REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Poslovni broj: Us I-249/2025-7

Osijek, Vukovarska cesta 31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sucu Tomislavu Artukoviću, uz sudjelovanje zapisničarke Tamare Golub, u upravnom sporu tužitelja ZR iz [adresa] (OIB: [osobni identifikacijski broj]) kojeg zastupa opunomoćenik Ivica Parlov, odvjetnik u Splitu, Varaždinska 2B, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske (OIB: 36162371878), Zagreb, Ulica Grada Vukovara 33, radi statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, 4. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-563-01/21-02/44, URBROJ: 511-01-149-24-2 od 23. siječnja 2025.

II. Poništava se rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave vukovarsko-srijemske KLASA: 560-01/24-01/171, URBROJ: 511-15- 05-24-3 od 5. lipnja 2024. i predmet vraća na ponovan postupak u kojem je prvostupanjsko tijelo dužno postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženima u obrazloženju ove presude.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak upravnog spora u iznosu od 3.750,00 eura, u roku od 60 dana.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave vukovarsko- srijemske KLASA: 560-01/24-01/171, URBROJ: 511-15-05-24-3 od 5. lipnja 2024., kojim je odbijen zahtjev tužitelja za utvrđivanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata za razdoblje od 1. lipnja 1991. do 27. lipnja 1991. te od 1. listopada 1991. do 15. veljače 1992.

2. Tužitelj osporava zakonitost pobijanog rješenja navodeći, u bitnome, da je pobijano rješenje zanemarilo sve dokaze provedene tijekom upravnog postupka, što se posebice odnosi na iskaz svjedoka AR, koji je jasno iskazivao o tome kako je tužitelj bio aktivan u pripremama obrane [adresa] i da je pritom surađivao s Ministarstvom unutarnjih poslova. Tužitelj ističe da je sudjelovao u pripremama i organizaciji obrane [adresa], svega nekoliko dana od tragičnog događaja, 2. svibnja 1991. u [adresa]. Napominje da je 18. srpnja 1991. prolazeći automobilom kroz mjesto Ostrovo bio zarobljen od strane četničkih skupina, koje su za njega raspisali tjeralicu. Pojašnjava kako je u noćnim satima 2. listopada 1991. nakon što je izvršio izvid stanja u [adresa] ispalio raketu kao znak da je mjesto i dalje slobodno te da je nakon pada [adresa] zbog nedostatka oružane mogućnosti podnio usmeni prijavak i izvješće zapovjedniku AR. Uostalom i ekipa HTV-a je za TV Dnevnik snimila tužitelja, kao zapovjednika, i nekoliko ratnika nakon što su onemogućili četnike da pucaju iz haubica koje su bile u prikolici kamiona kojim su kružili i pucali iz pravca Mlake, Antina i Markušice kada su im nakon višesatne borbe oduzeli kamion i sva sredstva i dovezli ih u [adresa]. Nadalje ističe kako je spasio nekolicinu ranjenika nakon pada Antina. Također navodi kako je netočno da se ne vodi u evidencijama pričuvnog sastava policije kako se to ističe u pobijanom rješenju. Naime, branitelji – dragovoljci iz [adresa] bili su upisani i evidentirani, ali samo do pada [adresa], a nakon toga više nisu bili evidentirani, je je očito smatrano da su svi izginuli. Naime, postoje brojni svjedoci kojima je poznato da su [adresa] bili u okruženju odmah nakon tragičnog događaja 2. svibnja 1991. u [adresa] kada su četnici masakrirali 12 hrvatskih redarstvenika. Već su 20. svibnja 1991. tužitelj i BR otišli u Općinu Vinkovci i zatražili od potpredsjednika Izvršnog vijeća pomoć u nabavci oružja kako bi mogli obnašati danonoćne straže prilazu njihovom selu. Njihov je zahtjev odobren i tada su zadužili 20 poluautomatskih pušaka (PAP) te su odmah nakon toga tužitelj i njegovi suborci pristupili organiziranju jedinice radi obrane [adresa], što je iziskivalo oružje i streljivo, postavljenje straža, kopanje rovova i organiziranje obrane te zaštitu civila. Slijedom navedenoga, tužitelj predlaže sudu poništiti osporavano, kao i prvostupanjsko rješenje, uz naknadu troškova upravnog spora.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda iz osporavanog rješenja te predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u predmetni spis, spis tuženika i isprave koje su priložene u taj spis, a kako su između stranaka sporne odlučne činjenice sud je sukladno članku 7. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima (''Narodne novine'', br. 36/24. – dalje: ZUS) u ovom predmetu održao usmenu raspravu na kojoj je izveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke u sporu te svjedoka BR, AR i IR (članci 62. do 76. i članak 86. ZUS-a).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmetni upravni postupak pokrenut je zahtjevom tužitelja od 30. travnja 2019. za izdavanje potvrde o statusu hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata kao pripadnika pričuvnog statusa policije Ministarstva unutarnjih poslova PU vukovarsko- srijemske za razdoblje od 1. lipnja 1991. do 15. siječnja 1992.

7. Iz podataka spisa proizlazi da je u postupku povodom navedenog zahtjeva prvostupanjskim rješenjem od 9. lipnja 2021. prihvaćen dio tužiteljevog zahtjeva za utvrđivanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata kao pripadnika pričuvnog statusa policije PU vukovarsko-srijemske za razdoblje od 28. lipnja 1991. do 30. rujna 1991. te izdavanje potvrde o tome, dok je u preostalom dijelu zahtjev odbijen. Ovo uz obrazloženje da je uvidom u evidencije utvrđeno da se tužitelj nalazi na popisu pripadnika pričuvnog sastava policije u razdoblju od 28. lipnja do 30. rujna 1991., dok se u preostalom dijelu razdoblja od 1. do 27. lipnja 1991. i od 1. listopada 1991. do 15. veljače 1992. ne nalazi na popisu u službenim evidencijama. Nadalje se u navedenom rješenju navodi da je tijekom postupka izvršen uvid u pisanu izjavu AR, koji je potvrdio da je tužitelj bio pripadnik pričuvnog sastava policije od 18. lipnja 1991. do 30. rujna 1991., ali da ne postoje dokazi koji bi potvrdili sudjelovanje tužitelja u pričuvnom sastavu policije za preostalo razdoblje. U svezi službene legitimacije koja je tužitelju izdana prvostupanjsko tijelo navodi da je početkom Domovinskog rata Ministarstvo unutarnjih poslova bilo jedina struktura koja je u svome sastavu mogla imati oružanu komponentu, budući da je tzv. JNA onemogućila Sekretarijate za obranu i Krizne štabove da zadužuju osobe oružjem, što je do tada bilo u njihovoj nadležnosti. Stoga su policijske uprave izdavale službene iskaznice pripadnika pričuvnom sastavu policije, pa se stoga datum koji je naveden na tužiteljevoj iskaznici (20. lipanj 1991.) ne može uzeti kao prvi dan pripadnosti pričuvnoj policiji. Dakle, sve aktivnosti u obrani [adresa] koje je tužitelj obavljao u razdoblju od 1. do 27. lipnja 1991. te od 1. listopada 1991. do 15. veljače 1992. tužitelj nije poduzimao kao pripadnik pričuvnog sastava policije.

8. U postupku povodom tužiteljeve žalbe tuženik je rješenjem od 8. svibnja 2023. djelomično poništio navedeno prvostupanjsko rješenje u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja, uz obrazloženje da je u ponovnom postupku potrebno omogućiti tužitelju izjašnjavanje o svim okolnostima i bitnim činjenicama vezanim za ovu upravnu stvar, a nakon uzimanja izjave i provođenja drugih dokaza potrebno je utvrditi ispunjava li tužitelj uvjete za priznavanje predmetnog statusa i za razdoblje od 1. do 27. lipnja 1991. te od 1. listopada 1991. do 15. veljače 1992.

9. U ponovnom postupku prvostupanjsko tijelo saslušalo je tužitelja, kao i svjedoke BR, RR i IR te je konačnici rješenjem od 5. lipnja 2024. odbilo zahtjev tužitelja. Iz obrazloženja ovoga rješenja može se zaključiti da je dokazni postupak u vidu saslušanja svjedoka proveden samo formalno, te da su opet jedino važni bili podaci iz službene evidencije.

10. Tuženik je osporenim rješenjem odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv navedenog prvostupanjskog rješenja prihvativši razloge prvostupanjskog tijela.

11. U konkretnom slučaju tužitelj tvrdi da je bio pripadnik pričuvnog sastava policije u razdoblju od 1. do 27. lipnja 1991. i od 1. listopada 1991. do 15. veljače 1992. i da je u tom razdoblju branio suverenitet Republike Hrvatske na istočnoslavonskom bojištu ([adresa]).

12. Prema članku 3. stavku 1.a Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji (''Narodne novine'', br. 121/17., 98/19. i 84/21. – dalje: ZHBDR) hrvatski branitelj iz Domovinskog rata je osoba koja je organizirano sudjelovala u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti odnosno suvereniteta Republike Hrvatske kao pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske (Zbora narodne garde, Hrvatske vojske, ministarstva nadležnog za obranu, Policije, ministarstva nadležnog za unutarnje poslove i Hrvatskih obrambenih snaga).

13. U skladu sa stavkom 2. istoga članka ZHBDR-a pod sudjelovanjem u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta Republike Hrvatske, odnosno vrijeme neposredne ugroženosti suvereniteta Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: obrana suvereniteta Republike Hrvatske), u smislu stavka 1. ovoga članka, podrazumijeva se oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište) u vremenu od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996.

14. Tijekom Domovinskog rata istočnoslavonsko bojište, a [adresa] leže na lijevoj obali rijeke Vuke, 16 km sjeverno od [adresa] i 14 km zapadno od Vukovara, obuhvaćalo je područje tadašnjih općina [adresa] i [adresa]. Strateško značenje toga područja bilo je određeno njegovim položajem uzduž granice sa Srbijom. Napetosti na ovom području počinju već u ljeto 1990. U travnju 1991. slijede prosvjedi u selima s većinskim srpskim stanovništvom zbog postavljanja hrvatskih zastava i grbova u državnim institucijama. Slijedi napad na policijsku postaju u Dalju (4. travnja), a vrhunac provokacija bilo je ubojstvo 12 hrvatskih redarstvenika iz Policijske uprave Vinkovci u Borovu Selu dana 2. svibnja 1991. Zbog masovne pogibije i masakra policajaca navedeni događaj označio je stvarni početak ratnog stanja na području istočne Slavonije. Od toga doba nemiri, pucnjave i eksplozije u vukovarskoj regiji uskoro se nisu mogle više izbrojati. U mjesecu travnju 1991. u [adresa] je počelo upisivanje dobrovoljaca u odrede Narodne zaštite, a u svibnju 1991. osniva se pričuvni sastav policije te dio ljudi prelazi u tu postrojbu. Minobacački napad na [adresa] bio je 19. srpnja, što je prvi takav napad na jedan hrvatski grad. Vukovar je nakon gotovo tromjesečne opsade okupiran 18. studenoga 1991., a i [adresa] su u mjesecu srpnju i kolovozu više puta granatirani. Dana 30. rujna 1991. okupiran je Antin (mjesto udaljeno oko 3,5 km od [adresa]), a 1. listopada civili napuštaju [adresa]. Međutim, dana 2. listopada stotinjak pripadnika 109. brigade Hrvatske vojske dolazi u [adresa], a u [adresa] se idućih dana vraćaju izbjegli mještani sposobni za obranu. Z se tako uspijevaju obraniti, uz pomoć stotinjak pripadnika 109 brigade HV-a, do 25. listopada 1991., kada su [adresa] okupirani, a kasnije je u [adresa] pronađena i masovna grobnica.

15. Opisani kontekst važno je razumjeti jer u tim okolnostima, kada je primarni cilj bio obrana Republike Hrvatske, nije bilo moguće voditi uredne i točne evidencije o pripadnosti pojedinaca točno određenoj obrambenoj jedinici. Uredno i potpuno točno vođenje evidencija jednostavno nije bilo realno očekivati. Upravo su to razlozi zbog kojih je i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Usž-3496/22- 2 od 1. lipnja 2023. zauzeo stav da mjerodavni Zakon hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji (''Narodne novine'', br. 98/19. i 84/21.) ne ograničava utvrđivanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata na način da taj status mogu ostvariti samo one osobe koje su u odgovarajućim evidencijama evidentirane kao pripadnici neke od formacija Oružanih snaga Republike Hrvatske.

16. U konkretnom slučaju prvostupanjsko tijelo analiziralo je iskaze tužitelja te svjedoka BR (koji je izjavio da je tužitelj bio organizator obrane [adresa] te kako se tužitelj sam vratio u [adresa] 2. listopada 1991., kako bi utvrdio jesu li okupirani, a kada je utvrdio da nisu, gardisti su ušli u [adresa]) i IR (koji je izjavio da je bio pripadnik pričuvnog sastava policije i da mu je tužitelj bio zapovjednik).

17. Nadalje je prvostupanjsko tijelo saslušalo RR, koji je izjavio da se tužitelju ne može priznati status hrvatskog branitelja za razdoblje od 1. do 27. lipnja 1991. jer je tek tada proglašena mobilizacija od strane predsjednika A. Ujedno je svjedok naveo da je tužitelj u to vrijeme bio aktivan u pripremama obrane i da je pritom surađivao s Ministarstvom unutarnjih poslova. Nadalje je naveo da je tužitelj nastavio biti pripadnikom pričuvnog sastava policije i nakon pada [adresa], odnosno u razdoblju od 1. listopada 1991. do 15. veljače 1992.

18. S obzirom na navedeno sud je tijekom upravnog spora, s ciljem potpunog i pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja nadopunio dokazni postupak odnosno utvrđivao je odlučne činjenice kako bi na taj način izvršio kontrolu zakonitosti osporavanog rješenja. U tom smislu saslušan je RR, kao vjerojatno najrelevantniji svjedok u ovome predmetu. Tijekom saslušanja on je izjavio da je u mjesecu svibnju 1991. bio zapovjednik pričuvnog sastava policije, dakle u to je vrijeme bio zaposlenik Ministarstva unutarnjih poslova. Pojasnio je kako se još u jesen 1990. na osnovi procjene sigurnosne situacije vidjelo da će biti problema, pogotovo u mjestima koja graniče s mjestima u kojima žive B, kao što je to s mjestom [adresa]. Svjedok je naveo da je ZR u mjesecu lipnju 1991. bio zapovjednik pričuvne policije u [adresa]. ZR je, zajedno s BR, dolazio kod njega u policiju u [adresa], po oružje, mine i slično, sve kako bi se [adresa] uspješno obranili. U to doba evidencije se nisu mogle voditi uredno kao danas, u smislu da se točno zna tko se nalazi gdje u svakom trenutku i koje je postrojbe dio. Odluke su se donosile ovisno o sigurnosnoj procjeni svakog dana. Svjedok je istaknuo da je ZR bio njegov podređeni, no on je uglavnom poštivao njegove procjene o tome na koji način je najbolje organizirati obranu [adresa], jer je ipak on tamo bio svaki dan. Dakle, svjedok RR smatra da je ZR bio pripadnik pričuvnog sastava policije u mjesecu lipnju 1991. Svjedok je nadalje opisao kako su nakon pada [adresa], 25. listopada 1991., tužitelj i svi drugi pripadnici pričuvnog sastava policije iz mjesta koja su okupirana, došli u [adresa], te su bili razmješteni u [adresa] i [adresa] te na drugim rubnim dijelovima grada. Tamo su pružali ispomoć onim postrojbama koje su se tamo već nalazile. RR je nadalje naveo kako nakon pada [adresa] nije svaki čas znao gdje se nalazi pojedini pripadnik pričuvnog sastava policije, ali je i dalje stvari koordinirao i obavljao potrebne brifinge s pripadnicima pričuvnog sastava policije. U tom smislu svjedok je naveo da je u tom razdoblju, od listopada 1991. pa nadalje, bio u kontaktu s tužiteljem, kao i u studenom i prosincu 1991. te u siječnju i veljači 1992. Pritom je međutim, svjedok istaknuo da su [adresa] pali, I je bilo teško, pa im on nije htio stavljati sol na ranu. Bila su to dramatična vremena za sve one koji dolaze iz mjesta koja su okupirana. Uostalom tužitelj ima pravovaljani dokument, službenu legitimaciju, da je bio pripadnik rezervne policije, odnosno pričuvnog sastava policije. Vidio je tužiteljevu iskaznicu, potpisao ju je njegov tadašnji zamjenik NR. Pritom je svjedok posebno napomenuo da je onaj tko je dobio iskaznicu da je bio pripadnik pričuvnog sastava policije, to doista i bio. Stoga je nejasno kako i zašto netko danas, 2025. godine, može tvrditi da ta iskaznica nije dokaz o pripadnosti pričuvnom sastavu policije, kako to čini prvostupanjsko tijelo. Nadalje je svjedok naveo kako su se negdje u veljači 1992. radile prosudbe o tome tko ne može biti pripadnik pričuvnog sastava policije, zbog raznih traumatskih iskustava kojima su pojedinci bili izloženi u ratu, no ne zna točno kada se tužitelj razdužio.

19. Ovaj iskaz je u bitnome potvrdio i tužitelj koji je izjavio je on u vrijeme pogibije CR (Uskrs 1991.), a kasnije i pokolja u [adresa] (2. svibnja 1991.) bio privatni ugostitelj u [adresa]. Sjeća se, kako je prije samog početka napetosti, u njegov lokal došlo devet jakih momaka, jednog od njih je znao, a njegov nadimak bio je R, on je bio iz Markušice, svi su oni bili četnici, kako je to kasnije saznao. U tom lokalu bila je slika dr. A, a kada je navedene momke poslužio rekli su mu da će račun platiti A, međutim R je to platio, a sjeća se da su ti momci rekli da će biti rata. Nedugo nakon toga Z su bili prisiljeni postaviti barikade i punktove kako bi kontrolirali ulazak u mjesto. Imali su lovačke puške, a kasnije su dobili oružje, puške od policije. Naime, negdje početkom lipnja od Ministarstva unutarnjih poslova dobili su puške, i to 20 za [adresa], 20 za Korođ i 20 za Antin. Mnogi tada nisu htjeli uzeti oružje, jer se više-manje normalno radilo, no kasnije su ga uzeli. U to vrijeme, u lipnju 1991. on i BR često su išli u [adresa], kod AR, on je tada bio zapovjednik u Ministarstvu unutarnjih poslova. Premda je RR bio njegov zapovjednik, on je ipak najviše komunicirao s PR, jer je više bio operativac na terenu. No, RR i on često su razgovarali, podnosio je mu izvješća, čuli su se telefonom i sretali su se u prostorijama Ministarstva unutarnjih poslova. RR je uvijek pitao što su prioriteti i kako se može pomoći. Tužitelj je naglasio da su u to doba oružje, bombe i mine dobivali od policije u [adresa], a on sam je više bio operativac, pripremao je obranu, organizirao je kopanje rovova i slično. Tužitelj je nadalje opisao kako je 1. listopada 1991. bio veliki napad na [adresa] iz [adresa]. Padale su granate i činilo se kao da je smak svijeta. Ustanovio je da je tada u [adresa] ostalo 20-tak branitelja. On je zvao krizni štab Vinkovce i javio mu se PR, tražio je pomoć u ljudstvu. Nadalje je tužitelj opisao kako su se on i BR **.**.1991. sastali sa AR i pitali ga gdje da idu sa svojim ljudima. RR je predložio vojarnu u [adresa] i jednu školu u [adresa]. Polovicom veljače 1992. tužitelj je otišao u Split, ali je još u siječnju te godine svoje oružje dao TR, ali je imao bombe sve do 15. veljače 1992.

20. Tijekom upravnog spora saslušan je kao svjedok i BR. On je izjavio da su ubrzo nakon pokolja u [adresa], ZR, N, predsjednik Mjesne zajednice u Antinu i on otišli u [adresa], u stožer, u tadašnjoj Skupštini Općine Vinkovci. U stožeru su bili pripadnici policije i civilnih struktura. Tada su u stožeru zatekli MR, zapovjednika tadašnje Policijske uprave u Vinkovcima. On im je rekao da odu u prostorije policije po oružje. Tada su preuzeli puške, prebacili su ih autima u [adresa]. Ukupno 20 puški za [adresa], 20 za Antin i 20 za Korođ. MR im je tada govorio i o tome kako se trebaju organizirati i formirati način obrane [adresa]. Nakon što su preuzeli te puške počela je i ozbiljnija obrana Tordinaca. Na čelu stožera obrane [adresa] bio je ZR, a on je bio dio te ekipe koja je branila i čuvala [adresa]. ZR je bio često u komunikaciji s FR iz Policijske uprave u Vinkovcima. Svi su oni tada, a riječ je o svibnju i lipnju 1991. držali straže, pazili su na ulaz u mjesto i čuvali [adresa]. Već je u mjesecu lipnju 1991. bila evakuacija civila iz [adresa], jedina veza sa Nuštrom je bila prtenim putem kroz kukuruze. Sigurnost autobusa koji je prevozio civile organizirao je ZR. Tada je i počela pucnjava iz [adresa] po autobusu, oni su uzvratili, nastao je tajac, a autobusi su uspjeli proći. Svjedok je nadalje istaknuo i uhićenje kapetana C, kapetana rezervnog sastava JNA. Do podne su padale granate po [adresa] iz [adresa], a poslijepodne je C išao za Ostrovo preko [adresa] i na punktu su ga zaustavili naši branitelji i našli mu u gepeku minobacačku granatu, istu onakvu kakve su toga dana padale po [adresa] iz [adresa]. Dakle, već u svibnju počela je pucnjava iz smjera [adresa] i [adresa] po [adresa]. U to vrijeme, u svibnju 1991., rijetko ih je tko posjećivao u [adresa], ni hitna nije dolazila u [adresa]. U lipnju je ipak došla jedna delegacija iz [adresa] u [adresa], to je bio P, gradonačelnik [adresa], bilo je dosta ljudi iz policije, među njima i RR i ĐR. Oni su došli da vide kako se selo brani te da pruže moralnu i drugu podršku. Tada je policiji dano izvješće o tome kako se T brane. ZR je tada brinuo o sigurnosti cijele te delegacije. Nadalje je svjedok opisao kako su u lipnju četnici iz [adresa] došli do Gradine, što je mjesto između [adresa] i [adresa]. Nakon što je počela pucnjava po [adresa] iz [adresa], ZR je zajedno s grupom branitelja iz [adresa] krenuo prema Gradini i uspio otjerati četnike. Tada su dva branitelja iz Nuštra bila ranjena. Također u lipnju se dogodilo još nešto, riječ je o traktoru koji je bio na pisti između [adresa] i [adresa]. Vjerojatno su četnici prevozili oružje tim traktorom. ZR je zajedno s drugim suborcima uspio otjerati četnike i preuzeti taj traktor. O tome se u to doba napravila i TV reportaža. Kasnije je taj traktor razmijenjen za jednog od branitelja iz [adresa] koji je bio uhićen ranije u Mlaki. Dana 1. listopada bio je veći napad na Tordnice, bilo je ranjenih, hitna nije mogla doći u [adresa], ali je ZR odvezao ranjenike svojom Ladom Nivom u bolnicu u [adresa]. Dana 2. i 3. listopada ZR je uspio dovesti pojačanje iz [adresa] u [adresa]. U listopadu i dalje traju borbe, a [adresa] padaju 25. listopada 1991. Nekoliko dana nakon toga, 26., odnosno 27. listopada su se našli s RR u [adresa]. ZR je i dalje mislio da se može ući u [adresa], no to nije bilo moguće. RR mu je rekao da pokuša okupiti sve branitelje iz [adresa] te mu je ponudio smještaj u školi u [adresa]. ZR je ostao u [adresa], bio je uključen u obranu, a on je otišao nakon desetak dana u Zagreb. Zaključno je BR naglasio da su u to vrijeme M iz [adresa] i tužitelj ZR ([adresa]) slovili kao najbolji i najsrčaniji branitelji.

21. Tijekom upravnog spora saslušan je kao svjedok i IR, koji je tijekom saslušanja, u bitnome, naveo kako je već u mjesecu svibnju i lipnju 1991. počelo naoružavanje ljudi u [adresa], pritom je nešto od oružja dala policija, a nešto su se Z sami snalazili. Borili su se na sve načine. Svjedok je naveo da je do pada [adresa] ZR bio zapovjednik obrane mjesta, a on mu bio zamjenik. U to doba [adresa] su bili okruženi, milijun puta su ih zvali na predaju, no oni se nisu dali. U lipnju se u selu stalno pucalo, bilo je teško, a nakon pada [adresa] svi su napustili mjesto.

22. Kao što je navedeno, u mjesecu travnju 1991. u [adresa] je počelo upisivanje dobrovoljaca u odrede Narodne zaštite, a u svibnju 1991. osniva se pričuvni sastav policije. Prema riječima AR, tadašnjeg policijskog službenika i zapovjednika pričuvnog sastava policije, tužitelj je bio pripadnik pričuvnog sastava policije i u biti je bio zapovjednik pričuvnog sastava policije u [adresa] od lipnja 1991. pa nadalje. Tužitelj je koordinirao cjelokupnu obranu u [adresa], kopanje rovova, postavljanje punktova (koji su s vremenom postajali otporne točke), organiziranje straže, organizirao je i sudjelovao u raznim akcijama, kao i pri nabavci oružja i streljiva iz Policijske uprave Vinkovci, od koje je dobivao povratne informacije što činiti i kako se ponašati u određenim situacijama. Kratko je bio zarobljen u Ostrovu, te je cijelo vrijeme sudjelovao u obrani [adresa], premda nakon 1. listopada 1991. nije više bio koordinator obrane, jer je u noći s 1. na 2. listopada 1991. vojska, 109. brigada, ušla u [adresa] i zapovjedništvo obrane u selu je preuzeo JR. Polazeći od činjenice da su iskazi tužitelja i saslušanih svjedoka potkrijepljeni nužnim detaljima i da u bitnome odgovaraju povijesnim činjenicama iz toga vremena, sud ih ocjenjuje vjerodostojnim.

23. Zbog toga sud predmetni zahtjev tužitelja smatra osnovanim u dijelu kojim tužitelj traži utvrđivanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata za razdoblje od 1. lipnja 1991. do 27. lipnja 1991. te od 1. listopada 1991. do 27. listopada 1991. jer je u predmetnom razdoblju tužitelj bio stvarni pripadnik pričuvnog sastava policije, a način na koji je sudjelovao u obrani neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske može se podvesti pod onaj iz članka 3. stavka 2. ZHBDR-a.

24. S druge strane, nakon pada [adresa], odnosno nakon 26. listopada 1991. tužitelj je bio u [adresa], na raznim mjestima. U siječnju 1992. predao je vlastito oružje (navodi da je sačuvao bombe), a u veljači je jednostavno odlučio napustiti [adresa] bez da se formalno razdužio, niti o tome ima dokaza, što odgovara iskazu AR da, s obzirom na različita traumatska iskustva koja su doživjeli branitelji iz tada okupiranih mjesta, ni zapovjednici nisu htjeli dodatno pogoršavati njihov položaj novim zaduženjima. U tom smislu, isključivo ovakav iskaz tužitelja i svjedoka AR, koji doduše navodi da je tužitelja smatrao pripadnikom pričuvnog sastava policije i nakon 27. listopada 1991. do 15. veljače 1992., nije dovoljan za usvajanje tog dijela zahtjeva tužitelja. Stoga za ovo razdoblje, od 27. listopada 1991. do 15. veljače 1992., sud, jednako kao i tuženik, smatra da se zahtjevu tužitelja nije moglo udovoljiti.

25. Pritom, u odnosu na tvrdnje tuženika da su u to vrijeme izdavane službene legitimacije pripadnika rezervne policije kao dokaz legalizacije posjedovanja oružja, valja reći da i u tome ima istine, no to ne utječe na činjenicu da je tužitelj bio pripadnik pričuvnog sastava policije, kao takvog ga je tretirao zapovjednik pričuvnog sastava policije u [adresa], kao takav se legitimirao i kao takav je sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, a od policije je dobivao upute i oružje. Što se tiče tvrdnji tuženika da se tužitelj ne vodi ni u evidencijama isplate plaće pripadnicima pričuvnog sastava u spornom razdoblju, valja reći da ni to, samo po sebi, nije od odlučnog značaja, to može biti tek indicija. Naime, kako se pravi rat približivao pojedinci su ostajali bez posla i njima je bilo važno formalno biti pripadnik pričuvne policije ili garde, jer je to uključivalo i određene naknade bez kojih nisu mogli uzdržavati sebe i obitelji. Drugima u to vrijeme to i nije bila najveća briga i stoga im nikakva naknada nije isplaćivana.

26. Stoga je sud na temelju članka 117. stavka 1. ZUS-a poništio osporavano, kao i prvostupanjsko rješenje i predmet vratio prvostupanjskom tijelu na ponovan postupak (točke I. i II. izreke ove presude), uz obvezu toga tijela da u ponovljenom postupku postupi u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženima u obrazloženju ove presude, odnosno obvezu da tužitelju izda odgovarajuću potvrdu o pripadnosti pričuvnom sastavu policije u razdoblju od 1. lipnja 1991. do 27. lipnja 1991. te od 1. listopada 1991. do 27. listopada 1991. Što se tiče preostalog razdoblja, sud je suglasan s tuženikom da je u tom dijelu zahtjev tužitelja neosnovan.

27. U dijelu pod točkom III. izreke ove presude tužitelju je dosuđen trošak upravnog spora u skladu s odredbom članka 147. stavka 1. ZUS-a i Tbr. 27. toč. 1. i 2. i Tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', br. 138/23.) u iznosu od 3.750,00 eura, i to za sastav tužbe i pristup na dva ročišta (30. listopada 2025. i 6. studenoga 2025.).

U Osijeku 4. prosinca 2025.

Sudac:

Tomislav Artuković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. Tužitelju – po opun.,

2. Tuženiku