Vještak dalje navodi da se korisnik kredita obvezao banci platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,10% godišnje. Nadalje, iz nalaza i mišljenja vještaka proistječe da je na temelju utvrđenog stanja sukladno priloženoj dokumentaciji i pribavljenoj knjigovodstvenoj dokumentaciji vještak utvrdio da ukupna preplata obveze po kredita zbog povećanja tečaja CHF između tečaja važećeg na dan isplate kredita i svakog naknadnog povećanja tečaja na dan uplate rate/anuiteta kredita u razdoblju od sklapanja ugovora pa do dana otplate kredita iznosi ukupno 6.168,15 eura s pojedinačno utvrđenim mjesečnim tečajnim razlikama kako je to prikazano u priloženim tablicama.
30.1. Sud je nalaz i mišljenje vještaka ocijenio stručnim, objektivnim i izrađenim u skladu s pravilima struke, a na bitan sadržaj matematičkog izračuna stranke nisu imale primjedbi.
31. Tužitelj je u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka postavio je konačni tužbeni zahtjev podneskom od 23. lipnja 2025. kojim potražuje glavno dugovanje u iznosu od 6.168,15 eura skupa s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
32. Kako je nesporno u postupku utvrđeno da tužitelju pripada pravo na povrat neosnovano plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli koje iznose je vještak izračunao u svom nalazu od 10. lipnja 2025. godine, odlučeno je kao u točci II. izreke presude.
33. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj je u cijelosti uspio u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev zbog čega mu je sud priznao nužne i potrebne troškove vođenja predmetnog postupka.
34. Sud je priznao tužitelju trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa) i to trošak sastava tužbe 100 bodova, trošak zastupanja na ročištima 27.3.2025. i 11.11.2025. za svako po 100 bodova ukupno 200 bodova, za trošak sastava obrazloženog podnesaka od 24.6.2025. 100 bodova te trošak pristupa na ročište za objavu presude 4.12.2025. 50 bodova što je sve ukupno 450 bodova ili ukupni troškovi zastupanja po punomoćniku u iznosu od 900,00 eura skupa s pripadajućim PDV-om od 225,00 eura, ukupno 1.525,00 eura.
35. Tužitelju je priznat i trošak naknade za financijsko-knjigovodstveno vještačenje u iznosu od 400,00 eura, ili ukupno 1.925,00 eura te je slijedom toga donesena odluka kao u točci III izreke.
36. Na priznati trošak tuženiku su priznate i kamate od dana donošenja presude u skladu sa zatraženim te primjenom čl. 151. st.3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022).
U Vinkovcima, 4. prosinca 2025.
Sudac:
Marija Pavlović
POUKA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude dopuštena je žalbu u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa iste.
Žalba se podnosi ovome sudu u tri primjerka, a o njoj u drugom stupnju odlučuje Županijski sud.
OBAVIJEST;
1. Odvjetnik Slaven Karaban iz Vinkovaca – punomoćnik tužitelja
2. Odvjetničko društvo Leko i partneri – punomoćnik tuženika
