Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Stalna služba u Ivancu

Ivanec, Ul. Ak. Mirka Maleza 3

Poslovni broj: P-611/2019-47

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu - Stalna služba u Ivancu, po sutkinji Nataši Sever, a prema prijedlogu odluke sudske savjetnice Melite Vrkić Hajsok, u pravnoj stvari tužiteljice VC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Darku Kožić, odvjetniku iz Ivanca, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d. d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB:23057039320, zastupan po punomoćniku Damiru Metelko, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d. o. o. iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 27. studenoga 2025. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu i uručenje presude održanom 4. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3, Rijeka, OIB:23057039320, da tužiteljici VC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.034,57 EUR (slovima: dvije tisuće trideset četiri eura i pedeset sedam centi) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

iznos 32,63 EUR od 1. listopad 2011.

iznos 50,91 EUR od 1. studeni 2011.

iznos 50,21 EUR od 1. prosinac 2011.

iznos 52,86 EUR od 1. siječanj 2012.

iznos 55,31 EUR od 1. veljača 2012.

iznos 51,21 EUR od 1. ožujak 2012.

iznos 54,91 EUR od 1. travanj 2012.

iznos 54,86 EUR od 1. svibanj 2012.

iznos 56,33 EUR od 1. lipanj 2012.

iznos 55,80 EUR od 1. srpanj 2012.

iznos 55,41 EUR od 1. kolovoz 2012.

iznos 54,78 EUR od 1. rujan 2012.

iznos 51,84 EUR od 1. listopad 2012.

iznos 54,71 EUR od 1. studeni 2012.

iznos 55,13 EUR od 1. prosinac 2012.

iznos 54,63 EUR od 1. siječanj 2013.

iznos 50,36 EUR od 1. veljača 2013.

iznos 52,64 EUR od 1. ožujak 2013.

iznos 54,11 EUR od 1. travanj 2013.

iznos 54,38 EUR od 1. svibanj 2013.

iznos 50,79 EUR od 1. lipanj 2013.

iznos 51,44 EUR od 1. srpanj 2013.

iznos 50,54 EUR od 1. kolovoz 2013.

iznos 52,22 EUR od 1. rujan 2013.

iznos 53,53 EUR od 1. listopad 2013.

iznos 53,38 EUR od 1. studeni 2013.

iznos 53,83 EUR od 1. prosinac 2013.

iznos 54,68 EUR od 1. siječanj 2014.

iznos 54,63 EUR od 1. veljača 2014.

iznos 55,41 EUR od 1. ožujak 2014.

iznos 55,41 EUR od 1. travanj 2014.

iznos 20,65 EUR od 1. svibanj 2014.

iznos 23,44 EUR od 1. lipanj 2014.

iznos 23,44 EUR od 1. srpanj 2014.

iznos 23,44 EUR od 1. kolovoz 2014.

iznos 23,44 EUR od 1. rujan 2014.

iznos 23,44 EUR od 1. listopad 2014.

iznos 23,44 EUR od 1. studeni 2014.

iznos 23,44 EUR od 1. prosinac 2014.

iznos 23,44 EUR od 1. siječanj 2015.

iznos 23,44 EUR od 1. veljača 2015.

iznos 23,44 EUR od 1. ožujak 2015.

iznos 23,44 EUR od 1. travanj 2015.

iznos 23,44 EUR od 1. svibanj 2015.

iznos 23,44 EUR od 1. lipanj 2015.

iznos 23,44 EUR od 1. srpanj 2015.

iznos 23,44 EUR od 1. kolovoz 2015.

iznos 23,44 EUR od 1. rujan 2015.

s time da zakonska zatezna kamata teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do dana 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (čl. 29. st. 2. ZOO-a), u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice u preostalom dijelu, a do zatraženog iznosa od 3.834,04 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao neosnovan.

III. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3, Rijeka, OIB:23057039320, prema tužiteljici VC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u ukupnom iznosu od 733,94 EUR uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu.

IV. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3, Rijeka, OIB:23057039320, da tužiteljici VC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove ovog postupka u iznosu od 2.153,09 EUR (slovima: dvije tisuće sto pedeset tri eura i devet centi), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (čl. 29. st. 2. ZOO-a), tekućom od 4. prosinca 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika dana 5. lipnja 2019. radi isplate, u kojoj navodi da su stranke 5. svibnja 2006. sklopile Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102977297, kojim je tuženik stavio na raspolaganje iznos od 23.637,11 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, a kamata je ugovorena kao promjenjiva sukladno odluci banke, a iznosi 5,490% godišnje. Ugovorena je i valutna klauzula CHF tj. da se povrat kredita obračunava po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro računa banke, a visina mjesečnog anuiteta iznosi 162,46 CHF.

1.1. Navodi da su navedene ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope i veže se uz određenu valutnu klauzulu bez da se istovremeno precizno odrede uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se promjena veže, dakle gdje sve ovisi samo o odluci jednog ugovaratelja, i to tuženika, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Ništetnost ugovornih odredaba proizlazi zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbi članka 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu o savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

1.2. S obzirom da je ugovor tuženika standardni ugovor banke na koji tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati, a u ugovoru tuženik nije izričito utvrdio parametre za promjenu kamatne stope niti metodu izračuna tih parametara, protivno prisilnim propisima, takvim ugovornim odredbama tuženik je prouzročio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a slijedom čega su takve odredbe ništetne. Budući da kamata spada u cijenu, a cijena podrazumijeva činidbu koju je tužitelj u obvezi plaćati tuženiku, promjenjivost kamatne stope sukladno odluci tuženika protivno je odredbi članka 269. ZOO-a, kojom je propisano da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Odredbom članka 270. ZOO-a propisano je kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Tuženik je mijenjao visinu kamatne stope sukladno svojoj odluci, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a tužitelju je o promjeni samo dostavio pisanu obavijest, bez da je za takvu promjenu tražio bilo kakvu suglasnost tužitelja. Tuženik osim što je mijenjao kamatnu stopu sukladno svojoj odluci i na taj način nije postupao po načelu savjesnosti i poštenja u odnosu na tužitelja kao potrošača, je u ugovoru o kreditu od 5. svibnja 2006. ugovorio i nepoštene i ništetne odredbe na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) i to članka 81. i čl. 84. Pritom se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.

1.3. Stoga predlaže da sud donese rješenje kojim se prihvaća zahtjev tužiteljice te se nalaže tuženiku da preda tužitelju dokumentaciju koja se prema sadržaju građansko-pravnog odnosa ima smatrati zajedničkom a vezana je za ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102977297 od 5. svibnja 20254. te da donese presudu kojom se nalaže tuženiku da isplati tužitelju iznos koji će biti specificiran nakon što bude udovoljeno rješenju kojim se tuženik poziva na dostavu dokumentacije i nakon provođenja vještačenja zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te ističe prigovor zastare. Navodi da se institut stupnjevitih tužbi koristi u situacijama u kojima tužitelj nije u stanju postaviti procesno dopustiv tužbeni zahtjev, u vidu njegove određenosti, a iz razloga jer tuženik ili ne želi položiti račun ili iz razloga što mu tuženik ne želi dati podatke kojima raspolaže. Tuženik ističe da je dana 29. svibnja 2019. zaprimio tužiteljev zahtjev za dostavom dokumentacije te je istom zahtjevu i udovoljio i to dostavom dokumentacije uz dopis od 10. lipnja 2019. Imajući u vidu sve navedeno, tuženik prvenstveno smatra da tužba nije dopuštena, a podredno da tužba nije uredna. Shvaćanje da stupnjevita tužba nije dopuštena u slučaju kada je tuženik već dostavio svu potrebnu dokumentaciju za postavljenje određenog tužbenog zahtjeva proizlazi i iz rješenja Županijskog suda u Zagrebu, poslovnog broja Gž-2770/2020 od dana 16. prosinca 2020. Tuženik stoga predlaže sudu da sukladno odredbi članka 109. st. 1. ZPP naloži tužitelju da ispravi tužbu odnosno dopuni na način da određeno naznači pojedinačne iznose i periode za isplatu koje tužbom zahtjeva, podredno da tužbu shodno odredbama zakona odbaci.

2.1. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi odredbe članka 230. Zakona o obveznim odnosima. Odredbom članka 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 6. lipnja 2019., to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.

2.2. Odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Da je u svakom pojedinačnom predmetu potrebno utvrditi i dokazati status potrošača proizlazi i iz recentne sudske prakse županijskih sudova. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača.

2.3. Tuženik navodi da odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 19. siječnja 2016. sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Poziva se na odluku Suda EU u predmetu C-567/20. Navodi da Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. Slijedom navedenog, Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama.

2.4. Nadalje navodi da odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Odredba članka 22. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno HNB i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja. Dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovo-predmetnom ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora.

2.5. Tuženik je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama ( čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je to u ovoj stvari uredno činio. Tuženik isto tako ističe kako je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 02.12.2013., a stupila je na snagu dana 01.01.2014. (dalje u tekstu ZIDZPK NN 143/13). Naime, sukladno navedenoj noveli ZIDZPK tuženik je kao Banka bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (dalje u tekstu Metodologija), a kojom Metodologijom se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatnih stopa. Tuženik je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio Metodologiju, koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa je istom i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu. Tuženik je dakle spomenutoj obvezi udovoljio tako da je za predmetni ugovorni odnos u novoj Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata usklađenje proveo u skladu s vrijednošću parametra na dan 01.12.2013. s primjenom od 01.01.2014. Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Odredba čl. 8. st. 1. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 5,49% godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja.

2.6. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih pa do isplate, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

2.6. Pored svega dosad iznesenog, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 648,89 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Tuženik je taj koji je snosio teret zakonskog fiksiranja kamatne stope i to za razliku između primjene početno ugovorene kamatne stope i kamatne stope od 3,23%, odnosno prema izračunu tuženika za iznos od CHF 624,55, odnosno kn 3.954,22. S obzirom na navedeno tuženik predlaže naslovnom sudu da utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi CHF 624,55 odnosno u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan plaćanja svakog anuiteta iznos od kn 3.954,22 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Nadalje navodi da je nesporno da je tuženik tužitelju priznao preplatu po konverziji u iznosu od kn 4.877,74 i da bi stoga naslovni sud, u slučaju da dosudi tužitelju preplate po početnim parametrima (a što se osporava u cijelosti), tužitelju dosudio i iznos za koji je tuženik tužitelju već umanjio potraživanje po njihovom ugovornom odnosu. Drugim riječima, usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga je postavio tužitelj dovelo bi do nepripadajuće imovinske koristi za tužitelja, i to u visini dvostrukog iznosa koji je tužitelju kao preplata već priznat konverzijom. Stoga, tuženik ovim odgovorom na tužbu ističe uvjetni procesnopravni prigovor radi prijeboja, kojim predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi kn 4.877,74 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama

2.7. Stoga je tuženik predložio sudu da odbaci tužbu tužitelja podredno da odbije tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka tuženiku.

3. Sud je u dokaznom postupku pročitao obavijest o usklađenju kamatne stope od 13. prosinca 2013. na listu 46 spisa, dopis tuženika od 10. lipnja 2019. na listu 47 spisa, pregled prometa po partiji kredita za razdoblje od 9. svibnja 2006. do 30. rujna 2015. na listu 48-62 spisa, pregled prometa po partiji kredita za razdoblje od 1. rujna 2015. do 30. lipnja 2019. na listu 63-70 spisa, obavijest o usklađivanju visine kamatne stope od 2. prosinca 2017. na listu 71-72 spisa, otplatni plan na listu 73-74 spisa, Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102977297 od 19. siječnja 2016. na listu 84-87 spisa, obavijest o izračunu konverzije kredita na listu 88-91 spisa, izračun konverzije broj 5102977297 na listu 92-110 spisa, dopis tužiteljice od 27. svibnja 2019. na listu 111-112 spisa, Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102977297 od 19. siječnja 2016. na listu 310-313 spisa, Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5102977297 od 5. svibnja 2006. na listu 314-317 spisa, obavijest o kreditu od 15. siječnja 2014. na listu 318-321 spisa, obavijest o promjeni uvjeta po kreditu od 8. siječnja 2008. na listu 322-323 spisa, obavijest o povećanju kamatne stope na listu 324 spisa, obavijesti o promjeni kamatne stope od 1. travnja 2009. na listu 325-330 spisa, obavijest o usklađivanju kamatne stope od 13. prosinca 2013. na listu 331 spisa, obavijest o promjeni kamatne stope od 6. listopada 2011. na listu 332-336 spisa, otplatni plan na listu 337-342 spisa, pregled prometa po partiji kredita za razdoblje od 9. svibnja 2006. do 30. rujna 2015. na listu 343-357 spisa, pregled prometa po partiji kredita za razdoblje od 1. rujna 2015. do 30. lipnja 2019. na listu 358-365 spisa,provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Nataliji Jambrečić, pročitan je nalaz vještaka te je provedeno saslušanje tužiteljice na raspravi 3. rujna 2025.

4. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, sve sukladno odredbi iz članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 80/2022. i 155/2023. - dalje u tekstu: ZPP), sud je odlučio kao u izreci.

5. Predmet spora je isplata preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka o ugovorenoj kamatnoj stopi promjenjivoj u skladu s jednostranom odlukom tuženika i odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli.

6. Temeljem navoda tužbe i odgovora na tužbu te izjašnjenja stranaka tijekom postupka, činjenično proizlazi nespornim da je između tužitelja i tuženika 5. svibnja 2006. sklopile Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102977297, kojim je tuženik stavio na raspolaganje iznos od 23.637,11 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, a kamata je ugovorena kao promjenjiva sukladno odluci banke, a iznosi 5,490% godišnje. Nije sporno ni to da su stranke 19. siječnja 2016. sklopile Aneks broj 1 Ugovoru o kreditu broj 5102977297, da preostala neotplaćena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR nakon provedene konverzije na dan 30. rujna 2015. iznosila 10.651,03 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan podmirenja. Nije sporno da je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a koja se presuda odnosi i na tuženika, sud utvrdio ništetnom promjenu kamatne stope sukladno odluci banke, dok je presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena ništetnost ugovornih odredaba, a kakve je između ostalih banaka sklapao i tuženik, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik tužitelja kao potrošača, kao i druge potrošače, u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, isključivo na štetu tužitelja kao potrošača.

7. Sporno je između stranaka pravno pitanje i to pitanje zastare te može li se na konkretni slučaj primijeniti presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., kao i presuda istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., a na koje se presude tužitelj poziva u tužbi te je sporno da li tužitelj može tražiti kondemnatornu pravnu zaštitu zahtijevajući isplatu utuženog novčanog iznosa, a sve u kontekstu provedene konverzije sukladno ZID ZPK, te da li je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku. Spornim se ukazala i visina eventualno više plaćenih iznosa zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule temeljem osnovnog Ugovora o kreditu do 30. rujna 2015., s kojim danom je izvršena konverzija kredita.

8. Prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj: 96/2003., koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, dalje: ZZP/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Odredba članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. propisano je da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Odredbom članka 328. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022. i 156/2022. - dalje: ZOO) propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

9. Odredbom članka 323. stavak 1. ZOO propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

10. Ovdje valja reći da iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio protiv osam tuženih banaka, između ostalih i tuženika, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003.) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.) i člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

11. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

12. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

13. Valja reći da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su osam banaka, između kojih je i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

14. Naposljetku, Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio je odluku broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

15. Odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj:

41/2014., 110/2015. i 14/2019., koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, dalje: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1 ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a odredbom članka 502.c ZPP (koja je na snazi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe) propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama, ne samo za naknadu štete, već i za isplatu, pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

16. Isto tako, u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj: 99/1999., 29/2002. i 49/2002.) te se upućuje i na obrazloženje te (javno objavljene) odluke.

17. Dakle, u konkretnom slučaju radi se o parnici koja tematski pripada većem broju u bitnome istovjetnih parnica o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo relevantno pravno stajalište koje je primjenjivo i na ovaj parnični predmet. U konkretnom slučaju, polazeći od nespornih utvrđenja navedenih sudova, da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, da se o tim odredbama sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač na njihov sadržaj nije imao utjecaja, te je takvim ugovornim odredbama potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, a takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, prije svega ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, na čelu dužnosti njihove suradnje i na čelu zabrane zlouporabe prava.

18. Točno je da sve naprijed izloženo nikako ne znači automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora i u konkretnoj parnici već je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. Dakle, tuženik je trebao dokazati činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je razmatrao sud u kolektivnom sporu. Tuženik je morao dokazati da su sporne odredbe ugovora bile razumljive za tužitelja kao potrošača i da je s njim pregovarao o tim odredbama, a zbog čega se one ne bi mogle smatrati nepoštenima. Na tu okolnost je tuženik predložio saslušanje osobnog bankara, međutim od predmetnog dokaznog prijedloga za saslušanjem osobnog bankara odustao je na raspravi održanoj 3. rujna 2025., dok druge dokaze tuženik nije predložio. O pojedinačnom pregovaranju ne može se zaključivati iz isprava, naprotiv, tužiteljica navodi u stranačkom iskazu da je predmetni kredit trebala za gradnju kuće a u Erste Banku su išli iz razloga jer je njezin suprug već ranije imao u toj banci kredit koji je otplatio pa su imali povjerenje u tu banku. Tamo su im ponudili kredit u CHF kao najpovoljniju opciju i to sa razdobljem otplate kredita 20 godina mada su htjeli kredit s kraćim razdobljem otplate. Zaposlenici tuženika nisu ništa objašnjavali vezano za promjenjivu kamatnu stopu niti za valutnu klauzulu, odnosno da postoji bilo kakav rizik vezano za kredit u CHF. Kada su došli na potpisivanje Ugovora isti je već bio sastavljen od strane Banke te nisu mogli utjecati na sadržaj tih odredbi, jedino je zaposlenica tuženika s njima prošla osnovne odredbe odnosno iznos kredita, vrijeme otplate i kamatnu stopu. Početna rata kredita bila je oko 760,00 kn, a kasnije je rasla sve do oko 1.000,00 kn. Porast rate kredita utjecala je na njihove troškove života budući da su u to vrijeme imali dvoje djece koja su se školovala a kasnije i studirala. U predmetnoj kući koja je građena sredstvima kredita nikada nije bilo sjedište trgovačkog društva ili obrta već je ista služila isključivo za stanovanje. Nikada ne bi uzeli kredit u CHF da su znali da će doći do porasta rate kredita ili da ih je bilo tko upozorio da bi do takvog porasta moglo doći. Prije potpisivanja nisu u cijelosti pročitali Ugovor, već su samo sa zaposlenicom tuženika prošli glavne odredbe Ugovora, dakle iznos kredita, vrijeme otplate i kamatna stopa. Vezano za konverziju kredita, koliko se sjeća od strane Banke su dobili dopis vezano za konverziju. Ne sjeća se da li su nakon konverzije rate kredita bile veće ili manje u odnosu na rate kredita prije konverzije.

18.1. Tužiteljičin iskaz sud je ocijenio vjerodostojnim, budući da je iskazivala realno i uvjerljivo. Kod toga sud smatra da iz opisanog postupanja tužiteljice ne proizlazi da ista nije postupala s dužnom pažnjom, naime kako proizlazi iz njezinog iskaza, tužiteljica nije dobila nikakva upozorenja o mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope koji bi upućivali na to da njegova obveza može biti znatno veća nego što je to u trenutku sklapanja ugovora o kreditu.

19. Tuženik nije dokazao niti ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su mu te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, a kako to razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, a jednako tako i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

20. Slijedom navedenog sud utvrđuje kako niti u konkretnom slučaju tužitelj, kojeg sud smatra "prosječnim potrošačem" s obzirom da na svoju struku očigledno nema potrebna stručna znanja, od strane tuženika uopće nije bio informiran o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu koji nisu navedeni u konkretnom ugovoru o kreditu koji je, kao što je to među strankama nesporno, standardni ugovor o kreditu, unaprijed pripremljen od strane banke, a niti iz iskaza tužitelja proizlazi da bi o spornim ugovornim odredbama stranke pojedinačno pregovarale odnosno da bi uopće postojala mogućnost da tužitelj utječe na sporne odredbe. Ovaj sud tako zaključuje da sporne ugovorne odredbe predmetnog ugovora jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive jer u njima nisu precizno određeni mogući rizici valutne klauzule i parametri o kojima ovisi promjena kamatne stope niti je tužitelj kao prosječan potrošač prilikom sklapanja ugovora od strane tuženika na njemu razumljiv i transparentan način bio informiran o spornim ugovornim odredbama kako bi na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz tih odredbi za njega mogle proizaći, što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jedne (i to sasvim očigledno slabije) ugovorne strane (tužitelja kao korisnika kredita i potrošača) u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika kao davatelja kredita i trgovca), i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja budući da je sav rizik ovakvog ugovaranja prebačen upravo na potrošača kao slabiju ugovornu stranu (koji toga uslijed nedovoljne informiranosti nije bio niti svjestan, dok je banka kao specijalizirana institucija za takve rizike sasvim sigurno znala), slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne.

21. Stoga sud ocjenjuje kako su i u ovdje konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne upravo iz razloga kako je to utvrđeno u presudama donesenima u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, budući da ni u konkretnom slučaju nije utvrdio bilo kakve drugačije okolnosti koje bi isključile primjenu navedenih presuda.

22. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15 – dalje: Novela), u odredbi članka 19.b. propisano je načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

23. Kao način konverzije kredita, u odredbi članka 19.c. stavak 1. točka 1. i 2. Novele propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

24. Učinak prihvata konverzije propisan je, između ostalog u odredbi članka 19.e stavak 7. i 8. tako da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita:

– učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočaka 1. i 2. ovoga Zakona,

– razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona snosi potrošač. Ako su ugovorom o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama u valutnoj klauzuli u CHF potrošaču bile odobrene pogodnosti u vidu smanjene kamatne stope, posebnog tečaja ili druge specifične pogodnosti po odluci vjerovnika, vjerovnik ih nije dužan primijeniti na izračun konverzije iz članka 19.c ovoga Zakona, već one padaju na teret potrošača. Pritom se pogodnostima ne smatraju posebna smanjenja kamatnih stopa, posebni tečaj ili povoljniji uvjeti odobreni određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

25. Iz Dodatka Ugovora o kreditu od 11. veljače 2016. proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te su mijenjale odredbe iz osnovnog ugovora i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos neotplaćenog kredita.

26. Dodatak ugovora o kreditu nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

27. Tako Vrhovni sud u citiranoj odluci ističe kako Novelu ("Narodne novine" broj: 102/15) Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj: 102/15).

28. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

29. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

30. Međutim Vrhovni sud RH apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK, odnosno Novele.

31. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e.

32. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 V protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

33. Sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu između stranaka ne znači da su istovremeno s njegovim sklapanjem stranke riješile pitanje ugovornih odredaba kojima se u ugovoru o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se tim Dodatkom rješava pitanje ništetnosti utuženih dviju odredaba ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Okolnost da su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužitelju vraćen iznos kao razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početno ugovorenoj kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih rata kredita. Jednako i prema odredbi članka 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona.

34. Kako je sud utvrdio da su ništetne spomenute odredbe Ugovora o kreditu, to takvo utvrđenje ništetnosti mora ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko – knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić koja je u svom nalazu i mišljenju od 13. veljače 2025. izračunala preplatu koju je tužitelj platio tuženiku zbog promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja kredita, uz uračunavanje pretplate priznate u konverziji u iznosu od 1.592,27 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

34.1. Podneskom od 2. lipnja 2025. tužiteljica se očitovala na nalaz i mišljenje vještakinje na način da predlaže da se vještačenje dopuni na način da se tzv. negativne razlike ne prebijaju sa izračunatom preplatom koja je izračunata predmetnim nalazom te nakon što vještak utvrdi pretplatu na gore opisan način tj. da ne vrši prijeboj, predlaže se da sa preplatom koja je priznata u konverziji najprije se zatvore najstarije preplaćeni iznosi tužitelja i zakonske zatezne kamate na te iznose i tako redom prema novijim potraživanjima tužitelja utvrđenima dopunom nalaza sve dok se preplata priznata u konverziji ne iskoristi. Podneskom od 26. kolovoza 2025. tuženik se očitovao na nalaz vještakinje na način da ne prigovara samom matematičkom izračun vještaka te ne traži saslušanje vještaka, međutim i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja. Nadalje je specificirao prigovor radi prijeboja tako da ukoliko sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli tada tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od EUR 502,13 zajedno sa zateznim kamatama a ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o načinu podešavanja kamatne stope (a što se osporava u cijelosti), tuženik ističe da bi imao protutražbinu prema tužitelju budući bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 5,49 % (postala bi fiksna za cijelo razdoblje otplate kredita) pa predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi EUR 231,81 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

34.2. U dopuni nalaza od 1. rujna 2025. vještakinja je izradila izračun bez uključivanja negativnih tečajnih razlika i uz obračun zatezne kamate u iznosu od 2.034,57 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Tužitelj na dopunu nalaza vještakinje nije imao primjedbe već je podneskom od 20. studenoga 2025. uskladio svoj tužbeni zahtjev s dopunom nalaza tako da potražuje iznos od 2.034,57 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, umjesto prvotno zatraženog ukupnog iznosa od 3.834,02 EUR čime je djelomično povukao tužbeni zahtjev. U podnesku od 24. studenoga 2025. tuženik je naveo da se protivi djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva te predlaže da sud u tom dijelu tužbeni zahtjev odbije. Odredbom članka 193. stavak 1. ZPP, propisano je da tužitelj može povući tužbu bez pristanka tuženika prije nego što se tuženik upusti u raspravljanje o glavnoj stvari, dok je stavkom 2. istog članka određeno da se tužba može povući i kasnije, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane. Obzirom da se tuženik nije usuglasio s povlačenjem dijela tužbenog zahtjeva, to je o istom trebalo odlučiti te je sud odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa, a do zatraženog iznosa od 3.834,02 EUR.

34.3. Budući da je, po stavu ovoga suda, vještakinja izradila svoj nalaz i mišljenje stručno i u skladu sa zadatkom koji joj je dan od strane suda, te su stranke izjavile da ne predlažu usmeno saslušanje vještakinje, to sud njezin nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaća.

35. Kako je, dakle, provedenim vještačenjem po vještaku Nataliji Jambrečić utvrđeno da je zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita i zbog promjene kamatne stope, tužitelj tuženiku više platio iznos 2.034,57 EUR, to je sud obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, a primjenom daljnje odredbe članka 1115. ZOO koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud je prihvatio tužbeni zahtjev i uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate, a to iz razloga što je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, zbog čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

36. Spisu prileži velik broj sudskih odluka sa različito izraženim stajalištima u pogledu istovrsnog pravnog pitanja kao i u ovoj parnici. Ovaj je sud iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. u kojoj iznosi stav "da bez obzira na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualno prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima", zaključio da tužitelji koji su sklopili Dodatak odnosno Aneks Ugovoru o kreditu i nadalje imaju pravo tražiti utvrđenje ništetnih pojedinih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, a u konkretnom slučaju u pogledu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli, pa slijedom toga i kondemnatorni novčani zahtjev.

37. U odnosu na prigovor zastare, zastarni rok po stjecanju bez osnove, kako pravilno ističe tuženik, iznosi 5 godina. Međutim, kako se tužitelj poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, to je nakon pravomoćnosti presude P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., saznao za utvrđenje povrede prava potrošača iz ugovora o kreditu, zbog čega rok zastare teče tek od 13. lipnja 2014., a uz okolnost da je tužba u ovom predmetu podnijeta 5. lipnja 2019. to nije nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnim ugovornih odredaba kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., tako da u tom slučaju također nije nastupila zastara tražbina za podnošenje konkretne tužbe.

38. Tuženik je pravovremeno istaknuo prigovor radi prebijanja u podnesku od 16. svibnja 2022., a koji prigovor radi prebijanja je specificirao u podnesku od 26. kolovoza 2025., a što znači da je podnesen sukladno odredbi članka 288.a stavak 6. ZPP koji propisuje da se prigovor radi prebijanja može istaknuti do donošenja rješenja o zaključenju prethodnog postupka.

38.1. Prigovor tuženika radi prebijanja je procesno-pravni zahtjev o kojem sud ima obvezu odlučiti jednako kao i o zahtjevu tužitelja. Svrha tuženikovog prigovora radi prebijanja ograničena je na to da u cijelosti ili djelomično spriječi u uspjehu u parnici. Prema članku 338. stavak 3. ZPP izreka presude sadrži uz ostalo i odluku o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja s tim da se samo u slučaju da se utvrdi postojanje tražbine tužitelja i postojanje tražbine tuženika, koja se stavlja tužitelju u prijeboj, vrši prijeboj utvrđenih međusobnih tražbina i obvezuje tuženika na plaćanje razlike ako je utvrđeno potraživanje tuženika stavljeno u prijeboj manje od potraživanja tužitelja.

38.2. Dakle, bitna razlika između građansko-pravnog prijeboja i procesno- pravnog prigovora radi prebijanja je u tome što prilikom odlučivanja u povodu tih prigovora o osnovanosti tih prigovora građansko-pravnog prijeboja sud svoj stav daje u obrazloženju presude, a u povodu prigovora radi prebijanja sud je, ako se ispune pretpostavke za odlučivanje o tom prigovoru, obvezan u izreci presude utvrditi postojanje ili nepostojanje tražbine istaknute radi prebijanja.

38.3. Ovaj sud smatra da nije osnovan prigovor radi prebijanja jer je tuženik kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Stoga tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati isplatu bilo kakvog iznosa s osnove potplaćenih povlaštenih anuiteta. Osim toga, u predmetnom razdoblju tužitelj ništa nije primio od tuženika već je tuženiku izvršio isplatu kako je on od njega zatražio i obračunao te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja da bi tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužitelja i primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz odredbe čl. 1111. ZOO-a.

38.4. Slijedom navedenog, valjalo je utvrditi da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja prema tužitelju tj. valjalo je presuditi kao u točki III. izreke presude.

39. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom članka 29. stavak 2. ZOO.

40. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi članka 154. stavak 5. u svezi s člankom 155. ZPP, stanjem spisa i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/2023. i 107/2025. - dalje u tekstu: Tarifa). Kao troškove potrebne za vođenje parnice sud je tužitelju priznao troškove sastava tužbe u iznosu od 200,00 Eur sukladno vrijednosti predmeta spora (VPS) te Tbr. 7. točka 1. Tarife, trošak sastava podneska od 17. travnja 2024., podneska od 2. lipnja 2025. i podneska od 19. studenoga 2025. u iznosima od po 200,00 Eur sukladno Tbr. 8. toč. 1., trošak sastava podneska od 25. studenoga 2025. u iznosu od 100,00 EUR sukladno Tbr. 8. točka 3. Tarife, troškove zastupanja na ročištima 24. svibnja 2023., 23. prosinca 2024., 3. rujna 2025. i 27. studenoga 2025. u iznosima od po 200,00 Eur za svako ročište sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife. Napominje se da su svi navedeni troškovi priznati sukladno vrijednosti boda u iznosu od 2,00 EUR propisanoj u Tbr. 54. Tarife, a to temeljem Tbr. 52. stavak 3. Tarife. Tužitelju je također priznat zatraženi trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR te sudska pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR.

40.1. Na taj način tužitelju su dosuđeni ukupni parnični troškovi u iznosu od 2.153,09 EUR, koji je iznos sukladno članku 154. stavku 5. ZPP tužitelju dužan naknaditi tuženik jer bi odmjeravanje troška prema odredbi članka 154. stavak 2. ZPP- a narušilo pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka bila prekomjeran i nerazuman teret za stranku koja svojim držanjem (potrošač) nije dala povod za parnicu, ili je to potrebno zbog drugih važnih razloga koji se mogu pripisati tuženiku (uzimajući u obzir stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Rev-1014/2018-2 od 20. listopada 2021.), i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja sukladno članku 151. stavak 3. ZPP teče od dana donošenja ove presude do isplate, te sukladno članku 30. stavku 3. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017.,131/2020., 114/2022. i 04/2024.), zbog čega je valjalo odlučiti kao u točki III. izreke presude.

41. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

Ivanec, 4. prosinca 2025.

Sutkinja

Nataša Sever

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda pismeno u tri primjerka, a u roku od 15 (petnaest) dana, od dana dostave prijepisa ove presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem je ova presuda objavljena.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 (petnaest) dana teče od dana dostave prijepisa ove presude.

Dostaviti:

1. Tužitelj, po punomoćniku Darku Kožiću, odvjetniku iz Ivanca

2. Tuženik, po punomoćniku Damiru Metelko, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d. o. o. iz Zagreba